Dinko Zavorović i njegova Dalmatinska povijest u kontekstu hrvatske jadranske kulture

Abstract

Istraživanje se zasniva na rezultatima znanstvene analize prve knjige neobjavljenog rukopisa De rebus Dalmaticis iz 1602., šibenskog humanista i povjesničara Dinka Zavorovića. U uvodnom dijelu rada bit će riječi o Dinku Zavoroviću, humanističkom povjesničaru šibenskog kulturnog kruga, uklopljenom u suvremena historiografska strujanja XVI. stoljeća, ali i o važnosti njegove Dalmatinske povijesti za hrvatsku historiografiju. Potom će na primjerima iz transkribiranog teksta latinskog izvornika djela De rebus Dalmaticis biti analizirana dva važna aspekta Zavorovićevog povjesničarskog rada - njegovo razmatranje teritorijalnog i nacionalnog identiteta Dalmacije. Pritom će biti korišteni citati iz prve knjige djela De rebus Dalmaticis, u kojoj Zavorović opisuje povijest Dalmacije iz vremena kada je bila dio rimske pokrajine Ilirik. Na osnovi tih podataka biti će razmotreno i pitanje Zavorovićeve interpretacije nacionalne svijesti u okviru antike i doba u kojem je i sam živio. Svrha istraživanja jest pokazati univerzalnost i kontinuitet Zavorovićevog promišljanja o Dalmaciji i nacionalnom identitetu.

Full text

MORE
HRVATSKO BLAGO
Priredio
Zvonimir Radić
ZAGREB, 2016.
1

Vlastita naklada:
Zvonimir Radić
MORE – HRVATSKO BLAGO
Pripremio i uredio:
Dr. sc. Zvonimir Radić
Internetska adresa:
https://morehrvatskoblago.wordpress.com/
Sva prava pridržana
ISBN 978-953-59000-0-9
Zagreb, 2016.
2

K A Z A L O
Datoteka Stranica
broj knjige
Naslovnica i kazalo 0 1
UVODNE NAPOMENE 1 7
PREDGOVORI 2 9
Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske 2 11
Branko Bačić, državni tajnik za more u Ministarstvu mora, prometa i
infrastrukture Republike Hrvatske 2 12
Vlado Košić, biskup, predsjednik komisije Iustitia et pax Hrvatske
biskupske konferencije 2 13
Ivo Ćorić, pomorski kapetan, gost iz Kanade 2 15
Zvonimir Radić, predsjednik Organizacijskog odbora 2 17
TEMELJNE ZNAČAJKE HRVATSKOGA MORSKOG BLAGA 2 19
Radovan Pavić: Suvremene značajke i problemi Jadranske regije –
pritisci na hrvatski Jadran 3 21
Zvonimir Radić: Hrvatska tehnologija protiv globalne ekonomike u
ratu za hrvatsko morsko blago 4 55
Davorin Rudolf: Gospodarski pojas Republike Hrvatske 5 67
Mithad Kozličić: Tisućljeća istočno-jadranskog brodarstva 6 70
Zvonimir Šeparović: Hrvatski otočki i priobalni statuti 7 80
Anđelko Akrap, Ivan Cipin: Razvoj stanovništva hrvatskih otoka 8 88
Kuzma Kovačić: Jedinstvenost cjelovite pojave likovnoga na
hrvatskim otocima Jadranskoga mora 9 107
Vjeran Piršić: Nova generacija prostornih planova – uvod u apokalipsu
na Jadranu 10 117
Josip Botteri Dini: Hrvatska kultura na Jadranu u neprekidnom
prepletu kultura europskog Sredozemlja 11 120
Darko Vlahović: „Turistička kolonizacija“ – rastuća opasnost za naš
obalni prostor 12 124
Branko Kirigin: Palagruža – lanterna znanosti o Sredozemlju 13 135
Milorad Pavić: Otočnici (izolari) – svjedočanstva o europskom i
mediteranskom identitetu Hrvatske 14 139
Tatjana Bakran-Petricioli, Donat Petricioli: Utjecaj različitih ljudskih
aktivnosti u Hrvatskoj na morski okoliš: je li održivi razvoj moguć? 15 149
Mirko Orlić: Operativna oceanografija u Hrvatskoj i ekološki nadzor
isljučivoga gospodarskog pojasa 16 154
Perica Cetinić: Ribolov na Jadranu i Kodeks odgovornog ribolova 17 164
Marijan Jošt: Mogu li transgeni organizmi ugroziti hrvatski Jadran s
otocima i priobaljem? 18 180
Hrvoje Kačić: Zaštita hrvatskoga priobalnog područja 19 190
Jelena Belamarić: Kako uskladiti dosljednu zaštitu i održivo korištenje
Jadranskog mora 20 197
Elda Šuljić, Anamarija Petrić: Značaj i uloga kršćanske etike i kulture
te djelatnosti Katoličke crkve u sveukupnom pomorskom naslijeđu
Hrvatske 21 243
Amir Kapetanović: Višestoljetne silnice hrvatske jezične integracije 22 252
Damir Salopek: Rasprava Benedikta Kotruljevića „De navigatione“ –
3

