ThesisPDF Available

Prirodni porođaj: etnološka i kulturnoantropološka analiza suvremenih porođajnih praksi u Hrvatskoj

July 2024

DOI:10.13140/RG.2.2.15983.65441

Thesis for: Ph.D.
Advisor: izv. prof. dr.sc. Sanja Potkonjak

Authors:

Ethnographic museum, Zagreb, Croatia

Doktorska disertacija temelji se na prvom takve vrste etnografskom istraživanju iskustva, doživljaja i praksi prirodnog porođaja. Svrha je ovoga rada analizirati promjene porođajnih praksi druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Istraživanje je provedeno s rodiljama, primaljama, opstetričarima i doulama. Jedno od središnjih pitanja na koja rad odgovara jest zašto se žene odlučuju na porođaj bez liječnika izvan rodilišta te što one podrazumijevaju pod konceptom prirodnog porođaja. Rad istražuje u kakvom su odnosu zakonodavne promjene, maternalna skrb i porođajne prakse unutar dominantnog biomedicinskog pristupa i holističkog primaljskog pristupa. Istraživanje prirodnoga porođaja bavi se zagovornicama prirodnoga porođaja s ciljem ostvarivanja većih reproduktivnih prava žena. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da se zahtjev za legalizaciju prirodnih porođaja i postojećih praksi porođaja kod kuće temelji na snažnim osjećajima nemoći, otuđenosti i neravnopravnog odnosa liječnika i rodilje u porođajima unutar medicinskih ustanova. S druge strane, rezultati istraživanja s rodiljama koje su rodile prirodnim putem kod kuće uz primalje i doule ukazuju na to da su nove prakse porođaja omogućile ostvarivanje većeg tjelesnog i emocionalnog integriteta rodilja, snažnu povezanost s djetetom i obitelji kroz sam porođaj i nakon njega te su, u konačnici, doprinijele osnaživanju rodilja. Istraživanje pokazuje da je pokret prirodnog porođaja proizašao iz reakcije na biomedicinski model porođaja. To ukazuje na potrebu revizije medicinskih protokola i institucionalnog okružja, edukacije medicinskog osoblja, kao na i nužnost otvaranja zakonskog prostora za nedvosmislenu pravnu regulaciju prirodnog porođaja te osiguravanja autonomije rada primalja u vođenju fizioloških nerizičnih porođaja i asistencije doula. S obzirom na to da je riječ o inovativnom istraživanju, ono potencijalno može pridonijeti razvoju relevantnih novih uvida u nizu antropoloških grana. To se posebice odnosi na grane feminističke antropologije, medicinske antropologije, antropologije majčinstva i obitelji. Isto tako, istraživanje može ostvariti upliv na druge društvene znanosti poput sociologije; biomedicinske znanosti poput javnog zdravstva i opstetricije, koje mogu implementirati njegove rezultate i uvide. Na kraju valja naglasiti da je jedan od značajnijih izvornih doprinosa istraživanja primjenjiv i u oblikovanju budućih zdravstvenih politika koje bi se temeljile na kvalitativnometodološkoj detekciji potreba i interesa rodilja

Content uploaded by Željka Jelavić

Content may be subject to copyright.

Filozofski fakultet

Željka Jelavić

PRIRODNI POROĐAJ – ETNOLOŠKA I

KULTURNOANTROPOLOŠKA ANALIZA

SUVREMENIH POROĐAJNIH PRAKSI U

HRVATSKOJ

DOKTORSKI RAD

Mentorica:

Izv. prof. dr. sc. Sanja Potkonjak

Zagreb, 2024.

Faculty of Humanities and Social Sciences

Željka Jelavić

NATURAL CHILDBIRTH – ETHNOLOGICAL

AND CULTURAL ANTHROPOLOGICAL

ANALYSIS OF CONTEMPORARY

CHILDBIRTH PRACTICES IN CROATIA

DOCTORAL THESIS

Supervisor:

Sanja Potkonjak PhD

Zagreb, 2024

Informacija o mentorici:

Sanja Potkonjak diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Odsjecima

za arheologiju i etnologiju s temom Dobri ljudi: uvod u istraživanje običajnopravne institucije

2002. godine, a iste je godine obranila diplomu i na MA programu Rodnih studija / Gender

Studies pri Central European University u Budimpešti s temom “Virgine”: An Anthropological

View on Crossdressed and Transgender Behavior in the Balkans. Na istom fakultetu

doktorirala je s temom Žensko autorstvo u hrvatskoj etnologiji dvadesetog stoljeća 2010.

godine. Zaposlena je na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju od 2003. godine, od

2019. kao izvanredna profesorica. Članica je akademskog odbora međunarodnog doktorskog

programa Transformations in European Societies pri Sveučilištu Ludwig-Maximilian u

Münchenu. Surađivala je na projektima MZO-a i HRZZ-a, a trenutno je članica znanstveno-

istraživačke grupe Waste-in-motion (2023. – 2025.) koju financira Njemačka istraživačka

agencija, a koordinira Sveučilište u Münsteru. Voditeljica je institucionalnog projekta

Postindustrijski grad: ekološka ne/pravda i socioprostorni odnosi budućnosti (2023).

Recenzentica je (i panelistica) za Europsku agenciju za znanost, Slovensku agenciju za

istraživanje i inovacije te Estonsku istraživačku agenciju. Članica je Etičkog povjerenstva

Hrvatskog etnološkog društva i suatorica Etičkog kodeksa HED-a. Dugogodišnja je članica

uredništva i urednica domaćih i međunarodnih znanstvenih i strukovnih časopisa Studija

etnologica Croatica (Odsjek EKA Filozofski fakultet SuZ) i Etnološka tribina (HED) te

časopisa Ethnologia Europaea (Međunarodno udruženje za etnologiju i folklor, SIEF).

Suosnivačica je i bivša višegodišnja urednica knjižnog niza hed biblioteka (HED) te članica

uredništva niza e-monografije, Etnoantropološki problemi (Beograd, Filozofski fakultet).

Suautorica je triju knjiga (Teren za etnologe početnike, 2014; Misliti etnografski: kvalitativni

pristupi i metode u etnologiji i kulturnoj antropologiji, 2016 s Nevenom Škrbić Alempijević i

Tihanom Rubić; Gdje živi tvornica: etnografija postindustrijskoga grada, 2022, s Teom

Škokić) te niza znanstvenih, stručnih i popularizacijskih radova.

Sažetak

Doktorska disertacija temelji se na prvom takve vrste etnografskom istraživanju iskustva,

doživljaja i praksi prirodnog porođaja. Svrha je ovoga rada analizirati promjene porođajnih

praksi druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Istraživanje je provedeno s rodiljama,

primaljama, opstetričarima i doulama. Jedno od središnjih pitanja na koja rad odgovara jest

zašto se žene odlučuju na porođaj bez liječnika izvan rodilišta te što one podrazumijevaju pod

konceptom prirodnog porođaja. Rad istražuje u kakvom su odnosu zakonodavne promjene,

maternalna skrb i porođajne prakse unutar dominantnog biomedicinskog pristupa i holističkog

primaljskog pristupa. Istraživanje prirodnoga porođaja bavi se zagovornicama prirodnoga

porođaja s ciljem ostvarivanja većih reproduktivnih prava žena. Rezultati ovog istraživanja

pokazuju da se zahtjev za legalizaciju prirodnih porođaja i postojećih praksi porođaja kod kuće

temelji na snažnim osjećajima nemoći, otuđenosti i neravnopravnog odnosa liječnika i rodilje

u porođajima unutar medicinskih ustanova. S druge strane, rezultati istraživanja s rodiljama

koje su rodile prirodnim putem kod kuće uz primalje i doule ukazuju na to da su nove prakse

porođaja omogućile ostvarivanje većeg tjelesnog i emocionalnog integriteta rodilja, snažnu

povezanost s djetetom i obitelji kroz sam porođaj i nakon njega te su, u konačnici, doprinijele

osnaživanju rodilja. Istraživanje pokazuje da je pokret prirodnog porođaja proizašao iz reakcije

na biomedicinski model porođaja. To ukazuje na potrebu revizije medicinskih protokola i

institucionalnog okružja, edukacije medicinskog osoblja, kao na i nužnost otvaranja zakonskog

prostora za nedvosmislenu pravnu regulaciju prirodnog porođaja te osiguravanja autonomije

rada primalja u vođenju fizioloških nerizičnih porođaja i asistencije doula. S obzirom na to da

je riječ o inovativnom istraživanju, ono potencijalno može pridonijeti razvoju relevantnih novih

uvida u nizu antropoloških grana. To se posebice odnosi na grane feminističke antropologije,

medicinske antropologije, antropologije majčinstva i obitelji. Isto tako, istraživanje može

ostvariti upliv na druge društvene znanosti poput sociologije; biomedicinske znanosti poput

javnog zdravstva i opstetricije, koje mogu implementirati njegove rezultate i uvide. Na kraju

valja naglasiti da je jedan od značajnijih izvornih doprinosa istraživanja primjenjiv i u

oblikovanju budućih zdravstvenih politika koje bi se temeljile na kvalitativnometodološkoj

detekciji potreba i interesa rodilja.

KLJUČNE RIJEČI: prirodni porođaj, medikalizacija, kućni porođaj, primaljstvo, doule,

opstetricija

Summary

This dissertation is based on the first ethnographic research of its kind on the experience and

practices of natural childbirth. The purpose of this work is to analyze changes in childbirth

practices in the second half of the 20th century and the beginning of the 21st century. The

research was conducted with birthing mothers, midwives, obstetricians, and doulas. One of the

central questions that this dissertation answers is why women decide to give birth without a

doctor outside the maternity ward and what they mean by the concept of natural birth. This

doctoral thesis investigates the relationship between legislative changes, maternal care, and

childbirth practices within the dominant biomedical approach and the holistic midwifery

approach. The legal ambiguities and disorganization related to out-of-institutional births point

to the need for a revision of the legislation that would enable women who give birth at home

to have the same health care as women who give birth in maternity wards. Although the practice

of giving birth in a maternity hospital is generally accepted, the experiences of women show

in a noticeable number of cases that, despite the laws that ensure their rights as patients, the

right to self-determination, understandable and adequate information, appreciation and respect

is not respected within the institutions. All this forms the basis of the criticism of institutional

childbirth, which, along with the criticism of excessive use of technology, shapes the

desirability of childbirth at home as a place where the mother will have guaranteed autonomy,

support, and midwifery care, which will be discussed in the following chapters.

Natural childbirth research deals with advocates of natural childbirth intending to achieve

greater reproductive rights for women. The results of this research show that the demand for

the legalization of natural births and existing home birth practices is based on a strong feeling

of powerlessness, alienation, and unequal relationship between doctors and midwives in births

within medical institutions. On the other hand, the results of the research with mothers who

gave birth naturally at home with midwives and doulas, indicate that new birthing practices

made it possible to achieve greater physical and emotional integrity of the mother, a strong

connection with the child and family during the birth itself and after it. and ultimately

contributed to the empowerment of mothers. Research shows that the natural childbirth

movement arose out of a reaction to the biomedical model of childbirth. This indicates the need

for revision of medical protocols, institutional environment, and education of medical staff as

the opening of legal space for the unambiguous legal regulation of natural childbirth, the

autonomy of work of midwives in conducting physiological risk-free births, and doula

assistance. The research has a strong potential to contribute to the development of new insights

in several anthropological branches, given that it is an innovative research. In particular, the

branches of feminist anthropology, medical anthropology, anthropology of motherhood, and

family are meant. Likewise, research can have an impact on other social sciences such as

sociology, and biomedical sciences such as public health and obstetrics, which can implement

the results and insights of this research. Finally, it should be emphasized that one of the more

significant original contributions of the research is also applicable in the design of future health

policies that would be based on the qualitative-methodological detection of the needs and

interests of women in labor.

KEYWORDS: natural birth, medicalization, home birth, midwifery, doula, obstetrics

Sadržaj 
 
Uvod .......................................................................................................................... 1 
1 Konceptualna i istraživačka pitanja ................................................................................. 1 
2. Kontekst istraživanja .................................................................................................. 5 
Metodološka razmatranja ....................................................................................... 6 
Porođaj i rodilja u institucionalnom zagrljaju ................................................... 11 
1. Institucionalni okvir porođaja u Hrvatskoj .............................................................. 11 
2. Zakonodavni okvir za obavljanje porođaja u Hrvatskoj .......................................... 19 
3. Rodilja kao pacijent ................................................................................................. 26 
4. Europski sud za ljudska prava o pravu na mjesto i način rađanja ........................... 30 
K antropologiji porođaja ...................................................................................... 33 
1. Tri paradigme porođaja ............................................................................................ 34 
2. Medikalizacija je progres? ....................................................................................... 36 
3. Rutinizacija postupaka ............................................................................................. 39 
4. Na leđima, na boku, i kako još? ............................................................................... 39 
5. Koliko traje porođaj? ............................................................................................... 41 
6. Rezati ili ne? ............................................................................................................ 46 
7. Bol, strah i trauma .................................................................................................... 48 
8. Porođaj boli i on traje satima ................................................................................... 51 
9. Samo da se to završi! ............................................................................................... 53 
10. Rađanje kao rizik, rodilište kao sigurno mjesto ................................................... 59 
Feministička kritika porođaja .............................................................................. 63 
1. Oslobađanje od boli – porođaj u prvom feminističkom valu ................................... 63 
2. Pravo na izbor – porođaj u drugom feminističkom valu.......................................... 66 
3. Može li bez binarnih podjela? – porođaj u trećem feminističkom valu ................... 70 
Prirodni porođaj .................................................................................................... 73 

1. Povratak prirodnom? ................................................................................................ 73 
2. Prirodnost se vježba ................................................................................................. 79 
3. Prirodni porođaj – po planu ..................................................................................... 82 
4. Tko podržava rodilju na porođaju? .......................................................................... 83 
Doma je moguće bez borbe ................................................................................... 85 
1. Roditi kući je bilo ljepše ........................................................................................... 90 
2. Povezanost i povjerenje ........................................................................................... 95 
3. Pregovaranja i prijepori............................................................................................ 97 
4. Roditi doma nakon nakon carskog reza ................................................................. 100 
Doula – pomoćnica i podrška ............................................................................. 102 
1. Podržavanje i pomoć kao prisutnost i brižnost ...................................................... 107 
2. Privikavanje i prihvaćanje – Odnos doule i primalje ............................................. 108 
3. Niti važne, niti nevažne – odnos doula i liječnika ................................................. 110 
4. Kada intimna podrška postane rad ......................................................................... 113 
Kad ženi pojdu trudovi, šalji po babicu ................................................................ 116 
Zaključak ......................................................................................................... 124 
Literatura......................................................................................................... 128 
Životopis........................................................................................................... 139 
 
   

1. Uvod

1.1. Konceptualna i istraživačka pitanja

Primarni interes ovoga rada proistječe iz potrebe da se porođaj analizira kao osobno iskustvo

žene. Premda je riječ o fiziološkom činu, doživljaj porođaja, kao i sjećanje na njega sadrže niz

kulturnih sastavnica. Naime, svako je iskustvo određeno kulturom budući da ona usmjerava

iskustva pojedinca. U porođaju se kao dijelu majčinstva u kompleksnom odnosu univerzalnost

biološkog prepliće s kulturnim i društvenim posebnostima. Brigitte Jordan (1997), pionirka

antropologije porođaja iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, govori o porođaju kao o

biosocijalnom događaju, u kojem se uključuje istovremeno prepoznavanje njegove univerzalne

biološke funkcije i sociokulturne različitosti. Iz toga proizlazi da kulturni, odnosno društveni

kontekst određuje na koji će se način definirati porođaj i samo majčinstvo. Medicina pak

porođaj definira kao završetak trudnoće rađanjem djeteta i posteljice iz ženina uterusa u

razdoblju od 37. do 42. tjedna trudnoće. Označavaju ga redovite kontrakcije maternice, trudovi,

i sastoji se od četiri porođajna doba (Habek 2017).

Komparativna istraživanja tijekom 20. stoljeća pokazuju da se na porođaj primarno gleda kao

na temeljno medicinski događaj, što je slučaj u većini zapadnih zemlja, pa tako i u nas

(Dražančić 2004; Habek 2008). Budući da se porođaj prvenstveno doživljava kao potencijalno

patološki proces koji stoga treba nadzirati, žene rađaju u bolnicama, pri čemu se osobito ističe

upotreba tehnologije, čak i onda kada za to ne postoje nužne medicinske indikacije. Druga,

holistička perspektiva porođaj promatra kao prirodni događaj i naglasak stavlja na osobno,

intimno iskustvo i podršku koju žena prima od najbližih članova obitelji i drugih njoj bliskih

osoba (Davis-Floyd 2001; Kitzinger 2000).

Etnologija i kulturna antropologija dugo su vremena porođaj tretirale kao marginalnu temu.

Jedan od razloga za to je taj što su znanošću u početku dominirali muškarci, koji tu temu nisu

smatrali relevantnom ili su nailazili na otpor kod kazivača, odnosno kazivačica da govore o

njoj (Jordan 1997). Pored toga, iako je porođaj primarno ženska aktivnost, ženski glas u

etnološkoj i kulturnoantropološkoj znanosti nije bio prihvaćen sve do druge polovine 20.

stoljeća kada narasta svijest o rodnim predrasudama spram žena kao subjekata i objekata

istraživanja. Iz toga je proizašla feministička kritika u kulturnoj antropologiji koja, osim što

propituje ulogu bijelog muškarca kao kreatora istraživanja, afirmira žensku drugost kao

subjekta, kao i ostale marginalizirane društvene skupine (Ortner 1983; Rubin 1983; Škokić

2001).

U hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi nedostaje radova koji analiziraju porođaj kao

kulturnu pojavu iz antropološke perspektive. Osim magistarskog rada Jagode Vondraček

Mesar iz 1993. godine koji se bavio načinom i oblicima izolacije rodilje na temelju analize

upitnica iz Etnološkog atlasa Jugoslavije te članka Vesne Čulinović-Konstantinović iz 1988.

godine koji se bavi tradicijskim praksama povezanima s trudnoćom i porođajem u srednjoj

Dalmaciji u drugoj polovini 19. stoljeća, nailazimo na pregledni rad o antropološkom osvrtu

na trudnoću i porođaje (Jambrec 2013) te tekst Elene Skoko “Priče o porodu” u zborniku O

pričama i pričanju danas iz 2015. godine. Tijekom proteklih godina obranjeno je i nekoliko

diplomskih i završnih radova (Bezjak 2017; Jambrec 2018; Ražov 2021).

Jagoda Vondraček Mesar donosi tipologiju načina rađanja s obzirom na mjesto u kući ili izvan

nje u etnografskim zonama. Zaključuje tako da seoske žene u alpskom, panonskom i

jadranskom području rađaju u stambenom dijelu kuće dok podaci za Bosnu i Hercegovinu

ukazuju na rađanje i u kući i u objektima za stoku, a slično govore i oni za Srbiju, Crnu Goru i

Makedoniju, gdje žene osim u kući ili štali vrlo često rađaju i na otvorenom. Navodi također

da mjesto rađanja vrlo često ovisi o vremenskim prilikama i godišnjem dobu. Kritički se osvrće

na nedostatke upitnica koji su onemogućili kreiranje jasnije slike o mjestima i načinima rađanja

i praksama vezanim uz rađanje na području Jugoslavije za koje su kreirane upitnice. Sandra

Jambrec (2018) u svom završnom radu naslovljenom “Antropologija trudnoće i poroda:

pregled discipline i implikacije za Hrvatsku” analizira maternalnu skrb u Hrvatskoj kroz teorijsku

perspektivu antropologije porođaja. Cilj je njezina pionirskog rada ponuditi zaključke o mogućim

posljedicama za budućnost maternalne skrbi u kontekstu hrvatskog zdravstva. Branka Ražov

(2021) u završnom radu “Porod i ritual: prema razumijevanju i humanizaciji tehnokratskog

modela rađanja” analizira medikalizirani porođaj i ritualno korištenje tehnologije, dok se Petra

Bezjak (2017) u radu “Porodničarsko nasilje: kulturološki i povijesni uzroci nasilja pri

hospitaliziranom porodu” bavi uzrocima nasilja u porođaju fokusirajući se na patrijarhat,

biomedicinu i kapitalizam, odnosno diskurse o tijelu koje oni proizvode, a koji utječu na nasilne

prakse u rodilištima. Elena Skoko (2015) u svome tekstu “Priča o porodu: iz podzemlja

kulturne amnezije do Europskog suda za ljudska prava” razotkriva kako se kreira dominantna

fabula hospitaliziranog porođaja i kakva je moć dijeljenja osobnih priča kojima se mijenja

prevladavajuća praksa hospitaliziranog porođaja.

U starijoj etnološkoj literaturi mjestimično se mogu pronaći opisi običaja koji se tiču porođaja

poput, primjerice, onoga Alberta Fortisa iz njegova djela Put po Dalmaciji iz 18. stoljeća, u

kojemu opisuje patrijarhalne odnose stanovnika Dalmatinske zagore. O porođaju je zabilježio

kako Morlakinje ne mijenjaju svoju radnu rutinu zbog trudnoće i porođaja, koji najčešće obave

same u polju, dijete operu u vodi i sljedećeg se dana vraćaju svojim uobičajenim poslovima.

Ako žena rodi kod kuće, dijete se opere u hladnoj vodi da bi očvrsnulo i uspješno se nosilo s

nedaćama (2004: 52). Prikupljena građa u etnografskim zbornicima, odnosno u upitnicama

Etnološkog atlasa koje se odnose na razdoblje kraja 19. i ranog 20. stoljeća najčešće donosi

opise običaja i ritualnih praksi vezanih uz porođaj poput, na primjer, zabrana vezanih uz

konzumiranje određenih jela, toga što i kako smije trudnica, odnosno rodilja gledati, preko čega

ne smije prijeći, kako se zaštiti od uroka i slično te rijetke opise porođaja (Ivanišević 1903-06;

Vondraček Mesar 1993). Tako, na primjer, Josip Lovretić u monografiji “Otok” tiskanoj u

drugom svesku Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena piše kako trudnica ne smije,

navodim samo nekoliko od obilja primjera:

“jest mesa od tice, koja se zove ronac, jer bi dite rado ronilo, ma udavilo bi se i u koritu,

jer bi uvik glavu u vodu guralo; jest puža, bit će dite balavo; jest sastavite trešne, ni

drugo dvojnasto voće, jer će rodit dvojke; jest kad mete kuću, jer će dite biti lakomo;

vunu prest, jer će ditetu biti bila kosa.” (1897: 413)

Frano Ivanišević u monografiji “Poljica”, prvi put tiskanoj 1906. godine, a reizdanoj 1987.

godine, piše kako trudna žena ne smije ići na groblje da ne izgubi dijete, a nije joj dobro ni

mesti kuću jer će roditi žensko dijete (1987: 461). Iz Ivaniševićeva opisa porođaja vidljivo je

da je to društveni događaj u koji su uključene prvenstveno žene rođakinje ili susjede koje imaju

iskustva u pomaganju rodilji, koja se može slobodno kretati po prostoru kuće i tragati za

najpovoljnijim položajem. Ivanišević to ovako opisuje:

“Babi se žena u kamari kraj posteļe ili u ogńenci kraj vatre, u teplu, ne smi biti na ariji,

da ne zazebe. Uza ńu su žene iz kuće ili iz konšiluka, koje znadu pomagat. Vaļa svak

da pripomaže stara je besida: ostavi kuću da gori, a priskoči ženi da rodi. Snađu rodiļu

boli i grči, mota se na svaki način, ustaje na noge, liga, spušća se na kolina, pridiže se,

vrti okolo posteļe, žene je druge pridrže i okreću amo tamo, kako ne će naškodit ditetu.

Ako žena rađa teško te ne more da se rastavi sa svojin porodon, donesu joj Gospin pasac

iz crkve, opašu ś ńin, ona čini zavit, da će postit, molit ili dat lemozinu (milostińa), da

će platit mise prigatorske (purgatorij), da će darovat kolajne, rećine ili prsten Gospi i

stavit na ńezinu priliku. Žena doklen rađa, obučena je, ali raspasana.” (1987: 462)

Budući da je primarno određen kao žensko iskustvo, porođaj se u ovoj disertaciji prezentira

prvenstveno iz etnološke/kulturnoantropološke i kritičke feminističke perspektive. Analizira

ga se kao kulturni čin stavljajući ga pritom u kontekst obitelji, šire zajednice, društvenih

institucija i pravnog sustava. Polazi se od tvrdnje da je porođaj kulturni čin koji određuju

kulturna i društvena praksa koliko i biološka sposobnost žene da iznese trudnoću. Za ovaj rad

višestruko su značajni radovi različitih feminističkih pristupa. Od onih koji analiziraju pristupe

koji osnažuju žene ili pak onih koji u prvi plan stavljaju pravo na izbor žene, bilo da je riječ o

tzv. prirodnom ili medikaliziranom porođaju (Davis-Floyd 2001; Kitzinger 1978; Beckett

2005).

Upravo feministička perspektiva omogućava fokus na žensko iskustvo, specifičan uvid i

kritičku analizu patrijarhalnih odnosa u društvu, konceptualizacije majčinstva, analizu odnosa

tijela i moći, odnosno nadzora nad tijelom i ženskom reproduktivnom ulogom i seksualnošću,

kao i prava na izbor načina porađanja. Unutar feminističkih pristupa može se razlučiti

različitost konceptualizacija prirodnosti i tijela. Prirodnost tijela i rađanja podložna je

oprečnom tumačenju. Za neke će, poput Shulamith Firestone (1979), predstavljati izvorište

društvene nejednakosti žena pa će se u svrhu njezina ukidanja zalagati za korištenje

sofisticiranih reproduktivnih tehnologija kako bi čin rađanja prestao biti temeljem za

diskriminaciju. Za druge će prirodnost tijela i rađanja biti osnovom za tumačenje o ženama kao

boljima za brigu o djeci od muškaraca, kako navodi Alice Rossi u tekstu o rodu i roditeljstvu

(1984). Nasuprot poimanju prirodnog tijela jest društveno, odnosno kulturno konstruiranje

tijela. Pojedine teoretičarke ističu da se ideologija patrijarhata upisuje u žensko tijelo te da

muškarci ostvarujući prevlast nad konkretnim ženskim tijelima ostvaruju i društvenu moć

(Rich 1977). Medicinski sustav u službi je te moći i radi njezina održavanja nadzire i kontrolira

podjednako muška i ženska tijela (Foucault 1994). Autorice poput Robbie Davis-Floyd (2001)

i Sheilae Kitzinger (2001) smatraju da je tehnologizirani, medikalizirani porođaj u bolnicama

primjer mehanicističkog poimanja tijela u kojem je ženi oduzet nadzor nad svojim tijelom i

procesom porođaja, a moć odlučivanja ima liječnik, muškarac u kojem je utjelovljena

patrijarhalna moć koja ženu drži u pokornosti.

Zalaganje za prirodni porođaj otkriva, kao i u slučaju tijela, različitost poimanja prirodnog koje

se kreće u rasponu od idealiziranja kućnog porođaja, potpunog izostanka korištenja bilo kakvog

oblika medicinske asistencije, do izbora samo određenih postupaka i rađanja u rodilištu u

prisustvu primalje, ali ne nužno i liječnika opstetričara i upotrebe tehnologije (Beckett 2005;

Lupton 1998).

1.2. Kontekst istraživanja

Za kontekst istraživanja važno je analizirati u kakvom su odnosu zakonodavne promjene,

maternalna skrb i porođajne prakse druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Naime, nakon

Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se s razvojem zdravstvene skrbi većinom prestaje rađati kod

kuće te se porođaji, bez obzira na to je li riječ o urednim fiziološkim ili rizičnim trudnoćama,

odvijaju u bolnicama osim u rijetkim slučajevima kada trudnica ne uspije biti na vrijeme

transportirana do rodilišta. Reakcije na normalizaciju porođaja u bolničkom kontekstu i

medikaliziranje svih trudnoća i porođaja vidljive su u porastu broja kućnih porođaja u

Hrvatskoj u posljednjem desetljeću. Iako kućne porođaje dominantno prate stigma spram takve

prakse koja se doživljava kao visokorizična i nesigurna za majku i dijete i osuda koja dolazi

prvenstveno iz reda zdravstvenih radnika, oni su sve učestaliji u Hrvatskoj. Jedno od središnjih

pitanja na koja ovaj rad odgovara jest zašto se žene odlučuju na porođaj bez prisustva liječnika

te što one podrazumijevaju pod konceptom prirodnog porođaja. Suprotno bojazni i osudi prakse

kućnog porođaja kao neodgovorne i ugrožavajuće, žene koje su rađale kod kuće ističu da su se

osjećale sigurno, zaštićeno i opuštenije nego u rodilištu. Izvanbolnički porođaj nije zakonski

zapriječen no postoji čitav niz pravnih nejasnoća, o čemu će biti riječ detaljnije u radu, a koje

priječe i u sivu zonu uvode rodilje koje se odlučuju na kućni porođaj. Danas u Republici

Hrvatskoj postoji zakonska obveza statističke evidencije i praćenja bolničkih porođaja. Takva

praksa ne daje informacije ni točne podatke o broju porođaja izvan zdravstvenih ustanova te

oni ostaju na razini pretpostavki. Statistički podaci bilježe 2010. godine 43.201, a 2020. godine

36.166 živorođene djece u rodilištima. Prikupljena građa ukazuje na to da se, iako se brojčano

razmjerno mali dio žena odlučuje za porođaj kod kuće, njihov broj iz godine u godinu

povećava. Tako je Ministarstvo pravosuđa i uprave iznijelo sljedeće podatke o broju kućnih

porođaja u Hrvatskoj: 2018. godine bila su 52 porođaja kod kuće, 2019. godine bilo ih je 69, a

2020. godine 97. Smatra se da je na povećani broj kućnih porođaja u posljednjoj godini utjecala

pandemija bolesti COVID-19, jer su se rodilje kod kuće osjećale sigurnije i manje izložene

riziku zaraze nego u bolničkom okruženju (usp. Šebalj 2022). Analizom i interpretacijom

različitih diskurzivnih razina prirodnog porođaja u radu se razmatraju dominantni društveni i

kulturni obrasci kao okviri za individualno djelovanje trudnice, odnosno rodilje i ostvarivanje

njezina ljudskog prava na izbor mjesta i načina rađanja. U tom će kontekstu biti razmatrana

uloga doule (laikinje podržavateljice) tijekom trudnoće i u samom tijeku porođaja, što je

fenomen koji se u nas razvija tijekom proteklog desetljeća, te primalje. Nadalje, rad propituje

suodnos doule i primalje tijekom porođaja koji se odvija bez prisustva liječnika izvan ili unutar

zdravstvenog sustava. Pored toga, razmatra se hijerarhijski odnos aktera u

institucionaliziranom porođaju: ginekologa, primalje i rodilje. Primaljstvo, iako starije od

opstetricije, unutar zdravstvenog sustava nema autonomiju. Primalje ne mogu samostalno

asistirati ženama pri niskorizičnim fiziološkim porođajima, jer je autoritet donošenja odluka na

liječniku opstetričaru. Nadalje, status primalja, odnosno mogućnost njihova samostalnog rada

nalazi se u sivoj zoni pravnih nejasnoća što rezultira time da primalje s hrvatskom licencom ne

mogu samostalno asistirati u niskorizičnim izvanbolničkim porođajima pa stoga žene koje se

odluče na kućni porođaj angažiraju licencirane primalje iz susjednih zemalja: Italije, Slovenije

i Austrije. Za kontekst istraživanja važno je razmotriti porođaj kao intiman emotivan čin. U

okviru toga analizira se na koji način prostor rađanja te okolinski faktori poput atmosfere,

svjetla i mirisa utječu na doživljaj porođaja. S time je u vezi suodnos komunikacije te

emocionalne i fizičke podrške kao čimbenika koji utječu na doživljaj i iskustvo porođaja.

2. Metodološka razmatranja

U ovo sam istraživanje krenula iz jednog specifičnog osobnog razloga koji proizlazi iz mojeg

kulturnog krajolika, mog obiteljskog konteksta i osobnih iskustava. Na ovom mjestu željela

bih refleksivno rasvijetliti svoja vlastita polazišta koja su sasvim sigurno definirala moju

politiku lokacije (Rich 1984).

Moj interes proističe iz osobnog iskustva porođaja u dvije

zagrebačke bolnice 1988. i 1992. godine. Tijekom trudnoće nisam razmišljala o mogućoj

alternativi mjestu rađanja jer je bilo normalno da se rađa u rodilištu. U rodilište sam ušla s

punim povjerenjem u to da liječnici znaju što rade. Imala sam povjerenje i u medicinu koja je

omogućavala porođaj bez boli pa sam dogovorila epiduralnu analgeziju, koju u to vrijeme

liječnici nisu nudili, nego ju je rodilja morala sama zatražiti. Baš sam zbog tog povjerenja u

zdravstveni sustav vjerovala da ne moram proživjeti onu biblijsku “u mukama ćeš rađati”. Bila

sam prva među mojim prijateljicama koja je rađala pa sam osluškivala priče drugih žena iz

čekaonice. U tim su se pričanjima pojavljivali strah, samoća, napuštenost, nevidljivost. Mislila

sam da je riječ o individualnim slučajevima. Bilo mi je jako važno da ostavim dobar dojam na

doktore kako me ne bi okarakterizirali kao razmaženu ili histeričnu. U svoj sam trudnički

dnevnik zapisala: “Samo nemoj vikati, samo nemoj vikati! To ih smeta.” Došla sam na

https://openspaceofdemocracy.files.wordpress.com/2017/01/adrienne-rich-notes-toward-a-politics-of-

location.pdf (pristupljeno 2. 2. 2022.).

inducirani porođaj u maglovito subotnje zimsko jutro. Željela sam da mi na porođaju bude

opstetričar kod kojeg sam kontrolirala trudnoću i u kojeg sam imala povjerenje. Nisam mislila

da ću biti ostavljena da cijeli dan ležim sama na krevetu prikopčana na aparat slušajući otkucaje

srca moga sina. Bila sam žedna, a nikoga nije bilo u blizini. Povremeno bi prošli doktor ili

primalja, ali baš u trenutku kad bi se našli ispred mog boksa okrenuli bi se na drugu stranu.

Potom je došla primalja i dala mi drip

da se ubrzaju trudovi. Mislila sam da to tako mora biti.

Tijekom dugih sati samoće postajala sam sve svjesnija da imam nešto zajedničko sa ženama iz

čekaonice – i ja sam nevidljiva. Bila sam uplašena, ni s kime nisam prozborila ni riječ. Samo

sam čekala kraj agonije. Mislila sam da ću na drugom porođaju, kao žena s iskustvom, moći

vladati situacijom. Kakva zabluda! Moje povjerenje u sustav nestalo je kada je moja sestra,

uoči svog 25. rođendana, umrla na porođaju. Njezin dječak nije preživio.

U dijelu poglavlja koje slijedi predstavit ću metodologiju istraživanja fenomena prirodnog

porođaja. No prije toga osvrnut ću se na jezičnu praksu korištenja glagola poroditi i roditi,

rađati i imenica porod, porođaj, porodilja i rodilja. Kako objašnjava Marija Zinka (1994: 117),

u rječnicima se i glagol roditi i glagol poroditi odnose na “donijeti na svijet”. Po načelima

jezične ekonomije jedan od sinonima, ako se oba upotrebljavaju u istome kontekstu, postaje

višak i trebao bi nestati. Liječnici su, kaže Zinka, modificirali značenje glagola

poroditi/porađati u pomoći/pomagati pri porođaju. Time je osigurano postojanje glagola

poroditi u hrvatskom jeziku. Imenica porod ima više značenja. Iako često korištena u

svakodnevnom govoru u istom značenju kao i porođaj, označava i dijete, ono što se rodilo, i

lozu, potomstvo. U stručnom bi nazivlju trebalo izbjegavati višeznačne riječi, stoga i ja

upotrebljavam imenicu porođaj za čin rađanja i izvedenicu rodilja, a ne porodilja. U iskazima

kazivačica te u literaturi, gdje je tako navedeno, zadržana je imenica porod u značenju porođaja.

Metodologija istraživanja fenomena prirodnog porođaja temelji se na trima principima

kvalitativnog istraživanja: strategijama dizajna istraživanja, strategijama prikupljanja podataka

i terena te analitičkim strategijama (usp. Patton 2002: 39). U svojoj osnovi naturalističko,

istraživanje zahtijeva provođenje opservacije u realnom okružju, bez manipulacije fenomenom

i obilježjima prirodnog porođaja.

U prvom djelu istraživanja, povezano s metodskim konceptom otvorenosti i prirodnosti,

istraživanje prirodnog porođaja kombinira se s ciljanim kvalitativnim uzorkovanjem

Drip je naziv za infuziju hormona oksitocina u fiziološkoj otopini koji se daje za stimulaciju trudova ako se oni

ne javljaju prirodno, ako su neredoviti, spori, nejednakog intenziteta (https://www.bipoklub.hr/inducirani-porod-

sto-ocekivati-i-kako-se-pripremiti/, pristupljeno 16. 8. 2022.).

usmjerenim prema događanjima, zajednicama, ljudima koji mogu ponuditi etnografski

relevantne “guste opise” (usp. Geertz 1998 [1973]). Dizajnirano kao otvoreno istraživanje u

kontekstu svakodnevice, ovo doktorsko istraživanje pokušava dohvatiti modele interpretacije

proizašle iz intimne bliskosti i uronjenosti u prakse promocije prirodnog porođaja, zagovaranje

prirodnog porođaja i življenja prirodnog porođaja.

Terenski aspekt istraživanja oblikovan je dvama dominantnim principima: promatranjem i

približavanjem istraživanoj zajednici, tzv. ulaženjem u teren (engl. getting in) i društveno

prihvatljivim socijalnim pristupom (engl. getting on) (usp. Gobo 2009). Kombinirani zajedno,

oni obuhvaćaju zahvaćanje proučavanih svjetova u njihovoj fizičkoj i socijalnoj realnosti.

Poseban aspekt prikupljanja podataka proizlazi iz odabira metoda kvalitativnog intervjuiranja

usmjerenih na “razumijevanje tema svakodnevnog života” i življenih praksi sudionica

istraživanja. Struktura u tom smislu proizlazi iz otvorenosti svakodnevne konverzacije, ali je

korigirana profesionalnim vođenjem kvalitativnih intervjua koji nalažu usredotočenost na

specifične teme. Kvalitativna analiza narativa o porođajnim praksama cilja k razumijevanju

životnih praksi, uvjerenja, dohvaćanju opisa i specifičnosti porođajnih praksi, neposrednog

iskustva koje je neovisno o znanstvenoj eksplanaciji i koje joj prethodi (usp. Kvale i Brinkmann

2009: 29).

Strategije analize prikupljenih opservacija i narativa proizlaze iz dviju vrsta tekstova i

tekstualiziranih narativa. Prvi dio analize podatke oblikuje iz generiranih, odnosno etnografski

iniciranih tekstova intervjua (engl. elicited texts), dok se drugi dio odnosi na već postojeće

tekstove (engl. extant texts) proizašle iz medijskih natpisa, promotivnih materijala, tzv. javnih

materijala, osobnih dokumenata, mrežnih stranca, slikovnih blogova, fotografija simbola, tzv.

privatnih materijala, koje generira i konzumira istraživana zajednica (usp. Charmaz 2011: 36-

37). Analiza konstrukcije realnosti putem dokumenata koristit će se kao “nereaktivna i

nenametljiva tehnika”. Autonomna analiza dokumenata komplementarna je etnografskim

metodama istraživanja i usmjerena je na sadržaje, poruke te medije konstrukcije i prenošenja

znanja o prirodnom porođaju (Gobo 2009: 130). Tekstualizirani podaci narativa i diskurzivnih

formacija analizirani su inicijalnim i fokusiranim kodiranjem (usp. Charmaz 2011; Emerson,

Fretz i Shaw 1995: 143) kako bi se oblikovale teorijske premise prirodnog roditeljstva u

suvremenoj Hrvatskoj.

Polustrukturirane intervjue provela sam s dvadeset žena u razdoblju od srpnja 2019. do ožujka

2021. godine. Sve one imale su iskustvo rađanja jednog ili više djece u bolničkim rodilištima

ili kod kuće. Neke od njih ujedno su i laikinje pomoćnice, doule, za što su se odlučile nakon

porođaja kod kuće i svojeg vlastitog iskustva s doulom, koje je za njih bilo osnažujuće i

pozitivno. Dvije su žene zaposlene kao primalje u dva velika hrvatska grada. Tijekom 2022.

godine intervjuirala sam još dva ginekologa opstetričara, jednog s tridesetogodišnjim

iskustvom i jednog specijalizanta ginekologije i opstetricije s tri godine radnog iskustva.

Razgovor sam vodila i s umirovljenom primaljom, članicom Hrvatske komore primalja. Osim

intervjuima, služila sam se i tekstovima s mrežnih stranica i objavama s foruma društvenih

mreža. U samom početku istraživanja 2019. godine postojao je stanoviti oprez kod kazivačica

koje su rađale kod kuće pri njihovu pristupanju intervjuu budući da se takva vrsta porođaja

nalazi u sivoj zakonskoj zoni. Nakon što sam zadobila povjerenje prvih kazivačica, metodom

snježne grude stupila sam u kontakt s novim kazivačicama. O stupnju opreza kod kazivačica

koje su rađale kod kuće govori i to da usprkos pokušajima da saznam imena primalja iz

Slovenije i Italije koje dolaze na kućne porođaje u Hrvatsku kako bih razgovarala i s njima,

njihov mi identitet nije otkriven.

Iako su mi dani pristanci za njegovu objavu, identitet svih kazivačica i kazivača zamijenila sam

pseudonimom, rukovodeći se time da s protokom vremena te osobe možda neće imati ista

gledišta ili osjećaje o porođaju s obzirom na vrlo intimnu prirodu toga događaja.

Pseudonimizacija označava zamjenu imena kao dijela osobnih podataka koji se ne mogu

pripisati određenom ispitaniku bez da ih se poveže s dodatnim informacijama o tom ispitaniku

poput, na primjer, njegove adrese, spola ili godine rođenja. Za razliku od pseudonimizacije,

anonimizacija je način obrade osobnih podataka kojim se nepovratno sprječava identifikacija

ispitanika.

Vodila sam računa o tome da se ni jedno od odabranih imena ne preklapa sa

stvarnim imenom neke od intervjuiranih osoba. Pored toga, u nekoliko su slučajeva moji

kazivači i kazivačice ujedno i osobe koje javno publiciraju radove te se pojavljuju i kao autori

koje u nekoliko navrata citiram. Dodjeljujući im pseudonim željela sam izbjeći pretapanje

njihova javnog teksta s osobnim kazivanjem.

Kao feministička istraživačica, svjesna sam subjektivnosti i utjecaja na to kako sam

konceptualizirala istraživačka pitanja, koju sam vrstu podataka prikupljala i kako sam ih

odabrala analizirati i predstavljati. Takav osobni i angažirani način istraživanja počiva na

onome što Sandra Harding (1992) naziva “epistemologija stajališta”. Teoriju stajališta

obilježava istraživanje i problematiziranje marginalnih društvenih skupina i tema. Feministička

teorija stajališta u svoj fokus stavlja žene i društvene odnose u kojima se one nalaze. Dorothy

https://www.cert.hr/wp-content/uploads/2018/08/anonimizacija_i_pseudonimizacija_podataka.pdf

(pristupljeno 1. 9. 2023.).

Smith naglašava da je istraživačko polazište stvarnost raznolikih ženskih iskustava, a ne

apstraktni konceptualni okvir, jer u nejednakim odnosima muškaraca i žena žene imaju

marginalnu poziciju (Smith 2002). Harding tvrdi da feministička epistemologija stajališta

dovodi do “snažne objektivnosti”, a ne vrijednosno neutralne, znanstvene objektivnosti koja

prikriva odnose moći (Harding 1992). Takav pristup pokazuje da žene imaju značajno znanje

o vlastitim tijelima i životima tijekom trudnoće i porođaja, koje se razlikuje od pozitivističkog

biomedicinskog okvira. Mary Field Belenky i suradnice u knjizi Ženski načini spoznavanja:

razvoj sebstva, svojeg glasa i svojeg duha (1998) analiziraju pet načina spoznavanja koji su

metaforički podijeljeni ženskim glasom: šutnja utišanim glasom, primljeno znanje glasom

drugih, subjektivno znanje unutarnjim glasom, proceduralno znanje glasom razuma i

konstruktivističko znanje objedinjenim glasovima. Autorice iznose kako dio žena tragajući za

spoznajom stručno znanje doživljava kao strano.

“Subjektivistice nemaju povjerenja u logiku, analizu, apstrakciju, čak ni u jezik. Te

metode one doživljavaju kao strani teritorij koji pripada muškarcima. Slušajući kako

opisuju svoj odnos prema istini i spoznaji, slušali smo ih kako stereotipiziraju i

negativno govore upravo o onim stručnjacima i nedostupnim autoritetima koje

društvene institucije često prikazuju kao one koji u rukama drže ključ istine –

nastavnike, liječnike, znanstvenike, uopće muškarce. Reklo bi se da su okrećući se sebi,

istodobno morale odbaciti sve one strategije spoznavanja koje percipiraju kao dio

muškog svijeta.” (1998: 79)

Izlazeći iz zone znanstvene objektivnosti koja prikriva odnose moći, želim ovim radom dajući

ženama glas dosegnuti “snažnu objektivnost”, kako kaže Sandra Harding (1992).

Disertacija sastoji se od deset poglavlja. U uvodnom dijelu uz istraživačka pitanja ocrtala sam

kontekst istraživanja. Drugo poglavlje donosi metodološka razmatranja. U trećem analiziram

povijesni razvoj institucionalizacije porođaja i domaće zakonodavno uređenje porođaja i

djelovanje Europskog suda za ljudska prava u rješavanju pritužbe zbog povrede ljudskih prava

majke rodilje. Četvrto poglavlje posvećeno je antropologiji porođaja u kojoj su predstavljene

tri paradigme porođaja te kritika medikalizacije porođaja i postupanja u rodilištu. U narednom

poglavlju predstavila sam osnove feminističke kritike kroz tri feministička vala u 20. stoljeću.

Temu prirodnog porođaja i kritičko razmatranje prirodnosti donosi šesto poglavlje, a u sedmom

se poglavlju analizira kućni porođaj. Ulogu doula i njihove odnose sa zdravstvenim osobljem

predstavila sam u osmom poglavlju dok se predzadnje poglavlje bavi primaljama. Posljednje,

deseto poglavlje donosi zaključak ovog doktorskog rada.

3. Porođaj i rodilja u institucionalnom zagrljaju

3.1. Institucionalni okvir porođaja u Hrvatskoj

Žene danas u Hrvatskoj najčešće rađaju u rodilištima, koja su dio zdravstvenog sustava. Stoga

se rađanje i porođaj, kao i mjesta u kojima se rađa, mogu smatrati dijelom javnoga zdravstva.

U posljednjem desetljeću raste i broj izvaninstitucionalnih porođaja kod kuće. Za razliku od

zemalja Europske unije koje imaju slične sustave zdravstvene zaštite kao i Hrvatska, a u kojima

je porođaj kod kuće dio javnozdravstvenog sustava, u Hrvatskoj porođaj kod kuće iako nije

izrijekom zabranjen, nije ni jasno pravno definiran. U ovom poglavlju daje se pregled

institucionalizacije porođaja i odnosa spram porođaja kod kuće. Pod pojmom institucionalnog

porođaja smatram porođaj koji se odvija u rodilištu unutar bolnice ili u izvanbolničkom

rodilištu kao samostalnoj zdravstvenoj jedinici uz asistenciju kvalificiranog zdravstvenog

osoblja – primalja i ginekologa porodničara.

Ovaj se rad bavi suvremenim porođajnim praksama u Hrvatskoj, koje se dominantno može

razmatrati kao dio javnozdravstvene politike. No valja napomenuti da začetke

javnozdravstvenog sustava nalazimo u razdoblju prosvjećenog apsolutizma druge polovine 18.

stoljeća kada su unutar Habsburške Monarhije “postavljeni temelji sustava javnoga zdravstva

koje od tada postaje isključivo političko pitanje i predmet državne interesne sfere” (Horbec

2015: 12).

Analizirajući razvoj javnoga zdravstva u Monarhiji kao područja državnog interesa

povjesničarka Ivana Horbec ističe nekoliko ključnih elemenata: uz školovano osoblje potrebna

je mreža zdravstvenih institucija te hijerarhijska odgovornost podređena izvršnoj vlasti. Iz

javnozdravstvenog sustava bivaju isključene priučene primalje, a rad nadriliječnika i travara

koji su se uz svećenike bavili liječenjem biva kriminaliziran (usp. Horbec 2015: 13).

Porodništvo, kao značajno starija struka od ginekologije, bilo je u rukama primalja. Iako su u

današnje doba ginekologija i porodništvo usko povezani, ginekologija je bila sastavni dio

kirurgije sve do pred kraj 19. stoljeća. Na razmeđu 19. i 20. stoljeća razvijaju se medicinske

specijalizacije. Kako navodi Ante Dražančić:

“Prije toga su u tadašnjim bolnicama bila dva odjela: ‘interni’ i ‘eksterni’. Pod ‘internu’

su spadale dječje bolesti, neurologija, fiziologija i infektologija. U ‘eksterni’ su spadale

sve kirurške bolesti, uključujući i ginekologiju, ortopediju, otorinolaringologiju i

urologiju, bolesti oka te kože i spolnih organa.” (2010: 102)

Kirurzi su imali kompetencije i ekspertizu za izvođenje operacija, pa tako i onih ginekoloških

koje su se tada izvodile u kirurškim odjelima bolnica. Rješavanje komplikacija pri porođaju i

izvođenje carskih rezova također su bili u domeni kirurgije. Navedenu podjelu dodatno

pojačava i podatak o tome da ginekologija kao samostalna sekcija unutar Hrvatskoga

liječničkog zbora postoji tek od 1940. godine, a dotad su ginekolozi djelovali unutar kirurške

sekcije osnovane 1911. godine (usp. Dugački 2003). Školovane primalje porađale su žene u

bolnicama i kod kuće, što je bila uobičajena praksa. “Primalje ne samo da su dostupnije već i

vještije i iskusnije od liječnika koji su opstetriciju uglavnom razmatrali teoretski” (Dugački

2003: 76). Za razvoj ginekološko-opstetričke struke početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj bitno je

Zemaljsko rodilište u Zagrebu s primaljskim učilištem otvoreno 1877. godine, iz kojeg se

kasnije razvila ginekološko-porođajna klinika. U samome početku svoga djelovanja rodilište

pod vodstvom svoga osnivača prof. dr. Antuna Lobmayera djeluje isključivo kao opstetrička

ustanova. No dolaskom dr. Franje Dursta, školovanog kirurga, koji je od 1907. godine na čelu

ustanove, ginekologija se, kao kirurška struka, sve više povezuje s porodništvom.

Rodilište se

tada nalazilo na adresi Ilica 83. Nova zgrada sagrađena je u Petrovoj ulici 13 u roku od tri

godine. Dovršena je 1914. godine, no rodilište je na toj adresi započelo s radom dvije godine

po završetku Prvog svjetskog rata, 1920. godine. Kada je Franjo Durst izabran za profesora

ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu 1921. godine Zemaljsko rodilište postaje

dijelom klinike za ginekologiju i primaljstvo.

Zbog loših higijenskih uvjeta ne samo u domaćinstvima nego i u bolnicama, smrtnost rodilja i

novorođenčadi je izrazito visoka (usp. Dražančić 2004; Dugački 2003). U prvim dekadama 20.

stoljeća medicina dobiva snažan zamah, a posebno se širi zdravstveno prosvjećivanje napose

seljaštva, najbrojnijeg dijela stanovništva u to vrijeme. Lošu zdravstvenu situaciju koju opisuju

Dražančić i Dugački ocrtava i zapis Marije Bevandić iz zbornika Kako živi narod: život u

pasivnim krajevima ekonomista, povjesničara i političara Rudolfa Bičanića, objavljenog davne

1936. godine. Bevandić ukazuje na to da bi životi mnogih žena mogli biti spašeni kada bi rađale

u higijenskim uvjetima uz nadzor stručnog osoblja, i o tome piše sljedeće:

Ni u ovom ranom slučaju, koji se opisuje kod Dugačkoga i koji možemo smatrati događajem koji je postavio

snažne smjernice i okvire suvremenim tehnologijama upravljanja domenom ženskoga spolnog i reproduktivnog

zdravlja, ustanovljavanje dominacije medikaliziranog pogleda na žensku reprodukciju nije prošlo bez prijepora.

Snažno povezivanje ginekologije kao kirurške struke s porodništvom već je tada nailazilo na otpor liječnika sa

specijalizacijom u pedijatriji. Naizgled logičnom spajanju odjela i zdravstvenih struka usprotivio se pedijatar

Radovan Marković, koji je bio zastupnik u Hrvatskom saboru i kasniji ministar zdravstva. “On se u svojem

saborskom govoru u travnju l910. usprotivio da se Zemaljsko rodilište s Primaljskim učilištem upotpuni odjelom

za ginekologiju, predlažući da se umjesto toga u rodilištu ustroji odjel za bolesnu dojenčad. Štoviše ustvrdio je da

bi osnivanje ginekološkog odjela išlo na uštrb Primaljskog učilišta” (Dugački 2003: 77).

“Porodilje na selu, osobito u udaljenim gorskim krajevima rađaju uz nevjerojatne

okolnosti. Tu se ne zna za medicinu i njezine tekovine. Tu još uvijek vlada vraćanje i

praznovjeraca – Higijena je nepoznata, čak i osnovni njezini principi. O stručnim

pomagačima pri porodu nema ni govora. Žene se koriste iskustvom drugih žena, pri

čemu veliku ulogu igraju vradžbine i čarobnjaštvo. Da kod toga dolazi vrlo često do

infekcija, komplikacija pa i smrtnih slučajeva, govore nam najbolje statistike o pomoru

porodilja (…).” (1936: 85)

Uz zalaganje Andrije Štampara,

svjetski poznatog liječnika i promicatelja javnog zdravstva i

socijalne medicine, reorganizira se i unapređuje zdravstvena služba u desetljećima nakon Prvog

svjetskog rata. Iako u Štamparovu fokusu nisu bila primarno rodilišta, nego unapređenje

cjelokupnog javnog zdravstva s posebnim naglaskom na suzbijanje zaraznih bolesti i usvajanje

higijenskih navika, pozitivne promjene vidljive su i u organizaciji rada rodilišta posebno na

razini podizanja higijenskih mjera (usp. Živaković-Kerže 2019; Dugac 2010). Štampar je bio

ispred svoga vremena uvodeći participativne metode u konceptualizaciji javnozdravstvene

politike. Smatrao je da će se jedino uključivanjem lokalnog stanovništava postići promjene.

Njegova “metoda se sastojala od toga da u zdravstveno-prosvjetnom radu seljaci sami

prepoznaju lokalni zdravstveni problem, da im bude predstavljeno na koji način se taj problem

može riješiti te da oni sami provedu potrebne radnje” (Leček i Dugac 2006: 988). Njegov se

integrativni pristup temeljio na uvažavanju iskustvenog i neekspertnog znanja stanovništva.

Upravo nedostatak takvog pristupa, pokazat će se u ovome radu, uzrokom je nesporazuma i

lomova u pitanjima porođajnih praksi danas, gledano s pozicija zagovornica i praktičarki

prirodnoga porođaja i javnozdravstvenih politika i praksi.

