DEMOKRACIJA, DEMOGRAFIJA I DIJASPORA: IZBORNI LEGITIMITET, KLJUČ ZA HRVATSKU BUDUĆNOST

Abstract

S osvrtom na trideset godina od utemeljenja suverene Republike Hrvatske, ovaj rad istražuje do koje je mjere hrvatski izborni proces uspio ili nije uspio u ostvarivanju demokratskih prava građana u slobodnom, zdravom, otvorenom i produktivnom društvu. U poštenim istraživačkim razgovorima koji su vođeni s uglednim hrvatskim političkim i društvenim predstavnicima, pravnim stručnjacima i znanstvenicima, ova studija ispituje služi li izborni postupak tome da bi se izabrali političari koji će djelovati u najboljem interesu ljudi ili tome da bi se izabrali političari s dubokim korijenima u problematičnoj komunističkoj povijesti ove države.
Suspreže li se korupcija zakonom, oduzima li se kontrola vlasti od privilegiranih elita i primjenjuju li se uistinu politike koje dobivaju javnu podršku i osvajaju mandate koje potom izabrani zastupnici primjenjuju? Jesu li politički predstavnici i njihove stranke dosljedni u svom djelovanju?
Odgovori na ta pitanja predstavljaju ključnu ulogu koju izborni zakon ima u Hrvatskoj u ostvarenju pravedne sudbine u vidu – demokratske budućnosti.

Full text

DEMOKRACIJA, DEMOGRAFIJA I DIJASPORA:
IZBORNI LEGITIMITET, KLJUČ ZA HRVATSKU BUDUĆNOST
DOROTHY S. McCLELLAN, NIKOLA KNEZ
Sažetak
S osvrtom na trideset godina od utemeljenja suverene Republike Hrvatske, ovaj rad istražuje do koje je
mjere hrvatski izborni proces uspio ili nije uspio u ostvarivanju demokratskih prava građana u
slobodnom, zdravom, otvorenom i produktivnom društvu. U poštenim istraživačkim razgovorima koji su
vođeni s uglednim hrvatskim političkim i društvenim predstavnicima, pravnim stručnjacima i
znanstvenicima, ova studija ispituje služi li izborni postupak tome da bi se izabrali političari koji će
djelovati u najboljem interesu ljudi ili tome da bi se izabrali političari s dubokim korijenima u
problematičnoj komunističkoj povijesti ove države.
Suspreže li se korupcija zakonom, oduzima li se kontrola vlasti od privilegiranih elita i primjenjuju li se
uistinu politike koje dobivaju javnu podršku i osvajaju mandate koje potom izabrani zastupnici
primjenjuju? Jesu li politički predstavnici i njihove stranke dosljedni u svom djelovanju?
Odgovori na ta pitanja predstavljaju ključnu ulogu koju izborni zakon ima u Hrvatskoj u ostvarenju
pravedne sudbine u vidu – demokratske budućnosti.
JEL Klasifikacija:
D72 Politički procesi: lobiranje, izbori, legislativa i biračko ponašanje
D63 Pravičnost, pravednost, nejednakost i drugi normativni kriteriji i mjerila
J11 Demografski trendovi, makroekonomski učinci i prognoze
Ključne riječi: izborni zakon, izborni legitimitet, demokratski izbori, biračka prava, demografija,
iseljavanje, demografski trendovi, demokracija, dijaspora, Hrvatska, međunarodna pravda
Autori:
DOROTHY S. McCLELLAN, Regents Professor, Texas A&M University-Corpus Christi, United
States. Email: dorothy.mcclellan@tamucc.edu
NIKOLA KNEZ, Predsjednik Hrvatskog Filmskog Instituta, President of iFilms LLC, President
21st Century Society for Human Rights & Education, Corpus Christi, Texas, email:
nikolaknez184@gmail.com
Autori su u jednakom omjeru pridonijeli nastanku ovoga rada, u provođenju istražiivanja i odabiru načina
istraživanja; vodili su, transkribirali i prevodili razgovore i intervjue, analizirali slična istraživanja i
preglede literature; pisali i uređivali rad.
1

DEMOKRACIJA, DEMOGRAFIJA I DIJASPORA: IZBORNI LEGITIMITET, KLJUČ ZA
HRVATSKU BUDUĆNOST
Mi smo poput mornara koji svoj brod moraju popravljati na otvorenom moru, jer ga ne možemo rastaviti
na suhom doku i ponovno sastaviti od najboljih materijala.
Otto Neurath
1. Uvod
Tisućljetno putovanje Republike Hrvatske u stvaranju slobodne i cjelovito demokratske države se
nastavlja. Nakon milenija borbe, hrvatska je država nastala 1991., oblikovana u političkom kotlu propasti
Sovjetskoga Saveza te raspadu Jugoslavije. I dok su države Istočne Europe provele relativno mirnu
tranziciju da bi ostvarile neovisnost, to nije bio slučaj sa Socijalističkom Federalnom Republikom
Jugoslavijom – sastavljenom od šest republika (Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne
Gore, Srbije i Slovenije) i dviju autonomnih pokrajina (Vojvodine i Kosova). Srbi su imali dominaciju u
vojnim i političkim procesima i upravljanju te su bili odlučni u sprječavanju pokreta za neovisnost, pri tom
ne birajući sredstva.
Dva su čimbenika išla na ruku Hrvatskoj u odlučivanju o svojoj budućnosti te u opiranju srpskom
nacionalizmu i fašizmu a to su: Ustav Jugoslavije iz 1974. godine kojim je potvrđen federalni savez s
konfederativnim karakteristikama, s kojima se svakoj od šest republika kao i dvjema autonomnim
pokrajinama daje pravo na samoodređenje ili odcjepljenje, odvajanje od federacije. Drugi čimbenik, u
veljači 1990. Komunistička je partija Hrvatske izglasala višestranački izborni zakon kojim je građanima
dala pravo da sudjeluju u pluralističkoj demokraciji. Godine 1991. građani Hrvatske izrazili su svoju volju
na referendumu koji je velikom većinom (93,5%) išao u prilog političkoj neovisnosti i odvajanju od
Jugoslavije. Kratko nakon toga, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Makedonija slijedile su primjer
Hrvatske. Agresivna reakcija srpskog političkog i vojnog establishmenta protiv Hrvatske zbog toga što je
uspjela uspostaviti suverenu državu, bila je brza i okrutna. Pokušali su okupirati cijelu Hrvatsku. Hrvatski
rat za neovisnost, Domovinski rat / The Croatian War for Independence (1991.-1995.) koji je uslijedio,
rezultirao je godinama okrutnih borbi, humanitarnih nesreća i genocida koji su počinile Srbija i njezini
sljedbenici.
Konačno, godine 1995. Republika Hrvatska je pobijedila. Operacija Oluja, pojedinačna i najodlučnija
bitka Hrvatskoga rata za neovisnost koju je Republika Hrvatska izvela u kolovozu 1995. bila je ujedno i
najveća europska kopnena bitka nakon Drugog svjetskog rata. Iako s manje vojnika i oružja, nije bila
manevarski i strateški slabija te je ta krhka nova demokracija pobijedila u sukobu Davida protiv Golijata,
u toj moralnoj i vojnoj pobjedi. Oluja je dovela do oslobađanja jedne trećine hrvatskoga teritorija te
omogućila potpisivanje Daytonskoga sporazuma. U skladu s izjavom američkoga veleposlanika u
Hrvatskoj Petera Galbraitha, Dayton „,međutim, nikad nije bio planiran kao putokaz za organizaciju
države. Bio je planiran kao sredstvo za zaustavljanje rata i stvaranje mira na tom području (intervju, 4.
travnja 2019., v. također Galbraith 2006.).
2

Nakon toga je uslijedila poslijeratna obnova zemlje te nastojanja stvaranja i prihvaćanja demokracije i
demokratske budućnosti. Ovaj rad istražuje izazove, koji su se kasnije pojavili. Rad je temeljen na
intervjuima koji su vođeni s uglednim znanstvenicima, predstavnicima humanitarnih udruga, političkim
predstavnicima te ova socijalno-znanstvena studija istražuje te izazove, kao i njihovo povijesno i
političko podrijetlo. Razgovori otkrivaju suprotstavljene koncepcije demokratske izgradnje države, no
suglasne u tome da su Izborni zakon te Ustav od najveće važnosti za razvoj i određivanje – hrvatske
budućnosti. Zamjećuje se povećanje tenzija usredotočenih oko Ustavnoga suda Republike Hrvatske i
odluka od 7. veljače 2023. kojima se poništavaju rezultati važećeg Izbornog zakona od 1. listopada
2023., dok istodobno Hrvatski sabor implementira ustavne garancije o jednakim biračkim pravima
(Jonjić 2023., Puljić 2022., neprimjenjivo godine 2015). Promjene u Izbornom zakonu će bez dvojbe
utjecati na izborne rezultate a eventualno i omogućiti osporavanje parlamentarnih izbora u 2024.
Nedavno objavljeni (2021.) podatci o popisu stanovništva potvrđuju da se državna populacija
dramatično smanjuje kao odgovor na gubitak povjerenja u vladajuće strukture i smjer u kojem ide Vlada.
Trajna populacija Hrvatske bila je 4.44 milijuna godine 2001. da bi pala na 3.87 milijuna u godini 2021.,
sa stopom od 19% smanjenja (po podatcima Schengen Visa News 2022., te Hrvatskog zavoda za
statistiku 2022.). Dijaspora je sada brojem gotovo izjednačena s rezidentnim stanovništvom (Vukić
2022.) Godišnji bruto dohodak po glavi stanovnika je sada 12.374 US dolara ili 63% europskog
standarda /Svjetska banka 2023.). Negativna stopa novijih iseljavanja posljednjih godina počela je
ugrožavati temeljne sustave na kojima je izgrađena hrvatska država (Šterc u intervju u siječnju 2022.;
Simmons 2023., Šterc 2017.).
Ovaj rad upućuje na to što je potrebno učiniti da bi se zaustavili gubitak mozgova/ odljev mozgova / the
blood loss-the brain drain/, zatim sve izraženije javno nezadovoljstvo s Vladom RH, što se posebno
očituje u demografskim i ekonomskim pokazateljima, istraživanju stajališta i neslužbenim izvješćima.
Sadašnji su napori u tom smislu često u suprotnosti jedni s drugima.
Na Fakultetu hrvatskih studija na Sveučilištu u Zagrebu – nedavno je osnovan novi Odjel
Demografije i hrvatskog iseljeništva kako bi se osvijestila demografska kriza.
Dr. sc. Goran Radoš objašnjava:
„Pripremamo stručnjake koji će biti sposobni za donošenje inteligentnih i promišljenih odluka koje se
odnose na hrvatsku dijasporu, njezin povratak i ponovno uključivanje u hrvatsko društvo. Osim toga, od
esencijalne je važnosti imati točan pregled demografskih indikatora i trendova kako bi se razumjelo koje
je političke, ekonomske, upravljačke i društvene aktivnosti potrebno poduzeti u ovom povijesnom
razdoblju“ (Iz intervjua u veljači 2021.).
Izjava dr. sc. Wollfija Krašića o toj temi glasi:
„Ono što razotkriva a ujedno je i tako poražavajuće jest činjenica da je osnivanje ovog studijskog
Programa dočekano s otporom dijela vladajućih struktura u hrvatskoj državi. Mislim da to pokazuje
nerazumijevanje. Ovdje se ne radi o političkom ili ideološkom predmetu. Naprotiv, to je tema na državnoj
razini koja se odnosi na sve stanovnike Republike Hrvatske, bez obzira na njihove političke ili ideološke
sklonosti. Usprkos tome, mi smo ohrabreni jer smo naišli na veoma pozitivan odaziv mladih ljudi na naš
poziv da se pridruže i upišu na Odjel Demografije i hrvatskoga iseljeništva.“ (Iz intervjua u veljači 2021.)
3

Već godine 2003., studija koja uključuje mišljenja i izjave 400 studenata medicine, prava, filozofije i
ekonomije s nekoliko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokazuje da su mladi ljudi izgubili iluzije o tome
kako će se u Hrvatskoj moći zaposliti nakon diplomiranja. Velika većina tih studenata izrazila je želju za
iseljavanjem (emigriranjem) s obzirom da je stanje takvo da država funkcionira kao što je to bilo i prije
hrvatskoga rata za neovisnost ili Domovinskog rata (199.-1995.), kada uspjeh i posao u životu nisu
ovisili o tome koliko znate nego o tome koga poznajete u socijalističkoj/komunističkoj stranačkoj
strukturi. Navedena je studija pokazala da upravo najbolji i najsposobniji studenti veoma ozbiljno
razmatraju emigriranje u Englesku (UK), Europu, Australiju i SAD (US) kako bi bili u mogućnosti naći
smislen posao i odgovarajuću plaću, iako vole svoju zemlju i jako su žalosni zbog toga što moraju
ostaviti svoju obitelj i prijatelje (McClellan i Knez 2004., str. 1.15). Svi uključeni u studiju uglavnom su se
složili oko općenitog stajališta da su stare političke elite ostale na vlasti i tako sačuvale jugoslavenski
ideološki identitet, bez obzira na promjenu naziva političkih stranaka. Hrvatski izborni zakon još uvijek
ovisi o političkim strankama koje biračkom tijelu predstavljaju fiksne popise kandidata koje su odabrali
stranački čelnici.
Dr. sc. Stjepan Šterc, renomirani demograf i utemeljitelj Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo
ističe brojne hrvatske iseljenike čije obilne novčane doznake desetljećima upućivane članovima obitelji
putem hrvatskog financijskog sustava iznimno doprinose hrvatskom gospodarstvu. Naime, napominje
da su „njihove doznake veće od ukupnih stranih ulaganja u našu državu.“ (Iz intervjua iz veljače 2021.,
v. također Vukić 2022.b).
2. Sveobuhvatni ciljevi Projekta
Za vrijeme boravka u Hrvatskoj kao Fulbrightova stipendistica od 2002.-2004. te 2012., dr. sc. Dorothy
McClellan, Regents Professor of Criminal Justice at Texas A&M University-Corpus Christi, počela je
raditi na višeznačnom multimedijskom projektu međunarodne suradnje zajedno s filmskim redateljem i
aktivistom za ljudska prava Nikolom Knezom, predsjednikom Hrvatskoga društva za ljudska prava (the
Croatian Society for Human Rights) i predsjednikom tvrtke iFilms LLC, kako bi proučavali procese u
demokratskoj izgradnji države u post-konfliktnom društvu. Na postavkama Fulbrightovih stipendija kao i
u širem smislu, težište njihova djelovanja su prisilne repatrijacije nakon Drugoga svjetskog rata te
ubojstva Hrvata u Jugoslaviji neposredno po završetku tog rata; ali i razdoblje Hrvatskoga rata za
nezavisnost / Domovinskog rata (1991.-1995.) te njegove posljedice.
Pozornost autora u ovoj studiji zaokuplja dokumentiranje suvremenih političkih procesa koji se odnose
na Izborni zakon Republike Hrvatske a koji se pokazuje preprekom na hrvatskom putu prema potpunoj
demokratskoj participaciji u izborima i odlučivanju.
Sveobuhvatni ciljevi ovoga rada su:
Dokumentirati aktualne napore u Republici Hrvatskoj u stvaranju nezavisne, demokratske
države kao odgovor na izazove koje predstavljaju suprotstavljene koncepcije u onome što se
podrazumijeva pod pojmom suvremene demokracije.
4