prvi europski udžbenik plovidbe 23 266
Koraljka Kos: Srednjovjekovna i renesansna glazbena kultura uz
hrvatsku jadransku obalu u međunarodnom kontekstu 24 274
Ozren Žunec: Kasirana baština: parobrodarstvo u Hrvatskoj 25 283
Vladimir Skračić: Drveni brod 26 302
Josip Faričić, Robert Lončarić: Značenje mora za suvremeni
društveno-gospodarski razvitak hrvatskih obalnih regija 27 306
Ivan Lajić, Roko Mišetić: Koliko je ostalo mladosti na hrvatskim
otocima 28 339
HRVATSKO MEDITERANSKO NASLIJEĐE 28a 351
Jozo Marević: Oduvijek su nesuglasja o Jadranu 29 353
Ivica Žile: Kulturna baština otoka Lokruma prije benediktinaca 30 366
Đivo Bašić: Pomorstvo Dubrovnika od XII. do početka XIX. stoljeća 31 371
Luciano Keber: Ratno brodovlje Dubrovačke Republike 32 398
Anica Kisić: Iskustvo izrade multimedijalnog DVD-a za Pomorski
muzej u Dubrovniku 33 406
Zdenko Brusić: Osam tisuća godina uzgoja ovaca na hrvatskom
Jadranu 34 416
Mithad Kozličić: Pomorske karte i plovidbeni priručnici istočnog
Jadrana tijekom povijesti 35 432
Marko Vučetić: Vrijeme i klima Jadrana u antičkih pisaca 36 446
Tomislav Bilić: Jedan od problema u antičkoj plovidbi Jadranom:
smjer vjetra 37 461
Nives Lokošek: Hvarski arsenal – brodograditeljska djelatnost
mletačkog vojno-pomorskog arsenala u povijesti 38 465
Sabine Florence Fabijanec, Zrinka Novak: Srednjovjekovno
pomorstvo pod zaštitom svetaca na istočnom Jadranu 39 498
Julijano Sokolić: Povijest brodogradnje na otoku Lošinju u 19. i 20.
stoljeću 40 514
Nataša Bajić-Žarko: Utjecaj obitelji Garagnin na pomorsku trgovinu
Splita u 18. stoljeću 41 522
Stanko Piplović: Izgradnja i uređenje pomorskih muzeja u Splitu 42 527
Draško Šerman: Bark «Lealtà» 43 540
Gordana Tudor: Počeci parobrodarskog i nautičkog turizma u
Dalmaciji 44 562
Danijel Frka: Olupine (nalazi) novovjekih brodova u jadranskom
podmorju 45 578
Zvonimir Freivogel: Podmornice i podmorničarska tradicija na
hrvatskom Jadranu 46 590
Daina Glavočić: Obrada i recenzija slika “ex voto”, koje se čuvaju u
Zavjetnoj kapelici Marijina svetišta na Trsatu 47 613
Nikša Mendeš: Slikarski opus Bazilija Bartola Ivankovića u fundusu
Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskoga primorja Rijeka 48 626
Robert Mohović, Đani Mohović, Dinko Zorović: Prilog očuvanju
pomorske baštine 49 640
HRVATSKA KOJA ŽIVI UZ MORE, NA MORU I ZA MORE 49a 651
Iva Kurelac: Dinko Zavorović i njegova „Dalmatinska povijest“ u
kontekstu hrvatske jadranske kulture 50 653
Sanda Uglešić: Visoko školstvo u Zadru od početaka do danas 51 664
Velimir Salamon: Hrvatski tradicijski brodovi 52 673
4

Frano Baras: Tragom hrvatskih galijota i ribara 53 711
Stipe Grgas: Promjene u valorizaciji mora: primjer šibenskoga sela
Zablaća 54 720
Jure Šonje: More i hrvatski književni jezik 55 728
Željko Stepanić: “Lingua franca” i hrvatsko pomorsko nazivlje 56 737
Ivan Šugar: More u hrvatskom biljnom imenoslovlju 57 747
Ennio Stipčević: Jadranske inspiracije hrvatskoga glazbenog baroka 58 753
Vjera Katalinić: Razmeđa ili poveznica između Mediterana i
Srednje Europe? Glazbeno naslijeđe hrvatskoga priobalja u osvit
građanskoga društva 59 756
Joško Ćaleta: Klapa i klapsko pjevanje – prepoznatljiv glazbeni
identitet južnoga jadranskog obalnog i otočkog prostora 60 765
Dean Slavić: Simboli vode i mora u poeziji Tončija Petrasova Marovića 61 771
Bruno Profaca: Zaboravljena sjeta u “oku ciklona” 62 783
Ivana Jurčić: Stari vrtovi Staroga Grada na Hvaru 63 790
Nenad Jasprica, Sanja Kovačić, Mirko Ruščić: Sastojina oleandra
(as. Chrysopogono grylli-Nerietum oleandri Jasprica et al. 2007) u
Hrvatskoj 64 808
Jasna Matekalo Draganović: More kao tema u hrvatskome obrazovnom
sustavu 65 819
Fani Celio Cega: Ribarstvo i prehrana ribom u Trogiru u kasnom novom
vijeku 66 825
Zlatko Josip Šafarić: Apostolat mora u svijetu i u Hrvatskoj 67 839
Ita Praničević Borovac: Grafiti brodova – prilog srednjevjekovnoj
pomorskoj ikonografiji 68 844
Milvana Arko Pijevac: Biološka i geološka valorizacija kvarnerskog
područja (sjeverni Jadran) 69 862
HRVATSKA KOJA SVOJE MORSKO BLAGO PRETVARA U
NACIONALNO BOGATSTVO 69a 877
Milan Hodžić: Klima dijela jadranske Hrvatske (Dalmacija) i budućnost 70 879
Ana Bratoš Cetinić, Jakša Bolotin: Uzgoj školjkaša u Malostonskom
zaljevu 71 888
Damir Viličić, Frano Kršinić: Ekološka i specifična biološka svojstva
hrvatskoga dijela Jadrana 72 900
Ivan Jardas, Armin Pallaoro, Nedo Vrgoč: Ugroženost i zaštita
ihtiofaune hrvatskoga dijela Jadrana 73 936
Đani Benčić: Maslinarstvo - izazov za budućnost Hrvatske 74 950
Tonko Marinčić: Solana u Stonu (povijestni pregled) 75 956
Čedomir Dundović, Ines Kolanović: Morske luke – činitelji logističkog i
prometnog razvitka Republike Hrvatske 76 960
Ljubomir Juričev Martinčev, Vice Mihanović: Zastupljenost raznih
vidova pomorskog prometa u Luci Split 77 973
Ranko Božinović: “Čiopa” - projekt brzog katamarana za povezivanje
hrvatskih otoka 78 981
Ranko Božinović: PP projekt “Čiopa” 78PP
Željko Bartulović: Pravno-povijesni položaj riječke luke 79 982
Josip Vicelja, Berislav Vranić: Zamisao o osnivanju brodarskog
društva na Kvarneru 80 998
Robert Mohović, Dinko Zorović, Đani Mohović: Mjere maritimne
sigurnosti umanjuju pomorske rizike i štite Jadran 81 1001
5