Valja spomenuti da je u provođenju zdravstveno-prosvjetnih kampanja značajnu ulogu odigrala

i Seljačka sloga, koja se u osvit Drugog svjetskog rata 1939. godine uključila u kampanju na

poticaj pedijatra Ernsta Mayerhofera. Mayerhofer, podrijetlom iz Austrije, utemeljio je Kliniku

za dječje bolesti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1923. godine, i postao prvi

profesor pedijatrije na tom fakultetu. Mayerhoferove ideje o ulozi žena kao aktivnih subjekata

u zdravstveno-prosvjetnim kampanjama podudarale su se s idejama Seljačke sloge o ulozi žena

kao aktivnih političkih subjekata i nositeljica društvenih promjena. Pokazalo se da je područje

zdravstvenog prosvjećivanja izuzetno društveno relevantno za javno djelovanje žena. Pritom,

ta vrsta javnog angažmana žena, premda s jedne strane pridonosi vidljivosti žena kao političkih

Andrija Štampar, Brodski Drenovac, 1. 9. 1888. – Zagreb, 26. 6. 1958.

subjekata, u ovome slučaju zdravstveno-prosvjetne politike, s druge strane ne ugrožava

temeljne patrijarhalne društvene odnose:

“U novoj zdravstvenoj kampanji obraćalo se posebice ženama, što se takođe poklapalo

s posebnim nastojanjima Seljačke sloge da se preko nje i žene uključe u javni život.

Naime, budući da nisu imale političkih prava, nisu mogle sudjelovati u političkom

pokretu. Osim toga, velika prepreka bio je tradicionalni patrijarhalni mentalitet, koji je

u nekim krajevima priječio ženama bilo kakvu javnu djelatnost. Upravo je u to vrijeme

Seljačka sloga (kao i cijeli HSS) nastojala suzbiti te otpore i pokazati koliko je važna

uloga žena (posebice u zahuktaloj kampanji opismenjivanja), a potporu je uporno davao

i najviši autoritet – predsjednik HSS-a i voda ‘hrvatskoga seljačkog pokreta’ Vladko

Maček.” (Leček i Dugac 2006: 989)

Porođaji se u prvoj polovini 20. stoljeća uglavnom obavljaju kod kuće, a vode ih najčešće

školovane primalje, mada nije rijetkost da ih u seoskim sredinama vode i priučene babice bez

formalnog obrazovanja. Uz rodilišta se često nalaze i sirotišta kamo su smještena djeca koju

majke nisu mogle ili željele zadržati.

Na početku 20. stoljeća nekoliko je rodilišta u Hrvatskoj

u kojima uglavnom rađaju siromašne, obično neudane žene. U njima glavnu riječ vode primalje

kada je riječ o urednim fiziološkim trudnoćama, dok se liječnici kirurzi i ginekolozi bave

patološkim trudnoćama i rizičnim porođajima. U Puli je, na primjer, u okviru ginekološko-

porođajnog odjela bolnice 1905. godine rodilište imalo 22 kreveta, a ginekološki dio 45

kreveta. Nakon Prvog svjetskog rata bolnica nazaduje pa 1933. godine ginekološko-porođajni

odjel prestaje djelovati kao samostalan i biva priključen kirurškom odjelu. Samostalnost

ponovno zadobiva nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine kada je Istra priključena matici

zemlji. Sličnu je sudbinu imao i odjel Zakladne bolnice, ranije bolnice Milosrdne braće, koji je

pripojen kirurškom odjelu. Red Milosrdne braće morao je napustiti Hrvatsku po završetku

Prvog svjetskog rata. Bolnica se tada nalazila u središtu Zagreba, na Trgu bana Jelačića, a 1931.

godine srušena je i preseljena na zapadne obronke grada, na Sveti Duh. U razdoblju između

dvaju svjetskih ratova u Hrvatskoj se otvaraju rodilišta i ginekološko-porođajni odjeli čemu je

svakako pridonio napredak medicine i postepeno jačanje ginekološko-opstetričke

Pišući o osnutku klinika i medikalizaciji bolničkih ustanova u Habsburškoj Monarhiji, Ivana Horbec navodi

primjer rodilišta u Općoj bolnici u Beču. “Rodilište je prije svega bilo namijenjeno rodiljama koje nisu imale

drugih mogućnosti za porod ili su željele roditi u tajnosti. Stoga je tajnost podataka bila zajamčena svim rodiljama

koje su došle po pomoć: nisu morale reći ni svoje ime, ni ime oca djeteta, a njima su pripušteni samo medicinski

stručnjaci i drugo osoblje bolnice koje je, po cijenu gubitka službe ili licence za rad, moralo brinuti o diskreciji

rodilja. Žene primljene u rodilište samo su pri svojem primitku trebale na jednu cedulju upisati svoje ime, broj

sobe i broj kreveta. Tu su cedulju cijelo vrijeme držale kod sebe i ponijele sa sobom pri odlasku; jedino u slučaju

njihove smrti ona je omogućavala da se napiše potvrda o smrti” (Horbec 2015: 220).

specijalizacije. U Splitu se u Pokrajinskoj bolnici 1919. godine otvara samostalni ginekološko-

porođajni odjel, u Šibeniku 1921. godine, a u Osijeku 1932. godine. Dogradnjom sanatorija

Hrvatskoga trgovačkog društva Merkur u Zagrebu 1934. godine počinje s radom samostalni

ginekološko-porođajni odjel. U Rijeci je nakon niza prijepora i odmjeravanja snaga između

kirurga i ginekologa takav odjel osnovan 1935. godine. U zagrebačkoj bolnici Sestara

milosrdnica samostalni ginekološko-porođajni odjel otvoren je 1941. godine kao posljednji u

međuratnome razdoblju (usp. Dugački 2003).

Škola narodnog zdravlja upravo će u tom vremenu, u svrhu zdravstvene edukacije stanovništva,

uz savjetovanja i tečajeve izdavati različite priručnike, plakate, filmove obraćajući se najširim

slojevima stanovništva (usp. Leček i Dugac 2006). Tako se u priručniku Majka i dijete koji je

uredio Pavao Tomašić iz 1941. godine upućuje prvenstveno čitateljice o anatomiji ženskog

tijela, trudnoći, skrbi o dojenčadi i maloj djeci , a između ostalog i na to kako se treba pripremiti

prostor za rađanje u kući, jer dom je mjesto gdje se rađa. To nas navodi na misao kako se u

tome razdoblju na porođaj još uvijek gleda kao na dio prirodnog procesa koji se odvija u

okruženju obitelji i kuće, a ne dominantno patološkog i rizičnog čina koji nadziru liječnici. U

tome se priručniku navodi kako:

“Za vrijeme porođaja mora uz babicu biti još jedna žena, koja zna, gdje što stoji u kući

i koja će dodavati sve, što bude trebalo babici i rodilji. Ako nema u kući, starije,

razumne žene, neka se žena dogovori s kojom rođakinjom ili susjedom, da joj dođe u

kuću, čim bude potreba. Važno je, da bude čista i uredna.” (1941: 19)

Nakon Drugog svjetskog rata, u novom socijalističkom društvenom uređenju, centralizira se

zdravstveni sustav i šire se specijalizirane službe u svrhu prevladavanja brojnih zdravstvenih i

socijalnih problema poput epidemija zaraznih bolesti, visoke stope smrtnosti dojenčadi ili pak

nedostatka kvalificiranog zdravstvenog osoblja što odgovara onovremenoj doktrini očuvanja

zdravlja naroda i “radnih ljudi i građana”.

No, kako tako organizirani sustav nije polučio očekivane rezultate, decentralizacijom primarne

zaštite tijekom 1960-ih koja je uslijedila željelo se osigurati sveobuhvatnost u zaštiti zdravlja

na način da domovi zdravlja pružaju preventivnu i kurativnu zaštitu. Prvi tako organiziran dom

zdravlja započeo je s radom u Zagrebu 1953. godine. To je ujedno i razdoblje kada se uz

domove zdravlja, koji mogu u svom sklopu imati stacionare, otvaraju i nove zdravstvene

ustanove poput bolnica, medicinskih centara, zdravstvenih stanica, higijenskih zavoda uz

snažan zamah medicinske struke harmonizirajući na taj način primarnu i sekundarnu

zdravstvenu zaštitu (usp. Dugački i Regan 2019: 64-65). U dvadeset četiri medicinska centra,

koliko ih tada ima diljem Hrvatske, osim velikih gradova u kojima postoje klinike, bolnice i

više domova zdravlja, postoji služba za zaštitu zdravlja žena u kojoj osim ginekološko-

porođajnog odjela postoje i ginekološke ambulante u dispanzerima. Tako je realiziran

Štamparov model socijalne medicine i socijalizirane zdravstvene zaštite u kojem se povezuju

primarna i sekundarna zdravstvena zaštita otvorena korisnicima. Valja spomenuti i to da se u

velikim radnim kolektivima također otvaraju samostalni dispanzeri. O uvažavanju potreba

stanovništva, što je jedan od stupova Štamparove doktrine, kada je riječ o reproduktivnom

zdravlju žena Dražančić i Rodin ističu:

“U Savjetovalištima za trudnice i drugim ambulantama medicinskih centara radili su

svi specijalisti iz ginekološko-porodničkih odjela: žene su mogle birati svog

ginekologa, za nadzor trudnoće i rađanje, za liječenje neplodnosti, za prevenciju raka,

odlučiti kome će se povjeriti kad je bila potrebna operacija. U Zagrebu, Splitu i Rijeci

smo klinički specijalisti nebrojeno puta žalili što dispanzerski liječnici nisu pod

bolničkom ingerencijom.” (2011: 7)

Mladi specijalisti ginekologije preuzimaju od kirurga, kako navodi Ante Dražančić,

“odgovornost za liječenje žena i za njihovo rađanje” (2010: 103). Konačno sjedinjenje

ginekologije i porodništva zbiva se kada specijalisti ginekologije u bolnicama otvaraju

samostalne ginekološko-porođajne odjele. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata takvi su

odjeli otvoreni 1945. godine u Zadru, 1946. godine u Karlovcu i Varaždinu te 1947. godine u

Puli, Sisku, Slavonskom Brodu i Vinkovcima; godine 1952. otvoreni su odjeli u Dubrovniku i

Pakracu. Slijede Knin 1956., Vukovar 1957., Bjelovar 1958., Koprivnica i Nova Gradiška

1959., Čakovec 1960. godine. Godine 1961. otvoreni su odjeli u Virovitici, Požegi i Gospiću

te 1963. u Ogulinu. Zadnje otvoreno rodilište u županijskom ili općinskom središtu bilo je ono

u Našicama 1970., a u Zaboku tek 1994. godine (Dražančić 2010: 103). Vidljivo je da se kroz

tri desetljeća socijalističkog razdoblja intenzivno izgrađuje institucionalna infrastruktura koja

osigurava porođaj unutar zdravstvenog sustava. Mreža tih institucija pokrila je gotovo čitav

prostor Hrvatske pružajući preduvjete za porođaj u bolnici, odnosno izvanbolničkom rodilištu,

a potom i normalizirajući institucionalni porođaj kao jedini mogući vid porođaja. Razvoj

infrastrukturne podrške i zakonskog okvira zajedno će tvoriti okosnicu normalizacije

modernističkog socijalističkog porođaja u bolnici i jačanje institucionaliziranih praksi

porođaja. Sljedeće razdoblje nosi obilježja prijelaznog perioda u kojem se vidi snažan zamah

novih institucionaliziranih praksi ujedno s postojanjem rudimentarnih pojava koje proizlaze iz

ne tako davnog vremena u kojem je porođaj kod kuće bio pravilo, a porođaj u rodilištu rijedak

i ne tako uobičajen vid rađanja.

U poslijeratnom razdoblju, uz otvaranje novih rodilišta u bolnicama, otvaraju se i rodilišta

izvan njih kao samostalne zdravstvene jedinice (usp. Habek 2008; Dražančić i Rodin 2011).

Primalje u njima imaju vodeću ulogu. Na odjelima se povećava broj primalja i raste broj

bolničkih porođaja. No, u tome se razdoblju još uvijek znatan broj porođaja odvija kod kuće te

je “obligatno domicilno gradsko i terensko primaljstvo” (Habek 2008: 174). Iz članka

koprivničkog ginekologa Krešimira Švarca objavljenog u Podravskom zborniku 1959. godine

razvidno je da se porođaj kod kuće u desetljećima nakon završetka rata ne razmatra kao velika

opasnost po zdravlje rodilje i djeteta ako postoje osigurani higijenski i prostorni uvjeti te ako

porođaj vodi školovana primalja. Kao prednost izbora rodilišta kao mjesta rađanja Švarc

prvenstveno navodi medicinsko osoblje. Naglašava i kako “rodilište ne treba shvaćati kao

bolnicu već kao neku vrstu doma za trudnice i rodilje” (prema Međimorec 2018: 39). Upravo

je ideja rodilišta kao mjesta nalik domu ono čemu teže rodilje i desetljećima kasnije.

Istovremeno, to supostojanje bolničkog porođaja i onoga kod kuće, koji se u poslijeratnom

razdoblju promišlja kao znak nepotpune modernizacije, situacija je kojoj teži suvremeni pokret

za promicanje prirodnog porođaja. Iako je u poslijeratnom diskursu rodilište izjednačeno s

napretkom, a rađanje u njemu sagledano kao svojevrsni zdravstveni zgoditak, Švarcov tekst

ostavlja mogućnost da je kućni porođaj uz adekvatnu pratnju – neopasan. Ta mogućnost da

porođaj bude raznorodan, da se obavi kod kuće kao i u institucionalnom okruženju, zapravo

čini neobičan iskaz u vremenu uniformne modernizacije. Činjenica je da će kasnija zakonska

rješenja, ali i dominantni medicinski diskursi biti rigidniji u svojim načelima i stavovima oko

mogućih tipova porođaja. Tvrdnja da kućni porođaj i nije tako opasan, kakvim će ga se poimati

samo koje desetljeće kasnije, pokazuje da su suvremene kulturne i društvene ideje o porođaju

proizvod medicinskih politika i ideologija. Istovremeno oblikovane medicinskim diskursom

povratno ga oblikuju, a s druge strane normaliziraju ideju institucionalnog porođaja u

svakodnevnom diskursu.

Druga polovina 20. stoljeća razdoblje je u kojem značajno napreduju i primjenjuju se nove

dijagnostičke metode i tehnike operacija. Provodi se redovita antenatalna skrb što značajno

doprinosi smanjenju perinatalnog, fetalnog i ranog neonatalnog mortaliteta. Sedamdesetih

godina 20. stoljeća snažan je utjecaj angloameričke medicine, koja prednjači u razvoju

suvremene medicinske tehnologije u okviru ginekološko-opstetričke struke. Godine 1973.

osniva se Sekcija za perinatalnu medicinu Zbora liječnika Hrvatske te poseban zamah dobivaju

fetalna medicina i neonatologija te ginekološka endokrinologija i humana reprodukcija,

operacijska i urološka ginekologija te endoskopska ginekologija. U Hrvatskoj je vidljiv

kontinuirani pad stope perinatalne smrtnosti, koja se mjeri u promilima i izražena je na 1000

rođenih iznad 1000 grama porođajne težine i mrtvorođene i umrle djece u prvih šest dana

života. Godine 1960. iznosila je 33,5 promila, a četrdeset godina kasnije pala je na 10 promila

u 2000. godini (usp. Blagaić 2016: 1). Prema Izvješćima Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo

Porodi u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2020. godine:

“Perinatalna smrtnost izračunata prema preporučenoj metodologiji SZO za

međunarodne usporedbe u 2020. g., prema kriteriju trajanja trudnoće ≥ 28 tjedana,

iznosi u 2020. g. 3,9/1.000 rođenih (2019. g.: 3,9/1.000; 2018. g.: 4,3/1.000; 2017. g.:

3,5/1.000). Prema kriteriju porodne težine za međunarodne usporedbe ≥ 1.000 grama

stopa iznosi 3,7/1.000 rođenih porodne težine ≥ 1.000 grama (2019. g.: 3,8/1.000; 2018.

g.: 3,8/1.000; 2017. g.: 3,2/1.000). Zaključno se može utvrditi da je perinatalna smrtnost

u Hrvatskoj najvećim dijelom uvjetovana umiranjem djece niskih težinskih skupina,

posebice onih izrazito niske porodne težine (< 1.000 g), vrlo niske porodne težine

(1.000 – 1.499 g) i kratkog trajanja trudnoće (˂ 28 tjedana).” (2021: 9)

Stopa perinatalne smrtnosti nije samo pokazatelj uspješnosti porodništva već i cjelokupne

zdravstvene zaštite kao i cjelokupne razvijenosti pojedinog društva. Tako stopa perinatalne

smrtnosti ispod 4 promila svrstava Hrvatsku uz bok visokorazvijenim zemljama s malom

perinatalnom smrtnosti. Kako navodi Blagaić:

“Unazad 60 godina razvojem perinatološke skrbi i osnivanjem medicinskih ustanova

omogućilo se preživljavanje barem dvije generacije žena koje bi prije umrle na porodu

te da potomci tih pacijentica često nose isto genetsko nasljeđe te je nerealno za očekivati

da neće imati komplikacije u trudnoći i porodu.” (2016: 5)

Nakon osamostaljenja Hrvatske napušta se Štamparova doktrina socijalno organizirane

zdravstvene zaštite i povezivanja primarne i sekundarne zaštite. Zakonom o zdravstvu 1993.

godine ukidaju se dotadašnji medicinski centri. Zakonodavac je od 1995. godine zamislio da

se u domovima zdravlja provodi samo primarna zaštita usmjerena na pojedine društvene

skupine poput djece, obitelji i žena dok bi se specijalistička djelatnost, koja uključuje i

ginekološko-opstetričku, privatizirala, smatrajući da će privatizirana specijalistička djelatnost

pružiti bolju maternalnu skrb. No, takva je odluka izazivala negodovanje struke prvenstveno

stoga jer se odustalo od načela cjelovitog pristupa i kontinuiranog praćenja rodilja, odnosno

pacijentica.

“Odvajanje je u mnogim sredinama bilo bolno, liječnik koji je ostao u bolnici izgubio je

pravo na ambulantnu djelatnost primarnog kontakta odnosno pružanja zdravstvene skrbi u

kontinuitetu, od početka trudnoće do poroda, a liječnik iz primarne zaštite izgubio je

mogućnost rada u bolnici (vođenje poroda, operacije); bolnički su odjeli ostali bez

dovoljnog broja specijalista, kojih smo u Hrvatskoj imali iznad zapadnoeuropskog

(skandinavskog) prosjeka”, gorko su konstatirali Dražančić i Rodin (2011: 7).

3.2. Zakonodavni okvir za obavljanje porođaja u Hrvatskoj

U prethodnom poglavlju prikazani su institucionalni ustroj u kojem se obavljaju porođaji i

povijest institucionalizacije porođaja, a u ovome se dijelu analizira njegova zakonska

regulacija.

Porođaj je događaj koji se, osim iz medicinske, može promatrati i iz različitih drugih

perspektiva poput psihološke, pravne, etnološke ili sociološke. Socijalni krajolik porođaja

obuhvaćao bi sve navedene dimenzije koje porođaj čine društvenom i kulturnom činjenicom

koliko i biološkom. Upravo različita pravna regulativa i njezino mijenjanje ukazuju na to da se

pitanjima kućnog ili institucionalnog porođaja može prilaziti na sasvim različite i prije svega

kulturno specifične načine. Isto tako, pokazuje da su politike zakonskog reguliranja i

upravljanja porođajem dijelom specifičnih kulturnih standarda koji kao takvi mogu biti

mijenjani na način da odražavaju dijeljene vrijednosti zajednice u kojoj se prakticiraju i čije

ponašanje reguliraju. U pitanjima vezanim uz način i mjesto rađanja susreću se i prepliću

individualni izbori i djelovanje države kroz zdravstvene politike, ali jednako tako i politike

provođenja ljudskih prava. Kada je riječ o mjestu rađanja, ni u bližoj prošlosti kao ni danas ono

nije bilo predmetom zakonske regulacije. Potonji je aspekt izuzetno važan upravo kad je riječ

o suvremenoj praksi kućnih porođaja u Hrvatskoj.

Zakoni o zdravstvenoj zaštiti iz razdoblja postojanja Socijalističke Republike Hrvatske kao

dijela Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u drugoj polovini 20. stoljeća ne navode

izrijekom porođaj, već se u okviru institucionalne brige o zdravlju svih građana, pa tako i

rodilja, u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i organizaciji zdravstvene službe iz 1962. godine u

članku 21. navodi:

“Zdravstvena zaštita ostvaruje se osiguravanjem povoljnih sanitarnih i higijenskih

uvjeta za život i rad građana, sprečavanjem bolesti i povreda, brigom za zdravlje

trudnica, rodilja, majki i dojenčadi, predškolske i školske djece, omladine, sportaša,

zaštitom na radu, suzbijanja pojava širenja zaraznih i drugi bolesti i njihovim

iskorjenjivanjem, postavljanjem rane dijagnoze bolesti, pravodobnim liječenjem i

rehabilitacijom oboljelih i povrijeđenih, zdravstvenim prosvjećivanjem, tjelesnim

odgojem, sanacijama, zdravstvenim nadzorom te određivanjem i poduzimanjem drugih

mjera.”

Članak 25. istoga zakona koji se odnosi na zaštitu zdravlja žena ne regulira mjesto i način

rađanja. Iako ističe stručnu pomoć, ne precizira koje je zdravstveno osoblje ovlašteno vršiti

porođaj:

“Zdravstvena zaštita žena, trudnica i rodilja osigurava se njihovim sistematskim

pregledima u svrhu ranog otkrivanja patoloških stanja i sprečavanja posljedica koje

mogu iz toga proizići, zdravstvenim odgojem i savjetovanjem osobito u pogledu osobne

higijene i prehrane, liječenjem, pružanjem stručne pomoći za vrijeme trudnoće i

porođaja i poslije porođaja, pružanjem pomoći ženama u dispanzerima i

savjetovalištima za žene, osiguravanjem povoljnih higijenskih uvjeta na radu kao i

poduzimanjem drugih mjera u svrhu zdravstvene zaštite žena.”

Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju iz 1980. godine Socijalističke

Republike Hrvatske u članku 26., definirajući ulogu primarne zdravstvene zaštite, izrijekom

navodi između ostalih aktivnosti u stavku 4. da “vodi brigu o zdravstvenoj zaštiti žena za

vrijeme trudnoće, porođaja i nakon porođaja te o drugim zdravstvenim potrebama žena”.

Budući da je u fokusu zakona osiguravanje zdravstvene zaštite, ni ovaj zakon kao ni prethodni

ne navodi je li bolnica, odnosno rodilište jedino mjesto koje je zakonom regulirano kao mjesto

rađanja te je li rađanje kod kuće zakonski onemogućeno. Odnosno, ostaje nejasno je li

izvaninstitucionalni porođaj predmetom zdravstvene zaštite.

U Republici Hrvatskoj nakon ostvarenja neovisnosti porođaj, odnosno mjesto i odabir načina

rađanja nisu jasno zakonski regulirani. Zakon o zdravstvenoj zaštiti iz 2008. i revidirani iz

2018. godine koji je donio Hrvatski sabor navodi mjere zdravstvene zaštite, a jedna od njih je

i “osiguravanje cjelovite zdravstvene zaštite žena, a posebno u vezi s planiranjem obitelji,

trudnoćom, porođajem i majčinstvom” (NN 150/2008 čl. 17 i NN 100/2018 čl. 21). Opće i

kliničke bolnice i klinički bolnički centri zdravstvene su ustanove u kojima se obavljaju

djelatnosti ginekologije i porodiljstva pored kirurgije, interne medicine, pedijatrije, hitne

medicine te drugih specijalnosti (čl. 86). I iz spomenutog je zakona razvidno da rađanje izvan

rodilišta u Hrvatskoj nije izrijekom zabranjeno.

Postavlja se, dakle, pitanje ako se zakonski regulira zdravstvena zaštita žena vezana uz

trudnoću i porođaj i asistencija pri porođajima koji se odvijaju u rodilištu, odnosno bolnici,

kako se tretira porođaj kod kuće i tko je ovlašten voditi ga. Pravna neodređenost navedenog

zakona, osim što uvodi dominaciju zdravstvenih institucija i ekspertizu zdravstvenih radnika

nad praksama porođaja, dovodi i do paradoksalnih situacija za što je ogledni primjer položaj

primalja. U Hrvatskoj komori primalja sačinjena je 2011. godine pravna analiza vezana uz

kućne porođaje budući da njihov broj, iako razmjerno malen, raste. Cilj joj je bio ponuditi

prijedloge za pravni okvir kojim bi se regulirala praksa kućnih porođaja. U jednom dijelu taj

dokument navodi:

“Uvidom u hrvatski Ustav, međunarodne konvencije kojih je Republika Hrvatska

članicom, te postojeću zakonsku regulativu, dolazi se do zaključka da ne samo da

postoji legislativna podloga, već i obveza Republike Hrvatske da pravno uredi ovo

pitanje. Prema tome, nužno je čim prije inicirati postupak donošenja potrebnih propisa

u formi protokola i pravilnika, te u proces uključiti ne samo stručnjake (liječnike,

primalje), već i udruge koje se bave pitanjima poroda i roditeljstva, te pravima žena.”

(2011: 34)

U toj analizi kao bitan zakonski akt koji izrijekom spominje porođaj kod kuće navodi se Plan i

program mjera zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN, 126/06, 156/08)

kojim su predviđene mjere tijekom kućnog porođaja. Prevladavajuća praksa rađanja u

rodilištima, uz pravne nejasnoće, pridonosi stvaranju ozračja u kojem pri kućnim porođajima

ne asistiraju hrvatske primalje i liječnici, već licencirane primalje iz inozemstva. Kako navodi

pravnica Ivana El Assadi u časopisu Primaljski vjesnik:

“Ipak, uslijed prevladavajuće prakse rađanja u bolnici, nepostojanja detaljnog protokola

postupanja i edukacije te licenciranja osoblja za kućni porod, kao i uslijed

nerazjašnjenih upravno-pravnih pitanja glede prijave novorođenčeta rođenog kod kuće;

stječe se dojam da se radi o praksi koja je u sferi nezakonitog postupanja i trenutno se

u Hrvatskoj ne može naći kvalificirana primalja i/ili liječnik specijalist porodničar koji

bi bili spremni asistirati pri kućnim porodima. Time se izravno uskraćuju osnovna

ljudska prava ženama koje nisu u mogućnosti slobodno odabrati način na koji će rađati

djecu, te se sukladno tome mora inzistirati na pozitivnom djelovanju države i potrebi

preciznog i iscrpnog pravnog uređenja situacije.” (2011: 35)

Rad primalja reguliran je Zakonom o primaljstvu (NN 120/2008) u kojem se definira zanimanje

i djelokrug rada primalja. Zakon navodi da primalje djeluju u okviru zdravstvenog tima te u

članku 14. propisuje da:

“primaljsku skrb kao član tima (član zdravstvenog tima u primarnoj zdravstvenoj

zaštiti, član tima u bolničkoj zdravstvenoj skrbi) provodi primalja koja je upisana u

registar i kojoj je dano odobrenje za samostalni rad primalje-asistentice, prvostupnice

primaljstva ili magistre primaljstva.”

No iako primalje sa završenim studijem imaju zakonsku mogućnost obavljanja privatne prakse,

sve primalje do danas djeluju samo u rodilištima pod nadzorom liječnika.

“Naime, primalje mogu obavljati privatno praksu no nije im dopušteno da ih otvaraju i

zatvaraju iako u Zakonu o primaljstvu stoji da je djelatnost primalja vođenje trudnoće

na svim razinama zdravstvene zaštite što podrazumijeva i ženin dom. Taj paradoks i

nedostatak preciznije regulacije koči mogućnost kućnog poroda na fundamentalnoj

razini, jer ne dopušta rad primalja izvan medicinskih institucija, čime je rodiljama

uskraćena zdravstvena zaštita pri kućnom porodu.” (Juretić 2013: 37)

Razmatranju uređenja porođaja kao javne politike može se pristupiti s različitih strana; kao

dijelu zdravstvene politike i kao dijelu politike ljudskih prava. Pravni okvir za to počiva na

Ustavu, međunarodnim ugovorima te zakonskim i podzakonskim propisima. Iz Ustava

proizlazi da se svakoj osobi mora jamčiti pravo na zdravstvenu zaštitu (NN 56/1990 čl. 58).

Država treba stvoriti uvjete i pružiti zdravstvenu skrb svim građanima. To znači da je država

dužna osigurati zdravstvenu zaštitu svim ženama, bez obzira na to gdje one rađaju. U slučaju

porođaja kod kuće, kao i u rodilištu, porođaju bi, kako to navode kritičari uskog tumačenja

zakonskih i ustavnih odredbi, trebala asistirati kvalificirana i licencirana stručna osoba jer se

radi o zdravstvenoj usluzi.

Unatoč uskim tumačenjima vezanim uz mjesto porođaja, ambivalencijama, nejasnoćama i

nepreciznostima zakona, odnosno rigidnim tumačenjima zakonskih odredbi, kao i nečemu što

se može ustanoviti kao uvriježena praksa normalizacije porođaja u zdravstvenoj instituciji, u

posljednjem desetljeću broj porođaja kod kuće kontinuirano raste. Iako razmjerno malen u

odnosu na ukupan broj porođaja, pokazatelj je promjena odnosa prema raširenoj praksi

institucionalnog porođaja. Prema podacima Ministarstva uprave, a na temelju prijave u matice

rođenih, 2018. godine u Republici Hrvatskoj evidentirana su 52 porođaja kod kuće, 2019.

godine bilo ih je 69, a 2020. godine zabilježeno ih je 97. Smatra se da je na porast broja kućnih

porođaja u posljednjoj godini utjecala pandemija bolesti COVID-19, jer su se rodilje kod kuće

osjećale sigurnije i manje izložene riziku zaraze nego u bolničkom okruženju (usp. Šebalj

2022). Valja ponovno istaknuti da reguliranje porođaja kod kuće nije adekvatno pravno

riješeno, a stručne literature na tu temu nedostaje. U jednom od rijetkih tekstova koji se bave

tematikom pravne regulacije porođaja danas politologinja usmjerena proučavanju javnih, a

napose zdravstvenih politika Nina Juretić konstatira:

“Asistirani kućni porod primarno pripada u zdravstvene politike, ali sa snažnim

utjecajem politike ljudskih prava. Naime, asistencija pri porodu ili praćenje poroda kao

takvo vrsta je zdravstvene usluge. Zdravstvena usluga nije samo usluga koju pružaju

liječnici u bolnici nego obuhvaća sve vrste usluga koje se bave dijagnozom i liječenjem

bolesti kao i unaprjeđenjem, održavanjem i obnovom zdravlja (WHO, 2012).” (2013:

33)

Juretić ovim tekstom jasno ukazuje na potrebu revizije institucionalnog okvira, odnosno

zakonske regulative porođaja u Hrvatskoj. Izražavajući kritiku dominantnog modela porođaja

i normalizacije institucionalnog okvira porođaja, već 2010-ih zagovara potrebu revizije toga

modela iz perspektive dobrobiti žena i ljudskih prava. Pozivajući se na Svjetsku zdravstvenu

organizaciju, ona dovodi u pitanje samorazumljivost konceptualizacije porođaja u

institucionalnom okrilju bolnica.

Već je rečeno da stručnih radova o ovoj problematici nedostaje. Izostanak javnozdravstvene i

medicinske diskusije o potrebi promišljanja novih oblika porođaja i volje da se u zdravstvene

rasprave uključi dinamična društvena scena korisnica usluga javnoga zdravstva, članica

civilnih inicijativa, građanskih udruga i mreža, razlozi su zbog kojih se u ovom radu konzultira

jedan čitav diskurs koji u pravnom i medicinskom kontekstu ostaje nevidljiv. Kao tip

suprotstavljenog narativa, odnosno argumentacijske opreke medicinskom narativu i

diskurzivne protuteže tišini medicinskog, javnozdravstvenog, ali i pravnog diskursa o potrebi

uvažavanja novih društvenih i kulturnih praksi, predstavit ću i analizirati rasprave koje se

razvijaju u okrilju udruga čiji je cilj zagovor novih prirodnih oblika porođaja. Ovdje su u

razmatranje uzeti objavljeni tekstovi udruge RODA (Roditelji u akciji),

u kojima se također

Udruga RODA (Roditelji u akciji) osnovana je 2001. godine. Cilj organizacije je pokretanje pozitivnih

društvenih promjena u ostvarivanju prava djece, roditelja kao i budućih roditelja i obitelji. Organizacija se zalaže

za zaštitu reproduktivnih prava i zdravlja i pravo pojedinca na izbor utemeljen na znanju. U ostvarivanju toga cilja

organiziraju se različite edukacije, zagovaračke akcije i potiče roditelje i javnost na sudjelovanje u procesima

promjena ukazujući na propuste sustava, naročito zdravstvenog i nudeći rješenja kojima bi se poboljšalo prava

trudnica, djece, roditelja i obitelji. Organizacija svoje aktivnosti razvija u nekoliko programa kao što su na primjer:

trudnoća i porođaj, dojenje, medicinski potpomognuta oplodnja, sigurnost u autosjedalici i promicanje korištenja

ističe potreba za pravnom regulacijom porođaja kod kuće. Konceptualizaciju, tj. zagovor

porođaja kod kuće udruga RODA razvija na svojim mrežnim stranicama posredstvom kojih

javno komunicira svoj majčinski aktivizam:

“Iako porod kod kuće već godinama nije dio uobičajene zdravstvene skrbi za trudnice,

on nije zabranjen. Ono što je problematično je da hrvatske primalje ne mogu raditi

izvan rodilišta, odnosno pružanje skrbi na porodu kod kuće može se smatrati

kaznenim djelom. Zakon o primaljstvu prvostupnicama primaljstva omogućava

otvaranje privatne primaljske prakse, no od 2008. godine od kad je taj zakon na snazi,

niti jedna takva praksa nije otvorena. Iste zakonske odredbe onemogućavaju stranim

primaljama, koje najčešće u svojim matičnim zemljama imaju otvorene prakse,

kao svi drugi zdravstveni djelatnici, da prijave svoj rad u Hrvatskoj. Primalje, ali

i žene time su u pat-poziciji jer u praksi ne mogu pružati skrb, odnosno imati skrb na

porodu kod kuće.”

(istaknuto u originalu)

I ovaj tekst na mrežnoj stranici udruge RODA ukazuje na pravni paradoks statusa primalja.

Domaće primalje zakonskim rješenjem kojim se dozvoljava samostalan rad primaljama

isključivo u okviru institucija ostaju trajno povezane s liječničkom profesijom, zbog čega ne

mogu postići punu profesionalnu samostalnost. Primaljska profesija tako uvijek ostaje u sjeni

opstetričara. Takva pozicija otklanja bilo kakvu mogućnost asistiranja educirane primalje pri

porođaju koji se odvija kod kuće što onda pak dovodi u pitanje pružanje adekvatne zdravstvene

skrbi. Ispostavlja se tako da zbog zakonske nedorečenosti zdravstvenu skrb može dobiti rodilja

koju hitna pomoć nije uspjela na vrijeme dovesti do rodilišta pa je silom prirode rodila kod

kuće uz asistenciju liječnika, doduše ne porodničara, nego liječnika urgentne medicine, dok

žena koja svojom voljom želi roditi u svome domu nema mogućnost dobiti zdravstvenu skrb.

Dodatni je paradoks i u tome da licencirane primalje iz zemalja Europske unije u kojima im je

omogućen samostalan rad ne mogu prijaviti svoju praksu i u Hrvatskoj. To ostaje siva zona na

granici zakonitoga u kojoj licencirana primalja u praksi ne može legalno obavljati djelatnost za

koju je školovana i za koju ima dozvolu. Razumljivo je stoga da ni moje kazivačice koje su

rodile kod kuće upravo uz asistenciju stranih licenciranih primalja nisu bile spremne otkriti

njihov identitet ni detalje o uspostavljanju kontakata s njima. Nevoljkost i inertnost sustava da

platnenih pelena. U programu trudnoće i porođaja trudnicama i rodiljama dostupne su primjerice informacije o

načinima i mjestima rađanja kao i njihovim pravima u porođaju u zdravstvenim institucijama, kućnom porođaju

uz asistenciju licencirane primalje ( www.roda.hr, pristupljeno 15. 10. 2021.).

https://www.roda.hr/portal/porod/kako-radamo/porod-kod-kuce-u-hrvatskoj.html (pristupljeno 26. 6. 2022.).

uvede promjene i osigura primaljsku skrb u slučajevima kućnog porođaja i kada se radi o

niskorizičnim, fiziološki urednim trudnoćama u konačnici mogu dovesti do neželjenih

tragičnih ishoda. Needucirane pomoćnice pri porođaju ne znaju ili ne mogu prepoznati kritičnu

situaciju što može biti pogubno. O tome svjedoči i priopćenje za javnost od 4. veljače 2021.

godine povodom tragičnog događaja kada je pri porođaju kod kuće bez asistencije educirane

primalje preminulo novorođenče. Hrvatska komora primalja ističe nužnost asistencije

educirane primalje pri porođaju te ukazuje na nužnost zakonske regulacije porođaja kod kuće

kao zdravstvene usluge pozivajući se pritom na postojeću regulaciju porođaja kod kuće u

zemljama Europske unije. Također, ističe da je nužno regulirati postojeću praksu rađanja kod

kuće kako bi se osigurala puna zdravstvena zaštita za rodilje i novorođenčad.

“Povodom jučerašnjeg događaja u Ivancu gdje je prilikom porođaja kod kuće preminulo

novorođenče, izražavamo izrazito žaljenje i sućut obitelji. Obzirom na navedeni

događaj, Hrvatska komora primalja smatra nužnim iznijeti svoj stav. Naime, porođaj u

kući nije adekvatno zakonski reguliran u Republici Hrvatskoj, sukladno pozitivnim

zakonskim propisima i Planu i programu mjera zdravstvene zaštite iz obveznog

zdravstvenog osiguranja, porođaji se organizirano obavljaju u zdravstvenim

ustanovama. No, svjedoci smo da određeni broj žena želi porođaj u kući i spremne

su ga ostvariti po svaku cijenu pa čak i ako nemaju stručnu pomoć. U međuvremenu

se žene porađaju kod kuće uz pomoć ili primalja iz inozemstva ili, što je nedopustivo i

opasno, uz pomoć osoba koje nemaju medicinsku naobrazbu, koje su u neuređenom i

nereguliranom sustavu prisvojile previše ovlasti i počele se (nedopustivo) miješati u

struku i asistirati kod kućnih porođaja. Nažalost u tako neuređenom sustavu, bilo je

pitanje vremena kada će neki takav porođaj završiti tragično. Hrvatska komora

primalja svakako podržava osnivanje privatnih praksa primalja pa i obavljanje

porođaja u kući, ali isključivo i jedino uz prisutnost stručnog zdravstvenog

djelatnika (prvostupnice primaljstva) te kod nisko rizične trudnoće i u

kontroliranim uvjetima. Porođaji u kući su Europskoj uniji omogućeni te smatramo

shodnim da se porođaji u kući reguliraju i u Hrvatskoj, no apsolutno uz detaljno

propisane pretpostavke i uvjete. Tragični događaji, kao predmetni događaj, bi se mogli

spriječiti zakonskim reguliranjem porođaja u kući i propisivanjem svih nužnih

pretpostavki. Sukladno čl. 15. b Zakona o primaljstvu (‘Narodne novine’ broj 120/08,

145/10) djelatnost prvostupnice primaljstva obuhvaća, između ostalog, i vođenje

fiziološke trudnoće i porođaja na svim razinama zdravstvene zaštite te je prvostupnica

primaljstva prema tome zdravstveni djelatnik koji je apsolutno adekvatan i

kompetentan nadzirati porođaje u kući. Napomenuli bismo da apsolutno oštro

osuđujemo nadziranje porođaja u kući od strane osoba koje nisu zdravstveni djelatnici,

no ujedno smo i svjesni činjenice da žene koje su se odlučile roditi u privatnosti svog

doma, nemaju adekvatnu podršku niti pomoć od strane zdravstvenog sustava u

Hrvatskoj. Stoga apeliramo na promptno reguliranje porođaja u kući u RH kako

bi se događaji kao ovakav spriječili. Ne moramo izmišljati ‘toplu vodu’, nedavno je u

Sloveniji donesen akt koji govori o kućnim porođajima i koji bi samo dijelom trebalo

prilagoditi hrvatskim uvjetima. Kućni porođaj nije sigurna opcija za svaku ženu, ali za

one koje se ipak odluče na takvu vrstu skrbi, njima treba pružiti adekvatnu zdravstvenu

zaštitu. S time što zatvaramo oči i pretvaramo se da takvi porođaji u Hrvatskoj ne

postoje nismo ništa postigli, jer oni postoje i neželjeni događaji će se i dalje dešavati

dokle god naš sustav zatvara oči.” (istaknula Ž. J.)

Iz ovog se priopćenja jasno vidi stajalište strukovne udruge primalja, koja inzistira na jasnoj

zakonskoj regulativi koja će primaljama omogućiti pružanje primaljske skrbi izvan

institucionalnog okruženja u kojem se odvija porođaj. Kao što ističu, odgađanje reguliranja

njihova rada u kućnom okruženju neće spriječiti porođaje kod kuće. Njihovi zahtjevi usmjereni

su na osiguravanje jednake primaljske skrbi kroz zdravstveni sustav neovisno o mjestu rađanja.

Nesudjelovanje licencirane primalje dodatno pridonosi pravnoj nesigurnosti i neizvjesnosti

prijave djeteta rođenog izvan rodilišta u matične knjige kao i mogućem odbijanju pedijatra i

ginekologa da pregledaju dijete i rodilju u zdravstvenoj ustanovi. Kako navodi profesorica

obiteljskog prava sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Aleksandra Korać Graovac, u nekim je

slučajevima, pokazala je praksa, kod matičara postojala sumnja je li žena koja prijavljuje dijete

doista i majka djeteta jer prijava nije potkrijepljena odgovarajućom medicinskom

dokumentacijom (usp. Korać Graovac 2016: 52).

3.3. Rodilja kao pacijent

Iako je porođaj fiziološki proces, a ne bolest, rodilja će se smatrati pacijenticom na osnovi toga

što u zdravstvenoj instituciji, u rodilištu, dobiva zdravstvenu zaštitu temeljem Zakona o

zdravstvenoj zaštiti (NN 150/2008), a prava joj se kao pacijentici štite na temelju Zakona o

https://www.komora-primalja.hr/wp-content/uploads/2021/02/Priopcenje-za-javnost-porodaj-u-kuci.pdf

(pristupljeno 26. 6. 2022.).

zaštiti prava pacijenata (NN 169/2004) koji je izglasao Hrvatski sabor 2004. godine. Naime,

pacijentom se na temelju tog zakona smatra svaka bolesna ili zdrava osoba (pri čemu treba

naglasiti da trudnoća nije bolest) koja zatraži ili dobije neku zdravstvenu uslugu. Kako će se

pokazati u ovom radu, promicanje rodilje u kategoriju pacijenta snažno je odredilo negativno

shvaćanje zakonskog okvira kojim se štite prava rodilja, ali primarno kao pacijentica. Upravo

je razmatranje zakonskih okvira kojima se regulira odnos liječnika i pacijenta/ice, odnosno

rodilje-kao-pacijentice, potrebno zbog boljeg shvaćanja otpora koji se javlja u etnografiji

prirodnog porođaja. Za razumijevanje perspektive prirodnog porođaja ključno je shvaćanje

prava, trudnoće i porođaja kao sposobnosti i potencijala, a ne bolesti. Riječ je o perspektivi

poimanja rodilje kao žene-majke, a ne rodilje kao pacijentice. Bivanje rodiljom ne znači biti

kandidatkinjom za status pacijenta, već kandidatkinjom za status majke.

Nadalje, zagovornice prirodnog porođaja i samoodređenja žene smatraju da se u praksi ne

uvažava pravo rodilja kao pacijentica na suodlučivanje, iako je to zakonski omogućeno. To

obuhvaća “pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga

dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka” (čl. 6). Obaviještenost rodilje temeljna je za

donošenje njezine odluke o (ne)prihvaćanju pojedinog tretmana. Koncept informiranog

pristanka svodi se na to da liječnik ne može učiniti neki zahvat dok točno ne informira rodilju

o tretmanu koji predlaže, kao i o mogućoj alternativi tome tretmanu te dok rodilja ne odluči

koji tretman želi da se primijeni, odnosno želi li uopće primjenu bilo kakvog tretmana. Pritom

je važno da rodilja bude obaviještena na njoj razumljiv način s obzirom na njezino iskustvo i

predznanja o predloženom tretmanu (usp. Čizmić i Proso 2016: 10). Istraživanje udruge RODA

o iskustvima trudnica, rodilja i babinjača u zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj 2018. i 2019.

godine pokazuje da je svega polovica ispitanica, njih 54,2%, uvijek bila obaviještena na njima

razumljiv način, dok je ponekad razumljivu obavijest primilo 24,7% ispitanica, a nikad je nije

primilo na razumljiv način čak 21% ispitanica (2020: 33). K tomu, u praksi se događa da se ne

poštuje ženino pravo na informirani pristanak, a opravdanje izostanaka njezina pristanka

tumači se potrebom brze reakcije ili pojavom rizika za rodilju i novorođenče. To je, kaže Korać

Graovac, “odlika široko raširenog paternalističkog pristupa liječnika rodilji” (2016: 54).

Nadalje, na rodilju se kao pacijenticu odnosi i to da “ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini

dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije

čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga

zdravlja” (čl. 16 st. 1). Ovim se člankom jasno definira okvir autonomije koji će se pokazati

kao jedno od ključnih mjesta razlike koje ističu zagovornice i praktičarke prirodnog porođaja,

odnosno majke koje su se odlučile na prirodni porođaj.

Temeljno ishodište prava pacijenta je u općem pravilu da svaki zdravstveni djelatnik, liječnik

posebno, prilikom pružanja zdravstvene usluge poštuje ljudsko dostojanstvo, osobu i volju

pacijenta. Samoodređenje pacijenta ulazi u rang njegovih osnovnih prava, s ciljem sprječavanja

toga da ljudi postanu objekti bilo kakve vrste prinude u medicini. Kritika s pozicija zagovaranja

prirodnog porođaja naglašava upravo rutinsku praksu opstetričara u zdravstvenim institucijama

koja onemogućava samoodređenje rodilje kao pacijentice dok je u diskursu prirodnog porođaja

njezino samoodređenje jedan od nosivih elemenata. Još je jedan aspekt porođaja bitan, a odnosi

se na privatnost. Rodilji kao pacijentici Zakon osigurava pravo na privatnost. “Pri pregledu,

odnosno liječenju, a naročito prilikom pružanja osobne njege pacijent ima pravo na uvjete koji

osiguravaju privatnost”, navodi se u članku 28. No u praksi, kako ističu kazivačice, što će se

vidjeti u narednim poglavljima, a to naglašavaju i autori Jozo Čizmić i Maja Proso:

“Trudnicama tj. rodiljama često je tijekom boravka u rodilištu, prije tijekom i nakon

samog poroda na razne načine (primjerice nekucanjem na vrata prilikom ulaženja u

sobe rodilja, nepostojanjem paravana, posebnih odjeljaka, ponekad ni samih vrata u

rađaonama, ili pak prilikom pregleda koji iziskuju razodijevanje pacijentica)

povrijeđeno pravo na fizičku privatnost.” (2016: 18)

Nadalje, sa stajališta rodilje kao pacijentice i zaštite njezinih prava otvara se još jedno

kompleksno pitanje, a to je odnos prema nerođenom djetetu, koje također ima status pacijenta.

Naime, Zakon bi trebao regulirati poštovanje prava drugih pacijenata i zabranu ometanja

zdravstvenih radnika u pružanju zdravstvene usluge drugome pacijentu. Proizlazi dakle iz

Zakona o zaštiti pacijenata da je pacijent dužan surađivati s liječnikom i drugim zdravstvenim

osobljem. Izostanak suradnje može biti osnova za podijeljenu odgovornost u slučaju nadoknade

štete, a koja se regulira člankom 29 istog zakona. U odnosu na rodilje to znači da osim prava

rodilja valja zaštititi i prava nerođenog djeteta. Postavlja se pitanje čije je pravo jače i u kojim

se situacijama daje primat rodilji kao pacijentici, a u kojima nerođenom djetetu kao pacijentu

o čemu vladaju prijepori i unutar pravne znanosti. Upravo zbog statusa pacijenta koje ima

nerođeno čedo, trudnica, odnosno rodilja mora voditi računa o svome stanju kako ne bi ugrozila

njegovo. Iz pravničke perspektive sloboda majke u odlučivanju nije neograničena, tako barem

smatra Aleksandra Graovac Korać, jer majka ima odgovornost prema nerođenome djetetu.

Graovac Korać navodi da u kritičnim situacijama prednost treba dati liječniku kao

medicinskom autoritetu, a ne majci te da: “U slučajevima kad se procjena liječnika o potrebnoj

medicinskoj intervenciji i želja majke ne slažu smatramo da odluka liječnika o prikladnoj

intervenciji, u skladu s pravilima medicinske struke i znanosti, ima apsolutnu prednost pred

željama i voljom majke” (2016: 56).

Razmatrajući zakonski okvir, valja napomenuti da se na status rodilje kao pacijentice odnosi i

Zakon o liječništvu (NN 121/2003), koji također regulira odnose između liječnika i pacijenata.

U članku 19. naglašava se očuvanje dostojanstva i prava na informiranost i samostalno

odlučivanje:

“Svi postupci medicinske prevencije, dijagnostike i liječenja moraju se planirati i

provoditi tako da se očuva ljudsko dostojanstvo, integritet osobe i prava pacijenata, a

posebno pravo na informiranost i samostalno odlučivanje.

Liječnik je dužan u odnosu prema pacijentima postupati primjenjujući i poštujući

odredbe posebnih zakona koji reguliraju prava pacijenata te odredbe Kodeksa Hrvatske

liječničke komore.”

Osim povjerenja u zdravstveno osoblje od osobite su važnosti dobra komunikacija sa

zdravstvenim osobljem i rodiljin plan porođaja s kojim osoblje treba biti upoznato kako bi

prema njemu postupalo te osiguralo uvjete da se on ispoštuje. No da u praksi takve

komunikacije nedostaje pokazuju podaci koje je predstavilo istraživanje udruge RODA o

iskustvima rodilja u zdravstvenom sustavu. Čak 42,8% ispitanica nikada nije doživjelo da im

se netko od zdravstvenog osoblja predstavi (2020: 33). Nadalje, u 3 od 4 slučaja zdravstveno

se osoblje ženama obraćalo u trećem licu (ona, ono, slučaj). U anketi udruge RODA iz ožujka

2015. godine u kojoj je sudjelovalo više od 4000 žena, njih 64% izjavilo je da je tijekom

porođaja osjećalo kao da zdravstveni djelatnici nemaju za njih strpljenja te su veći dio vremena

provele same u rađaonici. Prikupljeni podaci navode na zaključak o postojanju opstetričkog

nasilja, koje se prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji definira kao svaki oblik

zanemarivanja, nedostatak poštovanja, kao i verbalno i fizičko zlostavljanje. Iako je u

Hrvatskoj perinatalni mortalitet izrazito nizak, što je dakako vrlo pozitivno, nužno je mijenjati

stavove i način rada, a to je, smatraju u udruzi RODA, “vrlo teško ako stručnjaci i nadležno

ministarstvo ne vide potrebu za time”.

U anketi je bilo postavljeno i pitanje o osjećajima

tijekom porođaja. Čak 65% žena izjavilo je da su osjećale kako nisu imale kontrolu tijekom

procesa rađanja, 59% ih je osjećalo da nisu mogle utjecati na događaje koji su se zbivali za

https://www.roda.hr/media/attachments/udruga/programi/tip/Sustav_maternalne_skrbi_HR_rezultati_ankete.pdf

(pristupljeno 26. 2. 2022.).

vrijeme trajanja trudova i tijekom poroda, nezaštićeno i nesigurno osjećalo se 40% rodilja, dok

se njih 33% osjećalo usamljeno, a 47% uplašeno. Ne čudi stoga zaključak koji donose u udruzi

RODA da “jedna od tri žene kaže da joj je iskustvo poroda negativno utjecalo na raspoloženje

nakon rođenja djeteta, i da isto toliko žena ozbiljno razmišlja o tome žele li uopće imati još

djece ili su odlučile da neće imati više djece upravo zbog iskustva na porodu”.

Imajući

navedeno u vidu, može se zaključiti kako su upravo mehanički pristup, neosobnost, anonimnost

i nevidljivost neki od ključnih tropa koji obilježavaju diskurs kritike bolničkog porođaja i čine

os po kojoj se oblikuje poželjnost prirodnog porođaja izvan prostora zdravstvene institucije uz

primaljsku skrb i podršku članova obitelji ili pomoćnice doule.

3.4. Europski sud za ljudska prava o pravu na mjesto i način rađanja

U završnom dijelu razmatranja zakonske regulacije porođaja kao dijela javnih politika osvrnut

ću se i na stajalište Europskog suda za ljudska prava. Pitanja javnih politika složena su i

višeslojna. Tako su i ona vezana uz porođaj dijelom provođenja zdravstvene politike, ali isto

tako i provođenja politike ljudskih prava. Pod pojmom javne politike podrazumijeva se

djelovanje institucija oko društveno relevantnih pitanja, tj. ono što vlast čini kako bi riješila

određeni problem. Zdravlje, odnosno porođaj kao njegov dio te zdravstvena zaštita rodilja kao

i njihova ljudska prava društveno su važna pitanja koja su podložna regulaciji. Sve javne

politike trebale bi sadržavati ciljeve i instrumente za njihovo provođenje. Za javne politike

važno je razumijevanje uzroka problema kako bi se pronašlo adekvatno rješenje za dobrobit

ciljane skupine, u ovom slučaju žena, i cijele zajednice te odredilo moguće pravce djelovanja i

odgovornosti za provođenje (usp. Petek 2012). Kako bi javne politike funkcionirale i polučile

rezultate trebaju biti pravno regulirane, jer pravna uređenost daje sigurnost svim uključenim

akterima (usp. Juretić 2013).

Načelo samoodređenja kao i politika ljudskih prava bitni su elementi provođenja zdravstvene

politike i zdravstvene zaštite. Jedan od dokumenata koji osigurava navedena načela je Europska

konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe koja je stupila na snagu

1953. godine. Konvencija je međunarodni dokument kojim se određuju temeljna ljudska prava

i slobode kao i način njihove zaštite. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 1997.

godine. Time se obvezala osigurati primjenu Konvencije u okviru unutarnjeg pravnog poretka,

Ibid.

sukladno članku 141 Ustava. Ratifikacijom Konvencije država je prihvatila obveze

implementacije konvencijskih prava te nadzora nad njezinom primjenom kao i prisilno

izvršenje obveza koje je kao država potpisnica prihvatila (usp. Šarin 2014: 78):

“Konvencijom je predviđen i mehanizam zaštite ljudskih prava, to jest podnošenje

individualnog zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava, slijedom kojeg, pod uvjetima

predviđenima Konvencijom, Europski sud razmatra je li tužena država osigurala

poštivanje prava zajamčenih Konvencijom na nacionalnoj razini. Europski sud za

ljudska prava predstavlja supsidijaran mehanizam zaštite, što znači da su nacionalne

vlasti u prvom redu pozvane osigurati prava i slobode iz Konvencije te spriječiti

povrede tih prava.”

Osim što donosi opća načela i propisuje postupak njihove zaštite, Konvencija je važna jer na

jednom mjestu propisuje načela kojima se definira pravo obiteljskog života kao osnovno

ljudsko pravo.

Članak 8. Konvencije odnosi se na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i

dopisivanja;

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako

je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira

ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite

zdravlja ili morala ili radi “zaštite prava i sloboda drugih”.

