ArticlePDF Available

Zagrebački spomenici kao odraz hrvatskoga društva u prostoru i vremenu / Monuments in the City of Zagreb as a Reflection of Croatian Society in Space and Time

Authors:
  • MediaNet d.o.o.

Abstract

This paper presents a sociological analysis of the monumental heritage of the City of Zagreb. Monuments are understood and described as „carriers of symbols” through which the ruling elites in a certain time and space endeavor to shape public opinion. A special focus has been given to the analysis of the temporal and spatial dimensions of monument management. The spatial dimension refers to the characteristics of a particular monument and the broader context of the space, that is, the environment in which it was placed. The temporal dimension refers to the management of monumental heritage by the ruling elites, which change in the process of elite circulation. The process of elite circulation is accompanied with efforts for imposing a historical narrative, which is necessarily a selective process in which certain parts of the collective memory are forgotten and others highlighted. Finally, this paper offers a temporal, that is, historical, context of the installation and meaning of the monumental heritage in the City of Zagreb, both for the people of Zagreb and for the entire Croatian nation.
159
UDK 316
94(497.5)
Prethodno priopćenje
Primljeno: 2. lipnja 2023.
Prihvaćeno: 6. ožujka 2024.
https://doi.org/10.59323/k.15.1.5
U radu se predstavlja i sociološki analizira spomenička baština Gra-
da Zagreba. Spomenici su pritom shvaćeni i analizirani kao „nosite-
lji simbola“ preko kojih vladajuće elite u nekom vremenu i prosto-
ru nastoje oblikovati javno mišljenje. Poseban fokus usmjeren je na
vremensku i prostornu dimenziju upravljanja spomenicima. Prostorna
dimenzija odnosi se na obilježja pojedinoga spomenika i širi kontekst
prostora, odnosno okoline u kojoj je postavljen. Vremenska dimenzija
odnosi se na upravljanje spomeničkom baštinom vladajućih političkih
elita koje se mijenjaju u procesu cirkulacije elita. Proces cirkulacije
elita prate i njihova nastojanja u nametanju povijesnoga narativa što je
nužno selektivan proces u kojem određeni dijelovi kolektivnoga sje-
ćanja bivaju zaboravljeni, a drugi istaknuti. Naposljetku, spominje se i
vremenski, dakle povijesni kontekst postavljanja i značenja spomenič-
ke baštine u gradu Zagrebu, kako za Zagrepčane, tako i za cjelokupan
hrvatski narod.
Ključne riječi: Grad Zagreb, prostorna dimenzija, spomenička baština,
vremenska dimenzija, vremenski kontekst postavljanja
1 Doc. dr. sc. Ivan Perkov, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za soci-
ologiju, Borongajska cesta 83d, 10000 Zagreb, Hrvatska. E-pošta: iperkov@fhs.unizg.hr.
2 Bruno Bogović, mag. educ. hist. et mag. educ. soc., Druga gimnazija Varaždin, Hallerova
aleja 6a, 42000 Varaždin, Hrvatska. E-pošta: bruno236bogovic@gmail.com.
3 Stjepan Krovinović, univ. bacc. soc. et phil. Zagreb, Hrvatska. E-pošta: skrovinov@fhs.hr.
4 Petar Šarić, mag. educ. soc. et mag. educ. phil., Zagreb, Hrvatska. E-pošta: petarsaric98@
gmail.com.
Ivan Perkov1, Bruno Bogović2, Stjepan Krovinović3,
Petar Šarić4
Zagrebački spomenici kao odraz
hrvatskoga društva u prostoru i vremenu
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
160
1. Uvod
Spomenička se baština na prvi pogled može činiti poprilično statičnom i
zdravorazumskom, no ako se podrobnije promotri, mogu se uočiti određene
pravilnosti te dublji simbolički značaj i funkcionalnost njezinoga prisustva u
prostoru. Bolje razumijevanje ove tematike omogućava uvid u dijalektički od-
nos između pojedinca i prostora koji ga okružuje. Spomenici se mogu poimati
kao simbol pobjede nad „egzistencijalnim problemom smrtnosti” pojedinca.
Spomenicima stoga, s pravom, pridajemo društveni značaj, doživljavamo ih
kao otisak jednoga društva u prostoru i vremenu.
Prema sociologu Alfredu Schutzu četiri su područja socijalnoga svijeta, čine
ih prethodnici, suvremenici, sudruštvenici i nasljednici (Ritzer, 1997). Između
sadašnjega društva i prethodnika spomenička baština uspostavlja dijalog tako
što poprima ulogu „medija“ kojim se svjedočanstva iz prošlosti prenose „ov-
dje i sada“ (Jansen, 2007). Time spomenici dobivaju svoj povijesni karakter. S
obzirom na to da spomenik upućuje na (pri)sjećanje na neku određenu točku
u prošlosti, tako je i nužno selektivan u pogledu onoga što je vrijedno sjećanja
(Jansen, 2007). No, ovdje se javlja i problem vrijednosne prosudbe. Točnije,
koji su to kriteriji određivanja onoga što je vrijedno kolektivnoga sjećanja te
razumskoga pitanja o namjerama onih koji o tim pitanjima odlučuju?
Cilj je ovoga rada mapirati spomeničku baštinu grada Zagreba, elaborirati
njezine simboličke funkcije u izgradnji kolektivnoga sjećanja i ustanoviti odraz
povijesnih zbivanja na postojeće gradske spomenike. Kategoriziranje zagre-
bačke spomeničke baštine ticalo se spomeničke građe, bista (poprsja) i spo-
men-ploča (reljefnih i natpisnih) koje su podizali predstavnici političkih vlasti,
pojedinci ili društvene grupacije u čast i zbog značaja određene povijesne lič-
nosti. Kao izvor podataka korištena je virtualna karta spomenika Grada Zagre-
ba5 i terenski istraživački rad autora.
U radu se proučava vremenski raspon određen s nekoliko simboličkih pre-
kretnica koje su od kraja 19. stoljeća do danas zadesile Hrvatsku. Prekretnice
su se pretežito odvijale tijekom društvenih, političkih i ekonomskih promjena
te su paralelno praćene političkim nametanjem novih narativa, kako bi se rede-
niralo kolektivno sjećanje i sam identitet društva. Primjer toga su za hrvatsko
društvo 1945. i 1991. godina (vremenski pravac vidi u: Stanić, Šakaja, Slavuj,
2009, 112). Političke i druge elite takvo redeniranje sjećanja postižu, među
5 SAP Akcija mapiranja spomenika Zagreb [https://sapzagrebulupuh.wordpress.com/].
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
161
ostalim, i interpolacijom u spomeničku baštinu (Bellentani i Panico, 2016).
Iako su dosezi modiciranja kolektivnoga sjećanja političkih elita ograničeni
zatečenom povijesti, akterima i drugim konkurentima unutar konteksta sim-
boličkoga sukoba, nikako ne treba umanjivati njihov značaj. Jedan od glavnih
motiva za ovaj rad upravo leži u osvješćivanju utjecaja moći tih aktera na re-
deniranje simboličkoga prostora urbanih sredina, odnosno društva u cijelosti.
To će biti postignuto analizom povijesnih interpolacija spomeničke baštine na
području grada Zagreba. Upravo taj značaj simboličkoga prostora urbanih sre-
dina ističu Perkov i sur. (2020) na primjeru uličnoga nazivlja: „nazivi ulica i
trgova imaju i izvjestan simbolički značaj, oslikavaju kolektivnu memoriju jed-
noga grada ili nacije u prostoru, ali govore i o aktualnom društvenom trenutku.
Simbolički značaj uličnoga nazivlja varira u odnosu na važnost ulica i trgova u
određenom gradu: glavni trgovi i frekventne ulice u gradskim središtima ima-
ju kudikamo veći simbolički značaj od malenih ulica u predgrađima.“ (2020,
136). Iste se napomene o simboličkom značaju i važnosti položaja mogu primi-
jeniti i na spomeničku baštinu.