6
Marijan Bolarić: Pošta na hrvatskim otocima 82 1026
Jakov Karmelić: Kontejnerizacija kao poveznica razvoja luka,
kopnenih prometnica, slobodnih zona i logističko-distributivnih
centara 83 1036
Ivo Rudenjak: Jadranski spojnici 84 1041
Vinko Vidučić, Ante Munitić, Josipa Radić: Modelski pristup
ekološkom razvoju turizma u Hrvatskom primorju 85 1044
Karin Šerman, Maroje Mrduljaš: Moderna tradicija hrvatske
turističke arhitekture 86 1056
Pavao Komadina, Igor Rudan, Vlado Frančić: Hrvatsko visoko
pomorsko školstvo u svjetlu Bolonjske deklaracije 87 1063
Svetko Perković: Pomorske škole u Hrvatskoj – obrazovni i tehnološki
izazovi 88 1073
Željko Bonefačić: Hrvatsko ronilaštvo 89 1083
Goran Skelac: Razvoj hrvatske arheotehnologije – jadranski poticaj 90 1108
Zoran Vukić: Laboratorij za podvodne sustave i tehnologije – uloga i
postignuća 91 1112
Ivan Frančišković: Trendovi razvoja pomorskih osiguranja 92 1128
Maja Đirlić: Hrvatski otočni proizvod (projekt) 93 1144
USUSRET ZAKLJUČCIMA 93a 1159
Budislav Vukas: Uloga hrvatske znanosti u razvoju međunarodnog
prava mora 94 1161
Branko Kundih: Pomorsko dobro Republike Hrvatske – jučer,
dana i, sutra 95 1168
Ivan Miloš: Gospodarski pojas – strateški čimbenik prometno-
gospodarskog sustava Republike Hrvatske 96 1172
Nikolina Matetić Pelikan, Zoran Pelikan: Ekološka poljoprivreda i
ekoturizam 97 1191
Zvonimir Radić: Presudna uloga brodogradnje u tehnološkom i
gospodarskom razvoju Republike Hrvatske 98 1196
Branimir Molak: Neobična matematika u hrvatskoj energetici na
primjeru podmorskog energetskog blaga 99 1204
Domagoj Margetić: Interesi financijskih središta moći na Jadranu 100 1215
Jakov Gelo, Marin Strmota: Stanovništvo hrvatskoga priobalja 101 1235
Zvonimir Šeparović: Povelja o moru hrvatskom 102 1243
Draško Šerman: “Hrvatska, duša mediteranska” 103 1247
Neven Šimac: Hrvatski Jadran i Europa 104 1260
Branko Bačić: Hrvatska na moru 105 1269
ZAKLJUČNI DOKUMENT 105a 1273
Prosudbe i zaključci 106 1275
AUTORI 106a 1283
Abecedni popis autora 107 1285

Iva Kurelac
DINKO ZAVOROVIĆ I NJEGOVA DALMATINSKA POVIJEST
U KONTEKSTU HRVATSKE JADRANSKE KULTURE
Istraživanje se zasniva na rezultatima znanstvene analize prve knjige neobjavljenog
rukopisa De rebus Dalmaticis iz 1602., šibenskog humanista i povjesničara Dinka
Zavorovića. U uvodnom dijelu rada bit će riječi o Dinku Zavoroviću, humanističkom
povjesničaru šibenskog kulturnog kruga, uklopljenom u suvremena historiografska
strujanja XVI. stoljeća, ali i o važnosti njegove Dalmatinske povijesti za hrvatsku
historiografiju. Potom će na primjerima iz transkribiranog teksta latinskog izvornika
djela De rebus Dalmaticis biti analizirana dva važna aspekta Zavorovićevog
povjesničarskog rada - njegovo razmatranje teritorijalnog i nacionalnog identiteta
Dalmacije. Pritom će biti korišteni citati iz prve knjige djela De rebus Dalmaticis, u
kojoj Zavorović opisuje povijest Dalmacije iz vremena kada je bila dio rimske
pokrajine Ilirik. Na osnovi tih podataka biti će razmotreno i pitanje Zavorovićeve
interpretacije nacionalne svijesti u okviru antike i doba u kojem je i sam živio. Svrha
istraživanja jest pokazati univerzalnost i kontinuitet Zavorovićevog promišljanja o
Dalmaciji i nacionalnom identitetu.
Uvod
Šibenčanina Dinka Zavorovića (Domenico Zavoreo, Zavoreus) većina starije, ali i
suvremene literature opisuje kao prvog modernog hrvatskog historiografa.(1) Zavorović je
autor nekoliko povijesnih djela, od kojih većina, na žalost, nikada nije tiskana. Njegova djela
Trattato sopra le cose de Sebenico i De rebus Dalmaticis, govore o povijesti Šibenika i
Dalmacije, međutim, ti su tekstovi zauvijek ostali u rukopisima.(2) Jedino objavljeno
Zavorovićevo djelo jest Ruina et Presa del Regno della Bossina, koje govori o propasti
bosanskog kraljevstva, a objavljeno je u Veneciji 1602.(3)
Zasluge koje danas možemo pripisati njegovom povjesničarskom radu odnose se
ponajviše na činjenicu da je riječ o prvom pokušaju domaćeg historiografa da u doba
Dalmaciji nesklonih političkih prilika jasno iznese vlastite političke stavove i da po uzoru na
europske humaniste zabilježi povijest svoje domovine. Pišući prvo o povijesti rodnog
Šibenika, a kasnije i o povijesti Dalmacije, možemo kazati da je Zavorović tu tematiku
spretno uklopio u specifično jačanje nacionalne svijesti, koje je velikim dijelom obilježilo
hrvatsku historiografiju u razdoblju humanizma. Namjera ovoga rada jest da na temelju
analize teksta djela De rebus Dalmaticis (O dalmatinskoj povijesti) razmotri upravo taj aspekt
Zavorovićevog povjesničarskog rada.
Ozračje humanizma
Jačanje novog svjetonazora u Italiji, sredinom XIV. stoljeća, vrlo je brzo počelo
nailaziti na snažan odjek na području Hrvatske i Dalmacije, pa je i ondje zahvaljujući blizini
talijanskih humanističkih centara uskoro prigrljen humanizam.(4) Upravo su jaka pismenost,
književnost i duga tradicija u predavanju humanističkih disciplina u gradskim školama,
653