Pozivajući se upravo na taj članak Konvencije, Ivana Pojatina, majka četvoro djece koja je

četvrto dijete rodila kod kuće, tužila je Republiku Hrvatsku 2012. godine zbog uskraćivanja

mogućnosti da joj u kućnom porođaju asistira licencirana primalja iz Hrvatske čime joj je bila

uskraćena i zdravstvena zaštita pri porođaju. Na porođaj kod kuće odlučila se nakon tri

porođaja u bolnici u kojima se nisu poštovale njezine želje te nije imala kontrolu nad

postupcima zdravstvenog osoblja. Budući da joj iz Hrvatske komore primalja nije stigao

potvrdan odgovor, nego dopis u kojem se pozivaju na zakonsku nemogućnost asistiranja pri

porođaju kod kuće, angažirala je primalju iz inozemstva. Europski sud za ljudska prava utvrdio

je u presudi iz 2018. godine da rodilji Ivani Pojatini nisu povrijeđena prava na privatni i

https://uredzastupnika.gov.hr/konvencija-437/437 (pristupljeno 21. 7. 2022.).

https://www.zakon.hr/z/364/%28Europska%29-Konvencija-za-za%C5%A1titu-ljudskih-prava-i-temeljnih-

sloboda (pristupljeno 21. 7. 2022.).

obiteljski život iz članka 8. Konvencije, jer hrvatskim zakonima nije reguliran porođaj kod

kuće uz pomoć primalje. Također je utvrdio da po tome pitanju ne postoji jedinstveno stajalište

na razini Vijeća Europe te da su nacionalne vlasti autonomne u reguliranju politike kućnih

porođaja:

“Europski sud je naglasio da nacionalne vlasti pojedine države imaju široku slobodu

procjene u reguliranju pitanja koja se odnose na porode kod kuće. Riječ je o

problematici o kojoj ne postoji europski konsenzus (pitanje planiranih poroda kod kuće

regulirano je u 20 od 47 država članica Vijeća Europe), i koja uključuje složena pitanja

kao što su zdravstvene politike i upravljanje proračunskim sredstvima. Uz to, Europski

sud je uzeo u obzir i mjerodavne podatke o povećanim rizicima za majku i dijete pri

porodu kod kuće u odnosu na porod u bolnici.”

Sud je pozvao Hrvatsku da jasno uredi zakonodavstvo koje regulira porođaj kod kuće, odnosno

izvan bolničkog rodilišta. Ta je presuda potvrdila zagovaranja Hrvatske komore primalja,

nevladinih organizacija, kao i zahtjeve žena da se kućni porođaj uz asistenciju primalje pravno

regulira u nacionalnim zakonskim okvirima i time omogući poštivanje prava na izbor u

području reproduktivnog zdravlja. No, valja naglasiti da je usprkos toj preporuci do 2023.

godine po pitanju zakonske regulacije porođaja stanje ostalo nepromijenjeno.

U zaključku ovoga poglavlja treba ponoviti da je fiziološki niskorizični porođaj tijekom razvoja

javnoga zdravstva i institucionalne zdravstvene skrbi tijekom 20. stoljeća postepeno iz

primaljske skrbi u domu rodilje transferiran pod opstetrički nadzor u zdravstvenim

institucijama. Razvojem ginekologije kao samostalne struke odvojene od kirurgije, medicinske

tehnologije te perinatologije značajno se smanjuje smrtnost dojenčadi i majki. Porodništvo,

iako starija struka od ginekologije, iz ruku primalja prelazi u ruke ginekologa. Iako su danas

ginekologija i porodništvo usko povezani, ginekologija je bila sastavni dio kirurgije sve do

pred kraj 19. stoljeća. Snažniji razvoj zasebnih disciplina unutar medicine uslijedio je tek na

razmeđu 19. i 20. stoljeća. Primaljstvo u drugoj polovini 20. stoljeća pomalo gubi svoju

autonomiju i egzistira primarno kao asistirajuća profesija uz opstetričare. Usprkos postojanju

https://uredzastupnika.gov.hr/vijesti/nova-presuda-pojatina-protiv-hrvatske/384 (pristupljeno 21. 7. 2022.).

Iako je, na primjer, ministar zdravlja u 12. vladi Republike Hrvatske Rajko Ostojić (2011. – 2014.) izjavio

2012. godine: “Pitanje poroda kod kuće svakako treba zakonski regulirati i to ćemo učiniti u idućem

srednjoročnom razdoblju. To pitanje, kao što vidimo, nemaju jednoznačno riješeno ni zemlje Europske unije, pa

je pitanje financiranja različito uređeno. Smatram da ženama u Hrvatskoj treba omogućiti da izaberu gdje će roditi

svoje dijete – u bolnici ili kod kuće, no preduvjet za to jest dobra educiranost naših primalja”

(https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/zene-u-hrvatskoj-trebaju-moci-odluciti-hoce-li-roditi-u-bolnici-ili-kod-

kuce-20120509?meta_refresh=1, pristupljeno 21. 2. 2022.).

Zakona o primaljstvu kojim se omogućava samostalna djelatnost primalja, ona u praksi nije

zaživjela te primalje u Hrvatskoj nemaju mogućnost asistiranja u izvaninstitucionalnim

porođajima. Kada je riječ o javnozdravstvenim politikama, iako ne postoji zakon koji posebno

regulira mjesto i način rađanja, porođaj i status trudnica i rodilja, oni se reguliraju Zakonom o

zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o pravima pacijenata te Zakonom o liječništvu kao dijelu

uređenja zdravstvene politike. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih

sloboda okvir je kojim se određuje pravo na samoodređenje i zaštita ljudskih prava. Pravne

nejasnoće i neuređenosti vezane uz izvaninstitucionalne porođaje ukazuju na potrebu revizije

zakonske regulative koja bi omogućila ženama koje rađaju kod kuće punu zdravstvenu skrb

kakvu imaju žene koje rađaju u rodilištima. Iako je općeprihvaćena praksa rađanja u rodilištu,

iskustva žena u zamjetnom broju slučajeva pokazuju da se unutar institucija, usprkos zakonima

kojima im se osiguravaju prava kao pacijenticama, ne poštuju pravo na samoodređenje,

razumljivo i adekvatno informiranje, uvažavanje i poštovanje. Sve to čini osnovu kritike

institucionalnog porođaja što uz kritiku prekomjerne upotrebe tehnologije oblikuje poželjnost

porođaja kod kuće kao mjesta u kojem će rodilja imati osiguranu autonomiju, podršku i

primaljsku skrb, o čemu će biti riječ u poglavljima koja slijede.

4. K antropologiji porođaja

S razvojem biomedicine, snažnim znanstveno-tehnološkim razvojem i institucionalizacijom

zdravstvene skrbi tijekom 20. stoljeća porođaj prestaje biti isključivo intimni, obiteljski

događaj koji se dešava u kućnom okruženju i postaje medicinski događaj pod nadzorom

zdravstvenih profesionalaca, porodničara i primalja. Odgovori na probleme bolesti i zdravlja

kao i trudnoće i porođaja, koji nisu bolest, ali imaju potencijal da to postanu, i rješenja koje

daje medicina uz pomoć tehnologije učinkoviti su i legitimni i ne dovode se u pitanje. Koncepti

zdravlja i bolesti, trudnoće i porođaja nisu utemeljeni isključivo na objektivnim činjenicama i

dokazima već egzistiraju i reproduciraju se u skladu s kulturnim, političkim i ekonomskim

interesima u društvu. Tako ni Hrvatska nije izuzetak od generalnih trendova medikalizacije

koji se šire iz tehnološki razvijenih zemalja diljem svijeta čineći njihove hegemonističke prakse

globalno prožimajućima (usp. Cheyney i Davis-Floyd 2022: 485).

4.1. Tri paradigme porođaja

Antropologinja Robbie Davis-Floyd iznosi tri paradigme zdravstvene skrbi koje utječu na

današnje porođaje u zapadnim društvima, a ubrzano se šire diljem svijeta (2001).

Tehnokratski model, smatra ona, dominantni je model, utemeljen u znanosti, pod utjecajem

tehnologije, a provodi se u velikim, prije svega patrijarhalnim sustavima te u ekonomskom

kontekstu usmjerenom na profit. Zasnovan je na odvajanju tijela i duha i konceptualizaciji tijela

kao stroja. Upravo to poimanje tijela kao stroja oslobađa liječnika od odgovornosti za duhovno,

odnosno emotivno stanje pacijenta, stoga se ni ne smatra potrebnim razgovarati sa ženom koja

rađa o tome kako se ona osjeća. Ta vrsta alijenacije dio je liječničkog obrazovanja tijekom

studija i specijalizacija, smatra Davis-Floyd, kako bi zaštitili sebe od emocionalnog

uključivanja, odnosno povezivanja s pacijentima. Drugo važno načelo tog modela je shvaćanje

pacijenta kao objekta. U tehnokratskom modelu problem se dijagnosticira i rješava izvana, uz

pomoć tehnologije. U porođaju povjerenje se daje ultrazvuku i CTG-u. U hijerarhijskoj

strukturi zdravstvenih sustava važna je i standardizacija procedura, a sve se to uz pomoć

tehnologije odvija pod nadzorom autoriteta liječnika. To visoko vrednovanje tehnologije

dovodi do shvaćanja da se upotreba jednostavnijih tehnika, poput, na primjer, korištenja samo

stetoskopa, smatra manje vrijednom. Koristeći stetoskop, liječnik razgovara sa ženom, u

direktnom je kontaktu s njezinim tijelom, sluša otkucaje srca djeteta, a zvukove tijela

interpretira kroz svoja tjelesna osjetila. Kada liječnik interpretira rezultate stroja na koji je

prikopčana žena polazi se od toga da nije narušena objektivnost, jer se isključuje ljudski

čimbenik koji je podložan subjektivnim utjecajima. U suvremenim su zapadnjačkim društvima

kapitalizam i ideologija profita dominantni u ekonomskoj sferi dok u zdravstvenoj zaštiti

dominira tehno-medicinski model. Stoga, smatra Davis-Floyd, ostale ideologije koje nemaju

snagu nadmašiti hegemoniju dominantnih modela ostaju u prostoru alternativnog. Tako,

primjerice, iscjeliteljski modaliteti kao primaljstvo, uz homeopatiju, kiropraktiku, naturopatiju

i akupunkturu ostaju alternativa alopatskom tehno-medicinskom modelu zdravstvene skrbi koji

konceptualizira pacijenta kao objekt.

Drugi model koji navodi Davis-Floyd je humanistički model zdravstvene skrbi. Njega

karakterizira povezanost uma i tijela, nastojanje da se tehnokratski model otvori prema

čovjeku, da postane mekši. Do promjena dolazi iznutra, od pojedinih zdravstvenih radnika:

liječnika, primalja i medicinskih sestara koji ne odustaju nužno od korištenja tehnologije, već

je žele učiniti manje otuđujućom. Humanistički model zdravstvene skrbi prepoznaje ulogu

emocija u porođaju i načina na koji mogu utjecati na njegov tijek i važnost emocionalne potpore

i usmjerenosti na rodilju kao centralnu figuru u porođaju. Taj model prepoznaje podržavateljicu

doulu kao onu koju pruža emocionalnu potporu ženi koja rađa. U cjelini, ovaj model

karakterizira postizanje ravnoteže u korištenju dijagnostičkih procedura koje nisu isključivo

orijentirane na tehnologiju i strojeve i uključivanju pacijentica, odnosno rodilja u donošenje

odluka i raspodjelu odgovornosti za njih. Uz prihvaćanje znanstvenih spoznaja supostoji

otvorenost prema drugačijim pristupima, pa i potreba povezivanja kompetencija, odnosno

znanja i vještina s brigom i brižnošću. To suprotstavljanje kompetencija i brige, navode Byron

i Mary Jo Good, prisutno je kroz povijest zapadne medicine, a u širem smislu odražava borbu

između znanosti i kulture, tehnologije i humanizma, koji se na Zapadu često vide kao

suprotstavljene sile (2001: 15).

Treći, holistički model uključuje um, duh, emocije, tijelo i okolinu u proces iscjeljenja. Za

razliku od tehnokratskog modela koji tijelo konceptualizira kao stroj, te humanističkog koji ga

promatra kao organizam, holistički ga vidi kao energiju. Iz ove perspektive izuzetno je važna

izmjena energija između rodilje i primalje te doule. Tako, na primjer, holističke i svjesne

primalje vjeruju da će upravo dobrim usmjeravanjem energije uspjeti izbjeći nepotrebne

intervencije. U holističkom su pristupu intuicija i vjera u znanje tijela izuzetno važne, kao što

je važno uzajamno povjerenje rodilje i primalje. Njihov odnos je odnos povjerenja koji nije

temeljen na hijerarhiji autoriteta i podčinjene. U porođaju je, kao i u iscjeljivanju bolesti,

unutarnja energija pokretač promjena. Budući da je rodilja u holističkom modelu u središtu

skrbi, organizacijske se strukture umrežavaju kako bi se olakšala individualizirana skrb za

razliku od standardizirane skrbi tehnokratskog modela. Holistički model porođaj definira i kao

socijalni događaj te je stoga prisutnost i uključenost članova obitelji i zajednice od izuzetne

važnosti, kao što je važno i individualno preuzimanje odgovornosti. Ovaj model podrazumijeva

da je porođaj prirodan proces koji ne treba ubrzavati ni tjelesno ograničavati.

U nastavku poglavlja razmatraju se najvažniji elementi kritike medikalizacije porođaja kao

normalnog fiziološkog procesa te se ocrtavaju iskustva medicinskih djelatnika i rodilja koje su

rađale u institucionalnom okruženju bolničkih rodilišta.

4.2. Medikalizacija je progres?

Medikalizaciju se označava kao proces u kojem se nemedicinska stanja definiraju kao bolesti,

odnosno poremećaji te je takav i odnos spram tih problema, tretiraju se kao da se liječe bolesti.

Kako navodi Peter Conrad, medikalizacija se ogleda u tome da se određeno stanje definira

medicinskim terminima, opisuje medicinskim jezikom ili ga se tretira medicinskom

intervencijom (2007: 4-5). Tijekom prve polovine 20. stoljeća na medikalizaciju se gleda kao

na pozitivan proces, koji će donijeti promjene nabolje. Taj se odnos počinje mijenjati sredinom

stoljeća, a entuzijazam počinju smjenjivati kritički glasovi. Potaknuta društvenim promjenama

medikalizacija se odvija na tri povezane razine, kako ističu Conrad i Schneider:

“(i) konceptualnoj, kada se koristi medicinska terminologija u definiranju problema;

(ii) institucionalnoj, kada medicinska profesija stječe legitimitet nad problemom u

čijem se rješavanju institucija specijalizirala; i

(iii) interakcijskoj, kada se dijagnoza i terapija uspostavlja u međuodnosu liječnik-

pacijent” (1980).

Pozitivno gledište spram medikalizacije spominje i International Encyclopedia of Social

Science, u kojoj se 1968. godine medikalizaciju označava kao “tendenciju medicinskih

institucija da se nose s nekonformističkim oblicima ponašanja koja se sve više označavaju

bolešću” (prema Juričić i Malenica 2014: 18). Neki znanstvenici u medikalizaciji i

medicinskom sustavu prepoznaju zamjenu za društvene institucije poput crkve ili obitelji, čija

moć i utjecaj slabe. Na eventualne negativne učinke medikalizacije još uvijek se gleda kao na

sporedne i ne osobito utjecajne. U tom je razdoblju pozitivnog pristupa medikalizaciji

dominantna prirodno-znanstvena paradigma i pozitivizam egzaktne znanosti u medicini.

Liječnik je, Ilichevim riječima, na “vrhuncu svoje uloge heroja kulture” (2010).

Od sedamdesetih godina 20. stoljeća medikalizacija postaje predmetom znanstvenog

propitivanja, prije svega antropologa i sociologa. Iako je pojam medikalizacije širokog raspona

i označava kompleksan sociokulturni proces, postoji suglasje da se ističu osobito dva područja,

a to su širenje medicinske nadležnosti i korištenje medicine kao mehanizma društvene kontrole.

Ipak, jasnog odgovora na pitanje donosi li medikalizacija korist ili štetu pojedincima i društvu

nema, kao ni odgovora na to je li vrijednosno neutralna.

Da je riječ o složenom fenomenu utvrdio je još Platon, iako u njegovo doba taj proces dakako

nije imenovao medikalizacijom. Osim društvenih, uočio je i psihološke promjene koje utječu

na sam proces. Iako se prvenstveno bavio odnosom spram bolesti, za nas su danas njegove teze

relevantne i kada govorimo o porođaju. Korist od medikalizacije veća je za liječnike, jer imaju

više moći i mogućnosti kontrole, pa i novca nego što pacijenti imaju zdravlja. Platon smatra,

navode Živka Juričić i Marica Malenica, kako se bolesti trebaju zauzdati urednim načinom

života koliko god je to moguće, a ne trošenjem lijekova, a uspjeha u liječenju nema ako je

liječnik primarno zainteresiran za svoj osobni probitak (2014: 9).

Jedan od pionira medicinske sociologije Irving Kenneth Zola (1976) navodi kako medicina

postaje glavna institucija društvene kontrole, zauzevši mjesto koje su tradicionalno imali

religija i zakoni. Medicina postaje novo područje istine, gdje apsolutne prosudbe donose

navodno moralno neutralni i objektivni stručnjaci. One se ne donose u ime vrline ili

legitimnosti, već u ime zdravlja. Oznake “zdravo” i “bolesno” postaju relevantne za sve veći

dio ljudskog postojanja. Zola ističe da liječnici pritom ne koriste nužno političku moć, već

medikalizaciju svakodnevnog života te navodi nekoliko za taj proces značajnih čimbenika. To

su širenje poimanja onoga što se smatra dobrom liječničkom praksom, apsolutna kontrola nad

tehnološkim postupcima, zadržavanje potpunog pristupa onome što se smatra tabu-temama u

suvremenom društvu kao što su starenje, alkoholizam, droga i trudnoća. No treba reći da se ne

radi isključivo o vanjskoj kontroli i prisili koje spominje Zola nego, rekla bih, o

internaliziranom mehanizmu kontrole. Riječ je zapravo o pristajanju na takvu politiku zdravlja

koju kreiraju medicinski autoriteti. Za temu ovoga rada relevantno je istaknuti da su se i starenje

i trudnoća smatrali normalnim životnim procesima, a za koje se danas traži medicinska

intervencija.

Medikalizacija se razvija i dobiva sve više na važnosti usporedo s razvojem industrijskog

društva, a jedan od njezinih najžešćih kritičara, Ivan Ilich, ističe kako je “medikalizacija života

samo jedan aspekt razorne dominacije industrijskog razvoja nad našim društvom” (2010: 103).

Ilich potvrđuje ono što je ustvrdio još Platon, a to je da medikalizacija može bolesniku

prouzročiti štetu te ističe štete od kliničke jatrogeneze koja je produkt suočavanja s bolnicom i

liječnicima, bolestima koje su produkt medicine. “Tehnički izraz koji označava novu epidemiju

bolesti što ih je izazvala medicina, 'jatrogeneza', složen je od grčke riječi iatros (liječnik) i

genesis (podrijetlo). U najužem značenju jatrogena bolest je ona bolest koja ne bi postojala da

primijenjeno liječenje nije bilo ono koje preporučuju pravila struke“ (Ilich 2010: 40). Kao i

svaka druga industrija i medicina posluje po tržišnim principima industrijskoga društva, a

medikalizacija pridonosi potražnji medicinskih roba i usluga. Zadaća je liječnika, kao

posjednika specifičnoga znanja i karike u specifičnom sustavu znanja i praksi, uvjeriti ljude,

dakle konzumente, u potrebu korištenja njihovih usluga:

“Neželjeni nusproizvodi medicine samo su posebno reprezentativan aspekt duboke i

opće krize koja pogađa najveća poduzeća. Škole proizvode odgoj, motorizirana

prometna sredstva proizvode kretanje na isti način na koji medicina proizvodi liječenje.

Svaka industrija na kraju uspijeva dominirati svojim sektorom i nametnuti prihvaćanje

svojih proizvoda kao proizvoda najveće nužnosti koji imaju sva obilježja industrijske

robe.” (Ilich 2010: 105)

Medikalizacija suvremenog života odvija se i izvan zdravstvenog sustava u različitim sferama

kao, na primjer, pri upisu u školu, polaganju vozačkog ispita ili zapošljavanju, za što je

potrebno priložiti liječničku potvrdu o zdravstvenom stanju. Patologiziraju se različiti

fiziološki procesi koji se u prošlosti nisu smatrali medicinskim problemom, već sastavnim

dijelom životnog ciklusa poput trudnoće, menstruacije, menopauze, spolnog sazrijevanja,

starenja, a koje treba kontrolirati i nadzirati.

Medikalizacija započinje već u trudnoći s prenatalnom skrbi. Trudnoća nije bolest, ali svejedno

zahtijeva medicinski nadzor kao stanje trajnog rizika, jer se medicina primarno bavi liječenjem,

a u mnogim slučajevima ga i proizvodi, kako kritički iznosi Ilich (2010). Iako su medicinski i

tehnološki napredak u skrbi za rodilje drastično smanjili smrtnost majki i dojenčadi, opasnost

od uvođenja rutinske uporabe tehnologije pri rađanju leži u tehnologizaciji medicinski vođenog

porođaja. Taj se puzajući i naoko samorazumljiv proces u literaturi naziva “kaskada

intervencija”, a označava situacije nadzora pacijenta u kojoj jedna medicinska intervencija

dovodi do druge. Catherine K. Reissman navodi kako je svrha medikalizacije kontrola

problematičnih iskustava s ciljem osiguravanja pridržavanja društvenih normi (1983: 4). Druge

kritičarke medikalizacije, kao na primjer Davis-Floyd (1992) i Kitzinger (2006), ističu kako su

žene izgubile autonomiju i moć subjekata koji odlučuju o sebi pa se stoga rodilje moraju

obraćati ekspertima koji sada upravljaju porođajem. Iskustvo koje je pripadno i neodvojivo od

ženskog iskustva, medikalizacijom postaje osporenim, individualiziranim, sinkretičkim i

nerelevantnim iskustvom. Ono što tjelesno pripada ženama i što je povijesno gledano dio

ženskog iskustva, medikalizacijom je ne samo osporeno nego i otuđeno, jer u suštini

medikalizacije zapravo leži negacija iskustva.

4.3. Rutinizacija postupaka

Medikalizacija porođaja sadrži očekivanje da se porođaj treba dogoditi u bolničkom rodilištu

uz rutinsko elektronsko praćenje fetalnog srca (CTG), ležanje na leđima, ograničavanje

kretanja tijekom trudova, farmakološko ublažavanje bolova, kemijsku simulaciju porođaja,

elektivnu indukciju porođaja, odvajanje rodilje od obiteljske podrške, rutinsko korištenje

anestezije kao i rutinske epiziotomije. Tome treba dodati nedostatno informiranje ili izostanak

informacija o postupcima tijekom porođaja.

Prema istraživanju koje je na uzorku od 4817 žena 2018. i 2019. godine provela udruga RODA,

a objavila 2020. godine,

uobičajena procedura pri dolasku u hrvatska rodilišta je postavljanje

braunile (fleksibilne cjevčice kojom se ulazi u krvne žile). O tome rodilje nisu bile pitane u

31,2% slučajeva, a pristanak nakon objašnjenja dalo je njih 37,3%, dok je odbilo dati pristanak

0,4% žena. Na klistiranje je pristalo 48,6% ispitanica, a bez objašnjenja o postupku klistirano

je 18,5%, a 1,3% rodilja odbilo je zahvat. Valja istaći da je Svjetska zdravstvena organizacija

izdala preporuke protiv te prakse budući da ne postoje znanstveno utemeljeni dokazi o njezinim

prednostima. Ubrzavanje porođaja davanjem dripa odobrilo je 39,9% žena, bez pristanka drip

je dobilo 28,8% žena, a 2% ispitanica odbilo je drip. Prokidanje vodenjaka učinjeno je u više

od polovice porođaja, njih 58,9%. Na njega je pristalo 36,6% rodilja, 22,3% nije dalo pristanak

za amniotomiju koja je učinjena, a odbilo je 0,3% žena.

Ovi nam brojevi govore o tome da značajan postotak žena u hrvatskim rodilištima nije

informiran o postupcima kojima će biti izložene tijekom porođaja. S druge pak strane,

razmjerno mali postotak onih koje su odbile pojedine zahvate može govoriti u prilog tome da

su žene pristale na određene postupke razumijevajući ih kao dio procedure koja se mora

poštovati jer dolazi od strane medicinskih autoriteta koji se unutar zdravstvene ustanove ne

dovode u pitanje.

4.4. Na leđima, na boku, i kako još?

Rađati se može u različitim položajima. Iz udžbenika ginekologije i porodništva može se

saznati da je ležeći leđni porođaj najčešći položaj u kojem žene rađaju u našim rodilištima.

Najprihvatljiviji je za porodničara, a rodiljama pričinjava teškoće jer se tiska suprotno sili teži,

a mišići male zdjelice su napeti. K tomu, lošija je opskrba kisikom djeteta, a čest je i sindrom

https://www.roda.hr/udruga/dokumentacijski-centar/rodina-izvjesca-i-analize/iskustva-trudnica-rodilja-i-

babinjaca-u-zdravstvenom-sustavu-2018.-i-2019.-godine.html (pristupljeno 22. 1. 2022.).

donje šuplje vene. Mada je ležeći položaj rađanja u bolničkom okruženju predmetom mnogih

kritika, za liječnike je to optimalan položaj. Ginekolog opstetričar Ante Dražančić to ovako

obrazlaže:

“Ležeći je položaj postao tradicionalnim. Njegove su prednosti jer u I. doba omogućuje

dobru relaksaciju rodilje, leđni mišići i oni ekstremiteta mogu biti potpuno

omlohavljeni. Ležeći položaj omogućuje trajni kardio-tokografski (CTG) nadzor

kucajeva čedinjeg srca (KČS) i fetalnu pH-metriju, najbolje omogućuje trajnu iv.

infuziju, bila to samo otopina glukoze, elektrolita ili pri slabijim trudovima i dodatak

oksitocina. U doba izgona djeteta najprikladniji je položaj za nadzor KČS, najbolje

omogućuje zaštitu međice, najlakše je učiniti epiziotomiju. Kad je pri rađanju potrebna

operativna intervencija (forceps, vakuum ekstrakcija, ručna pomoć pri zatku,

oslobađanje ramena) rodilja je već u položaju u kojem se to obavlja, ne gubi se vrijeme

premještanjem rodilje. U II. doba se podizanjem donjeg dijela ležišta ispravlja lumbalna

lordoza odnosno lumbosakralni kut. Učvršćivanje stopala u ležišta (‘nogare’),

prihvatanje šakama za rubove kreveta, omogućuje rodilji snažno tiskanje, koje tri puta

povećava snagu truda, što ubrzava izlaz djeteta. Ako treba, moguć je i oprezni,

racionalni hvat po Kristelleru. U III. doba optimalna je prosudba ljuštenja posteljice te

nadzor pojačanog krvarenja. Ležeći je položaj jedini moguć pri opskrbi epiziotomije

odnosno razdora cerviksa i međice te za eksploraciju materišta, a optimalan je za bilo

koju anesteziološku intervenciju.” (2004: 45)

Iz ovoga je Dražančićeva opisa prednosti ležećeg položaja na leđima razvidno da je on

prihvaćen i “postao tradicionalan” jer primarno osigurava porodničaru što lakšu intervenciju i

nadzor nad uređajima kojima se prati stanje čeda. Iz njega se dade zaključiti kako je ginekolog

opstetričar centralna figura u cijelome procesu, a u drugom je planu rodilja i njezina eventualna

udobnost, koja nije u njegovu obzoru.

Ležeći bočni položaj je udobniji, mobilnost zdjelice je veća, a izbjegava se sindrom donje

šuplje vene. U tom položaju nizak je postotak zarezivanja međice, a nedostatak je teže tiskanje

nego u uzdužnom položaju. U uspravnom ili sjedećem položaju, koji je pogodan za većinu

normalnih porođaja, smanjena je potreba za oksitocinskom stimulacijom i epiziotomijom, kao

i Kristellerovim zahvatom, smanjuje se mogućnost rupture međice, a doživljaj porođaja je

uglavnom pozitivan. Prvi porođaj na stolčiću u hrvatskim rodilištima obavljen je u prosincu

2002. godine u Kliničkoj bolnici Osijek. Za izvedbu takvog porođaja potrebna je minimalna

modifikacija rada osoblja. Kod tog se položaja može javiti edem vulve, a rizik je i u subjektivno

većem gubitku krvi. Čučeći je porođaj fizički teže podnošljiv položaj, ali je zato optimalno

korištenje sile teže, manja je potreba za oksitocinskom stimulacijom, manje je epiziotomija i

ruptura međice. U položaju koljeno-lakat prednost je manje razdora međice, a za izvedbu je

potrebna mekana strunjača. Porođaji u vodi u Hrvatskoj se obavljaju od 2003. godine u Rijeci

i Osijeku, a u susjednim zemljama, Sloveniji i Austriji, od devedestih godina 20. stoljeća, kao

i u Skandinaviji, Švicarskoj i Velikoj Britaniji. Porođaj u vodi moguć je samo u slučaju uredne

vaginalne jednoplodne trudnoće. Dijete se odmah po rođenju unutar jedne minute stavlja majci

na trbuh pri čemu tijelo ostaje u vodi, a pupkovina se reže nakon prestanka pulsiranja (Habek

2017: 271).

Kao što se vidi iz prethodno navedenoga, postoje različite mogućnosti zauzimanja položaja

tijekom rađanja koji su za rodilje udobniji ili olakšavajući. U našim se rodilištima, pokazuje

praksa, prednost daje onim položajima koji olakšavaju rad porodničara dok je zadovoljstvo

rodilje u drugome planu. Upravo su ležeći položaj na leđima te nemogućnost kretanja i

zauzimanja drugih položaja koji više odgovaraju rodilji predmetom kritika medikaliziranog

porođaja. U takvom ležećem položaju osigurana je potpuna kontrola liječnika, a rodilja više

nije u prilici propitivati postupke te se prepušta njegovim odlukama.

4.5. Koliko traje porođaj?

Niskorizični fiziološki porođaji različitog su trajanja. Duljina i tijek porođaja ovise o različitim

čimbenicima: o veličini fetusa, vremenu spuštanja u porođajni kanal, snazi i ritmu trudova,

samopouzdanju majke, njezinoj aktivnosti i dobroj komunikaciji te emocionalnoj podršci koju

prima. Neki traju nekoliko sati dok su neki izuzetno dugotrajni i za majku vrlo iscrpljujući.

Porođaj se odvija svojim tijekom bez aktivnosti koje bi ga ubrzale, a rodilji asistira primalja u

slučajevima kućnoga porođaja. Kako navodi liječnik Marsden Wagner

pozivajući se na

izvještaj Europskog regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije, opstetrička i

neonatološka literatura temelji se na opservaciji medikaliziranog porođaja i teško se može reći

poznaju li danas uopće opstetričari nemedikalizirani porođaj. Nasuprot fiziološkom

neometanom tijeku porođaja, u institucionalnom bolničkom kontekstu opstetričari su definirali

trajanje porođaja. Kod prvorotkinja porođaj traje do 12 sati, a kod višerotkinja do šest sati (usp.

Hrvatski prijevod teksta Marsdena Wagnera “Aktivno vođenje poroda” objavljen je mrežnoj stranici udruge

RODA: https://www.roda.hr/portal/porod/poznati-strucnjaci-o-porodu/marsden-wagner-aktivno-vodenje-

porodaja.html [s.a.]. Uz tekst nema podataka o tome kada je i gdje prvi put objavljen, a nije naveden ni datum

objave hrvatskoga prijevoda. S obzirom na godinu na koju se referira u tekstu pretpostavljam da je tekst napisan

1997. godine.

Kuvačić 2005). “Dvanaest sati se smatra maksimalnim sigurnim trajanjem spontanih trudova i

tada se izvodi carski rez, osim ako u tom trenutku porođaj nije neminovan” (O’Herlihy 1993).

Postavlja se pitanje zašto bi se vremenski ograničavao prirodan tijek porođaja. Opstetričari

navode da su vremensko ograničavanje i indukcija porođaja bitni zbog sprječavanja rizika za

rodilju i fetus te kako porođaj ne bi završio carskim rezom. Drugi razlog koji se ističe vezuje

se uz učinkoviti angažman osoblja u rađaonici (O’Herlihy 1993). S druge strane, Emily Martin

vidi poveznicu između proizvodnje u kapitalističkom društvu u kojem se rad normira i odnosa

medicine prema tijelu koje rađa pa se tako normira i trajanje pojedinih faza porođaja kako bi

se ostvarila učinkovitost, “maternice proizvode učinkovite ili neučinkovite kontrakcije, a dobar

ili slab trud prosuđen je prema količini progresa učinjenog u određenom vremenskom periodu”

(1987: 59).

U teoriji, inducirani se porođaj događa samo u slučajevima kada za to postoje medicinski

razlozi. No u praksi se, što potvrđuju iskazi mojih kazivačica i kazivača, aktivno vođenje

porođaja shvaća vrlo slobodno te se neki od postupaka izvode iako za njih ne postoje

medicinske indikacije. Wagner (1998) tako navodi da se kao osnova za određenu kliničku

praksu ističe navika. Tu svoju tvrdnju ilustrira načinom na koji se praksa vaginalnog porođaja

pojavljuje u svijetu: u Ujedinjenom Kraljevstvu i Krunskim zemljama Commonwealtha,

Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, prevladava upotreba forcepsa, dok u kontinentalnoj

Europi prevladava vakuumska ekstrakcija. Pogodnost za osoblje još je jedan nemedicinski

čimbenik koji leži u osnovi standardne prakse. Od pojave indukcije znanstvene studije su

pokazale da je inducirani porođaj češći radnim danima (Martin et al. 2018), dok se hitni carski

rez češće izvodi vikendom (Macfarlane et al. 2019).

Da bi se porođaj ubrzao izvodi se amniotomija (prokidanje vodenjaka) i ubrizgavanje

sintetičkog hormona oksitocina. Oksitocin je hormon koji tijelo prirodno proizvodi da izazove

kontrakcije. Ako se prema procjeni liječnika proces odvija sporo, primijenit će se sintetski

oksitocin kako bi se ubrzali trudovi. Određenje normalnosti u slučaju medikaliziranog porođaja

temelji se na percepciji žena kao pasivnih, stoga liječnici, kao aktivni u procesu, donose odluke

i procjenjuju normalnost. Iz porodničarske perspektive to znači da se porođaj događa ženama,

a nije ono što žene čine. Takva perspektiva pretpostavlja da je liječnik subjekt koji intervenira

u događaju, a ne onaj koji asistira rodilji. On dakle aktivno vodi porođaj, vrši preglede u točno

određenom ritmu, propisuje terapiju, radi sve što je po protokolu predviđeno. Primalja je

nadležna samo za izvršavanje onoga što joj porodničar naloži, a rodilja se zapravo treba

umetnuti u protokolom zacrtani raspored.

Opisujući svoj rad u rodilištu moj kazivač, iskusni porodničar, ovako objašnjava ulogu

liječnika:

“Liječnik ju pregledava, liječnik radi prijemni ultrazvuk, liječnik interpretira CTG,

liječnik piše kompletnu medicinsku dokumentaciju, prijem. Sve. Nigdje se primalja ne

spominje u toj cijeloj priči. Liječnik vodi prvo porođajno doba, pregledava ženu svaka

dva sata, ordinira terapiju, primalja samo izvršava naredbe koje liječnik napiše. I kad

dođe kraj porođaja, zapravo kraj, onda primalja oblači rukavice i na kraju porođaja radi

manualnu perinalnu protekciju, evo to je to. Ovo sve prije toga, briga je liječnika, ne.

Makar on bio specijalizant prvog dana ili specijalist s 30 godina staža.”

Ideju o aktivnom vođenju porođaja proisteklu iz irske National Maternity Hospital 1972.

godine prihvatili su i opstetričari u Hrvatskoj. Riječi moga kazivača specijalizanta ginekologije

i opstetricije govore tomu u prilog i potvrđuju Wagnerove tvrdnje da porodničari ne smatraju

zahvate prokidanja vodenjaka, indukciju, ubrzavanje porođaja, epiziotomiju, epiduralnu

analgeziju remećenjem prirodnog porođaja. Moj kazivač specijalizant navodi:

“Ima već jedno 30-40 godina da je aktivno vođenje poroda bolji ishod za trudnicu.

Aktivno vođenje poroda ne znači da trebamo biti agresivni, forsirat nešto. Nego, čisto

ti neki manji zahvati, kao što je prokidanje vodenjaka, što je dokazano ubrzava porod,

a nije nikakav invazivni zahvat. Taj vodenjak bi kad-tad puknuo, ovako ga mi samo

ubrzamo...”

Moć opstetričara Wagner uočava i u proizvoljnomu određivanju vremenskih granica koje se

nisu temeljile na znanstvenim dokazima, već na praksi kliničara koju su oni udešavali prema

svojim potrebama, a ne nužno prema potrebama rodilje i prirodnom tijeku fiziološkog

porođaja: “Definicija normalne gornje granice za porođaj smanjila se s 36 sati 50-ih godina

prošlog stoljeća na 24 sata 60-ih godina, a 1972. godine, kada je uvedeno aktivno vođenje

porođaja, na 12 sati” (Wagner s.a.).

Biomedicinska perspektiva opstetričara ističe da “uspješnost porođaja ovisi o porođajnom

objektu,

porođajnom kanalu i trudovima” (Kuvačić 2005). Iako se u provođenju aktivnog

porođaja kao njegovu prednost ističe smanjenje učestalosti izvedbe carskog reza, studije

pokazuju da aktivno vođenje porođaja nije smanjilo stopu carskog reza u prvorotkinja

(Frigoletto et al. 1995). Pored toga, studije pokazuju da upotreba sintetskog oksitocina kojim

se ubrzavaju trudovi, osim što izaziva vrlo bolne trudove, nosi i rizike kao na primjer: rupture

Porođajni objekt čine plod i posteljica s ovojima.

maternice, povećanje neonatalne hiperbilirubinemije, hiperstimulaciju maternice uz

nedovoljan protok krvi kroz posteljicu i fetalnu patnju, povećanje operativnog dovršetka

vaginalnih porođaja (Wagner 1994; Lønfeldt et al. 2020). Specijalizant u jednoj zagrebačkoj

klinici potvrđuje da se u aktivno vođenom porođaju donosi odluka o carskom rezu nakon

određenog protoka vremena u kojem nije bilo zadovoljavajućeg progresa prema mišljenju

opstetričara:

“Pravilo naše kuće je, kad je indikacija nenapredovanje poroda, ukoliko u dva sata ne

dolazi do promjena u vaginalnom nalazu bez epiduralne, odnosno tri sata sa

epiduralnom, ide se na carski. Kod sumnje na fetalnu patnju, kad CTG nije

zadovoljavajući, to se ne čeka, nego se odmah ide na operaciju.”

Kazivačica koju ću nazvati Ljiljana opisuje iskustvo sa svog prvog porođaja, u kojem je

prokidanje vodenjaka izvršeno u dogovoru s liječnikom, ali je drip (sintetski oksitocin) dobila

bez pristanka. Na koncu nije rodila vaginalno kako je priželjkivala:

“Bila je stvar u tome da sam se s doktorom dogovorila kad je već zelenkasta voda da

će mi oni prokinut vodenjak tako da ta voda iscuri. Ja sam čitala da samo prokidanje

vodenjaka potiče trudove. Onda smo se dogovorili da ćemo probati samo tako pustit,

bez dripa. Međutim, doktor je otišo ća, došla druga medicinska sestra i rekla: ‘Moramo

drip apsolutno.’ I onda su mi dali taj drip i meni su sve lađe potonule. Ja se injekcija

bojim jako i kad sam vidla to mislim da je moja psiha potonula sva. Nakon toga drip je

počeo djelovati, malo po malo trudovi su bili užasni, na boku sam morala biti ili na

leđima. Tamo su govorili da se beba ne spušta, pa sve im je nešto bilo, nije dobro ovo,

nije dobro ono… U biti, kad su oni prokinuli vodenjak… kako je on krivo sa glavicom

došao sa najvećim omjerom glave onda su ga probali okrenuti. To je užasno bolilo,

nakon proživljenog prirodnog poroda mogu reć da je to bolilo više nego porod dok su

ga okretali, bez da mi kažu da će to napraviti. A to je trajalo od jutra, od jedanaest i pol

do devet navečer. Ostale smo nas tri koje nismo još rodile. Onda su nas sve po redu dali

na carski… Uglavnom, oni su očistili smjenu tako da daju drugoj smjeni prazne

bokseve.”

Nagovaranje rodilja na prokidanje vodenjaka kako bi se ubrzao porođaj uobičajena je praksa u

rodilištima, kako navode kazivačice. Neke se, poput Alme, uspiju izboriti za sebe:

“Oni su zapravo već bili pripremili sobu za carski jer je prošlo ohoho sati, unatoč svim

tim njihovim intervencijama ja se nisam otvarala dovoljno kolko su oni htjeli da se ja

otvaram, a ja se nisam otvarala jer sam ja čekala da se muž vrati sa odmora da on

svjedoči porodu svoje bebe jer smo se tako dogovorili. Zapravo smo mi od početka bili

u tome zajedno. Da znam tada ono što sam znala danas to ne bi bilo u bolnici, ali dobro,

dobro… Mislim, iz svake greške se nešto nauči. I onda u trenutku kad se on pojavio u

bolnici oni su rekli: ‘Soba za carski je spremna’ i ja sam im samo mrtvo hladno rekla:

‘Dobro, neće trebat!’ I onda sam im dala tu sugestiju otvaram se kao rijeka, njega sam

zamolila ajde ti meni reci par nekih lijepih stvari i on je meni: ‘Široka si kao rijeka,

otvaraš se otvaraš se’, i ja sam se u tom trenu otvorila od šest, osam, deset i hopa.”

Odbijanje predloženih postupka dovodi u pitanje autoritativno znanje liječnika, što oni ne

prihvaćaju lako jer se osim poljuljanog autoriteta odstupa od zadanih uhodanih procedura.

Autoritativno znanje je, kako navodi Brigitte Jordan (1997), znanje koje stječe dominaciju nad

svim ostalima oblicima znanja. Prema njezinu mišljenju, pružatelji zdravstvenih usluga

posjeduju autoritativno znanje jer je unutar društvenih i kulturnih struktura njihovo

biomedicinsko znanje društveno prihvaćeno u odnosu na druge sustave znanja. Razlog tomu

nije to što je njihovo znanje uvijek točno, nego to što imaju više strukturalne moći. To je i jedan

od razloga zašto se ne prihvaća kao relevantno ženino prethodno iskustvo i znanje koje ima o

stanju svog tijela. Jordan ističe da se ne radi o tome je li autoritativno znanje samo po sebi

točno ili možda bolje, već da pojedinci sebi dopuštaju da odrede značenje ili posljedice u

odnosu na druge načine stjecanja saznanja.

Kada pak žene ne pristaju na postojeću situaciju i remete postojeći poredak to se vidi kao

problem. Sara Ahmed (2010) to izazivanje udobnosti postojećeg stanja, njegovo remećenje,

propitivanje i uzvraćanje autoritetima naziva feministički killjoy. Killjoy je svaka osoba koja

se izmiče, suprotstavlja, dovodi u pitanje i ne podvrgava. Ponašanje koje se može podvesti pod

pojam killjoy upućuje na to da se radi o osobi koja “ubija zabavu i radost” nekome. Killjoy

djeluje tako da reinstalira pitanje vlastitog interesa. Stoga se na podrivačice statusa quo,

odnosno rodilje koje imaju vlastite ideje o vlastitom porođaju često gleda kao na instancu

feminističke pobunjenice (killjoy). Iz tog se razloga na njih često otvoreno ili prikriveno vrši

pritisak da se prilagode zahtjevima autoriteta. Kazivačica Sanja tako opisuje svoje iskustvo

odbijanja amniotomije i manipulativne tehnike uvjeravanja. Njezina dobra informiranost o

porođaju, samosvijest i povjerenje u svoje tijelo rezultirali su time da je riječi liječnika nisu

jako emocionalno pogodile:

“Pregledao me doktor. On je rekao da kad bi mi sad probušio vodenjak da bih rodila za

dva sata, da bih do 12 sati bila gotova. A s obzirom na činjenicu da ja to ne želim, da

će porod trajati i trajati. Pa se razvezao o tome kako moram misliti i na dijete, kako

prirodni porodi znaju trajati i 18 sati, kako su žene na porodima kod kuće umirale... Sve

u svemu, na kraju je rekao da mi neće prokinuti vodenjak kad ja to ne želim i da ako

uživam ovako, neka mi bude. Ja sam bila supercool i rekla sam u šali da ću ja njega

možda još i zvati u pomoć, no da zasad uživam i neka ništa ne brine. Pitala sam ga

koliko sam otvorena, na što je rekao da se otvaram puževim korakom. Dok sam izlazila,

čula sam kako je rekao sestri: ‘0tvorena 6 cm’. Uvjerena sam da se to na mene odnosilo

i ja to nikako ne bih nazvala puževim korakom, jer trudovi mi nisu predstavljali nikakav

problem, a već sam bila na šest centimetara.”

Ipak, valja konstatirati da male individualne pobjede ne donose promjene ustaljenih praksi koje

imaju utjecaj na sve druge rodilje. Sanjina epizoda primjer je sukoba podrivačice autoriteta,

feminističkog killjoya i liječnika. Informirana o tehnikama porođaja i pravu na autonomno

odlučivanje, Sanja bira postupak koji se naočigled ne poklapa s idejom brzog, tehnički uigranog

podstaknutog porođaja kakav sugerira liječnik. Instrumentalno ucjenjivanje koje potom slijedi

pokazatelj je mehanizma koji je aktivirala. Izricanje izbora ovdje je shvaćeno kao podrivanje

autoriteta temeljenog na iskustvu, dovođenje u pitanje uobičajenog i dobro uhodanog reda

stvari, koje kod liječnika izaziva pasivnu manipulaciju, aktivaciju krivnje zbog potencijalnog

ugrožavanja zdravlja djeteta, nagovještavanje tjelesne agonije u dugom porodu. Istovremeno

liječnikov komentar sestri pokazuje da je rodilja-pacijentica neravnopravan akter za kojeg je

bolje da ne zna pravo stanje stvari.

4.6. Rezati ili ne?

Epiziotomija je naziv za kirurški zahvat zarezivanja međice, tkiva koje se nalazi između

vaginalnog otvora i anusa, kako bi se preveniralo pucanje tkiva pri izlasku glavice djeteta iz

rodnice. S obzirom na to da je glava šira od vaginalnog otvora, pri napinjanju postoji

mogućnost pucanja okolnog tkiva. Epiziotomiju je prvi opisao irski liječnik Fielding Ould u

18. stoljeću no ona se sve do tridesetih godina 20. stoljeća rijetko izvodila zbog načina porođaja

koji je bio usmjeren na očuvanje međice. Od tridesetih godina prošlog stoljeća odnos prema

epiziotomiji se liberalizirao uz argumentaciju da se time smanjuje majčinski i neonatalni pobol.

Nekada su se epiziotomije izvodile rutinski. U šezdesetim i sedamdesetim godinama učestalost

rutinske epiziotomije dosezala je visokih 90%. Danas se njihov broj smanjuje no ipak je, ovisno

o praksama, u nekim rodilištima razmjerno visok. Istraživanje koje je provedeno u udruzi

RODA pokazalo je da je visoki postotak epiziotomija učinjen bez pristanka rodilje, u 24,3%

slučajeva, uz informirani pristanka učinjeno je 16,6% epiziotomija, a odbilo je dati pristanak

1,2% žena. Gotovo dvostruko više žena, njih 2,1%, nije znalo je li im napravljena epiziotomija.

Studije su pokazale da rutinske epiziotomije ne smanjuju incidencije rupture međice, ne

preveniraju oštećenje zdjeličnog dna i razvoj urinarne inkontinencije, a bol u području

perineuma kao i infekcije se povećavaju, a postoji i negativan utjecaj na seksualnu funkciju.

Kako se ističe u studijama, učestalost epiziotomija može se smanjiti individualnim pristupom

i strpljenjem prema svakoj rodilji, a kod urednih fizioloških trudnoća postotak učinjenih

epiziotomija ne bi trebao prelaziti 10-20% (usp. Prka i Habek 2011).

Moj kazivač, iskusni porodničar na početku svoje specijalističke karijere svjedočio je rutinskim

epiziotomijama što pripisuje prevelikom uplivu tehnologiziranog pristupa iz američke

opstetričke tradicije, o čemu je rekao:

“Znači epiziotomije, urez međice. Nekada, dok sam još ja bio na specijalizaciji je bio

stav da svaka prvorotka koja rađa, morala se napraviti epiziotomija. Bez obzira jel to

dijete dvije kile, pet kila, tri kile. Jel ona ima široku zdjelicu, usku zdjelicu, jel ona ima

urednu međicu, visoku međicu… Nebitno je. Znači, bilo je obligatno, svima obavezno,

da se navodno spriječi stresna inkontinencija. Dio svijeta se tome priklonio. Pokojni

profesor Dražančić, mi ga zovemo otac perinatalne medicine, je rekao da smo previše

preskočili ocean i uzeli američku medicinu u Hrvatskoj. A mi smo imali odličnu

tradicijsku, srednjeeuropsku medicinu. Nikada ni u jednoj njemačkoj, austrijskoj,

slovenskoj klinici, švicarskoj, čak u francuskoj nisu preuzeli američku.”

S ponosom je istaknuo kako su promjenom pristupa uspjeli značajno smanjiti broj učinjenih

epiziotomija:

“Naša klinika je u jednom profesionalnom i znanstvenom segmentu, po čemu smo

prepoznatljivi, svojim trudom uspjeli smo broj epiziotomija značajno smanjiti. Znači

mi smo negdje 2008., 2009., 2010. sa 50% došli na 20%. To je bio trud nas liječnika,

ali i trud primalja koje su se prihvatile u koštac i zapravo promijenile filozofiju svog

poslanja. Njihov posao nije ne čuvati međicu i rezati međicu nego ju sačuvati da ne

pukne i da se ne reže, da žena nije operirana. To je poanta primaljstva.”

4.7. Bol, strah i trauma

Žene koje su rađale u hrvatskim rodilištima s kojima sam razgovarala vrlo su često isticale

tjeskobu i strah kod porođaja kao i osjećaj zanemarenosti u bolničkom okruženju, a neke od

njih imale su i zdravstvenih poteškoća nakon porođaja zbog učinjenih zahvata. Ilich u svojoj

kritici ističe kako su nepriznati produkti jatrogenizacije upravo stanja koja zdravstveni sustav

u potpunosti zanemaruje:

“Medicinski činovi i programi sanitarnog djelovanja postali su izvorima nove bolesti

‘jatrogene’ bolesti. Slabost, nemoć, tjeskoba i bolest izazvane stručnim liječenjem, u

cjelini su najveća epidemija koja postoji, a ipak najmanje priznata.” (Ilich 2010: 16)

Iskustvo ove rodilje potvrđuje tezu o nemoći, tjeskobi i strahu koje osjećaju mnoge žene koje

rađaju unutar bolničkog sustava. Opisuje reakciju druge žene koja se ne može nositi s boli i

svoje nelagode jer ne zna kako pomoći njoj, a i sebi:

“Znači u predrađaoni smo, nikoga nije bilo. Ona je toliko molila nekoga da dođe. Toliko

je to bilo strašno za slušat, meni se ovdje sada stisne, a imam ovako tu knedlu… toj

ženi nitko nije dolazio. Nitko. Ona je urlala: ‘Dajte mi, dajte mi epiduralnu. Hoću neka

neko dođe. Ja ću umrijet; umrijet ću!’ I ovoga, niko nije dolazio, dugo, dugo niko nije

dolazio. Ja sam bila privezana za sve aparate. Nisam znala dal se smijem uopće

pomaknut. Šta, zašto sam tu tako? Nitko mi nije rekao da se mogu kretat il nešto. Iz

ovog razloga je jako bitna edukacija. I da se zna, da svaka žena zna svoja prava, svoja

prava o porodu. Da ne dođe tako i da se prepusti tamo svima. Obje smo bile u toj klopci.

Dobro, vjerovatno je i ona bila na pripremi za porod u domu zdravlja gdje ti lijepo kažu

da: ‘Kada dođete onda nas slušajte jer mi najbolje znamo šta radimo.’ To je priprema

za porod kod nas u domovima zdravlja.”

Mnoge žene ističu kao negativne strane rađanja u bolnici duge sate čekanja i nedostatak

potpore, stalnu prikopčanost na aparate i nemogućnost kretanja. Bol i osjećaj napuštenosti

pridonose traumi koju nose godinama nakon porođaja. Studija koju su provele Gill Thomson i

Soo Downe (2008) otkrila je da je trauma povezana s lošim, nepostojećim, nefunkcionalnim

odnosom pacijenta s medicinskim osobljem te da su se žene tijekom porođaja iz toga razloga

često osjećale nepovezano, bespomoćno i izolirano. Osjećaj nemoći, napuštenosti i izloženosti

kazivačica koju ću nazvati Nives izrazila je ovako:

“Bilo mi je nezgodno uopće da nekakav glas ispustim, bilo mi je neugodno što samo ja

u rađaoni sama. Fokus je bio na meni, ali na čem? Dolazili su studenti, pa srednjoškolci,

pa tamo preko stakla me pogleda neki doktor pa drugi doktor, pa mi dolazi ovaj valjda

stažist svako malo da me pregledava, pa ne znam šta, smije li ovaj, smije li ovaj, svi bi

nešto pipkali. Sestre dolaze samo da vide aparate i ja sam cijelo vrijeme bila sama na

tom stolu, ja sam se osjećala zapravo kao nekakva životinja u zoološkom vrtu. Na

promatranju… Stvarno sam osjećala i jako svjetlo, i taj hladan prostor, i taj stol, i taj

stol koji je ograničavajući, ja ne znam šta bi sa njime, i ti aparati gdje oni tebi umjesto

da ti kažu da se opustiš i fokusiraš na svoje tijelo kažu da ti moraš paziti da ti se tu nešto

ne pomakne od toga. To mi je fascinantno. I, ovoga, i cijelo vrijeme ta nekakva

pregledavanja i onda nitko… I onda opet dođu pa se nešto sve dole, oko ko da ne znam

šta se dešava i sve stane u to vrijeme kad me dođu svi pregledati onda opet krene, a ja

sam tako sramežljiva bila.”

Nivesina priča po nečemu je iznimna. Osim što vrlo slikovito opisuje svoje osjećaje

napuštenosti, izdvojenosti, otuđenosti, hladnoće prostorije, izloženosti, Nives ukazuje na

scensku organizaciju porođaja koja se organizira oko rodilje, na nju usmjerava, ali na način

koji ne pokazuje da je ona dionik scene, već pasivni objekt. Pokretač, radnja, pravila su izvan

Nives, kao središnje osobe u sceni. Njoj nije dozvoljen ni glas, ona nijemo promatra događanja

oko sebe. Osjeća se kao izložak, “životinja u zoološkom vrtu”, izložena tuđim dodirima. Ona

je u sebi i izvan sebe – pokušavajući shvatiti radnje oko sebe i preslagivati osjećaje nelagode,

uznemirenosti, stida koje istovremeno osjeća zbog nerazumijevanja situacije. I upravo to

neupoznavanje sa situacijom stanje je koje je moguće prevenirati uputstvima, objašnjenjem,

razgovorom, postupcima koji rodilju čine dijelom porođaja, a ne anonimnim akterom izvedbe.

U otporu prema nametnutom bolničkom režimu koji ne uvažava njihove potrebe žene

pronalaze subverzivne strategije narušavanja zadanih obrazaca ponašanja koji im se nameću.

Tako Alma navodi:

“Ono čega se ja sjećam da najgori dio boravka u bolnici nije bio sam trenutak izgona,

nego to mučno čekanje, čekanje. Prikačeni ste na CTG, morate mirovat, jedino kad vam

dozvole kretanje to je odlazak u WC. Ja sam to zloupotrebljavala jer sam ja jako često

odlazila na WC, ja nisam mogla ležat jer vam stave tu aparaturu, vi ste tad, mislim, vi

ste debeli, vi ste teški sami sebi, vi imate taj trbuh, još imate taj aparat. Ja se sjećam

onda vas stave na stranu pa vam trne jedna strana tijela i onda se vi malo pomaknete i

pomaknete taj aparat. I onda dođe sestra pa vrišti na vas. Kori vas ko da ste ne neka

pučkoškolka ‘Šta, šta! Šta se, mama, mičete! Ne smijete se micat! Beba, ugroza!’ Ne

znam ni ja šta. Zapravo je meni u najgorem sjećanju ostalo to razdoblje.”