Inicirati promjene u Izbornom zakonu koje će uvećati i poboljšati slobodno pravo na izbor
političkih vođa i zastupnika kao i njihov utjecaj na javnu politiku.
Ukazati na put do ekonomske i političke vitalnosti koja je neophodna da bi se obnovilo
povjerenje u cjelovitu demokratsku budućnost za Republiku Hrvatsku.
Demonstrirati i dokazati kako je Izborni zakon osnova za učinkovito suprotstavljanje korupciji i
otimanje vlade iz ruku privilegiranih političkih elita čiji su korijeni duboko usađeni u problematičnu
komunističku povijest zemlje.
Ovaj rad ima za cilj artikulaciju strateških i političkih uvjeta koji su potrebni Hrvatskoj da bi
stvorila stabilnu demokraciju koja je odbacila povijesni teret komunizma.
3. Povijesni, politički i ideološki pregled
Republika Hrvatska je neovisna i suverena država smještena u južnome dijelu Srednje Europe
na sjevernom rubu Mediterana. Ta izvanredno lijepa zemlja je Domovina Hrvata, ponosnih ljudi koji su
se naselili na tom geografskom području prije više od milenija ili tisuću godina. Hrvatsko je kopno
veličanstveno ukrašeno prirodnim ljepotama, bogatstvom Jadranskoga mora, Slavonije i Podravine i
njezinih plodnih oranica i polja, šumovitih Dinarskih Alpa, mističnog Istarskog poluotoka i blagih
brežuljaka Zagorja.
U skladu s popisom stanovništva iz godine 2021., od otprilike 3.9 milijuna stanovnika Republike
Hrvatske, 92% su Hrvati i rimokatolici (Hrvatski državni zavod za statistiku 2022.). Preostalu populaciju
predstavljaju različite manjine koje uživaju punu socijalnu, ekonomsku, političku i religijsku slobodu.
Zagreb, moderan grad s tri četvrtine milijuna stanovnika, sagrađen uokolo savršeno očuvanog i
bajkovitog srednjovjekovnog Gornjeg grada, glavni je grad države – političko, kulturno, znanstveno i
ekonomsko središte hrvatske države.
Početci i temelji suvremene hrvatske države sežu u 7 stoljeće, kada su uspostavljene prve
hrvatske kneževine, stvaranje kojih se potvrđivalo i sačuvalo u različitim oblicima narodne države,
povijesno i kroz stoljeća. Kao jedinstven hrvatski narod (Hrvati) postoje i žive u nekom od društvenih i
političkih oblika koliko je poznato od 925. godine (A.D.) najprije kao Kraljevina Hrvatska pod knezom
Tomislavom.
Temelji suvremene nacije čvrsto su postavljeni ratifikacijom i usvajanjem Ustava Republike
Hrvatske 1990. Određujući principi Ustava Republike Hrvatske izražavaju odlučnost građana kao i
spremnost na uspostavu, zaštitu, očuvanje i obranu Republike Hrvatske kao slobodne, neovisne i
suverene države. Na zajedničkom zasjedanju triju vijeća Hrvatski je sabor proglasio Ustav Republike
Hrvatske, koji Hrvatsku definira kao samostalnu, nedjeljivu, demokratsku, suverenu državu koja svojim
građanima jamči ljudska prava, pravo vlasništva i vladavinu prava (Vladimir Šeks u intervjuu u rujnu
2022., v. isto tako i Šeks 2015.). Usprkos tome, taj čin osamostaljenja bio je povodom da Hrvatska bude
napadnuta od strane JNA, Srbije i Crne Gore što je rezultiralo dugim i okrutnim ratom (CIA 2022.).
No, Hrvati su iz tog obrambenog oslobodilačkog rata od 1991.-1995. izišli kao pobjednici. Na
početku 21. st. Hrvatska se oporavljala od desetljeća konflikata i destrukcije te posljedica pretrpljenih u
ratu za neovisnost (Domovinskom ratu). Teško stečena pobjeda nakon godina bespoštedne borbe
5

donijela je euforiju i visoka očekivanja u smislu ekonomskog rasta i političkih promjena. Hrvatska je bila
društvo predodređeno za demokratsku budućnost i članstvo u Europskoj Uniji.
Pogledajmo što se događalo u 2023.: Hrvatska je obilježila 33 godine od prvog Ustava od
proglašenja neovisnosti, prihvaćenog 22. prosinca 1990., kojim se potvrđuju demokratske promjene
koje su izražene na prvim višestranačkim izborima održanima u proljeće te godine i kojim su
uspostavljene osnove hrvatske neovisnosti.
Osnovna odredba tog Ustava zabranjuje pokretanje procesa pridruživanja Republike Hrvatske u
saveze s drugim državama koje bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenske države ili bilo kog oblika
balkanskog državnog saveza. U isto vrijeme, Republika Hrvatska kao slobodna i neovisna država te
članica Europske Unije i NATO Saveza sudjeluje u stvaranju Europske zajednice. Radeći zajedno,
europske države osiguravaju trajan mir, slobodu, sigurnost i prosperitet jedne drugima, kao i dobrobit
svojih građana. Slijedeći zajedničke ciljeve i vrijednosti zapadne civilizacije.
U siječnju 2023. Hrvati su ušli u Novu godinu pridruživanjem Schengenu i Eurozoni, što su
događaji od povijesnoga značaja. Nakon samo deset godina od postanka članicom Europske Unije,
Hrvatska je postala i 27-om članicom schengenskoga područja, te tako postala dijelom zapadnoga
kruga razvijenih država koji broji 420 milijuna ljudi. To je ujedno i najveće svjetsko područje slobodnoga
kretanja između država. Ukinute su granične kontrole na graničnim prijelazima između EU članica na
zemlji, u zraku i na moru. Hrvatska se isto tako pridružila zajednici od više od 342 milijuna ljudi koji
koriste euro kao novčanicu. Nakon stoljeća lutanja i tragičnih udruživanja na balkanskom teritoriju,
Hrvatska je dobila međunarodno priznanje i postigla jedan od glavnih nacionalnih, strateških, političkih i
državnih ciljeva, konačno se vraćajući u svoje prirodno okruženje – Europu. Taj strateški cilj zacrtali su
već Franjo Tuđman i politička stranka HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) kad su se pojavili na
političkoj pozornici i dobili potporu hrvatskoga naroda godine 1990. (Vladimir Šeks u intervjuu u rujnu
2022.).
Premda je Hrvatska postigla NATO članstvo godine 2009. te članstvo u EU 2013., država je i
dalje s visokom stopom nezaposlenosti, ekonomskom stagnacijom, inflacijom i korupcijom u vladajućim
strukturama, a koje su ukorijenjene u naslijeđu komunističke prošlosti. K tome, ova se mala država
suočava s jakom konkurencijom u poslovanju i fondovima od puno razvijenijih europskih država. Sa
svojom parlamentarnom demokracijom i tržišnom ekonomijom, Republika Hrvatska je bogata u
ljudskom kapitalu i prirodnim bogatstvima, no još uvijek daleko zaostaje za najrazvijenijim državama u
ostvarenju svojih potencijala (Svjetska banka 2023.)
Iako Hrvatska raspolaže sa svim vitalnim komponentama za uspješan razvoj društva, stvoren je
politički zastoj unutar države i između snaga koje teže punom ostvarenju u demokratskoj, produktivnoj,
demografski održivoj slobodno-tržišnoj ekonomiji nasuprot onim snagama koje su velika većina i koje
bismo mogli opisati kao usmjerene samo na sebe i duboko ukorijenjene u komunističkoj prošlosti i
privilegijama starih elita. Sve je to stvorilo porast javnog nezadovoljstva s vladajućim odlučivanjem i
upravljanjem, kao i službenicima koji to toleriraju te na taj način promoviraju mediokritete i prosječnost a
ne izvrsnost; korupciju a ne otvorenost i odgovornost; te neučinkovitost a ne produktivnost. Sve je to
dovelo do stagnacije demokratskog, ekonomskog i demografskog razvoja (Graubard 1993.).
4. Metodologija
6

U tradiciji kvalitativnih istraživanja društvenih znanosti (Alasuutari 2010., str. 139-155) te primjenom
metodologije usmene povijesti (Charlton i drugi 2007.), autori su vodili polu-strukturirane intervjue s
više od dvanaestoro uglednih hrvatskih političkih predvodnika, akademika, aktivista za ljudska prava
i novinara, u razdoblju između 2021. i 2022. godine. Bili su zamoljeni da opišu svoju ulogu, iskustva
i uvid u stvaranje Republike Hrvatske, njezinoga ustavnoga i izbornoga prava. Bili su pozvani da
iznesu svoju koncepciju moderne demokracije, onoga u čemu je Hrvatska uspjela, što je postigla te
na koje izazove Hrvatska tek mora odgovoriti. Pripremili smo snimljene razgovore za film, u
Hrvatskoj, koji su trajali najmanje po dva do tri sata. Preciznost, jasnoća te pojedinosti iz komentara
sugovornika su izvanredni. Dijelovi iz tih intervjua uključeni su i u ovaj rad. Autori su transkribirali i
preveli sve razgovore s hrvatskog jezika na engleski jezik. Osnovni naglasci iz tih razgovora sažeti
su na 100 stranica bez razmaka i na više od 50 sati filmskog materijala.
Dokumentarni film je u današnje doba integralnim dijelom akademske pedagogije kao i snažno
sredstvo za dosegnuti pozornost širokoga gledateljstva, tako da je jedan od glavnih aspekata ove
studije bio i proizvodnja dokumentarnog filma koji će koristiti navedene razgovore/intervjue.
Dokumentarni film: Izborni zakon Republike Hrvatske / Election Law of the Republic of Croatia koji
uključuje naraciju na engleskom jeziku, kao i podnaslove, bio je dovršen u lipnju 2023.
Dokumentarni je film uvršten u konkurenciju na WorldFest Međunarodnom filmskom festivalu u
Houstonu i nagrađen je Silver Remi nagradom u kategoriji dokumentarnog filma kao i Gold Remi
nagradom za uporabu računalne grafike i specijalnih efekata.
Još od vremena kada su stari Grci osmislili demokratsko društvo, ozbiljni ljudi shvaćaju kako se treba
birati vođe koji će predlagati politike koje će dobivati javnu potporu; stvarati mandate koje će vlada
odobravati; kao i smatrati one koji su izabrani za političke vođe odgovornima za njihovo javno
djelovanje. Vladajuća klasa treba biti izabrana od najkvalitetnijih građana koji žele graditi pravedno
društvo koje promiče kvalitetu života i teži punom poštovanju individualnih sloboda, bogatstvu i sreći.
Slijedeći tu koncepciju demokratskog društva, razgovori koje smo uključili u ovaj rad usredotočeni su na
sljedeća pitanja:
•Kada se osvrnemo unatrag trideset godina od stvaranja suverene demokratske Republike
Hrvatske, do koje je mjere Hrvatska uspjela ili nije uspjela u razvoju izbornih procesa i
postupaka koji jamče demokratska prava građana u slobodnom, zdravom, transparentnom i
produktivnom društvu?
•Služi li izborni postupak tome da bi se izabrali vođe i predstavnici koji predstavljaju i rade u
najboljem interesu građana, ili da bi se birale političke elite?
•Rezultira li izborni proces politikama koje dobivaju potporu javnosti i stvaraju mandate koje
vlada slijedi i provodi?
•Odlikuje li se izborni proces većinskim sudjelovanjem građana koji uživaju punu političku
slobodu?
•Smatraju li se političke vođe i predstavnici političkih stranaka odgovornima za njihov rad i
postupanje?
7

5. Kako oni to vide: rezultati
Svaki od intervjuiranih poznatih pojedinaca navedenih u referencama i popisu za ovu studiju donosi
posebne perspektive, iskustva i uvid u daljnje razumijevanje izbornog procesa u Hrvatskoj. Njihova
povijesna, pravna i politička analiza neprocjenjiva je u ocjeni stanja u Republici Hrvatskoj.
U intervjuima se dosljedno postavlja i nekoliko pitanja koja izazivaju zabrinutost u vezi s izbornim
legitimitetom:
•Moć i privilegije političkih elita
•Vladina i pravosudna korupcija
•Kontinuiran utjecaj i naslijeđe jugoslavenske komunističke prošlosti
•Kontrola i dominacija dviju političkih stranaka (HDZ i SDP)
•Stalna uloga komunističke tajne policije (UDBA)
•Pomanjkanje razvidnosti i jednakog pristupa procesu privatizacije državnoga vlasništva
•Pod-zastupljenost hrvatskog iseljeništva i pre-zastupljenost nacionalnih manjina u Parlamentu
•Uplitanja u referendume kao i oduzimanje legitimnosti, delegitimacija nacionalnih referenduma
•Demografska katastrofa i masivno iseljavanje prouzročeno pomanjkanjem povjerenja u vladu
•Vladini propusti da svima osiguraju jednaka biračka prava
•Manipuliranje izbornim jedinicama u korist dviju vladajućih stranaka
•Opći neuspjeh vlasti u zaštiti života, slobode i imovine svih građana
Put u neovisnost
Obavljen je i dubinski intervju s pravnikom i političarem Vladimirom Šeksom koji je bio
predstavnikom u Hrvatskom saboru nakon državnoga osamostaljenja. Bio je glavni sastavljač
Ustava Republike Hrvatske iz 1991., jedan od šestorice osnivača Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), političke stranke koja je predvodila Republiku Hrvatsku godinama, kao i
predsjednik Hrvatskoga sabora (od 2003. do 2008.). Obnašao je dužnost potpredsjednika
Vlade RH; vršitelja dužnosti predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) te vođe
opozicije.
Šeksovi uvidi, povijesna sjećanja i promišljanja donose perspektivu osobe od ključnog
političkog utjecaja, koji nastavlja oblikovati državni Ustav i njegove izborne zakone. Šeks je
reputaciju stekao puno prije hrvatske neovisnosti. Od 1972. do 1981. dok je Hrvatska još bila
dijelom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), radio je kao odvjetnik do
8

uhićenja zbog „neprijateljske propagande“ i „protudržavnoga djelovanja“ protiv komunističke
Jugoslavije (Šeks 1997., Šeks 2015., Šeks u intervjuu u rujnu 2022.).
Svoj je razgovor počeo opisivanjem kompleksne hrvatske tranzicije, od toga da je bila dijelom
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do toga da je postala neovisnom državom; kao
i o svom osobnom doprinosu u tom mučnom procesu.
Godina 1971. bila je prekretnicom u novijoj hrvatskoj povijesti. Bio je to početak
Hrvatskoga proljeća kada su se počele događati dramatične promjene u bivšoj Jugoslaviji.
Hrvatski je narod tada težio snažnijoj demokratskoj inicijativi radi ostvarivanja većih prava i
samostalnosti te ublažavanja totalitarnog represivnog režima kojeg je vodila Komunistička
partija Jugoslavije (u razgovoru u rujnu 2022.).
Jugoslavenska komunistička ideologija i praksa smatrale su da se postignuća komunističke
revolucije ne mogu očuvati bez „diktature proletarijata.“ U praksi, to je podrazumijevalo
poduzimanje tajnih i javnih policijskih istraga, ilegalnu konfiskaciju vlasništva građana, kao i
likvidacije-ubojstva. Te su radnje bile usmjerene ne samo na pojedince koje se smatralo
nepodobnima i nepoželjnima, nego i na čitave institucije, kao i kulturne vrijednosti te
svjetonazor. Najozloglašeniji oblici takve represije bile su sistematske masovne egzekucije ljudi
bez prava na suđenje ili bilo kakav pravni proces.
Tada u svojstvu zamjenika okružnog javnog tužitelje u Osijeku u 1970-tim, Vladimir Šeks je
pokrenuo istragu protiv UDBA-e (komunističke političke sigurnosne policijske agencije), zato
što je nezakonito predala tisuće pisama osječke pošte Službi državne sigurnosti u tom gradu.
Pisma su bila otvarana i provjeravana. Istodobno, UDBA je prisluškivala telefonske razgovore.
UDBA je nastojala kontrolirati korespondenciju između hrvatskih političkih emigranata i Hrvata u
Hrvatskoj. Šeks je proglašen jedinim čovjekom u cijeloj tada komunističkoj Europi – od
Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Bugarske, Madžarske, Rumunjske, Albanije i Jugoslavije –
koji se usudio napasti komunističku političku sigurnosnu policijsku agenciju.
„Bilo je neosporno, dokazao sam da je UDBA radila protuzakonito. Došlo je Karađorđevo, došao
je slom Hrvatskog proljeća. Ja sam tada bio prisiljen odstupiti sa mjesta zamjenika okružnog javnog
tužitelja u Osijeku. Maknut sam iz pravosuđa i proglašen državnim neprijateljem broj 1. Samo
zahvaljujući tome što sam sačuvao zapisnik o saslušanju pred istražnim sucem načelnika službe
državne sigurnosti UDBE u Osijeku u kojem je on priznao da su radili nezakonito sam se spasio
tamnice te političke i osobne likvidacije.”
(Iz intervjua u rujnu 2022.).
Međutim, 1980-tih je ipak odslužio 13 mjeseci u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška. U intervjuu
Šeks nastavlja:
“1981 godine sam uz pomoć policijskih provokatora bio osuđen za neprijateljsku propagandu i strpan u
zatvor Stara Gradiška. Do odlaska u zatvor bio sam kritičar jugoslavenskog komunističkog režima no
boraveći u zatvoru postao sam zakleti neprijatelj komunističkog režima. Dao sam zakletvu da ću
jugoslavenski komunistički režim i Jugoslaviju kao državu rušiti svim sredstvima. I riječju i govorom i
dinamitom. Nakon toga su me razna komunistička glasila javno proglašavala jednim od najvećih i
najopasnijih neprijatelja socijalizma i komunističke Jugoslavije odnosno komunističke Hrvatske. Na
izlasku iz zatvora, koncem 1988. postao sam jedan od prominentnih boraca za ljudska prava. Postao
9