pogodovali vrlo ranoj pojavi humanizma u Hrvatskoj. Plodno tlo za prihvaćanje novog
kulturnog fenomena u nas su pripremili i brojni humanistički obrazovani pojedinci – pravnici,
profesori, bilježnici i crkvenjaci, koji su tada putovali jadranskim obalama.(5) Također,
imućniji hrvatski studenti često su odlazili na školovanje u glasovita talijanska i druga
inozemna sveučilišta, gdje su se izučavala studia humanitatis. Nedugo nakon pojave
humanizma u Italiji takva je živa razmjena ideja i intelektualnih trendova između dviju obala
dovela do prihvaćanja humanizma i u našim krajevima.(6)
U nas se prve naznake humanizma zamjećuju već početkom XV. st., kad započinje
studioznije prikupljanje antičkih natpisa i prepisivanje starih rukopisa. Pritom su gradovi
hrvatskog priobalja zbog povoljnijih gospodarskih i političkih prilika među prvima u Europi
prigrlili novi svjetonazor.(7) Za razliku od gradova na Jadranu, humanizam na sjeveru
Hrvatske nije bio toliko svjetovnog karaktera, a promjene su se ondje odvijale ponajviše u
krugu feudalnih i crkvenih institucija.(8)
Unatoč tada vrlo nepovoljnim političkim prilikama, u nas se do početka XVII. stoljeća
razvijaju istaknuti humanistički centri u kojima se osim obnove antičkog duha njeguje i
snažna nacionalna svijest. S jedne strane, podijeljenost domaćeg teritorija, a s druge turska
osvajanja, pridonijeli su stvaranju važnih osobitosti u obilježjima hrvatskog humanizma, koji
je po svemu sudeći bio jedan od najranijih i najdugovječnijih u Europi.(9) Tako u to doba u
većine hrvatskih latinista-humanista zamjećujemo snažno protutursko opredjeljenje, što će
ostaviti posebno dubok trag u njihovom stvaralaštvu.(10) Humanizmu na našim prostorima
svojstvena je i dvojezičnost, pa se tada podjednako pišu djela na i latinskom i na hrvatskom
jeziku.(11) Ukratko, kad je riječ o humanizmu u Hrvatskoj, pored općih obilježja tog
fenomena ne smijemo zanemariti niti njegove nacionalne, regionalne i jezične osobitosti.
Humanizam obilježava posebna osjetljivost prema jeziku i književnosti, pa je i to jedan
od razloga zbog kojeg su njegove glavne značajke najlakše uočljive upravo na području
umjetnosti riječi.(12) Jedan od takvih primjera je i djelo Šibenčanina Dinka Zavorovića De
rebus Dalmaticis.
Dinko Zavorović – život
Dinko Zavorović rođen je u Šibeniku oko 1540. Kao što je u to doba bio čest slučaj,
svoje je obrazovanje nastavio na školi u Padovi, gdje je izučavao pravne znanosti.
Potkovanost u tim naukama kasnije će mu pomoći u obnašanju komunalnih, civilnih, ali i
vojnih dužnosti. Kao član gradskog vijeća i član Vijeća petnaestorice, vodio je brigu o
sigurnosti grada te je 1580. izabran za gradskog suca, a četiri godine kasnije, 1584. postaje
zapovjednik varoša. (13) Po povratku sa školovanja u Padovi, Zavorović se okrenuo
proučavanju povijesti rodnoga grada i čitave Dalmacije. Već 1570., napisao je veći dio svoje
povijesti Šibenika na talijanskom, naslovljenu Tratatto sopra le cose di Sebenico.(14) Tom
prilikom, Zavorović je iznio podatke koji su nepovoljno tumačili rastuću mletačku prevlast u
gradovima dalmatinskog priobalja pa je, odlukom mletačkih vlasti, na četiri godine
(najvjerojatnije od 1585.-1588.) bio prognan iz rodnoga grada.(15) Tada odlazi u Hrvatsku pa
u Ugarsku, gdje boravi kod svog prijatelja i mecene, čanadskog biskupa Fausta Vrančića.
Zahvaljujući sudjelovanju u ratovima protiv Turaka, u kojima se, u razdoblju svog
progonstva, istaknuo kao vojni časnik u hrvatskoj Vojnoj krajni od cara Rudolfa II. 1587.
dobiva povelju, kojom mu je dodijeljeno plemstvo, a time i novi plemićki grb. Najkasnije
1589., na poziv svojih sugrađana, vraća se u Šibenik i postaje članom Corte maggior.
U godinama koje su uslijedile nakon povratka iz progonstva, Zavorović odlučuje
privesti kraju svoju već započetu povijest grada Šibenika, koju 3. svibnja 1597. posvećuje
svome prijatelju, šibenskom povjesničaru Franji Divniću, a započinje i pisanje drugog važnog
654

djela – De rebus Dalmaticis, libri octo (O dalmatinskoj povijesti). Dinko Zavorović umro je u
Šibeniku 5. listopada 1608. (16)
Djelo De rebus Dalmaticis
Premda još uvijek nije sasvim jasno zbog čega se Zavorović odlučio okrenuti
proučavanju povijesti, mogli bismo pretpostaviti da ga je na to nagnalo njegovo prisno
prijateljstvo s velikim eruditom, Faustom Vrančićem. Tijekom istraživanja, nisam naišla na
neke konkretne podatke niti svjedočanstva samoga Zavorovića, koja bi upućivala na tu
njegovu nakanu, no moguće je da je na njega utjecalo školovanje u Padovi, ali i kasniji
boravak u inozemstvu, gdje se silom prilika zatekao tijekom godina koje je proveo u
izgnanstvu.
Slika 1. Jedan od latinskih prijepisa djela De rebus Dalmaticis šibenskog povjesničara Dinka
Zavorovića.
Kad je riječ o Zavorovićevom spisateljskom opusu, ostaje nejasno zašto su, osim prve
povijesti Bosne, tiskane u Veneciji 1602., sva druga djela tog šibenskog humanista zauvijek
ostala u rukopisima. Ipak, na značajnu popularnost Zavorovićevih povijesnih djela, upućuje
podatak o njihovim brojnim latinskim prijepisima, kao i o prijevodima tih neobjavljenih
rukopisa na talijanski.
655