Almino iskustvo pokazuje strategije otpora nadzoru i kontroli. Poslušnost je ono što se očekuje

od rodilje. Vrijeme čekanja i mirovanja osobito je teško jer je disciplina imperativ. U Alminu

slučaju mirnoća i nekretanje nametnuti su prvenstveno zbog aparata, a ne zbog nje same. Jedini

izlaz iz nametnute disciplinarne mjere je široka osobna interpretacija dozvole za kretanje u

slučaju potrebe obavljanja nužde, procesa o kojem može autonomno odlučiti, a za koji ima

odobrenje liječnika.

Osjećaj manje vrijednosti koju je na nju ostavio sustav i pokazivanje moći, koja nije moć

dijeljenja, već moć nadzora, opisuje Dunja:

“Kad sam ja bila prvi put trudna s djevojčicom lijepo se sjećam da mi je bilo ono: okej,

znači ja sam ušla u ovu bolničku ustanovu, kao odgovorna građanka, žena koja plaća

poreze. U tom trenutku sam imala i firmu i radila, a odjednom kad sam došla u bolnicu

ja sam imala osjećaj da sam ja ono blato što je nekom ispod cipele. Ono, na tu razinu

su se ljudi odnosili prema meni, ne zbog toga što su oni ono sad nešto baš jako ružno

ili naprasno govorili ili radili, ali jednostavno taj odnos… kao, ono, ti si toliko glupa

da, da ti si glupa kao ono blato koje je na mojoj cipeli i sve što si ti imala, ono, izvan

ove institucije kao odgovorna visokoobrazovana osoba, ti si jednostavno tu jedna

najobičnija glupača. To je meni recimo prvo smetalo. Sa dječakom mi je smetalo, sad

da li je to bilo zato što sam bila drugi put trudna, ne znam, ali, onako, imala sam osjećaj

da svaki put kad sam išla u zdravstveni sustav su me svi gledali sa sažaljenjem kao ono

‘jadna, vidiš kako si u problemu sad, si trudna, kako si mogla se seksati i to napraviti‘,

ono, baš bed, kao pomoći ćemo ti, ali, ono, bed. Al to opet niko mi nije rekao riječima,

nego, onako, kroz govor tijela i kroz način na koji su ti neke stvari govorili.”

Dunjino iskustvo sa zdravstvenim sustavom nije ni osnažujuće ni ohrabrujuće. Iako se smatra

odgovornom i samopouzdanom građankom, sustav je na nju djelovao destruktivno dovodeći u

pitanje njezinu samosvojnost. Osjećaj gubitka osobnog suvereniteta i bivanja subjektom Dunja

je doživjela kroz neverbalne načine komunikacije zdravstvenog osoblja. Neuvažavanje koje je

kod nje proizvelo to da se osjećala kao “blato ispod cipele” i sažaljenje nadmoćnog sustava nad

njom kao pojedinkom ukazuju na elemente strukturnog nasilja, koje obilježavaju nejednaki

odnosi moći ugrađeni u sustav između pružatelja zdravstvenih usluga i rodilja, odnosno

trudnica. Korijene takvog postupanja prema ženama nalazimo u sveobuhvatnoj rodnoj

nejednakosti, smatraju Solnes Miltenburg, van Pelt, Meguid i Sundby (2018). Prema izvještaju

Svjetske zdravstvene organizacije (2015), opstetričko se nasilje ne odnosi samo na izravno fizičko

zlostavljanje već ono uključuje i ponižavanje i verbalno zlostavljanje, nedostatak povjerljivosti,

kršenje privatnosti, zanemarivanje žena tijekom porođaja, odbijanje davanja lijekova protiv bolova,

neuspjeh u dobivanju informiranog pristanka. Priče žena o neugodi i rušenju samopoštovanja koje

nose iz rodilišta najčešće ostaju u sferi privatnosti obiteljskog okruženja i prijatelja. Nije riječ samo

o osjećajima srama ili stigme koje imaju žene pa se s time rijetko izlazi u javnost već i o tome da

se takva vrsta postupanja prihvaća kao normalno profesionalno ponašanje. Naime, rodilje, kao

uostalom i drugi pacijenti unutar zdravstvenog sustava, očekuju da se osoblje za njih brine i imaju

u njega povjerenje. Elisabeth Kukura ističe kako upravo visoka razina povjerenja u pružatelje

zdravstvenih usluga rezultira time da se loše postupanje tijekom porođaja doživljava kao izdaja

(2018: 727). S druge pak strane, medicinsko osoblje većinu svojih postupaka uopće ne

prepoznaje kao problematičnu ili nasilnu, već ih smatra profesionalnim postupanjem

usmjerenim na dobrobit rodilje. Upravo zbog toga što se ne prepoznaju kao nasilni, nego kao

profesionalni, mnoge žene pristaju na postupke o kojima ne znaju ništa ili ne znaju dovoljno,

a na njih mogu ostaviti kratkoročne ili dugoročne posljedice (Cohen Shabot 2021).

4.8. Porođaj boli i traje satima

Broj porođaja uz korištenje epiduralne analgezije ili drugih metoda ublažavanja porođajne boli

je u porastu. Istraživanje udruge RODA

pokazalo je da je 24,5% žena obezboljeno na taj

način, njih 15,6% željelo je primiti epiduralnu analgeziju, ali je iz nekog razloga nisu primile,

a gotovo polovica od 48,5% nije ju željela. Pitanje korištenja sredstava protiv boli predmet je

kontinuiranih sučeljavanja pripadnica primaljskog i medikaliziranog modela porođaja.

Pobornice primaljskog modela obezboljivanje vide kao autoritarni čin biomedicinskog

pristupa. S druge pak strane, dio žena smatra da je mogućnost rađanja bez boli dobrobit. Neki

porodničari smatraju ublažavanje boli zadaćom koju suvremena medicina treba pružiti ženama

koje rađaju. O tome porodničar iz zagrebačke klinike kaže:

“Porođaj boli i on traje satima. Žena je iscrpljena, bol iscrpi. Znači, ne treba tjerati

prirodni porođaj da je on bez ičega. To nije klauzula koja je etička, niti je profesionalna.

To je bilo prije tri stoljeća… Imamo ekstremno visoki postotak epiduralnih analgezija

koje obezbole, naprave plegiju donjih ekstremiteta pa ne možete sa epiduralnom

analgezijom hodati i porađati se na čučeći. Znači, to je nemoguće. To je problem. A mi

ih imamo 50 posto. Čim se sa epiduralnom upletete, koja je invazivna metoda… Jel to

https://www.roda.hr/udruga/dokumentacijski-centar/rodina-izvjesca-i-analize/iskustva-trudnica-rodilja-i-

babinjaca-u-zdravstvenom-sustavu-2018.-i-2019.-godine.html (pristupljeno 22. 1. 2022.).

onda prirodni porod? Al mi ga obezbolimo i mi se trudimo da uz tu epiduralnu imamo

izuzetno nizak broj epiziotomija, nizak broj ruptura međica. Znači, mi jesmo osigurali

vrlo brzi oporavak i žena može drugi dan kući. Al ima limit, jer ima kateter u

epiduralnom prostoru. Premalo koristimo ove ostale metode analgezije. Mislim da smo

pri vrhu u Evropi s tim, barem naša klinika.”

U dugotrajnom medikaliziranom porođaju Nives je zatražila epiduralnu analgeziju kako bi

lakše podnijela bol koja je bila još izraženija zbog osjećaja da je ostavljena i potrebe za

podrškom i nježnosti koje bi joj olakšale njezino podnošenje:

“Ja sam pred rađaonom. Niko više nije tu. I nitko mi ne dolazi. I dolazi čistačica, ja

govorim: ‘Oprostite ja ne znam jel ovdje ikoga ima, jel možete vi reći svima da ja hoću

epiduralnu, odmah hoću epiduralnu i molim vas da mi donesete formulare i sve.’ Ja

sam bila izvan sebe. Meni je trebala ta topla riječ, ruka, netko. Meni je bila strava. Ja

samo mogu pretpostavit kako se dijete u meni osjećalo. To je strašno. Trudova nije bilo

cijelu noć. Okej, to su hormoni. To je meni sada jasno. A tamo sam mislila da ja nisam

normalna i negdje ujutro u vizitu mi dolazi doktorica i kaže da se ja nešto sporo

otvaram, a ja sam trebala bit doma valjda još pet dana, i da kak se ja osjećam. Pa ja

rekoh: ‘Ja stvarno ni ne znam kak se ja osjećam, ja sam van sebe.’ ‘Pa hoćete li da

probušimo vodenjak?’, kao onda će krenut priča. Pa dobro, kao, rekla mi je usput da

neće ništa bit bebi, ovo-ono, tako nešto i može. I, ovaj, probušili su vodenjak i stvarno

je krenulo to, ali lijepo polako, mislim, kako bi trebalo, samo što sam ja jedva čekala

da odem u boks. Ja sam jedva čekala. Zašto? Da meni dođe moj dragi, da me primi za

ruku. Meni je trebala toplina, ljudska toplina. Ja ne znam, ono, zagrljaj, trebala mi je

nekakva sigurnost i zato je sve išlo tako sporo. Osjećala sam se uopće kao nekakva

mala preplašena mišica, mala.”

Osjećaj fizičke napuštenosti i ostavljenosti žene u trudovima direktno pridonosi osjećaju

izolacije što dovodi do straha i uplašenosti. Zdravstveno osoblje zacijelo može biti tehnička

potpora no ono što ženama treba tijekom dugih sati rađanja je emocionalna potpora. Kao što

kazuje Nives, trebala joj je topla riječ, ljudska toplina da prebrodi bolne trudove. Nivesin

primjer jedan je od mnogih koji, kako tvrde kritičari medikaliziranog porođaja, ukazuje na

nepostojanje emocionalnog partnerstva između rodilje i medicinskog osoblja.

4.9. Samo da se to završi!

Postoje mnoge priče žena koje su željele roditi vaginalno, ali su im bebe bile “prevelike” pa su

rodile carskim rezom. Stopa carskih rezova u Hrvatskoj kontinuirano raste. Tako je, na primjer,

2001. godine iznosila 11,9%, a dva desetljeća kasnije, 2021. godine, 27,6%. Trend porasta

vidljiv je i drugim zemljama u susjedstvu, Sloveniji i Austriji, navodi se u Izvješću Porodi u

zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2021. godine Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. U

tome se izvještaju navodi: “Problem porasta broja carskih rezova kao načina dovršetka poroda

povezuje se s tumačenjem prava trudnica na slobodan izbor, odnosno utjecajem volje trudnice

na odluku porodničara o načinu dovršenja poroda”

(2022: 17). U tom se izvještaju ističe kako

stručna društva donose smjernice koje bi trebale pridonijeti smanjenju broja carskih rezova i

kontroli opravdanosti njihova izvršenja. Kao dodatni razlog porasta učestalosti carskih rezova

navodi se i strah od mogućih tužbi u slučajevima komplikacija u trudnoći ili porođaju. O tome

specijalizant kaže:

“Ima više indikacija, nekada se spoje da, na primjer, nisu dobri bebini kucajevi srca i

da se ne otvara pa se te indikacije spoje, a sve kako bi osigurali da žena i beba imaju

dobar ishod. kod nas je nekako više ta defenzivna medicina, gdje mi radimo neke stvari

za ženu i za dijete, ali i da sebe zaštitimo od mogućih tužbi, da to je ta neka defenzivna

medicina, što je uzelo maha u neku ruku… Mi smo dosta oprezni, kad nismo sigurni

idemo na carski. Većina, možda ne svaki, ali većina da. Neke stvari se razlikuju od kuće

do kuće, mislim, kod nas je više carskih rezova nego u srednjoj i zapadnoj Europi…

Moja kuća ima visoku stopu carskog reza, više nego drugi, hmd, puno je 35%, to je

puno. Radi se samo na indikaciju, ne na zahtjev. Na zahtjev se ne može službeno raditi

u Hrvatskoj…. Ima sad ta jedna indikacija tokofobija, to je strah od trudova. To su žene

koje ili nisu rodile ili su rodile pa su imale vrlo traumatično iskustvo. Tu nam dijagnozu

treba dati psihijatar. A sad o pravoj prirodi te dijagnoze, teško mi je govorit o postojanju

tog je li stvarni strah, diskutabilno je to. Netko tko je stručniji u tome mora reći. Sad to

je stvarno na granici carskog na zahtjev.”

U razgovoru s ovim porodničarom ideja defenzivne medicine koja je ustuknula pred

“zahtjevima pacijentica” suočena s tržištem i pravnim okvirom porođaja opravdava neobično

velik porast broja carskih rezova. Opcija carskog reza zapravo je lažna opcija. Izbor se ovdje

nalazi u rukama liječnika i on je sredstvo umanjenja boli i smanjenja rizika. No činjenica je da

https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2022/07/Porodi_2021_12082022.pdf.

je nagli porast učestalosti carskih rezova i u kazivanju suptilno doveden u pitanje. “Hmd” –

komentar je porodničara koji pokriva dvije neizgovorene misli. Jedna je da se carski rezovi sve

češće prakticiraju kao estetski izbori rodilja, a druga je da se carski rez dovodi u vezu s izborom

na umanjenje patnje rodilje. Iako ne artikulira ova dva opće popularna razloga, porodničar

značajan porast broja carskih rezova komentira nelagodnim – “hmd”. U daljnjem narativu

porodničar objašnjava da je ustupak majkama ionako nemoguć u Republici Hrvatskoj jer bi

izlazio izvan pozitivno pravnog okvira po kojem taj izbor ne postoji. Naime, jedini razlog za

carski rez je medicinski i pravo na njega ne pripada rodiljama, već je dio postavljanja dijagnoze

i izbora optimalnog postupka rađanja o kojem odlučuje liječnik. Zaobilazeći imenovati i

izgovoriti dva najčešća uzroka brzog rasta i neobično visokog broja carskih rezova, moj je

sugovornik elegantno zaobišao možda najsnažniji motivator promjene u medicinskoj praksi

porođaja. O njemu je vrlo precizno i neuvijeno progovorio jedan drugi kazivač, iskusni liječnik

koji je naglasio komercijalizaciju medicine kao primarni uzrok porasta broja carskih rezova, a

ne zdravstvene indikacije: “…komercijalizacija. To je sigurno! Nema veze s medicinom.” On

je pritom mislio na financijsku dobit privatnih rodilišta i javnih zdravstvenih ustanova, kojima

usluge plaća zdravstveno osiguranje, jer je kirurški zahvat, a to carski rez jest, skuplji od

asistiranja pri fiziološkom porođaju.

Ostaje, dakle, vidjeti čija je odgovornost povećavanje broja završetaka porođaja carskim

rezom. No diskurs o carskom rezu nije jedan, već je iznimno heterogen. Ovisno o nositeljima

toga diskursa, objašnjenja za izbor carskog reza, učestalost i porast broja carskih rezova bitno

se razlikuju Tako su u udruzi RODA dekonstruirali, kako smatraju, neke od često ponavljanih

mitova

očito se referirajući na Izvještaj Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u kojem se

porast broja carskih rezova dovodi u vezu s pravom odlučivanja rodilja ne dotičući se pritom

aspekta komercijalizacije zdravstvenih usluga. Na njihovoj mrežnoj stranici čitateljice se

upućuje na to da se u hrvatskim javnim bolnicama carski rez ne može učiniti na zahtjev. Mit

je, kažu u udruzi RODA, da sve više žena traži carski rez iako za njega nema indikacija. Prema

njihovu tumačenju to je moguće učiniti samo u jednom privatnom rodilištu u kojem je, prema

dostupnim podacima iz 2012. godine, 76% porođaja bilo izvedeno carskim rezom, no budući

da je riječ o razmjerno malom broju porođaja koji se tamo dogode, to stoga statistički nema

značajniji upliv na ukupan broj porođaja. U Udruzi navode kako su proveli istraživanje 2015.

godine u kojem su anketirali 4000 žena, a 3,4% žena je izjavilo da je rodilo carskim rezom na

https://www.roda.hr/portal/porod/kako-radamo/zasto-je-stopa-carskih-rezova-u-stalnom-poratu-u-

hrvatskoj.html.

zahtjev tijekom prethodne dvije godine. Iz takvog postotka udruga RODA zaključuje kako

argument da žene traže carski rez ne stoji. Drugi je mit da raste broj žena kojima je potreban

carski rez. Na svojoj mrežnoj stranici udruga RODA navodi kako se ne može osporiti da su

rodilje sve starije i zdravstveni problem sve složeniji te da raste broj žena koje zatrudne uz

pomoć medicinski potpomognute oplodnje, ali isto tako navodi i da se nije bitno promijenila

dobna struktura žena te je najveći broj onih koje rađaju između 25. i 32. godine života kao i

stabilan broj od 2% medicinski potpomognutih oplodnji. Budući da je riječ o vrlo niskim

postotcima, oni ne mogu značajno utjecati na porast broja carskih rezova. Treći mit koji navode

je taj da raste broj tužbi protiv ginekologa pa se zbog toga porođaji češće dovršavaju carskim

rezom. Vrlo mali broj slučajeva nesavjesnog liječenja na porođaju završava na sudu. Sudovi

su u nas spori i tek se rijetki odluče na pravnu bitku. Ističu i kako je u Sjedinjenim Američkim

Državama, gdje je sudstvo puno brže od našeg, strah od tužbi uzrokom tek malom broju carskih

rezova. Zanimljivo je primijetiti kako se objašnjenje koje daju u udruzi RODA o razmjerno

niskom postotku carskih rezova na zahtjev razlikuje od iskaza moga kazivača liječnika iz jedne

zagrebačke bolnice u kojoj je udio izvedenih carskih rezova izuzetno visok pa se opravdano

postavlja pitanje je li zaista riječ o medicinski indiciranim zahvatima ili se zahtjev lažno

prikazuje kao medicinska indikacija.

Osim medicinskih indikacija u medikaliziranom porođaju, kao što je opisano u prethodnom

dijelu poglavlja, niz je razloga zbog kojih se izvršavaju carski rezovi kao, na primjer: popratne

pojave pojedinih medicinskih postupaka kojima se ubrzava porođaj, radna kultura i navike

pojedinih porodničara, nemogućnost odabira vaginalnog porođaja nakon prethodnog carskog

reza ili stava ploda na zadak, nedovoljna informiranost o rizicima carskog reza kao i nedovoljna

kritičnost žena prema sustavu maternalne skrbi.

Iskustvo majke koja je drugi porođaj obavila kod kuće pokazuje kako je se pokušavalo

višekratno privoljeti na carski rez:

“Drugo sam dijete željela roditi doma… Tad se već otvorilo privatno rodilište. Na

preglede sam tamo išla, jer sam si to čuvala kao backup ako nešto pođe po zlu. Da

možemo doć i u toku poroda tam. Tam su mi govorili da: evo beba se nije spustila, ajmo

počet razgovarat o carskom rezu. Ja sam prošla termin sedam dana, ili devet dana,

uglavnom skoro svaki dan sam išla na preglede i oni su me uvjeravali da neće taj porod

ići prirodno, da najbolje da ozbiljno razgovaram o carskom rezu. Ja sam pitala jel su

svi indikatori dobri, jel sve u redu. Je. I tak jedan dan baš sam bila kod njih na pregledu,

ništ, oni nisu rekli da porod počinje. Ništa, a ja sam dobila trudove, popodne, navečer i

rodila sam tu noć.”

Neke su žene rodile carskim rezom i bez vlastitog pristanka. Ako se porođaj ne odvija u

predviđenim vremenskim okvirima, medicinski autoriteti ističu da je riječ o tjelesnim

čimbenicima poput, na primjer, presporog otvaranja ušća maternice ili pak veličine djeteta.

Psihosocijalni (strah, tjeskoba, podrška) ili pak okolišni čimbenici (prostor rađaonice, svjetlo,

zvukovi) ne uzimaju se u obzir kao oni koji utječu na tijek porođaja, kako na to ukazuje liječnik

Michel Odent (2000). Rodilje često ističu kako se s njima postupalo kao da su iracionalne i

nesposobne za samostalno donošenje odluka. Kada bi izrazile svoje stajalište, pokušalo ih se

osporiti ili kritizirati, kako kazuje Dunja:

“Mi smo se morali zaustavit, ja sam dušu isplakala, ono, na izlazu dva sata, jer me bilo

strah... Čim sam došla na vratima: ‘Vama je jasno da vi danas ne idete doma?’ Ja, ono,

okej: ‘Dobar dan i vama’! Ono, šta, kako? ‘Ne, ne, ne, ne, ne dolazi u obzir. Vi ne idete

doma, di ste vi do sada? Šta je vama? Vi niste normalni, dijete vam već mora imati tri

tjedna, a ne da ste vi još trudni!’ Uglavnom, cijela peripetija od priče, nasilno su me

hospitalizirali, jer mi nije htjela vratit dokumentaciju dok nisam potpisala da ću ostati

pa sam rekla okej, ostati ću jedan dan. I uglavnom, u jednom trenutku u toj cijeloj priči

ona je izašla van na hodnik i onako naprasno je otvorila vrata i rekla ‘ko je sa ovom

ženom?’, i onda dođe moj muž i krenula je ona na njega ‘ona će vam iskrvariti prije

nego dođete do željezničke stanice‘. Željeznička stanica je od rodilišta u Rijeci 200

metara. ‘Ona će vam umrijet na rukama šta je vama?’ A ja sam to jutro sa susjedom

bila u Poreču i da li smo bili taj dan u Trstu ili dan prije… Uglavnom, ona je kupovala

zavjese, nešto za kuću pa nas je zamolila da idemo s njom. Znači, ja sam u ta dva dana

napravila 500 km, ništa mi nije bilo i sad odjednom sam došla u Rijeku i odjednom ću

umrijeti. Mislim, kilavo i uglavnom jako, jako ružno iskustvo je to sve skupa bilo.

Ostala sam u bolnici. Muž mi je bio, ono, prestravljen. On je rekao ‘Pa o čemu ti pričaš?

Moraš ju poslušati, urazumi se!’ Amo, namo, i na kraju sam rekla: ‘Gle ja se mogu borit

protiv sustava, ili protiv muža, ali ne mogu protiv jednog i drugog.’ Ono, previše ih je

kontra mene i tako se dječak rodio carskim rezom u Rijeci. Što je isto bilo, ono,

zanimljivo: bila sam u programu za petak ujutro, međutim krenuli su trudovi u četvrtak

navečer. I rekoh super pa samo smo to čekali, ajde sad će me valjda pustit i stavili su

me na neki krevet. I vukli, ono, kroz bolnicu, ja sam mislila da me vuku prema

rađaonici. Nitko mi ništa nije govorio. I u jednom trenutku kao idemo se spremit na

carski rez. ‘Pa čekaj kakav o čem vi pričate?’ I kaže liječnik: ‘Ne, ne to je za carski, vi

ste ionako trebali sutra ujutro ići na operaciju.’ Pa sam ja rekla dobro, al čekali smo

trudove, sad su krenuli trudovi pa sad me pustite na miru. I onda mi je počeo pričat:

‘Jeste vi vidjeli kakva je glava vašega muža, pa zamislite vi kakvu glavu ima ovo dijete.

Ajmo napravit još jedan ultrazvuk, pa ovo dijete ima 5 kila, šta je vama?’ Rekoh dobro

okej, znate šta, ja sam preumorna plačem već dva dana, izvadite ga van riješimo ovo. I

onda se dječak rodio tako savršeno prosječan da je to bilo za poludit. Znači, savršeno

prosječno veličine glave, savršeno prosječne težine, ono, ništa nije odskakalo ni u

jednom smjeru. Doktor je došao poslije operacije, nikad to neću zaboraviti – imao je,

ono, tri lanca, ona zlatna, ona hrvatska lanca, oko vrata i, onako, dlake su mu iz one

bijele kute virile. ‘A ste sad sretni gospođo, imate sina.’ I ja sam rekla: ‘Da sina, ono

od 5 kila? Do prije pola sata ste mi tvrdili da ima 5 kila, on je izašao sa 3.5 kile. Za

muško dijete sasvim savršeno prosječan, sa prosječnom glavom i kako to da prije pola

sata kad ste me morali nagovarat odjednom je to bilo problematično?’ On je rekao: ‘A

znate, ultrazvuk nikad nije 100% točan, nikad nije.’ To mi je bilo zanimljivo.”

Većina je mojih kazivačica tijekom rađanja odustala od prvotno zamišljenih ideja o porođaju

ili planova porođaja koje su imale. Zbog pritisaka kojima su bile izložene, manipulacija kojima

su se uvećavali strah i neizvjesnost, nepotpunog informiranja, ignoriranja ili ismijavanja,

osjećale su da gube kontrolu i prepuštale odluke o porođaju profesionalcima. U tim se

trenutcima to činilo kao izlaz iz situacije u kojoj se žena više nije osjećala kompetentno, “nije

se mogla boriti protiv dvoje”, kako to sjajno sumira prethodna kazivačica. Osjećaj borbe,

sukobljavanja dviju nasuprotnih strana centralni je motiv priče o poziciji rodilje u medicinskom

sustavu. Osjećaj nemoći često je bio praćen osjećajem straha koji se dodatno povećavao time

što su rodiljama predočavani najcrnji scenariji u slučaju odbijanja predloženog carskog reza, a

to je gubitak djeteta. Rijetke su se, poput Sanje, mogle oduprijeti i ustrajati na svojim

zahtjevima. Zaoštravajući stavove oko pitanja statusa rodilje u zdravstvenim institucijama,

Susan Bordo (2004) ističe još jedan aspekt problema koji je u prethodnim kazivanjima tek

naznačen. Naime, Bordo primjećuje kako se u institucionalnoj praksi rađanja žene tretira kao

fetalne inkubatore te je subjektivnost žena ugrožena u korist prava fetusa. Taj zahtjev za

“uozbiljavanjem” u kojem se majke podsjeća na to da zanemaruju zdravstveni interes svoga

djeteta odbijanjem očekivanih medicinskih zahvata podstiče da se osjećaju krive, da ne brinu

dovoljno za interese djeteta, odnosno da nedovoljno misle na njega, dovode ga u opasnost

svojim ponašanjem. Sve su to česti oblici pritisaka na rodilje, kako nam govore iskazi žena

koje su svoj porođaj planirale kao prirodan. Njihov susret s bolnicom i medicinskim zahvatima

koji je prekinuo put k prirodnom porođaju ili pak kao dio obvezne skrbi za rodilje koji se nije

mogao izbjeći tijekom i pred kraj trudnoće, nosi u sebi snažne emocije protivljenja praksama

nametanja carskoga reza.

Osnovu subjektiviteta u institucionalnom kontekstu čini informirani pristanak, a žene često

imaju ograničenu kontrolu nad načinom na koji se njihov subjektivitet ostvaruje. Iako bi u

teoriji same žene, kao subjekti, trebale određivati koje rizike vrijedi preuzeti, u praksi se često

događa da su u poziciji objekta o kojem odluke donose autoriteti, a mogućnosti pružanja otpora

unutar medikaliziranog institucionalnog sustava vrlo su sužene, ponekad čak i nemoguće.

Borka o svome iskustvu kaže:

“Imala sam trudove koji su počeli navečer oko deset, pred jutro sam već poprilično

krvarila. Nije to baš onako malo nego nešto obilnije od malog krvarenja. Trudovi su

bili dosta česti. Ja bi rekla svakih dvije minute, tri. Jer sam se petog kata kad smo se

spuštali dolje, dva puta stala po stepenicama, jer nisam mogla od trudova dalje. I negdje

ujutro oko pola šest smo otišli za rodilište i oni kad su vidjeli da krvarim su se uspaničili

i ta se panika prelila na mene. I svi smo počeli paničariti, a ja sam zapravo bila skroz

dobro dok nisam došla u bolnicu. U glavi. Međutim, vjerojatno su se prepali da je došlo

do abrupcije posteljice pa su me zato poslali na hitni carski rez. Kad sam došla oni su

imali priličnu gužvu, trudovi su bili prilično učestali i još jedan mladi doktor je bio, ne

znam mu ni ime, bio je meni vrlo odbojan i nesimpatičan. Ja nisam mogla zamisliti da

on gurne ruku u moju vaginu, da me on pregledava. Do njega je bila jedna predivna

mlada primalja i ja sam htjela da me ona pregleda i ja sam molila nju u nekom trenutku

kad je on izašao van da me ona pregleda. Ona je sjedila na stolici, gledala u mene i

rekla: ‘Ja bi, ali ne smijem.’ Skužila sam da je on gazda. Il će biti kako on kaže il nikako.

Ja se nisam dala pregledat, nisam htjela da me on gleda... I kako sam ja krvarila, tako

su oni odlučili da je to ipak za hitni carski da se ne zezamo, a u tom trenutku je zavladala

panika. Ja nisam tražila nikakvu informaciju uopće, meni je bilo svejedno, samo da se

to završi.”

Kada govorimo o medicinski vođenom porođaju, ne možemo izbjeći raspravu o elektivnom

carskom rezu. U ovoj je raspravi za neke sporno pravo na izbor carskog reza same žene,

jednako kao što je sporan njezin izbor porođaja kod kuće, dok prisilu liječnika na dovršavanje

porođaja carskim rezom ne vide kao spornu budući da iza takve odluke stoji medicinski

autoritet. Zagovornici prava na izbor kirurškog porođaja ističu da je riječ o istoj vrsti izbora

kao pri odabiru pojedine terapije. Nadalje, ističe se da je na današnjem stupnju razvoja

medicine carski rez siguran i podrazumijeva minimalan rizik. Prednosti planiranog carskog

reza uključuju manje boli u perineumu u prva tri mjeseca te smanjen rizik od urinarne

inkontinencije tijekom prve dvije godine nakon porođaja (Dumont et al. 2022).

S druge pak strane, protivnici elektivnog carskog reza ukazuju na to da je analogija između

porođaja i bolesti pogrešna jer porođaj nije bolest. “Dopustiti ženama da izaberu porod carskim

rezom iz nemedicinskih razloga je analogno dopuštanju zdravoj osobi da ‘odabere’

transplantaciju bubrega ili da da antibiotike osobi s virusnom infekcijom” (Beckett 2005: 262).

Nedostaci carskog rez uključuju duži boravak u bolnici, veće poteškoće u ponovnom

uspostavljanju normalnog života nakon operacije, jače bolove u trbuhu tijekom prva tri mjeseca

nakon porođaja (uključujući upornu bol u ranama tijekom 12 ili više mjeseci), smanjene šanse

za početak dojenja nakon porođaja, povećan rizik histerektomije zbog postporođajnog

krvarenja, komplikacije tijekom buduće trudnoće te potencijalne kardiorespiratorne

komplikacije kod novorođenčeta i respiratorne poremećaje nakon rođenja kada je porođaj raniji

od 39-40 tjedana trudnoće (Dumont et al. 2022).

U raspravama o medikalizaciji neporeciva je dobrobit koju ona donosi za pojedinca i za društvo

u cjelini, no jednako se tako ne mogu osporiti ni njezini negativni učinci. Juričić i Malenica

suprotstavljaju se tezi o neutralnosti medikalizacije bez obzira na dobrobiti koje ona

podrazumijeva budući da se u suvremenom društvu medicina obilato koristi tehnologijom, a

tehnologija, kažu one slijedeći Heideggera, nije neutralna. U medicini je tehnologija vezana uz

konceptualizaciju toga što je patološko i načina na koji ga se tretira, koje se postupke koristi u

liječenju te načina na koje saznajemo o bolestima (Hofmann prema Juričić i Malenica 2010:

31).

4.10. Rađanje kao rizik, rodilište kao sigurno mjesto

S druge strane, bolničko se rodilište doživljava kao sigurno mjesto u kojem se mogu spriječiti

rizici. Suvremeno društvo je društvo rizika, smatra Ulrich Beck (1992), a definirano je sve

većim i sve prisutnijim rizicima. Koncept rizika sve je više u posljednjih četrdeset godina počeo

definirati iskustva žena u trudnoći i porođaju (Helén 2004). Dok je porođaj postajao sigurniji

za žene u razvijenim zemljama, diskursi o riziku su se paradoksalno intenzivirali (Lankshear

et al. 2005). Porođaj se definira kao medicinski događaj, a opstetricija predviđa i umanjuje

rizike. K tomu, studije su pokazale da mnoge žene prihvaćaju biomedicinske oblike porođaja

(Davis-Floyd 1992; Fox i Worts 1999). Postoji i svijest o relativnosti rizika i prihvaćanja

rađanja u kućnom okruženju kao dobrog izbora s obzirom na podršku koju majka dobiva

tijekom porođaja. Kazivačica koju ću nazvati Julia potvrđuje riječi Brigitte Jordan (1993) da

legitimacija autoritarnog načina vođenja porođaja od strane opstetričara obezvrjeđuje ili

odbacuje sve druge načine spoznavanja:

“Ja mislim da je u današnje suvremeno doba možda bolnica bolje mjesto. Bez obzira

što su vjekovima žene rađale doma i to je bilo skroz potpuno uredu. Međutim, čini mi

se da je u današnje doba svaka druga trudnoća rizična… I to je, to je proces u kojem je

žena… ne kaže se zabadava drugo stanje. Radi se o jednom sasvim drugom stanju, i u

slučaju da se nešto zakomplicira čini mi se da je bolnica bolje mjesto. U slučaju

komplikacija, što zapravo nikad ne znaš… A opet roditi doma u svom nekakvom

okruženju, sa ljudima oko sebe koji te mogu, ovaj, podržati, olakšati ti i to ne bi

zanemarila. Dapače, čini mi se da bi i to, ovaj, bila dobra opcija. Ali naš zdravstveni

sustav to ne podrazumijeva. Proces rađanja je prebačen u bolnice i on kao takav je, stoji

tamo. Što znači da se više, da, da zapravo sistem ne podržava babice koje bi došle doma

i porađale djecu doma. Dapače, čak ja imam osjećaj da je u našem nekakvom

mentalnom sklopu varijanta kad neko rodi doma: ‘u pa to nekaj ne valja, to je ili je

primitivan ili je zaostao ili je, ono, neka leva varijanta nekog osebenjaka’. Zato što je

to društvo tako nametnulo.”

U interakciji između zdravstvenog osoblja i rodilje povjerenje koje žena ima spram liječnika i

primalje izuzetno je važno i pridonosi pozitivnom iskustvu što potvrđuje Julijin primjer:

“Meni je to bilo skroz u redu, upravo zbog toga što se meni tako činilo, ja sam imala

totalno nekakvo povjerenje, okej, oko mene je žena koja to sve zna, kojoj je to posao i

ako ona tako kaže da treba biti, meni je to bilo u redu.”

Postoje primjeri bolnica kao sigurnih mjesta u kojima se ne forsira isključivo biomedicinski,

tehnokratski pristup i ne ograničava vrijeme dovršetka porođaja, već se rodilji ostavlja na izbor

način rađanja i vrijeme koje se ne skraćuje. Ipak, kao što opisuje kazivačica Vesna, i uz

humanizirani pristup ne odustaje se u potpunosti od pokušaja da se u tijek porođaja uključe i

neki medicinski zahvati. Za razliku od percepcije koju dijele mnoge žene o našim rodilištima

kao otuđenim hladnim mjestima u kojima im nedostaje ljubaznosti, topline i podrške, u

austrijskom je rodilištu kazivačica bila vrlo zadovoljna komunikacijom i pristupom prema njoj

i suprugu u njezinoj pratnji. No čak kada se u bolničkom okruženju nastoji osigurati „prirodan“

porođaj i dobra komunikacija, nadzor nad time što će biti „prirodno“ imaju liječnici i primalje

upozoravaju Sarah Jane Brubaker i Heather Dillaway (2009). Iako je naglasila da želi porođaj

bez intervencija koji se odvija svojim tijekom, ni taj njezin izbor nije u potpunosti oslobođen

od primaljina pokušaja nagovaranja na ubrzavanje porođaja prokidanjem vodenjaka. Ovaj

primjer potvrđuje tezu Margaret MacDonald da se u suvremenom primaljstvu koriste neke

metode medikaliziranoga porođaja te da u 21. stoljeću primaljstvo ne može biti u potpunosti

odvojeno od nekih kliničkih praksi i tehnoloških upliva na porođaj. Pogotovo ima li se u vidu

da se one mogu “pripitomiti”, pa čak i naturalizirati kada ih primalje i rodilje dožive kao pomoć

(MacDonald 2011: 395):

“To je obična jedna bolnica u jednom malom mjestu u Austriji. Ali tamo su liječnici

proučavali prirodne porodne prakse u Africi i odlučili su unutar svoje bolnice, onima

koji to žele, omogućit što prirodniji porođaj. Naravno, to je sve u bolničkom okruženju,

ali moguće je rodit u kadi ili rodit na suhom. Moguće je roditi na nekakvom porođajnom

stolcu, rodit na strunjači i, dakle, porođaj uopće ne zahtijeva prisutnost liječnika, ako

nema potrebe za time. Ovoga, dakle, ono što je važno da bi porod bio što prirodniji da

ga vodi jedna primalja. Dakle, žena koja ima nekakvo razumijevanje prema ženi, a ne

da se porod medikalizira, ako nije potrebno. Naravno, tamo je bolnica koja ima i carski

rez i sve ima, ali kom to ne treba to mu se ne nudi. I ovoga, mi smo par puta otišli u

Feldbach, razgovarali smo tamo, išli na preglede i odlučili smo se ić tamo na porod i

jako dobro je prošao. Rodila sam na podu klečeći, prvo sam probala malo u kadi, ta

kada me žuljala i nisam se tolko super osjećala i izašla sam iz kade i imala sam jednu

primalju koja je bila jako, jako draga. I ovoga, ona bi me pitala: ‘Jesi li dobro? Jel te

boli?’ I ja sam rekla: ‘Pa zasad još ne, pa vidjet ćemo do kraja’, i ona je rekla: ‘Al ti si

već i otvorena skoro skroz.’ To je to, ne? Nisam ni bila svjesna da sam zapravo toliko

duboko u porodu. Dakle, dali su mi da se krećem i bio je moj suprug sa mnom. On je

znao otprilike što ja hoću, odnosno puno smo o tome razgovarali. U nekom trenutku su

oni bili ponudili prokidanje vodenjaka i ja nisam baš bila sigurna, i on mi reko: ‘Ti to

inače ne želiš’, ja sam rekla: ‘Pa da.’ Malo me bilo sram reći želim. I reko im je da malo

pričekaju sa prokidanjem vodenjaka i, ovoga, u idućem trudu je puko vodenjak i dječak

se rodio. Mislim, nisam ga ja dočekala, ali ja sam klečala držala sam se za nekakve

švedske ljestve koje su imali na zidu. I kak se on rodio, tako su ga odmah meni dali. Ja

sam bila malo zbunjena nisam znala jel dobro, nije dobro, oni su odma rekli da je sve

super. I onda su morali dosta brzo prerezat pupkovinu, jer sam htjela da izvade matične

stanice, to mi se tad činilo važno. Oni su htjeli da rodim posteljicu, a ja sam rekla možda

da on ipak jede, da je to prirodan način da se opet pojavi kontrakcija. I onda su mi opet

dali na dojku i ja sam ga tak hranila. I onda sam rodila posteljicu. Dakle, bilo je

apsolutno kak sam ja htjela, samo su oni mene malo ipak nešto bili pitali i tak. Ali u

principu je jako dobro prošlo.”

U ovome se poglavlju razmatrala medikalizacija niskorizičnog fiziološkog porođaja kao

prevladavajuća praksa u rodilištima. Medikalizacija je proces u kojem se nemedicinska stanja

tretiraju kao bolesti, definiraju se medicinskim rječnikom i postupa se prema njima

medicinskom intervencijom. S razvojem medicine i tehnologije početkom 20. stoljeća na

medikalizaciju se gledalo kao na proces koji donosi boljitak. Sredinom 20. stoljeća javljaju se

prve kritike u kojima se propituju nadležnosti i korištenje medicine u svrhu društvene kontrole.

Medikalizacija porođaja ogleda se u prekomjernoj i ne uvijek nužnoj upotrebi tehnologije,

odsustvu suradničkog odnosa između opstetričara i rodilje, rutinskom korištenju postupaka koji

nisu uvijek nužni poput ubrzavanja trudova sintetičkim hormonom oksitocinom ili pak

rezanjem međice. U rodilišnoj je praksi centralna figura i apsolutni autoritet posjednik znanja

liječnik opstetričar, primalja je tek pomoćnica, a rodilja najčešće treba samo slijediti upute koje

joj daje zdravstveno osoblje. Gubitak autonomije rodilje, neuvažavanje njezinih želja,

uspostava kontrole osoblja, hladan odnos i izostanak emocionalne potpore tijekom rađanja

proizvode strah, osjećaj bespomoćnosti i poniženja i na mnoge žene ostavljaju trajno neugodne

posljedice. S obzirom na to da je u Hrvatskoj, kao i u drugim zapadnim zemljama, broj

završetka porođaja carskim rezom u porastu, u poglavlju su razmatrani argumenti u korist i

protiv elektivnog carskog reza kao prava na izbor te medikalizacije porođaja. Istovremeno s

medikalizacijom odvija se obrnuti proces demedikalizacije, navodi Laura Carpenter, kada se

problemi definirani kao medicinski naknadno sagledavaju kao normalan dio života. Tako se,

na primjer, krajem 19. stoljeća na masturbaciju gledalo kao na bolest koju treba liječiti dok se

ona danas smatra sastavnim dijelom normalnoga seksualnog sazrijevanja (2010: 613). Fokus

se pomjera s bolesti na zdravlje, a, kad je o porođaju riječ, s autoriteta liječnika na pravo rodilje

na izbor načina rađanja kod zdravih fizioloških porođaja kao i na ekspertizu primalje, koja je

u odnosu na liječnika unutar zdravstvenog sustava u submisivnom položaju. Demedikalizaciji

pridonosi građanski aktivizam i narasla svijest o pravima pacijenata, humanizaciji porođaja i

pravima žena, o čemu će biti riječ nešto kasnije.

5. Feministička kritika porođaja

Feministička kritika porođaja koja se razbuktala tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina

20. stoljeća usredotočena je na odnos prema tijelu, konceptualizaciju i iskustvo bolesti te

odnose moći i kontrole u odnosu liječnika i pacijenta, kao i na odnose unutar zdravstvenog

sustava (Oakley 1984; Firestone 1970). Posebno je usmjerena na rodne odnose moći i ukidanje

rodnih stereotipa o ženama kao nepouzdanim i nekompetentnim pacijentima. U kontekstu

porođaja, feministička kritika razmatra dualizam medicinskog, tehnokratskog s jedne strane i

prirodnog porođaja s druge. Bavi se temama poput odnosa spram boli, mjesta rađanja, kao i

odnosa između opstetričara i primalja te podržavateljica rodilja (Lupton 1998; Kitzinger 1978).

Feministička kritika porođaja kao medikaliziranog čina polazi od stava da se medicinski sustav

ne brine o individualnim potrebama žena, već je orijentiran primarno na uklanjanje

potencijalnih rizika i što manji broj neočekivanih incidenata na porođaju. Opstetričari fiziološki

porođaj, smještajući ga u bolnicu, tretiraju kao bolest. Kako bi izbjegle rizike, žene samo

trebaju slijediti upute liječnika i pridržavati ih se. Iz toga proizlazi da u procesu medikalizacije

ne ostaje mjesta za izražavanje osobnih želja i potreba. U svojoj kritici medikalizacije

feministkinje se zalažu za izbor i raznolikost u obrascima skrbi za rodilje. Posebno su podvrgle

kritici porast broja intervencija u trudnoći i porođaju (Oakley 2005: 119). Dijeleći zajedničko

stajalište o uvažavanju ženskih potreba i afirmiranju žena kao subjekata u procesu rađanja,

feministička kritika donosi i različite perspektive o tome kako osigurati autonomiju žena u

donošenju odluka vezanih uz porođaj (usp. Taylor 2003).

5.1. Oslobađanje od boli – porođaj u prvom feminističkom valu

Oslobađanje od porođajne boli dio je aktivističkih zahtjeva feministkinja prvog vala (Frost et

al. 2006). Krajem 19. stoljeća i u prvim dekadama 20. stoljeća za feministkinje prvog vala

mogućnost rađanja u higijenskim uvjetima bolničkih rodilišta, intervencije liječnika u rizičnim

situacijama, kao i mogućnost ublažavanja boli na porođaju bile su postignuća koja su ženama

osiguravala preživljavanje jer je u tome razdoblju smrtnost rodilja bila izuzetno visoka.

Razvoj medicinske tehnologije i mogućnost korištenja sredstava protiv boli porođaj su činili

manje traumatičnim događajem u životu žene. Catherine K. Reissman (1983: 53) ukazuje na

to da je klasna pripadnost važan element u analizi porođaja. Analizirajući američki kontekst s

početka 20. stoljeća, a slični su se procesi događali i u zemljama Europe, ističe kako su sredstva

protiv boli tražile i koristile žene viših klasa. Barbara Ehrenreich i Deirdre English (1986) tako

pišu o konstrukciji kulture bolesnih žena viših klasa 19. i ranog 20. stoljeća u Sjedinjenim

Američkim Državama. Feministkinje prvoga vala ispisuju shvaćanje tijela, ženstvenosti, boli i

u konačnici porođaja kroz klasnu optiku i govore o dvije suštinski sup(r)ostavljene grupe žena.

Njihove analize kritički promišljaju više klase. Dokone buržujke, u njihovu shvaćanju, nisu

bile tjelesno aktivne kako bi odgovarale poželjnoj slici žene. Dijelom su ta tjelesna pasivnost i

krhkost bile uvjetovane odijevanjem u korzete i dugačke suknje koji su sprječavali bilo kakvu

ozbiljniju tjelesnu aktivnost. Ovisnost žene o muškarcu uvećavala je njegov status, dokaz

pripadnosti klasi koju nije mogao osigurati samo novac. Demografska se slika društvenih klasa

razlikuje; žene nižih društvenih slojeva rađale su tijekom cijelog fertilnog razdoblja za razliku

od žena viših klasa, koje su imale manji broj porođaja. Neke žene viših klasa nisu pristale biti

pasivne žrtve “medicinskog terora”, kako kažu Ehrenreich i English, i odbijale su status

prisilnih bolesnica i upravo su bolest koristile kao sredstvo za kontrolu rađanja. “Za ‘dobro

odgojenu ženu’ za koju je seks bio odvratan, ali ipak ‘dužnost’ ili za bilo koju ženu koja je

htjela izbjeći trudnoću ‘osjećati se bolesnom’ bio je stvarni izlaz – a bilo je i još nekih” (1986:

36). No i u višim je klasama bilo žena koje su se “bunile protiv života prisilne dokolice,

ograničenja smislenog rada – i upravo su te žene one koje se pamte iz povijesnih knjiga. Mnoge

su postale aktivistkinje za ženska prava ili socijalne reformatorke” (1986: 26). U svojim

zahtjevima za ukidanjem opresije nad ženama tražile su i bezbolan porođaj, pa tako zahtjev za

anestezijom na porođaju postaje dio šireg emancipatorskog pokreta. Ipak, time se više koriste

pripadnice viših klasa nego siromašnije žene. S druge pak strane, ženama radničke klase i

siromašnijim ženama, koje su za razliku od žena pripadnica viših klasa rađale tijekom cijelog

fertilnog razdoblja i imale značajno veći broj porođaja, već sam čin rađanja u bolničkim

higijenskim uvjetima uz nadzor primalja i liječnika bio je značajno postignuće koje je

doprinosilo smanjenju stope smrtnosti na porođaju. U to je doba vladala predrasuda da su žene

nižih klasa otpornije na bol i bliže, kako se tada vjerovalo, primitivnim narodima, koji su po

definiciji izdržljiviji jer su bliži prirodi. Zašto baš žene viših klasa traže oslobađanje od

porođajne boli objašnjava se time da žene viših klasa rađaju rjeđe i da su s razvojem civilizacije

žene viših klasa postale osjetljivije na porođajnu bol (Miller u Reissman 1983: 53). Da bi se

oslobodile boli i osigurale pozitivan ishod kod mogućih komplikacija obraćaju se liječnicima

koji imaju specifična kirurška i farmakološka znanja. Paradoks se sastoji u tome da su žene u

želji da se oslobode boli i da nadziru proces rađanja ostale bez mogućnosti nadzora jer je

kontrola porođaja prešla u ruke liječnika. Jednako tako, medikalizacijom porođaja i primalje

gube svoje pozicije jer opstetričari, koji definiraju porođaj kao potencijalno patološki i rizičan

čin, ostaju jedini kvalificirani za takvo znanstveno vođenje porođaja s pozitivnim ishodom

(Lupton 1998).

Tijekom prve polovine 20. stoljeća fiziološki uredan porođaj sve se češće zbiva u bolničkim

rodilištima, a nakon Drugog svjetskog rata rađanje u rodilištima postaje gotovo norma ne samo

na sjevernoameričkom kontinentu nego i u drugim zapadnim zemljama, pa tako i u nas (Lupton

1998; Dugački i Regan 2019). Gubitak autonomije žena i nadzor liječnika, kao i medikalizacija

porođaja postaju predmetom žestokih kritika feministkinja drugoga vala, naročito tijekom

sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća.

Deborah Lupton (1998) ističe da je uvjerenje da su žene bliže prirodi rezultiralo time da se

ženski, primaljski rad nije shvaćao kao stručan rad koji zahtijeva intelektualne napore poput

rada opstetričara. Žene je, kao i prirodu, potrebno nadzirati, ukrotiti i kontrolirati, a njihovo

znanje, kao uostalom ni sama priroda, nije racionalno. Ideologija medicinske kontrole nad

porođajem nije imala nikakve veze s činjenicama o sigurnosti pri porođaju. Viši status

medicinske opstetričke skrbi rezultat je prije svega društvenih i političkih kretanja. Isto tako je

viši status liječnika u odnosu na primalje priskrbljen upravo tim promjenama, prije bilo kakvog

stvarnog dokazanog napretka vezanog uz sigurnost rađanja (Willis 1989; Mason 1988). Slično

se dogodilo i s isticanjem profesionalnosti opstetričara u odnosu na primalje, kojima se usprkos

učinkovitosti ne priznaju stručnost i profesionalnost kao liječnicima. Čak i tamo gdje su

prikupljeni dokazi o uspješnosti primalja, nije se nužno postupalo u skladu s njima, već se

primalje marginalizira. Ann Clare T. Taylor navodi kanadski primjer izvješća o ishodima

porođaja u udaljenih domicilnih naroda iz 1920-ih godina. Ono je pokazalo da su porođaji koje

su obavljale neškolovane primalje s iskustvenim znanjem imali bolje ishode od onih u

tadašnjim gradskim bolnicama u kojima rade opstetričari. To je bilo do te mjere u suprotnosti

sa suvremenom medicinskom ideologijom da je medicinska struka zahtijevala zataškavanje

rezultata (2003: 24).

Feministkinje ističu da mehanicistička znanost dovodi “do potpune eksploatacije i

porobljavanja prirode, koja se tretira kao objekt kojim se može manipulirati i eksploatirati s

ciljem zadovoljenja ljudskih potreba i svrha” (Geiger 2002: 111). Mehanicistička znanost na

isti način promatra i fiziološki uredan porođaj tijekom kojeg se intervenira primjerice

prokidanjem vodenjaka ili kemijskim stimuliranjem trudova u svrhu aktivnog vođenja porođaja

kako bi ga se kontroliralo ubrzavanjem procesa koji bi bez intervencija, prirodno trajali duže.

5.2. Pravo na izbor – porođaj u drugom feminističkom valu

Liberalne feministkinje drugog vala ističu jednakost prava i uspostavljanje jednakih

mogućnosti za žene i muškarce u javnoj i u privatnoj sferi. Smatraju da se u okviru postojećega

građanskog društva ravnopravnost može postići izmjenama zakonodavstva, što je zadaća

države, i jačanjem individualne svijesti. Liberalni feminizam dijeli prosvjetiteljsku

pretpostavku o tome da društvo postaje sve racionalnije i da je pravo na autonoman izbor važan

atribut odraslih članova društva (Tong 1998). Iz prosvjetiteljske perspektive na povijest razvoja

medicine gleda se kao na kontinuirani napredak i eliminaciju neznanja. Iz toga proizlazi da su

se prakse rađanja poboljšale jer je znanstvena medicina uklonila praznovjerje i

nekompetentnost, što se pripisuje iskustvenom znanju primalja laikinja. U prvoj polovini 20.

stoljeća započinje novi organizacijski princip porođaja koji određuje prisutnost

modernizacijskih načela – kontrole, usmjeravanja, upravljanja koje je izvanjsko ženskom

intimnom iskustvu, u kojem zdravlje majke i djeteta postaje predmet interesa države, a državna

intervencija povećava dostupnost i unekoliko obvezatnost stručne medicinske skrbi ženama.

Medicina se uspješno povezala sa znanošću iz čega proizlazi dominantna modernizacijska

povezanost koja će kroz dugački period porođajni diskurs i prakse usmjeravati u korist

znanstveno vođenog porođaja. Međutim, kritika medikaliziranog porođaja ukazuje na to da

medicina ne podržava vlastite standarde znanstvenih dokaza i evaluacija. To se odnosi prije

svega na kontinuiranost procedura za koje nema znanstvenih dokaza da njihovo korištenje

pridonosi boljim ishodima. Marsden Wagner (1986) navodi kako se rutinski postupci vezani

uz porođaj ne podvrgavaju ozbiljnoj znanstvenoj provjeri u više od 10% postupaka. Opisujući

stanje u Europi, ukazuje na to kako se smanjenje stope perinatalne smrtnosti obrazlaže

različitim čimbenicima iz domene medicinskog postupanja, ali se uopće ne razmatraju drugi

čimbenici koji bi mogli utjecati na pad perinatalne smrtnosti kao, na primjer, viši životni

standard i bolja ishrana:

“Neka od mogućih ostalih objašnjenja koja se obično ne kontrolira uključuju: opći

porast standarda prehrane i građe žena; sve više žena rađa u sigurnijoj životnoj dobi (to

jest, manje je vrlo mladih ili vrlo starih rodilja); sveopće poboljšanje životnog

standarda, osobito među najugroženijima; smanjenje broja majki veoma brojnih

obitelji; raširenije korištenje kontracepcije i pobačaja, što omogućava da što više žena

nose samo onu djecu koju doista žele. Nadalje, perinatalna smrtnost je opadala mnogo

prije uvođenja ovih medicinskih intervencija i čini se da su se nove intervencije

pridružile trendu opadanja, prije nego što su ga same stvorile.” (ibid.: 59)

Za liberalne je feministkinje ključno pravo na individualni izbor mjesta i načina rađanja. Taj bi

izbor trebao biti rezultat rodiljine racionalne prosudbe, informiranosti i dogovora s liječnikom,

odnosno primaljom. Sve dok žena raspolaže dokazima za donošenje odluke o preferiranom

načinu rađanja nema razloga zašto ga ne bi i ostvarila, bio to, na primjer, medikalizirani porođaj

uz anesteziju ili bez nje, carski rez, uz porodničara ili primalju, u bolnici ili kod kuće. U

liberalnoj je perspektivi metoda porođaja prije svega individualna odluka, rezultat racionalnog

i autonomnog prosuđivanja žene, a ne njezinih emocija i neracionalnih odluka, što su odlike

koje se stereotipno pripisuju ženama.

Margaret Nelson (1983), zaoštravajući klasnu kritiku i govoreći iz perspektive radničkih

studija, tvrdi da su moderne ideje prirodnog porođaja fenomen srednje klase i da ih ne dijele

trudne žene iz radničke klase. S druge strane, Emily Martin došla je do suprotnog zaključka.

Vjerojatnije je da će žene iz srednje klase usvojiti medicinski rječnik i referentni okvir, dok će

se crne žene i žene niže klase oduprijeti medikalizaciji (Martin 1987: 190). Ellen Lazarus

(1994) nastavila je razvijati klasnu optiku u promišljanju izbora, informiranosti, metoda

porođaja i ustvrdila je da postoji klasna dimenzija ženskih želja. Žene srednje klase očekuju da

liječnik bude njihov zagovornik u sustavu kako bi im dao osjećaj kontrole. Siromašne žene ne

očekuju nikakvu kontrolu, već su više zabrinute za kontinuitet u osiguranju skrbi.