sam član Amnesty Internationala, međunarodne Helsinške federacije za prava čovjeka, međunarodnog
udruženja za ljudska prava iz Njemačke gdje sam uporno ukazivao i dokazivao na totalitarnu narav
jugoslavenskog komunističkog režima. Pozivao sam zapadne vlade da uskrate kreditnu financijsku
pomoć Jugoslaviji. Pisao sam im o različitim masovnim povredama građanskih ljudskih prava u
Jugoslaviji. Objašnjavao sam relevantnim organizacijama u Americi, Velikoj Britaniji i Njemačkoj da
nikakvi apeli na poštivanje ljudskih prava ne mogu utjecati na jugoslavenski komunistički režim. Jedini
jezik koji oni razumiju je da im se ne daju krediti, da im se oduzme pristup financijama. To je jedini jezik
koji oni razumiju.”
Od 1981. do 1989. uključujući i 1990. godinu, tisuće i tisuće stranica brojnih izvješća jugoslavenske i
savezne UDBE ukazuje na mene kao najopasnijeg protivnika komunističkog režima…” (Iz intervjua u
rujnu 2022.)
Izvješća ukazuju na to da su od godine 1945. milijuni građana bili privedeni na ispitivanje te progonjeni,
a brojni su platili i najvišu cijenu gubitkom slobode ili smrću. Hrvatski povijesni istraživač Ante Beljo
potvrđuje da: „Danas, strah još uvijek postoji. Neki su svjedoci još uvijek živi, ali ljudi više ne žele biti
žrtve samo zato što govore istinu.“ (Iz intervjua 2016., v. također McClellan i Knez 2018., Beljo 1998.).
Poznata je duga hrvatska povijest korištenja tajne policije i praćenja svojih građana. Dokumenti
dokazuju da su u 49 godina postojanja jugoslavenske države komunisti ubili više od milijun ljudi
(Ranković 1951., str.1). S tom činjenicom Titova je vladavina zaslužila mjesto na listi jednog od
najzločinačkijih režima svih vremena (Jones 2014). Snaga UDBA-e očita je i na upornom progonu
opozicije. Imaju oči i uši svugdje, infiltrirali su se u sve organizacije i odnose u Hrvatskoj – društvene,
ekonomske, osobne, poslovne, političke i religiozne – u klasičnoj staljinističkoj formi (Dimitrijević 2019.,
Vukić 2022a). U skladu i s ovdje objavljenim intervjuima, kontinuirani utjecaj UDBA-e odigrao je
ogromnu ulogu u stvaranju nepovjerenja i prijezira prema vladajućim i državnim službenicima i političkim
elitama. Vladimir Šeks je uspio oduprijeti se tim silama i nekim čudom politički preživjeti tako da je
godine 1990. bio jednim od osnivača osječkoga ogranka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).
Prof. dr. sc. Josip Jurčević, hrvatski povjesničar, konzervativni političar, autor, profesor i veteran
objašnjava:
„Totalitarni komunizam je kriminalan i sve rješava kroz represiju, ubojstva, zatvaranja i slično.
Privlačnost komunizma je u tome da nudi neodgovornost, a zabranjuje bilo koji vid samostalnosti te
privatno i političko poduzetništvo. Znači, ne smijete osnovati političku stranku i zastupati svoje interese,
ne smijete osnovati pjevačko društvo ako to partija ne odobri i ne odredi. Apsolutna potpuna kontrola.
Bilo kakvo poduzetništvo nije dopušteno.“ (Iz intervjua u studenom 2022., v. također Jurčević 2020.).
Dr. Željka Markić, liječnica i predsjednica hrvatske nevladine organizacije za ljudska prava: U Ime
obitelji/ In the Name of Family, bila je i ratna dopisnica, producentica dokumentarnih filmova, urednica
programa vijesti na televiziji i suradnica u organizaciji Human Rights Watch. Veoma je poznata javna
osoba i politička aktivistica. Ona objašnjava:
„Ja sam odrasla u komunizmu, upoznala sam kako izgleda totalitarni sustav, u njemu sam školovana, u
njemu sam promišljala, razmišljala o životnim stvarima. Dočekala sam slobodnu Hrvatsku, demokraciju i
imala sam sliku o tome kakvo bi trebalo biti društvo u kojem smo mi kao građani subjekti a ne objekti.
Za mene je to bila velika promjena. U totalitarnom režimu je postojala korupcija, nisu se poštovala
ljudska prava, tamo se uvijek lagalo, izvrtale su se činjenice, zaustavljao se razvoj zemlje, ubijali su se
naši ljudi koji su živjeli izvan granica Jugoslavije. Ja kao građanka u tom totalitarnom režimu za to nisam
10

bila odgovorna jer nisam mogla utjecati na sve te radnje, jer su normalni ljudi bili svedeni na objekte
režima.“ (U intervjuu u siječnju 2021.).
Vladimir Šeks pojašnjava povijesni kontekst:
„U tom ozračju dočekao sam 1989 godinu kada počinju gibanja u Hrvatskoj i Sloveniji i kada se ruši
Berlinski zid.
Rušenje Berlinskog zida je bio startni pucanj svim demokracijama u jugozapadnoj Europi da puca
monolitnost istočnog Sovjetskog bloka. Dolazi do raspada Sovjetskog saveza, dolazi do demokratskih
gibanja od Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske, Madžarske. I naravno, na redu je bila i Jugoslavija, na
redu je Hrvatska.“
Vladimir Šeks opisuje odlučnost osnivača Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), političke stranke koja
će godinama voditi državu. Prema njegovim riječima, HDZ je pružio otpor velikosrpskoj političkoj i
kasnije vojnoj agresiji, dok su hrvatski komunisti bili u nekoj šutnji.
„U Hrvatskoj, komunistička partija Hrvatske zabila je kao noj, glavu u pijesak. Nisu davali nikakav
odgovor na već prijeteću i rastuću Miloševićevu imperijalnu srpsku politiku koja je težila prekrajanju
jugoslavenskog sustava i stvaranju velike Srbije. Komunisti Hrvatske nisu tim težnjama davali nikakav
otpor. Zavili su se u neku šutnju.“
„Kao odgovor na šutnju hrvatskih komunista u veljači 1989. godine Franjo Tuđman s jednom skupinom
nas izlazi s prednacrtom osnivanja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), u Društvu hrvatskih
književnika. Od tada HDZ izlazi na političku scenu iako je još bio u osnivanju. Iz svih komunističkih
glasila od hrvatske i jugoslavenske komunističke partije te partizanskih boračkih organizacija kreće
baražna vatra svih vrsta napada. Optužuju nas da pokušavamo revitalizirati Nezavisnu Državu Hrvatsku
i Ustaški pokret. Prijete nam progonima, zatvaranjem i fizičkim likvidacijama. No, taj se proces više nije
mogao zaustaviti.“
„17 lipnja 1989. godine osniva se Hrvatska demokratska zajednica. Policija nam je zabranila osnivačku
skupštinu koju smo htjeli napraviti u Lisinskom. Zabranili su nam isto održavanje u hotelu Panorama.
Obrazloženje za zabranu spada u bisere, jer je stajalo da bi osnivačka skupština HDZ-a sa svojim
programom i nastupom uznemirila same osnivače. Dakle da bi mi, koji smo osnivali i pisali program bili
uznemireni našim djelima, ako bismo ih javno iznijeli na skupu?
Mi smo to izigrali i osnovali na javnom mjestu na Jarunu Hrvatsku demokratsku zajednicu. Tuđman je u
dogovoru s nama petoricom rekao da ako nas policija zatvori, treba smatrati da je Hrvatska
demokratska zajednica osnovana. Prihvatili smo Program i Statut. Izabrali smo Tuđmana za
predsjednika, nas četvoricu za podpredsjednike i predsjednika izvršnog odbora. Za 10 minuta sve je bilo
gotovo. Ja sam iz Osijeka doveo 28 od 49 ljudi koji su bili nazočni osnivačkoj skupštini. Tada smo
ustoličili Hrvatsku demokratsku zajednicu.“ (Iz intervjua u rujnu 2022.)
Nakon 45 godina totalitarne vladavine komunističke partije i njezinih sljedbenika, prvi slobodni
višestranački parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj održani su 22. i 23. travnja 1990. Izbori su
označili novo poglavlje u hrvatskom povijesnom putovanju do demokracije i neovisnosti – osnivanje
višestranačkog parlamenta i proglašenje Ustava (Budimir 2011., str. 197., Dunatov 2010.)
Vladimir Šeks podsjeća na to vrijeme:
11

„Odmah su se javili brižni čuvari Jugoslavije i komunizma da nas treba zatvoriti i zabraniti naš rad. Ali,
bilo je prekasno. Mi smo nicali poput gljiva. Ustrojavali smo ogranke Hrvatske demokratske zajednice
po cijeloj Hrvatskoj. Ustrojavali smo ih i u Bosni i Hercegovini.“ (Iz intervjua u rujnu 2022.)
Vice Vukojević je isto tako jedan od dugovječnih političkih figura aktivnih u HDZ-u, pravnik i bivši sudac
Ustavnog suda Republike Hrvatske (1999.-2007.). Poput Šeksa, usprotivio se moćnicima koji su vladali.
Od godine 1989. bio je aktivan u HDZ-u (Hrvatskoj demokratskoj zajednici). Na prvim izborima 1990.
bio je izabran za člana Hrvatskoga sabora te je u dva mandata bio članom. Godine 1991. bio je
predsjednikom Društveno-političkog vijeća Hrvatskoga sabora odnosno jednog od tri doma od kojih se
Hrvatski sabor tada sastojao. Proveo je punu kaznu od četiri godine u zatvoru zbog nekoliko optužbi
koje nikada nisu dokazane. Nedokazane optužbe koje rezultiraju zatvaranjem opozicijskih lidera dijelom
su udbaškoga naslijeđa koje još prijeti Hrvatskoj te vodi do temeljnog nepovjerenja u vladu, njezine
agencije i procedure.
„Ja sam kandidirao Franju Tuđmana i izbornoj jedinici istočna Dubrava i Sesvete. Tu je bila najveća
koncentracija hrvatskih patriotskih snaga u Zagrebu i najveći broj članova HDZ-a u Hrvatskoj. Hrvatski
je narod prepoznao Franju Tuđmana i HDZ, Hrvatsku demokratsku zajednicu, kao stranku koja bi ih
mogla voditi u borbi za samostalnu državu koja neće biti predmetom kontrole iz Beograda, Beča ili
Rima.“ (Iz intervjua u rujnu 2022.)
HDZ je trijumfalno pobijedio na prvim izborima. Velika većina Hrvata (94%) glasovala je za odvajanje
Hrvatske iz Jugoslavije. Glasovali su za svoju neovisnu, suverenu sudbinu kao Republiku Hrvatsku
(Sudetić, The New York Times 1991a). Osnovan na rezultatima prvih višestranačkih parlamentarnih
izbora, prvi je suvremeni višestranački Parlament /Hrvatski sabor bio je sazvan 30. svibnja 1990., te je
taj dan proglašen Danom hrvatske državnosti (Bidelaux and Jeffries 2007., str. 197).
Na tim prvim izborima biralo se za 351 saborskog zastupnika, sudjelovale su 33 stranke i 16 udruga sa
sveukupno 1705 kandidata. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) osvojila je 42 posto glasova, za
ukupno 205 mjesta ili 58 posto saborskih mandata. SDP / The Alliance of Communists of Croatia,
osvojili su drugo mjesto s 26 posto glasova. Koalicija lijevih-liberala zauzela je treće mjesto s 15 posto
glasova. Preostale mandate osvojili su neovisni kandidati i kandidati nacionalnih manjina (Budimir
2011., str. 80-85; Klemenčić 1991.).
Vladimir Šeks izjavljuje:
„Veliki broj Srba u Hrvatskoj nije priznao Hrvatsku vlast. Oni su počeli s organiziranom pobunom uz
pomoć Srbije i Miloševića te Jugoslavenske narodne armije (JNA). (Iz intervjua u rujnu 2022., Pauković
2008.).
Sudac Vukojević dodaje:
„Predsjednik Tuđman je odmah u ljeto, u srpnju mjesecu, osnovao jednu komisiju koja bi napravila
istraživanje da se čuje javno mišljenje u vezi Ustava.“ (Intervju u listopadu 2022.).
Vladimir Šeks nastavlja:
„Ja sam imao izlaganje na temu: Novi Hrvatski Ustav. Buduću sam Hrvatsku projektirao kao zemlju
parlamentarne višestranačke demokracije. Na čelu države je predsjednik Republike koji je ujedno i
zapovjednik oružanih snaga. Predsjednik Republike imenuje mandatara, premijera, ministre. Postavlja
se trodiobna vlast. Izvršna, zakonodavna i sudbena. Zakonom se donosi odredba o kraju komunizma, o
kraju komunističkog režima. Dana 25 lipnja 1991. godine, u Hrvatskom saboru. predložio sam
12

donošenje Ustavne odluke. Najbitnije su četiri točke, ovdje samo neslužbeno podsjećam na njih, u
slobodnoj formi:
1. Hrvatska se proglašava suverenom i samostalnom državom
2. Hrvatska pokreće postupak za razdruživanje od SFRJ
3. Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznanje
4. Međunarodni ugovori te zakoni Jugoslavije vrijede samo ukoliko nisu u suprotnosti s hrvatskim
Ustavom i hrvatskim zakonima a na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je
donio Sabor Republike Hrvatske.
Već u srpnju 1991., kao odgovor na tu ustavnu inicijativu, pod vodstvom srbijanskog predsjednika i
dokazanog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, Jugoslavenska narodna armija, Srbija, Crna Gora i
četnici kreću u smišljeni i planirani napad na Republiku Hrvatsku i njezin teritorij, oružanom akcijom na
bespomoćni Vukovar. Umarširali su u taj idilični gradić s 40.000 mobiliziranih vojnika, 600 tenkova i
oklopnih transportera, 980 komada kopnenoga topničkog oruđa, 350 protuavionskih topova i 750
zemaljskih raketa i projektila. Hrvatska obrana bila je svedena na 1.850 gotovo nenaoružanih
dragovoljaca koji su se hrabro borili da bi zaštitili svoju hrvatsku domovinu (Sudetić, The New York
Times, 199b i 199c; Armatta 2010.).
Srbijanski je agresor nemilosrdno uništio sve ispred sebe. Vukovar i okolni gradovi i sela bili su potpuno
uništeni. Srbijanska vojska i četnici vršili su masovna mučenja i ubojstva nedužnih civila, ranjenika,
zatvorenika, mladih i starih, muškaraca, žena i djece – masovne zločine protiv čovječnosti. Tisuće ljudi
odvedeni su u koncentracijske logore u Srbiju, gdje su bili podvrgnuti teškim mučenjima, seksualnom
porobljavanju i silovanjima, ponižavanjima i smrti. Brojni se nikada nisu vratili kući. Masovne grobnice
još su uvijek neotkrivene. Još uvijek brojni logori nisu identificirani i pronađeni. Puni ljudski danak u krvi
nikada se neće doznati (Armatta 2010.).
Vladimir Šeks potvrđuje:
„Godina 1991. bila je jedno od najkritičnijih razdoblja gdje se radilo o „biti ili ne biti.“ U Beogradu su
vrhovni štab JNA (Jugoslavenske narodne armije) kao i srbijansko političko vodstvo i predsjedništvo
SFRJ u kojemu su Srbi i Crnogorci igrali dominantnu ulogu, donijeli odluku da izvedu državni udar na
Hrvatsku. Htjeli su uvesti ratno stanje te na brzinu ubiti glavne vođe poput Tuđmana i mene, te druge
sudionike zatvoriti na nekoliko godina u zatvore. Jugoslavenska narodna armija se otvoreno svrstala na
stranu Srbije i srpske vojske. Cijela godina 1991. bila je kritična, ne samo za očuvanje neovisne
Republike Hrvatske nego i za biološko preživljavanje hrvatskoga naroda.“ (Iz intervjua u rujnu 2022.)
Nakon četiri godine rušilačkih napada srbijanske vojske i četnika na teritorij hrvatske države, Republika
je Hrvatska izvela vojno-redarstvenu operaciju: Oluja u mjesecu kolovozu 1995. Ta izvanredna i odlučna
bitka hrvatskog Domovinskog rata za neovisnost bila je ujedno najveća europska vojna kopnena
operacija nakon Drugoga svjetskog rata.
Ta krhka nova demokracija pokazala je nenadmašnu vojnu moć, profesionalnost i stratešku briljantnost
(Riley 2010., McClellan i Knez 2021.). Hrvatski su branitelji ostvarili potpunu moralnu i vojnu pobjedu u
toj Operaciji, koju su planirali i izveli nesebični požrtvovni domoljubi. Izvanredna hrabrost i odlučnost
hrvatskih vojnika i časnika u Operaciji Oluja dovela je do poraza srpsku vojsku i Jugoslavensku narodnu
armiju, te oslobodila zapadnu Bosnu i Hercegovinu. Oluja je zaustavila masivnu humanitarnu tragediju i
genocid koji su provodili srpska vojska i četnički teroristi. Američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter
13