2. Teorijski okvir
Kao dio urbanoga prostora spomenička baština može se promatrati u nekoli-
ko različitih dimenzija i pristupa koje su elaborirali Bellentani i Panico (2016).
Pri analizi spomenika postoji vizualna dimenzija pomoću koje se proučavaju
materijalne i simboličke karakteristike pojedinoga spomenika, a ističe se i poli-
tička dimenzija, zato što se postavljanje spomenika može promatrati i kao pro-
ces preko kojega političke elite6 nastoje oblikovati javno mišljenje (Bellentani
i Panico, 2016). Da je tome tako, iskazuju i Perkov i sur. (2020) koji navode da
je „oslikavanje simbola na ulicama i trgovima grada važan pokazatelj prošlosti
i sadašnjosti društva.“ (2020: 143).
Azariahu (1999) tumači odnos između simbola i nositelja simbola te u tom
kontekstu ističe i spomenike. Opisuje ih kao nositelje simbola. Primarna im je
svrha predstavljanje nosivosti neke simbolike, za razliku od predmeta kao što je
novac. Spomenici bi s jedne strane trebali simbolički odražavati one događaje
i osobe koje određena društvena grupa ili zajednica smatra značajnima, dok
6 Manjinski, ali vladajući sloj u društvu koji raspolaže vlašću i moći, u što spadaju i politički
dionici (također organizacije i grupe). Vidi detaljnije u: Abercrombie, Nicholas, Hill, Step-
hen, Turner S. Bryan (2001) The Penguin Dictionary of Sociology. London: Penguin Books,
str. 138-139.
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
162
s druge strane, mogu poslužiti političkim elitama kao moćan alat u selekciji
(uključuje i ekskluziju) i promoviranju „specičnih povijesnih narativa i domi-
nantnih svjetonazora“ (Bellentani i Panico, 2016). Naposljetku, tako selektirani
povijesni narativi, koji su iskomunicirani interpolacijom spomenika, a posred-
stvom kolektivnoga društvenoga sjećanja, mogu stvarati i modicirati nacio-
nalni identitet (Bellentani i Panico, 2016). Za hrvatsku društvenu zbilju upravo
se izmjena različitih društveno-političkih sustava i/ili režima, koji su provodili
selekciju narativa, doima relevantnim. Zbog toga se ta dimenzija može smatrati
kao jedan od faktora koji potpomaže dodatnoj fragmentaciji hrvatskoga nacio-
nalnoga identiteta.
Kada se govori o fragmentaciji, valja spomenuti da od pojedinaca postoji
faktor otpora prema nametnutim narativima političkih elita. Postoji interpre-
tativna razina koja se odvija između interpretacije prolaznika (korisnika) i
percipiranoga spomenika (interpretacije umjetnika) u javnom gradskom pro-
storu (Bellentani i Panico, 2016). Dakle, postoji mogućnost da korisnik spo-
menika drugačije simbolički protumači spomenik od onoga tumačenja koje
mu je namijenio umjetnik. Upravo iz toga razloga može doći do vandalizi-
ranja spomenika jer je to iskaz nezadovoljstva određene društvene grupe ili
pojedinca koja percipirani spomenik povezuje s određenom (negativnom) na-
kupinom značenja. Kao primjer spomenute diskrepancije na području Zagre-
ba, može se uzeti incident učestaloga godišnjega vandaliziranja spomenika
Bacač diska, kipara Vanje Radauša i to u vrijeme svetkovine Uskrsa.7 Ipak,
teško je napraviti razliku između a) vandaliziranja, kao čina neusuglašenoga
tumačenja između nauma umjetnika i prolaznika te b) vandaliziranja kao čina
nepromišljenoga ponašanja.
Prilikom proučavanja spomenika ili imena ulica i trgova te njihovih simbo-
ličkih utisaka na čovjeka nazire se identična problematika odnosa između auto-
nomnoga pojedinca i simboličke mikro-strukture koji bi neki spomenik trebao
reprezentirati, što se također može shvatiti kao odnos čovjeka i okoline, odnosno
krajolika u kojem se on nalazi. Navedeno prepoznaju Stanić i sur. (2009) kada
navode da: „odnos čovjeka i krajolika nije jednostran, jer koliko ljudi mijenjaju
i djeluju na krajolik koji nastanjuju toliko i krajolik ima moć djelovati na ljude.
Utjecaj krajolika na oblikovanje ljudskih života usmjerivan je umnogome na-
7 Vidi više na: Lupiga, s.v. „Tradicija i dalje na životu…“ [https://www.lupiga.com/vijesti/
tradicija-i-dalje-na-zivotu-i-ovog-uskrsa-pimpek-osvanuo-s-ofarbanim-jajcima].
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
163
mjerom određenih struktura moći da kontroliraju javni prostor i s pomoću njega
realiziraju svoja uvjerenja i ciljeve.“ (Stanić, Šakaja, Slavuj, 2009, 89–90).
Važno je uzeti u obzir da se modiciranje sjećanja (memory work) imple-
mentacijom spomeničke baštine ne odvija uvijek bez otpora. Jansen (2007) ela-
borira različita viđenja autora koji objašnjavaju otpor takve vrste. Iako se autori
razilaze u pitanju stupnja, otpor se prema njegovim saznanjima može svesti
na dvije razine. Odvija se na: a) razini već ispisane povijesti, koja prethodi
bilo kojem pokušaju njezine izmjene i b) na razini suvremenoga konteksta,
unutar kojega se odvija sukob između aktera promicatelja određenih „scenarija
sjećanja“ (Jansen, 2007). Političko nametanje narativa često se dodiruje s po-
stojećim, zatečenim narativom koji je ispisala povijest u materijalnoj dimenziji
ili ostavštini spomenika, ali i u kolektivnom sjećanju društva. Povijest zbog
toga ima ograničavajući utjecaj na pokušaje da je se izmjeni. Također, Jansen
(2007) smatra da se potencijalni sukob može odviti među akterima unutar su-
vremenoga konteksta u kojem se različite interpretacije povijesti sukobljavaju
za prevlast nad narativom sjećanja. To se, među ostalim, odvija i na području
spomeničke baštine. Percepcija naroda prema određenim povijesnim osobama,
u čije ime je podignut spomenik, relativno je promjenjiva (Jansen, 2007).
Političke se elite trude zadobiti prevlast nad mogućnosti deniranja per-
cipiranoga značenja koje narod ima prema nekoj osobi u okviru spomeničke
baštine. Sukob elita za simboličku prevlast odvija se unutar triju dimenzija, u
kojima svaka promjena u reputaciji predstavlja nove uvjete za daljnje promjene
sjećanja kolektiva (Jansen, 2007). Te tri dimenzije su: a) istaknutost: određena
povijesna osoba je više ili manje zapamćena u kolektivnoj memoriji; b) valen-
tnost: reputacija povijesne osobe i c) vlasništvo: određene grupe žele zadobiti
prevlast nad pojedinim simbolima.
Taj simbolički sukob može se prikazati Azaryjahuovim poimanjem ka-
nonskoga sustava vrijednosti i simbola koji mogu poslužiti kao utemeljenje
za dominantnu ideologiju koja dolazi u sukob s nekanonskim sustavima sim-
bola suparničkih političkih i vrijednosnih skupina. U autoritativnim režimima
kanonski simboli predstavljaju politički centar koji odlučuje koji su simboli
poželjni te koji bi simboli trebali biti utjelovljeni spomenikom, dok se u plurali-
stičkim društvima na inicijativu neke aktivne grupacije može javiti postavljanje
spomenika kojem većina stanovništva nije sklona (Azaryahu, 1999). Masovno
postavljenje spomeničke baštine samo je jedan od načina kojim su autoriteti
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
164
tijekom razvoja nacija uspostavili svoju vlast nad naglo mijenjajućim društvom
i pritom ostvarili kolektivni identitet (Said, 2002). Društvo je tijekom toga pe-
rioda prolazilo dezintegrirajućim procesima u kojima su nestajale prethodne
društvene jedinice ruralnih i obiteljskih zajednica (Said, 2002). Prilikom ne-
stanka starih društvenih jedinica i pojavom novih okolnosti života u sklopu ur-
banih sredina bilo je potrebno stvoriti nove načine povezivanja velikoga broja
ljudi. Uz postavljanje osoba dostojnih isticanja, autoriteti su vršili integracijske
procese i invencijom javnih ceremonija, institucionalizirano obrazovanje te
„invencijom tradicije“, prilikom koje su izmišljali ili mijenjali stoljećima stare
tradicije kako bi uvjerili heterogene skupine u zajednički, korijenski element
tradicije. (Said, 2002). Takvom invencijom povijesti, u kojoj su probrani speci-
čni dijelovi kolektivnoga sjećanja, stvarao se i novi identitet.