Pored interesa za intimnu domenu porođaja i rodilju kao protagonisticu u zdravstvenom

kontekstu kao institucionalnom kontekstu i interesa za autonomiju želja kao izraza političke

organizacije ženskog subjekta i razmatranja načina na koje klasno pitanje organizira kulturno

i društveno iskustvo, za liberalne feministkinje važno je bilo dotaknuti se još jednog načina na

koji se žene pojavljuju u kontekstu medikalizacije porođaja. Liberalni feminizam teži osigurati

ravnopravan profesionalni položaj žena unutar medicinskog institucionaliziranog sustava gdje

spol ne bi trebao biti prepreka profesionalnom i znanstvenom napredovanju žena. Žene trebaju

imati jednake mogućnosti da postanu opstetričarke, načelo je kojim se vode. No svjesne su da

to ne znači i da bi nužno došlo do značajnih promjena u praksi porodništva i medikaliziranog

porođaja samo zato što to rade žene. Kao što ističe Ann Oakley: “Žene liječnice, kroz postizanje

relativno visokog profesionalnog statusa u profesiji kojom dominiraju muškarci, mogu se

snažno identificirati s muškim ideologijama” (1983: 55).

Radikalne feministkinje smatraju da suština opresije žena dolazi od strane muškaraca temeljem

spola, pa tako i u medikaliziranom porođaju liječnici muškarci korištenjem tehnologije

uspostavljaju kontrolu nad ženskim tijelima. Za njih tehnologija porođaja predstavlja

produžetak patrijarhata – kao tehnologije organiziranja i upravljanja ženskim društvenim i

kulturnim iskustvom. Kontrola, smatra Oakley, podrazumijeva ne samo posjedovanje

tehničkog znanja nego i vještine zajedno s dijagnostičkim i terapeutskim procedurama kao i

osoblje koji pomaže u njezi. Nadalje, kontrola ne znači samo upravljanje resursima već se

odnosi na isključivu nadležnost za određivanje i ocjenu tih resursa (1983: 22). Medikalizirani

porođaj analizira se kao skup neprirodnih postupaka primjerenih tehnološkom društvu. U

radikalnoj konceptualizaciji, medikalizacija je rezultat povijesnog procesa patrijarhalnog

potiskivanja iscjeliteljica, što je pak samo jedan aspekt muške opresije žena. Temeljeno

zalaganje radikalnih feministkinja usmjereno je na odbacivanje nepotrebne tehnologije i

prepuštanje prirodnom tijeku porođaja. Ono je antitehnološko i antipaternalističko,

deinstitucionalizirano, demedikalizirano s jedne strane, odnosno počiva na principima pokreta

za intuitivnom osviještenošću, holističkom povratu prirodi i prirodnome. Polazeći od

pretpostavke da su muški i ženski interesi fundamentalno suprotstavljeni, radikalne se

feministkinje zauzimaju za primaljsku praksu kao onu koja slijedi prirodno pozivajući se na

superiorno žensko znanje i praksu koji nisu kontaminirani tehnologijom. Za njih je povoljno

rješenje odbacivanje muškog modela profesija u korist laičkog primaljstva. Optimalno vođenje

porođaja odvija se uz primalje koje nisu vezane uz medicinske institucije i na taj se način,

smatraju one, izbjegava muška dominacija nad ženama. Ne/prirodnost medikaliziranog

porođaja valja zamijeniti porođajima u kojima asistiraju žene, nositeljice znanja o porođaju i

ženskom tijelu. Radikalne feministkinje zazivaju seosku idilu predmodernih društava i primalja

laikinja u kojima nema profesionalizacije tipične za mušku dominaciju i društvenu

specijalizaciju složenih društvenih sustava. Radikalna feministička analiza profesionalizma

ukazuje na to da je to inherentno muška aktivnost jer uključuje moć i isključivanje pa se stoga

zagovara deprofesionalizirana praksa (Ruzek Burt 1978). Za njih su i školovane primalje unutar

institucionalnog zdravstvenog sustava opasnost jer su preblizu tehnologije i povezane s

dominantnom muškom opstetričkom strujom. Budući da laičke primalje nisu bile

profesionalno socijalizirane unutar sustava medicinske skrbi, na njih se gleda kao na najbliže

ženama i na njih ne utječu muška znanstvena znanja (Weitz i Sullivan 1985).

Doris Haire (1972) tvrdi da je glavni problem u kontekstu moderne medicine nefiziološka

priroda moderne prakse porođaja i njezin učinak na dijete. Primjeri za to su prekomjerna

uporaba analgetika i prisiljavanje žena da ostanu u krevetu i leže na leđima tijekom porođaja.

Mary Daly (1978) karakterizira medicinu kao paradigmatski moderni mehanizam opresije,

izjednačavajući je s drugim fizičkim manifestacijama muške kontrole nad ženama kao što su

vezivanje stopala, spaljivanje udovica i genitalno sakaćenje. Kao i Adrienne Rich (1977), tvrdi

da je dominacija nad ženskim tijelom osnova patrijarhata koja se pojavljuje u različitim

oblicima kroz povijest u svim društvima. Iako su medikalizirani porođaj podvrgle kritici, Daly

i Rich, kao i druge radikalne feministkinje, rađanje i majčinstvo ne vide kao suštinu brižne

ženske prirode, već, suprotno tome, kao frustrirajuće, a ne ispunjavajuće iskustvo pod čizmom

patrijarhata. Medikalizacija porođaja rezultat je, smatraju radikalne feministkinje, dominacije

muškaraca koji su osporavali primaljski autoritet kako bi oni bili jedini posjednici medicinskog

autoriteta. Ukazuju i na psihološke korijene patrijarhalne dominacije muškaraca tijekom

povijesti. Kooptacija psiholoških uvida u radikalno feminističku misao oblikovala je niz

snažnih predodžbi i stavova o medikalizaciji. To novo čitanje medikalizacije ima snažnu

interpretativnu obojenost recepcijom freudovskih i jungovskih teorija zavisti, mržnje i

ovisnosti kao motivatora ponašanja, ali i institucionalnih praksi, odnosno kulturnih formacija.

Kroz tu se prizmu čitaju iskustva žena i interpretiraju učinci medikalizacije. Tako, na primjer,

radikalni feminizam drži da je tjelesno zlostavljanje glavni simptomom muške mržnje i straha

od žena. Pored toga, navode da razlozi za dominaciju muškaraca u porodništvu nisu samo

ekonomski već je riječ o ljubomori na žensku reproduktivnu sposobnost zbog čega preuzimaju

kontrolu u porođaju kao i moć u porodničarskoj profesiji.

Kritičarke radikalne feminističke pozicije naglašavaju probleme koji se tiču idealizacije ženske

prirode i primaljstva. Kao što Paula Treichler (1990) ističe, ta konstrukcija primaljstva nastoji

smjestiti žene kao grupu izvan kulture i odnosa moći te implicira da su one uvijek “nevine”.

Ideje da žene imaju “urođeno” znanje o porođaju ili primaljskim vještinama, da su zapravo

nježne i da su odnosi moći među ženama uvijek benigni u teorijskom su smislu problematične

i empirijski opovrgljive.

Za razliku od radikalnih feministkinja, feministkinje marksističke orijentacije u prvi plan ističu

klasno, a ne rodno ugnjetavanje. Smatraju da je u društvu nejednakosti medikalizirani porođaj

opresivan no pritom se manje koncentriraju na tehnologizaciju, a više na distribuciju i odnose

moći koji se reproduciraju kroz porođaj kao izraz društvene prakse. Drugim riječima, društvena

reprodukcija zatečenih društvenih pozicija predstavlja ključni problem medikalizacije – kao

procesa koji upravlja, vodi i organizira društveno iskustvo žena u porođaju. Nasuprot

radikalnim feministkinjama, umjesto deprofesionalizacije primaljstva zagovaraju demokratsku

reformu profesija, društveno osigurane primaljske usluge i plaćenu praksu. Profesionalizacija

u kojoj dominiraju muškarci zabrinjavajuća je jer je isključiva, a željeni cilj marksistkinja je

(re)konstrukcija postojećih odnosa kako bi se izjednačio status opstetričara i primalja. Smatraju

potrebnim osigurati svim ženama jednaki pristup zdravstvenim uslugama i načinima porađanja,

a to se prije svega odnosi na ulogu države u pružanju pravedne zdravstvene i socijalne skrbi

(Shaw 1974).

5.3. Može li bez binarnih podjela? – porođaj u trećem feminističkom

valu

Feminističke teoretičarke postmodernizma prvenstveno dovode u pitanje binarnost podjele na

spol i rod, s ciljem destabilizacije hijerarhije dualnosti muško – žensko i ukazivanja na fluidnost

podjele i pluralnost identiteta. Elizabeth Grosz, australska feministkinja i filozofkinja, drži da

se tjelesnost ne smije vezati uz jedan spol ili rasu, pa tako ni žene ne trebaju u očima muškaraca

biti vezane uz funkcije tijela. Singularni model tijela ne može predstavljati množinu ljudskih

tijela. “Pluralni modeli moraju se koristiti u definiranju normi i ideala — ne samo zdravlja i

uvježbanosti, nego i ljepote i žudnje” (2002: 23). Treba izbjegavati esencijalizam u prikazima

tijela jer, kaže Grosz, tijela su mjesto proizvodnje i konstrukcije, očiti kulturni proizvod. Pritom

redukcija na tijelo i mozak ne pokazuje skladne i neskladne povezanosti između vanjskog i

unutarnjeg tijela. Ti se parovi umjesto u krutom binarnom poimanju trebaju sagledati kao

pomični i fleksibilni u pomicanju granica oko binarnih parova (ibid.: 24).

U prilog tome, pozivajući se na kulturnoantropološka istraživanja, kada je riječ o pitanjima

zdravlja ističe se kako u nekim od nezapadnih društava binarne podjele ne postoje. Tako, na

primjer, u kineskoj medicini emocije i somatske funkcije nisu razdvojene ili pak kod naroda

Zulu liječenje podrazumijeva povezanost s cijelom osobom unutar njezina društvenog i

fizičkog okruženja o čemu pišu Ellen Annandale i Judith Clark (1996). One ističu kako

inzistiranje na binarnoj podjeli može rezultirati time da feminizam završi u dosluhu s

biomedicinom jer se bavi vrlo modernističkim binarnim razmišljanjem koje je povijesno

održalo mušku hegemoniju. Nadalje, postavlja se pitanje kako govoriti o razlikama koje utječu

na rod ako se teži ukidanju onoga što čini razliku. Postmoderne kritičarke dovode u pitanje

esencijalizam i moralnu superiornost žena koje ističu radikalne feministkinje. Stavljanje

reprodukcije u središte života svih žena zamagljuje činjenicu da sve žene ne žele ili ne rađaju

iz različitih razloga. Nužno je, smatraju postmoderne feministkinje, imati u vidu različitost

kategorije žena na koje utječu rasa, ekonomski status, geografska lociranost ili pak politička

opredjeljenja. Središnja točka poststrukturalističke linije argumenata je, dakle, poanta da

dualnost može postati više porobljavajući nego oslobađajući faktor. U jednom od rijetkih

radova koji se dotiču odnosa primaljstva i opstetricije u sklopu analize zdravlja teoretičarke

Annandale i Clark (1996) navode kako je podjela porođaja na prirodni i tehnološki u skladu s

postojećim binarnim podjelama. Istovremeno, ističu one, preporuke o alternativi nisu uvijek do

kraja jasne i razrađene. Upućuju svoju kritiku feminizmima drugoga vala i strategiji novog

primaljstva u odnosu na mušku opstetričku dominaciju. Smatraju da novo primaljstvo nije

uspjelo nadići postojeću binarnu podjelu i nije iznjedrilo novu praksu u odnosu na dominantnu

praksu porodništva. Novo primaljstvo barata središnjim kategorijama kao što su prirodni

porođaj i kontrolirana žena, koje su, prema njihovu mišljenju, nejasne i u praktičnom smislu

imaju malo značenja. Nadalje, kritične su prema univerzalizaciji ženskog iskustva jer takva

pozicija ne uzima u obzir različitosti među ženama. Tako navode kako bjelačka srednjeklasna

zalaganja radikalnih feministkinja za kućnim porođajem uz primalje ne uzimaju u obzir

činjenicu da za neke žene to nije dobra opcija, iz različitih razloga. Pozivajući se na Donnu

Haraway, pitaju se može li se prevladavanje dualnosti postići uz pomoć visoke tehnologije gdje

ukidanjem spola neće rađati žene već kiborzi (Annandale i Clark 1996: 30). Ovakvo

poststrukturalističko tumačenje doživjelo je kritiku od strane zagovaratelja modernističkog

pristupa primaljstvu, Rone Campbell i Sama Portera. Potonji autori naglašavaju da ni jedno

strateško djelovanje ne može postojati izvan ideološkog i materijalnog konteksta unutar kojeg

se strateški akteri nalaze. Parafrazirajući Marxa ukazuju na to da žene stvaraju vlastitu povijest,

ali ne u okolnostima koje su same stvorile, pritom ističući da:

“Samo zato što se feminističko primaljstvo pojavilo u suprotnosti s opstetricijom ne

znači da nije bilo u stanju razviti jasne, kohezivne i praktične strategije osmišljene za

promicanje autonomije i zdravlja trudnica. Naziv primalja znači ‘sa ženom’, stoga je

cijeli smisao primaljstva pružiti ‘skrb usmjerenu na žene’ prateći i pomažući ženama

tijekom trudnoće i porođaja.” (1997: 349)

U ovom su poglavlju skicirane osnove feminističke kritike triju različitih pravaca feminizma.

Liberalna feministička perspektiva naglašava jednakost mogućnosti za žene unutar

kapitalističkog ekonomskog i društvenog sustava i tvrdi da su žene jednako racionalne i

autonomne kao i muškarci. Porođaj nije središnja preokupacija liberalnih feministkinja.

Metoda porođaja nema osobiti društveni značaj, već se na nju gleda kao na privatni izbor dobro

informirane žene. Nasuprot liberalnom stajalištu, radikalne feministkinje smatraju da je

porođaj u bolnici skup neprirodnih postupaka primjerenih tehnološkom društvu. To je rezultat

povijesnog patrijarhalnog potiskivanja iscjeliteljica, što je pak samo jedan aspekt muške

opresije žena. Stoga se one zalažu za odbacivanje muškog, medikaliziranog modela i

preuzimanje laičkog primaljskog modela kao onog primjerenog ženama. Iz socijalističke

feminističke perspektive medikalizirani porođaj predstavlja primjer društvene nejednakosti i

klasne opresije i rodne nejednakosti. Naročito se to ogleda u podređenom položaju primalja pa

se zalažu za demokratsku reformu profesija. Postrukturalizam dovodi u pitanje binarnosti i

dualnu podjelu spola i roda te se okreće kritičkom promišljanju tjelesnosti kao dijela identiteta.

Donja tablica, preuzeta od Ann Clare T. Taylor (2003: 39), sažima osnovne elemente

feminističke kritike.

Tablica 1.0

Feminističke teorijske tradicije, shvaćanje političke moći i preferirana budućnost za usluge

porođaja

Feministička

teorija

Liberalna

Radikalna

Socijalistička

Postmodernistička

Koncepcija

moći u odnosu

porođaj

Konkurirajuće

interesne

skupine,

tehnička

racionalnost

Muška opresija žena

Klasna i rodna

opresija

Višestruka mjesta

kapilarne moći

Poželjan način

političkog

djelovanja

Jednakost u

pristupu

zanimanjima i

uslugama

Pravo na

privatnost

Odvojene/alternativne

usluge usmjerene na

žene

Odbacivanje muške

profesije

Suradnja s

državom

Socijalna i rodna

pravda

Demokratska

reforma profesija

Intervencija u javni

diskurs –

mijenjanje

diskurzivnih

formacija

Idealna

budućnost skrbi

pri porođaju

Izbori na tržištu

Privatna praksa

Laičko primaljstvo

Samozapošljavanje

Društveno

osigurana

primaljska služba

Plaćena praksa

Tolerancija

različitosti

Praćenje ishoda

Lokalna mjere –

globalna regulacija

6. Prirodni porođaj

U ovom poglavlju razmatram što je to prirodni porođaj te koje je značenje prirodnog porođaja

u odnosu na visoki stupanj njegove medikalizacije koji se povezuje s institucionalizacijom

brige o zdravlju. U tom kontekstu razmotrit će se emocionalni, komunikacijski i socijalni

aspekti rađanja kao i odnos spram prostora u kojem se rađa. Kada se porođaj opisuje kao

prirodan, događa li se u instituciji, u rodilištu ili kod kuće? Nameće se i pitanje o tome koje su

njegove odlike u odnosu na onaj koji nije prirodan.

6.1. Povratak prirodnom?

U definiranju toga što je to prirodan porođaj kazivačice koje su rađale u rodilištima i kod kuće

isticale su da je prirodni porođaj vaginalni, bez dodatnih intervencija poput korištenja hormona

radi ubrzavanja trudova, epiduralne analgezije, ručne dilatacije, nalijeganja na trbuh

(Kristellerov zahvat) i monitoriranja fetusa, instrumentalnog dovršetka porođaja forcepsom ili

vakuum ekstrakcijom i epiziotomije.

“Na prirodni porod mislim na to da čekaš da ti trudovi dođu sami od sebe, znači da nisu

izazvani nikakvim, ovaj, nikakvom pomoći od strane medicine i da tijekom poroda ne

primaš nikakve takve i također pomoći za bolove i za ubrzanje trudova i slično i da

rodiš bez nekih, evo, tako više tih stvari gdje medicina pomaže, što ne kažem da sam ja

na taj način rodila.” (Ruža)

“To jest vaginalni porod, ali ne samo vaginalni nego fiziološki vaginalni porod. Znači

bez ikakvih intervencija. Bez indukcije, bez dripa, probijanja vodenjaka, vezivanja za

krevet, odnosno na krevetu, prikopčanosti na CTG, bez učestalih vaginalnih pregleda,

bez rezanja, bez nalijeganja na trbuh, bez povlačenja posteljice za pupkovinu, onako da

pusti da moje tijelo samo to odradi.” (Borka)

“Prirodan porod je porod bez ikakvih intervencija medicinske naravi, a po meni u

najdubljem uvjerenju je zapravo porod bez ičijeg tuđeg dodira. Zapravo puštanje ženi

samoj da taj porod odradi duboko u sebi. U skladu sa svojim tijelom, ali i svojim duhom.

Da joj se pruži atmosfera i podržavajuće okruženje da ona može odraditi nešto što je

potpuno prirodno. Ja sam nasreću imala takav svoj drugi porod koji je po definiciji

hrvatskog zakonodavstva zapravo neasistirani porod.” (Alma)

“Jednostavno poštivat pravila prirode. Znači pustit ženu da odradi sve na svoj način

koji njoj odgovara, koji njoj paše.” (Tena)

“Pa po meni je prirodan porod neometan porod. Onako ga žena treba iskusiti, bez

uplitanja osoba, pogotovo bez medicinskih intervencija, ukoliko to nije zaista, zaista

nužno.” (Danica)

“Za mene je prirodni porođaj onaj koji nema nekih medicinskih baš, kak se to kaže

službeno, intervencija, no. Ne bih tako nazvala svoj porođaj, iako zapravo prvi i je bio

bez nekih većih intervencija, ali ja moram priznat da ono kako sam ja zamislila taj svoj

porođaj, naravno ne možeš znat nešto što nisi još iskusio, ali kakav sam željela da bude,

takav nije bio.” (Dubravka)

Kako, dakle, sudionice istraživanja određuju prirodni porođaj: on je neasistiran, bez

intervencije, bez tuđeg dodira (kurziv Ž. J.), on je željen u odnosu na ono što je nametnuto,

iskaz je osobne volje, nalazi se kao potencijal duboko u ženi, nije izvan sposobnosti, nego je

dio potencijala tijela da djeluje, ne uči se racionalno, nego se pronalazi kroz osjećaj. Prirodni

porođaj je “sam po sebi”. Pojam prirodnog porođaja, kako ga opisuju sudionice istraživanja, u

sebi nosi značenje otkrivenog potencijala tijela. Negativno asociranje pojmova u polju

definicije prirodnog porođaja prilozima “bez” i “ne” odnosi se na aktivnosti koje su izvanjske

rodilji, odnosno izvanjske porođaju kao potencijalu tijela da se reproducira samo po sebi. Ono

implicira da se porođaj ne treba izvesti, već da se porođaj događa. Navodi koji su izdvojeni iz

transkripata naglašavaju da je prirodni porođaj isto što i porođaj bez medicine, stvari, pomoći…

Istovremeno, iskazi o prirodnom porođaju mogu se sagledavati kao iskazi o načinu i

strategijama izmicanja od tehnologije, medikamenata, ekspertize kao mehanizama dominacije.

Za razliku od potonjih kazivačica, specijalizant ginekologije i opstetricije u zagrebačkoj klinici

o prirodnom porođaju ima drugačije mišljenje:

“Prirodan porod?! To gotovo više i ne postoji. Mi stvarno aktivno vodimo porod.

Prirodan porod bi bio sa spontanim trudovima, i uz našu protekciju međice- Samo

porađanje, to je znači ovaj dio što babica napravi. Bez dripa, bez prokidanja vodenjaka,

bez analgezije, bez lijekova. To bi bio baš prirodan porod… To ima već jedno 30-40

godina da je aktivno vođenje poroda bolji ishod za trudnicu. Aktivno vođenje poroda

ne znači da trebamo biti agresivni, forsirat nešto. Nego, čisto ti neki manji zahvati, kao

što je prokidanje vodenjaka, što je dokazano ubrzava porod, a nije nikakav invazivni

zahvat. Taj vodenjak bi kad-tad puknuo, ovako ga mi samo ubrzamo. To je aktivno

vođenje, kad žene kažu žele prirodan porod, onda ne misle na to.”

Što je onda odraz ideje prirodnog porođaja kod ekspertnog sudionika istraživanja? On je

aktivan, iako ne na način na koji aktivnost doživljavaju sudionice istraživanja koje su rodile ili

su zagovornice prirodnog porođaja iz prethodne cjeline. Aktivnost je ovdje shvaćena kao

kontrola spontaniteta. Biti aktivan ili djelatan u porođaju znači djelovati prije prirode. To

preduhitrivanje prirode, koja nosi neku vrstu destrukcije međice u slučaju gornjeg iskaza, oblik

je tehničkog presretanja prirodnosti o kojoj sugovornice govore na potpuno drugačiji način. U

oba slučaja sugovornici posredno govore o vremenu ili temporalizaciji porođaja i shvaćaju ga

dvojako. Mirenje s tempom porođaja koji je po sebi i u svom vremenu dio je naracija žena koje

su zagovornice prirodnog porođaja. Za razliku od njih, mladi opstetričar ne doživljava

spontanitet porođaja nužno ni kao dobro ni kao loše temporalno određenje porođaja. Idejom

“minimalnog ubrzanja” porođaja, kao eufemizma za zbir medicinskih postupaka kojima se

intervenira u temporalnost spontanog porođaja, opstetričar se nosi s nametljivom temporalnosti

aktivnog porođaja. Epiteti poput štićenja i ubrzanja nosivi su dio paternalističkog diskursa

bolničkog porođaja i istovremeno defanzivni mehanizmi protokolizacije porođaja s kojom

diskurzivno polemizira i protiv koje se praktično bori pokret prirodnog porođaja.

S razvojem medicine i institucionalizacijom porođaja od sredine 20. stoljeća sve se više

razmatraju mogućnosti prirodnog porođaja kao opreka medicinski vođenom porođaju. Uz

tehnološki napredak traži se povratak prirodnom. Kao što će biti obrazloženo u nastavku,

prirodno ne znači bez nadzora i sasvim spontano.

U kontekstu odnosa prirodnog i medicinski vođenog porođaja treba napomenuti da se

zapadnjačka medicina temelji na podijeli na duh i materiju koja datira još od grčkih filozofa

Platona i Aristotela. Za modernu zapadnu misao važna je formulacija francuskog filozofa

Renea Descartesa iz 17. stoljeća, koji je um i tijelo vidio kao posve odvojene supstance koje

mogu funkcionirati neovisno jedna o drugoj. Iz toga proizlazi da se procesi u tijelu odvijaju

neovisno o duhu. Descartes je promatrajući anatomiju tijela u laboratoriju ustvrdio da se

životne aktivnosti mogu objasniti mehaničkim gibanjem dijelova tijela. To mehanicističko

poimanje tijela kao stroja povezano je s tehnologijom. Za popravak stroja, odnosno bolesnog

tijela potrebna je pomoć tehnologije. Stoga u zapadnjačkoj medicini tehnologija ima izuzetno

važnu ulogu u liječenju fizičkoga tijela. Takva perspektiva ne podrazumijeva spontane

aktivnosti, već zahtjeva nadzor i upravljanje tehnologijom. Stoga se i u porođajima koji se

odvijaju u bolničkim institucijama, gdje se na porođaj gleda kao na potencijalni problem i

zdravstveni rizik, pribjegava intenzivnoj upotrebi tehnologije. Jedna od posljedica intenzivnog

korištenja tehnologije tijekom porađanja je, naizgled paradoksalno, zahtjev za prirodnim

porođajem koji podrazumijevanja odbacivanje raznorodnih medicinskih postupaka koji

uključuju i tehnologiju. Ta tehnokratska perspektiva, duboko ukorijenjena u zapadnjačkoj

medicini, počiva na ideji da je intelekt ključan za kontrolu i uz moć tehnologije pridonosi

pozitivnom ishodu.

S druge pak strane, i u medicini postoje oni koji vjeruju, kada je riječ o porođajima, da intelekt

često nije dovoljan da zajamči najbolji ishod, nego da treba omogućiti tijelu da samo reagira

ne remeteći njegove procese. Ipak, kao što će biti obrazloženo u nastavku, prirodnost

(prirodnog) porođaja se uči. Prije negoli se razvio pokret za prirodni pristup rađanju u drugoj

polovini 20. stoljeća koji su predvodile primalje i feministkinje aktivistkinje prirodnog

porođaja, britanski opstetričar Grantly Dick-Read u 1930-ima razvio je tehniku porođaja koja

je minimizirala kirurške i anestetičke aspekte porođaja i usredotočila se na svjestan trud majke

da rodi. Godine 1933. objavio je knjigu pod nazivom Prirodni porođaj, a metodi koju u njoj

zastupa protivili su se mnogi liječnici, koji su smatrali da ona predstavlja negaciju napretka

moderne medicine i povratak u neka zaostala razdoblja. S vremenom je njegova metoda

postupno prihvaćena i do kasnih 1950-ih prakticirao ju je znatan broj žena, osobito u

Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj. Francuski liječnik Fernand Lamaze u 1950-im

je godinama razvio metodu primjenjujući Pavlovljevu teoriju uvjetovanih refleksa, a temeljenu

na tehnikama disanja i opuštanja, masaže trbuha i vizualizacije ugodnih doživljaja u tjednima

prije porođaja sa svrhom skretanja pozornosti s boli u procesu rađanja. Smatrao je da su

porođajni bolovi posljedica napetosti uzrokovane strahom, a mogu se suzbiti razumijevanjem,

zato je potrebno trudnice podučiti tijeku i mehanici porođaja te vježbama za jačanje

muskulature i tehnikama disanja koje uključuju duboko i plitko disanje, a sve sa svrhom

relaksacije. Dodatni razlikovni element i novost te metode u odnosu na institucionalizirani

medikalizirani porođaj je socijalna podrška, sudjelovanje partnera, oca djeteta, u procesu

vježbanja, kao i uključenost ostalih članova obitelji kao podrške rodilji.

Iako prihvaćeni od jednog dijela medicinskog establišmenta kao i od zagovornica prirodnog

porođaja i primalja, Lamaze i njegova metoda, koja se naziva još i psihoprofilaksa, odnosno

pripremljeni porođaj, bili su podvrgnuti kritikama. Kritizirala ga je tako feministkinja,

antropologinja i aktivistkinja za prirodni porođaj Sheila Kitzinger, koja ga je okarakterizirala

kao antifeminista i zagovaratelja pretjerane discipline nad ženama. Antifeminističkim je

smatrala njegov pristup u kojem je rangirao žene u kategorijama od “izvrsno” do “potpuni

neuspjeh”. Žene koje su vikale ili vrištale tijekom porođaja su prema njegovu mišljenju

podbacile, jer nisu dovoljno vježbale i same su odgovorne za neuspjeh, odnosno za bol koju su

osjećale. K tomu Kitzinger mu zamjera, kako navodi Jane Clare Jones (2012: 109), to da

podcjenjuje ženski intelekt budući da smatra da su one žene koje postavljaju previše pitanja,

dakle koje su misleći subjekti, osuđene na neuspjeh. Za razliku od njega, Kitzinger smatra bol

dijelom prirodnosti porođaja te drži da je ne treba odbacivati jer porođaja nema bez boli (1978).

Kao što će se pokazati u nastavku, zagovaratelji i praktičarke prirodnog porođaja smatraju

bitnim istaknuti kako prirodni porođaj omogućava ženi da aktivno sudjeluje u porođaju.

Aktivno u ovom slučaju znači da žena ima osjećaj kontrole i doživljaj stvarnog trenutka

porođaja, za razliku od aktivno vođenog porođaja u kojem glavnu ulogu ima opstetričar,

primjenjujući neke “manje zahvate”, kako navodi moj kazivač, a uloga žene je pasivna.

Opstetričar kao funkcija u medicinskom porođaju dobiva centralno mjesto tijekom šezdesetih

godina prošloga stoljeća, kada se porođaj institucionalizira u sklopu osiguravanja zdravstvene

zaštite svih građanki. Jedan od iskusnih porodničara iz zagrebačke klinike navodi tako:

“Ekstremno agresivna opstetricija se počela uvađati šezdesetih godina prošlog stoljeća

u nas, a govorim i na nivou svijeta, a i na nivou takozvanog istočnog bloka gdje smo

mi pripadali… Brojni radovi su pokazali da petljanje u fiziologiju zapravo napravi

patologiju. Liječnik je da liječi, i nama je poslanje da ispravljamo ono što ne valja, da

ide dobrim putem, ako to može biti tako…”

Njegova razmišljanja ukazuju na snažnu i gotovo intuitivnu distancu spram agresivne

opstetricije koju prepoznaje i vrednuje kao globalni trend novog svijeta. Taj će liječnik jasno

definirati geografsku dominaciju agresivne opstetricije, njezino ugnježđivanje “u nas, na nivou

svijeta, u istočnom bloku”. Prepoznajući u njoj povijesni medicinski trend, nametljivost koju

definira pojmom “agresivan”, sugovornik u drugom dijelu svoga iskaza izražava dvojbu po

pitanju dobrobiti koju je “petljanje u fiziologiju” postiglo. Porod koji “ide dobrim putem” iz

njegova iskaza nije ništa drugo doli “prirodni porođaj” i na neki način ne izlazi izvan domene

liječnika. U toj kratkoj izjavi moj je sugovornik naznačio novo mjesto nelagode za liječnike.

Ta nelagoda odražava nesporazum nastao iz atemporalnosti praksi agresivne opstetricije i

njihove neprispodobivosti s očekivanjima suvremenih liječničkih praksi o tome što liječnik

treba, može i smije raditi, ali i suvremenih ideja o porođaju. U ontološkom smislu, moj je

sugovornik “porođaj” i “ono što je dobro” kao kategorije suprotstavio sintagmi “agresivna

opstetricija”, ukazujući na to da govori o najmanje dvama registrima uvjerenja o porođaju i

onom što je dobro. Porođaju i onom što ide dobro po sebi suprotstavlja porođaj iz šezdesetih

godina i aktivnost agresivne opstetricije, odnosno porođaju i onome što ide dobro suprotstavlja

poslanje u porođaju i ispravljanje nečega što ne valja. Ukratko, već ova izjava pokazuje da ne

postoji samo jedan dominantni medicinski pogled na porođaj koji se suprotstavlja ili kojemu

je suprotstavljen demedikalizirani ili antimedicinski pogled na porođaj. Upravo suprotno,

gornji iskaz ukazuje na to da se radi o različitim sistemima znanja ili shvaćanja (dobrog)

porođaja i da ti sistemi znanja (shvaćanja) imaju svoje antagonističke temporalnosti.

Razmatrajući značenje prirodnog porođaja u Sjedinjenim Američkim Državama, Chris Cosans

(2004) navodi kako je pojam prirodnog porođaja rastezljiv. Jedna struja smatra da je prirodan

samo kućni porođaj, bez ikakvih medicinskih intervencija. No i Lamazeov pristup porođaju

može se smatrati prirodnim u onoj mjeri u kojoj rodilja svjesno participira u procesu uz podršku

partnera i obitelji dok se, primjerice, uz tehnike disanja i relaksacije mogu po slobodnom izboru

koristiti lijekovi za ublažavanje boli i drugi medicinski tretmani. Na drugoj je pak strani pristup

liječnika Roberta Bradleyja, navodi Cosans. Bradleyjeva metoda ide korak dalje u svom

poštovanju osjetilnog tijela i otvorenom prihvaćanju boli. Uz disanje, tehnike opuštanja koje

povezuju rodilju s njezinim tijelom imaju za cilj izbjeći bilo kakvu medicinsku intervenciju

osim ako nisu u pitanju specifične indikacije. Za Bradleyja je važno izbjegavanje lijekova

protiv bolova kako bi žena mogla održati kontakt sa svojim tijelom i izbjeći bilo kakve učinke

tih lijekova na dijete. Dajući primat tijelu, prihvaćajući osjetilno iskustvo boli rodilja, smatra

Bradley, prihvaća da postoje i oni aspekti unutar procesa rađanja koji su izvan svjesne ljudske

kontrole (Cosans 2004).

Od druge polovine 20. stoljeća u zapadnim zemljama, a u nas u posljednjih deceniju i pol,

potaknuto djelovanjem ženskih udruga i udruga roditelja, kao rezultat otpora medicinskoj

kontroli porođaja naglašava se prirodnost i normalnost samog procesa rađanja te se upitnim,

pa čak i štetnim smatra niz dijagnostičkih postupaka koji k tome pridonose riziku porođaja.

Prirodnost i normalnost odgovori su na patologizaciju porođaja, koji medicina smatra

događajem visokog rizika.

Medicinski model proizlazi iz tehnokratskog svjetonazora u kojem se napredak definira kao

trijumf civiliziranog društva nad primitivnom, ženskom prirodom. Medicina zamjenjuje rizične

prirodne procese tehnološkim postupcima koji su, smatra se, bolji jer uvode ljudsku kontrolu u

proces rađanja i visoki stupanj higijene što smanjuje rizike i za majku i za dijete.

“Porod u primitivnih plemena (kurziv u originalu) je smatran mističnim zbivanjem pa

je nazočnost vrača bila normalna pojava. Primitivni narodi ne poznaju krevet u našem

smislu. Ležalo se na prostirci od kože ili rogozovine ili jednostavno na podu. Okolo su

trčale domaće životinje: kokoši, psi, mačke, svinje, a tlo je bilo okuženo gamadima,

bakterijama, gljivicama, parazitima, izmetinama. ‘Daleko od tla’ jamačno je bio jedini

put da se izbjegne puerperalna groznica, gnojenje porodnih ozljeda i infekcije u djece.

Zato je porod u kući, uzdignut od tla, posljednja stepenica prirodnog rađanja u

primitivnih naroda, a porod u čistom krevetu u higijenskim uvjetima je bilo prvo

civilizacijsko postignuće porodništva.” (Dražančić 2004: 49)

6.2. Prirodnost se vježba

Analizirajući popularne priručnike o prirodnom porođaju i pripremi za njega objavljene u

razdoblju od 1990. do 2000. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, Becky Mansfield

(2008) ističe kako autori priručnika istovremeno naglašavaju prirodnost rađanja i prikazuju

različite društvene prakse koje opisuju kao sastavni dio prirodnog procesa rađanja. Dakle,

upravo su društvene prakse zaslužne za prirodnost prirodnog porođaja. Slijediti svoj instinkt,

činiti ono što je prirodno umjesto podvrgavanja medicinskom diktatu ne bi bilo moguće bez

učenja kako se to radi. Trudnica mora unaprijed naučiti prepoznati različite aktivnosti, znati

što joj je činiti kako bi ih mogla iskoristiti kad to bude potrebno. Iako se na prvi pogled čini da

se pušta da priroda ide svojim tokom, priručnici upućuju na to da je potrebno učiniti sve da se

ta spontanost i prirodnost ne dogode bez kontrole. Isto tako, žena mora naučiti prepoznati što

je to što bi moglo doći kao prirodno. Mansfield citira autorice priručnika A Wise Birth Bringing

Together the Best of Natural Childbirth With Modern Medicine Armstrong i Feldman, koje

ističu: “Holistička metoda preporuča kontrolu putem prirode. To znači slušati svoj fiziološki

glas; uvažavati informacije koje šalju tijelo i psiha, slijediti impulse. U porođaju se kontrola ne

postiže sukobom, već koordinacijom” (2008: 1093).

Zaključuje da žena najprije mora uspostaviti kontrolu da bi je zarad prirodnosti izgubila, kako

bi mogla naučiti otpuštati. Ovako shvaćena prirodnost zahtijeva svjesni angažman, rad i

vježbanje, a ne pasivno prepuštanje. Poštivanje prirodnog zahtijeva aktivnu i društvenu

uključenost. Mansfield ističe da priručnici tematiziraju pripreme prije samog porođaja,

aktivnosti tijekom porođaja i socijalnu podršku. Aktivnosti tijekom porođaja uključuju

relaksaciju, koja nije važna samo zbog ublažavanja boli već i za smanjenje stresa. Strah i

tjeskoba nisu samo negativna iskustva nego mogu uzrokovati i niz problema u porođaju poput

ubrzanog rada srca, visokog krvnog tlaka, napetosti mišića i drugih fizičkih posljedica stresa

(Kitzinger 2005). Disanje je najpoznatija tehnika relaksacije, a priručnici spominju i druge

oblike kao što su pjevanje, stenjanje, vizualizacija, ritmičko kretanje, primjena toplih i hladnih

obloga i tople kupke.

O važnosti glasa i pjevanja tijekom porođaja Elena Skoko, voditeljica radionica prirodnog

porođaja, kaže:

“Žensko tijelo je sasvim sposobno roditi i žene znaju kako rađati ako im se da podrška

i ako se u njih ima povjerenja. Radi se o fiziološkom, ali i duboko duhovnom procesu.

Moja je uloga da podsjetim žene na njihovu snagu i moć koja je kod poroda posebno

izražena. Glas ima fizičku i simboličku funkciju. Često žene, ali i muškarci odrastaju

ušutkivani, teško im je ne samo pjevati već i govoriti u svoje ime. Kaže se da je šutnja

zlato, no ja mislim da je šutnja olovo, a glas zlato.”

Jedan od aspekata prirodnosti prirodnog porođaja je osviještena tjelesnost. Osviještena

tjelesnost ostvaruje se uvažavanjem senzornih dimenzija proizašlih iz stavljanja tijela rodilje u

centar interesa. Senzacije koje proizlaze iz tjelesnog dodira, fizičkog kontakta, relacije dvaju

tijela, vraćaju porođaju porodiljino iskustvo boli, ugode, užitka i patnje. Ostvarivanje

osviještene tjelesnosti događa se kroz naglašavanje važnosti dodira, poput milovanja, stiskanja

ruku, masaže, pa čak i seksualne aktivnosti u procesu porođaja. Američka primalja Ina May

Gaskin (2014) smatra da primjena seksualne energije može učiniti porođaj učinkovitijim i

manje bolnim bez upotrebe lijekova. Osviještena tjelesnost porođaja je, drugim riječima,

energizirana prirodom dodira, a ne tehnologizirana. Ona se ostvaruje u mobilnosti. Aktivnost i

kretanje te izmjena položaja preporučuju se ne samo stoga što pridonose fizičkom osjećaju već

su važni i za održavanje psihičke ravnoteže.

Za emocionalnu stabilnost izuzetno je važna i okolina, navode priručnici. Ta nova i osviještena

prostorna ili ambijentalna materijalnost porođaja naznačit će interes prema arhitektonskim

obilježjima institucija u kojima se porođaj događa, prostornim dispozicijama, mjestu kao

generatoru iskustava. Osim prostora i svjetla, kao sastavnog dijela poimanja prostora, u

suvremenim konceptualizacijama prirodnog porođaja veliku ulogu imaju predmeti. Tako

https://miss7mama.24sata.hr/roditelji/sretna-mama/radajuci-svoju-kcer-pjevala-sam-i-bila-sa-u-ekstazi-1224 –

miss7mama.24sata.hr (pristupljeno 11. 9. 2021.).

istraživanja spominju pomagala kao što su šipke za čučnjeve ili velika lopta, stvari poput ulja

za masažu ili kockica leda. Porodničar Michel Odent navodi tako:

“Međutim, ova rađaonica predstavljala je više od samo atraktivnog dekora ili strategije

za poticanje različitih radnih mjesta: bilo je to mjesto gdje je žena mogla raditi točno

ono što je htjela, osjećati se fizički i emocionalno slobodnom za djelovanje i kretati se

kako je htjela. Bio je to naš prvi konkretan korak prema vraćanju rađanja ženama.”

(2000: XIV)

Prirodnost prirodnog porođaja koja se ostvaruje unutar njegove prostorne dimenzije pokazat

će se kroz naglašenu mobilnost. Taj aspekt prirodnog porođaja temelji se na razbijanju spone

između fiksne točke / kreveta i ležeće pozicije rodilje u centru sterilne prostorije, odnosno

imobilne pacijentice koja postaje pokretna, slobodna za djelovanje, aktivna, djelatna i

samopouzdana. Ovaj aspekt mijenja rađaonicu shvaćenu kao tehnološku scenu porođaja,

instrumentalni dekor medicinskog porođaja u intimno mjesto dočekivanja. Istovremeno, to

označava novu fokalizaciju u prostornom smislu koja izbija središnje mjesto tehnološkoj

potpori porođaja smještenoj u optimizirani prostorni raster i dopušta naturalizirano kretanje i

kreativno korištenje prostora, odnosno njegovu višekratnu refokalizaciju kroz porođajnu

mobilnost rodilje. Traženje prikladnog mjesta za odmor, predah, kretanje, hodanje, kruženje,

radnje su naglašene mobilnosti prirodnog porođaja.

Pripreme prije porođaja uključuju prikupljanje informacija, brigu o fizičkom i emocionalnom

stanju te donošenje odluka vezanih uz porođaj. Informiranje prije porođaja nije samo po sebi

posebnost prirodnog pristupa porođaju. Ono što ga razlikuje od ostalih jest upravo informiranje

o tome što to jest prirodni pristup porođaju. Tako se, na primjer, sugerira da se rodilja može

odmoriti i predahnuti kad poželi, a ne mora nužno pri svakom trudu tiskati, može hodati, piti

ili jesti. Neki od priručnika u pripreme prije porođaja uključuju i informiranje o dokazima

protiv standardnih medicinskih procedura koje se provode, a nisu potrebne ni učinkovite.

Emocionalna priprema za porođaj važna je tema kojom se bave svi priručnici koje je analizirala

Becky Mansfield. Uključuje prepoznavanje i rješavanje ranjivosti proizašle iz nekog ranijeg

traumatičnog događaja te suočavanje sa strahovima specifičnim za porođaj poput straha od

boli, gubitka kontrole ili medicinske intervencije. Veoma bitan dio pripreme za porođaj je

donošenje odluka o nizu elemenata koji su vezani uz sam proces rađanja: tko će biti na porođaju

uz rodilju, liječnik, primalja ili doula ili svi navedeni, tko će je poroditi, u kojem prostoru će

rađati, u bolničkom rodilištu, u kući za rađanje izvan bolnice, kod kuće. Smatra se da je u

bolničkom rodilištu uz liječnika porodničara veća vjerojatnost neželjene medicinske

intervencije jer je bolnica mjesto namijenjeno za tehnološke intervencije raznih vrsta.

Priručnici navode kako je izuzetno važno prijateljsko i podržavajuće okruženje u kojem će se

rodilja osjećati sigurno i zaštićeno uz podržavatelje koji podupiru prirodni porođaj i koji ga

razumiju. Ako se nikako ne može izbjeći bolnički porođaj, važno je imati uz sebe podržavajuću

osobu poput partnera ili doule. Svoje odabire rodilja može predočiti i u planu porođaja, koji

mnogi autori vide kao važan alat za komuniciranje želja izvan standardne prakse.

6.3. Prirodni porođaj – po planu

Stajališta o tome je li potrebno imati plan (prirodnog) porođaja razlikuju se. Zagovarateljice

plana porođaja ističu kako plan jasno odražava želje rodilje, dok oponenti, kao, na primjer,

Rebecca Kukla (2008), ističu kako plan porođaja odvraća od povjerenja u sebe, svoje tijelo i

svoju duhovnost jer se rodilja koncentrira na izvršenje plana, na kontrolu planiranih postupaka,

a ne na trenutnu situaciju i signale koje joj šalje tijelo.

Na mrežnim stranicama udruge RODA

navodi se kako plan porođaja pridonosi pozitivnom

iskustvu te se objašnjava zašto je dobro sastaviti takav plan. Budući da u našim uvjetima

rađanja u rodilištima nije uvijek izvjesno da će porod obaviti liječnik i primalja koje je rodilja

prethodno upoznala i s njima ostvarila kontakt, plan porođaja će pomoći osoblju koje je sa

ženom u rađaonici da upoznaju njezine želje i dogovore se o planu postupanja u određenim

situacijama. Dobro ga je napisati i kako bi se trudnica sama bolje pripremila i promislila o tome

što su joj prioriteti. Plan porođaja treba biti jasan i sažet, a trudnice se upozorava na to da je

osoblje često vrlo opterećeno i da nema vremena posvetiti se svakoj rodilji posebno.

Trudnicama se sugerira da iskažu liječnicima i primaljama koliko im je važna njihova

susretljivost i otvorenost. Također je važno dobro komunicirati sve želje i potrebe s osobom u

pratnji jer to u konačnici ne olakšava samo rodilji već i primaljama, koje najčešće skrbe o više

žena istovremeno. Plan porođaja fiksira želje i ideje o porođaju. Ima upotrebu namijenjenu

prema vani (porodničarima, bolničkom osoblju) te prema unutra (kojom se ocrtava intimni

nacrt porođaja). Kao pismo namijenjeno drugima i kao pismo “samoj sebi” plan porođaja

zadovoljava dvije funkcije. On prepoznaje i adresira institucionalnu (medicinsku i

zdravstvenu) okolinu rodilje koja je uvučena u intimni svijet porođaja, odnosno u koju prirodni

porođaj može biti smješten i apelira je željama rodilje. Podjednako tako, plan porođaja iskaz je

https://www.roda.hr/portal/trudnoca/trudnoca-kroz-tromjesecja/plan-poroda.html (pristupljeno 1. 2. 2022.).

intimnog suočavanja s porođajem koji će nastupiti i mehanizam je intimnog prihvaćanja

porođaja. Plan prirodnog porođaja je na neki način oksimoron. On, s jedne strane, planira

prirodno u porođaju kao prirodnom činu. S druge strane, utiskuje prirodno u institucionalno

ovjerena i profesionalno internalizirana očekivanja od porođaja kao zahvata.

6.4. Tko podržava rodilju na porođaju?

Na više je mjesta naglašeno da je konceptualizacija prirodnog porođaja uvela snažnu kritiku

medicinskog i institucionalnog okružja porođaja, ali i liječnika kao antagonističke institucije.

Lik liječnika, odnosno razumijevanje njegove uloge u bolničkom porođaju izaziva snažne

afekte u naracijama rodilja. Adresiranje emocionalnih potreba rodilja, verbalna i neverbalna

komunikacija liječnika i rodilja često se spoticala na jednom konceptu koji razvija plan

porođaja, a tiče se potrebe za potporom i podrškom tijekom trudnoće i porođaja. Koncept

prirodnog porođaja podrazumijeva podršku kao izuzetno važnu za rodilju, a time i za sam tijek

porođaja. Kada je riječ o izboru podržavateljica, odnosno osoba u pratnji od povjerenja i

njihovoj ulozi, Mansfield ističe kako je to izuzetno kompleksna tema.

S jedne strane, u tim su knjigama (usp. Wesson 2000; Romm 2003; Simkin, Whalley i Keppler

2001) podržavateljice na prirodnom porođaju predstavljene kao zamjena za konvencionalne

liječnike, ali s drugačijim očekivanjima, vještinama i tolerancijom. Raspolažu sa setom vještina

za pomoć ženi kroz iskustvo porođaja bez medicinske intervencije. Unatoč naglasku na

instinkt, priručnici impliciraju da žene ne moraju biti odgovorne za to da uvijek znaju što

trebaju učiniti. One se mogu osloniti na nekoga tko ima znanje, obuku i iskustvo da im

pomogne shvatiti što se događa i što učiniti – na svoje podržavateljice. Takve educirane

podržavateljice najčešće su primalje. Tako se navode primjeri primalja podržavateljica koje

koriste niz nefarmakoloških intervencija koje kategoriziraju kao prirodne intervencije, a koje

uključuju biljne lijekove, homeopatiju, akupunkturu, masiranje perineuma i druge. I dok ove

knjige takve intervencije predstavljaju kao nježne ili prirodne, razvidna je poruka koju šalju o

tome da prirodni porođaj često uključuje aktivno uplitanje u porođaj.

Druga uloga koju imaju uloga je emocionalne podržavateljice. Odnose se prema ženi s

poštovanjem, razvijaju povjerenje, rade sa ženom i prije i tijekom porođaja na razbijanju

strahova. One tijekom trudova ohrabruju žene i šalju im poruke razumijevanja. Priručnici

sugeriraju da osim podržavateljica doula, koje su poveznica između fizičkog, emocionalnog i

duhovnog dijela porođaja, takvu ulogu mogu preuzeti i partneri, odnosno članovi obitelji,

napose u slučajevima kada je žena u skrbi liječnika konvencionalne medicine. Iz priručnika

proizlazi da su izgradnja povjerenja rodilje u samu sebe i ublažavanje straha načini na koje se

uklanjanju prepreke kako bi priroda mogla krenuti svojim tijekom, drugim riječima, socijalna

interakcija je nužna za stvaranje uvjeta pod kojima se porođaj može prepustiti prirodi.

Mansfield zaključuje da analizirani priručnici nude zamjenu dominantnih kulturnih koncepata

porođaja kao rizičnog i bolnog s onima koji ga predstavljaju kao osnažujuće, uzbudljivo

iskustvo kojeg se ne treba bojati. Te se alternativne koncepcije prenose preko pojedinaca i

putem različitih oblika neformalnog obrazovanja poput radionica i tečajeva.

U priručnicima se kritizira medicinska praksa koja potječe iz kulture koja je usmjerena prije

svega bolesti, a ne zdravlju. Iz takvog usmjerenja logično je poimanje liječnika koji prije svega

u porođaju vide potencijalni problem, rizik koji treba spriječiti medicinska intervencija.

S druge pak strane, zagovornicama prirodnog porođaja najčešće se zamjeraju romantizirani

pristup porođaju i stereotipi o nezapadnjačkim kulturama kao onima bližima prirodi. Pozivajući

se na antropološka istraživanja drugih kultura (Davis-Floyd i Sargent 1997; Jordan 1993;

Kitzinger 1988), ističe se kako bi zapadna društva trebala učiti o porođajnim praksama drugih

kultura koje nisu opterećene tehnokratskim postupcima te su stoga smatrane prirodnima.

Helena Michie i Naomi Cahn (1995) ukazuju na to da se popularni priručnici pozivaju na

autoritet prirode na temelju ahistorijskog poimanja vremena gdje tijelo i ženska fiziologija

egzistiraju prije i izvan kulture, a upravo je retoričko pribjegavanje prirodnom tijelu po sebi

kulturno, navode autorice. Jedna od kritičarki, Rebecca Kukla (2008) ističe kako pokret za

prirodni porođaj u cilju osnaživanja žena zapravo uspostavlja normativni ideal porođaja koji u

konačnici kod žena koje ga ne ispune pridonosi osjećaju razočaranja, nepovjerenja u sebe i

svoje majčinske sposobnosti. Kukla postavlja pitanje na temelju čega se može tvrditi da su žene

koje su odabrale medikalizirani porođaj ili carski rez manje povezane sa svojim djetetom od

onih koje su rodile prirodno i zaključuje da neizvršavanje normiranog porođaja implicira da je

ta žena loša majka. Da prirodni porođaj ne uključuje romantične predodžbe o povratku prirodi

iznosi i Margaret MacDonald na primjeru kanadskog pokreta za prirodni porođaj i na temelju

analize suvremenog kanadskog primaljstva. MacDonald (2006) navodi kako je pojam

prirodnog porođaja koji koriste primalje istoznačnica kliničkom poimanju normalnog porođaja.

Prirodni porođaj u suvremenom primaljstvu povezuje se sa snagom i intuicijom ženskog tijela,

tijela koje je stvoreno da rađa uspješno bez tehnološkog nadzora i liječničkih intervencija. No

ističe da prirodni porođaj u 21. stoljeću nije ono što je bio u prošlosti. Na temelju svojih

istraživanja provedenih 1990-ih u Ontariju zaključuje kako se mijenja esencijalističko

poimanje prirodnog ženskog tijela te kako na porođajna iskustva djeluju različiti čimbenici.

“Tvrdim da se prirodni porod redefinira osobnim, političkim i pragmatičnim odabirom

primalja i njihovih klijentica; to je verzija prirode koja stvara mjesta za biomedicinsku

tehnologiju i bolničke prostore, poduprta logikom skrbi i izbora unutar primaljstva.

Prirodna tijela i porođaji su tako ‘ponovno zamišljeni – i ponovno proživljeni’

(Haraway 1991: 4) u skladu s onim što ja nazivam rodnim očekivanjima trudnoće i

porođaja svojstvenim novom primaljstvu u Kanadi.” (2006: 236)

Dakle, prirodno ne isključuje nužno i upotrebu tehnologije, kao što pokazuje u MacDonald na

primjeru suvremenog kanadskog primaljstva. Tako primalje u bolnici koriste ultrazvučni aparat

za slušanje otkucaja srca čeda ili, na primjer, u kućnim porođajima po potrebi koriste kisik ili

injekcije za zaustavljanje intrauterinog krvarenja. Zaključuje, nadalje, da prirodni i

medikalizirani porođaj nisu uvijek u suprotnosti. Definiranje prirodnog ovisi o individualnom

poimanju iz perspektive žena rodilja, a ne nužno o kriterijima koje su postavili autoriteti:

“Diskurzivni okvir primaljstva odbacuje pojam prirodnog porođaja koji se uzima

zdravo za gotovo iz razloga što previše čvrsto vezuje prirodu protiv kulture, prirodu

protiv medicinskih i tehnoloških intervencija, a ponekad i prirodu protiv samih žena (u

slučaju neuspjeha rađanja prirodnim putem).” (2006: 251)

7. Doma je moguće bez borbe

Prirodni porođaj najčešće se povezuje i s izvanbolničkim okruženjem, rađanjem kod kuće uz

podršku primalje i bliskih osoba. Iako je u nas razmjerno malen broj žena koje rađaju izvan

bolnice, ideja prirodnog porođaja razvija se i dobiva na vidljivosti tijekom posljednjeg

desetljeća i pol u opreci spram nadzirućeg, normiranog, institucionalnog, tehnokratskog

porođaja, kako ga naziva Robbie Davis-Floyd (1994).

Kazivačica Ana svjesno je odabrala porođaj kod kuće jer je željela porođaj u opuštenoj

atmosferi uz puno emocija, a za što je procijenila da se ne može dogoditi u rodilištu:

“Ja sam imala kućni porod i ja smatram da je moj porod bio najbliže onome što se može

doći baš potpuno prirodnom, fiziološkom porodu. Evo bit će uskoro dvije godine da

sam rodila doma. To sam napravila jer sam željela, ne jer se dogodilo slučajno. To

uvijek ljudi pitaju. Moj porod je izgledao jako nježno, jako opušteno i to mi je najljepše

sjećanje u životu i mislim da jedina stvar koja bi možda mogla doć blizu je idući porod

koji bi bio drugačiji, ali opet prekrasan. Ja se nadam. U principu, znači nakon Božića,

Štefanje, mi smo bili doma, napokon smo bili malo opušteni muž i ja jer smo prije toga

imali puno posla i odlučili smo da ćemo taj dan samo ležat doma i jest hranu i gledat

božićne filmove. I ja sam osjećala kao da me kreću, ja nisam ni znala da su to trudovi.