Galbraith (1993.-1998.) potvrdio je u intervjuu da SAD duboko cijeni hrvatsku: „raspoloživost da prolije
znoj i krv da bi spriječila humanitarnu katastrofu. Operacija Oluja sačuvala je 150.000 stanovnika
Bihaća od gotovo sigurnog genocida.“ (Galbraith u intervjuu, 4. travnja 2019.). Tom akcijom je
oslobođena jedna trećina okupiranog hrvatskog teritorija i omogućen Daytonski sporazum, koji je
uspostavio mir između dviju ratnih zona. (McClellan i Knez, 2021.).
Na proglašenju uspješnoga završetka Operacije Oluja, predsjednik Franjo Tuđman je rekao: „Ova
pobjeda predstavlja ne samo oslobađanje Domovine nego i stvaranje temelja za samostalnost Hrvatske
u stoljećima koja dolaze.“
Sudac Vice Vukojević zaključuje:
„Nakon toga, rat je završio. Postali smo suverenom republikom i naša je želja time bila ispunjena.“ (U
intervjuu u listopadu 2022.)
Dr. Željka Markić naglašava koliko je demokracija važna za nju:
„U demokraciji smo mi građani suodgovorni za to kako društvo izgleda. U totalitarnom komunizmu
nisam bila suodgovorna. Meni se tamo ništa nije sviđalo i nisam imala mogućnost kako utjecati na
društvena zbivanja. U demokraciji imam mogućnost izlaziti na izbore, imam mogućnost organizirati se u
civilne udruge, imam mogućnost organizirati se u kulturna društva. Dakle postoji niz mogućnosti kojima
ja, Željka, mogu utjecati na razvoj i izgradnju države u kojoj živim na bolje.“ (U intervjuu, siječanj 2021.).
Prekretnica: izbori godine 2000. i proces detuđmanizacije
Prvih deset godina Republike Hrvatske bile su ispunjene optimizmom i nadom. Rekonstrukcija države
nakon rata iziskivala je puno energije i stvaralaštva. Kao pojedinci, ali i političke stranke izrasli iz
jugoslavenske prošlosti, svi su bili suočeni s novim izazovima. Zahtjev za i postizanje članstva u EU bio
je naporan proces s čijim je ostvarenjem došla i spoznaja da je potrebno vrijeme kako bi se postalo
potpuno demokratskom, produktivnom i ekonomski prosperitetnom nacijom; te da je za razvoj nove
političke vladajuće elite potrebna budnost i nadzor kako bi se izbjeglo stare poznate oblike vladanja te
strukture iz prošlosti. Članstvo u EU ne znači da se time automatski izjednačava i status, resursi i
ekonomski pristup. Snage za demokratske promjene u državi borile su se sa silama inercije ili još gore,
s retrogradnim silama.
Po mišljenju dr. sc. Josipa Jurčevića: „Najveći napad na demokratski razvoj dogodio se godine 2000.“
Dr. sc, Davorka Budimir u osvrtu na tu uznemirujuću prekretnicu u procesu izgradnje demokratske
države:
„Nakon 2000. se politički sustav promijenio. Sada imamo jednodomni, a ne dvodomni parlamentarni
sustav. Vladajuća politička elita eliminirala je jedan dom našeg parlamenta / Hrvatskog sabora, čime je
ograničila šire demokratsko sudjelovanje građana te čime su vladajuće stranke postigle prednost.
(Intervuju, siječanj 2021.)
Izbori 3. siječnja 2000. bili su znakoviti iz više razloga. Označili su kraj prvog desetljeća u povijesti
neovisne Republike Hrvatske. Na tim je izborima HDZ po prvi puta od osamostaljenja izgubio vlast a
većina je pobijedila pod nazivom: „šesteročlana lijeva koalicija.“ Ti su se izbori dogodili u razdoblju
nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i izbora za predsjednika Republike Hrvatske, bivšeg
utjecajnog člana HDZ-a, Stjepana Mesića. U općoj euforiji medijskih oponenata Franje Tuđmana –
„Šestorka“ je pokušala uništiti svo pozitivno naslijeđe koje se odnosilo na atribute hrvatske državnosti i
14

pobjedu u Domovinskom ratu. Taj je proces dobio neslavan naziv: detuđmanizacija. Imao je ozbiljne
posljedice za hrvatsko društvo u posljednja dva desetljeća. HDZ, pod vodstvom predsjednika Vlade Ive
Sanadera nastavio je sa sličnom politikom, kao i vlade koje su slijedile (Čular 2000.).
Planiranim stupnjevanjem procesa detuđmanizacije, pokušalo se diskreditirati simboličke i stvarne
simbole identiteta hrvatske države, Domovinskog rata i prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana
(Horvat 2014., v. također Vukić 2015a i 2015b):
1. Diskreditacija Operacije Oluja
Neposredno nakon izbora, vladajuće su stranke, kao i nevladine udruge i mediji nastavili s
optužbama i vrijeđanjem Operacije Oluja, a koje su za vrijeme agresije na Hrvatsku otvoreno
podržavale postojanje Jugoslavije i bili oponentima hrvatskoj samostalnosti.
2. Balkan Summit u Zagrebu
Iste te 2000. godine, na inicijativu tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, organiziran je
Balkan Summit zajedno s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom. On se, kao i Mesić,
pokazao prijateljski naklonim prema Srbima. Većina ljudi u Hrvatskoj doživjela je to kao još
jedan izravan i agresivan pokušaj da se Hrvatsku gurne u krug tzv. zemalja Zapadnoga
Balkana, s krajnjim ciljem poništenja rezultata Domovinskog rata, te stvaranja nove zajednice
različitih naroda na teritoriju bivše Jugoslavije, pod vodstvom i dominacijom Srba. S tim je
skupom započeo proces amnestiranja Srbije kao agresora i zločinca u ratu protiv Republike
Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
3. Ukidanje javnih praznika i nacionalnih simbola
Prvi je na redu bio Dan državnosti 30. svibnja, kojega je SDP (Socijaldemokratska partija Hrvatske)
ukinuo kada su došli na vlast, isto kao i brojne druge državne simbole: Oltar Domovini na
Medvedgradu; Počasno-zaštitna bojna OS RH / The Croatian Honor Guard in fornt of the
Parliament; preimenovanje Hrvatskog državnog sabora / Croatian State Parliament u Hrvatski sabor
/ Croatian Parlament; ukidanje dvodomnoga parlamenta / Hrvatskoga sabora u jednodomni
parlament kako bi učvrstili svoju vlast.
4. Degradacija veterana Domovinskog rata
Iz predsjedničke palače i Vlade Republike Hrvatske, uz pomoć medija, vodila se sistematska
kampanja za degradaciju i klevetanje branitelja i Domovinskog rata. Hrvatski je sabor konačno bio
prisiljen donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu, kojoj su se otvoreno suprotstavili politički vođe
„šestorke“, stranaka kao što su HNS, IDS i političari Vesna Pusić, koji su se istaknuli u tom procesu
difamacije veterana i samog Hrvatskog obrambenog rata.
5. Zaštita partizana i kriminalaca iz tajne policije
Nakon što su otkrivena imena suspektnih kriminalaca, zločinaca koji su sudjelovali u masovnim
egzekucijama civila, svećenika i zarobljenih vojnika na kraju Drugoga svjetskog rata, Stjepan Mesić
i neki drugi političari su inicirali otvorenu medijsku kampanju u kojoj su branili optužene na osnovu
toga da su te zločine počinili u ime antifašizma. Ovdje navodimo samo dva slučaja: Titov partizan
Stjepan Hršak koji je ubio 21 svećenika u Maclju, te Titov komesar Josip Boljkovac optužen za
zločine protiv nenaoružanih zarobljenika i civila u Karlovcu.
6. Korištenje državnih dokumenata u osobne svrhe – izdaja Hrvatske
15

Godine 1996., Hrvatski Državni Sabor donio je Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s
Međunarodnim kaznenim sudom / The Constitutional Law on Cooperation with the Hague Court.
Stjepan Mesić koristio je taj Zakon za osobni pristup državnim dokumentima čime je prekršio Ustavni
zakon Republike Hrvatske. Njegova uporaba tih državnih dokumenata nije bila u skladu sa zakonskim
propisima, niti je bila u skladu sa zakonom i pravilnicima o zaštiti arhivskih materijala. Sasvim sigurno
takav čin nije bio u skladu s interesima Republike Hrvatske, hrvatskih građana te vojnih i političkih
zapovjednika i vođa. Opširno je dokumentirano kako velik broj hrvatskih građana Stjepana Mesića
smatra velikim izdajnikom domovine. Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) optužilo je Stjepana
Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu
Teršelič i Josipa Broza Tita za veliku izdaju (Vukić 2015a i 2015b).
7. Rasprodaja Hrvatske i državnog duga
Nakon Tuđmanove smrti godine 1998., komunistički političari Ivica Račan i vladajuća lijevo-liberalna
koalicija, stavili su glavne državne resurse na prodaju na međunarodnoj dražbi. Do 2003., 91%
hrvatskih banaka bio je prodan stranim vlasnicima. Račanova je vlada također prodala kontrolni
udio u Plivi Farmaceutika; većinski udio Hrvatskih telekomunikacija/ HT i 25 posto dionica hrvatske
naftne industrije INA. Nakon godine 2000., Hrvatska se počela pretjerano zaduživati kod
Međunarodnog monetarnog fonda. Uz 5 milijardi dolara duga naslijeđenog od Jugoslavije, 4
milijarde dolara posuđene su za obranu za vrijeme Domovinskog rata. Nakon 2000., u samo četiri
godine, dug je narastao za gotovo 24 milijarde dolara. Prekomjerno zaduživanje i državna potrošnja
ogromna su opterećenja za hrvatski narod i gospodarstvo.
Izborni zakon: sadašnji politički stranački sustav
Dr. sc. Josip Jurčević analizira eventualno poboljšanje sadašnje političke strukture:
„Izborni zakon je jedan od glavnih instrumenata vladanja Hrvatskom koja nažalost ni ove 33 godine
nakon formalnog ulaska u zapadni demokratski svijet nije u potpunosti postala istinska demokratska
država. Demokracija još ne funkcionira u Hrvatskoj koju vode bivše komunističke strukture. One su
preuzele moć jer su se pripremale za promjene koje će doći.”
„Pojednostavljeno bi se moglo reći da je bivša komunistička struktura zapravo preuzela moć u
Hrvatskoj. Oni su izravni nasljednici Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Saveza komunista
Hrvatske. Statistički gledano između 70,000 do 100,000 njenih članova upisalo se u dvije političke
stranke koje su nastale rođenjem neovisne i samostalne Republike Hrvatske. Jedan dio prešao je u
SDP (Socijaldemokratsku partiju) a drugi u HDZ (Hrvatsku demokratsku zajednicu). Taj duopol političkih
stranaka izmjenjuje se na vlasti a ključ održanja na vlasti je kontrola izbornog zakona.”
„Izborne jedinice u Hrvatskoj kreirane su protivno upravnoj administrativnoj strukturi Hrvatske. Hrvatska
ima općine, županije i na kraju, državu. Međutim, izborne jedinice nemaju nikakve veze s tom podjelom.
One su podijeljene na način koji je odgovarao vlastima kako bi što lakše mogli manipulirati izbornim
rezultatima. Tako mi zapravo ne znamo tko nas predstavlja, što omogućuje maloj skupini vođa političkih
stranaka da odlučuju tko će biti na izbornim listama.“ (U intervjuu u listopadu 2022., v. također Podolnjak
2008.).
16

Dr. sc. Davorka Budimir, predsjednica Transparency International za Hrvatsku i autorica znanstvenih
radova i knjiga o političkim elitama, objašnjava kako su dvije političke stranke dominirale od
samostalnosti na dalje:
„Politička scena u Hrvatskoj, kakva je danas, posljedica je stranačkog sustava koji sprječava druge
stranke da se probiju u političku arenu. Trideset godina nakon uspostave hrvatske neovisnosti je
konstanta da su na vlasti dvije političke stranke. SDP je nasljednica Komunističke partije ili Socijalističke
Republike Hrvatske, a HDZ, Hrvatska demokratska zajednica je stranka koja se pojavila u ranim 1990-
tim. (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Dr. Željka Markić opisuje svoje iskustvo:
„ Bila sam aktivno uključena u civilno društvo s dobrim namjerama, ali nisam shvaćala koliko je sve
kontrolirano u Hrvatskoj. I kako se pokazalo, taj doprinos društvu uopće ne funkcionira kako bi to trebao
u demokratskom društvu. Političke stranke na vlasti, bilo da se radi o SDP-u ili HDZ-u, i političari koje
smo izabrali da u naše ime vode ovu državu, ponašaju se kao da smo mi njihovi podanici. Kao da smo
objekti, kao da oni bolje znaju kako treba raditi.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Nadalje, dr. Markić ukazuje na kontradikcije u suvremenoj hrvatskoj politici:
„Dakle, mi danas živimo u demokratskom društvu, no imamo jednopartijski birački sustav, kao u vrijeme
komunizma. Vladajući kontroliraju taj sustav na potpuno nedemokratski način, osiguravaju sebi moć i
upravljaju novcem građana kao i državnim resursima i dobrima. Osnova HDZ-ova i SDP-ova vladanja
su privilegije. Sve to skupa veoma podsjeća na Komunističku partiju. Jer bit pripadnosti KP nisu bili
ideali, nego osiguravanje dobrog i lagodnog života. Moglo se raditi najmanje, a dobiti najviše, uspijevalo
se napredovati i ako si nekompetentan ili nimalo sposoban. Isti taj obrazac gledamo danas u
suvremenoj Hrvatskoj. To je očito u tako predivnoj zemlji, s marljivim ljudima koji mogu otići bilo gdje u
svijet i dobiti najbolje poslove, osim u svojoj domovini, gdje ne mogu dobiti ni normalnu priliku za posao.
“ (Iz intervjua u siječnju 2021., v. također Pickering i Baskin 2008.).
Dr. Davorka Budimir isto tako ukazuje na propuste aktualne Vlade u rješavanju stvarnih životnih
problema svojih građana:
„Danas u Hrvatskoj imate više od 6.000 naselja koja nemaju osnovne životne uvjete: vodu, kanalizaciju,
pristup liječniku, trgovinu, poštu. Samo na sat udaljenosti od Zagreba imate naselja bez vode i struje, u
mjestima u kojima ljudi žive i rade.“
Javne politike oko kojih se potrebno usuglasiti i koje bi trebale biti nacionalni prioriteti trebale bi utvrditi
razvojnu strategiju o industrijskoj proizvodnji, društvenoj/socijalnoj sigurnosti i podizanju kvalitete života
svih građana. Kako bismo željeli da Hrvatska izgleda za 10 do 20 godina? Svako donekle organizirano
društvo trebalo bi postavljati ta pitanja. Neophodno je osvijestiti da se ti fundamentalni predmeti ne
mogu riješiti bez promjene izbornoga sustava… Sadašnji izborni sustav, u kojemu dominiraju samo dvije
političke stranke, ne mogu donijeti kvalitativne promjene jer kad odstranite proklamiranu ideološku
komponentu, shvatite da se radi o jednoj stranci.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Proces privatizacije i korupcija vlade
17