Poticaj za pisanje Zavoroviću je vjerojatno dala i humanistički izražena domoljubna
svijest, koja je u razdoblju izgnanstva zasigurno još više bujala u njemu. Stoga ne čudi da
njegova dva najznačajnija djela govore upravo o povijesti rodnoga Šibenika - Trattato sopra
le cose de Sebenico i o povijesti Dalmacije - De rebus Dalmaticis, u deset, odnosno u osam
knjiga.
Zavorović to djelo započeo pisati nakon povratka iz progonstva (oko 1589.). Danas su
poznate dvije verzije toga djela, jedna od osam i druga od pet knjiga. Prvotno je ta povijest
Dalmacije sadržavala deset knjiga, no zbog književnog skandala, Zavorović je ostao bez prve
verzije svoga djela i bio prisiljen iznova ga napisati, ali u ponešto skraćenom obliku.
Tu je izgubljenu verziju povijesti Dalmacije Zavorović razdijelio u deset knjiga, koje
su obuhvaćale događaje od ilirskog doba, do smrti kralja Žigmunda 1437. No, upravo kad je
dovršio pisanje tog djela, preko svoga prijatelja Tome Suričevića, Zavorović je 1598. (17)
upoznao povjesničara franjevca koji mu se predstavio kao Robert Bonaventura Britanac. Taj
je Bonaventura Zavorovića uspio nagovoriti da mu posudi svoj rukopis o povijesti Dalmacije,
da bi nakon toga iznenada nestao zajedno s rukopisom. Čitav nesretni događaj s britanskim
franjevcem, Zavorović je opisao u otvorenom pismu s početka djela, upućenom svom
prijatelju Tomi Suričeviću.
Zavorović, u strahu da Bonaventura ne objavi njegovo djelo, počinje iznova pisati istu
stvar. Po sjećanju je od svoje prvotne verzije povijesti Dalmacije u deset knjiga, sastavio
novu, kraću verziju od osam knjiga. Prvu knjigu je, kako sam kaže, zbog mnogih pogrešaka
preradio i proširio, a iz teksta preostalih devet knjiga, izbacio je suvišne dijelove i napisao
kraću verziju od sedam knjiga. Novu verziju tog djela Zavorović je, po svemu sudeći, započeo
pisati ubrzo nakon kobnog susreta s britanskim franjevcem 1598., a dovršio ju je već 1602., i
to pod naslovom De rebus Dalmaticis, libri octo. Iako ta povijest Dalmacije nikad nije
objavljena, tijekom stoljeća to je djelo zbog očite popularnosti često prepisivano, pa je danas
poznata i druga verzija tog Zavorovićevog djela, redakcijom razdijeljena u pet knjiga i
naslovljena De rebus Dalmaticis, libri quinque (18) (sl. 1).
O teritorijalnim i nacionalnim pitanjima u djelu De rebus
Dalmaticis
Zavorovićeva povijesna djela temeljena su na nacionalnoj tematici te su se dobro
uklopila u tada aktualna strujanja u domaćoj humanističkoj historiografiji. Međutim, u djelima
Dinka Zavorovića nije riječ o pukom praćenju aktualnih historiografskih trendova. Naime,
Zavorović je u povijesna djela uklopio svoje političke stavove koje je velikim dijelom
formirao i stjecajem životnih okolnosti. Premda su tadašnje političke prilike obilježene
ponajviše osmanlijskom vojnom prijetnjom pozivale na buđenje nacionalne svijesti,
Zavorovićevo četverogodišnje izgnanstvo njegovim je promišljanjima o nacionalnom
kontekstu povijesnih zbivanja dalo neku vrstu osobnog pečata. Upravo o tome on piše i na
samom početku djela De rebus Dalmaticis, točnije u posveti Faustu Vrančiću. Ondje možemo
pročitati Zavorovićevo objašnjenje da je o povijesti Dalmacije odlučio pisati upravo zato da si
olakša onu unutarnju bol koja običava mučiti svakoga tko je prisiljen napustiti svoju
domovinu:
1. «Cum aliquot ab hinc annis mihi ab hac nostra Sicensi urbe, praeter meam
opinionem abesse meoque ab ea non exiguo incommodo exulare contigisset, ut huic intestino
dolori medelam aliquam afferrem, variarum historiarum lectione operam nauare coepi, a qua
magna ex parte sum ea molestia levatus, quę solet eos exercere, qui patriam deserere
coguntur. Coeterum, inter legendum plurima sese mihi obtulere, quę ad hanc nostram
656

Dalmatiae provintiam pertinebant, quę propterea hoc in ocio ex temporum ordine in unum
redigere, atque de rebus Dalmaticis historiam contexere decrevi, itaque feci.» (f. I) (19)
(Kada mi se prije nekoliko godina dogodilo da protiv svoje volje izbivam iz ovoga
našeg grada Šibenika, i kada sam iz njega prognan ne na malenu neugodnost, kako bih
pribavio kakav lijek ovoj unutarnjoj boli, revno sam se prihvatio posla čitanja raznih
povijesnih djela, čime sam si velikim dijelom olakšao muku koja običava tištiti one koji su
prisiljeni napustiti domovinu. Inače, tijekom čitanja naišao sam na mnogo toga što se odnosilo
na ovu našu pokrajinu Dalmaciju, i zato sam odlučio na miru to sakupiti u jedno po
vremenskom slijedu i sastaviti povijest o dalmatinskim prilikama, pa sam tako i učinio.)
Prije nego što na primjerima iz teksta pokažemo kako je Zavorović u nacionalnom
kontekstu promišljao o Dalmaciji, važno je pokušati definirati njegove političke afinitete, koji
uvelike određuju tematiku njegovih povijesnih djela. Iz prethodno izloženih biografskih
podataka o šibenskom piscu povijesti Dalmacije lako je zaključiti da je riječ o velikom
domoljubu koji po svom političkom opredjeljenju zapravo nije bio ni malo sklon Veneciji, u
čijoj se vlasti u to doba nalazila Dalmacija. Prvu otvorenu kritiku tada aktualne mletačke
vlasti iznio je u svom djelu o povijesti Šibenika, gdje je kritizirao način na koji su se Mlečani
domogli dalmatinskih gradova, zbog čega je bio kažnjen četverogodišnjim izgnanstvom iz
rodnog grada. Međutim, čini se da se u tom razdoblju njegovi politički stavovi nisu znatnije
promijenili.
Premda je Dinko Zavorović prvenstveno pisac koji više voli citirati, nego li kritizirati
njegovo je zagovaranje nadmoći Dalmatinaca u djelu De rebus Dalmaticis moguće detektirati
na dvije razine. Prvo, riječ je o Zavorovićevim osobnim komentarima, koji, premda
malobrojni, neposredno svjedoče o njegovoj snažnoj nacionalnoj svijesti od koju nije uspio
zatomiti ni boravak u progonstvu. Zatim, tu su i brojni citati iz djela drugih autora, čiji sadržaj
također podupire njegove političke stavove. No, krenimo redom – pišući o granicama unutar
kojih se u ilirsko doba prostirala Dalmacija Zavorović na samom početku svog djela piše da je
Dalmacija onaj dio Ilirika koji se s istoka omeđen rijekom Drinom, sa zapada rijekom Rašom,
s juga Jadranskim morem, a sa sjevera planinom Lovćen, za koju Zavorović koristi nazive
«mons Adrium» i «Csarna gora»:
2. «Dalmatia igitur est Illyrii pars, quae ab ortu (ut in presenti nostra fert opinio)
flumine Drino, ab occasu altero flumine nempe Arsia, a meridie Adriatico mari et a
septentrione monte Adrio terminatur, quem nostrates Csarna gora nuncupant…» (f. 16r)
(Dalmacija je, dakle, onaj dio Ilirika koji je s istoka (kao što i danas smatramo)
omeđen rijekom Drinom, sa zapada drugom rijekom – Rašom, s juga Jadranskim morem i sa
sjevera planinom Lovćen, koju naši zovu Crna gora.)
U nastavku razmatranja teritorijalnog određenja Dalmacije Zavorović slijedi idejni
koncept o njezinoj nadmoći u teritorijalnom i političkom smislu. Premda je u prvoj knjizi
Dalmatinske povijesti riječ isključivo o povijesnim zbivanjima iz rimskog doba, Zavorović
vješto koristi i tu priliku da citate iz djela antičkih pisaca upotrijebi u nacionalnom kontekstu,
pa parafrazirajući Strabona, Svetog Jeronima, Tomu Arhiđakona i Plinija zaključuje da je iz
njihovih djela dovoljno jasno da se Dalmacija u staro doba prostirala na mnogo širem
području nego što je to bio slučaj u njegovo doba, te da su granice Dalmacije zbog nepravde
povijesnih prilika s vremenom postale uže. Taj zaključak Zavorović podupire ponešto
izmijenjenim i proširenim citatom iz djela Tome Arhiđakona «Historia Salonitana» (pp. 54)
(20) u kojem stoji da je Dalmacija na istoku graničila s Delminom, na zapadu s Karintijom, na
sjeveru s Dunavom, na jugu s Jadranom, a njezine su granice obuhvaćale Panoniju, Slavoniju,
Bosnu, Hrvatsku, Liburniju i Dalmaciju:
3. «Ita, ut non autoritate Strabonis solum, sed viri huius sanctisimi perinde ac
doctissimi satis perspectum esse arbitror, Dalmatiam priscis temporibus latiorem multo quam
hisce nostris extitisse, cuius adeo fines temporum iniquitates efficit angustiores, nec absque
657