Prvi put sam bila trudna, mene to nešto malo kao stezalo u trbuhu, stalno sam išla na

WC. Ja sam mislila pojela sam previše francuske, gotovo je, to je to. I ja sam cijeli dan

išla na WC i cijeli dan me malo tako grčilo, ali okej, mi smo jeli, gledali, mazili se, sve

je bilo super. I sad negdje oko ponoći ja sam odlučila otić spavat i popela sam se gore,

jer smo u dvoetažnom stanu. I kako sam ja legla u krevet i okrenula se na bok tako je

filmski puko vodenjak onako po cijelom madracu i ja sam samo kao pozvala svog muža

on je došo sav, ono, kao šta je bilo? Ja sam rekla: ‘Puko mi je vodenjak.’ On kao jesi

sigurna, možda si se samo popiškila? Rekoh: ‘Ne Petre, cijeli krevet je namočen’, kao

puko mi je vodenjak i on kao ok šta sad? Ja, ništa. Javit ću svom porođajnom timu, jer

sam našla bila primalju iz inozemstva koja je pristala bit na mom porodu. Ona ima svoju

asistenticu, imala sam svoju doulu i svi zajedno smo imali tu grupu i poslala sam u

grupu da mi je puko vodenjak, one su bile jako sretne, pitale su me kak se osjećam, ja

sam rekla da sam jako uzbuđena. Onda su pitale da li imam trudove, ja sam malo

pričekala vidla da nemam, onda su mi rekle: ‘Onda odi spavat, probaj se odmorit što

više, kad ti krenu trudovi ti nazovi.’ Ja sam se istuširala, muž je malo pripremio dnevni

boravak i to, ja sam legla spavat. On je legao spavat i oko negdje sedam ujutro, pa

zapravo malo prije, su mi krenuli nekakvi lagani trudovi, al su bili baš lagani pa nisam

ni muža htjela budit, ono, nek se odmori čovjek. Ja sam ih mjerila malo na mobitelu,

malo i prespavala, i njima javila da su krenuli i negdje oko sedam i dvadeset su mi baš

krenuli jači trudovi. To sam baš, ono, osjećala ok, ovo je sad, ovo je sad nešto

konkretno. U tom trenutku je baš i došla moja doula i u principu bilo je divno. Dok je

moja doula bila na putu, ja sam ušla malo u kupku da se opustim. Imamo doma malu

kadu i taman sam izašla iz kade kad je ona došla i legla sam na krevet i ona mi je

masirala leđa, imala je neku mješavinu ulja, muž je pustio neku glazbu u pozadini. Sve

je fino mirisalo, narezao mi je jabuke na tanke kriške i donio mi je čašu vode s medom,

ja sam to onako lagano jela, onak grickala, između svakog truda se točno sjećam da

sam pričala s njima dvoma. Muž mi je masirao noge, a doula mi je masirala leđa, a kad

mi bio trud ja bi, ono, samo bila u trudu i pustila da me prođe i to je tako bilo nekih sat

vremena, sat i pol. I u jednom trenutku sam samo osjećala naglu potrebu da moram na

WC, baš moram na WC, moram na WC. Ja sam se, ono, ustala filmski, primalja je bila

na putu i kak sam se ustala tako mi je kap krvi ovako poteklo niz nogu Ja sam se

uplašila. Šta je to? Onda mi je doula rekla: ‘Pa ti rađaš! Pa to je normalno.’ Onda mi je

ono bilo: ajme da kap krvi nije ništa strašno za porod. I otišla sam na WC, i bila sam

uvjerena da moram na veliku nuždu, ali ništa nije išlo. I u tom trenutku me uhvatio

jedan užasno jak trud i ja sam pogledala svoju doulu i ona mi je rekla evo primalja je

tu za dvije minute ja reko super i još jedan jaki trud i ja sam ju pogledala: onako ja ovo

ne mogu, ja ovo ne mogu, nema šanse, ja idem doma. Bila sam doma, a ja sam htjela

doma. I ona mi rekla: ‘Gle, ovo je tranzicija, jel mi vjeruješ? Uskoro će sve, ono, sve ić

okej, to je normalno.’ (Sad kad sam ja doula i kad čujem da žena kaže ne mogu, želim

doma, točno znam da će brzo rodit, uvijek su iste rečenice u pitanju.) I one su došle i ja

sam htjela rodit u bazenu, to je bila moja velika želja, rodit u bazenu. Ali bazen se mora

napuhat, napunit, postavit dolje, oni su to sve raščistili. I onda je bio dogovor moj muž

će otić njima to pomoći, a doula će ostat sa mnom. Ja ću uć u kadu samo da se malo

opustim. Mala je kada pa zato nisam htjela u kadi rodit jer nisam bila sigurna jel to

moguće. I ja, kako sam ušla u kadu, tako sam imala jedan jaki trud i samo je glavica

izašla i ja sam bila onako jako izbezumljena nisam uopće znala šta radit, ja sam ovako

pogledala. I oni su ovak svi virili kroz vrata, jer je mala kupaona. I ja: ‘Šta sad trebam

napravit?’ ‘Pa čučni i u idućem trudu samo izvuci bebu.’ Ja, ono, kao šta? I ja sam

čučnula i, i u idućem trudu sam samo izvukla bebu i stavila je na prsa ovak se polegla

u kadu i to je to! Kao da, rodila si! Ja nisam mogla vjerovat. Ja uopće nisam ni u jednom

trenutku tiskala moje tijelo, ja nisam fizički tjerala tijelo na tiskanje, moji trudovi su

izbacili bebu. To se ima naziv za to spontaneous fetal ejection reflex, to se događa

rijetko ili u situacijama di je žena potpuno opuštena i, ono, baš je ono nije uopće

prekinut njen fiziološki tok. I u trenutcima kad je žena pod velikim stresom, pa onda

adrenalin izbaci bebu. Meni se valjda dogodilo ovo prvo, ali stvarno ono kad meni neko

kaže kako si ti tiskala. Ja uopće nisam tiskala, beba je samo izašla. I on je bio meni na

prsima. Ja kad sam shvatila da sam rodila, ja sam krenula plakat. I plakala sam i plakala

sam i onda sam mu pjevala i onda je moj muž bio tu kraj mene i on je plakao i tako smo

se ljubili i bili u kadi. Primalja samo ovak se nagnula, provjerila puls, procijenila i rekla

ostanite još par minuta tu mi ćemo ti spremit krevet i nakon par minuta su mi pomogli

do kreveta. Ja sam legla u složen krevet imala petsto onih podloga ispod plahte da

slučajno nešto ne promoči. On je meni cijelo vrijeme bio na prsima, bio je pun verniksa,

točno je bio pun verniksa i nakon nekog vremena kak je on bio na meni i mazio se on

je odma, tražio cicati i kak je on meni krenuo, ja još nisam imala mlijeka meni se

krenulo malo kao grčit kao da mi se kaka i meni kaže primalja joj to ti se posteljica. Ja

sam zaboravila da imam još posteljicu u sebi da trebam i to rodit. I meni je bilo kao

čekaj. To ti je lagano, samo stisni ko da moraš kakat. Ja sam stisla, posteljica je izašla.

Ona je provjerila cijelu posteljicu da vide da slučajno neki dio nije ostao. I zatim je

provjerila mene, rekla mi nisi ništa popucala ne treba nikakva šivanja sve super. Jel

želiš vidjet svoju posteljicu? Ja, onako, vau, nisam opće razmišljala o tome da želim

vidjeti svoju posteljicu. To mi je bilo jako fora. I u principu moj sin je bio na meni

negdje tri sata. I on je odma krenuo cicat i kako je meni izašla posteljica krenulo mi se

stvarat mlijeko jer mi baš jako cica od prvog trena. I nakon nekih tih tako tri sta meni

se krenula jako, jako piškit, bilo mi je bed kao beba je na meni sad se meni piški. One

kao ne, ne to je super, idi se istuširat, kao asistentica će otić s tobom da ne ideš sama, a

bebicu ćemo prebacit tati na prsa. I moj muž je skinuo majicu i njemu su stavili, ono,

je bio, ono, on je plako od sreće. Ja sam otišla, istuširala se, baš mi je jako pasalo i

taman dok smo se vraćali u sobu je moj sin svoju prvu stolicu izbacio po tatici. Meni je

to bilo jako smiješno, jer je baš na tati odlučio, i onda u principu nakon toga su očistili

bebicu, vratili ga meni. Tada je već otpulsirala pupčana vrpca. Znači, posteljica je

stajala u posebnoj posudi i on je dalje bio spojen pupčanom. Kad je otpulsirala do kraja,

moj je muž prerezao pupčanu vrpcu, primalja podvezala, pokazala kako da brinemo

oko pupka, vratila ga na mene i pitala jesam gladna. I ja sam bila gladna, da nisam

gladnija mogla bit. I oni su meni donijeli hranu. Hranili su me dok je beba bila na meni

i u tom trenutku u principu je moja mama, jer moji roditelji su znali da ću imat kućni

porod. I moja svekrva, mi smo im odmah rekli da je to nama želja. I mama kaže da je

ona bila ispred zgrade cijelo vrijeme čisto da bude tu, ako bi trebalo nešto donijeti, al

me nije htjela stresirat pa kao, ako mi nije problem, ona bi htjela doć vidjet ako je to sa

mnom u redu, ako nije, nema problema. Ja sam rekla da može doć. U principu došle su

moja mama i svekrva i par sati nakon njih su došli moj otac i svekar i to je bilo

prekrasno. Oni su svi tolko bili emotivni, plakali, nisu mogli vjerovat, ono, tako lijepa

beba, prvo unuče, baš je bilo predivno, nisu bili dugo, da se mi odmorimo otišli su.

Ubrzo nakon njih i primalja je otišla i mi smo imali prvu tu noć kao obitelj.”

Anin primjer pokazuje kako majka i primalja zajednički sukreiraju, prisvajaju i reinterpretiraju

značenje porođaja. Ono što se komunicira u Aninoj pripovijesti o porođaju je dostatnost prirode

nad tehnologijom. Preokreće se mehanicističko gledište o ženskom tijelu kao neispravnom,

kojem je potreban medicinski nadzor i upravljanje te se zamjenjuje jezikom povezanosti, moći

i slavljenja tijela.

Za odvijanje porođaja izuzetno je važan i prostor u kojem se rađa. Žene koje su se odlučile na

porođaj kod kuće doživljavaju prostor doma i njegove intime kao poticajan, u njemu se osjećaju

sigurno i zaštićeno. Kreću se u poznatom prostoru u kojem imaju kontrolu. Mogu utjecati na

kreiranje atmosfere koja je njima ugodna podešavajući svjetlo, mirise, glazbu, toplinu. No ne

povezuje se nužno prostor doma s prirodnim porođajem. Neke žene smatraju da se prirodno

može roditi u rodilištu, odnosno da se za prirodan porođaj u bolnici treba boriti. Prirodan

porođaj bez borbe moguć je u primaljskom holističkom pristupu.

“Meni je prirodan porod bio normalan porod u bolnici… Porod bez komplikacija i za

majku i za dijete.” (Julia)

“Imala sam iskustvo i jednog i drugog, i bolničkog i kućnog, definitivno je bitno mjesto.

Jer doma je to moguće postići bez borbe, a u bolnici je potrebna borba da bi se dobio

prirodan porod.” (Danica)

Neke žene smatraju da je bitan način, a ne mjesto rađanja:

“Porod bez kirurških ili kemijskih medicinskih intervencija. Da. Dakle, ne mislim na to

gdje se rađa, nego kako se rađa.” (Sunčana)

Michel Odent francuski je liječnik koji je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20.

stoljeća u državnoj bolnici u Pithiviersu preobrazio opstetričku praksu utemeljenu na

tehnološkim postupcima. Što manje tehnoloških uplitanja u sam tijek porođaja u konačnici daje

bolje rezultate, tvrdi. Kako on navodi, “vrijeme i strpljenje su najkorisniji saveznici” (2000: 3).

U razdoblju kada se u rodilištima intenzivno primjenjuju metode praćenja uz pomoć

elektroničke opreme on napušta dominantnu doktrinu i otvara se praksi praćenja prirodnog

tijeka porođaja bez uplitanja i intervencija. Odentova razmatranja o prirodnom porođaju

dotaknula su se prostora kao važne dimenzije u ponovnom zamišljanju porođaja. Odent

naglašava važnost veličine i intimnosti prostora u kojem žena rađa. Odentovo objašnjenje

temelji se na uvidima evolucijske biologije, sociobiologije i evolucijske psihologije, polazeći

od činjenice da su ljudi sisavci, a sisavci traže skrovita mjesta kad rađaju. Tako je i prigušeno

osvijetljena mala rađaonica nalik skrovitome gnijezdu značajno bolji prostor za rađanje nego

velika rađaonica nalik hotelskoj sobi (2000: XVI).

Razmišljanja o mjestu rađanja, prostoru i afektivnim vezama između ljudi i prostora polaze od

ideje boljeg mjesta za rađanje. U sučeljavanju bolnice kao prostora rađanja, rađaone i boljeg

mjesta u prvi plan dolaze novi pristupi ljudskom zdravlju koji omogućavaju transformaciju

dominantnih oblika zdravstvene skrbi, ideologija zdravlja i dobrobiti. Takvi pristupi

omogućavaju, kao što je više puta navedeno, pluralne ontologije porođaja. Salutogeneza je

pristup ljudskom zdravlju koji ispituje čimbenike koji pridonose promicanju i održavanju

tjelesnog i mentalnog blagostanja, a ne bolesti, s posebnim naglaskom na mehanizme

suočavanja pojedinaca koji pomažu u očuvanju zdravlja unatoč stresnim uvjetima.

Salutogeni

prostor u bolničkim rodilištima trebao bi biti takav da se žene osjećaju ugodno i opušteno jer

bi se na taj način i njihov porođaj odvijao prirodno, bez zastoja i komplikacija. Zalka Drglin

(2019) tako navodi kako prostor ima važnu ulogu u omogućavanju ili inhibiciji fiziološkog

poroda zbog svojih stimulirajućih ili inhibirajućih učinaka na izlučivanje antagonističkih

hormona – oksitocina i adrenalina. Prostori koji su uređeni na način da izazivaju ugodu

potaknut će izlučivanje oksitocina što će potaknuti trudove i otvaranje ušća maternice.

Dobrobiti rodilje pridonijet će i iskustvo njezine pratnje. Ako se pratnja osjeća neugodno, taj

se osjećaj prenosi i na rodilju. Neugodi pridonose i jako svjetlo, glasni zvukovi i nedostatak

intime. U sljedećem će poglavlju biti objašnjena povezanost prostora doma, kućnog okruženja

i prirodnog porođaja.

7.1. Roditi kući je bilo ljepše

U ovom poglavlju bit će predstavljena iskustva žena koje su odabrale porođaj kod kuće, kao i

njihova prethodna iskustva porođaja u bolnici. Od 18 intervjuiranih žena, osam ih je imalo

iskustvo porođaja u bolnici nakon kojeg su odlučile svoju drugu djecu roditi kod kuće. U

prošlosti su žene različitih društvenih slojeva rađale isključivo u kući. Shodno ekonomskom i

socijalnom statusu rodilje, porođaj je bio događaj uz asistenciju primalje i podršku drugih žena

ili članova obitelji ili pak samotnjački čin. Danas kućni porođaj odabiru visokoobrazovane,

ekonomski situirane žene koje su u mogućnosti izdvojiti, za hrvatske prilike, značajan novčani

iznos koji se kreće od 1000 do nekoliko tisuća eura, prema riječima kazivačica, ovisno o

vrstama usluga primalje i doule i o tome jesu li angažirane tijekom trudnoće, porođaja i babinja.

Kao što je već rečeno, u Hrvatskoj se praksa rađanja iz kućnog okruženja preselila u rodilišta

s razvojem javnoga zdravstva u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, a od šezdesetih

godina 20. stoljeća postaje raširena i prihvaćena praksa, norma. Tijekom proteklog desetljeća i

pol primjetan je promijenjen odnos prema kućnim porođajima koji nisu rezultat slučaja, već

https://www.merriam-webster.com/dictionary/salutogenesis (pristupljeno 3. 9. 2022.).

svjesne odluke majke, odnosno budućih roditelja da se porođaj dogodi u domu. Za razliku od

nekih europskih zemalja u kojima je porođaj kod kuće reguliran u okviru zdravstvenog sustava

gdje niskorizične porođaje vode licencirane primalje, kao, na primjer, u Nizozemskoj, u

Hrvatskoj to nije slučaj. Najveći broj kućnih porođaja pored Nizozemske imaju Velika

Britanija, Island, Austrija, Danska, Norveška, Švedska, Finska i Švicarska, u kojima su kućni

porođaji također regulirani unutar zdravstvenog sustava. U susjednoj Sloveniji porođaj kod

kuće zakonski je reguliran, a porođaje može obavljati diplomirana primalja koja posjeduje

licencu za vođenje kućnih porođaja. Porođaj se ne može obaviti kod kuće ako se procijeni da

postoje zdravstveni rizici ili da ne postoje adekvatni prostorni uvjeti. Nadalje, porođaj se ne

može obaviti kod kuće u slučaju da postoji sumnja na obiteljsko nasilje, uživanje alkohola ili

droga. Također, potrebno je voditi računa o tome da udaljenost do najbližeg rodilišta ne bude

više od 30 minuta vožnje. O početku porođaja primalja je dužna obavijestiti dežurnog

opstetričara u najbližem rodilištu i hitnu medicinsku pomoć kako bi mogli pravodobno reagirati

u slučaju da to bude potrebno. Primalja također obavlja i administrativni dio prijave djeteta u

maticu rođenih te obavještava porodničara, pedijatra i patronažnu sestru kako bi ona mogla

obaviti kućni posjet (usp. Šebalj 2022).

Prema opisu razvoja prirodnih porođaja u domu koji je iznijela kazivačica Borka, u početku su

kućni porođaji bili u ilegali, informacije o tome kako stupiti u kontakt s licenciranom

primaljom dijelile su se putem pouzdanih kanala, sve je bilo low key. Tijekom godina odnos se

promijenio i iako je zapravo riječ o zanemarivom postotku kućnih porođaja, što se vidi iz donje

tablice, oni otvaraju čitav niz pitanja koja se tiču reproduktivnih prava žena, autonomije nad

tijelom, odnosa moći i organizacije maternalne skrbi. Danas je njihova vidljivost u javnosti

veća, o njima se raspravlja kao o mogućoj opciji porađanja na društvenim mrežama, u okviru

rada roditeljskih udruga poput RODA, udruga doula i primalja, organiziraju se edukacije, a

informacije i iskustva majki o porođaju kod kuće prenose nacionalne televizije, i to u gledanim

terminima. Tome svakako treba pridodati naraslu svijest među građankama o pravu na izbor

mjesta rađanja kao ljudskom pravu.

Da bi se stekao uvid u to o kojem je broju kućnih porođaja riječ, izradila sam tablicu usporedbe

kućnih i rodilišnih porođaja. Tablica sadrži podatke Ministarstva uprave

o broju rođene djece

kod kuće u razdoblju od pet godina koje je na traženje udruge RODA dostavilo Ministarstvo i

Roditelji su dužni prijaviti dijete u maticu rođenih koje prikuplja Ministarstvo uprave. Za djecu rođenu u

rodilištima vodi se statistika koju prikuplja Hrvatski zavod za javno zdravstvo, koji nema podataka o kućnim

porođajima.

koji su objavljeni na mrežnoj stranici Udruge

i u okviru Izvješća o porodima u zdravstvenim

ustanovama u Hrvatskoj Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo.

Tablica br. 2: Kućni porođaji i porođaji u rodilištima

Kao što je vidljivo iz priloženih podataka, broj kućnih porođaja neznatan je u odnosu na ukupan

broj porođaja. Veći se broj kućnih porođaja dogodio za vrijeme pandemije bolesti COVID-19

tijekom 2020. i 2021. godine, a taj se uvećani broj može tumačiti i kao izbjegavanje mogućnosti

zaraze u zdravstvenoj instituciji, odnosno kao shvaćanje doma kao sigurnijeg mjesta za majku

i dijete od zdravstvene ustanove. Percepcija o tome treba li obavljati porođaje niskorizičnih

trudnoća kod kuće razlikuje se s obzirom na to tko govori. Kada se ginekologe pita o

mogućnosti porođaja kod kuće primarno se ističe potreba uređenja sustava u kojem je potrebno

dobro procijeniti potencijalne rizike te samo one trudnoće za koje se procijeni da nema rizika

mogu završiti porođajem kod kuće. Pored toga, važno je imati dobro organiziran sustav

transporta do najbliže bolnice. Tako ginekolog Milan Kos u časopisu Moje dijete

zaključuje

da “Hrvatska svojim zdravstvenim standardom nažalost još nije dosegnula razinu za siguran

sustav rađanja kod kuće. Pojedinačni su slučajevi mogući, uglavnom u obliku privatnih

dogovora ili slično, ali ja za sada ne preporučujem takvu praksu nikome” [s.a.]. Upitan da

komentira mogućnost porođaja kod kuće Tomislav Hafner iz zagrebačke Kliničke bolnice Sveti

https://www.roda.hr/udruga/dokumentacijski-centar/reakcije/broj-kucnih-poroda-u-hrvatskoj-u-2018.-2019.-

2020.html (pristupljeno 15. 9. 2023.).

https://www.komora-primalja.hr/datoteke/porod%20kod%20kuce.pdf (pristupljeno 15. 9. 2023.). PDF teksta

“Porođaj kod kuće” autorice Lejle Dervoz Rajić iz časopisa Moje dijete na mrežnoj stranici Komore primalja

naveden je bez godine objavljivanja članka.

Godina

Kućni

porođaj

Ukupno rođenih

u rodilištima

Kućni porođaj

2018.

37.436

0,14

2019.

36.635

0,19

2020.

36.310

0,27

2021.

36.991

0,25

2022.

33.883

0,10

Duh za portal KAplus

2021. godine odgovorio je kako smatra da je porođajima mjesto u

bolnici. Posebno je istaknuo:

“Problem je što mi ne možemo unaprijed prepoznati, mi možemo procijeniti rizike,

pretpostaviti tko će imati vrlo veliku vjerojatnost da se upravo to odvije bez ikakve

medicinske pomoći i recimo u takvim slučajevima, uz dopunske organizacije ostaviti

rodilju da rodi kod kuće. Međutim, čak i u toj skupini, u jednom malom broju, u

nekoliko od 100 rodilja će se uspostaviti potreba za hitnom intervencijom. A to doma

nije moguće...”

U osvrtu na desetljeće obavljanja kućnih porođaja u Liječničkom vjesniku Dubravko Habek iz

iste bolnice primarno ističe negativne posljedice kućnih porođaja:

“Uglavnom ostaje nepoznanica tko je bila stručna (ili nestručna) osoba koja je vodila

domicilni porođaj, ne postoji medicinska dokumentacija o tijeku i/ili ishodu porođaja i

nije jasno zašto se porođaji obavljaju prikriveno pa dobivaju karakteristiku

polulegalnoga ili ilegalnoga. Iz toga razdoblja, uz sretne svršetke, nažalost, poznati su

i nepovoljni klinički primjeri tih ‘nehitnih’ porođaja iz kućnih uvjeta u Hrvatskoj: teška

poslijeporođajna hemoragija s opstetričkim šokom i postpartalnom histerektomijom,

puerperijska sepsa, protrahirani višednevni porođaj s vakuumskom ekstrakcijom i

mekonijskom plodovom vodom te peripartalnom asfiksijom i reanimacijom

novorođenčeta, zapušteni protrahirani porođaji, cijeljenje epiziotomije per secundam

intentionem s infekcijom rane itd.” (2020: 264)

Dosad javnosti poznati porođaji kod kuće koji su prezentirani u medijima, kao i oni mojih

kazivačica, rezultat su planiranih i željenih trudnoća, planiranih i željenih lokacija porođaja.

Nastavljajući se na Habekovu kritiku, smatram da je nužno hitno pravno regulirati kućne

porođaje jer nepostojanje adekvatne evidencije i zadržavanje kućnih porođaja u “sivoj zoni”

otvara vrata zloupotrebi i manipulacijama u kojima žene mogu biti prisiljene rađati u svrhu

trgovanja ljudima ili biti eksploatirane kao surogat majke. No ta je tema, iako zasigurno jako

važna, ostala izvan optike ovog doktorskog rada.

O idejama porođaja kod kuće primalje imaju nešto drugačiji stav od spomenutog liječnika. One

smatraju da nema zapreka da se porođaj odvija kod kuće ako je riječ o niskorizičnoj trudnoći i

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/3984480/za-ministra-ekstremni-rizik-no-mnoge-zene-zele-porodjaj-

kod-kuce-potraga-istrazuje-zasto-drzava-ne-propise-jasna-pravila/.

procjeni da porođaj može proći bez komplikacija, uz educiranu primalju. S tim u vezi, iz

Komore primalja ukazuju na potrebu zakonske regulacije kućnog porođaja koja bi

omogućavala da se njihov rad odvija sukladno zakonu te se, kao i neki ginekolozi, zalažu za

bolju organizaciju zdravstvenoga sustava kako bi u slučaju potrebe trudnica mogla dovršiti

porođaj u bolnici. Primalje se također oštro protive bilo kakvoj mogućnosti rađanja kod kuće

bez asistencije kvalificirane primalje

No budući da zdravstveni sustav nije organiziran tako

da podržava kućne porođaje, hrvatske primalje ne mogu samostalno obavljati porođaje kod

kuće. O tome iskusna primalja iz istarskog rodilišta kaže:

“Znači, moje osobno mišljenje što se tiče poroda kod kuće je da treba cijeli sustav uredit

tako da može pružit podršku tim primaljama koje porađaju kod kuće. Ja nemam ništa

protiv, i ja bih išla, ali želim da cijeli sustav stoji iza mene. Znači, jer prva stvar koju

ja, ja sam primalja od svoje 14. godine svog života, na ginekologiji, ja prva stvar koju

nikad neću dovest u pitanje je život majki i djeteta. Znači, to je prva i osnovna stvar. Ja

ako idem porađat nekoga kući bez da ja imam sređen sustav da mene čekaju ambulantna

kola, da mi je bolnica blizu da meni može uskočit neko pomoć oko nekoga, dođe do

nekakvih nepredvidivih komplikacija u porodu, znači od zastoja, do krvarenja, do

reanimacije novorođenčeta, do bilo čega sličnoga. Znači, ja ako nemam nekog ko će

meni pomoć i tko zna jako dobro ginekologiju opstetriciju, znači ja to ne bih išla radit.

Zbog prve stvari koje sam rekla. Ni u jednoj rečenici znači ne želim dovest u pitanje

život majke i novorođenčeta. To mi je najvažnija stvar, meni kao primalji. Da se sustav

sav sredi kao što je vani. Znači, da se naprave sobe za rađanje ili mjesta za rađanje koja

su blizu bolnice, da je organiziran transport majke i novorođenčeta hitan u bolnicu, da

vas čekaju hitna pomoć ispred kuće, da vi shvaćate... To su sustavi koji su cijeli

organizirani tako da paze na tu sigurnost. Znači, vani primalje imaju posebne edukacije

što se tiče poroda kući. To su edukacije koje se kontinuirano i stalno odvijaju. Znači to

su te… znaju kada treba, kako intervenirati u kojim situacijama. Koje lijekove dati,

znači koje, ne znam, zahvate koje postupke izvesti ako dođe do nekih komplikacija.

Znači, cijeli sustav, te edukacije, do te sigurnosti da ti pruža sustav, ja mislim da bi

trebalo uzet, evo to je moje mišljenje, zbog sigurnosti majke i novorođenčeta.”

https://www.komora-primalja.hr/datoteke/porod%20kod%20kuce.pdf (pristupljeno 15. 9. 2023.). PDF teksta

“Porođaj kod kuće” autorice Lejle Dervoz Rajić iz časopisa Moje dijete na mrežnoj stranici Komore primalja

naveden je bez godine objavljivanja članka.

7.2. Povezanost i povjerenje

Žene koje su rađale kod kuće nakon porođaja u bolnicama kao pozitivne strane prvenstveno

ističu autonomiju koju nisu imale u rodilištu te emocionalnu stranu porođaja nasuprot

distanciranom odnosu i nedostatku podrške osoblja u rodilištu. Način na koji se odvija

medikalizirani porođaj isključuje emocije žene. Na kućnom porođaju, ističu kazivačice,

prevladavaju osjećaji sigurnosti i povjerenja u svoje tijelo, relaksiranost zbog mogućnosti

kretanja, toplina i ljubav koju osjećaju prema partneru, djeci i ljudima koji ih okružuju. Studija

o sigurnosti koju su provele Kathleen Fahy i Jenny Parratt (2006) pokazala je da je ženama za

osjećaj sigurnosti potreban prostor koji mogu prilagoditi svojim potrebama, u kojem osjećaju

da imaju kontrolu. Osjećaju sigurnosti, osim fizičkog prostora, pridonose prije svega odnos

povjerenja koji rodilja uspostavlja s primaljom te odnosi s drugim ljudima koji su joj podrška

– doulom, članovima obitelji, prijateljicama. Upravo ti odnosi bitan su faktor u definiranju

sigurnosti kako je vide žene. Osjećaju ugode pridonose ugodni mirisi, prigušena svjetla,

omiljena glazba, izmjene nježnosti s partnerom. Povjerenje u primalju i doulu od osobite je

važnosti. One podupiru uvjerenje da “tijelo zna” i ohrabruju majku u izgradnji povjerenja u

svoje tijelo. Neke su žene postale doule upravo nakon pozitivnih iskustava sa svojih porođaja

u kojima su im asistirale doule. Podršku koju su dobile željele su pružiti drugim ženama.

Izgradnja mreža podrške i povezivanje žena sličnih iskustava povećava snagu narativa koji se

razvijaju nasuprot dominantnom medicinskom porodničarskom narativu.

Biomedicinski model porođaja, koji slijedi točno određene protokole gdje se ističe prije svega

sigurnost u slučaju možebitnih komplikacija, kod mnogih žena stvara sasvim suprotan osjećaj

nesigurnosti praćen strahom, bespomoćnosti, neizvjesnosti. Uspoređujući iskustva porođaja u

bolnici i kod kuće, Đurđica vrlo jasno ocrtava borbu za porođaj bez intervencija i očuvanje

svoje autonomije u rodilištu. Za razliku od bolničkog porođaja u kojem je bila pod stalnim

pritiscima, u kućnom porođaju ritam porođaja nije bio ometan, a atmosfera je bila opuštajuća.

Ljubav i zajedništvo obitelji koja zajednički sudjeluje u cijelom događaju posebno ističe kao

najvažnije aspekte kućnog porođaja:

“Nebo i zemlja. Zapravo me od početka, od prve trudnoće od početka me vukao taj

koncept prirodnog poroda, što god to značilo. Možda ste se već sreli u razgovoru sa

ženama koje su težile prirodnom porodu da su recimo čitale Inu May, da su čitale

Michela Odenta, da je tu neki romantizirani onako pojam prirodnog poroda. I ja sam

gravitirala tom nekom kućnom u ideji, ali tad nisam poznavala nikog. Mislila sam žene

u Hrvatskoj ne rađaju kod kuće, možda tu i tamo neka, al to mi je bilo sasvim strano i

mislila sam da mogu nešto najbliže tome imati u bolnici. I u konačnici i jesam imala

dakle porod s minimalnim intervencijama s tim da intervencija je već sam dolazak u

rodilište. Intervencija je stavljanje braunile… makar nećete nikakve postupke radit tako

da… Imala sam takav to što kažem interventan porod, ali uz jako, jako puno ometanja

uz jako: pa uzmite epiduralnu bit će vam lakše, pa ajmo mi to malo ubrzat, pa vodenjak,

pa trebali bi dat neke lijekove. Onako odbijanje, odbijanje, odbijanje. Jako je bio borben

taj proces koji zapravo porod sam po sebi ne bi trebao bit toliko borben, tako da ja sam

to odradila, al mi je bilo onako malo… neke stvari su bile previše napadne za moje

pojmove. I cijeli taj izgon i to sve instruiranje pa sad tiskanje, pa sad ne tiskanje, meni

je to bilo jako stresno, neki dijelovi čak onako malo traumatični i trebalo mi je dugo da

to iščistim iz svog sustava i znala sam da kad drugi put budem zatrudnila da nema šanse

da odem u rodilište ponovno i, ono, mislim svaka čast onima koji se trude da to bude

ugodno iskustvo, ali za moj senzibilitet je to bilo previše svega. U međuvremenu sam

postala doula i jako puno se educirala o tome svemu. Nije bilo dvojbe da ću imat porod

kod kuće osim da je bilo nekih komplikacija, naravno da bi otišla u rodilište, ali ovako

je to kod mene bio kućni. Bila sam cijeli dan doma, bila je starija kći sa mnom, muž,

imali smo normalno jutro, ja sam imala trudove već kroz noć, kroz jutro, al to sve

lagano, on je nju odveo da se ja kratko odmorim, došla mi je je moja prijateljica kolegica

i doula i popile smo… ona je popila kavu, ja sam ništa, tamo šetkala po kući. Popodne

je to se malo zahuktalo, ona je otišla doma pa se ponovno vratila, bile smo u kupatilu,

lopta, tuš, muzika, svjećice, u osam sati je to već bilo onako jako zahuktalo. Primalja je

došla negdje pred sam kraj i u deset uz muža, doulu i primalju sam rodila dok mi je

kćerka spavala u drugoj sobi. Ona se poslije zbunjena sva probudila, ono, ja sam samo

otišla piškiti. Pa dođi upoznaj seku! To mi je bio najljepši trenutak zapravo toga svega,

što smo kao obitelj bili skupa. Moj muž je bio toliko van sebe, on je danima bio pod

dojmom kako je on nju primio, kako je on nju tu stavio meni na prsa. Ma baš je bio van

sebe, toliko emotivan, jer je on prošao cijeli taj prvi porod sa mnom u rodilištu. I njemu

je to isto bilo jako adrenalinsko, jako stresno iskustvo. Ovo je bio drugi porod i imali

smo ideju šta nas čeka, imali smo jako dobar support. Znači, svih mojih kolegica doula,

primalja, stvarno smo imali cijeli, onako, krug oko nas i nismo imali nikakvih dilema

što se toga tiče.”

Intimnost i osjećaj povezanosti stvoreni kroz iskustvo kućnog porođaja i umrežavanje koje

pružaju primalje i doule stvorili su prostor za podršku ženama. Osnažene, one izlaze sa svojim

pričama u javnost i kreiraju kolektivne narative. Ti narativi o praksama kućnih porođaja

narastajući su izazov za institucionalni sustav jer su remetilački faktor uspostavljenom

medicinskom autoritetu.

U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata žene su još uvijek rađale kod kuće. Vesna je

podijelila iskustvo svoje majke iz kojeg se razabire da između pristupa porođaju kod kuće i u

rodilištu nije bilo značajnih razlika. Kao što je već ranije bilo spomenuto, proces

medikalizacije, razvlaštenja žena, zahuktao se u šezdesetim godinama 20. stoljeća.

“Mama je rekla da njoj to što je bila u bolnici nije bilo ništa puno bolje nego kod kuće.

S time da moramo znati da je ona rađala u nekakvim četrdesetim, pedesetim godinama

i da je njoj njezin zagrebački ginekolog došao doma na porod, što mi na primjer ne

možemo, nismo mogli ostvariti. Dakle, ona je mogla roditi doma sa najboljom skrbi

koja je tad postajala u gradu. Nije ona sad iz nekih uvjerenja rodila doma, jednostavno

se valjda to tak radilo. Na idući porod je išla u bolnicu i rekla je: ‘Pa tak svejedno, više-

manje ista stvar’.”

7.3. Pregovaranja i prijepori

S obzirom na to da živimo u društvu u kojem je uobičajeno da se rađa u rodilištu i da se to od

žena očekuje, odluku o porođaju kod kuće nije jednostavno donijeti. Žene svjedoče o tome da

se na porođaj kod kuće ne gleda samo sa strahom “da nešto može krenuti po zlu” već se na

majke koje žele roditi u vlastitom domu gleda kao na neodgovorne i sebične. K tomu valja

pridodati i strah od odgovornosti, ali i pritisak okoline. Danica se odlučila na kućni porođaj

nakon neugodnog iskustva s liječnicima u bolnici, ali odluka nije bila laka. Bilo je puno

vlastitog preispitivanja, pregovaranja sa suprugom, koji isprava nije bio sklon toj ideji, no

željela je da to bude zajednička odluka jer joj je trebala njegova podrška. Ona to objašnjava

ovako:

“Bilo je tu puno i mana i prednosti i puno propitkivanja. Šta može poći po zlu, zašto je

to dobro, zašto nije dobro… Puno je tu bilo razmišljanja, educiranja, pričanja sa doulom

i sa ženama koje su to prošle… Taj kućni porod, ogromna je odgovornost za ženu. Jer

je u pitanju jedan život, koliko god znaš da je prirodni porod najbolji za tvoje dijete,

braniš se… Jer u bolnici možeš, pod navodnicima, okriviti ako nešto pođe po zlu druge,

a ovdje si krivac, pod navodnike, si ti. I to je ta odgovornost koja mi je je bila najteža

za preuzeti, al smatram da je to ključno. Kad tu preuzmeš odgovornost, ti si preuzeo

odgovornost za svoje dijete kroz život i za zdravlje svog djeteta i za sve druge aspekte.

I ti si sigurniji u svoju odluku kao roditelj. To smatram da je tako. I uglavnom sam s

mužem razgovarala, najviše je bilo zbog muža… Da se samo mene bilo pitalo,

definitivno bi išla na to. Ali, bila mi je bitna njegova podrška, nisam mogla bez toga. I

nekako malo po malo, što smo više pričali, više se svađali (ha, ha), on je vidio koliko

mi je to bitno, vidio je. I pristao je, ali ne ono pristaje, pristajem, nego stvarno srastao s

tom odlukom. I to mi je jako značilo i u tom cijelom procesu, koliko god je bio težak

mi je to značilo… I ta naša ljubav je isto rasla, kolko god kažem da je bilo teško. I kad

je on dao zeleno svjetlo, negdje na pola trudnoće u 20. tjednu sam se javila primalji.”

Jedan od nezanemarivih aspekata kućnoga porođaja je razumijevanje administrativne naravi

svakog porođaja. Ta odluka, koja može biti rezultat prijepora, neugodnih iskustava ili pak

dobre informiranosti i osjećaja da stvar tako treba napraviti, u sebi uključuje i dobro

informiranje o tehnokratskoj naravi evidencije koja se mora dogoditi ubrzo nakon poroda.

Uobičajena je praksa kod porođaja u rodilištu da bolnica dostavlja podatke o rođenoj djeci u

matični ured na čijem se području nalazi. Zadaća je roditelja da u roku od mjesec dana u matični

ured prijave ime djeteta, a to moraju učiniti osobno i sporazumno. U slučaju kućnih porođaja

prijaviti dijete može prema uputama na portalu e-Građani

otac, majka kada za to bude

sposobna, osoba u čijem je stanu dijete rođeno, primalja ili liječnik koji je sudjelovao u porodu

ili osoba koja je saznala za rođenje djeteta. Matičaru se predočuje medicinska dokumentacija

o porođaju ili dokaz o majčinstvu. Ta medicinska dokumentacija jedan je mehanizama koji

povezuje intimu kuće, rođeno dijete, obitelj i državu. Kao obavezan dio kasnijeg postupka

postajanja građankom/građaninom, prijava rođenja djeteta koje se rodilo kod kuće mora

sadržavati postupak prepoznavanja rođenja kao legitimnog čina. Ono što predstavlja tehničku

i administrativnu rutinu bolničkog porođaja, a sastoji se od dojave rođenja djeteta u upisnik,

odnosno Maticu rođenih, za djecu rođenu kod kuće prvi je korak u prepoznavanju njihove

vlastite izvanjskosti sustavu. Činjenicu da je dijete rođeno potvrđuje liječnik. Za dijete rođeno

kod kuće, u svim slučajevima koje sam konzultirala u izradi ovoga doktorata, prvi pregled

novorođenčeta obavio je pedijatar u privatnoj ordinaciji. Ni jedna od sugovornica nije imala

neugodnosti pri prijavi djeteta u Maticu rođenih. Jedna je od njih, Vesna, paradoksalno

unaprijed obavijestila matični ured o kućnom porođaju i zatražila uputu koje je sve dokumente

potrebno pribaviti kako bi prijava prošla bez dodatnih poteškoća i zastoja. O tome Vesna kaže:

https://gov.hr/hr/prijava-rodjenja-djeteta/696 (pristupljeno 17. 9. 2023.).

“Roditi kući je bilo ljepše jer sam onda imala potpunu kontrolu nad time kako će se to

odviti. Djevojčica je prva beba rođena kod kuće registrirana u općini Centar od

šezdesetih, sedamdesetih godina. Što se tiče, na primjer, grada – ja sam javila našoj

općini da planiram roditi kod kuće, jer su se znali pojavljivat problemi s prijavom

djeteta i tako to. Ja sam rekla da nisam zadovoljna kako to funkcioniraju hrvatska

rodilišta i planiram rodit kod kuće i da molim da mi jave koju dokumentaciju trebam

nakon toga donijeti. Nisu mi radili oko toga nikakve probleme. Ne znam kakva je sad

situacija, ali tad nije bilo dozvoljeno da liječnik ili primalja dođe na kućne porode. Ja

sam pitala svog ginekologa, on je reko da bi on to volio, da bi ga zanimalo. Pitao je

svoju liječničku komoru i rekli su mu super, odi na kućni porod, sutradan više nisi član

naše komore. Tako da to nije bilo moguće i našla sam primalju koja mi je došla iz

Austrije, iz Graza.”

Među mojim kazivačicama bile su dvije žene koje su nakon dva, odnosno tri carska reza

odlučile roditi kod kuće. Dunja je nakon lošeg iskustva na prvom porođaju, pri kojemu se

osjetila izigranom i prevarenom jer nije dobila točne informacije o anesteziji pri izvedbi

carskog reza, i drugog, na kojem je izvršen carski rez bez njezina pristanka, odlučila djelovati

u udruzi i utjecati na promjene sustava koji prema njezinu iskustvu nema pristup porođaju i

rodiljama. Proces iscjeljivanja nakon porođajnih trauma bio je dugotrajan, a osnažujuća je bila

spoznaja da nije ona kriva za ta bolna iskustva, da slična dijele i mnoge druge žene koje joj

mogu biti saveznice u akcijama koje će dovesti do promjene sustava koji ne odgovara na

potrebe žena.

“I kad sam se počela čupati iz toga ja sam zapravo htjela potvrdu da ja nisam luda i da

je, da nisam kriva za sve ono što mi se desilo. I onda sam ja pomalo kak sam se čupala

iz toga zapravo skužila da ništa nisam ja bila kriva, nego je sustav jednostavno tako

koncipiran. I onda sam skužila da, ono, jedan dio moje terapije je zapravo bio to da ja

učim, da radim kontra toga…”

Proživljeno iskustvo rađanja u primaljskom modelu izvan institucionalnog sustava daje

majkama osnovu znanja koje se kreira izvan dominantnog biomedicinskog diskursa oslanjajući

se na subjektivno znanje, ono što Mary Field Belenky i suradnice nazivaju “unutarnjim

glasom” spoznavanja (Belenky et al. 1998). Raskid s vanjskim autoritetom obilježava rast

osobne snage i moći, kad žene postaju same svoji autoriteti. Posljedično, preispituju se

dominantni narativi, a egalitarno dijeljenje znanja i istraživanje alternativnih i podčinjenih

izvora znanja razotkrivaju skrivene izvore moći tehnokratskog medicinskog modela. Razvoj

100

ženske kritike dominantnog modela porođaja dovodi u pitanje patologizaciju porođaja,

primarno ideju sadržanu u mogućnosti oblikovanoj u sintagmi “ako nešto pođe po zlu”, oko

koje se vrti i argumentacijski opravdava medikalizirani pristup porođaju (usp. Cheyney 2008).

7.4. Roditi doma nakon carskog reza

Rađanje kod kuće kao posljedica iznimno neugodnog, traumatskog iskustva porođaja carskim

rezom jedan je načina narativnog iznalaženja motiva za takvu vrstu porođaja. Na treći porođaj

kod kuće Dunja se odlučila nakon seminara kod Michela Odenta, koji je 2010. godine u

Zagrebu održao prvu edukaciju za doule. Osjećala se dovoljno osnaženom i sigurnom u sebe

da treće dijete rodi izvan bolničkog rodilišta. Trudnoću je kontrolirala kod primalje iz Trsta

koja je i asistirala na porođaju kod kuće. Dunja ne romantizira kućni porođaj, govori kako je

porođaj dugo trajao, kako joj je bilo teško, kako je bila iscrpljena, kako je pregovarala oko

nekih postupaka, ali je uvijek postignut dogovor. Ništa joj od postupaka nije bilo nametnuto. S

primaljom se susretala tijekom trudnoće i već su se dobro upoznale. Nisu bile poput intimnih

stranaca kao što je to slučaj pri susretu s primaljom u rodilištu, koju žene vide prvi put. Ovaj

primjer potvrđuje nalaze iz studije Kathleen Fehy i Jenny Anne Paratt (2006) o partnerstvu u

pregovaranju između primalje i rodilje u holističkom pristupu za razliku od hijerarhijskog

modela kontrole u biomedicinskom pristupu. Dunja ovako opisuje svoj kućni porođaj:

“Kad su krenuli trudovi ja sam rekla: ‘Ma ja mislim da je nešto…’ Ja sam se okrenula

dva puta i evo ti primalje na vratima. Ja sam rekla: ‘Čovječe, ja sam te zvala prije 15

minuta, di ćeš ti brže sad iz Trsta tu!?’, ‘Pa brzo vozim, ono, ne brini’. Rekoh: ‘Super!’

I tako sam imala trudove cijelu noć. Ona je valjda mislila da će to ići jako brzo, ili je

izgledalo da će ići jako brzo, jer je ona svu aparaturu izvadila dva puta. Ono, sad će,

sad će. Ali mislim da su ti strahovi bili meni u glavi, teško sve ono iznjedriti do kraja.

Sve je skupa trajalo 35 sati i tamo pred kraj toliko sam bila umorna da nisam uopće bila

više lucidna. Ono, počela sam pričati svakojake gluposti. U glavi sam sanjala, nešta

sam si stavila u glavi da moram roditi neki panj. I taj panj mora izaći, gle kako je veliko

to deblo! Kako će to izać? Svašta je meni bilo, od gluposti, od umora. I valjda mi je to

trebalo da se ja opustim do kraja, nešto je mene kočilo jednostavno. I u nekom trenutku

bila sam u bazenu, ona mi je napuhala onaj četiri puta dva bazen. To mi je bilo super,

jer sam bila umorna, baš sam se puno odmorila. I rekla je, ono: ‘Ne, ne, ne! Opet su ti

se trudovi usporili. Nisi u spa tretmanu, ti moraš roditi!’ A ja sam joj rekla: ‘Pa Michel

101

Odent je rekao da to ide tako!’ A ona će: ‘da, da, da, ali nije to on nikad radio, ne zna

on koliki je to posao. Ajde sad se moraš dići iz bazena!’ ‘Ali neću!’ ‘Ali moraš!’ ‘Ajde

dobro dignut ću se’, i kako su mi pomogli da se dignem iz bazena tako mi je doula

držala ovako jednu nogu na rubu. Jedna noga mi je bila unutra i u jednom trenutku

osjećala sam nešto ko lego kocku, ono, da mi prolazi kroz tijelo I samo sam onako sva

izbezumljena digla glavu. Šta je to bilo? ‘Evo bebu si rodila!’ ‘Pa Bože mili! Nakon

svega toga samo je pala van?’, rekla sam. (Drugi dan sam isto pitala muža kako je to

pala u bazen: ‘Pa to jadno dijete je palo, šta ja uopće nisam skužila?’ ‘Ne, pa jesi budala,

nije pala, babica je imala ruku ispod, samo ju je ulovila i stavila ti je u naručje’.) Ja

uopće to nisam skužila. Ja sam bila toliko umorna, opet sam si sjela u bazen. Tamo smo

bile sat vremena još i sve je bilo najnormalnije… Mužu sam rekla: ‘Dosta mi je, ideš

mi na živce. Šaljem te van, ne želim te više vidjeti.’ Onda je zaspao pa je hrkao pa sam

douli rekla: ‘Zatvori vrata, ne želim ga čuti više ni vidjeti, on samo smeta’, al na kraju

je zapravo ispalo najbolje, jer je skužio da je valjda blizu. On je stajao cijelo vrijeme

iza mene, ja nisam znala da je on tamo, on je bio tamo. Čim se beba rodila ja sam počela

vikat da dođe, on se samo stvorio. I onda se, onak, čudim: ‘Kako si ti tako brzo došao?

Sad malo prije si hrkao’, a, ono, u sobi je, a cijelo vrijeme je bio iza mene i šutio. Što

je dobro za njega, tako da zapravo bolje nije moglo biti. Znači, bio je tamo, šutio je,

djeca su spavala, ovaj, bilo je smiješno! Znači, probudili smo ih nakon što se beba

rodila, i došli su je vidjeti i onda doula je pitala sina: ‘Kako si ti uspio spavati?’ ‘Bio bi

spavao da mama nije proizvodila one zvukove cijelu noć.’ Ima šest godina. A ono,

zaboravili su mu zatvoriti vrata…”

Ljiljana je ovako opisala svoj porođaj kod kuće nakon tri carska reza u kojem su joj asistirale

primalja i doula:

“Ujutro je došla primalja oko šest i pol ili sedam. Poslala je muža na posao i rekla kao:

‘Ne brini, kao ima vremena, idi ti na poso.’ Djeca su išla u školu. Starija i ja smo bili

cijeli dan tu, ja i ona. Došla je doula. Ona je isto bila tu pa smo ručali svi zajedno.

Povraćala sam bila nakon ručka, malo sam previše pojela. I onda su trudovi dolazili i

počeli se dosta ubrzavati pred večer i izgon je trajao nekih dva sata i nisam imala više

snage. Baš mi je bilo više dosta i onda sam si neki bombončić uzela. Znam da sam uzela

dosta šećera pa kao sad ću imat snage. I onda me je primalja pridržala, nekako malo

iza, i tako, ja sam se potrudila malo jače i tako je beba konačno izašla nakon dva sata…

Bila mi je primalja donijela stolčić. Ja sam jako mala pa mi nije pasao. Bila sam na

102

koljenima i držala se za stolicu. Nisam ni skužila, ali mi je doula cijelo vrijeme držala

stolicu brižno. I to je bio neki položaj. Čitala sam bila knjigu od Ine May Gaskin i ona

kaže da kad se jedna noga stavi gore da se nekih 20 do 30 posto poveća kanal da beba

lakše prođe. I onda tako nekako sam u biti na kraju i ja, i beba je ispala… I onda smo

si legli na kauč, on je odmah dojio. Ne znam dal je reć prelijepo ili prenormalno, ne

znam, meni je to bilo to… Prošlo je sat vremena i primalja mi govori: ‘Ma znaš trebala

bi sad izać posteljica, kad ti bude sljedeći trud samo ti stisni malo jače. I ja sam stisla

malo jače i to je sve izletilo i onda je ona pregledala, vidla da je sve u redu. I tako smo

je držali u škrinji i nakon dvije godine smo ju posadili ispod stabla jabuke.”

Porođaj kod kuće nakon iskustava bolničkih porođaja koji su završili carskim rezom za moje

posljednje dvije kazivačice različito je iskustvo. Dunja je dekonstruirala romantičnost kućnog

porođaja i predstavila ga dijelom kao agonijsko iskustvo prije svega zbog iscrpljenosti i

produženog trajanja porođaja, a dijelom kao proces zajedništva. Ljiljanin primjer pokazuje da

se uz podršku koju rodilja ima bol lakše podnosi, da je moguć i održiv porođaj bez lijekova.

To potvrđuje tezu o važnosti podrške tijekom porođaja. Bol se ne zanemaruje, ali se podnosi

lakše upravo zbog rodiljina osjećaja sigurnosti i povjerenja, za razliku od bolničkog porođaja

u kojem se zbog osjećaja nesigurnosti i straha bol dodatno umnožava.

Prirodni porođaj kao porođaj obavljen kod kuće, pokazalo se, nosi nekoliko važnih obilježja.

Na kućnom porođaju žene su imale povjerenje u sebe i svoje tijelo, osjećale su sigurnost, a uz

primalju i doulu prisutnost partnera i članova obitelji dodatno ih je osnažila.

8. Doula – pomoćnica i podrška

Sastavni dio imaginarija prirodnoga porođaja čini lik žene pomagačice u porođaju. U

imaginarij prirodnog porođaja ona ulazi kroz naracije o izbjegavanju traumatičnih iskustava

porođaja ili ublažavanju neugodnih iskustava proživljenih tijekom prethodnih porođaja koji su

se održali u institucionalnom (bolničkom) kontekstu. Takve se žene, koje neke rodilje

angažiraju, nazivaju doule. Doula je naziv za podržavateljicu trudnice, odnosno rodilje ili

babinjače. Riječ potječe iz starogrčkog jezika gdje pojam doule označava sluškinju, odnosno

onu koja služi ženi.

Suvremene doule pojavljuju se sedamdesetih godina 20. stoljeća u

Sjedinjenim Američkim Državama kao dio zdravstvenog pokreta žena, a povezano s

Ropkinja je prijevod koji se nerado koristi u suvremenom kontekstu.

103

intenziviranom kritikom medikaliziranog porođaja i kliničkih praksi vezanih uz reprodukciju.

U akademsko pismo termin je uvela medicinska antropologinja Dana Raphael 1973. godine u

svojoj knjizi The Tender Gift, u kojoj obrađuje temu dojenja i podrške majci u uspješnosti

dojenja (Castañeda i Searcy 2015: 4). Termin su, nešto kasnije, u osamdesetim godinama

preuzeli Penny Simkin i Annie Kennedy uz podršku neonatologa Marshalla Klausa i pedijatra

Johna Kennella. Oni su u svojim istraživanjima tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća uočili

značajno bolje ishode porođaja kod žena koje su imale emocionalnu i fizičku podršku druge

žena tijekom porođaja, bolju povezanost majke i novorođenčeta, kraće trajanje poroda te

smanjen broj opstetričkih intervencija (Klaus i Kennell 1983; Klaus et al. 1986; Sosa et al.

1980). Iako su doule prisutne i u ranijem desetljeću,

za širenje njihove prakse značajno je

osnivanje organizacije Doulas of North America 1992. godine, koja 2004. godine mijenja ime

u DONA International zbog rasta organizacije i širenja prakse diljem svijeta. Cilj je

organizacije, kako se navodi na njezinoj mrežnoj stranici, osposobiti doule za podršku u

porođaju i tijekom ranog postporođajnog razdoblja.

Tijekom proteklih triju desetljeća umnožila se literatura i porastao je istraživački interes za

proučavanje aktivnosti i djelovanja doula. Suvremena istraživanja doula pokušavaju razumjeti

njihovu ulogu u imaginariju prirodnog porođaja i fokusiraju se na značenje njihova intimnog

rada kao neinstitucionalnog dijela podrške trudnicama, rodiljama i babinjačama. Proučavaju se

složeni odnos koje doule imaju s opstetričarima i primaljama kao i odnos i granice između

emocionalnog rada i komercijalizacije toga vida “rada” (Reese Basile 2012; Castañeda i Searcy

2015).

Doule se bave intimnim radom, kako ga definiraju Eileen Boris i Rhacel Salazar Parreñas. Taj

rad uključuje otjelovljene i afektivne interakcije u službi društvene reprodukcije. Karakterizira

ga premošćivanje intimne potpore unutar i izvan individualnog doma. Doule pregovaraju o

granicama i često brišu podjele između zajednica te između javnih i privatnih sfera u svojim

praksama intimnog rada (Castañeda i Searcy 2015: 5).

U Hrvatskoj je relativna novost da se u rodilištu ili tijekom trudnoće ili babinja traži podrška

doule. Pojavu doula možemo tumačiti kao reakciju na prakse medikaliziranog porođaja u

hrvatskim rodilištima i angažiranost žena okupljenih u organizacijama civilnoga društva koje

žele promjene tretmana trudnica i rodilja u institucijama zdravstvene skrbi. Tome treba

Godine 1988. počela je djelovati Pacific Association for Labor Support (PALS), koju je osnovala Penny Simkin

i 1989. godine objavila priručnik The Birth Partner, koji se i nakon tri izdanja još uvijek naširoko koristi u

programima obuke doula.

www.dona.org.