„U komunizmu je prvo obračun s privatnim vlasništvom, dakle privatno vlasništvo je glavni neprijatelj.
Njima je to isto bilo jasno nakon raspada Jugoslavije i zapravo su morali inicirati takozvani privatizacijski
proces.“
(Iz intervjua u listopadu 2022.)
U skladu s mišljenjem navedenih i ostalih sugovornika, privatizacijski proces implementirali su članovi
bivše politički moćne strukture koja je vladala Hrvatskom kroz UDBA-u, komunističku službu tajne
policije. Ni građani niti pripadnici hrvatskoga iseljeništva nisu imali priliku ni mogućnost participirati u
privatizacijskom procesu.
Dr. Davorka Budimir obrazlaže:
„Za vrijeme rata, od 1991. do 1995., Vlada je dodijelila preko 17.000 kredita za kupnju državnih
poduzeća i poslovnih subjekata. Kredite su odobravale komunističke banke: Zagrebačka i Privredna
banka. Njihovim odabranim članovima dani su ti fiktivni zajmovi za kupnju tvornica, bez očekivanja da
će isti biti vraćeni. Preko noći, ti pojedinci koji nisu imali ništa osim veza u komunističkoj partiji, postali
su vlasnicima ključnih poslovnih subjekata. No, legitimni kapital iz inozemstva, uključujući i članove
hrvatske dijaspore, nije mogao biti uključen u bilo kakve poduzetničke transakcije. Moćnici su jasno
shvaćali da bi poštena i zakonita privatizacija stvorila uspješne poduzetnike koji bi svojim kapitalom
doprinosili financiranju političkih kampanja neovisnih kandidata.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Dr. Željka Markić dodaje:
„Privatizirali su cijelu Hrvatsku i ponašaju se kao da je to njihova tvrtka. Vode je ljudi koji nisu sposobni.
Vode je ljudi koji je ne vole. Političari bi trebali pokazivati svoju ljubav za domovinu stvarajući poštene
uvjete za sve ljude, za njihove ljude i sve građane koji ovdje žive, tako da ljudi mogu raditi i pošteno
živjeti od svoga rada, kao i da naša djeca ovdje imaju sigurnu budućnost.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.)
Dr. sc. Tomislav Jonjić, odvjetnik i urednik časopisa Politički zatvorenik/ The Political Prisoner, ukazuje
na krajnje raširenu korupciju i ne traženje odgovornosti političara za to:
„Mi imamo hrvatsku državu više od 30 godina i da imamo demokratske izbore više od trideset godina.
Do sada smo doživjeli desetke krupnih kaznenih procesa protiv ljudi, čak i visokih dužnosnika zbog
različitih oblika kriminala, ali nemate ni jedne jedine, ni jednoga jedinog kaznenog postupka zbog
političke korupcije, nemate ni jednog jedinog postupka zbog kriminala unutar samih političkih stranaka.
“ (Iz intervjua u listopadu 2022.).
Dr. sc. Josip Jurčević zaključuje:
„Srce korupcije u Hrvatskoj je korumpirano pravosuđe, struktura Vrhovnoga suda i cijelog DORH-a.
Nažalost, mi se krećemo prema izrazito autoritarnom, a ne demokratskom, sustavu. MI smo sada bliže
bivšoj totalitarnoj zločinačkoj Jugoslaviji…“ (Iz intervjua u listopadu 2022.).
Dr. sc. Tomislav Jonjić, odvjetnik više od trideset i pet godina:
„U skladu s hrvatskim Ustavom i zakonodavstvom pravosuđe je neovisno i odijeljeno od politike. To je
teorijski postulat u koji će se svatko od nas zakleti. U stvarnosti to, naravno, funkcionira drukčije. Svi
znaju veoma dobro da se tijela koja imenuju sudce, imenuju također po političkim a ne po stručnim
kriterijima. Dakle, ni kod izbora sudaca i državnih odvjetnika, nažalost, nismo imuni od političkih kriterija.
“ (Iz intervjua u listopadu 2022.).
18

Dr. Željka Markić izražava svoju frustriranost s takvim političkim sustavom:
“Isto tako, može biti i puno stvari s kojima se osobno ne slažem, ali ako ih ljudi demokratski izaberu, a
ja sam dio manjine, prihvatit ću ih. Ono što neću prihvatiti je da, ako sam dio većine koja jasno kaže
što želi, manjina bude ta koja diktira svoje uvjete većini. Zašto? Zato jer je to povratak u totalitarno. To
je ono što je radio nacionalsocijalizam, da je mala skupina ljudi upravljala većinom populacije. To je ono
što je radio komunizam, da je mala skupina ljudi, jedna kasta, upravljala većinom. Prema tome, u
demokratskom hrvatskom društvu postoje paradoksalne situacije. Jedna mala skupina ljudi prisvojila je
politićku moć te uz pomoć medija i političkog sustava, naređuje, nameće i upravlja stvarima koja većina
ne želi. Nevjerojatno je, i neprihvatljivo, da se političari, kada dođu na vlast, usuđuju ponašati potpuno
nedemokratski.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.)“
Dr. sc. Tomislav Jonjić se s time slaže:
„Tu se, međutim, ne radi samo o izbornom zakonu, nego o čitavom nizu političkih zakona, uključujući
Zakon o političkim strankama, u kojem je moguće imati statute, stranačka pravila, opće akte, koji nisu u
skladu s odredbama i duhom Ustava Republike Hrvatske. Takav politički sustav stvara vođe tih političkih
stranaka koji su koruptivni a uspijevaju održavati vlast u svojim vlastitim strankama pod svaku cijenu, jer
je to instrument za njih da bi se približili onome što bismo pučki nazvali: kopanj. Stranke su leglo
korupcije. To zapravo uopće nije politička borba, nego djelovanje ljudi iz čistog vlastitog interesa.“ (Iz
intervjua u listopadu 2022.).
Demografska kriza: masovno iseljavanje
U skladu s popisom stanovništva iz godine 2021., Republika Hrvatska ima 3,871,833 stanovnika, od
čega su 99.24% njih hrvatski građani. Od neovisnosti godine 1991., Republika Hrvatska izgubila je
895,736 stanovnika ili gotovo 19 posto od svoje ukupne populacije.
Pouzdani službeni izvori procjenjuju da 3.8 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka žive izvan
Republike Hrvatske (Hrvatski državni zavod za statistiku, 2022., Vukić 2022b).
Dr. Željka Markić objašnjava:
„Glavni razlog za nedavna iseljavanja ljudi je korupcija. Mladi ljudi ne žele živjeti ovdje zato što ne vide
svoju budućnost. Usprkos svim njihovim kvalifikacijama, mladi ljudi ne mogu dobiti posao zato što
nemaju protekciju kod članova određenih političkih stranaka. Tako je to izgledalo i u vrijeme komunizma.
Tada bi vam partijska knjižica ili pripadnost komunističkoj partiji bili preporukom za posao i napredak u
društvu. Iskreno sam zgrožena idejom o povratku u totalitarni sustav, za kojeg smo mislili da smo ga
odbacili.“ (Iz razgovora u siječnju 2021.).
Dr. sc. Davorka Budimir dodaje:
„Mladi ljudi napuštaju Hrvatsku, ne zato što im ovdje nije lijepo, ne zato što ovdje ne mogu živjeti, nego
zato što ne mogu podnijeti nepravdu. Nepravdu u smislu da se pravila ne primjenjuju jednako na sve i
pod istim uvjetima. Mogla bih to opisati kao gledanje sportske utakmice u kojoj se pravila po kojima
igraš mijenjaju svaki dan. Građani odlaze u prvom redu zbog korupcije i zato što ne mogu dostojno
živjeti od svog rada. Od ljudi se očekuje da budu članovi političke stranke ako žele pronaći i zadržati
19

posao, ako žele obrazovati djecu, itd. To je ono što uistinu koči razvoj društva i demokratski proces.“ (Iz
razgovora u siječnju 2021.).
Slika 1.
Izvor: inavukic.com – Croatia, The War, and the Future – 2022
Od ukupnoga broja stanovnika u Republici Hrvatskoj, broj glasača je veći od broja odraslih, starijih od
18 godina. Razlika iznosi gotovo 14 posto. Javna je tajna da se biračkim popisima manipulira već
gotovo dva desetljeća kako bi se osigurala dominacija određene političke skupine na izborima. Izborni
popisi nisu ažurirani, iako je od tada izgubljeno gotovo milijun stanovnika. (International Foundation for
Electoral Systems, 2023.).
Po mišljenju dr. sc. Stjepana Šterca:
„Registar stanovništva je baza podataka na kojoj se moraju bazirati sve razvojne koncepcije društva. S
obzirom na to da Hrvatska nema registar stanovništva, teško je uspostaviti pregledan i točan registar
popisa birača.“ (Iz razgovora u siječnju 2021.).
Godine 2020. na hrvatskim parlamentarnim izborima pravo glasovanja u Hrvatskoj i izvan nje imalo je
3,859,487 građana s pravom glasa. Odaziv birača iznosio je samo 47 posto u usporedbi sa 76 posto na
izborima godine 1992. Od prvih do posljednjih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, sudjelovalo
je oko 964,000 hrvatskih birača. (International Foundation for Electoral Systems, 2023.).
Premda pripadnici dijaspore ili hrvatskoga iseljeništva imaju zajamčeno ustavno pravo biranja t.j.
glasovanja, u praksi, sudeći prema opisanome u izjavama intervjuiranih u ovome radu, namjerna i
svjesna složenost pravila glasovanja kao i iznimno ograničen pristup biračkim mjestima, samo 1.5 posto
od više od 3.8 milijuna pripadnika hrvatske dijaspore, redovito koristi to pravo. K tome, pripadnicima
hrvatskoga iseljeništva sada su zajamčena samo tri zastupnička mjesta u Hrvatskome saboru (Vukić
2020.).
20

Dr. Željka Markić upozorava na činjenicu da nije slučajno da su hrvatskome iseljeništvu dodijeljena
samo tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, iako je to u početku Republike Hrvatske bilo 12
zastupničkim mjesta:
„Taj nam parlamentarni model jasno pokazuje tko želi zadržati vlast. To je tako zamišljeno da bi se
demotiviralo Hrvate iz iseljeništva i odvratilo ih od povratka u Hrvatsku te od sudjelovanja ne samo u
vlasti nego i u gospodarskom životu države. Na nesreću, zaključujemo da su stajališta vladajućih u
Hrvatskoj o tome jako slična odnosu koji je prema iseljeništvu postojao u komunističkoj Jugoslaviji.
Ovdje vidimo opstrukciju na djelu, zarobljenu državu u kojoj političke elite ne dopuštaju demokratizaciju
izbornoga sustava. Zašto? Zato što bi demokratizacija stvorila kompeticiju. Dovela bi do toga da se više
ljudi može natjecati pod poštenijim uvjetima. Bio bi to i ključni razlog za borbu protiv korupcije. Hrvatska
ima ogroman kapital. Pri tome ne mislim samo na ljepote ove zemlje, niti na vrijedne i kreativne ljude,
nego i na 70% hrvatskoga gospodarstva kojim upravlja država.“ (Iz razgovora u siječnju 2021.).
Dr. med. Natalija Kanački, liječnica, članica Organizacijskog odbora građanske inicijative „U ime obitelji“,
članica Organizacijskog odbora građanske inicijative: „Narod odlučuje“, izjavljuje:
„Dobro je poznato da Hrvati, Izraelci i Irci imaju najbrojniju dijasporu na svijetu. Isto je tako poznato kako
hrvatska dijaspora ne može birati odgovarajuće zastupnike u Hrvatskom saboru. Svatko izvan Hrvatske
je svjestan toga kako su izbori organizirani na taj način da se glasovati može samo u veleposlanstvima i
konzulatima. Vjerojatno ih ima nekoliko u stanovitoj državi, tako da ljudi moraju putovati tisućama
kilometara a da bi stigli do birališta.“ (Iz razgovora u rujnu 2022.).
Demograf Stjepan Šterc obrazlaže kako bi velik doprinos za ozdravljenje hrvatske ekonomije mogla dati
dijaspora ako bi im se pružio osjećaj da su ovdje cijenjeni:
„Činjenica je da hrvatski iseljenici svojim doznakama godišnje šalju preko 18 milijardi kuna svojim
obiteljima što također doprinosi financijskom sustavu hrvatske države. Taj je iznos veći od svih stranih
ulaganja u Hrvatsku. S obzirom da se radi o takvoj ekonomskoj snazi ali i idealizmu, izraženima u
doznakama iseljeništva u svoju domovinu, počeli smo shvaćati kakav bi stvarni investicijski potencijal
hrvatski iseljenici mogli biti. Prema našim procjenama, to je sigurno i nekoliko puta više. Zamislite
nekoga tko ulaže 3 do 5 milijardi dolara godišnje u Hrvatsku. To bi svakako bio veliki pokretač razvoja
naše države. (Iz razgovora u siječnju 2021., v. također Skoko 2022.).
Vladimir Šeks, kojega bismo mogli nazvati političarem weberovskog profila (v. Maks Weber), o tome
govori umjerenim tonom:
„Hrvatska je uspjela pronaći rješenja koja se odnose na uspostavu neovisnosti, obrane i slobode svoje
države. Nazvao bih tu emigraciju, taj demografski kolaps Hrvatske, katastrofom biblijskih proporcija.
Mislim da, ako je hrvatska politika pronašla rješenje, kad je bilo potrebno, hoće li se ići u rat ili ne,
vjerujem da će i ovdje pronaći izlaz i nadvladati tog pokvarenog nevidljivog neprijatelja.“ (Iz razgovora u
rujnu 2022.).
Dinamika neuspješne ekonomije
Dr. sc. Andrej Grubišić, ekonomski i analitičar korporativnih financija daje opći uvid u novu generaciju s
konkretnom međunarodnom poslovnom ekspertizom:
21