Valjalo bi napomenuti kako nisu sva teorijska stajališta jednakoga pogleda
glede odnosa između pojedinca i prostora te da su se stajališta s vremenom
mijenjala (O`keee, 2007). Do sredine 1980-ih godina na pojedinca se gledalo
kao na izdvojenoga, tj. onoga koji stoji izvan prostora. Iako je takvo gledište
sadržavalo mogućnost ljudske izmjene prostora, prostor nije bio percipiran kao
konstruktivistički proces u stalnom nastajanju, već kao prirodno začeti rezultat
naravi društva. Tek od sredine 1980-ih i 1990-ih godina moglo se uočiti druga-
čije stajalište, prema kojemu je prostor socio-kulturno proizveden, s naglaskom
na moć kao pokretača proizvodnje (O`keefee, 2007, 3–4). Akteri su podijeljeni
u elite koje putem moći i vlasništva kontroliraju i imaju mogućnost mijenjanja
prostora, te ne-elite koje prvenstveno izmjenjuju prostor u oblicima izražavanja
otpora i nezadovoljstva. S druge strane, trenutačno stajalište ide u korist toga da
se ne viktimizira ne-elite, već da ih se promatra kao dio prostora koji se nepre-
stano mijenja i vrši reeksiju nad tim prostorom. Tako je u iscrpnu jednadžbu
za promatranje prostora ušla i svijest, a među ostalim s njome i kolektivna sje-
ćanja, kao konstruktivni i reeksivni element prostora (O`keefee, 2007, 9–10).
Političke elite nastoje ažuriranjem postojeće i postavljanjem nove spome-
ničke baštine oblikovati kulturu i javno mišljenje. Ova tvrdnja glavni je poticaj
za proučavanje političke dimenzije promatranja spomeničkih obilježja. Prou-
čavanjem isključivo u političkoj dimenziji često se zanemaruje pojedinac, od-
nos aktera kao onaj koji percipira i interpretira spomenik na svoj način, te su
upravo zbog toga ovdje spomenuti i primjeri koji stavljaju naglasak na važnost
pojedinca koji nije samo manipulirani objekt, već i djelatni subjekt. Primjena
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
165
pristupa koji naglašava političku dimenziju postavljanja spomeničke baštine ne
oduzima važnost pojedincu, već jednostavno tematici pristupa iz određenoga
kuta gledišta, koji zbog očitih ograničenja ne može objasniti fenomenološka
svojstva spomeničke baštine u očima aktera, ali može dati uvid u makro-pristup
koji pažljivom primjenom na jasnoj empirijskoj građi može upozoriti na neke
pravilnosti koje prate političku dimenziju spomeničke baštine.
U dvjema dimenzijama svojstava spomeničke baštine: a) prostornoj i b)
vremenskoj, razmotrit će se intencije vladajućih elita koje su postavljanjem
ili ažuriranjem spomeničke baštine nastojale oblikovati javno mišljenje i kul-
turu. Prostorna se dimenzija proučava kako bi se ustanovilo kakvu ulogu ima
prostorni položaj i zička obilježja spomenika na percepciju njegove važnosti.
Proučavanje vremena postavljanja spomenika važno je kako bi se uspostavila
veza između cirkulacije elita (Pareto i Mosca) i spomeničke baštine.
3. Spomenici: odraz društva u prostoru
Spomenička baština, kao i svaki drugi objekt, prema mišljenju Bellentanija
i Panica (2016.) zauzima određeni prostor u određenom vremenu. Treba napo-
menuti i vizualnu dimenziju spomenika koja se može sažeti u šest kategorija: I.)
dimenzije, II.) lokacija u odnosu na promatrača, III.) materijal, IV.) topološka
organizacija, V.) eidetička organizacija te VI.) kromatika.
Navedena svojstva mogu biti relevantna kad je u pitanju simbolička razmje-
na jer se simbolika nerijetko pripisuje stvarima kao što su boje, oblici ili materi-
jal (Bellentani i Panico, 2016). Dakako, prostorni elementi spomeničke baštine
ne mogu se ograničavati samo na svojstva pojedinoga spomenika. Važno je
uzeti u obzir i širi kontekst u kojem se taj spomenik nalazi, kako bi se spoznala
njegova važnost i simbolički dojam koji on ostavlja na društvo. Slijedom toga
Azaryahu (1999) nudi tri kriterija prema kojima se može proučiti značaj spo-
menika kao nositelja simbola.
Prvi se odnosi na broj spomenika koji prikazuju neku osobnost, odnosno da:
„Postoji izravna povezanost značenja junaka i broja njegovih spomenika.“; dru-
gi kriterij odnosi se na mjesto gdje je spomenik podignut, pa tako autor navodi:
„Osobito važnim junacima bit će posvećeni središnji spomenici na važnim tr-
govima glavnog i ostalih gradova.“, dok o sporednim ličnostima misli kako će:
„manje važni junaci biti prikazani, ako im uopće pripadne ta čast, na perifernim
spomenicima, i to samo u provincijskim gradovima, a ne u prijestolnici, ili
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
166
pak u parkovima i trgovima izvan gradskoga središta.“ (Azaryahu, 1999). Treći
kriterij odnosi se na veličinu spomenika, što se može svrstati pod ranije spome-
nutu važnost o dimenzijama pojedinih spomenika (Azaryahu, 1999).
4. Spomenici: odraz društva u vremenu
Kako bi se mogla proučiti politička dimenzija spomeničke baštine, važno je
uvažiti aksiomom dualizma političke elite i prosječnih ljudi te ideju da određe-
na elita nastoji održati kanonski sustav vrijednosti putem implementacije nosi-
telja simbola (Pareto, 1935). Nameće se pitanje kakvu to kulturu i sustav vri-
jednosti postojeća vladajuća elita nastoji održati ili izmijeniti? Društvo, kultura
i predmeti simboličke razmjene neprestano se mijenjaju. Društvene promjene
s vremenom se mogu ilustrirati uz pomoć promatranja djelovanja vladajućih
elita prilikom njihova nastojanja da održe kanonski sustav vrijednosti preko
nositelja simbola, u ovom slučaju spomenika.
U četirima opširnim tomovima knjige The Mind and Society iz 1935. godi-
ne, Vilfredo Pareto iznio je teorije u kojima nastoji razjasniti ponašanje, razvoj
i cirkulaciju vladajućih klasa. Službena denicija elite, pa tako i one političke,
koju je Pareto ponudio glasi: „klasa ljudi koji imaju najveće indekse u svojem
području aktivnosti“ (Pareto, 1935), što uvažavanjem heterogenosti članova
društva može opravdati aksiom dualizma elite i prosječnoga čovjeka. Uz već
spomenuto, Pareto je iznio da: „Nad svim ljudima vlada određena elita, oda-
branim elementom u populaciji, i u potpunoj strogosti, psihičko stanje te elite
je ono što analiziramo.“ (Pareto, 1935, 169). To znači da se posebna pozornost
pridaje ponašanju pojedinaca koji čine spomenutu elitu.