104

pridodati naraslu društvenu svijest o pravima pacijenata, što uključuje i pravo na izbor liječenja,

a u ovom slučaju porađanja, kao i ljudskih prava općenito.

U Zagrebu i Rijeci najviše je aktivnih doula, a ima ih i u drugim gradovima kao, na primjer, u

Osijeku i Varaždinu. Riječ je uglavnom o akademski obrazovanim ženama nemedicinskih

struka koje su odlučile biti profesionalna, plaćena, a tek neke volonterska podrška trudnicama

i rodiljama. Neke su se odlučile postati doule nakon pozitivnih iskustava koja su imale s

doulama tijekom svojih trudnoća.

Za djelovanje doula i njegovo širenje u nas značajna su dva događaja. Prvi je bio seminar

Paramanadoula koji su u organizaciji udruge RODA od 21. do 23. siječnja 2010. godine

održali francuski opstetričar Michael Odent i njegova suradnica doula Liliana Lammers.

Kako je navedeno u najavi na Rodinu internetskom forumu,

cilj je tog seminara bio educirati

žene u to što sve uključuje rad doule. Na stranici se ističe da će polaznice steći osnovna znanja

o trudnoći, fiziologiji poroda i dojenju, prijeporima oko korištenja ultrazvuka tijekom

kontroliranja trudnoće, kao i o ranom cijepljenju novorođenčadi i prehrani u trudnoći, a po

završetku seminara dobiti certifikat. Organizatorice u najavi pojašnjavaju što je to doula i zašto

je ona potrebna, pozivajući se na Michael Odenta, koji ističe da u današnje vrijeme, kada majke

ne mogu pružiti zaštitu i sigurnost kćeri koja rađa, to može učiniti druga žena. Ta druga žena,

zamjenska majka, žena koja zna, žena od povjerenja, bliska osoba, ona koja skrbi, ona koja

istinski brine, koja pruža sigurnost, ona koja ima iskustveno znanje porođaja, koja kao žena

ima dijeljenu ili skoro pa dijeljenu biografiju sa ženom koja rađa, jest doula. Odent ocrtava

funkciju doule:

“U vrijeme oko poroda, žene bi se trebale osjećati sigurno, objašnjava dr. Odent. One

trebaju vrstu zaštite koja se osigurava prisustvom majke. No, iz više razloga specifičnih

za naše vrijeme, mnoge se žene ne mogu osloniti na vlastitu majku, a otac djeteta ne

može zamijeniti majčinski lik. Zato je njima potreba doula.”

Drugi je presudan događaj bila prva edukacija za doule koju je 2013. godine održala

organizacija DONA International, nakon koje je u rujnu iste godina osnovana Hrvatska udruga

doula. Kako se ističe na njezinim mrežnim stranicama, ta je udruga osnovana s ciljem da se na

jednom mjestu objedine sve informacije o doulama i budućim majkama olakša pronalazak

https://www.paramanadoula.com/ (pristupljeno 7.10.2021)

http://forum.roda.hr/threads/50081-Paramanadoula-seminar-(Michel-Odent)-u-Zagrebu!!!

105

doule. Članica udruge ima više od trideset, a aktivnih je oko deset iz svih dijelova Hrvatske.

Udruga organizira obuku za nove članice u okviru američkog programa DONA International.

Za razliku od primalje koja je odgovorna za medicinski vid porođaja i stječe obrazovanje u

okviru institucionalnog obrazovnog sustava, doula je laikinja koja informira i pruža

kontinuiranu socijalnu, emocionalnu i fizičku podršku ženi tijekom trudnoće, porođaja i

babinja, kao i članovima obitelji koja očekuje prinovu. Podrška je kompleksna kategorija, a

prema Gregoryu Zimetu i suradnicima (1988) njezina se složenost ogleda u sadržaju kao

verbalna i emocionalna; u smjeru komunikacije kao recipročna i jednosmjerna, ili kao direktna

pomoć i pomoć iz pozadine. Tijekom porođaja emocionalna podrška podrazumijeva

kontinuiranu prisutnost, pohvale i uvjeravanja, dok fizička osigurava udobnost u prostoru.

Informativna podrška doule trudnici, odnosno rodilji osigurava dotok informacija o tome što

se dešava, kao i savjeta kako se nositi sa situacijom. Lynn Deitrick i Patrick Draves (2008)

naglašavaju kako je za dobrobit osobe nužna poveznica sa socijalnom i emocionalnom

podrškom koje su međusobno povezane (Smith-Oka 2015: 154). Jedna od kazivačica, koju sam

za ovu priliku nazvala Đurđica, a koja je sudjelovala na edukaciji za doule, opisuje važnost

edukacije za međusobnu podršku žena i dijeljenje znanja unutar ženske zajednice te potrebu

vraćanja porođaja u intimnu sferu žena:

“Jedna američka organizacija DONA International je oformila kao modernu profesiju

doule, u biti mislim da je nekako prirodno da su žene bile čuvarice tog prostora i da su

jedne drugima pomagale i kao i ja koja sam to prošla, ona koja dolazi iza mene i one koje

su prije mene su pomagale meni, tako da nekako to je uvijek bilo u domeni ženskog. Ono

što je danas u rukama porodničara ili svo to znanje dano nekim stručnjacima, a zapravo

pripada nama.”

Pozitivno iskustvo trudnoće i rađanja uz doule snažna je motivacija za bavljenje intimnim

radom i kreiranjem zajedništva žena, o čemu Ana kaže:

“Pa u principu, dok sam trudna bila sam kroz rad sa doulama i njihovim radionicama

meni je to bilo toliko prekrasno, ono, takvu sam toplinu osjećala i onda sam rekla svom

mužu ja bi tak voljela to radit. I on kao pa ti bi bila super doula i ja rekoh pa da znaš

ono bi i ja sam se već tad prijavila na obuku koja je bila u petom mjesecu. To je bio

tipa deveti mjesec. Ja sam se prijavila u petom mjesecu ma vidjet ću, kao nek sam ja

usp. https://doula.hr. (pristupljeno 6.10.2020.)

106

prijavljena, jer znam da imaju limitiran broj mjesta i nakon poroda. Doslovno idući dan

nakon poroda ja sam svom mužu rekla ja želim jednoj ženi pružat ono što je meni moja

doula pružila, jer da nije nje bilo nit bi ja osjećala se ugodno oko svog tijela, oko svog

poroda, nit bi ja opće znala da imam mogućnost kućnog poroda, ne bi imala to iskustvo.

Znači, mene je to stavilo na totalno drugi tijek u životu i, mislim da ne samo mene,

mislim da na neki način i moju majku jer mi često pričamo o mom porodu i o svemu i

ja sam joj čak rekla da bi na idućem porodu voljela da ona bude uz mene. Ja mislim da

je na neki način to nju iscijelilo to što je ona prošla i da ja to mogu pružit jednoj ženi u

svom životu, ja znam da sam ja napravila ogromnu stvar i onda mi je bilo jednostavno:

okej, postat ću doula i to je to.”

Na seminarima i radionicama u organizaciji Hrvatske udruge doula te potom iskustvenim

učenjem u praksi kandidatkinje stječu uvide u niz različitih tema poput anatomije

reproduktivnih organa, boli tijekom porođaja, tehnika relaksacije, emocionalne podrške

tijekom porođaja, epiduralne analgezije, carskog reza, dojenja, novorođenčeta, postpartum

razdoblja. Nakon savladanog temeljnog prvog stupnja edukacije, za one koje žele nastaviti

pružati podršku kao doule slijedi nastavak edukacije koji se sastoji od 84 sata raspoređenih u

devet modula:

I. Etika i filozofija doule

II. Rad s tijelom

III. Različiti porodi i podrška

IV. Dojenje

V. Pospartum stanja i poteškoće

VI. Umijeće komuniciranja

VII. Doula posao

VIII. Majka i beba

IX. Par, seks i povezanost

Nakon završetka drugog stupnja polaznice dobivaju certifikat no ne mogu odmah početi

samostalno raditi, već imaju podršku doule mentorice. Njezina je uloga da podržava novu

doulu u prvim susretima s klijenticom i pri porođaju te da evaluira proces i novostečena

iskustva. Mentorica podržava novu doulu u njezinu osobnom rastu i razvoju i s njom analizira

različite emocije koje je imala u radu s klijenticom. Tek nakon nekoliko porođaja na kojima

je bila podrška, doula dobiva finalno odobrenje za samostalan rad. Na taj se način gradi i

zajednica doula, osnažuju se njihove veze te se povećava njihova društvena vidljivost.

107

8.1. Podržavanje i pomoć kao prisutnost i brižnost

Kako je već rečeno, za mnoge je žene porođaj traumatično iskustvo. Potpora koju dobivaju,

emocionalna i fizička prisutnost osobe od povjerenja, pokazuju studije, rezultiraju lakšim

podnošenjem porođajne i postporođajne boli (Bohren et al. 2017). Pritom je kontinuitet ono što

karakterizira emocionalnu podršku doule za razliku od drugih pružateljica skrbi poput primalja

ili medicinskih sestara (Everson i Cheyney 2015: 213).

U pravilu doule podržavaju žene u asistiranim porođajima bilo kod kuće ili u rodilištima.

Porođajna doula, osim što prisustvuje porođaju, u prvim satima nakon porođaja ostaje uz

obitelj. Tijekom trudnoće razgovara s trudnicom, upoznaje se s njezinim željama, informira je,

pomaže u razrješavanju nedoumica i problema. Kako ističu kazivačice, doule ne preuzimaju

ulogu primalja niti rade bilo kakve medicinske zahvate poput mjerenja krvnog tlaka, vađenja

krvi, praćenja fetalnih otkucaja srca, vaginalnih pregleda. U rodilištu je doula prisutna samo da

bi osigurala fizičku udobnost i pružila emocionalnu potporu uz pridržavanje etičkih načela pri

asistiranim porođajima od strane primalja i porodničara, o čemu kazivačica Arijana kaže:

“Da, imamo mi u principu u statutu naše udruge i u etičkom kodeksu da mi nikako ne

prisustvujemo porođaju koji su neasistirani, ali ako je primalja, licencirana primalja za

kućne porode na porodu, onda apsolutno smo prisutne i mi ako nas žene angažiraju.”

Postpartum doula je specijalizirana za razdoblje babinja. Pomaže majci u uspostavi dojenja,

brizi oko bebe i fizičkom oporavku nakon porođaja, kao i u kućanskim poslovima. Doula ne

donosi odluku umjesto žene, čak ni tada kada se ne slaže s njezinim izborom. Ona balansira

između rodilje, njezine pratnje i zdravstvenog osoblja. Doula će pomoći da klijentica dobije

informacije kako bi na temelju njih mogla sama donositi odluke. Isto tako, u rodilištu doula ne

razgovara sa zdravstvenim osobljem u ime rodilje. U bolničkom okruženju doula treba vrlo

pažljivo procijeniti do koje granice seže njezino djelovanje kako ne bi dolazilo do konflikta

ovlasti i autoriteta sa zdravstvenim osobljem. Ona će predložiti opcije za razrješenje problema,

ali će zadržati svoju liminalnu poziciju, a na ženi, odnosno njezinu partneru je da komuniciraju

s njima. Doula je prisutna, ali se njezina uloga ne ostvaruje u presizanju nad rodiljom. Njezina

su znanja diskretna, ta iskustvena ženska znanja pomažu rodilji, ona su i brižna. Kako ističe

jedna od doula:

108

“Znači, ja kao doula sam stvarno tiha podrška. Ne govorim u njezino ime, ne borim se za

nju ja. Ako se borim u nekoj drugoj sferi, to nikad neću napravit na porodu, ono, ulazim

što čišća mogu u to.” (Ana)

Budući da doula ne donosi odluke umjesto rodilje niti joj sugerira kakva bi njezina odluka

trebala biti, doulina je uloga simetrično postavljena uz porodiljinu. Moja sugovornica

naglašava da se njezina uloga sastoji u tome da bude uz i s rodiljom kroz čin rađanja u kojem

rodilja prepoznaje svoje granice i mogućnosti. Rad doule nije izjednačen s borbom za rodilju,

jer bi takva borba značila ulaženje u ulogu zastupanja. Intimni rad doule sastoji se od podrške

intimnom iskustvu porodilje. Riječi doule kojima se ocrtava fina granica profesionalnog i

intimnog rada naznačile su lajtmotiv naracije o pravima koji se ponavlja u kontekstu prirodnoga

porođaja kao važan za razumijevanje prava pacijenata, njihova opsega, sadržaja, kao i načina

njihova korištenja. Iznimno je važno osvijestiti to koliko je značajno i potrebno da žena bude

upoznata sa svojim pravima na porođaju te da se kao ravnopravna partnerica u komunikaciji sa

zdravstvenim osobljem za njih i izbori.

“Put prema slobodnom rađanju je brisanje mentalne blokade u kojoj autoritet moramo

pitati za dopuštenje da pomičemo tijelo i obavljamo fiziološke funkcije. Tradicionalna

poslušnost i submisivnost žena u rađaonama omogućavaju sustavu da funkcionira u

obliku u kojem je sad.” (Budak 2018: 45)

Doula je ta koja osvještava trudnicu o potrebi zauzimanja aktivne pozicije i donošenja odluka

za sebe, o čemu Dolores kaže:

“Postoji ta određena slika da žena dolazi na porod da ju se porodi. Da je ona u cijeloj

toj priči pasivna. A ja samo kažem da je obrnuto. Vi morate bit aktivne u svom porodu,

vi morate bit osviještene, to je vaše tijelo, to je vaše dijete.”

8.2. Privikavanje i prihvaćanje – odnos doule i primalje

Osim što su podrška rodiljama u rađaonicama, u institucionalnim prostorima, doule su prisutne

i pri asistiranim kućnim porođajima uz primalju u prostorima intime doma. Često je upravo

doula ona koja preporuči primalju koja će asistirati ženi na kućnom porođaju. U Hrvatskoj

primalje nemaju licencu za samostalan rad pa tako ne mogu porađati na kućnim porođajima ni

u rađaonici bez prisustva opstetričara koji ih nadgleda niti mogu sudjelovati u porodima žena

koje su imale niskorizične trudnoće. Prema kazivanjima, donedavno, do umirovljenja, u Istri

je žene kod kuće porađala primalja iz Italije, dok u Zagrebu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj žene

109

najviše pozivaju primalje iz Slovenije i Austrije. I dok se na kućnom porođaju uočava skladan

odnos između doule i primalje, jer su obje usmjerene na podršku jednoj rodilji kojoj su u

potpunosti posvećene, a tijek porođaja se ne ubrzava, već se pušta da se odvija prirodnim

ritmom, unutar institucionalnog sustava, u rađaonici je slika ponešto drugačija. Ondje se doule

nalaze na terenu institucije koje nisu dio. Odnos se uspostavlja na temelju doticanja dvaju

tipova autoriteta, onog neformalnog doula koje se bave intimnim radom i formalnog primalja

koje se oslanjanju na kliničke prakse. Dok doula pomaže, kako će se pokazati, u “emotivnoj

tranziciji”, primalja je tu da omogući svojevrsnu fiziološku tranziciju. Proces prihvaćanja

neinstitucionalne podrške bio bi značajno lakši kada bi se primalje tijekom školovanja upoznale

s radom doula i vrstama podrške koje one daju trudnicama i rodiljama (Morton et al. 2015:

181). Uspostavljanjem granica djelovanja s obje strane i protokom vremena te uspostavljanjem

personalnih veza doula i primalja njihov odnos se mijenja od zazora do prihvaćanja. Taj put

uspostavljanja veza i suradničkih odnosa s primaljama ovako opisuje doula s iskustvom:

“Pa zavisi kako kojima i zavisi, mi smo evo od 2014. pa do sad vidim da se promijenio

dosta odnos i njihovo gledanje prema nama. Sad ja ne mogu tvrditi da je to opće odnos

prema doulama ili je to odnos prema meni osobno jer mi samo, mi koji dugo radimo

onda smo i razvile osobni odnos sa tim ženama s kojima radimo jer neminovno je da

nas u jednom trenu ne prepoznaju i znaju i upoznaju. Ispočetka je bilo jako, jako

nerazumljivo im šta mi radimo. Mislim, općenito je ljudima nerazumljivo. Mi se

bavimo emotivnim radom, što uopće ne znaju kamo bi smjestili pa se, pa se onda mislilo

da mi želimo raditi primaljski posao i dugo vremena je trebalo da one razdvoje to da mi

se zapravo uopće ne želimo bavit porodom, fiziološki dijelom, nego porodom kao

emotivnom tranzicijom žena i sad kad je to malo sve jasnije puno, puno imamo bolju

suradnju i puno bolju komunikaciju nego prije.” (Arijana)

Iz perspektive doula rad primalja prepoznaje se kao zahtjevan, no ono što čini razliku upravo

je emocionalni angažman doula. Za razliku od doule koja pruža kontinuiranu podršku rodilji,

primalja ili liječnik najčešće za to nemaju vremena. O tome Dolores kaže:

“Ima ih koje su divne, koje pomažu, žene znaju pričat spasila me, bila je uz mene, držala

me za ruku, gladila me po kosi, osjećala sam se dobro. To ima nekih babica koje samo

odrađuju posao, i to je po meni ta primarna razlika. Naravno da moraš imati neku

emotivnu distancu, bit liječnik ili medicinska sestra ili babica je emotivno užasno

iscrpljujući posao i tu moraš postavit neku granicu. Al to moraš radit srcem. Inače

jednostavno ne ide.”

110

Iz potonjeg je iskaza vidljivo je da je u rađaonici prisutna nelagoda oko mogućeg gubitka

profesionalnog autoriteta primalje koji se temelji na stručnome obrazovanju i statusu unutar

institucionalne hijerarhije, kao i nepoznavanje sadržaja rada doula. Istovremeno je uočljiva i

svijest o vlastitom poznavanju rodilje koje se upravo temelji na kontinuiranosti odnosa s njom.

“Pa u teoriji bi to trebala bit suradnja, ali uglavnom primalje ili ne bi znale pa bi onako

sa znatiželjom ispitivale: ‘Haa, pa kako vi, pa to treba proć neku edukaciju pa što vi to

radite?’ Ili bi od početka imala, onako, malo, kao da mi sad tu dolazimo se miješat u

njihov posao i, ono, zašto smo mi sad ovdje neka nepoznata žena koja dolazi s rodiljom.

A ne uzimaju u obzir da su one isto nepoznate žene. Mislim da mi zapravo u tom

trenutku više znamo nego osoblje.” (Đurđica)

O složenosti toga odnosa svjedoči iskaz primalje s višedesetljetnim radnim iskustvom iz kojeg

je vidljivo da su iz primaljske perspektive iskustvo i primaljska kompetencija ključni za

uspostavljanje kvalitete odnosa između doule i primalje. Pritom se ističe uspostava granica koja

osigurava nemiješanje kompetencija primalja i doula kao temelj uspješne suradnje.

“Moja iskustva sa doulama su izuzetno pozitivna. Ali iskustva mojih kolegica nisu. Ja si

mislim pa dobro, meni se vjerojatno ne bi ni usudile pačati u nešto, znate. Ja nemam s

njima loša iskustva i, dapače, ima njih s kojima bih ja uvijek radila, ima i onih s kojima

ne bi radila, koje sam vidla da svašta govore. I onda bi ja to odmah riješila. I one su se

na kraju iznjedrile iz toga što su na kraju žene ostavljene same… Ne može, ne može

svatko podnijeti porod i one mirise i one zvukove u rađaoni… Neki mogu, neki ne mogu.

Onda s nekim ženama ide sestra, s nekima mama, a neke uzmu doulu. One se zapravo

jako dobro educiraju i zaista ženi mogu puno pomoći. Samo dok ne pređu granicu. Ima

ih koje tu granicu prelaze. Naravno da vam ove to ne smiju reći…”

8.3. Ni važne ni nevažne – odnos doula i liječnika

Odnos doule i liječnika jedan je od složenijih odnosa unutar imaginarija prirodnog porođaja,

njegovih konceptualnih polazišta i svakodnevnih praksi kućnih i bolničkih porođaja. Intenzitet

toga odnosa značajno je određen činjenicom da su svi porođaji u Hrvatskoj normativno

usmjereni k porođaju u bolnici. Porođaj i liječnici u toj su mjeri tehnološki i normativno

povezani da je zapravo teško zamisliti porođaj bez liječnika. Taj je liječnik svojevrsna metafora

– ima autoritet proistekao iz znanja, profesionalno iskustvo, tehnološku podršku i

biomedicinsku argumentaciju. On je normativno, uz bolnicu i rodilju, središte porođaja

111

shvaćenog kao medicinska paradigma i ginekološka tema. Opstetričari nisu tijekom svoje

edukacije upoznati s ulogom doule i koristima koje ona može pružiti, kaže Vania Smith-Oka

(2015: 165). Stoga, opterećeni velikim brojem pacijentica i pritiskom da što brže moraju

rješavati situacije u rađaonicama doulu najčešće ne vide kao moguću olakšivačicu, pomagačicu

u porođaju. Iz perspektive opstetričara doula je dodatni laički faktor u rađaoni kao sceni

bolničkoga porođaja. Doula je još jedno tijelo koje zauzima prostor u rađaonici. Doule često

ističu da liječnici porodničari ne razumiju njihovu ulogu te da im nisu osobito naklonjeni.

Shvaćanje doule kao one koja ne pripada i kao one koja je višak u sceni bolničkoga porođaja

najčešći je oblik liječničke reakcije na njezino prisustvo.

O svojem iskustvu bivanja ni važnom ni nevažnom u konkretnom bolničkom kontekstu govore

porođajne doule Đurđica i Arijana:

“Pa nezainteresirani su u najboljem slučaju onako nekako ili im nismo na radaru. Onako

kao nešto nevažno ili možda tu i tamo bi neki imao na piku nas. To govorim više o

kolegicama, ja nisam imala neugodna iskustva, najgore što sam doživjela: ‘A šta sad bi

vi? Zašto bi vi ušli s rodiljom, morat ćete pričekat!’, da me onako odmah stave na mjesto,

ali nisu bili neugodni, nego više, onako, kao vi ste sad na mome terenu.” (Đurđica)

“Pa ima od ovih benignih da okrenu očima pa… da nas zovu oni ‘pinke u ćošku što samo

sjede i ništa ne rade’, pa onda do toga, da šta se mi opet tamo zarađujemo na ženama,

otimamo im novce iz novčanika za ništa, zašto ne pustimo primalje da rade svoj posao i

svašta nešto. Ono, bez ikakvog razloga. Mi naravno moramo bit naj, naj, najsimpatičnije

i naj. Mislim, moram razumjet da je žena s nama stvorila jedan veliki emotivni bond. I,

ono, kako se mi ponašamo i kako mi reagiramo na okolinu, ona će isto reagirati.”

(Arijana)

No, bolnički kontekst rađanja za doule je ponekad izazovan jer se u njemu uvećavaju i osnažuju

granice koje postoje između elitne profesionalne liječničke kulture i zajednice doula, kojima

nedostaje profesionalno prepoznatljiv i normativni autoritet. Neke su doule odustale od toga da

budu pratnja u rodilištima zbog netrpeljivosti i neprijateljstva liječnika. Jednako važan

argument u praksi njihova odustajanja od praćenja i davanja podrške rodiljama u bolnicama

proizlazi iz načina na koji se odvijaju porođaji, kao i odnosa prema rodiljama koji je doulama

bio neprihvatljiv. Đurđica pokazuje da rodilište i kultura rodilišta za doule predstavlja prostor

koji ih antagonizira te zbog toga navodi:

112

“Ne možemo podržat način na koji se to odvija u rodilištima, tako da podržavamo ženu

kod kuće prije no što ode u rodilište, u kućnom porodu, u edukaciji nakon poroda, ali

sam odlazak u rodilište je nešto što više ne radimo.” (Đurđica)

Sumnjičavost pripadnika institucionaliziranog sustava prema djelatnosti doula prvenstveno se

temelji na propitivanju kvalitete i vrste edukacije, jer doule nemaju medicinska, od autoriteta

ovjerena znanja. Toj sumnjičavosti zacijelo je doprinijela i početna neorganiziranost, a time i

slabija vidljivost u javnosti. Djelovanje nekih doula kao “slobodnih strijelaca” pridonijelo je

nepovjerenju prema njima. Iskorak prema prihvaćanju, uz sve veći broj aktivnih doula što

doprinosi njihovoj vidljivosti u javnosti, bilo je i osnivanje udruge koja strukturira edukaciju i

etičke principe rada. Teškom prihvaćanju doula od strane opstetričara i dijela primalja svakako

pridonosi i činjenica da prostorni uvjeti rada u mnogim rodilištima kao i broj osoblja nisu

optimalni pa se prisustvo pratnje doživljava kao teret i smetnja. No, s druge strane, izjava

iskusne umirovljene primalje koja kaže: “Primalja je premalo. Ne mogu se dvije primalje u

smjeni pobrinuti za šest žena koje rađaju. Ženi treba netko… Muževi nisu uvijek spremni”,

pokazuje da postoji potreba za emocionalnim radom koji primalje ne mogu osigurati.

Proces kroz koji su doule prošle do postizanja svog sadašnjeg položaja u hrvatskim rodilištima,

smatra Đurđica, nije bio ni lak ni jednostavan. Od shvaćanja doula kao smetnje, nemogućnosti

pozicioniranja doule u imaginarij bolničkog poroda, neprepoznavanja njezina odnosa spram

rodilje, doule kao mjesta konflikta a ne suradnje, pa sve do opreznog prihvaćanja tog

nepoznatog i, u kontekstu bolničkog porođaja, normativno neprepoznatog člana medicinske

jednadžbe kao nove činjenice u imaginariju suvremenog porođaja. Članica Hrvatske udruge

doula kaže:

“Prije Hrvatske udruge doula je bilo nekih još žena koje su na različite načine ili

postojale ili zaključivale ili prozivale se doule. I onda su zato što zapravo nisu imale

formalnu edukaciju radile dosta velike probleme u rodilištima, jer su one zaključile da

su doule braniteljice prirodnog poroda, što mi nismo, i onda je bilo dosta okršaja u tim

rodilištima, tako da dok smo mi došle oni su svi bili vrlo, vrlo oprezni s nama i trebalo

nam je vremena da okrenemo taj trend da se razumije šta doule rade.” (Arijana)

Liječnici porođaj vide kao potencijalno rizičan čin te su usredotočeni na sprječavanje

komplikacija. “Porod, koliko god bio fiziološki proces, ne rijetko može postati patološkim”

(Dražančić 2004: 44). S druge pak strane, primalje, zbog hijerarhijskog odnosa unutar sustava,

ne izlaze izvan zadanog okvira asistentice porodničara iako bi za fiziološki porođaj niskog

rizika mogle samostalno djelovati. Fokusiranost na rizike i komplikacije pridonosi kreiranju

113

atmosfere straha i ovisnosti žena o odlukama prvenstveno zdravstvenih autoriteta ginekologa i

primalja. Predsjednica Hrvatske udruge doula ističe:

“Sustav se pobrinuo da trudnice razumiju koliko je porod opasan i da ne moraju brinuti

ako slušaju liječnika pa tako na trudničkim tečajevima u domovima zdravlja, ali i

bolnicama, trudnice uče kako da budu dobre pacijentice. Ondje dobivaju zastarjele

informacije i zastrašivanje, ako ih zanima alternativa takvom rađanju. Sve to žene

stavlja u položaj da je najbolje ne razmišljati o porodu jer kada krene zdravstveni će

radnici pomoći i reći što sve treba. Strah od boli i strah za svoje dijete, kao i strah za

vlastiti život koji većina ne izrazi zbog okoline fokusirane samo na bebu, paralizira

žene. Tako mentalno paralizirane žene žele da netko preuzme porod umjesto njih. U toj

atmosferi žene se ne osjećaju kompetentnima da rađaju.” (Budak 2018: 43)

8.4. Kada intimna podrška postane rad

Profesije karakterizira između ostaloga i plaćeni rad. Iako je njihova djelatnost izrasla na

temeljima pomoći bliskih osoba, većina doula naplaćuje svoje usluge dok jedan dio doula

volonterski obavlja intimni rad i emocionalnu podršku. No radi li se u slučaju doula o

zanimanju za koju se prima plaća ili profesiji? U radu koji se bavi sociologijom profesija Željka

Šporer (1990) navodi nekoliko elemenata koji zajedno čine elemente profesije:

1. Stupanj razvijenosti osnovnih teorija i tehnika koje čine sistematski zaokruženu cjelinu i

osnova su za profesionalno djelovanje;

2. Stupanj monopola na stručnu ekspertizu;

3. Stupanj prepoznatljivosti profesija u javnosti;

4. Stupanj organiziranosti profesija;

5. Stupanj razvijenosti profesionalne etike.

Sistematizirani sklop teorijskih znanja i tehnika čini da zanimanje prerasta u profesiju, a stječe

se obrazovanjem na visokim učilištima, dok monopol na stručnu ekspertizu podrazumijeva

posjedovanje stručnih znanja u području djelovanja, razvijen jezik struke i titule koje čine

razliku u odnosu na laike. Profesionalna udruženja osiguravaju licence za rad i ovjeravaju

stručna napredovanja te djeluju prema etičkim načelima struke. Pritom je bitno da je profesija

prepoznata u javnosti. Možda je najbolji primjer toga upravo liječnička profesija, koja se

razlikuje od zanimanja primalje jer su sve donedavno primalje imale samo srednje stručno

114

obrazovanje što im nije osiguravalo dovoljan stupanj stručne ekspertize iako su prepoznate u

javnosti i organizirane u komoru. Stoga bi se moglo reći i da je riječ o poluprofesiji. Studiji

primaljstva i sestrinstva uvedeni su u Hrvatskoj školske godine 2009./2010. temeljem Direktive

2005/36/EZ u tijeku pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Tom se direktivom uspostavlja

sustav priznavanja stručnih kvalifikacija unutar Europske unije s ciljem pristupanja tržištima

rada za profesionalce u drugim državama članicama.

Budući da doule, osim etičkih načela po kojima postupaju, nemaju razvijene ostale spomenute

elemente, ne možemo govoriti o profesiji u pravom smislu te riječi što dakako ne znači da ne

trebaju primiti naknadu za svoj rad. Rekla bih da je upravo ta rubna pozicija i izvor podozrenja

nekih aktera zdravstvenog sustava.

Iz iskaza kazivačica proizlazi da se intimni, odnosno emocionalni rad doula u okviru

institucionalnog sustava ne prepoznaje kao rad koji bi trebao biti plaćen. Također, ističu rodnu

pripadnost kao diskriminirajući faktor što upućuje na to da se pomagačka zanimanja i bavljenje

emocijama stereotipno shvaća kao ona koja područja koja su “prirodno” ženska:

“Za početak, mog supruga nitko nikad nije pitao da li naplaćuje što radi, dok žene

redovito pitaju dal se to naplaćuje. I mi živimo od toga i zato što živimo od toga

možemo puno napraviti. Ulažemo u sebe, u svoju edukaciju. Ja svaki put kad izađem

iz kuće netko mi čuva dijete. Znači, ja da radim to za nula kuna, kao prvo, brzo bi

izgorila, jer ne bi imala, ne bi se mogla uzdržavat, ne bi imala nit neku, neki osjećaj

postignuća da ja privređujem za svoju obitelj na taj način, a i bila bi u minusu jer imam

druge troškove.” (Đurđica)

Rodnu dimenziju i diskriminirajući odnos prema doulama samo zato što su žene ističe i Anita

Budak:

“Doule se iz nekog razloga proziva da svoj rad ne bi trebale naplaćivati te da bi trebale

volontirati. Pretpostavljam da je razlog taj što su doule u 99,9 posto slučajeva žene. Da

pričamo o ‘muškom’ zanimanju nikome ne bi pale na pamet takve izjave. Korijen

takvih razmišljanja svakako ide iz nerazumijevanja opsega posla koji doula uloži u

klijenticu. Individualni rad koji uključuje potpunu pripremu za porod i majčinstvo kao

i kontinuirana pratnja od prvih trudova ili pucanja vodenjaka pa do kraja zlatnog sata

bez vremenskog ograničenja u većini svijeta se dobro plaća. Kod nas su cijene niske i

variraju od grada do grada te od doule do doule...” (Budak 2018: 47)

115

Iz perspektive porodničara nekoliko je prijepornih elemenata u plaćenom radu doula u prostoru

rodilišta. O tome porodničar s iskustvom navodi:

“Ja osobno nemam nikakva loša iskustva. Ali čuo sam od drugih kolega i primalja i u

drugim bolnicama u Hrvatskoj da postoje razna iskustva i razna tumačenja korištenja

usluge: kao doule koja je kućna prijateljica ili doule koja ima obrt. Pa onda imate jednu

pravno socijalnu klauzulu kako netko tko je doula uzme novce od tih ljudi za uslugu i

dolazi u bolnicu gdje daje uslugu. Kaj s tim? Jako zanimljivo, jako zanimljivo. Vi nju

(rodilju) suportirate na porođaju, znate čak nešto i sugerirati profesionalcima… To se

desilo, znam slučajeve. Meni ne. To je rijetko, doista rijetko. I mi već znamo osobe koje

se s tim bave, ali znam pojedince i bolnice koje su to na neki način stagnirale ili

zabranile sa klauzulom da nek izvole pokazati pravnu osnovu kako netko tko je

privatnik, privatni obrt duliranje ili kak se to već zove uzima ili ne uzima novce za svoju

uslugu. Kome plaća porez, kome radi, a dolazi u drugu ustanovu koja je državna

ustanova pružati svoju uslugu? Kako je to onda pravno razriješeno? Odgovora nema.

Do tada su neke klinike i neki odjeli u Hrvatskoj to zabranili.”

Kod doula postoji svijest o tome da je imati doulu privilegija koju si ne može priuštiti svaka

žena te se odlučuju na volonterski angažman kako bi bile dostupne i onima koje ekonomski ne

bi mogle podnijeti trošak angažiranja doule.

“U principu trenutno jesam u procesu otvaranja obrta, ali suprug i ja već imamo firmu

otvorenu tako da sve fakture radim preko firme, naplaćujem svoj rad, to je iznimno

težak rad i fizički i emocionalno i mora se staviti cijena na njega, mora bit neka

razmjena, pogotovo kad su porodi u pitanju. Mislim da ljudi nisu svjesni da za sam

porod mi moramo čuvat pet tjedana oko datuma slobodno, znači ne možemo nigdje ići,

ono, ako nas neko pozove u dva ujutro, što je devedeset posto slučaja mi poroda, u dva

ujutro idemo, porod može trajat dva sata, a može bit sad, ja sam u subotu cijeli dan bila,

otišla sam ujutro, vratila sam se navečer, tako da naplaćujem iako imam pravilo da za

svaku šestu ženu ili porod, u principu tražim ženu koja je samohrana majka ili koja

nema financijsku situaciju i to odradim pro bono, to je neki moj način jer znam da ima

jako puno žena koje ne mogu si priuštiti, a njima baš najviše treba, tako da to radim.

Iako je malo ponekad teško odrediti kome kad ti se jave četiri žene kojima treba, jako

je srcedrapajuće morat izabrat samo jednu, ali fizički nije moguće više. I da u principu

što se tiče prijave, znači, sve ide preko firme.” (Ana)

Volontiranje se vidi i kao dio davanja ženama u zajednici, o čemu Dolores kaže:

116

“Kod mene to nije ni posao, pa samim time to radim volonterski. Ne naplaćujem. Ja sam

dostupna 24 sata dnevno sedam dana u tjednu, za bilo što što trebaju pitat tu sam, znači

ja u tom smislu ne radim neku distancu. Možemo se i mi vidjet na kavi. Svakoj ženi treba

nešto drugo. Nekima je dovoljno pričat, tipkat preko mobitela, neke žele fizički susret,

nekima je potrebna primarno fizička podrška u smislu da je se drži. Da je se drži za ruku,

da je se grli. Da je se tješi, da joj se smije, znači neke stvari ne možeš odradit preko

telefona i neke stvari ne možeš, mislim, taj posao općenito ne bi trebao biti online, ali

recimo sad u vrijeme korone to je bio jedini način.”

Angažiranjem u pružanju emocionalne, fizičke i duhovne podrške koncentrirajući se na svaku

ženu ponaosob kako bi joj mogle osigurati skrb kakva je njoj potrebna, doule obavljaju neku

vrstu rada. To shvaćanje rada različiti će akteri poroda opisati na različite načine. Porodilje će

govoriti o brizi, brižnosti, podršci i pomoći, utjesi i umirenju, snazi i sigurnosti koje su primile

od doula. Doule će govoriti o emocionalnoj tranziciji koju su omogućile. Tihom radu, dodiru,

pažnji, govoru i intimnoj podršci koje su davale. Liječnik će taj posao vidjeti u domeni “obrta”

čija je namjena “douliranje”, posao koji se sastoji u naplatnom “supportu”, vrlo sličnom onom

koji pružaju i oni, ali manjkavom u profesionalnom smislu. Slijedeći trudno tijelo žene, intimni

rad doula podrazumijeva i kretanje između institucionalnih i relacijskih granica u normativnim

odnosima moći. Balansirajući na granici između rodilja i pružatelja skrbi, rodilje i liječnika kao

pružatelja profesionalnog znanja o porodu, doule imaju višeslojne uvide, a istraživanje njihova

rada s rodiljama pokazuje nijansiranost u pružanju intimne skrbi.

9. Kad ženi pojdu trudovi, šalji po babicu

Posljednju cjelinu u ovom doktorskom radu posvećujem babicama, odnosno primaljama. Valja

reći da je u svakodnevnom jeziku česta upotreba žargonizma babica, dok bi se u standardnom

trebala koristiti imenica primalja. Mrežni rječnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

dodatno navodi:

“Od imenice primalja ne može se izvesti muški mocijski parnjak. Problem je službeno

riješen tako da je naziv primalja asistentica promijenjen u primaljski asistent (bolje bi

117

bilo pomoćnik) i primaljska asistentica (bolje bi bilo pomoćnica). Naziv bi mogao biti

i pomoćnik/pomoćnica porodničara.”

Uloga primalja u prirodnom porođaju i u transformaciji medicinskog porođaja iznimno je

važna. Struka koja je tek odnedavno prepoznata kao visokoškolsko zvanje, ovdje se tematizira

kao jedan od činioca u konceptualizaciji prirodnoga porođaja. Iz toga su razloga i primalje ušle

u vidokrug istraživanja i regrutirane kao sudionice istraživanja i moje sugovornice. U

povijesnom smislu primalja je zapravo jedna od dviju figura koje nose porod kao fiziološki i

društveni događaj. Uz lik rodilje, primalja je dio povijesnog imaginarija o porođaju.

Žene su rađale kod kuće sve do polovine 20. stoljeća. Dotad je najčešće ženi na porođaju

pomagala babica ili neka od žena iz zajednice, a nerijetko su seoske žene rađale same bilo na

polju ili u kući, a često i u štali. Iz etnografskih zapisa razabire se kako je porođaj kod kuće bio

daleko od idealiziranih slika porođaja kao tranzicijskog događaja u životu žene kroz koji se i

po kojem se postaje ženom i kroz koji žena samu sebe spoznaje. Iz opisa života slavonskog

mjesta Otok Josipa Lovretića objavljenog u drugom svesku Zbornika za narodni život i običaje

južnih Slavena tako saznajemo:

“Žena, kad rađa, rađa u sobi, di družina i danjiva i noćiva. Nju boli spopadaju, a ima

bezdušni ljudi, pa ne će da idu iz sobe, dok se ona muči i porodom rastaje, nego joj se

rugaju i koješta joj nepošteno govore. A u tom stidu kune se svaka, da zanit ne će.”

(1897: 341)

“Kad ženi pojdu trudovi, šaļe po babicu. Ova dolazi i pozdravi ju: ‘Ne boj se dušo, dat

će dragi Bog, da bude laki porod’. Zadrugari se razidu po selu, da čuju komšije što je

kod ńi… Žena rađa na zemļi. Oko kreveta di će ona u babina ležati, prikuje se za grede

pońava, da ju niko ne vidi. Kad se rekne da je žena za pońavom, zna se da je rodila, ali

da još po kući ne oda. Muže ostaje sam kod žene s babicom i voda je po sobi, dok ju

trudovi ne svladaju, a onda se babica brine o ńome.” (1897: 415)

Seosku realnost rađanja Lovretićev opis ne uljepšava niti je nagrđuje. Kao povijesni izvor, ovaj

opis prethodi rastu industrijskoga i tehnološkog društva, razvoju medicine, profesionalizaciji

zanimanja, osmišljavanju i demokratizaciji javnoga zdravstva. Vođene izrazito visokim

stopama smrtnosti majki i dojenčadi, dijelom zbog higijenskih uvjeta, bolesti, a i

nadriprimaljstva, europske su države kasnog feudalizma započele intenzivnu prosvjetiteljsku

Hrvatski mrežni rječnik – Mrežnik. Osnovni modul. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

https://rjecnik.hr/mreznik/index.php/babica/ (pristupljeno 4. 2. 2022.).

118

preobrazbu u području zdravlja žena kojom su željele osigurati što bolji ishod rađanja. Uz

različite sanitetske mjere uvodi se i školovanje primalja. U 18. stoljeću carica Marija Terezija

izdala je Zakon o javnom zdravstvu temeljem kojeg je primalja morala polagati ispit pred

liječnikom kako bi dobila dozvolu za rad. U to je doba takvih licenciranih primalja bilo malo

pa su uglavnom porođaje obavljale vješte žene, babice bez licence. Od 19. stoljeća školuju se

u prvoj školi za primalje osnovanoj u Zadru 1821. godine, mada je od nje starija ona osnovana

u Rijeci 1786. godine pod vodstvom kirurga Jakoba Cosminija. Ta privatna škola nije dobila

potporu države pa se ugasila nakon samo godine dana rada. U Zagrebu je osnovana primaljska

škola 1877. godine u sklopu rodilišta Opće i javne bolnice Sestara milosrdnica. U to se doba

prema austrijskom i njemačkom modelu škole osnivaju uz rodilišta kako bi učenice imale

potrebnu praksu s rodiljama (usp. Kuljak i Švaljug 2016: 147). Franjo Durst postao je

ravnateljem 1905. godine i značajno je unaprijedio edukaciju primalja. Početkom 20. stoljeća

porođaj su vodile primalje u kući rodilje. Liječnik je pozivan samo u slučaju zastoja, odnosno

komplikacija u porođaju. Zadaća je primalja bila i da dva tjedna tijekom babinja brinu o majci

i dojenčetu te joj pomažu oko dojenja. U rodilištu su rađale žene s uskom zdjelicom, jer se u

tim slučajevima predmnijevala intervencija liječnika, i neudane majke. Od 1946. godine

primalje su se školovale dvije godine, a od 1960. godine uslijedio je četverogodišnji strukovni

program, koji je ukinut 1987. godine. Program je obnovljen 1991. godine, jer je vrlo brzo

uočeno da u rodilištima postoji manjak primalja budući da medicinske sestre nisu imale

dostatnu primaljsku edukaciju. Od 2008. godine primalje sa srednjom stručnom spremom nose

naziv primalje-asistentice. U vrlo kratkom razdoblju primalje su mogle steći višu naobrazbu na

Višoj školi za medicinske sestre ginekološko-opstetričkog smjera, a zadnja je generacija u višu

školu upisana 1981. godine (usp. Kuljak i Švaljug 2016: 149). Tek su pristupni pregovori

Hrvatske Europskoj uniji urodili otvaranjem dvaju sveučilišnih studija primaljstva u Rijeci i

Splitu kako bi se školovanje primalja uskladilo s direktivom 2005/36/EZ o priznavanju stručnih

kvalifikacija. Praksa pokazuje da primaljstvo u Hrvatskoj nije autonomna profesija kao u

Europskoj uniji. Kuljak i Švaljug konstatiraju kako se:

“i nakon ulaska Hrvatske u EU, primaljama i dalje ne priznaju zatečena prava, propisana

odredbama Direktive 2005/36 EZ. Ona se na primaljsku profesiju izravno referira kao na

jedno od sedam reguliranih profesija i propisuje potrebno obrazovanje i stručne

kompetencije primalja te definira profesiju na nacionalnoj razini i traži od pojedinih država

da prema njezinim odredbama usklade svoje zakonodavstvo.” (2016: 151)

119

Predočeni kratki povijesni pregled školovanja i stjecanja diploma za primalje pokazuje koliko

je primaljstvo kao profesija ranjivo i onemogućeno u zadobivanju vlastite profesionalne

autonomije (usp. Lupton 1998). Primalje koje su stekle diplomu ne mogu samostalno obavljati

porođaje izvan zdravstvene institucije stoga žene koje se odluče na kućni porođaj angažiraju

primalje iz inozemstva. Iako bi u načelu, dakle, mogle samostalno voditi uredne fiziološke

porođaje, u rodilištu to još nije potpuno ostvarena praksa. Najčešće je liječnik prisutan i kada

u posljednjoj fazi izgona primalja prihvati dijete ili prije toga zareže međicu, koju potom šiva

liječnik. Svoj položaj ovako opisuje primalja s više od dvadeset godina radnog iskustva:

“Unutar našeg sustava taj status primalje još uvijek nije reguliran onako kako bi trebao.

Primalje nemaju po zakonu sve ono što im pripada kompetencije i posla koji bi zapravo

one mogle raditi. Kod nas je primalja još uvijek dio sustava, nema samostalnost, mada

kroz sve ove godine mog staža primjećujem promjene, naravno i napredak, mogu reći

u pozitivnom i boljem smjeru. A primalje nemaju u Hrvatskoj mogućnost samostalne

primaljske, odnosno po zakonu imaju, ali Republika Hrvatska ne dozvoljava porod kod

kuće uz primalju, tako da je to nešto što je… Znači, ne možemo bez obzira što nam to

zakon dozvoljava, mi ne možemo bit samostalne i skrbit za trudnicu, rodilju i rodilja će

naravno bit kod one kod koje nema nikakvih problema.”

Danas umirovljena primalja smatra kako se liječnici nisu spremni odreći dijela svojega posla u

korist primalja, iako su one u mogućnosti samostalno obavljati porođaje što pokazuje ranija

praksa:

“Do šezdesetih godina su primalje bile apsolutno samostalne. I vodile su i trudnoće i

porođaje fiziološke, jer nije bilo liječnika. Kako su liječnici ginekolozi dolazili,

educirali se, specijalizirali, tako su primalje pomalo potiskivali. Istovremeno su se

porodi iz kuće preselili u bolnice i tu je nekako primalja postala asistentica liječniku. I

liječnici su s vremenom preuzeli fiziološke porođaje od primalja. I naravno da nam oni

to sada nisu spremni vratiti… Ja sam počela raditi 1974. godine, moja kolegica iz

Ivanca koja je pet godina starija od mene, ona je u Rijeci završila primaljsku školu,

dobila je torbu primaljsku i krenula na teren. I ona je porodila masu žena iz onog kraja,

kasnije je završila u domu zdravlja kao patronažna sestra. Žene vam u ono vrijeme i

nisu htjele ići u bolnice…”

Iskusni opstetričar ovako vidi položaj primalja:

120

“Znači, u principu fiziološki porođaj, trudnoću, babinje, tradicijski, profesionalno,

zapravo pripada primaljama. To je oduzeto, u nekim zemljama svijeta njima, a u nekima

je to ostalo i dalje. Brojni radovi su pokazali da petljanje u fiziologiju zapravo napravi

patologiju… U Hrvatskoj još uvijek ne postoji praksa da primalje vode trudnoću,

porođaj, babinje samostalno… Zašto je tome tako? Zato što, eto… Nema odgovora.

Nažalost, teško je nešto vratiti ako je prije 60 godina oduzeto. Jedan kolega mi je rekao:

‘Toliko koliko je trajalo da im je oduzeto, toliko će trajati da im se to vrati’.”

Dio liječnika očito prepoznaje da su primalje u nepovoljnom položaju no čini se da sistem nije

zainteresiran za rješavanje statusa primalja i reorganizaciju rada u rađaonici.

Svoj posao primalja vidi kao podršku ženi koja rađa:

“Što je posao primalje? Da stoji uz ženu, da bude uz ženu, znači od trudnoće. Znači da

žena zapravo sazna da je trudna, od kad dobije pozitivan test za trudnoću nadalje da

bude sa ženom. Da ju priprema kroz trudnoću, znači sve što joj se može desiti tijekom

trudnoće, na porod i na vrijeme nakon poroda.”

Ovdje se kritički može ustvrditi da sustav do sada nije uspio riješiti pitanje samostalnog rada

primalja izvan rodilišta. Ulaskom u Europsku uniju primaljama se je otvorila mogućnost

školovanja na akademskoj razini, a posljedično tomu i mogućnosti samostalnog rada kao što je

slučaj u zemljama Europske unije. U prilog tvrdnji o neslaženju i lutanjima untar sustava

govori primjer Ivane Zorić, primalje s 26 godina radnog iskustva koja je otvorila samostalnu

primaljsku praksu u jesen 2022. godine iskoristivši poticaje za samozapošljavnje. U njezinom

slučaju nije bilo ničega spornoga iz perspektive Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje koji je

dodijelio sredstva poticaja za samozapošljavanje u samostalnoj primaljskoj djelatnosti. No iz

Hrvatske komore primalja u nadzoru su uočile grešku pri registraciji te su uputile zahtjev

Državnom inspektoratu koji je naložio zatvaranje privatne primaljske prakse. Iz Komore su

ovako objasnile svoje postupanje:

„Hrvatska komora primalja apsolutno podržava otvaranje privatnih praksi primalja, no

naravno, sukladno propisima. Nadamo se da će u skorijoj budućnosti biti sve više

privatnih praksi primalja, prvenstveno zbog žena kojima je potrebna dostupna i efikasna

primaljska skrb. Vezano uz tvrtku Ivane Zorić, Komora smatra kako bi zakonom,

121

odnosno podzakonskim propisom, trebalo definirati uvjete za otvaranje primaljske

prakse, naročito uzimajući u obzir važnosti i značaj primaljskog djelokruga rada“

Nejasnoće o tome čija je odgovornost pravna regulacija samostalnog rada primalja ilustrira i

izjava Ivane Zorić koja je medijima, nakon što je završila na policijskom ispitivanju, ukazala

kako u Ministarstvu zdravstva smatraju da Komora primalja treba tražiti dodavanje članaka o

normativima u praksi. Obrazložila je kako se ona kao primalja drži pravila i ne zadire u

područje rada ginekologa:

“Mi savjetujemo trudnice o postupcima u svakodnevnom životu, načinu prehrane,

životnim navikama. Primalje ženu pregledavaju drugačije – očima i rukama.

Razgovaraju o njezinom načinu života i prema tome joj pomažu održati zdravlje i

sigurnost sebe i bebe. Ako mi žena kaže da ima problem, ja nju ni ne smijem gledati,

moram ju poslati ginekologu ili u bolnicu“.

Treba ustvrditi da se uvriježene prakse u rađaonicama polako mijenjanju. Donedavno su žene

trebale biti posve pasivne, ne kretati se, nisu smjele piti ni jesti, danas ih se potiče na akciju, o

čemu primalja iz jednog zagrebačkog rodilišta kaže:

“Dakle, mi sad u našem rodilištu svaku ženu potičemo na aktivnost, svaka žena ima

pravo izabrati položaj u kojem će biti, u kojem će prodisati trudove. Naravno da s druge

strane imamo i dalje imamo kontinuirani monitoring i da ima taj CTG da se

kontinuirano slušaju otkucaji srca, međutim to smo sve prilagodili tome da unatoč tome

ona ima mobilnost i može se kretat, jel. Nekada žena nije smjela ustat iz kreveta i otići

pomokriti se, nego je bila katetarizirana, danas ih potičemo da samostalno mokre, da

stoje, da se aktivno uključe u sam taj proces jer naravno porođaj je aktivno zbivanje i

traži aktivnost od žene i upravo od tih porođaja kod kojih žena pasivno leži u krevetu u

najvećem postotku završavaju carskim rezom.”

U istarskom rodilištu primalje su otvorene prema različitim položajima u kojima žena može

rađati:

“Znači što se tiče rađaonice, nije da hvalim Pulu, ali mi smo među najboljim rodilištima

i rađaonicama u Hrvatskoj. To je moje mišljenje. Jer moje cure su, znači, primalje su

stvarno jako drage. One uvažavaju želje žena. One porađaju, možda ste to i čuli, mi

https://www.womeninadria.com/kucni-porod/ (pristupljeno 13.10.2023.)

ibidem

122

porađamo i znamo porađati na boku, i na sve četiri, i u sjedećem položaju i na stolčiću,

i naše žene se kreću za vrijeme poroda.”

Žene koje su rađale u bolnicama ne vide sustav kao učinkovit ni prijateljski nastrojen prema

rodiljama, ali ni prema primaljama, za koje primjećuju da su unutar institucionalnog sustava

podcijenjene. Zamjećuje se utjecaj rane socijalizacije unutar sustava i dominacija opstetričke

perspektive koja se pounutruje i iz koje je teško načiniti iskorake za primalje. Moguća promjena

vidi se u izvanbolničkim rodilištima i kućama za porođaje gdje bi primalje imale autonomiju u

vođenju fizioloških porođaja:

“U Hrvatskoj bolnici je hijerarhija previše kruta i predobro, mislim možda će vrijeme

pokazati da sam u krivu, ali po meni jednostavno stvari nisu posložene niti u jednoj

bolnici da bi bilo dovoljna masa djelatnika sklona tome da primaljama baš daju

razriješite ruke da rade svoj posao unutar te ustanove. Ono što ja vidim gdje bi se moglo

desiti u Hrvatskoj taj neki, ono, primaljski pokret recimo su mala mjesta, na otocima, i

u primaljskim jedinicama ili u kućama za porode, ali izvan rodilišta. Znači, dokle god

je nešto u bolničkom krovu to će biti tako, možda mrvicu bolje nego šta je sada, ali u

principu ista pašta. Ovaj, ako se to fizički odmakne, i što je dalje, čini mi se da će

primalje tu stasati i nekako primit, dobiti tu samopouzdanje u svoje znanje i vještine,

bez onog – sjene bolnice koji non-stop viri. Jer one, one su odgojene, većina njih je

odgojena u tom okruženju.” (Dunja)

U početku je odnos primalja prema doulama bio pomalo nepovjerljiv. O tome primalja Belina

kaže:

“Znači kad su, kad su doule počele dolazit u rodilištu, u rodilišta uglavnom nisu bile

dobrodošle i onda kad su shvatile da nisu dobrodošle jednostavno su ih žene počele

prezentirati kao prijateljice s obzirom da svaka žena ima pravo izbora na jednu osobu

koja će biti s njom u pratnji u rađaoni, ona je jednostavno imala svoju doulu koja je bila

prijateljica. Naravno da su se onda počela, počela postavljat pitanja kad je kontinuirano

jedna prijateljica dolazila sa više žena pa se onda i guglalo i tako to. Znači, tu je opet

bila stvar toga da, da zapravo kao primalje nismo imali problema, naravno sa doulama

jer one niti nisu ulazile u naš opseg i naše kompetencije, one su bile isključivo

psihološka podrška toj ženi što zapravo kao primalja mogu reći da je i nama olakšanje

jer žena ima pratnju kojoj vjeruje i koja je zapravo cijelo vrijeme kontinuirano s njom

i mi zapravo imamo više vremena baviti se nekim, nekim, ovoga, drugim

aktivnostima.”