ratione qui Spalatensia chronica descripsit Dalmatiae fines posuit: ab oriente civitas Delmina,
ab occidente Carinthia, a septemtrione Danubium, a meridie Adriaticum et ii termini intra se
continent illud quod Pannoniam, Szlavoniam, Bosznam sive superiorem Mysiam, Corvatiam,
Liburniam et Dalmatiam appellamus…» (f. 17r)
(Smatram da je onda dovoljno jasno, ne samo prema mišljenju Strabona, nego i ovog
presvetog i silno učenog čovjeka (sc. Sv. Jeronima), da se Dalmacija u davna vremena
uzdizala na mnogo širem prostoru od ovog našeg, a nepravde okolnosti njezine su granice
učinile tako skučenima, i to uz potvrdu pisca Splitske kronike koji je granice Dalmacije
odredio ovako: s istoka grad Delminij, sa zapada Karintija, sa sjevera Dunav, s juga Jadran, a
te granice u sebi obuhvaćaju i ono što nazivamo Panonijom, Slavonijom, Bosnom ili Gornjom
Mizijom, Hrvatskom, Liburnijom i Dalmacijom…)
Možda najznakovitiji dio Zavorovićevog djela De rebus Dalmaticis jest njegova prva
knjiga, u kojoj je riječ o najstarijoj povijesti Dalmacije i o dobu kada je ona još bila dio
rimske pokrajine Ilirik. Premda taj dio djela sadržajno na prvi pogled ne nudi mnogo
mogućnosti za teoretiziranje o nacionalnim pitanjima, pažljivijom analizom određenih
dijelova teksta ustanovit ćemo da Zavorović povijesna zbivanja s područja Dalmacije iz
rimskog doba zapravo koristi kao metaforu za teškoće s kojima se Dalmacija suočila
stoljećima kasnije – u razdoblju kada je potpala pod vlast Venecije. Po uzoru na tradicionalne
povjesničare iz razdoblja humanizma i Zavorović odabire primjere (exempla) iz bliže ili dalje
povijesti i oblikuje ih u skladu s vlastitim političkim stavovima, ali bez kritičkog pristupa
izvorima. (21) Uzmemo li u obzir tu činjenicu, nije teško zaključiti da Rimljani s početka
Zavorovićeve Dalmatinske povijesti simboliziraju prijetnju Dalmaciji s Apeninskog
poluotoka koja se tijekom povijesti u više navrata ponovno pojavljivala, a etnonim Iliri
zapravo su metafora za Dalmatince. O tome možda najbolje svjedoči jedno od rijetkih mjesta
u Zavorovićevom djelu De rebus Dalmaticis gdje je on iznio svoj vlastiti komentar na tu
temu. Riječ je o mjestu na kojem Zavorović najavljuje da će citirati rimske natpise, pa
prethodno iznosi otvorenu kritiku talijanskih kulturnih, jezičnih i političkih utjecaja na
Dalmaciju, koji, kako kaže sežu još u rimsko doba.
4. «I testantur etiam Romanos Dalmatiam incoluisse, qui Dalmatas ad suos mores
sermonemque atthraxere, (inscriptiones quae in diversis Dalmatiae locis usque in hodiernum
cernuntur) prout tempestate hac ob assiduam cum Venetis consuetudinem, qui Itali sunt et in
nobis qui maritima Dalmatiae incolemus loca imperium habent, ad illorum mores potius quam
Solovinorum inclinamus et iccirco nominibus Italicis et quasi residuo sermonis utimur, nisi
quod in privatis domibus cum pueris, mulierculis et plebeis et vix Solovino nostro idiomate
loquimur. Cognomina vero Slovina quae in dich desinunt, Italos imitantes in aliis sylabis
permutare conantes detorquemus. Corporum nostrorum indumenta communiter Italica sunt et
ideo ob obedientiam, quam Venetis debemus et Italicos mores quos imbibimus, Itali a
finitimis nostris (quamvis falso) appellati sumus. Inscriptiones vero quas supra memoravimus
hae sunt.» (f. 19v).
(Oni svjedoče o tome da su Dalmaciju nastanjivali i Rimljani, koji su Dalmate privukli
na svoje običaje (to su natpisi koji se još danas mogu vidjeti na raznim mjestima u Dalmaciji),
tako da se u ovo doba, zbog neprestanog prijateljevanja s Venecijancima, koji su Talijani i
drže vlast nad nama koji nastanjujemo primorska mjesta u Dalmaciji, radije priklanjamo
njihovim običajima, nego li običajima Slavena, pa se stoga u govoru takoreći stalno služimo
talijanskim riječima, osim kod svoje kuće, s djecom, služavkama i pučanima, pa već jedva
govorimo našim slavenskim jezikom. Oponašajući Talijane pokušavamo izmijeniti slavenska
prezimena koja završavaju na –dich, pa ih iskrivljavamo u druge slogove. Naša odjeća obično
je talijanska i zato nas zbog pokornosti koju dugujemo Venecijancima, kao i talijanskim
običajima koje smo upili, naši susjedi (premda pogrešno) nazivaju Talijanima.)
658