„Uloga države je u tome da treba štititi tri prirodna prava čovjeka: život, slobodu i vlasništvo. Logika
prirodnoga prava je u tome da ti nitko ne smije oduzeti život, da ti nitko ne smije oduzeti slobodu i da te
nitko ne smije spriječiti u tome da zakonito stvaraš privatno vlasništvo i s njime raspolažeš kako želiš.
Ta bi pravila trebala biti na snazi sve dok ih ne uskraćuješ drugima ili dok ne činiš štetu drugima.“ (Iz
razgovora u siječnju 2021.).
Dr. Grubišić zaključuje:
„Budimo realni, političari su velika interesna skupina. Država je prisutna u brojnim područjima
društvenoga života na tako dominantan način da time automatski ukida i dobar dio prirodnih ljudskih
prava: života, slobode, vlasništva. U Hrvatskoj imamo situaciju u kojoj država najčešće krši treće
navedeno pravo – pravo na privatno vlasništvo. Država posjeduje velik dio kompanija, tvrtki. U
posljednjih 25 godina desetci milijardi kuna poreznih obveznika bili su potrošeni na sanaciju propalih
velikih državnih tvrtki. Država je nedopustivo puno uključena u regulaciju privatnog poslovanja. Država
utječe na gospodarski tok jer kontrolira gotovo polovicu nacionalnog BDP-a. Samo nešto manje od
polovice BDP-a otpada na državnu potrošnju. Isto tako imamo slučaj da veliki broj privatnih tvrtki radi
samo za državu, tako da imamo i veću uključenost države u ekonomske i gospodarske tokove. (Iz
razgovora u siječnju 2021.).
Dr. Grubišić nastavlja:
„Mislim da je uloga države u Republici Hrvatskoj pretjerana. Toliko je uključena u toliko toga danas da
bez države ne možete ostvariti nikakav ozbiljan napredak u poslovanju. Kako se to odražava na izborni
sustav?
Svakome je jasno kako je izborni sustav u Hrvatskoj sada tako postavljen da je iznimno teško pojedincu
ili skupini, čak i s prijedlozima i idejama koje su razumne i opravdane, postići da budu i prihvaćene.
Najveći dio političke elite se s time slaže jer ti prijedlozi ili te odluke izravno utječu na njihovu interesnu
sferu.
Isto tako, imamo krajnje populističku politiku vezanu za subvencije i poticaje. Državni službenici i
činovnici legalno donose zakone i pravila koji se odnose i na njih te vrše raspodjelu novca poreznih
obveznika onim poslovima ili sektorima koje oni smatraju prihvatljivima te ih svrstavaju u domenu svojih
političkih interesa. Kod većine njih, namjena nije usmjerena na izgradnju važne infrastrukture.
Pojednostavljeno, to je financiranje privatnih poslova drugih ljudi.“
Dr. Grubišić dalje objašnjava kako je dinamika neuspješne ekonomije posljedica svjesnih i namjernih
politika koje troše veliku većinu bruto domaćeg proizvoda kako bi na taj način davale potporu vladinim
institucijama, agencijama i poduzećima u državnom vlasništvu:
„Republika Hrvatska je država koja ima najveći udio države u trošenju bruto domaćeg proizvoda od svih
bivših socijalističkih država, koje su živjele lošije od nas, do pada komunizma. U našoj državi, dvije
trećine stanovništva živi izravno vezano uz državu. Imamo 1.2 milijuna umirovljenika koji imaju strašno
malu prosječnu mirovinu od 300 Eura. Od toga ne možete živjeti – to je golo preživljavanje. Već sama ta
činjenica je razlogom da sustav bude promijenjen. Nadalje, imamo 400,000 ljudi zaposlenih u
poduzećima u vlasništvu države, državnim agencijama, lokalnoj upravi i samoupravi, različitim
ministarstvima i drugim poduzećima koja se financiraju iz državnoga proračuna. Računajmo to na način
da svaka osoba izdržava najmanje još jednu osobu. Na taj način dolazimo do broja od 800,000 ljudi.
Pribrajanjem toga broju umirovljenika, oni zajedno čine 2 milijuna ljudi. K tome, računajte na 100,000
nezaposlenih. To je onda 2.1 milijuna ljudi. I ako dodamo da 10% ljudi koji rade u privatnom
22

poduzetništvu a vezani su uz državu i državni proračun i trošenje, tada je to 2.6 milijuna ljudi. To je 2/3 ili
dvije trećine stanovništva.
Zamislite onda što se događa u trenutku kada predložite promjene koje bi mogle narušiti te odnose. Bilo
bi puno onih koji bi mislili da će im to oduzeti ili promijeniti njihova „stečena“ prava ili privilegije. Zato je
jako teško vršiti pritisak da se provedu neke ozbiljnije promjene, jer su interesne skupine relativno
velike.“ (Iz razgovora u siječnju 2021.).
Promjene Izbornoga zakona
U skladu s mišljenjem dr. sc. Josipa Jurčevića: „Izborni zakon je osnovni element za demokratizaciju
društva.“ Dana 7. veljače 2023., Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je Zakon o izbornim
jedinicama, odluka je stupila na snagu 1. ožujka 2023., ako Hrvatski sabor ne provede ustavno jamstvo
jednakog biračkog prava. Ustavni sud je ustvrdio da postojeći Izborni zakon krši princip jednakog prava
za svaki birački glas – odstupanja ili devijacije između izbornih jedinica ne bi smjele prelaziti i biti veće
od 5% (Boban 2022., Kotarski 2021.).
(Nap.: Ustavni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 7. veljače 2023. godine ukinuo'Zakon o izbornim
jedinicama za izbor Zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora. Navedeni zakon se primjenjivao na
ukupno sedam parlamentarnih izbora (2000., 2003., 2007., 2011., 2015., 2016. i 2020.).
U tom konkretnom slučaju Ustavni sud zauzima stajalište da Hrvatski sabor nije izvršio svoju ustavnu
obvezu pravodobnog ekspeditivnog djelovanja a koje se odnosi na proporcionalno ponovno određivanje
izbornih jedinica i izbornih ograničenja i granica. Prošlo je trinaest godina otkako su sudci Ustavnoga
suda po prvi puta upozorili na kršenje ustavnog načela o jednakom biračkom pravu. Taj propust
ukazuje, do neke mjere, na odnos političkih elita u Republici Hrvatskoj prema Ustavnom sudu.
Navedeni podatci ukazuju na nastavak trenda nerazmjerne zastupljenosti birača u Hrvatskom saboru. U
sva tri izborna ciklusa postoje značajne razlike u broju birača u svakoj od izbornih jedinica, što krši
zakonski prag od plus ili minus pet posto (5%). K tome, općepoznata je činjenica kako je hrvatsko
iseljeništvo značajno podzastupljeno odnosno ima premali broj zastupnika u Hrvatskome saboru.
Veoma je rasprostranjeno i gotovo općeprihvaćeno mišljenje da bi zastupnička mjesta namijenjena
hrvatskom iseljeništvu trebala biti povećana, ili barem vraćena na prijašnjih 12, sa sadašnja 3
zastupnička mjesta.
Prof. dr. sc. Stjepan Šterc objašnjava:
„U Republici Hrvatskoj postoji 10 izbornih jedinica koje se temelje na popisu iz godine 2011., kada je
svaka od izbornih jedinica imala 450,000 stanovnika. Ne bi smjelo biti više od 5% odstupanja u broju
stanovnika između izbornih jedinica. Danas te izborne jedinice nisu zakonski valjane jer su negativni
demografski procesi s izraženim padom stanovnika i povećanim iseljavanjem promijenili strukturu tih
izbornih jedinica. U nekim je izbornim jedinicama ta razlika porasla na 15%. Stoga će se morati ucrtati i
odrediti nove izborne jedinice.“ (Iz razgovora u siječnju 2021.).
Vladimir Šeks potvrđuje postojanje problema:
23

„Pitanje izbornih jedinica moguće je riješiti. Biračka prava moraju biti proporcionalna veličini izbornih
jedinica. Sada biramo 14 zastupnika iz svake izborne jedinice, a imamo ukupan broj od deset izbornih
jedinica. Problem je u tome da sve izborne jedinice nemaju isti broj birača! Na primjer, deveta izborna
jedinica ima 160,000 birača više od četvrte izborne jedinice.“ (Iz razgovora u rujnu 2022.).
Po mišljenju dr. sc. Grubišića:
„Čini mi se zdravorazumskim i prihvatljivim da Republika Hrvatska bude sastavljena od jedne izborne
jedinice, što bi onda značilo: jedan birač – jedan glas, ni manje ni više. A tako bi se ukinuo izborni prag u
bilo kojem postotku. Imali bismo toliko birača i glasova koliko realno imamo. Bilo da je to 20% ili 2%. (Iz
razgovora u siječnju 2021.).
Dr. sc. Josip Jurčević predlaže:
„Sigurno bi bilo puno bolje da se ponovno uvede dvodomni parlamentarni sustav. Na taj način bi cijela
Hrvatska bila jedna izborna jedinica, ne deset njih. To bi prisililo političke stranke, čak i u sadašnjim
koruptivnim strukturama, da kandidiraju kvalitetne kandidate. Bilo bi i puno više kompeticije. Drugo,
izborni prag za osvajanje zastupničkog mjesta bio bi smanjen na negdje oko dva do tri posto. To bi
omogućilo ulazak za više neovisnih kandidata, koji bi onda razvili kreativan i pozitivan politički proces.
Osim toga, trebalo bi omogućiti elektroničko glasovanje, glasovanje e-mailom.“ (Iz razgovora u listopadu
2022.)
Političke elite
Dr .sc. Davorka Budimir objašnjava:
„Ono što su političke elite imale na početku stvaranja višestranačkog sustava godine 1990. nikada se
više neće ponoviti. Imali su istovremenu mogućnost izgradnje stranačkog sustava i formiranja institucija
u hrvatskoj državi. Temelj demokratskog poretka je da su institucije trajne a da se pojedinci, političari u
njemu, mijenjaju. Situacija u Hrvatskoj je sasvim suprotna. Ljudi traju a institucije se prilagođavaju
njihovim interesima i sklone su čestim promjenama.“ (Iz razgovora u siječnju 2021.).
Dr. sc. Budimir naglašava da se političke elite ne pridržavaju standarda kao što je to slučaj s drugim
profesijama:
„Ono što vrijedi za sve ostale elite, ne vrijedi za političku elitu. Kada ste dio elite u nekoj drugoj profesiji,
zanimanju, onda napredujete u skladu sa svojim znanjem i određenim sposobnostima, tako se penjete
na ljestvici izvrsnosti. Primjerice, ako ste izvrstan liječnik, smatraju vas dijelom medicinske elite. Ako ste
pak izvrstan odvjetnik, članom ste pravne elite, itd. Kada se radi o hrvatskim političarima, oni nemaju
nikakvog znanja, a gotovo ni obrazovanja.“ (Iz razgovora u siječnju 2021., v. također Budimir 2011.).
Dr. sc. Tomislav Jonjić naglašava:
„Mi se, naime, nalazimo u situaciji da zapravo već trideset godina, na svim izborima koji su organizirani
od tada, jedan dio biračkoga tijela ostaje nezastupljen u predstavničkim tijelima, prije svega u
Hrvatskom saboru.“
24

„Postojeći izborni sustav je taj koji omogućuje da se nastavlja korupcija u političkim strukturama a to se
onda prenosi i odražava i na druge strukture, jednako tako. Dakle, ako imate korumpirane političke elite,
ne možete očekivati da će gospodarske elite biti drukčije, neovisnije ili kvalitetnije. Naprotiv, političke
elite donose zakone, pravilnike i propise u skladu s ponašanjem političkih elita.“
„U Hrvatskoj politika rješava egzistencijalna pitanja. Tako da u politiku ulaziš kao prosjak, a izlaziš kao
bogat čovjek. Za hrvatske prilike to je tragedija, no zapravo je i fenomen bez presedana. Naravno,
postoje i ljudi koji su bili bogati prije ulaska u politiku. Međutim, pronađite jednog koji je napustio politiku
a ušao je u nju siromašan te izišao jednako tako siromašan. To jednostavno ne postoji.“ (Iz razgovora u
listopadu 2022.)
Dr. sc. Davorka Budimir obrazlaže doprinos sociologa Maxa Webera našemu razumijevanju bitnih
kvaliteta političara. U svom eseju naslovljenom: „Politika kao poziv“, Weber tvrdi da političar treba
posjedovati sljedeće osobine: strast, odgovornost i mjera/proporcija. Koncept političkog poziva
uključuje: „vrednovanje izvršavanja dužnosti u svjetovnim poslovima kao najviši oblik moralnog
djelovanja koji pojedinac može pretpostaviti.“ (Weber, str. 80.). Weber piše: „Samo onaj ima poziv za
politiku tko je siguran da se neće slomiti kad svijet, s njegovog stajališta, postane preglup ili
prejednostavan za ono što on ima ponuditi. Samo onaj koji na svet to može reći: „Usprkos svemu!
“ osjeća poziv za politiku.“ (Weber, str. 128.).
Dr.sc. Budimir nadalje objašnjava:
„Kada pokušate prenijeti te mentalne karakteristike u hrvatske prilike, tada je nemoguće naći političara
koji svoj posao radi iz strasti. Ljudi uvijek gledaju na stvari iz svojih osobnih interesa. Samo obratite
pozornost na vlasništvo bilo kojeg političara od trenutka kada ulazi u politiku i dolazi na neku poziciju do
trenutka kada je napušta, nakon 5 ili 10 godina. Niti jedan od njih nije investirao svoje privatne fondove
na način kojim do doprinosio radu društva u cjelini. Kad govorimo o odgovornosti, vidimo da imamo
velik broj političara koji su umiješani u konstantne skandale i sukob interesa, kao i pronevjere značajnih
društvenih resursa, ali oni time ne postaju subjektima za kazneni progon, niti dragovoljno napuštaju
političke položaje nakon što su bili uključeni u krivo činjenje… Nemaju niti mjere niti profesionalnih
granica. Zadržavaju pozicije za koje nisu kvalificirani, za koje nisu kompetentni.
Živimo u vremenu kada profesionalci moraju obraditi brda informacija, razlučiti što je važno i biti odlučni
u određivanju toga što treba poduzeti. Ono što je postalo važno je tko je što rekao, a ne sadržaj njihove
izjave. Ono što je važno je da svatko od nas vidi napredak u društvu, da se životni standard mijenja na
bolje, da je danas bolje nego jučer, da možemo raditi kako bismo stvorili bolje sutra te da se postupa po
razumnim prijedlozima.“
U skladu s mišljenjem dr. sc. Grubišića:
„Vođe političkih stranaka biraju podobne pojedince za svoje političke namještenike, radije no sposobne.
Uvijek izaberu nekoga tko je lošiji od njih. S obzirom da se ne povezuju s ljudima koji raspolažu većim
znanjem, to degradira demokraciju kao takvu. Tako pojedinci koji su neodgovorni dolaze i zauzimaju
političke pozicije.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Dr. Markić označava političke elite kao odgovorne:
„Mi Hrvati puno radimo. Želimo doprinositi našem društvu. U gospodarstvu, u društvu, u znanosti, u
sportu i u politici. Međutim, imamo političke elite koje ne doprinose, koje sprječavaju bilo kakav razvoj u
društvu. Imamo političke elite koje su zgrabile moć uz pomoć politike; koje uzgajaju korupciju uz pomoć
25