Elita je promjenjiva, može se mijenjati iznutra zbog promjena u individu-
alnom načinu razmišljanja, dolaskom novih generacija i njihovih ideja, ali i
inltracijom eksternalnih čimbenika (Pareto, 1934, 169). To dovodi do poznate
Paretove ideje o cirkulaciji elita, koja predstavlja promjenu vladajuće klase na
nekom području u određenom vremenu. Pareto upozorava na način cirkulacije
elite u društvu, dakle da se vladajuća elita, kao i samo društvo, neprestano mi-
jenja. Taj proces cirkulacije elita nerijetko je spor, ali naravno postoje i sluča-
jevi revolucija u kojima dolazi do radikalnih promjena u strukturi elite (Pareto,
1935, 1431). Svaka nova elita sa sobom nosi i pretenzije o važnim sustavima
vrijednosti te ih nastoji manifestirati svojim sredstvima, među ostalim i u nosi-
teljima simbola kao što su to spomenici.
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
167
Navedena teorija može se iskoristiti za razmatranje forme cirkulacije i ma-
nifestiranja lokalnih vladajućih elita i načina na koje je ta forma utjecala na
pojavu raznovrsne spomeničke baštine tijekom zagrebačke povijesti. Prepozna-
vanje razdoblja naglih cirkulacija elita očituje se u vremenskom (povijesnom)
kontekstu. Za potrebe analize prikupljenih podataka uzeta su razdoblja koja se
pretežito podudaraju s periodima naglih društvenih, političkih i ekonomskih
preokreta i koji se mogu shvatiti kao periodi radikalnije cirkulacije elita.
5. Mapiranje spomeničke baštine
U ovom su dijelu rada prikupljeni i objedinjeni podaci o spomeničkoj ba-
štini Grada Zagreba te je predstavljen način njihova prikupljanja. Kao što je
već spomenuto, u kategoriju spomeničke baštine ulaze spomenici, biste i spo-
men-ploče podignute u čast pojedinoj povijesnoj ličnosti. Odabrana je samo
ona spomenička baština koja prikazuje osobe jer su takvi primjeri jednostavniji
za proučavanje s obzirom na to da se u njih jasno mogu uočiti motivi postav-
ljanja. Za osobe koja su prezentirane putem spomenika postoje dostupne infor-
macije, dok su spomenici koji prezentiraju apstraktne forme (pojave) podložniji
osobnoj interpretaciji i zbog toga nepogodniji za ovakav tip istraživanja.
Proces prikupljanja podataka o spomeničkoj baštini temelji se na nekoliko
izvora. Glavni izvor je građa iz knjige, takoreći vodiča materijalnoga (jav-
noga) dobra pod nazivom Spomenici i fontane u gradu Zagrebu akademika
Ivana Kožarića (2007) i mrežni popis s internetske stranice SAP Akcija mapi-
ranja spomenika Zagreb, koji sadrži orijentacijsku kartu i popis dijela spome-
ničke baštine rasprostranjene diljem grada Zagreba. Dakako, oba spomenuta
izvora nisu u potpunosti bila dostatna za adekvatno mapiranje spomeničke
baštine grada Zagreba zato što se ona s vremenom nadopunjavala i mijenjala.
Zbog toga je dio istraživanja obavljen i zičkom intervencijom, odnosno po-
pisivanjem na zagrebačkim ulicama i trgovima. Obilaskom grada uočena su
i tri novija spomen obilježja, koja se ne nalaze u spomenutoj literaturi. To je
spomen-ploča podignuta u čast Marije Radić, postavljena 2014. godine, zatim
bista (poprsje) Nikole Šubića Zrinskoga iz 2017. godine te spomenik prvom
hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je postavljen 2018. godine.
Naknadno, evidentiran je i novi spomenik Andrije Mohorovičića postavljen
2022. godine.
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
168
Tablica 1. Klasikacija spomeničke baštine na zagrebačkim trgovima i ulicama
SPOMENIČKA
BAŠTINA NA PODRUČJU
GRADA ZAGREBA
SPOMENIČKA BAŠTINA
KOJA PRIKAZUJE
POVIJESNU OSOBU
SVA
SPOMENIČKA
BAŠTINA
Kipovi / spomenici 56 241
Biste / poprsja 54 56
Spomen-ploče (1) 39 43
Spomen–ploče (2) * 131 131
UKUPNO 280 471
Izvor: Kožarić, 2007.; SAP Akcija mapiranja spomenika Zagreb; teren
U tablici se mogu uočiti podatci među kojima se nalazi ukupno 470 jedinica
spomeničke baštine na području Grada Zagreba. Od toga 280 jedinica građe
odlazi na spomenike, biste, i spomen-ploče koje prikazuju značajne ličnosti iz
hrvatske prošlosti. Brojčani fundus spomeničke baštine svakako je uidan, tj.
za očekivati je da će se u narednom razdoblju on povećavati i time mijenjati.
Valja upozoriti na klasikaciju spomen-ploča koje su s obzirom na opsežnost
popisane materijalne spomeničke baštine funkcionalno podijeljene u dvije sku-
pine: 1.) spomen-ploče s reljefnim prikazom i 2.)* spomen-ploče s izdvojenim
tekstualnim dijelom (natpisom).
6. Prostorni elementi zagrebačke spomeničke baštine
Spomenimo još jednom da je za analizu vizualne dimenzije spomenike pret-
hodno predstavljeno šest kategorija: I.) dimenzija, II.) lokacija u odnosu na pro-
matrača, III.) materijal, IV.) topološka organizacija, V.) eidetička organizacija
te VI.) kromatika (Bellentani i Panico, 2016). Svaki zagrebački spomenik ima
svoja vizualna svojstva, a pomoću ovih kategorija mogao bi se temeljitije opi-
sati. Kao ogledni primjerak može poslužiti spomenik bana Josipa Jelačića koji
je postavljen na istoimenom trgu u središtu Zagreba. Vezano uz dimenzije spo-
menika, one se prema Ivanu Srši mogu opisati kao „model nadnaravne veliči-
ne“ (Srša, 2016,). Takve dimenzije nisu uobičajene u većine spomenika, već se
može zaključiti da je ovdje korišteno mjerilo dimenzije kako bi se upozorilo na
značaj spomenika. Njegova zička pojava postavljena je na pijedestalu, izrađe-
nom od moslavačkoga granitnoga materijala (Srša, 2016). Topološke postavke
spomenika podrazumijevaju intencionalno postavljene oblike koji mogu sim-
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
169
bolizirati nešto što se također može uočiti na primjeru spomenika bana Jelačića.
Njegov stas i „ratnički duh“ simbolički i ekasno su prikazani na primjeru kipa
gdje ban jaše konja, pri čemu oštricu svoje sablje drži usmjerenu prema napri-
jed. Eidetička svojstva podrazumijevaju specične (ne)pravilnosti koje mogu
naglašavati neki simbolički utisak spomenika. U navedenom slučaju to može
biti povišeno lijevo prednje kopito konja na kojem ban sjedi, iako je interpre-
tacija toga svojstva kipa dakako podložna raspravi. Naposljetku, kromatička
svojstva vežu se uz boju ili svjetlinu spomenika, što također može nešto sim-
bolizirati. Na primjeru spomenika bana Jelačića, ali i većega broja spomenika u
Zagrebu, može se uočiti klasični blago tamniji ton koloracije.8
Ovim oglednim primjerom može se opravdati korištenje spomenute kate-
gorizacije na zagrebačkoj spomeničkoj baštini. Detaljnijom analizom svakoga
spomenika pojedinačno i uspoređivanje njihovih pozicija prema kategorijama
mogao bi se dobiti uvid u specične simboličke postavke vladajuće elite koja je
u određenom vremenu nastojala oblikovati javno mišljenje tako što je upravljala
spomeničkom baštinom čak i na ovoj makrorazini. Dakako, valja uzeti u obzir
i činjenicu da sva spomenuta svojstva spomenika nisu isključivo izabrana zbog
simboličkih implikacija koje sa sobom nose. Uzme li se primjer materijala, pri-
likom odabira potrebno je misliti ne samo na simboliku koja se želi promovirati,
već i na vremensku izdržljivost spomenika, jednom kada ga se postavi.