Kao što smo već ustanovili, Zavorovićev povjesničarski rad obojen je snažnom
domoljubnom notom. Ta se konstatacija još više nameće čitamo li njegovo djelo O
dalmatinskoj povijesti takoreći između redova. Naime, detaljnijom analizom citata koje je
Zavorović upotrijebio u tom djelu, bolje ćemo shvatiti njihovu pravu svrhu. Zavorović uz
pomoć odabranih citata koji opisuju, primjerice, vojne uspjehe, kulturni uspon i snagu Ilira,
odnosno Dalmatinaca, ističe njihovu nadmoć nad tuđincima koji su još od antičkih vremena
pokušavali zavladati Dalmacijom. Kao potvrdu navest ćemo nekoliko primjera iz djela De
rebus Dalmaticis. U prvome od njih, Zavorović, služeći se djelima Iordanesa i Antonija
Bonfinija opisuje Dalmatince kao vješte morepolovce, koje neki autori nazivaju i Liburnima,
prema vrsti vrlo lakih i brzih lađa na kojima su polovili Jonskim morem:
5. «Maritimae hujus regionis acole, qui sub extremis Alpium radicibus agunt, inter
Arsiam Titiumque amnes liburnos appellant (Iorande teste), a genere navigii levissimi
velocissimique, quod Livius tercie decadis libro quarto levem biremem appellat, quibus
Dalmate Ionium mare insulasque praedabantur». (Bonfinius, Iordanes) (ff. 16v-17r).
(Žitelji ovog primorskog kraja, koji žive u krajnjem podnožju Alpa, između rijeka
Raše i Krke zovu se Liburnima (prema svjedočenju Iordanesa), i to prema vrsti vrlo lakog i
brzog plovila, koje Livije u četvrtoj knjizi treće dekade naziva lakom biremom i kaže da su
Dalmati na njima plijenili Jonsko more i otoke.)
Pišući o najstarijoj povijesti Dalmacije, Zavorović najčešće bira citate iz djela antičkih
pisaca koji svjedoče o borbenoj nadmoći Ilira odnosno Dalmata nad rimskom vojskom.
Sljedeća dva primjera iz teksta potvrđuju njegovo nastojanje da povijest davnih predaka
potkrijepi citatima iz izvora (Polibije i Apijan), koji pomalo asociraju na biblijsku borbu
Davida s Golijatom.
6. «Illyrii, quos esse in civitate diximus, cognita ea divisione exercitus et negligentia
hostium, intempesta nocte urbem exeunt, ponti tabulas imponunt, flumen traiciunt et munitum
natura locum nacti reliquum noctis quieti peragunt. Vix dies advenerat, cum instructis
utrinque aciebus proelium collatis viribus capessunt. Victoria penes Illyrios fuit. Hostium
paucos fuga servavit, caeteri aut occisi aut capti.» (f. 5r)
(Iliri, za koje smo kazali da su bili u gradu, prozreli su tu podjelu vojske i nemar
neprijatelja, pa su u gluho doba noći izišli iz grada, postavili daske kao most , prebacili se
preko rijeke i našavši po prirodi utvrđeno mjesto ostatak noći proveli nečujno. Tek što je
svanuo dan, postavili su oba bojna reda i započeli bitku združenim snagama. Pobjeda bijaše u
rukama Ilira. Nekolicinu neprijatelja spasio je bijeg, ostali su pobijeni ili pohvatani.)
7. «Cum Dalmatae a Romanis descivere, adversus illos Romani sumpsere arma, Marco
Figulo consule ducente. At hi, Figulo quam primum inferente copias, custodias aggressi
superarunt easque ab exercitu in campum pepulerunt, ita ut ad Naronem usque fluvium fuga
pervenerint. Verum iidem retrovertere gradum, iam enim stabat hiems Figulus ratus eos
inopine aggredi posse, discurentes undique ad eius impetum ex oppidis offendens, in fugam
vertit, donec ad urbem Delminium, a quo Dalmatarum nomen illis indictum, terga dare
compulit.» (f. 18v) (sl. 2).
(Kada su se Dalmati odmetnuli od Rimljana, Rimljani na njih digoše oružje pod
vodstvom konzula Marka Figula. A ovi, budući da je Figul htio što prije navaliti četama,
nagrnu, nadjačaju straže i izbace ih iz vojske na polje, tako da su u bijegu dospjeli sve do
rijeke Neretve. Oni su se pak povukli, a zima je već bila blizu, pa je Figul pomislio da ih
može iznenada napasti. Na njegov napad strčali su se odasvud iz gradova, a on je braneći se
okrenuo u bijeg, dok nije kod grada Delminija, po kojem su Dalmati i dobili ime, bio natjeran
okrenuti leđa neprijatelju.).
Druga važna osobina Zavorovićevog rada s izvorima odnosi se na njegove učestale
svojevoljne intervencije u tekst izvornika citiranih djela, koje ne nalaze potvrdu u kritičkom
izdanju tih istih djela, pa možemo slobodno zaključiti da se u pozadini nalazi Zavorovićeva
659

namjera da na taj način neizravno iznese vlastito mišljenje o konkretnom povijesnom
događaju, koji je opet povezan s namjerom da se naglasi stalan otpor Dalmatinaca prema
inozemnim osvajačima. Evo primjera Zavorovićeve jedne intervencije u dio teksta djela Ab
urbe condita rimskog povjesničara Tita Livija, koji govori o predaji ilirskog kralja Gencija
rimskom pretoru Aniciju:
8. «Copia facta, in castra venit et principium orationis ab accusatione stultitiae orsus
suae, postremo ad preces lachrymasque effusus, genibus praetoris accedens, in potestatem
turpissime vilissimeque non regali, sed servili animo se dedit.»
(Sastavivši četu, došao je u tabor (sc. ilirski kralj Gencije) i započeo govor od optužbe
za svoju nepromišljenost, naposljetku je udario u plač i molbe, primaknuo se pretorovim
koljenima i predao mu se u ruke silno sramotno, prosto i ropskog, a ne kraljevskog duha.)
Slika 2: Reljef s prikazom ilirskog ratnika. Gradište, oko 400. pr. K.
Budući da se podvučeni dio teksta ne nalazi u Livijevom djelu Ab urbe condita,
možemo pretpostaviti da je Zavorović na tom mjestu svojevoljno intervenirao u Livijev tekst
zato da nizanjem negativnih latinskih priloga izrazi svoju zaprepaštenost, možda i prezir
prema odluci ilirskog kralja da se «poput roba» preda u ruke Rimljana.
Zaključak
Iako je djelo De rebus Dalmaticis dovršeno početkom 17. st., Zavorovićev
povjesničarski rad velikim dijelom ne odudara od ustaljenih kriterija tradicionalne
humanističke historiografije 15. i 16. stoljeća. Ipak, u njegovom radu s literarnim i
epigrafskim izvorima zamjećuju se i određene naznake naprednijeg pristupa gradivu. Ta su
nastojanja najočitija u povezivanju više literarnih izvora s nekom temom, kao i u povezivanju
dijela epigrafskog gradiva s literarnim izvorima.
Čitajući prvu knjigu Zavorovićeve povijesti nemoguće je ne uočiti da mu je većina
mjesta iz djela antičkih autora poslužila za to da čitatelju primjerom pokaže kako su se
stanovnici Dalmacije još u davna vremena snažno odupirali rimskoj vlasti. Taj se zaključak
još više nameće, uzmemo li u obzir i Zavorovićevo jasno protumletačko opredjeljenje, zbog
660