123

Doula Antonela Brajković Cesar o odnosu s primaljama na skupu Vratimo porođaj ženama:

fiziologija trudnoće i porođaja održanom u Varaždinu 2018. godine u organizaciji Hrvatske

komore primalja navodi:

“Naravno da sam naišla i na određeno negodovanje, odbojnost, prozivanje, ali nisam se

dala smesti – odlučila sam da ću svojim ponašanjem i djelima i onima koji me nisu

najbolje prihvatili pokazati tko sam i što radim. Vrijeme je odmicalo, redali su se porod

za porodom, a meni je rađaona postajala sve draže i draže mjesto, gdje se uvijek vraćam

puna neke energije i sreće. Posebno me veselilo kada sam i usred noći bila dočekana sa

smiješkom na licu i da je primaljama bilo drago da me vide. A tek kada vam draga

primalja usred noći, nakon nebrojenih sati koje ste proveli u rađaoni, donese punu šalicu

tople kave… Most se polagano gradio! S vremenom, i same primalje su primijetile

dobrobiti prisustva doule uz rodilju i same su mi znale komentirati koliko im je lakše

kada rodilje imaju nekoga takvog uz sebe, koliko su smirenije, opuštenije i ljepše

rađaju… Zajednički smo došle do zaključka da bi doule trebale biti, na neki način,

‘produžena ruka primaljama’ u rađaonama.” (2018: 67)

Erika Spirić o odnosu primalja i doula na istome je skupu istaknula:

“Iskustva primalja s doulama na porođaju različita su, ponajprije zbog toga što primalje

ne razumiju pravu ulogu doule, što misle da doula radi njihov posao i na neki se način

osjećaju ugrožene… S obzirom da se na njihovo prisustvo u rađaonicama nije gledalo

dobrohotno (jedva smo prihvatili buduće očeve ili drugu osobu u pratnji), u rađaonice

su ulazile kao prijateljice… U svojoj dugogodišnjoj praksi radila sam s raznim doulama

i moja iskustva s njima su i više nego pozitivna. Nikada doulu nisam doživjela kao

smetnju ili prijetnju mom poslu. Pa ja sam primalja, a ona je doula, naši se poslovi u

skrbi za ženu u porođaju razlikuju, a naše zajedništvo u radu pruža ženi najbolju

moguću skrb.” (2018: 72)

Zaključno, kada je riječ o vođenju fiziološki urednih trudnoća i porođaja niskoga rizika može

se reći da profesionalni status primalja u Hrvatskoj nije još dosegnuo razinu potpune

samostalnosti u institucionalnoj hijerarhiji kao ni u samostalnoj praksi kućnih porođaja. Iako

osim primalja i dio liječnika zagovara stajalište da bi se taj segment trebao prepustiti

primaljama, sistemske promjene se ne događaju. Sporost u promjenama uhodanih praksi ne

ostavlja otvorenim samo pitanje o općenitim slabostima organiziranja zdravstvenog sustava,

već ne treba izgubiti iz vida ni rodni aspekt odnosa u kojem dominira autoritarno muško

znanje porodničara.

124

10. Zaključak

Ovaj doktorski rad bavi se promjenama porođajnih praksi tijekom druge polovine 20. i početka

21. stoljeća sagledavajući ih iz etnološke i kulturnoantropološke perspektive. Moj interes

potječe iz osobnih iskustava rađanja i iskustva drugih žena koja se razlikuju od moga u oba

smjera: pozitivnom i negativnom. Rad je strukturiran u deset poglavlja, a u uvodnom dijelu

donosi se kontekst istraživanja u kojem se ističe da je do uspostave institucionalne zdravstvene

skrbi sredinom 20. stoljeća rađanje bio događaj koji se zbiva u intimi doma uz podršku članica

obitelji i uže društvene zajednice. Odgovor na normalizaciju porođaja u bolničkom kontekstu

i medikaliziranje svih trudnoća i porođaja vidljive su u porastu broja kućnih porođaja u

Hrvatskoj u posljednjem desetljeću. Prateći promjene porođajnih praksi u ovom je radu jedno

od središnjih pitanja zašto se žene odlučuju na porođaj bez prisustva liječnika te što one

podrazumijevaju pod konceptom prirodnog porođaja. Pored toga, u radu se razmatra

hijerarhijski odnos aktera u institucionaliziranom porođaju: rodilje ginekologa i primalje kao i

suodnos sa podržavateljicom i pružateljicom emocionalne potpore rodilji – doulom.

U poglavlju Metodološka razmatranja ocrtane su odrednice kvalitativnog istraživanja koje se

temelji na: strategijama dizajna istraživanja, strategijama prikupljanja podataka i terena te

analitičkim strategijama. Polustrukturirane intervjue provela sam s dvadeset žena u razdoblju

od srpnja 2019. do prosinca 2020. godine. Osim njih intervjuirala sam dva ginekologa tijekom

2022. godine, jednog sa tridesetogodišnjim iskustvom i jednog specijalizanta te dvije primalje

zaposlene u dvije bolnice iz dva različita grada i jednu umirovljenu primalju. Neke od

intervjuiranih majki djeluju kao podržavateljice doule te sam ispitala taj dio njihova rada.

Tijekom istraživanja pojavile su se i etičke dileme vezane uz zaštitu identiteta kazivačica koje

su rađale kod kuće kao i primalja koje su im asistirale pri porodu. Stoga sam se odlučila na

pseudonimizaciju i kada sam imala pisani pristanak o otkrivanju identiteta rukovodeći se mišlju

da bi protokom vremena moglo doći do promjene gledišta ili emocija u odnosu na porođaj kao

osoban, intiman čin. Osim intervjua, analizirala sam i tekstove s mrežnih stranica i objave s

foruma i društvenih mreža. Moj osobni i angažirani način istraživanja počiva na feminističkoj

teoriji stajališta koja se fokusira na žene kao marginaliziranu skupinu i društvene odnose u

kojima se one nalaze.

U poglavlju Porođaj i rodilja u institucionalnom zagrljaju donosi se povijesni pregled

institucionalizacije porođaja koji je vezan uz razvoj javnoga zdravstva tijekom 20. stoljeća i

125

otvaranje rodilišta u bolnicama i kao samostalnih zdravstvenih jedinica. Iako je primaljstvo

starija struka, odvajanjem ginekologije od kirurgije primat u vođenju porođaja preuzimaju

tijekom 20. stoljeća ginekolozi opstetričari. Tako primaljstvo u drugoj polovini 20. stoljeća

pomalo gubi svoju autonomiju i egzistira primarno kao asistirajuća profesija uz ginekologe

porodničare. U poglavlju se nadalje razmatra promjene unutar zakonodavnog okvira porođaja

te status i prava koja imaju rodilje. Istraživanje je pokazalo da se usprkos zakonima kojima im

se osiguravaju prava kao pacijenticama: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o pravima

pacijenata te Zakonom o liječništvu ne poštuje njihovo pravo na samoodređenje, uvažavanje,

poštovanje razumljivo i adekvatno informiranje. Nadalje pravne nejasnoće vezane uz

izvaninstitucionalne porođaje žene koje se odlučuju na porođaj kod kuće stavljaju u položaj

koji im ne osigurava zdravstvenu skrb kakvu imaju žene koje rađaju u rodilištima. Stoga je

potrebna revizije zakonske regulative koja će svim rodiljama bez obzira na mjesto rađanja

osigurati jednaki status. Pravne nedorečenosti postoje i u Zakonu o primaljstvu kojim se

omogućava samostalna djelatnost primalja. Zbog nejasnih odredbi nije zaživjela samostalna

primaljska praksa te primalje u Hrvatskoj nemaju mogućnost asistiranja u kućnim porođajima.

Četvrto poglavlje K antropologiji porođaja, najopsežnije je i sadrži deset potpoglavlja. U

prvom su predstavljene tri paradigme zdravstvene skrbi koje utječu na porođaje u suvremenim

zapadnim društvima kako ih obrazlaže antropologinja Robbie Davis- Floyd. Dominantan je

tehnokratski model, utemeljen u znanosti uz korištenje tehnologije. Ovaj je model utemeljen

na kartezijanskom odvajanju tijela i duha, a tijelo se konceptualizira kao stroj. Provodi se u

ekonomskom kontekstu usmjerenom na profit u velikim patrijarhalnim sustavima.

Humanistički model ne odbacuje tehnologiju, ali značajno više polaže pažnju na odnose i

emocije. Pored znanstvenih otvoren je i prema drugačijim pristupima te povezuje znanja i

vještine sa brižnošću. Humanistički model prepoznaje doulu kao važnu kariku u davanju

emocionalne podrške ženi koja rađa. Holistički se model skrbi temelji na balansiranoj izmjeni

energije između rodilje i primalje. Njihov odnos nije ustanovljen na hijerarhiji autoriteta već

na uzajamnom povjerenju. To se povjerenje u holističkom pristupu proteže i na intuiciju i vjeru

u znanje tijela. Porođaj se ne ubrzava niti se ograničava. U sljedećim se potpoglavljima

analizira medikalizacija porođaja i posljedica koje ona nosi. Iako medikalizacija, shvaćena kao

proces u kojem se nemedicinska stanja definiraju medicinskim terminima ili ih se tretira

medicinskom intervencijom u početku 20. stoljeća ne nosi nužno negativna obilježja, kritičari

ukazuju da taj kompleksan sociokulturni proces karakteriziraju širenje medicinske nadležnosti

i korištenje medicine kao mehanizma društvene kontrole. Medikalizacija porođaja znači da

žene ostaju bez mogućnosti kontrole nad postupcima koji se rutiniziraju uz ograničavanje

126

kretanja tijekom trudova, farmakološko ublažavanje bolova, kemijsku stimulaciju porođaja i

elektivnu indukciju porođaja, kao i korištenje anestezije i izvođenja epiziotomije. Tomu treba

dodati odvajanje rodilje od bliskih članova obitelji kao i nedostatno informiranje ili izostanak

informacija o postupcima tijekom porođaja. Posljedice medikalizacije su i rađanje u ležećem

položaju koji je najbolje rješenje za opstetričara, ali ne nužno i za rodilju te zarezivanje međice

– epiziotomija, koja se izvodi rutinski kada to nije nužno. U rutinske postupke medikaliziranog

institucionalnog porođaja ubraja se i skraćivanje vremena rađanja i visoka stopa izvođenja

carskog reza. Osjećaji napuštenosti, straha i poniženja emocije su koje su iskusile mnoge žene

tijekom medikaliziranog porođaja u rodilištu.

U poglavlju Feministička kritika porođaja ocrtani su najvažniji elementi kritike prvog, drugog

i trećeg feminističkog vala. Feministička kritika porođaja sedamdesetih i osamdesetih godina

20. stoljeća usmjerena je na rodne odnose moći i ukidanje rodnih stereotipa o ženama, a u

kontekstu porođaja razmatra se dualizam tehnokratskog s jedne i prirodnog porođaja s druge

strane. Za feministkinje prvog vala s kraja 19. i početka 20. stoljeća u fokusu je bilo oslobađanje

od boli i rađanje u higijenskim i zdravstveno prihvatljivim uvjetima koji nisu bili podjednako

dostupni ženama različitih socijalno-ekonomskih statusa. Stoga se klasna pripadnost nameće

kao važan element u analizi porođaja. Za liberalne feministkinje drugog vala važno je da sustav

osigura jednaka prava za žene i muškarce unutar sustava, liječnike i liječnice kao i primalje te

da rodilje imaju pravo na autonomni izbor načina rađanja. Jednakost se između građanki i

građana prema liberalnom shvaćanju može osigurati zakonima. Radikalne feministkinje u

medikaliziranom institucionalnom porođaju vide prvenstveno mušku dominaciju nad ženama,

budući da su muškarci oni koji unutar zdravstvenog sustava imaju više moći i upravljanja

tehnologijom. Njihova moć se očituje ne samo nad rodiljama već i u odnosu spram primalja.

Iz radikalne feminističke perspektive porođaj treba izmjestiti izvan hijerarhijskih

profesionalnih odnosa i prepustiti ga primaljama laikinjama koje neće sa rodiljama biti u

hijerarhijskom odnosu. Za feministkinje trećeg vala kojeg obilježava postmodernizam dovodi

se u pitanje binarnost podjele spola i roda kao i dualnost drugih podjela poput tijela i duha.

Kritički se promišlja o tjelesnosti kao dijelu identiteta. Za porođajne prakse, smatraju bitno

je prihvaćanje njihovih različitost i praćenje ishoda. Feministička kritika, kao i kritika

medikalizacije društva otvorila je i pitanje što je to prirodni porođaj. O shvaćanju prirodnog

porođaja iz perspektive rodilja i drugih sudionika u porođaju govori se u šestom poglavlju.

Prirodni porođaj podrazumijeva izostanak medicinskih intervencija. No prirodnost ne znači

pasivno prepuštanje bez aktivnosti rodilje. Prirodno naime ne postoji izvan kulture pa se tako

u prirodnom porođaju traži svjesni pristup i vježbanje prirodnog kroz disanje ili pak tehnike

127

relaksacije. Uz prirodni se porođaj vezuju prvenstveno primalje i doule koje asistiraju rodilji

bez invazivnih zahvata. Nasuprot distanciranom pristupu rodilji u medikaliziranom bolničkom

porođaju u kući se rađa uz podršku najbližih članova obitelji i emocionalnu potporu o čemu

se govori u poglavlju Doma je moguće bez borbe. Moje je istraživanje pokazalo da se na

rađanje u kući uz primalju odlučuju visoko obrazovane, situirane urbane žene nisko rizičnih

trudnoća koje su u većini imale prethodno iskustvo rađanja u institucionalnom okruženju te

nisu željele ponovno proživljavati neugodna iskustva. Usprkos dugom trajanju porođaja i

porođajnoj boli koja nije ublažavana lijekovima njihova iskustva nisu traumatična. Prostor

doma doživjele su kao sigurno i ugodno mjesto za razliku od rodilišta kojeg su doživjele upravo

suprotno kao mjesto straha i emocionalne hladnoće. Valja napomenuti da kazivačice nisu

romantizirale kućni porođaj, a naglasak su stavljale na emocionalnu potporu koja im je

olakšavala prolazak kroz porođajnu bol. U osmom poglavlju riječ je o doulama

podržavateljicama rodilja i trudnica. Doule se bave intimnim radom, one pružaju informacije i

daju im emocionalnu podršku. Njihova se pojava može tumačiti kao reakcija na medikalizirni

porođaj i odnos prema ženama u rodilištima. U nas je riječ o relativno novoj praksi koja postoji

nešto više od jednog desetljeća, a njihov rad karakterizira premošćivanje intimne potpore

unutar i izvan individualnog doma. U ovom se poglavlju razmatra i odnos doula spram

zdravstvenog osoblja: primalja i opstetričara. Dinamika odnosa prema liječnicima i primaljama

se razlikuje. Dok su liječnici manje skloni prihvatiti prisutnost doule u rađaonici, te ih

uglavnom doživljavaju kao smetnju, primalje ih lakše prihvaćaju uviđajući da njima

olakšavaju rad upravo time što su emocionalna potpora rodiljama. Pretposljednje poglavlje

posvećeno je babicama - primaljama. Primalja je uz rodilju povijesno gledano jedna od dviju

figura koja se vezuje uz porođaj kao fiziološki i društveni događaj. Svoj poziv primalje

doživljavaju kao podršku ženama. U poglavlju se analizira njihov profesionalni status te

dinamiku odnosa u rađaonici u odnosu prema liječnicima. Pored toga razmatra se i

nedorečenost pravnog okvira koji im ne omogućava samostalno vođenje fizioloških porođaja

niskog rizika.

Zaključno, na osnovi prikupljene građe ovaj rad nudi smjernice za promjenu dominantne

medicinske paradigme porođaja u Hrvatskoj. Na kraju, valja naglasiti da je jedan od značajnijih

izvornih doprinosa istraživanja primjenjiv i u oblikovanju budućih zdravstvenih politika koje

bi se temeljile na kvalitativno metodološkoj detekciji potreba i interesa rodilja.

128

11. Literatura

Ahmed, Sara. 2020. Kulturna politika emocija. Zagreb:Fraktura

Annandale, Ellen, and Judith Clark. 1996. “What is gender? Feminist theory and the

sociology of human reproduction”. Sociology of Health & Illness, 18/1: 17-44

Beck, Ulrich. 1992. Risk Society. Towards a New Modernity. London: Sage.

Beckett, Katherine. 2005. “Choosing Cesarean. Feminism and the Politics of Childbirth in the

United States”. Feminist Theory 6/3: 251–275.

Belan-Bevandić, Marija. 1996. „Porod na selu“. U: Kako živi narod: život u pasivnim

krajevima. Rudolf Bićanić ur. [Pretisak] Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu:

Nakladni zavod Globus. 85-88.

Belenky, Mary Field. 1998. Ženski načini spoznavanja: razvoj sebstva, svojeg glasa i svojeg

duha. Zagreb: Ženska infoteka.

Bezjak, Petra. 2017. Porodničarsko nasilje: kulturološki i povijesni uzroci nasilja pri

hospitaliziranom porodu. Završni rad. Rijeka: Sveučilište u Rijeci. Filozofski fakultet

Odsjek za kulturalne studije: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:186:558735 (pristupljeno 1.9.2021.)

Blagaić, Vladimir. 2016. “Povijesni pregled porodništva u Hrvatskoj s osvrtom na perinatalnu

i maternalnu smrtnost te usporedba sa europskim zemljama”. U Zbornik radova sa simpozija s

međunarodnim sudjelovanjem. “Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog porodništva”.

Zagreb: Klinička bolnica Sveti Duh, Klinika za ginekologiju i porodništvo, 1-5.

Bohren, M. A., G. J. Hofmeyr, C. Sakala, R. K. Fukuzawa i A. Cuthbert. 2017. “Continuous

Support for Women During Childbirth”. Cochrane Database of Systematic Reviews 7:

CD003766.

Bordo, Susan 2004. Unbearable Weight Feminism, Western Culture, and the Body.

University of California Press.[10th edition]

Brubaker, Sarah Jane i Heather E. Dillaway. 2009.” Medicalization, Natural Childbirth and

Birthing Experiences” Sociology Comapss, Vol. 3/1: 31-48.

Budak, Anita. 2018. “Ljudska prava u porodu”. U Reproduktivna pravda za pravednije društvo.

Iva Davorija i Marinella Matejčić, ur. Rijeka: Udruga za ljudska prava i građansku participaciju

PaRiter, 38-48.

Campbell, Rona i Sam Porter.1997. “Feminist Theory and the Sociology of Childbirth: A

Response to Ellen Annandale and Judith Clark”. Sociology of Health & Illness, 19: 348 - 358.

Carpenter, Laura. 2010. “ On remedicalisation: male circumcision in the UnitedStates and

Great Britain”. Sociology of Health & Illness 32/4: 613–630.

129

Castañeda, Angela N. i Julie Johnson Searcy, ur. 2015. Doulas and Intimate Labour.

Boundaires, Bodies and Birth. Bradford, Ontario: Demeter Press.

Charmaz, Kathy. 2011. Constructing Grounded Theory. A Practical Guide Through

Qualitative Analysis. Los Angeles, London: Sage.

Cheyney, Melissa. 2008. “Homebirth as Systems-Challenging Praxis. Knowledge, Power, and

Intimacy in the Birthplace”. Qualitative Health Research 18: 254-67.

Cheyney, Melissa, Davis-Floyd Robbie. 2022. „Rituals and rites of childbirth across cultures“

U: The Routledge Handbook of Anthropology and Reproduction Sallie Han, Cecília Tomori.

480-293.

Cohen Shabot, Sara. 2021. “Why ‘Normal’ Feels so Bad. Violence and Vaginal Examinations

During Labour. A (Feminist) Phenomenology”. Feminist Theory 22/3: 443–463.

Conrad, Peter. Schneider, Joseph. 1980. „Looking at Levels of Medicalization: A Comment

on Strong’s Critique of the Thesis of Medical Imperialism“. Social Science and Medicine,

14A:75-79.

Conrad, Peter. 2007. The medicalization of society: On the transformation of human

conditions into treatable disorders. Johns Hopkins University Press.

Cosans, Chris. 2004. „The meaning of natural childbirth“. Perspectives in biology and

medicine, 47/2: 266–272. https://doi.org/10.1353/pbm.2004.0022

Čizmić, Jozo i Maja Proso. 2016. “Prava, obveze i odgovornosti pacijenata s posebnim osvrtom

na prava, obveze i odgovornosti trudnica i rodilja”. U Zbornik radova sa simpozija s

međunarodnim sudjelovanjem. “Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog porodništva”.

Zagreb: Klinička bolnica Sveti Duh, Klinika za ginekologiju i porodništvo, 7-26.

Čulinović-Konstantinović, Vesna. 1988. “Tradicijska društveno-medicinska praksa oko

trudnice i poroda u srednjoj Dalmaciji”. Acta Historiae Medicinae, Stomatologiae,

Pharmaciae, Medicinae Veterinariae 28/1-2: 95-102.

Daly, Mary. 1978. Gynecology. The Meta-ethics of Radical Feminism Boston: Beacon Press.

Davis-Floyd, Robbie. 1992. Birth as an American Rite of Passage Berkeley: University of

California Press.

Davis-Floyd, Robbie i Carolyn F. Sargent. 1997. Childbirth and Authoritative Knowledge.

Cross-Cultural Perspectives. Berkeley: University of California Press.

Davis-Floyd, Robbie. 2001. “The Technocratic, Humanistic, and Holistic Models of Birth”.

International Journal of Gynecology and Obstetrics 75 (Supplement No. 1): S5-S23.

Davis-Floyd, Robbie. 2005. “Anthropology and Birth Activism. What Do We Know?”.

Anthropology News 46/5: 37-38.

130

Deitrick, Lynn & Patrick Draves. 2008. „Attitudes towards Doula Support during Pregnancy

by Clients, Doulas, and Labor-and-Delivery Nurses: A Case Study from Tampa, Florida“.

Human Organization, 67(4), 397–406. http://www.jstor.org/stable/44127804

Dražančić, Ante. 2004. “Alternativne metode rađanja”. Gynaecologia et perinatologia 13/2:

43-51.

Dražančić, Ante. 2010. „Razvoj ginekologije i perinatologije, Stručna društva liječničkoga

zbora, Federalne udruge i medicinska periodika iz područja ginekologije i perinatologije u

Hrvatskoj u 20. stoljeću. Prvi dio: Ginekološka sekcija i sekcija za perinatalnu medicinu“.

Gynaecologia et perinatologia 19/2: 101-117.

Dražančić, Ante i Urelija Rodin. 2011. “Izvanbolnička rodilišta Medicinski preživljena ili

korisna?”. Gynaecologia et perinatologia 20/1: 6-15.

Drglin, Zalka. 2003. Rojstna hiša. Kulturna anatomija poroda. Ljubljana: Delta.

Drglin, Zalka. 2019. “Towards Salutogenetic Birth Space”. U Childbirth. M. Z. Jovandaric i S.

J. Milenkovic, ur. London: IntechOpen.

Dugac, Željko. 2010. Kako biti čist i zdrav. Zdravstveno prosvjećivanje u međuratnoj

Hrvatskoj. Zagreb: Srednja Europa.

Dugački, Vladimir. 2003. “Ginekologija, porodništvo i primaljstvo u hrvatskoj između dvaju

svjetskih ratova”. Acta medico-historica Adriatica 1/1: 75-84.

Dugački, Vlatka i Krešimir Regan. 2019. “Povijest zdravstvene skrbi i razvoja zdravstvenih

ustanova na hrvatskom prostoru”. Studia lexicographica 13/25: 35–74.

Dumont A, de Loenzien M, Nhu HMQ, Dugas M, Kabore C, et al. 2022. „Caesarean section

or vaginal delivery for low-risk pregnancy? Helping women make an informed choice in low-

and middle-income countries“. PLOS Global Public Health 2(11): e0001264.

https://doi.org/10.1371/journal.pgph.0001264

El Assadi, Ivana. 2011. “Pravna pitanja vezana uz porođaje kod kuće u Republici Hrvatskoj”.

Primaljski vjesnik 11. s.a.

Ehrenreich, Barbara i Deirdre English. 1986. “‘Bolesne’ žene iz viših klasa”. Žena. Časopis za

društvene probleme žene i porodice 44/1: 26-38.

Emerson Robert, Rachel Fretz i Linda Shaw. 1995. Writing Ethnographic Fieldnotes. Chicago,

London: The University of Chicago Press.

Everson, Courtney i Melissa Cheyney. 2015. “Between Two Worlds. Doula Care, Liminality

and the Power of Mandorla Spaces”. U Doulas nad Intimate Labour. Boundaries, Bodies and

Birth. Angela Castañeda i Julie Johnson Searcy. Bradford, Ontario: Demeter Press, 293-225.

131

Fahy, Kathleen. & Jenny Anne Parrat. 2006. „Birth Territory: a theory for midwifery practice“.

Women and birth: journal of the Australian College of Midwives, 19/2: 45–50.

https://doi.org/10.1016/j.wombi.2006.05.001

Foucault, Michel. 1994. Nadzor i kazna: rađanje zatvora. Zagreb:Informator: Fakultet

političkih znanosti.

Firestone, Shulamith. 1970. The Dilaectic of Sex. New York: Bantam.

Fox, Bonnie i Diana Worts. 1999. “Revisiting the Critique of Medicalized Childbirth. A

Contribution to the Sociology of Birth”. Gender & Society 13/3: 326–346.

Frigoletto, Jr. Fredric D. et al. 1995. “A Clinical Trial of Active Management of Labor”. The

New England Journal of Medicine 333: 745-750.

Frost, Julia, Catherine Pope, Rachel Liebling i Deirdre Murphy. 2006. “Utopian Theory and

the Discourse of Natural Birth”. Social Theory and Health 4: 299-318.

Gaskin, Ina May. 2014. Prirodan porođaj. Zagreb: Mozaik knjiga.

Geertz, Clifford. 1998 [1973]. Tumačenje kultura, 1. Beograd: XX vek.

Geiger, Marija. 2002. „Feministička epistemologija: Kratak pregled feminističke kritike

znanosti”. Revija za sociologiju 33/ 1-2: 103-115.

Gobo, Giampietro. 2009. Doing Ethnography. Los Angeles, London: Sage.

Good, Byron i Mary Jo Good. 1993. “Learning Medicine. The Construction of Medical

Education at Harvard Medical School”. U Knowledge, Power, and Practice. The Anthropology

of Medicine and Everyday Life. Shirley Lindenbaum i Margaret M. Lock, ur. Berkeley:

University of California Press, 81-107.

Grosz, Elizabeth. 2002. “Preoblikovanje tijela”. Treća 4/1: 6-25.

Habek, Dubravko. 2008. “Povijesni razvoj primaljstva, porodništva i ginekologije

bjelovarskoga kraja”. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru 2:

169-186

Habek, Dubravko. 2017. Ginekologija i porodništvo. Zagreb: Medicinska naklada.

Habek, Dubravko. 2020. “O sigurnim porođajima u kući”. Liječnički vjesnik 142: 263–264.

Haire, Doris. 1972. The Cultural Warping of Childbirth. Minneapolis: International Childbirth

Education Association.

Harding, Sandra. 1992. “After the Neutrality Ideal. Science, Politics and ‘Strong Objectivity’”.

Social Research 3: 567-587.

Helén, Ilpo. 2004. “Technics Over Life. Risk, Ethics and the Existential Condition in High-

tech Antenatal Care”. Economy & Society 33/1: 28–51.

132

Horbec, Ivana. 2015. Zdravlje naroda – bogatstvo države. Prosvjećeni apsolutizam i počeci

sustava javnog zdravstva u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

Ilich, Ivan. 2010. Medicinska nemeza. Eksproprijacija zdravlja. Zagreb: Litteris.

Ivanišević, Frano. 1906. Poljica : narodni život i običaji. Reprint izd. JAZU iz 1906.

Split: Književni krug.

Jambrec, Sandra. 2013. “Trudnoća i porod. Antropološki osvrt”. U Konferencija prePOROD

2013. Izazovi i trendovi u maternalnoj skrbi u Hrvatskoj i Europskoj uniji. Daniela Drandić,

ur. Zagreb: RODA, 13-24.

Jambrec, Sandra. 2018. Antropologija trudnoće i poroda. Pregled discipline i implikacije za

Hrvatsku. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet.

Jones, Jane Clare. 2012. “Idealized and Industrialized Labor. Anatomy of a Feminist

Controversy”. Hypatia 27/1: 99-117.

Jordan, Brigitte. 1993. Birth in Four Cultures. A Crosscultural Investigation of Childbirth in

Yucatan, Holland, Sweden, and the United States. Fourth Edition. Long Grove: Waveland

Press.

Jordan, Brigitte. 1997. “Authoritative Knowledge and Its Construction”. U Childbirth and

Authoritative Knowledge. Cross-Cultural Perspectives. Robbie E. Davis-Floyd i Carolyn F.

Sargent, ur. Berkeley: University of California Press, 55–79.

Juretić, Nina. 2013. “Kako nastaje politika asistiranog kućnog poroda u Hrvatskoj”. U

Konferencija prePOROD 2013. Izazovi i trendovi u maternalnoj skrbi u Hrvatskoj i Europskoj

uniji. Daniela Drandić, ur. Zagreb: RODA, 31-42.

Juričić, Živka i Marica Malenica. 2014. “O nekim uzrocima i posljedicama medikalizacije

života i društva. Analitičko-kritički diskurs”. Socijalna ekologija 23/1: 5-38.

Kitzinger, Sheila. 1978. “Pain in Childbirth”. Journal of Medical Ethics 4/3: 119–121.

Kitzinger, Sheila. 1988. The Experience of Childbirth. London: Penguin Books.

Kitzinger, Sheila. 2000. Rediscovering Birth. London: Little, Brown and Company.

Kitzinger, Sheila. 2002. Birth Your Way. London: Dorling Kindersly Publishing.

Kitzinger, Sheila. 2005. The Politics of Birth. London: Books for Midwives.

Kitzinger, Sheila. 2006. Birth Crisis. London: Routledge.

Klaus, Marshal i John Kennell. 1983. “Parent to Infant Bonding. Setting the Record Straight”.

The Journal of Pediatrics 102/4: 575–576.

133

Korać Graovac, Aleksandra. 2016. “Odgovornost roditeljskih udruga u kreiranju javnog

mnijenja u vezi trudnoće i poroda”. U Zbornik radova sa simpozija s međunarodnim

sudjelovanjem. “Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog porodništva”. Zagreb:

Klinička bolnica Sveti Duh, Klinika za ginekologiju i porodništvo, 51-58.

Kuljak, Željka i Deana Švaljug. 2016. “Primaljstvo u Republici Hrvatskoj – pravo i obaveze“.

U: Zbornik radova sa simpozija s međunarodnim sudjelovanjem. “Pravni, etički i medicinski

aspekti suvremenog porodništva”. Zagreb: Klinička bolnica Sveti Duh, Klinika za

ginekologiju i porodništvo, 145-156.

Kukla, Rebecca. 2008. “Measuring Mothering”. International Journal of Feminist

Approaches to Bioethics.1/1: 67-90. DOI: 10.1353/ijf.0.0023

Kukura, Elizabeth. 2018. “Opstetric violence”. The Georgetown Law Journal. 106: 721-801.

https://www.law.georgetown.edu/georgetown-law-journal/wp-

content/uploads/sites/26/2018/06/Obstetric-Violence.pdf

Kuvačić, Ivan. 2005. “Kako smanjiti rizične čimbenike u porodu”. Hrvatski časopis za javno

zdravstvo 1/2. s.a.

Kvale, Steinar i Svend Brinkmann. 2009. Interviews. Learning the Craft of Qualitative

Research Interviewing. Los Angeles, London: Sage.

Lankshear, Gloria, Elizabeth Ettore i David Mason. 2005. “Decision-making, Uncertainty and

Risk. Exploring the Complexity of Work Processes in NHS Delivery Suites”. Health, Risk &

Society 7/4: 361–377.

Lazarus, Ellen. 1994. “What do Women Want? Issues of Choice, Control and Class in

Pregnancy and Childbirth”. Medical Anthropology Quarterly 8/1: 25-46.

Leček, Suzana i Željko Dugac. 2006. “Majke za zdravlje djece. Zdravstveno prosvjetna

kampanja Seljačke sloge (1939. – 1941.)”. Časopis za suvremenu povijest 38/3: 983-1005.

Lovretić, Josip. 1897. „Otok: narodni život i običaji“. Zbornik za narodni život i običaje južnih

Slavena. 2: 91-459

Lønfeldt, N. N., K. Strandberg-Larsen, F. C. Verhulst, K. J. Plessen i E. R. Lebowitz. 2020.

“Birth with Synthetic Oxytocin and Risk of Childhood Emotional Disorders. A Danish

Population-based Study”. Journal of Affective Disorders 274: 112–117.

Lupton, Deborah. 1998. Medicine as Culture. London: Sage.

MacDonald, Margaret. 2006. “Gender Expectations: Natural Bodies and Natural Births in the

New Midwifery in Ontario.” Medical Anthropology Quarterly. 20/2: 235-256.

MacDonald, Margaret. 2011. “The cultural evolution of natural birth”. Lancet, 378: 394-395.

Macfarlane Alison, Dattani N, Gibson R, et al. 2019. „Births and their outcomes by time, day

and year: a retrospective birth cohort data linkage study“. Southampton (UK): NIHR Journals

134

Library; 2019 May. (Health Services and Delivery Research, No. 7.18.) Available from:

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK541376/ doi: 10.3310/hsdr07180

Mansfield, Becky. 2008. “The Social Nature of Natural Childbirth”. Social Science & Medicine

66/5: 1084–1094.

Mason, Jutta. 1988. “Midwifery in Canada”. U Midwife Challenge. Sheila Kitzinger, ur.

London: Pandora.

Martin, Emily. 1987. The Woman in the Body. Boston: Beacon Press.

Martin P, Cortina-Borja M, Newburn M, Harper G, Gibson R, Dodwell M, et al. 2018.

„Timing of singleton births by onset of labour and mode of birth in NHS maternity units in

England,2005–2014: A study of linked birth registration, birth notification, and hospital

episode dana“. PLoS ONE 13(6): e0198183. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0198183

Međimorec, Ana Marija. 2018. Zdravstvo na području koprivničke i đurđevačke Podravine od

1958. do 1962. godine. Diplomski rad. Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet.

Michie, Helena i Naomi R. Cahn. 1996. “Unnatural Births. Cesarean Sections in the Discourse

of the ‘Natural Childbirth’ Movement”. U Gender and Health. An International Perspective.

Carolyn F. Sargent i Caroline B. Brettell, ur. Englewood Cliffs: Prentice Hall, 44–55.

Morton, Christine, Marla Seacrist, Jennifer Torres i Nicole Heidbreder. 2015. „ Cultivating

Collaborative Relationships in the Provision of Labour Support: Doulas and Labour and

Delivery Nurses“ U: U Doulas nad Intimate Labour. Boundaries, Bodies and Birth. Angela N.

Castañeda i Julie Johnson Searcy, ur. Bradford, Ontario: Demeter Press, 170-185.

Nelson, Margaret.1983. „Working-Class Women, Middle-Class Women, and Models of

Childbirth“. Social Problems, 30(3), 284–297. https://doi.org/10.2307/800354

Oakley, Ann. 1983. “Wisewoman and Medicine Man. Changes in the Management of

Childbirth”. U The Rights and Wrongs of Women. Juliet Mitchel i Ann Oakley, ur. London:

Penguin Books, 17-58.

Oakley, Ann. 1984. The Captured Womb. A History of the Medical Care of Pregnant Women.

Oxford: Basil Blackwell.

Oakley, Ann i Germaine Greer. 2005. Introduction. In The Ann Oakley reader: Gender, women

and social science (1st ed., pp. 118–122). Bristol University Press.

https://doi.org/10.2307/j.ctt1t88xpn.20

Odent, Michel. 2000. Preporod rađanja. Zagreb: Ostvarenje.

O'Herlihy C. 1993. „Active management: a continuing benefit in nulliparous labor“. Birth

(Berkeley, Calif.), 20(2), 95–97. https://doi.org/10.1111/j.1523-536x.1993.tb00424.x

Ortner, Šeri. 1983. “Žena spram muškarca, kao priroda spram kulture?”. U Antropologija žene.

Žarana Papić i Lidija Sklevicky, ur. Beograd: Prosveta, 152-163.

135

Patton, Michael Quinn. 2002. Qualitative Research & Evaluation methods (3. izdanje). Los

Angeles, London: Sage.

Petek, Ana. 2012. “Što su hrvatske javne politike?”. Političke analize 3/11: 37-45.

Prka, Matija. Habek, Dubravko. 2011. „Epiziotomija – nove spoznaje“. Gynaecologia et

Perinatologia 20(3):134–139

Ražov, Blanka. 2021. Porod i ritual – prema razumijevanju i humanizaciji tehnokratskog

modela rađanja. Diplomski rad. Zadar: Sveučilište u Zadru Odjel za etnologiju i antropologiju.

https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:162:881861 (pristupljeno 24. 5. 2021.).

Reese Basile, Monica. 2012. Reproductive Justice and Childbirth Reform. Doulas as Agents of

Social Change. Doktorski rad. Iowa: University of Iowa.

https://iro.uiowa.edu/esploro/outputs/doctoral/Reproductive-justice-and-childbirth-reform-

doulas/9983776600802771 (pristupljeno 24. 4. 2021.).

Reissman, Catherine K. 1983. “Women and Medicalization. A New Perspective”. Social Policy

14/1: 3–18.

Rich, Adrienne. 1977. Of Woman Born. Motherhood as Experience and Institution. London:

Virago.

Roditelji u akciji – Roda. 2020. Iskustva trudnica, rodilja i babinjača u zdravstvenom sustavu

u Hrvatskoj 2018. i 2019. godine. Zagreb: Roditelji u akciji – Roda.

Romm, Aviva Jill. 2003. The Natural Pregnancy Book. Your Complete Guide to a Safe,

Organic Pregnancy and Childbirth with Herbs. Berkley: Celestial Arts.

Rossi, Alice s. 1984. „Gender and Parenthood“. American Sociological Review, 49(1), 1–19.

https://doi.org/10.2307/2095554

Rubin, Gejl. 1983. “Trgovina ženama- beleške o političkoj ekonomiji polnosti”. U

Antropologija žene. Žarana Papić i Lidija Sklevicky, ur. Beograd: Prosveta, 91-151.

Ruzek Burt, Sheryl. 1978. The Women’s Health Feminist Alternatives Medical Control. New

York: Praeger.

Shaw, Nancy. 1974. Forced Labor. Maternity Care in the United States New York: Pergamon

Press.

Simkin, Penn, Jenet Whalley i Ann Keppler. 2001. Pregnancy, Childbirth, and the Newborn.

The Complete Guide. New York: Maedowbrook Press.

Skoko, Elena. 2015. “Priča o porodu: iz podzemlja kulturne amnezije do Europskog suda za

ljudska prava”. U O pričama i pričanju danas. Jelena Marković i Ljiljana Marks, ur. Zagreb:

Insitut za etnologiju i folkloristiku, 463-477.

136

Smith, Dorothy E. 2002. [1990]. „The Conceptual Practices of Power“ u: Contemporary

Sociological Theory. Craig Calhoun, Joseph Gerteis, James Moody, Steven Pfaff i

Indermohan Virk (ur.). Malden: Blackwell, 315–322.

Smith-Oka, Vania. 2015. “Being a Doula When Birth Choice is Limited. Supporting Birthing

Mothers in a Mexican Hospital”. U Doulas nad Intimate Labour. Boundaries, Bodies and Birth.

Angela N. Castañeda i Julie Johnson Searcy, ur. Bradford, Ontario: Demeter Press, 153-159.

Solnes Miltenburg, Andrea & van Pelt, Sandra & Meguid, Tarek & Sundby, Johanne. 2018.

„Disrespect and abuse in maternity care: individual consequences of structural violence“.

Reproductive health matters. 26. 10.1080/09688080.2018.1502023.

Sosa, R., J. H. Kennell, M. H. Klaus, S. Robertson i J. Urrutia. 1980. “The Effect of a

Supportive Companion on Perinatal Problems, Length of Labor, and Motherinfant Interaction”.

The New England Journal of Medicine 303/11: 597–600.

Spirić, Erika. 2017. “Osnivanje samostalnih primaljskih jedinica u bolničkom okruženju”.

Primaljski vjesnik 25: 40-45.

Šarin, Duška. 2014. “Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kroz odnos

Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske na primjeru zaštite

ljudskog prava na pristup Sudu”. Pravni vjesnik 30/3-4: 77-100.

Šebalj, Martina. 2022. “Porod kod kuće. Stavovi prvostupnica primaljstva u Republici

Hrvatskoj”. Primaljski vjesnik 32: 1-21.

Škokić, Tea. 2001. “Feministička antropološka kritika. Od univerzalizma do razlike”.

Etnološka tribina 31/24: 5-20.

Šporer, Željka. 1990. Sociologija profesija. Ogled o društvenoj uvjetovanosti

profesionalizacije. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske.

Taylor, Ann Clare Thorington. 2003. Childbirth Practice and Feminist Theory. Re-imagining

Birth in an Australian Public Hospital. Doktorski rad. Newcastle: University of Newcastle.

http://hdl.handle.net/1959.13/41751 (pristupljeno 1. 9. 2021.).

Thomson, Gill i Soo Downe. 2008. “Widening the Trauma Discourse. The Link Between

Childbirth and Experiences of Abuse”. Journal of Psychosomatic Obstetrics & Gynecology

29/4: 268–73.

Tomašić, Pavao, ur. 1941. Majka i dijete. Zagreb: Škola narodnog zdravlja.

Tong, Rosmarie. 1998. Feminist Thought. A More Comprehensive Introduction. Sydney: Allen

and Unwin.

Treichler, Paula. 1990. “Feminism, Medicine and the Meaning of Childbirth”. U Body/Politics.

Women and the Discourses of Science. Mary Jacobus i Evelyn Fox Keller i Sally Shuttleworth,

ur. New York: Routledge.

137

Vondraček-Mesar, Jagoda. 1993. Izolacija rodilje u Hrvata u južnoslavenskom

kontekstu.[magistarski rad] Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet.

Wagner, Marsden. 1986. “Trudnoća, porod i nakon poroda (Zdravstvene službe u Evropi)”.

Žena. Časopis za društvene probleme žene i porodice 44/1: 53-61.

Weitz, Rose i Deborah Sullivan. 1986. “The Politics of Childbirth. The Re-emergence of

Midwifery in Arizona”. Social Problems 33/3: 163-175.

Wesson, Nicky. 2000. Labor Pain. A Natural Approach to Easing Delivery. Rochester: Healing

Art Press.

Willis, Evan. 1989. Medical Dominance. The Division of Labour in Australian Health Care.

Sydney: George Allen & Unwin.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti i organizaciji zdravstvene službe: (s dijelom drugim Općeg zakona

o organizaciji Zdravstvene službe). 1962. Zagreb: Narodne novine.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju: s objašnjenjima. 1980. Zagreb: Centar

za informacije i publicitet.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti. 2008. Zagreb: Narodne novine 150.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti. 2018. Zagreb: Narodne novine 100.

Zakon o liječništvu. 2003. Zagreb: Narodne novine 121.

Zakon o zaštiti prava pacijenata. 2004. Zagreb: Narodne novine 169.

Zimet, Gregory Dahlem et al.1988. „The Multidimensional Scale of Perceived Social Support.

Journal of Personality Assessment, 52/1: 30–41. https://doi.org/10.1207/s15327752jpa5201_2

Zinka, Marija. 1994. “O glagolima roditi/poroditi i njihovim izvedenicama”. Jezik 42/4: 117-

118.

Zola, Irving Kenneth. 1976. “Medicine as an Institution of Social Control”. Ekistics 41/245:

210-214.

Živaković-Kerže, Zlata. 2019. “Dom narodnoga zdravlja u Osijeku. Štamparova zamisao

pretočena u ostvarenje”. Studia lexicographica 13/25: 75–86.

138

Internetski izvori:

Rodin, Aurelija, Ivan Cerovečki i Daria Jezdić. 2022. Porodi u zdravstvenim ustanovama u

Hrvatskoj 2021. godine. Izvješća 2012. Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2022/07/Porodi_2021.pdf (pristupljeno 14. 8. 2023.).

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

https://www.zakon.hr/z/364/%28Europska%29-Konvencija-za-za%C5%A1titu-ljudskih-

prava-i-temeljnih-sloboda (pristupljeno 7. 4. 2022.).

https://uredzastupnika.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Presude%20i%20odluke/Pojatina

%20protiv%20Hrvatske,%20presuda.pdf (pristupljeno 10. 12. 2021.).

Rađajući svoju kćer pjevala sam, i bila u ekstazi.

https://miss7mama.24sata.hr/roditelji/sretna-mama/radajuci-svoju-kcer-pjevala-sam-i-bila-sa-

u-ekstazi-1224 – miss7mama.24sata.hr (pristupljeno 11. 9. 2021.).

Kvalitativna analiza svjedočanstava pacijentica o ginekološkom nasilju #prekinimošutnju.

https://www.roda.hr/media/attachments/udruga/dokumenti/analize_izvjestaji/Rezultati_analiz

e_Prekinimo_sutnju.pdf (pristupljeno 14. 7. 2023.).

Rich, Adrienne. 1984. Notes towards politics of location.

https://openspaceofdemocracy.files.wordpress.com/2017/01/adrienne-rich-notes-toward-a-

politics-of-location.pdf (pristupljeno 13. 7. 2023.).

Zbornik radova sa stručnog skupa Vratimo porođaj ženama: fiziologija trudnoće i porođaja.

10. 3. 2018. Hrvatska komora primalja –Područno vijeće Varaždinske županije.

https://www.komora-

primalja.hr/datoteke/ZBORNIK%20RADOVA%20SA%20STRUCNOG%20SKUPA%2020

18.pdf (pristupljeno 30. 11. 2022.).

www.roda.hr (pristupljeno 15. 10. 2021.).

https://www.merriam-webster.com/dictionary/salutogenesis (pristupljeno 3. 9. 2022.).

https://www.komora-primalja.hr/datoteke/porod%20kod%20kuce.pdf

(pristupljeno15.9. 2023.).

https://doula.hr. (pristupljeno 6.10.2021.)

https://www.paramanadoula.com (pristupljeno 7.10.2021.)

https://www.bipoklub.hr/inducirani-porod-sto-ocekivati-i-kako-se-pripremiti/,

(pristupljeno 16. 8. 2022.).

https://www.cert.hr/wp-content/uploads/2018/08/anonimizacija_i_pseudonimizacija_podataka.pdf

(pristupljeno 1. 9. 2023.).

https://www.womeninadria.com/kucni-porod/ (pristupljeno 13.10.2023.)

139

12. Životopis

Željka Jelavić diplomirala je etnologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu 1984. godine. Magistrirala je rodne studije na Centralnoeuropskom sveučilištu u

Budimpešti 1998. godine. U Etnografskom muzeju zaposlena od 1990. godine. U zvanju je

muzejske savjetnice na poslovima voditeljice muzejske edukacije. Autorica je edukativnih

programa, izložbi, stručnih i znanstvenih članaka. U svom radu usmjerena je promicanju

multikulturalnosti i tolerancije i uključivanju u muzejske programe društveno marginaliziranih

skupina. Dobitnica je specijalnog priznanja Hrvatskoga muzejskog društva za 2012. godinu za

rad s društveno osjetljivim skupinama. Suosnivačica je Centra za ženske studije. Područje

njezina znanstvenog interesa usmjereno je tijelu, reproduktivnim pravima i seksualnosti.

Urednica je više zbornika i časopisa te članica domaćih i međunarodnih strukovnih udruženja.

ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.

Caesarean section or vaginal delivery for low-risk pregnancy? Helping women make an informed choice in low- and middle-income countries

Article

Full-text available

Nov 2022

Women’s fear and uncertainty about vaginal delivery and lack of empowerment in decision-making generate decision conflict and is one of the main determinants of high caesarean section rates in low- and middle-income countries (LMICs). This study aims to develop a decision analysis tool (DAT) to help pregnant women make an informed choice about the planned mode of delivery and to evaluate its acceptability in Vietnam, Thailand, Argentina, and Burkina Faso. The DAT targets low-risk pregnant women with a healthy, singleton foetus, without any medical or obstetric disorder, no previous caesarean scarring, and eligibility for labour trials. We conducted a systematic review to determine the short- and long-term maternal and offspring risks and benefits of planned caesarean section compared to planned vaginal delivery. We carried out individual interviews and focus group discussions with key informants to capture informational needs for decision-making, and to assess the acceptability of the DAT in participating hospitals. The DAT meets 20 of the 22 Patient Decision Aid Standards for decision support. It includes low- to moderate-certainty evidence-based information on the risks and benefits of both modes of birth, and helps pregnant women clarify their personal values. It has been well accepted by women and health care providers. Adaptations have been made in each country to fit the context and to facilitate its implementation in current practice, including the development of an App. DAT is a simple method to improve communication and facilitate shared decision-making for planned modes of birth. It is expected to build trust and foster more effective, satisfactory dialogue between pregnant women and providers. It can be easily adapted and updated as new evidence emerges. We encourage further studies in LMICs to assess the impact of DAT on quality decision-making for the appropriate use of caesarean section in these settings.

Why ‘normal’ feels so bad: violence and vaginal examinations during labour – a (feminist) phenomenology

Article

Full-text available

Apr 2020
Fem Theor

Sara Cohen Shabot

In this article, I argue that many women lack the epistemic resources that would allow them to recognise the practice of vaginal examinations during childbirth as violent or as unnecessary and potentially declinable. I address vaginal examinations during childbirth as a special case of obstetric violence, in which women frequently lack the epistemic resources necessary to recognise the practice as violent not only because of the inherent difficulty of recognising violence that happens in an ‘essentially benevolent’ setting such as the medical one, but also, and mainly, due to the pervasive sexual reification of women under patriarchy and the pervasive shame to which women are subjected. My argument is that the practice of vaginal examinations is indeed experienced – bodily apprehended – as violent by many women, but that full epistemic recognition of this violence is frequently obstructed because the experience perfectly coincides with the normal phenomenological situation of women within patriarchy and thus cannot really be framed as violent. A phenomenological analysis presenting the embodied experience of women under patriarchy as always already essentially tied to sexual availability and commodification, and to shame, will explain this epistemological impairment. A phenomenological take on Judith Butler’s distinction between ‘recognition’ and ‘apprehension’ informs my analysis: I deploy it to provide a richer, more nuanced response to the question of why vaginal examinations are not fully recognised and expressed as violent – even when they are, frequently, apprehended as such. Furthermore, Butler’s ideas about the epistemic ‘framings’ through which we make sense of different kinds of lives (grievable versus ungrievable) will help me to explain how the patriarchal sexual reification of women in fact already frames sexual violence as not-violence – which ultimately also prevents labouring women (and obstetrics staff) from recognising vaginal examinations during labour as violence.

Towards Salutogenetic Birth Space

Chapter

Full-text available

Oct 2019

Zalka Drglin

Births and their outcomes by time, day and year: a retrospective birth cohort data linkage study

Article

Full-text available

May 2019

Background Studies of daily variations in the numbers of births in England and Wales since the 1970s have found a pronounced weekly cycle, with numbers of daily births being highest from Tuesdays to Fridays and lowest at weekends and on public holidays. Mortality appeared to be higher at weekends. As time of birth was not included in national data systems until 2005, there have been no previous analyses by time of day. Objectives To link data from birth registration and birth notification to data about care during birth and any subsequent hospital admissions and to quality assure the linkage. To use the linked data to analyse births and their outcomes by time of day, day of the week and year of birth. Design A retrospective birth cohort analysis of linked routine data. Setting England and Wales. Outcome measures Mortality of babies and mothers, and morbidity recorded at birth and any subsequent hospital admission. Population and data sources Birth registration and notification records of 7,013,804 births in 2005–14, already linked to subsequent death registration records for babies, children and women who died within 1 year of giving birth, were provided by the Office for National Statistics. Stillbirths and neonatal deaths data from confidential enquiries for 2005–9 were linked to the registration records. Data for England were linked to Hospital Episode Statistics (HES) and data for Wales were linked to the Patient Episode Database for Wales and the National Community Child Health Database. Results Cross-sectional analysis of all births in England and Wales showed a regular weekly cycle. Numbers of births each day increased from Mondays to Fridays. Numbers were lowest at weekends and on public holidays. Overall, numbers of births peaked between 09.00 and 12.00, followed by a much smaller peak in the early afternoon and a decrease after 17.00. Numbers then increased from 20.00, peaking at around 03.00–05.00, before falling again after 06.00. Singleton births after spontaneous onset and birth, including births in freestanding midwifery units and at home, were most likely to occur between midnight and 06.00, peaking at 04.00–06.00. Elective caesarean births were concentrated in weekday mornings. Births after induced labours were more likely to occur at hours around midnight on Tuesdays to Saturdays, irrespective of the mode of birth. Limitations The project was delayed by data access and information technology infrastructure problems. Data from confidential enquiries were available only for 2005–9 and some HES variables were incomplete. There was insufficient time to analyse the mortality and morbidity outcomes. Conclusions The timing of birth varies by place of birth, onset of labour and mode of birth. These patterns have implications for midwifery and medical staffing. Future work An application has now been submitted for funding to analyse the mortality outcomes and further funding will be sought to undertake the other outstanding analyses. Funding This project was funded by the National Institute for Health Research (NIHR) Health Services and Delivery Research programme and will be published in full in Health Services and Delivery Research ; Vol. 7, No. 18. See the NIHR Journals Library website for further project information.

1. Authoritative Knowledge and Its Construction

Chapter

Dec 1997

Brigitte Jordan

Birth as an American Rite of Passage

Book

Mar 2022

Robbie Davis-Floyd

This classic book, first published in 1992 and again in 2003, has inspired three generations of childbearing people, birth activists and researchers, and birth practitioners-midwives, doulas, nurses, and obstetricians-to take a fresh look at the “standard procedures” that are routinely used to “manage” American childbirth. It was the first book to identify these non-evidence-based obstetric interventions as rituals that enact and transmit the core values of the American technocracy, thereby answering the pressing question of why these interventions continue to be performed despite all evidence to the contrary. This third edition brings together Davis-Floyd’s insights into the intense ritualization of labor and birth and the technocratic, humanistic, and holistic models of birth with new data collected in recent years.

Porod i ritual - prema razumijevanju i humanizaciji tehnokratskog modela rađanja (Diplomski rad)

Article

Mar 2021

Blanka Ražov

Writing Ethnographic Fieldnotes.

Article

Sep 1996

Medical Dominance: The division of labour in Australian health care

Book

Sep 2020

Evan Willis

Birth with Synthetic Oxytocin and Risk of Childhood Emotional Disorders: A Danish Population-based Study

Article

May 2020
J AFFECT DISORDERS

Background: Concerns have been raised that synthetic oxytocin, a widely used obstetric tool for labor induction and augmentation, may have deleterious effects on the neuropsychological development of children. Few studies have examined the relationship between oxytocin-stimulated labor and emotional disorders. Methods: We conducted a nationwide register-based cohort study including 677,629 singletons born in Denmark in the years 2000 to 2012 and followed through 2016 (median age = 10.6 years). Data on oxytocin-stimulation were obtained from the Danish Medical Birth Register. Cases of emotional disorders - anxiety, obsessive-compulsive disorder, mood or traumatic stress disorders or a redeemed prescription for a selective serotonin reuptake inhibitor - were identified using Danish patient and prescription registries. Results: Oxytocin was used to stimulate 31% of births, and oxytocin-stimulated labor was not associated with childhood emotional disorders (HR = 1.05, 95% CI 0.99, 1.11) after adjustment for maternal history of psychopathology, antidepressants during pregnancy, cohabitation status, highest educational attainment, smoking status during pregnancy, birth year, and indications for labor stimulation. The crude cox model was also small and close to unity (HR = 1.09, 95% CI 1.03, 1.15). Limitations: About 50% of our population had reached the age of 10 years, but the outcome included disorders with later average debut ages. Oxytocin dosage levels are not recorded in the registers. Conclusions: Our small effect size estimates suggest that perinatal synthetic oxytocin does not contribute to the development of emotional disorders. Current evidence does not warrant revision of guidelines for the use of oxytocin in obstetrics.

Prirodni porođaj: etnološka i kulturnoantropološka analiza suvremenih porođajnih praksi u Hrvatskoj

Abstract

Recommended publications

“Tu sam za tebe”“I’m Here for You”: Podrška doule u porođajuDoula Support in Childbirth

Reclaiming The Body, Birthing At Home: Knowledge, Power, And Control In Childbirth

The sociology of childbirth: an autobiographical journey through four decades of research

Always, already-medicalized: Women's prenatal knowledge and choice in two Canadian contexts