Pri proučavanju spomenika važno je uzeti u obzir i neke vanjske čimbeni-
ke koji su uvjetovali njegovo postavljanje ili su postavili kontekst u kojem bi
nositelj simbola mogao poslužiti za utemeljenje kanonskih sustava vrijednosti.
Broj, odnosno kvaliteta kojom se neku osobnost prikazuje u okviru spomeničke
baštine na nekom području može reektirati intencije vladajućih elita koje su s
razlogom omogućile višestruko isticanje neke osobnosti kao nositelja simbola
(Azaryahu, 1999).
U prikupljenim podatcima tako se može pronaći nekoliko primjera koji
mogu potvrditi ovu ideju. Jedan takav je dr. Ante Starčević, koji je u Republici
Hrvatskoj poznat kao otac domovine, osoba koja se istaknula u akademskom i
političkom životu. Na području grada zastupljen je s dvama spomenicima, jed-
nom bistom i jednom spomen-pločom. Može se postaviti pitanje zašto je tome
tako? Zaslužuje li on uistinu, zbog svog umijeća djelovanja tijekom života, biti
cijenjen reprezentacijom u obliku spomen-obilježja te je li ta reprezentacija
8 Brončana skulptura podložna je atmosferilijama (na površini bronce tijekom vremena stvara
se patina, tj. promjena boje i teksture).
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
170
na mjestu zbog namjere elite da simbolom oblikuje društvo na način koji to
ona želi? Odgovor na oba pitanja može biti potvrdan, a razlika je u tome što je
prvo pitanje podložno osobnom stavu i vrijednostima, dok je odgovor na drugo
pitanje jasan i nedvojben. Ličnost poput Ante Starčevića sa sobom nosi mnoge
pozitivne simboličke konotacije i težnje nacionalnoj integraciji Hrvatske što se
može shvatiti kao potencijalna intencija elite u određenom vremenu.
Slika 1. Karta grada Zagreba s ucrtanim lokacijama i razmještajem spomeničke baštine
(SAP Akcija mapiranja spomenika Zagreb)9
Nadalje, važno je uzeti u obzir i lokaciju postavljanja nekoga spomenika i
to u odnosu na prostorni kontekst u kojem se on nalazi. Ovo je jedan od kom-
pleksnijih dijelova proučavanja prostorne dimenzije jer se odnosi na područja
koja je nezahvalno znanstveno analizirati jer mnogi prikriveni čimbenici mogu
uvjetovati značaju nekoga specičnoga područja u gradu. U pravilu se centar
grada smatra važnim gradskim prostorom na kojem se postavljaju spomenici
koji „nose“ najveći simbolički značaj. Ostali poznati i važni gradski trgovi, kao
i mjesta većega okupljanja građana također imaju određenu težinu, dok je po-
stavljanje spomenika na prostoru periferije često u drugom planu i rezervirano
je za sporedna spomen obilježja koja vrše funkciju nositelja simbola u prostor-
nom kontekstu u kojem se nalaze (Azaryahu, 1999).
9 SAP Akcija mapiranja spomenika Zagreb, https://sapzagrebulupuh.wordpress.com/karta-2/.
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
171
Na graci s mrežnoga portala SAP Akcija mapiranja spomenika Zagreb
može se uočiti prostorni razmještaj 130 različitih spomenika u Gradu Zagrebu.
Također, uočavaju se određene prostorne pravilnosti. Koncentracija spomenika
očekivano je veća u centru grada te se postepeno smanjuje odmicanjem od nje-
ga. Ostali spomenici uglavnom su postavljeni uz veće ulice, trgove ili perivoje.
Kao ogledni primjer toga ponovno može poslužiti spomenik bana Jelačića. Na-
lazi se na istoimenom trgu koji je prostorno smješten u središtu glavnoga grada
Republike Hrvatske i time nedvojbeno sa svojim karakteristikama potvrđuje
simboličku važnost za Zagreb kao grad, a time i hrvatski narod. Njegovo svje-
sno prostorno postavljanje i održavanje „igra veliku ulogu” u formiranju hrvat-
skog kulturnoga identiteta. Doduše, važnost prostornoga konteksta postavljanja
spomenika može se predočiti i na primjeru spomenika hrvatskoga skladatelja
Frana Lhotke koji se na spomenutoj karti mrežnog portala nalazi pod rednim
brojem 44. u zagrebačkom naselju Prečko. Važno je naglasiti da spomenik nije
postavljen na toj lokaciji kao neki sporedni ili irelevantni nositelj simbola, već
da mnogo toga ovisi o prostornom kontekstu, osobito jer je svojevremeno živio
u ulici gdje je spomenik i postavljen. U prostornom kontekstu bilo je važno
uzeti u obzir lokalne zalihe znanja građana, koji tamo žive te u odnosu na njih
spomenikom obilježiti skladatelja. Dakle, to ne znači da je njegov spomenik
sporedan, barem ne kada se promatra iz perspektive osobe koja tamo živi. Ovaj
drugi primjer može naglasiti stvarnu kompleksnost i isprepletenost zičkih i
kulturnih ciljeva prostorne dimenzije kad se razmatraju razlozi ažuriranja i po-
stavljanja spomenika.
Ipak, primjer spomenika Frana Lhotke pokazuje kako nisu svi simboli jed-
nako relevantni političkim elitama za izgradnju željenog narativa glede širih
tipova identiteta, kao što je nacionalni identitet. Stoga, iako Lhotka može biti
relevantan za identitet određenoga lokaliteta unutar grada gdje je živio, on ne
može vršiti istu simboličku funkciju u središtu i trgovima oko središta grada.
Razlog je taj što centralni trgovi najbliže simboliziraju jedinstvo grada jer je to
dio prostora koji je zajednički najvećem broju ljudi. Time se ujedno, simbolima
koji se u tom prostoru nalaze, prikazuje zajedništvo unutar određenog kultur-
noga konteksta. Isto pitanje može se postaviti i u odabiru simbola koji će vršiti
integracijsku funkciju prilikom izgradnje nacionalnoga identiteta. Ako se kori-
sti logika centralnosti glede prostorne dimenzije, može se zaključiti da i simboli
moraju predstavljati nešto što je zajedničko većem broju ljudi, uz sve ostale
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
172
karakteristike koje bi bile dostojne integracijske funkcije jednoga naroda, kao
što je i vidljivo na već spomenutom primjeru Ante Starčevića.
Stvarnost kakvu poznajemo ne bi imala smisla da se opisuje samo prosto-
rom jer je statičnost prostora neprirodna i kao takva ne može poslužiti za ra-
zumijevanje ljudske okoline. Stoga će se u nastavku rada uvažiti i dinamika
vremena, kako bi se provjerilo mijenja li se spomenička baština proporcionalno
s cirkulacijom elita te mogu li se u tom procesu uočiti neke anomalije i pravil-
nosti. Na temelju dostupnih podataka razmotrit će se upravo to pitanje uz još
nekolicinu povezanih povijesno opravdanih podjela.