politike; koje žive dobro na trošak građana. Oni ne moraju pokazati nikakve sposobnosti. Jedna politička
stranka pokriva drugu i tako se izmjenjuju. Nema zapravo niti jednog gospodarskog zločina u Hrvatskoj
koji je istinski bio istražen. Koja god da politička stranka dođe na vlast, pomete prijašnji zločin pod sag,
govoreći kako to nije važno. Kad ljudi izlaze na birališta, biraju onu drugu stranku s nadom da će se
stvari promijeniti na bolje. No, to se kod nas ne događa. Pitanje je koji je uopće smisao takvih izbora?
Koja je svrha održavanja izbora?
Ako znam tko me zastupa u Hrvatskom saboru, tada očekujem da ta osoba bude poštena. Očekujem
da moji zastupnici zastupaju moje interese. Poštujem demokratske principe da ljudi izražavaju svoja
stajališta u poštenom nadmetanju, da bi rekli što misle. Međutim, to se rijetko, ako ikada, događa.
Dr. Budimir naglašava kako taj proces funkcionira:
„ U tih 30 godina, svjedočili smo svim vrstama „situacija“ u vezi sa stvaranjem izvršne vlasti. Tijekom
naše povijesti, političke elite nisu našle odgovarajuće ljude za popunjavanje institucionalnih pozicija,
tako da su povezivali različita ministarstva u jedno ministarstvo, da bi podobni pojedinci bili imenovani
na određenu poziciju. U drugim slučajevima, kada bi imali više pojedinca koje žele imenovati nego što
ima mjesta, osnovali bi nekoliko novih ministarstava kako bi nagradili imenovane. Tako je stvoreno
stanje u kojemu je teško implementirati politike bitne za zdrav razvoj društva, jer bi to zahtijevalo
stabilne javne politike kao temelj za razvoj.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Dr. sc. Josip Jurčević zaključuje:
„Sociološki govoreći, kada demokracija ne funkcionira, tada dobijete neku vrstu upravljačke oligarhije.
Ona korupcijom i represijom zadržava svoju poziciju, intenzivirajući različite razine represije, izazivajući i
produbljujući podjele između ljevice i desnice. Isto tako, omogućuju kolonizaciju Hrvatske na različite
načine, oslanjajući se na neke vječne interese za opstanak na vlasti. Ako promatramo stupanj
demokracije u skladu s raznim znanstvenim istraživačkim modelima, onda bismo mogli reći da je bilo
više slobode u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.), nego sada.“ (Iz intervjua u
listopadu 2022.).
Prof. dr. sc. Stjepan Šterc, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet Hrvatskih studija, osnivač Odsjeka za
demografiju i hrvatsko iseljeništvo, često se pojavljuje u vijestima nakon objave podataka popisa
stanovništva iz godine 2021. Podatci o masovnom iseljavanju iz Republike Hrvatske doveli su ga do
sljedećih zaključaka:
„Politički sustav je pun nasljednih generacija iz starog komunističkog sustava. Oni ne prihvaćaju to što
im znanstvenici prezentiraju ili na što ih upozoravaju. Mislim da je to čak i teret za njih u njihovom
javnom djelovanju. Ta sebičnost u političkom sustavu narasla je do nevjerojatnih razmjera, te potvrđuje
da je cijeli sustav vladanja bio zasnovan na sferi osobnih interesa političkih elita, dok su interesi cijele
Hrvatske i naših ljudi bili zanemarivani.“ (Iz intervjua u siječnju 2022.).
Dr. Markić izražava zabrinutost zbog visoke stope neslaganja s vladom:
„Vlasništvo našeg hrvatskog gospodarstva država koristi za zapošljavanje ljudi koje odabere. Onda ti
ljudi ovise o njima i daju im svoje glasove na sljedećim izborima. Najnovija anketa o tome kako premijer
vodi državu pokazuje da 25% Hrvata odobrava njegov rad. Mogu vam jamčiti da je 90% od njih
zaposleno preko stranke u tvrtkama u vlasništvu države i da njihova egzistencija izravno ovisi o
političkim strankama, bilo o HDZ-u ili SDP-u.“
Dr. Markić dijeli uvid u unutarnje djelovanje stranačkih politika i referendumskih procesa:
26

„Problem je u tome što mi, kada izlazimo na birališta, biramo stranku. Nakon toga, predsjednik političke
stranke određuje koji će ljudi sjediti u Hrvatskom saboru. Na izborima, s obzirom na to da nemam
preferencijalni glas, da bih izabrala osobu, moram zaokružiti političku stranku. Tada predsjednik političke
stranke (Milanović-SDP ili Plenković-HDZ) odlučuje tko će dobiti koju vodeću poziciju. Zastupnik si
postavlja pitanje. Kome će taj pojedinac biti odgovoran i odan? Čije će želje ispunjavati? Pa
pretpostavljam onome tko ga stavi na listu. Predsjednik njegove stranke ga stavi na listu. Kad pogledate
Hrvatski sabor i jednoglasno podizanje ruku, tada vam je jasno da ti ljudi ne ovise o biračima, niti oni
mare za birače niti za to što oni žele i očekuju od njih. Njihove pozicije ovise o tome hoće li njihov šef
misliti na njih.
Upravo iz tog razloga, zahtijevali smo promjene već 2014., kada je SDP bio na vlasti. Naša se inicijativa
zvala: „Birajmo zastupnike s imenom i prezimenom.“ Skupili smo oko 380.000 potpisa. To je bilo dosta
za prolaz, no vladajuća politička stranka je pogrešno tvrdila da je bilo 4.5 milijuna birača u Hrvatskoj, što
je značilo da mi nismo skupili 10%.
Taj je referendum demonstrirao da su HDZ i SDP surađivali u rušenju referendumske inicijative. Tada je
SDP bio na vlasti a HDZ u opoziciji. HDZ je konstantno napadao inicijativu, zabranjivao svojim
članovima da skupljaju potpise a bilo je i drugih neutemeljenih javnih optužbi i neistina. Mogu reći i to da
je Šeks i tim oko njega bio čekić koji je udarao po nama. A kad smo istu inicijativu ponovili u 2018.
otvarajući raspravu o manjinama saborskim zastupnicima koji su privilegirani u Republici Hrvatskoj na
način koji ne postoji niti u jednoj drugoj državi na svijetu, a tada je HDZ bio na vlasti i SDP je bio uz HDZ
te su zajednički napali našu inicijativu.“ (Iz intervjua u siječnju 2021.).
Dr. sc. Jurčević izražava zabrinutost zbog nemogućnosti opozicijskih glasova da dospiju do široke
javnosti kroz kontrolirane medije:
„O tome se može raspravljati samo na marginama društva. O tome možemo razgovarati samo u
marginalnim medijima. Nikada nije bilo ozbiljne diskusije u Hrvatskoj o toj temi. Čak ni institucije
Europske unije kada tražimo mišljenje nisu pokazale značajnije zanimanje zbog nedemokratskog
ponašanja naših političara. Očigledno je da, kada to dođe do zemalja bivšeg Istočnog bloka, EU
zauzima neokolonijalno držanje/ stajalište prema tom odnosu.
On isto tako objašnjava da je društveni defetizam prirodan, neizbježan ishod neuspješnih politika:
„Širenje javnog defetizma podstiče se svim javnim mjerama. Ljudi su pod utjecajem medija i vjeruju
kako se ništa ne može promijeniti, te da nije vrijedno izaći na izbore. Na taj način, samo usko samo-
interesna klijentela, koja je egzistencijski ovisna o državnim institucijama, sudjeluje na izborima.“ (Iz
intervjua u siječnju 2021.).
Potreba za promjenom
Vladimir Šeks, aktivist u ranijoj dobi, sada razmišlja oprezno:
„Izborni je sustav trebao biti dizajniran onako kako je dizajniran u SAD-u, Velikoj Britaniji, u SR
Njemačkoj. Izborni zakon treba biti složen tako da postoje tri važne skupine stranaka koje se mogu
izmjenjivati na vlasti. Jedna skupina treba biti konzervativne demokratsko-kršćanske ideologije; druga
skupina socijaldemokratske ideologije. Tuđman je govori da ptica, da bi letjela, mora imati lijevo i desno
27

krilo. A treća bi skupina trebala biti centristička liberalna stranka koja bi mogla formirati koalicije i s
centrističkim lijevim i centrističkim desnim strankama. Sada je Hrvatska vezana/lisičinama zbog
trgovanja i ucjena tih malih stranaka koje su beznačajne u političkom životu, ali koje ucjenjuju i traže
ustupke i povlastice za sebe i koji potkopavaju stabilnost vlasti.“ (Iz intervjua u rujnu 2022.).
Parlamentarni problem koji se stvorio i izazvao veliko javno nezadovoljstvo je u tome što brojni Hrvati
misle da su nacionalne manjine previše zastupljene. Čvrsto stajalište svih u ovom radu intervjuiranih je
da izborni proces privilegira nacionalne manjine na izborima s 8 zajamčenih zastupnika u parlamentu.
Dr. Budimir naglašava:
„Postoji pozitivna diskriminacija u Hrvatskom saboru. Osam zastupničkih mjesta izravno je osigurano za
nacionalne manjine, što znači da oni imaju zajamčena mjesta u parlamentu. Srpska manjina ima 3
zastupnika, dok sve druge manjine imaju po jednog zastupnika. Tih 8 mjesta u Saboru predstavljaju
džoker za vladajuću stranku, koji ona ili netko drugi može iskoristiti i dobiti većinu birača u Hrvatskom
saboru. Obje stranke mogu koristiti te mandate kako one misle da im odgovara.“ (Iz intervjua u siječnju
2021.).
Dr. Markić prezentira svoje stajalište o nacionalnim manjinama:
„Izborni sustav je tako kompleksan da jača utjecaj nacionalnih manjina. Niti jedna država na svijetu
nema takav sustav u kojemu su nacionalne manjine privilegirane do te mjere da zastupnik u Hrvatskom
saboru dobije jedan glas i s time može ući u parlament jer mu sustav osigurava mjesto. Prosječan
kandidat treba osvojiti oko 15,000 glasova. Za pripadnike nacionalnih manjina, cijela Hrvatska je izborna
jedinica. Zbog toga birači srpske nacionalne manjine mogu vrtjeti tri čovjeka i dobivati zastupnička
mjesta. Sustav je napravljen tako da se sakrije činjenica kako manjine imaju jako malo glasova, no
manjine ustraju na tome kako je potrebno da oni ulaze u parlament, a vlada se slaže s njima.“ (Iz
intervjua u siječnju 2021.).
Osobe koje smo intervjuirali prigovaraju toj činjenici da niti jedna država u Europskoj uniji nema 8
predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu. Većina država nema niti jedno mjesto predviđeno
za nacionalne manjine.
Odvjetnik Vukojević dodaje:
„Za uključivanje triju srpskih manjinskih predstavnika u Hrvatskom saboru odgovorna je francuska
ucjena. Oni su to zahtijevali kako bi se Hrvatskoj dalo zeleno svjetlo za ulazak u EU. Međutim,
francuska vlada ne priznaje prava svojih manjina kao što su Kelti, Bretonci, Burgunđani, Katalonci,
Baski; no postavili su uvjete Hrvatskoj da prihvati sva manjinska prava ako želi biti dijelom Europske
unije. Da smo bili razumni u Hrvatskoj, tada bi manjine imale samo građanska prava, a ne politička
prava.“ (Iz intervjua u listopadu 2022.).
U skladu s mišljenjem Venecijanske komisije, tako velikodušne izborne mjere kakve je vlada Republike
Hrvatske primjenjivala na nacionalne manjine tri desetljeća trebale su biti privremene i prijelazne naravi,
no one su se nastavile bez nadzora i privilegiraju određenu manjinsku skupinu u odnosu na većinsku
populaciju. Članak 45. Ustava Republike Hrvatske nalaže da se hrvatskim građanima moraju jamčiti
univerzalna i jednaka biračka prava.
Intervjuirane ugledne osobe s kojima smo razgovarali smatraju da tome uopće nije tako. Dr. Nataša
Kanački obrazlaže svoje stajalište nakon propusta Vlade Republike Hrvatske da prihvati referendumske
potpise:
28

„Ljudi shvaćaju da naša država ne želi poštovati volju naroda i ne želi uspostaviti transparentnu i
potpuno demokratsku vladu. Očito je da se političke elite boje naroda. Oni se boje 400,000 nas koji smo
spremni boriti se za referendumska prava, volontirati, raditi tjednima i upregnuti se u našoj ljubavi prema
domovini i vrijednostima našega naroda. Ova referendumska inicijativa sigurno nije zadnja. Želimo
okupiti mlade ljude da volontiraju, ojačati ih da shvate koliko je važno boriti se da bismo imali onakvu
hrvatsku državu kakvu smo oduvijek željeli.“ (Iz intervjua u rujnu 2022.).
6. Zaključci
Mirna evolucija novih demokracija kao i demokracija u nastajanju zahtijeva punu razvidnost i
odgovornost političkih vođa i predstavnika, ali i državnih činovnika i administracije. To je jedini
način na koji se mogu postići konstruktivne promjene. Republika Hrvatska, bez obzira na to koja
je politička stranka na vlasti, zaostaje u tom smislu već desetljećima.
Preduvjeti za demokratizaciju Republike Hrvatske i njezinih političkih stranaka su u uspostavi
poštenog i pravednog izbornog sustava su:
•Povećanje biračkih prava
•Prestanak diskriminacije većinskoga stanovništva
•Osiguravanje jednake vrijednosti svih glasova
•Osiguravanje izbora zastupnika koje su izabrali građani a ne političke vođe
•Odbacivanje svih negativnih ostataka državne komunističke prošlosti i privilegija za
njihove političke elite
S obzirom da Republika Hrvatska teži većoj političkoj zrelosti, nadamo se da će građani
participirati u izbornom procesu u velikom broju. Nadamo se da neće birati političke
predstavnike koji ne osuđuju korupciju, predstavnike koji neće poštovati, razumjeti i odgovarati
na potrebe građana.
To nas potiče da postavimo pitanje od iznimne važnosti: Hoće li hrvatski građani i dalje
dopuštati nepoštene i nepravedne makinacije u važećem, još uvijek aktualnom, izbornom
sustavu, kako bi se nastavile godine mučenja i naslijeđa totalitarne prošlosti? Ili će prekinuti taj
začarani krug i ustrajati na stvaranju pravedne budućnosti u slobodnoj, pravednoj, izgrađenoj i
moralnoj državi čiji građani uživaju u slobodi, produktivnosti, prosperitetu i sreći?
Odvjetnik Karlo Novosel naglašava:
„Moramo biti svjesni toga da nitko drugi neće riješiti naše probleme. Ova je država stvorena voljom
svoga građanstva te ima pravo i obvezu štititi njihova prava u demokratski izabranim institucijama.“ (Iz
intervjua u siječnju 2021.).
Dr. Jonjić precizno objašnjava:
„Imamo obvezu ne samo prema sadašnjoj generaciji i samima sebi, nego prema našim sinovima,
kćerima i unučadi, da težimo promjenama. Ne možemo samo čekati na čarobni štapić i očekivati da
nam netko drugi stvori slobodu, pravičnost, državnost, dostojanstvo…i.t.d. To je potpuno nerealno. Zato,
moramo se boriti za ta prava!
29

Jedino u diktatorskim režimima, u totalitarizmima, nema konflikata. Tamo gdje je demokracija, postoje i
konflikti i razlike između ljudi koji misle različito. Zbog toga, moramo sustavno razvijati taj osjećaj da je
vrijedno živjeti i da se vrijedno boriti… Kada bi ljudi izlazili na birališta u dostatnom broju, parlamentarna
većina bi bila potpuno drukčija. Upravo iz tih je razloga potrebno kontinuirano podsticati sudjelovanje na
izborima.“ (Iz intervjua u listopadu 2022.).
Sljedeći izbori predstavljaju obećavajuću priliku za hrvatski narod i
postizanje sveobuhvatne ispunjene demokratske budućnosti.
Literatura:
Alasuutari, Pertti (2010.): Razvoj i značaj kvalitativnih istraživanja / The Rise and Relevance of
Qualitative Research. International Journal of Social Research Methodology. 13 (2): 139-155. https://
doi.org/10.1080/13645570902966056.
Armatta, Judith (2010.): Sumrak nekažnjivosti: Suđenje za ratne zločine Slobodanu Miloševiću / Twilight
of impunity: The War Crimes of Slobodan Milosevic. Durham, North Carolina: Duke University Press.
https://doi.org/10.1215/9780822391791
Beljo, A. (ed.) (1998.) Velika Srbija: od ideologije do agresije. / Greater Serbia: From Ideology to
Aggression. Zagreb: Hrvatski informativni centar / Croatian Information Centre
Bidelux, Robert; Jeffries, Ian (2007.): Balkan: post-komunistička povijest / The Balkans: A Post-
Communist History. London, England: Routledge. ISBN 9781134583287
Boban Valečić, Iva (28. listopada 2022.): Miroslav Šeparović upozorava: Nezamislivo je da idemo na
izbore bez promjene izbornih jedinica! To će biti neustavno. / Miroslav Šeparović Warns: It is
Unthinkable to go to Elections Without Changing Electoral Units! That Will Be Unconstitutional; Večernji
list / Vecernji List (Dostupno na / Available at: https://www.vecernji.hr/vijesti/miroslav-separovic-
upozorava-nezamislivo-je-da-idemo-na-izbore-bez-promjene-izbornih-jedinica-to-ce-biti-
neustavno-1628850).
Budimir, Davorka (2011.): Hrvatska politička elita na početku demokratske tranzicije / The Croatian
Political Elite at the Beginning of the Democratic Transition. Anali Hrvatskog politološkog društva /
Croatian Politological Society. Zagreb, Republika Hrvatska / Republic of Croatia. 7 (1): 73-97. ISSN
1845-6707.
CIA/ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002.). Balkan
Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995. / Balkanska bojišta: Vojna povijest
jugoslavenskog konflikta, 1990.-1995., Washington, D.C.: Central Intelligence Agency / CIA. OCLC
50396958.
Chartlton, Thomas L., Myers, Lois.E., Sharpless, Rebecca (Eds.) (2007.): Povijest usmene povijesti:
Temelji i metodologija / History of Oral History: Foundations and Methodology. Ladham, MD: Altamira
Press.
Hrvatski državni zavod za statistiku / Croatian State Bureau of Statistics (2022.).: Popis stanovništva,
kućanstava i stanova 2021. prvi rezultati. Državni zavod za statistiku / Census of Population,
Households and Apartments in 2021 – first results (in Croatian and English)
30