7. Vremenski elementi zagrebačke spomeničke baštine
Elite koje nastoje oblikovati društvo i kulturu uz pomoć simbola to rade u
nekom vremenskom kontekstu (Pareto, 1935). Činjenica je da se elite, kao i svi
drugi dijelovi društva, prolaskom vremena mijenjaju. Događa se proces cirku-
lacije elita kojim se članovi aktualnih vladajućih elita zamjenjuju novim ljudi-
ma koji nadalje na svoj način vrše postojeće funkcije (Pareto, 1935), od kojih je
i oblikovanje javnoga mišljenja putem ažuriranja spomeničke baštine na nekom
području. Cirkulacija elita nije jednostavan proces koji bi se neprestano doga-
đao jednakom brzinom. Tako postoje primjeri kada se u vremenima određenih
revolucija ili političkih promjena proces cirkulacije elita zbivao ubrzano i dra-
stično (Pareto, 1935). Grad Zagreb i njegovi stanovnici tijekom 20. stoljeća
proživjeli su nekoliko izmjena vlasti te gledali kako one ostavljaju traga na
lokalnoj kulturi i društvu. Nedvojbeno je da su neke promjene u strukturi cirku-
lirajuće elite tijekom 20. stoljeća bile drastičnije od drugih. Grad je u periodu
od samo jednoga stoljeća bio sastavnim djelom nekoliko državnih formacija:
Austro-Ugarske Monarhije, u međuratnom periodu u sastavu Države Slovena-
ca, Hrvata i Srba, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije,
zatim Nezavisne Države Hrvatske te Socijalističke Federativne Republike Ju-
goslavije, dok danas ima funkciju glavnoga grada Republike Hrvatske. Preu-
zeta je podjela iz rada (Stanić i sur. 2009) u kojem se postupci preimenovanja
zagrebačkih ulica i trgova tijekom protekloga vremena.10
Primarna razlika nazire se u tome što je autorica za početak podjele predsta-
vila period reformi „bana pučanina“ Ivana Mažuranića (1873–1880), dok je u
10 Detaljnije o kronološkoj podjeli vidjeti u: Stanić, J., Šakaj, L. i Slavuj, L. (2009). Preime-
novanje zagrebačkih ulica i trgova. Migracijske i etničke teme, 25 (1-2), 116–122.
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
173
ovom radu za spomenuto razdoblje prikladnije koristiti institucionalno objekti-
vizirani sustav ondašnje hrvatske elite u sklopu Austro-Ugarske Monarhije sve
do perioda koji završava 1918. godinom, okončanjem Prvoga svjetskoga rata.
Ova podjela mogla bi biti i puno detaljnija jer su se neki od navedenih sustava
čak i u okviru svog postojanja podosta mijenjali, ali je za potrebe rada ipak do-
statna jer ekasno ocrtava granice konkretnih sustava koji su se transformirali
paralelno s radikalnijim cirkulacijama elita.
Tablica 2. Spomenička baština koja se odnosi na povijesne ličnosti, na zagrebačkim
ulicama i trgovima – vrijeme postavljanja
Vrijeme
postavljanja
spomeničke
baštine
Spomenici
Biste
Spomen-
ploče 1
Spomen-
ploče 2
Do kraja Prvoga
svjetskoga rata na
lokalnom području /
kraj Austro-Ugarske
Monarhije
8 8 5 4
Međurazdoblje dvaju
svjetskih ratova
(D SHS, K SHS,
Kraljevina Jugoslavija)
81 7 7
Nezavisna Država
Hrvatska 21 3 0
Hrvatska u
Socijalističkoj
Federativnoj Republici
Jugoslaviji
22 23 10 69
Republika Hrvatska 16 21 14 51
UKUPNO = 280 56 54 39 131
Izvor: Kožarić, 2007.; SAP Akcija mapiranja spomenika, Zagreb; teren
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
174
Tablica 3. Sveukupna spomenička baština na zagrebačkim ulicama i trgovima –
vrijeme postavljanja
Vrijeme postavljanja
spomeničke baštine
Spomenici
Biste
Spomen-
ploče 1
Spomen-
ploče 2
Do kraja Prvoga
svjetskoga rata na
lokalnom području / kraj
Austro-Ugarske Monarhije
10 8 7 4
Međurazdoblje dvaju
svjetskih ratova (D
SHS, K SHS, Kraljevina
Jugoslavija)
16 1 9 7
Nezavisna Država
Hrvatska 511 0
Hrvatska u Socijalističkoj
Federativnoj Republici
Jugoslaviji
131 25 10 69
Republika Hrvatska 79 21 16 51
UKUPNO = 471 241 56 43 131
Izvor: Kožarić, 2007: SAP Akcija mapiranja spomenika Zagreb; teren
Na temelju predstavljenih podataka u Tablici 2. i Tablici 3. može se zaklju-
čiti da je svaka vladajuća elita svojevremeno postavljala spomenike putem ko-
jih se nastojao oblikovati društveni život, time i kultura te shvaćanje prošlosti.
Realna je mogućnost da su u prethodnim razdobljima, tijekom Austro-Ugarske
Monarhije ili Nezavisne Države Hrvatske, postavljani spomenici koji su s vre-
menom maknuti, naročito u sustavima koji su uslijedili nakon njih i da zato o
njima danas nemamo dovoljan broj dostupnih podataka. Vladajuće strukture
svojevremeno nisu samo postavljale spomenike, već i micale, a to se može
zorno uočiti i na spomenutom primjeru spomenika bana Josipa Jelačića, koji
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
175
je postavljen 1866. godine, da bi ga u socijalističkoj Jugoslaviji 1947. godine
uklonili s trga (tada preimenovan u Trg Republike), a gdje je ponovno vraćen
1990. godine (Srša, 2016). Postavljanja i micanja ovoga spomenika bila su po-
litički motivirana od vladajućih elita koje su svojim djelovanjem htjele (pre)
oblikovati kulturu. Bez obzira na nedostatak podataka o tome koji su spomenici
micani i postavljani u kojem sustavu tijekom 20. stoljeća, može se zaključiti da
se mnogo više spomenika postavilo u aktualnom i bivšem sustavu elita, nego
u starijim režimima. Implikacije koje ta informacija može imati višestruke su.
To može značiti da se u navedenom vremenu povećala svijest elita o važ-
nosti simboličke implementacije spomeničke baštine, može značiti i da je ra-
zvoj industrije i ekonomije omogućio raspolaganje s više sredstava koja su
onda preusmjerena u projekte koji nisu nužni za životnu mogućnost puka, kao
što je postavljanje nositelja simbola zbog integracije ljudi u cjeline koje zastu-
pa vladajuća elita. Zanimljiv je i podatak da se postavljanje spomen-obilježja
uglavnom nije događalo neposredno nakon radikalnijih promjena u strukturi
elita, već su se spomenici postavljali tek nakon što je vladajuća elita osigurala
svoje mjesto u strukturi moći.11
Ovaj trend prate svi predstavljeni periodi radikalne cirkulacije elita, osim
tranzicije iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u suvremenu Re-
publiku Hrvatsku. Do 1993. godine postavljeno je čak 14 spomen obilježja,
dok drugi sustavi ne prate takav trend. Tek nekoliko spomenika je postavljeno
u preostalim sustavima: ako se promatra period od otprilike tri godine nakon
formiranja vlasti. Kada se usporede brojevi spomenika u suvremenoj Republici
Hrvatskoj i prva tri navedena sustava, to možda i ne izgleda tako iznenađujuće,
ali u odnosu na vlast u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, kada
se također na području Zagreba postavljalo mnoge spomenike, takva se razlika
čini vrijednom proučavanja. Registrirana spomenička baština može pomoći u
shvaćanju načina razmišljanja ondašnjih vladajućih elita i tipu društva kakvog
su nastojali održati. Primjerice, spomenik dr. Ante Starčevića koji je 1909. go-
dine postavljen u Zagrebu, može u određenoj mjeri reektirati pluralistički
karakter austro-ugarskoga društva u kojem je lokalnim nekanonskim elitama
bilo dozvoljeno postaviti spomenik osobi kao što je bio Starčević koji vrlo
jasno simbolizira ideju nacionalne, samostalne hrvatske države. Ranije opisani
spomenik banu Jelačiću također je opstao u tom vremenu bez obzira na očiti
11 Spomenik Vladimiru Nazoru, bista Ive Lole Ribara, spomenik Većeslavu Holjevcu i dr.
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
176
konikt s Mađarima koji je takva ličnost mogla predstavljati. Ovakvi primjeri
ne moraju nužno upućivati na toleranciju vladajuće elite prema zasebnim je-
dinicama pod njihovim vodstvom, već mogu upozoravati na slabost ili održa-
vanje ravnoteže u strukturama moći tadašnjega režima. Na temelju podataka
prikazanih u tablici može se uočiti i da je vladajuća socijalistička elita puno
veći postotak spomenika temeljila na apstraktnim stvarima, pojavama, a naro-
čito idejama, u odnosu na druge sustave, iako i suvremena Republika Hrvatska
ima daleko više spomenika apstraktnoga karaktera od onih koji predstavljaju
stvarne osobnosti. Tri vremenski prvotna sustava u većoj su se mjeri fokusirala
na spomenike postavljene povijesnim osobama. Može se denirati tendencija
rasta postotka spomen-obilježja apstraktnoga karaktera koja je dosegla svoj
vrhunac u jugoslavenskom (socijalističkom) režimu i lagano oslabila u Repu-
blici Hrvatskoj.
Treba pripaziti u donošenju bilo kakvih zaključaka glede namjera i uzro-
ka postavljanja te implikacija određene spomeničke baštine na svijest naroda.
Drugim riječima, nemamo uvid u jačinu kojom je svaki spomenik vršio utjecaj
na kolektivno sjećanje te nam zato brojevi ne govore puno o utjecaju koji su
elite tijekom prekretnica pokušavale ili uspijevale vršiti postavljanjem spome-
ničke baštine. Jedan aspekt podataka nedostaje za donošenje konkluzivnih pro-
pozicija.
Spomenička interpolacija ne mora nužno biti planirana u svrhu stvaranja
identiteta. Naime, u trenutačnoj socio-ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj za ra-
zliku od čvršćeg državnoga upravljanja minulih sustava, moguće je da postav-
ljanje spomeničke baštine i nije toliko promišljeno kako to literatura navodi.
Uzevši u obzir ekonomsku situaciju koju neki autori navode, kao što je ortački
kapitalizam12, moguća su i uplitanja privatnoga interesa u odlučivanje o javnom
dobru pa i urbanom planiranju općenito. U takvoj situaciji moguće je zamisliti
da mnogi spomenici nastaju zbog samog čina postavljanja, a ne nužno zbog
promišljenoga planiranja vladinih institucija.
Može se postaviti pitanje postoji li uopće simbolička nit koja bi poveziva-
la kolektiv u zajedničku točku, ako se u obzir uzme polarizacija (disonantna
baština) i heterogenost pluralističkog društva?13 Kada je u pitanju spomenička
12 Sintagma kojom se opisuje (interesna) povezanost između političara i poduzetničkih di-
onika. Vidi u: Franičević, V. (2002). Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću
tranzicije u Hrvatskoj. Politička misao, 39 (1), 3–34.
13 Vidi više u: Tunbridge, J. E; Ashworth, G. J. (1996.) Dissonant Heritage: The Management
of the Past as a Resource in Conic, Chichester: John Wiley and Sons, 34–59.
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
177
baština termin disonance pretpostavljiv je s obzirom na političku, društvenu i
kulturološku podlogu podizanja iste. Može se promotriti u uzročnicima nesla-
ganja o postavljenim primjercima spomenika, što zbog različitih vrijednosti i
pogleda na neke ljude, događaje i trenutke iz hrvatske povijesti. Vrlo je vjero-
jatno da postoje mnogi takvi primjeri, no o tome bi valjalo raspravljati tek kada
se ispitaju mišljenja ljudi, što može biti cilj za neko drugo, srodno istraživanje.
8. Zaključak
Spomenička baština na području Grada Zagreba ostavlja trag na svakom
pojedincu koji proizlazi ili živi na tom području. Upravo zbog takvoga dojma
vladajuće elite postavljanjem spomenika nastoje oblikovati javno mišljenje po-
pulacije na određeni (željeni) način. Spomenike koji služe kao nositelji simbola
za održavanje kanonskoga sustava postavljali su politički akteri koji su činili
strukturu moći tijekom zagrebačke prošlosti. Postoje primjeri koji pokazuju
kako pojedinac može interpretirati spomeničku baštinu na drugačiji način od
onoga koji joj je prvotno namijenio postavljač, kao što je slučaj sa spomenikom
Bacača diska na Maksimiru. Ipak, na pitanje o odnosu pojedinca i njegove
okoline teško je dati konkretan i jasan odgovor. Zbog toga je korisno razmotriti
namjere vladajućih elita kada je u pitanju upravljanje, a time i utjecaj na obli-
kovanje javnoga mišljenja putem spomeničke baštine. Prikupljeni podatci raz-
motreni su u dvjema teorijskim potkrjepama: dimenziji prostora i vremenu po-
stavljanja spomenika, bista i spomen-ploča (sveukupno: spomeničke baštine).
Prostornu dimenziju karakteriziraju vizualna svojstva svakoga pojedinoga
spomenika, ali i kontekst prostora u kojem se on nalazi. Vremenska se dimen-
zija odnosi na vladajuće elite i njihovu cirkulaciju u društvu koje se neprestano
mijenja. Većina analiziranih spomenika, za razliku od bista ili spomen-ploča,
prikazuje apstraktnije forme, dok biste i spomen-ploče prema brojnosti uglav-
nom prednjače u prikazima važnih ličnosti iz hrvatske povijesti. U okvir pro-
storne dimenzije spomenika, primjerom kipa podignutoga u čast bana Josipa
Jelačića prikazana je važnost vizualnih elemenata spomenika. Uz pomoć karte
Grada Zagreba koja je dio projekta SAP Akcija mapiranja spomenika, Zagreb
prikazana je koncentracija (gustoća) postavljene spomeničke baštine na zagre-
bačkim ulicama i trgovima. Najviše spomenika nalazi se u blizini centra grada,
dakle povijesne urbane cjeline, dok je ostatak spomenika raspršen i vezan za
prostor ulica, avenija ili nekih manjih trgova. Nekoliko spomenika nalazi se u
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
178
specičnim dijelovima grada što ne mora nužno sugerirati njihovu sporednost,
već upućuje na važnost povijesnoga konteksta nekog područja koji razlučuje
nakanu postavljanja spomenika. Za svrhu proučavanja vremenske dimenzije
spomeničke baštine u Zagrebu, istaknuto je pet razdoblja u kojima su vladale
specične vladajuće elite, a za postavljanje prekretnica tih razdoblja prikazani
su trenutci radikalnijih cirkulacija političkih elita. Najviše spomenika na po-
dručju Grada Zagreba postavljeno je u suvremenoj Hrvatskoj, ali i u bivšem
sustavu Socijalističke Jugoslavije. Kod većine prikazanih sustava manje je spo-
menika postavljeno neposredno nakon ili tijekom radikalnijih cirkulacija elita.
Iznimku čini tranzicijsko razdoblje iz političkih kontura Socijalističke Jugosla-
vije u samostalnu Republiku Hrvatsku jer je značajan broj spomenika postav-
ljen još 1990. i 1991. godine. Povijesne ličnosti koje su obilježene spomenič-
kim postavljanjem u specičnom povijesnom periodu Zagreba također jasno
reektiraju vrijednosti koje je pojedini režim, tj. politička elita nastojala zastu-
piti. Valja još upozoriti na povijesni kontekst postavljanja spomeničke baštine
što je rezultiralo time da suvremeni prostor zagrebačkih trgova i ulica obiluje
„živim“ uspomenama na pojedine pozitivne ili negativne povijesne trenutke,
procese i hrvatske velikane kao što su to Petar Preradović, kralj Tomislav ili ban
Josip Jelačić, a one su rezultat već prije spomenutih političkih, kulturoloških i
društvenih promjena koje su se dogodile unatrag stotinjak i više godina.
Popis izvora i literature
Abercrombie, Nicholas, Hill, Stephen, Turner S. Bryan (2001). The Penguin
Dictionary of Sociology. London: Penguin Books.
Azaryahu, Maoz (1999). Politički simboli u svakidašnjici. Polisistemski pristup
u istraživanju. Etnološka tribina, 29(22), str. 255–273
Bellentani, Federico; Panico, Mario (2016). The meanings of monuments and
memorials: toward a semiotic approach. Punctum, 2(1), str. 28–46.
Franičević, Vojmir (2002). Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću
tranzicije u Hrvatskoj. Politička misao, 39 (1), str. 3–34.
Jansen, Robert (2007). Resurrection and Appropriation: Reputational Trajecto-
ries, Memory Work, and the Political Use of Historical Figures. American
Journal of Sociology, 112 (4), str. 953–1007.