Čular, Goran (2000.): Politički razvoj u Hrvatskoj 1990.-2000. Brza tranzicija – odgođena konsolidacija. /
Political Development in Croatia 1990-2000: Fast Transition – Postponed Consolidation. Politička misao
/ Vol. XXXVII, (2000.), No. 5, 30-46, Izvorni znanstveni članak (Available at: https://hrcak.srce.hr/file/
42347)
Dimitrijević, Bojan (2019.): Obavještajne i sigurnosne službe u Titovoj Jugoslaviji 1944.-1966. /
Intelligence and Security Service sin Tito's Yugoslavia 1944-1966, https://doi.org/10.29362/
ist20veka.2019.2.dim.9-28. Istorija 20. veka, god.; Istorija 20. veka, God. (History of the 20th Century)
37, 2/2019, pp. 9-28 (Belgrade, Serbia).
Dunatov, Šime (prosinac 2010. / December 2010): Začetci višestranačja u Hrvatskoj 1989. godine
(Izvori višestranačkog sustava u Hrvatskoj 1989.) / The Origins of the Multy-Party System in Croatia in
1989. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (na hrvatskom / in Croatian). Zagreb,
Croatia: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti / Croatia Academy of Sciences and Arts (52):
381-397. ISSN 1330-0474. ( Dostupno na/ Available at: https://hrcak.srce.hr/clanak/958480)
Galbraith, Peter W. (2006.): Pregovaranje o miru u Hrvatskoj: Osobni prikaz puta u Erdut. / Negotiating
Peace in Croatia: A Personal Account of the Road to Erdut. U /IN Brad K. Blitz (ed.).: Rat i promjene na
Balkanu: nacionalizam, konflikt i suradnja. / War and Change in the Balkans: Nationalism, Conflict and
Cooperation. Cambridge, England: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-67773-8.
Graubard, Stephen R. (1993.): Izlaz iz komunizma / Exit from Communism. New Brunswick: Transaction
Publishers. ISBN 1-56000-694-3.
Hoare, Marko Attila (2010.) Rat za jugoslavensko naslijeđe. / The War of Yugoslav Succession. In
Ramet, Sabrina P. (ed.) Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge, England:
Cambridge University Press, pp. 111-136. https://doi.org/10.1017/CBO9780511803185.010
Horvat, Ante (30. travnja 2014. / 30th April 2014). Psihološke operacije i informacijski rat protiv Hrvatske
/ Psichological Operations and Information Warfare Against Croatia (Dostupno na / Available at: https://
inavukic.com/tag/de-tudjmanization) Croatia, the War and the Future, inavukic.com
Međunarodna zaklada za izborne sustave, Izborni vodič, demokratska pomoć i izborne novosti
(izlaznost na izbore, registrirani birači na izborima (registrirani birači po izborima za Predsjedništvo
Republike Hrvatske i Hrvatski sabor) / International Foundation for Electoral Systems, Election Guide,
Democracy Assistance and Election News (voter turnout, registered voters by elections for Croatian
Presidency and Croatian Assembly. (Dostupno na / Available at: https://www.electionguide.org/
countries/id/55).
Jones, N. (2014.) Od Staljina do Hitlera, najzločinačkiji režimi u svijetu / From Stalin to Hitler, the Most
Murderous Regimes in the World, Daily Mail, 7. listopada 2014. / 7th October 2014 (online) Dostupno
na / Available at: http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-
regimes-world.html.
Jonjić, Tomislav (2023.) Izborni zakon – odredbe koje nitko ne smije mijenjati (Electoral Law –
Provisions That No One May Change), Politički zatvorenik / Political Prisoner (in Croatian) br. 294,
siječanj/veljača/ožujak 2023., p. 8
Jurčević, Josip (2020.) (Komunistički teror i mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv Crkve u
Hrvatskoj 1945.-1991.) / Communist Terror and Martyrdom of the Church – the Actions of UDBA against
31

the Church in Croatia 1945-1991), Zagreb, Dokumentacijsko-informacijsko središte: Institut društvenih
znanosti „Ivo Pilar“, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika
Klemenčić, Mladen (prosinac 1991./ December 1991): Izbori u Hrvatskoj 1990. – izborno-geografske
analize pojedinačnih primjera / Elections in Croatia 1990 – Electoral-Geographic Analysis of Selected
Examples). Hrvatski geografski glasnik (na hrvatskom / in Croatian), Zagreb, Croatia: Croatian
Geographic Society.53 (1): 95-108.ISSN 1331-5854.
Kotarski, Kristijan (2021.): Kad EU politička konvergencija ne uspijeva / When EU Political Convergence
Fails. Europe-Asia Studies. 73(4): 740-765. doi: 10.1080/09668136.2020.1864297.S2CID 234030361
McClellan, Dorothy and Knez, Nikola (2004.): Odljev mozgova i gubitak mozgova: Primjeri iz života
studenata Sveučiliša u Zagrebu /
Brain Drain and Brain Waste: As Reflected in the Lives of University Students in Croatia, Facta
Universitatis, Vol. 3, No. 1, pp. 1-16.
McClellan, Dorothy and Knez, Nikola (2021.): Operacija Oluja: sprječavanje humanitarne tragedije i
genocida u Jugoistočnoj Europi /
Operation Storm: Ending Humanitarian Disaster and Genocide in Southeastern Europe. International
Journal of Social Sciences, Vol. X, No. 1, pp. 39-73. DOI: 10.52950/SS.2021.10.1.003.
n.a. (29. rujna 2015. / 29th September 2015): Ustavni sud odbio ocijeniti ustavnost Zakona o izbornim
jedinicama / The Constitutional Court Refused to Assess the Constitutionality of the Law on Electoral
Units, ( na hrvatskom jeziku / in Croatian), Jutarnji list
Pauković, Davor (lipanj 2008. / June 2008): Predizborna kampanja u Hrvatskojo 1990. u svjetlu
hrvatskog i srpskog novinstva /
The Election Campaign of 1990 in Croatia in the Light of Croatian and Serbian Journalism. Časopis za
suvremenu povijest (na hrvatskom jeziku / in Croatian) / Journal of Contemporary History, Croatian
Institute of History. 40 (1): 13-30. ISSN 0590-9597
Pickering Paula M. and Baskin, Mark (Prosinac 2008./December 2008): Hrvatska izborna legislativa:
moguće i potrebne promjene, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu / Croatian Electoral Legislation:
Possible and Necessary Changes, Proceedings of the Faculty of Law in Split, vol. 45, 2/2008., pp.
305-343
Puljić Šego, Iva (28. listopada 2022. / 28 October 2022): N1 doznaje: ne ispuni li se jedan uvjet, Ustavni
sud može zabraniti izbore / If One Condition is not Fulfilled, The Constitutional Court Can Ban the
Election, N1 TV Channel
Ranković, A. (1952.): Politika / Politics, (1. veljače 1951./ February 1, 1951) (online) dostupno na /
available at: Https://www.facebook.com
Antifavjesnik/photos/a.
544327215819325.1073741828.1544316125820434/16706831398503987'type=3&theater and http://
www.forum.tm/vijesti/cicak-lazno-citirao-rankovica-u-otvorenom-o-58 6000-likvidiranih-narodnih-
neprijatelja-5836
32

Riley, Jonathan (2010): Odlučujuće bitke: od Yorktowna do Operacije Pustinjska oluja / Decisive Battles:
from Yorktown to Operation Desert Storm. London, England: Continuum International Publishing Group.
Šeks, Vladimir (2015.); 1991. / 1991, Večernji list, ISBN: 10 9532802672
Šeks, Vladimir (1997.): Opasna vremena / Dangerous Times, Zagreb, Narodne novine. ISBN 10
9536053268
Schengen Visa Novosti / Schengen Visa News (18. siječanj/ January 2022): Hrvatsko stanovništvo se
smanjilo za 9.25% od 2011. odlaskom mladih u druge EU države / Croatia's Population Has Shrunk by
9.25% Since 2011 as Youngsters Leave for Other EU Conutries. Schengen Visa News ( dostupno na /
Available at: https://www.schengenvisainfo.com/news/croatias-population-has-shrunk-by-9-25-
since-2011-as-youngsters-leave-for-other-eu-countries)
Simmons, Lauren (11. svibnja 2023. / 11 May 20223): Demografska kriza: stotine hrvatskih naselja
gotovo su prazna. / Demographic Crisis: Hundreds of Croatian Settlements Close to Being Empty. Total
Croatia News. ( Dostupno na/ Available at: https://total-croatia-news.com/lifestyle/croatian-settlements)
Skoko, Božo (2. srpnja 2022./ 2 July 2022: Šalju novca za 7,3 BDP; veliko istraživanje: Kako iseljenici
percipiraju Hrvatsku / Sending 7.3% of GDP – A Large Survey: How Expats Perceive Croatia. Večernji
list (Dostupno na / Available at: https://vecernji.hr/vijesti/veliko-istrazivanje-dijaspora-salje-vise-nego-sto-
turizam-zaradi-do-ljeta . 1598842)
Šterc, Stjepan (21. studenoga 2017. / 21 November 2017): Demografska kriza postaje pitanje
nacionalne sigurnosti / Demographic Crisis Becoming National Security Issue, Total Croatia News
(Dostupno na / Available at: https://total-croatia-news.com/news/politic/demographic-crisis-becoming-
national-security-issue)
Sudetić, Chuck /26. lipnja 1991b / 29 June 1991b): Sukob u Jugoslaviji: 2 jugoslavenske države pristaju
na odcjepljenje / Proces odcjepljenja/sukcesije / Conflict in Yugoslavia: 2 Yugoslav States Agree to
Suspend, Succession / Secession Process: The New York Times
Sudetić, Chuck (18. studenoga 1991c / 18 November 1991c): Hrvati priznaju gubitak dunavskoga grada
/ Croats Concede Danube Town's Loss, The New York Times
Vukić, Ina (19. travnja 20215a/ 19th April 2015 a): Čišćenje (egzorciranje) Hrvatske od ostataka
komunizma : Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) / Exorcising Croatia of Remnants of
Communism: Croatian Ethics Tribunal; dostupno na / available at:
https://inavukic.com/2015/04/19/exorcising-croatia-of-remnants-of-communism
Vukić, Ina (21. lipnja 2020. / 21 June 2020): Razgovor s Inom Vukić – budućom članicom Hrvatskoga
sabora za iseljeništvo / An Intervju with Ina Vukić – Future Member of Croatian Parliament for the
Diaspora (Dostupno na/ Available at: https://inavukic.com/2020/06/21/an-interview-with-ina-vukic-future-
Vukić, Ina (26 March 2022a) Sa suđenja za komunističke zločine protiv hrvatskih patriota / From the
Trail of Communist Crimes Against Croatian Patriots / Dostupno na/ Available at: https://inavukic.com/
2022/03/26/from-the-trail-of-communist-crimes-against-croatian-patriots%EF%BF%BC) member-of-
croatian-parliament-for-the-diaspora)
Vukić, Ina (28. srpnja 2022b/ 28 July 2022b): Snaga hrvatske dijaspsore / The Power of the Croatian
Diaspora, inavukic.com (Dostupno na/ Available at: https://inavukic.com/2022/07/08/tje-power-of-the-
croatian-diaspora%EF%BF%BC)
33

Weber, Max (1946.): Eseji iz sociologije / Essays in Socilogy (1919 ed), Oxford University Press
Svjetska banka / World Bank (2023.): Podatci o Hrvatskoj / Dana on Croatia. (Dostupno na / Available
at: https://data.worldbank.org/country/HR i https://www.worldbank.org/en/country/croatia/overview
Intervjui, razgovori
Ante Beljo, hrvatski političar i bivši saborski zastupnik, istraživački povjesničar, član Hrvatskog
nacionalnog etičkog sudišta (HNES), predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Dr. sc. Davorka Budimir, politologinja, predsjednica Transparency International za Hrvatsku, autorica
nekoliko knjiga o političkim elitama u Hrvatskoj
Ekselencija Peter Galbraith / The Honorable Peter Galbraith, američki veleposlanik u Republici
Hrvatskoj, od 1993. do 1998.
Dr. sc. Andrej Grubišić, ekonomist i analitičar globalnih financija
Dr. sc. Tomislav Jonjić, odvjetnik, publicist, povjesničar, političar i glavni urednik časopisa Politički
zatvorenik
Prof. dr. sc. Josip Jurčević, hrvatski povjesničar, političar, dragovoljac Domovinskog rata, profesor i
autor niza knjiga
Dr. med. Natalija Kanački, liječnica, članica Nadzornog odbora u Nevladinoj udruzi: „U ime obitelji“,
članica Organizacijskog odbora građanske inicijative: „Narod odlučuje“
Doc. dr. sc. Wollfy Krašić, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za demografiju i
hrvatsko iseljeništvo, povjesničar, bavi se i proučavanjem hrvatske političke emigracije od 1945. do
1990.
Dr. med. Željka Markić, liječnica, novinarka – ratna izvjestiteljica, producentica dokumentarnih filmova,
prevoditeljica, poduzetnica, društvena aktivistica, izvršna direktorica udruge „U ime obitelji“, osnivačica i
voditeljica internetskog portala Narod.hr, i dr.
Krešimir Miletić, socijalni radnik, aktivist za ljudska prava, magistrirao na poslijediplomskom spec.
studiju: „Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje“, i dr.
Karlo Novosel, odvjetnik, analitičar ljudskih prava i dr.
Dr. sc. Goran Radoš, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za demografiju i hrvatsko
iseljeništvo, ex diplomat, magistar ekonomije i međunarodnih odnosa, komunikolog, bavi se sigurnošću i
kriminologijom, i dr.
Vladimir Šeks, pravnik i političar, predsjednik 5. saziva Hrvatskog sabora, zastupnik u svim sazivima
Hrvatskog sabora od neovisnosti, bio je i potpredsjednik Hrvatskog sabora i Odbora za ustavna pitanja,
jedan od tvoraca prvog hrvatskog Ustava, bio je potpredsjednik HDZ-a a i jedan je od osnivača te
stranke; objavio je niz pravnih i političkih rasprava te nekoliko publicističkih i memoarskih knjiga, i dr.
Doc. dr. sc. Stjepan Šterc, geograf, demograf, od 1991. do 2003. radio je u Vladi RH, Ministarstvu
vanjskih poslova, sudionik je Domovinskog rata i djelatni časnik Hrvatske vojske s činom bojnika; jedan
od osnivača Instituta „Ivo Pilar“, Hrvatskih studija i časopisa „Društvena istraživanja“, osnivač Odsjeka
34

za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija, gdje je i predavao (a ranije i u Ratnoj
školi MORH-a, Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, i.t.d. Kontinuirano upozorava
hrvatske vlade da je Republika Hrvatska po nizu pokazatelja negativno demografski u svjetskom vrhu.
Vice Vukojević, pravnik, političar, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske od 1999. do 2007.
35

36

37

38

39