I. Perkov, B. Bogović, S. Krovinović, P. Šarić: Zagrebački spomenici kao odraz..., str. 159–180
179
Kožarić, Ivan (gl. ur.) (2007). Spomenici i fontane u gradu Zagrebu. Zagreb:
Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode.
O´keee, Tadhg (2007). Landscape and Memory: Historiography, Theory, Met-
hodology. U: (Nicholas Moore; Yvonne Whelan (ur.), Heritage, Memory
and the Politics of Identity New Perspectives on the Cultural Landscape.
Hampshire: Ashgate Publishing Limited, str. 3–19.
Pareto, Vilfredo (1935). The mind and society, Volume 1 Non-Logical Conduct.
U: Arthur Livingston (ur.) preveli: Andrew Bongiorno, Arthus Livingston
i James Harvey Roger New York: Harcourt, Brace and Company, INC, str.
75–171.
Pareto, Vilfredo (1935). The mind and society, Volume 3 Theory of Derivations
U: Arthur Livingston (ur.) preveli: Andrew Bongiorno, Arthus Livingston i
James Harvey Roger London: Jonathan Cape Ltd, str. 1120–1433.
Pareto, Vilfredo (1935). The mind and society, Volume 4 Theory of Derivations
U: Arthus Livingston (ur.) preveli: Andrew Bongiorno, Arthus Livingston
i James Harvey Roger London: Jonathan Cape Ltd, str. 1915–1933.
Perkov, Ivan; Brezovec, Erik; Ježovita Josip (2020). Sociološki aspekti pro-
mjena naziva ulica i trgova u gradu Zagrebu od osamostaljenja Hrvatske
do danas // Zbornik radova međunarodne znanstveno-stručne konferenci-
je Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država / Perić Kaselj, Marina
(ur.). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. str. 135–146.
Radić, Ante, 22. travnja 2014., TRADICIJA I DALJE NA ŽIVOTU…, Lupiga.com
(https://www.lupiga.com/vijesti/tradicija-i-dalje-na-zivotu-i-ovog-uskr-
sa-pimpek-osvanuo-s-ofarbanim-jajcima). (Pristup ostvaren 29. 6. 2021.).
Ritzer, George (1997). Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Nakladni za-
vod Globus.
Said, Edward Wadie (2002). Invention, Memory, and Place. U William John
Thomas Mitchell (ur.), Landscape and Power, izd: 2. Chicago: University
of Chicago Press, str. 241-261.
SAP (snimanje, arhiviranje, prikazivanje), akcija mapiranja spomenika Zagreb
(2013.). sapzagrebulupuh. (https://sapzagrebulupuh.wordpress.com/kar-
ta-2/). (Pristup ostvaren 30. 6. 2021.).
Srša, Ivan (2016). Spomenik banu Jelačiću u Zagrebu (Uz 150. obljetnicu po-
dignuća spomenika i 215 obljetnicu Jelačićeva rođenja). Kaj, 49/235 (3-4),
str. 117-138.
KROATOLOGIJA 15 (2024.) broj 1
180
Stanić, Jelena, Laura Šakaja i Lana Slavuj. (2009). Preimenovanja zagrebačkih
ulica i trgova. Migracijske i etničke teme 25, br. 1-2, str. 89–124.
Tunbridge, John E.; Ashworth, J. Gregory. (1996). Dissonant Heritage: the
Management of the Past as a Resource in Conict. Chichester: John Wiley
and Sons, str. 34–59.
Monuments in the City of Zagreb as a Reection
of Croatian Society in Space and Time
Summary
This paper presents a sociological analysis of the monumental heritage of the City
of Zagreb. Monuments are understood and described as „carriers of symbols” through
which the ruling elites in a certain time and space endeavor to shape public opinion. A
special focus has been given to the analysis of the temporal and spatial dimensions of
monument management. The spatial dimension refers to the characteristics of a particu-
lar monument and the broader context of the space, that is, the environment in which it
was placed. The temporal dimension refers to the management of monumental heritage
by the ruling elites, which change in the process of elite circulation. The process of
elite circulation is accompanied with eorts for imposing a historical narrative, which
is necessarily a selective process in which certain parts of the collective memory are
forgotten and others highlighted. Finally, this paper oers a temporal, that is, historical,
context of the installation and meaning of the monumental heritage in the City of Za-
greb, both for the people of Zagreb and for the entire Croatian nation.
Keywords: City of Zagreb, spatial dimension, monumental heritage, temporal dimen-
sion, temporal context of installation.
ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.
Article
The Zapatistas and Sandinistas both invoked historical figures in their rhetoric, but they did so in very different ways. This variation is explained by a model of path-dependent memory work that is sensitive to how previous memory struggles enable and constrain subsequent uses of historical figures. Specifically, previous struggles produce distinct reputational trajectories that condition the potential utility of different modes of memory work. The cases illustrate two reputational trajectories, which are situated within a broader field of mnemonic possibilities. This article offers a provisional baseline for comparing contested memory projects and supplies a framework for analyzing the opportunities and constraints by which reputational trajectories condition memory work. It builds on a recent processual emphasis in the collective memory literature and suggests that the contentious politics literature needs to historicize its conception of culture and take seriously the operation of constraints on symbolic work.
Article
Sažetak Polazeći od analitičkog modela i kategorija američke radikalne političke ekonomije, autor analizira dinamiku ekonomskih promjena u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina. Osobito značajnim za razumijevanje te dinamike autor smatra njezinu dimenziju koju – na tragu klasika političke ekonomije – naziva "moral-nom ekonomijom tranzicije". Temeljna institucionalna i socijalna struktura aku-mulacije u hrvatskom gospodarstvu devedesetih godina obilježena je fenomenima poput državnog populizma, klijentelizma i ortačkog kapitalizma, koji su rezultat HDZ-ova modela "nacionalnog kapitalizma", tj. specifičnog sklopa ekonomske politike i privatizacije gospodarstva. Taj model nije riješio glavne razvojne pro-bleme niti je osigurao zadovoljavajuće stope gospodarskog rasta. Političko-eko-nomska bilanca prvog desetljeća tranzicije u Hrvatskoj stoga je negativna. Autor zaključuje da je u drugom desetljeću tranzicije nužno uspostaviti novi političko-ekonomski model, koji će odgovoriti na glavne izazove s kojima je suočeno hr-vatsko društvo: postizanje gospodarskog razvoja, povećanje produktivnosti, re-dukcija prevelikog državnog aparata, pomirenje imperativa akumulacije i demo-kratske legitimnosti te obnova moralne ekonomije i povjerenja. Ključne riječi: Politička ekonomija, moralna ekonomija, institucionalna i socijalna struktura akumulacije, ortački kapitalizam, privatizacija, tranzicija, ovisnost o prije-đenom putu, Hrvatska * Ovo je revidirana, za ovu priliku unekoliko skraćena, verzija autorovog rada "Political and Moral Economy in the First Decade of Transition in Croatia" izloženog na međunarodnom skupu "Transitional Economies in Central-Eastern Europe and East Asia", The International Center for the Study of East Asian Development (ICSEAD) Workshop, u Budimpešti 24.-25. studenog 2000. Autor se zahvaljuje organizatoru skupa na dopuštenju da rad tiska na hrvatskom jeziku. ** Vojmir Franičević, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na predmetima Politička ekonomija i Počela ekonomije.
Article
v.1. Non logical conduct. -- v.2. Theory of residues
Zagreb: Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode
  • Ivan Kožarić
Kožarić, Ivan (gl. ur.) (2007). Spomenici i fontane u gradu Zagrebu. Zagreb: Grad Zagreb, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Uz 150. obljetnicu podignuća spomenika i 215 obljetnicu Jelačićeva rođenja). Kaj, 49/235 (3-4), str
  • Ivan Srša
Srša, Ivan (2016). Spomenik banu Jelačiću u Zagrebu (Uz 150. obljetnicu podignuća spomenika i 215 obljetnicu Jelačićeva rođenja). Kaj, 49/235 (3-4), str. 117-138.