kojeg je, podsjetimo, završio u progonstvu. Dakle, sasvim je jasno da Zavorović u prvoj knjizi
svoje povijesti epizode iz tekstova antičkih autora o sukobima Dalmata s Rimljanima zapravo
koristi kao metaforu za vlastiti otpor prema mletačkoj vlasti. Time je zadovoljio tada
uobičajeni trend u pisanju povijesti - da primjerima iz antičke prošlosti upozori na moguće
ponavljanje sličnih zbivanja, ali i da opiše neke značajne političke i vojne događaje s područja
Dalmacije.
Zasluge koje možemo pripisati njegovom djelu odnose se ponajviše na činjenicu da je
riječ o prvom pokušaju domaćeg historiografa da, u doba Dalmaciji nesklonih političkih
prilika, jasno iznese vlastite političke stavove i da po uzoru na europske humaniste zabilježi
povijest svoje domovine. Pišući prvo o povijesti rodnog Šibenika, a kasnije i o povijesti
Dalmacije, možemo kazati da je Zavorović tu tematiku spretno uklopio u specifično jačanje
nacionalne svijesti, koje je velikim dijelom obilježilo hrvatsku historiografiju i kulturna
strujanja u razdoblju humanizma.
Bilješke i referencije
(1) Kukuljević-Sakcinski, I., Dinko Zavorović, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova,
Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1886., str. 138; Šišić, F., Dinko Zavorović, Priručnik izvora
hrvatske historije, Naklada kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1914., str. 38; Šupuk,
A., Sitniji prilozi biografiji prvog hrvatskog historiografa, Zadarska revija XVII / 2, Zadar,
1968., str. 149; Kurelac, M., Dinko Zavorović, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8.,
Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1971., str. 611; Antoljak, S., Hrvatska
historiografija do 1918., sv. I., Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1992., str. 70;
Livaković, I., Dinko Dominik Zavorović, Poznati Šibenčani, Šibenski biografski leksikon,
Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2003., str. 511.
(2) Antoljak, S., Hrvatska historiografija do 1918., sv. I., Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1992., str. 66-67.
(3) Novaković, D., Šibenska povijest Bosne, Vijenac, VIII, br. 167-169., Nakladni
zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2000.
(4) Vratović, V., Hrvati i latinska Europa, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 7-8.
(5) Kurelac, M., Paladije Fusko – Palladius Fuscus. Život i djelo, Paladije Fusko,
Opis obale Ilirika. Ivan Lučić, Bilješke uz “Opis obale Ilirika” Paladija Fuska, [priredila i
prevela Bruna Kuntić-Makvić, uvodna studija Miroslav Kurelac], Latina et Graeca, Zagreb,
1990., str. 5-6.
(6) Novaković, D, Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko Marulić,
Hrvatski latinisti, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 60.
(7) Glavičić, B., Hrvatski latinizam, Hrvatska i Europa: srednji vijek i renesansa
(XIII-XVI stoljeće), sv. 2., [ur. Eduard Hercigonja], Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 404;
Novaković, D., Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko Marulić, Hrvatski latinisti,
Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 62.
(8) Novaković, D., Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko Marulić,
Hrvatski latinisti, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 62.
(9) Novaković, D., Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko Marulić,
Hrvatski latinisti, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 61., 64; Glavičić, B., Hrvatski latinizam,
Hrvatska i Europa: srednji vijek i renesansa (XIII-XVI stoljeće), sv. 2., [ur. Eduard
Hercigonja], Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 404.
(10) Glavičić, B., Hrvatski latinizam, Hrvatski latinizam, Hrvatska i Europa: srednji
vijek i renesansa (XIII-XVI stoljeće), sv. 2., [ur. Eduard Hercigonja], Školska knjiga, Zagreb,
2000., str. 407.
661

(11) Novaković, D., Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko Marulić,
Hrvatski latinisti, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 66.
(12) Novaković, D., Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko Marulić,
Hrvatski latinisti, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 58.
(13) Miroslav Kurelac, Dinko Zavorović, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8.,
Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1971., str. 611.
(14) Antoljak, S., Hrvatska historiografija do 1918., sv. I., Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1992., str. 66.
(15) Prema Šišićevim navodima, isprva se pretpostavljalo da je Zavorović u
progonstvu boravio skoro 11 godina (između 1576. i 1587.). Međutim, Šupuk je u šibenskoj
Liber baptizatorum našao više puta zabilježeno ime Dinka Zavorovića, i to 1581., 1583. i
1584., dakle u razdoblju kada se smatralo da se nalazi u progonstvu. Nakon 1584. slijedi
prekid od četiri godine, a Zavorovićevo ime se u knjizi krštenih ponovno pojavljuje 1589., što
znači da njegovo progonstvo iz rodnoga grada nije moglo trajati dulje od četri godine – od
1585.–1588; Šupuk, A., Sitniji prilozi biografiji prvog hrvatskog historiografa, Zadarska
revija XVII / 2, Zadar, 1968., str.151.-152.
(16) Zenić, M., U pohvalu od grada Šibenika, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”,
Šibenik, 2002., str. 144.
(17) Kukuljević-Sakcinski, I., Dinko Zavorović, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova,
Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1886., str. str. 131.
(18) Antoljak, S., Hrvatska historiografija do 1918., sv. I., Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1992., str. 67. i 69-70.
(19) Folijacija preuzeta iz transkripcije izvornog latinskog rukopisa djela De rebus
Dalmaticis iz venecijanske biblioteke Marciana, signatura Cl. X. Cod. XL-3652 u: Kurelac I.,
Dinko Zavorović i njegov rad na staroj povijesti u I. knjizi djela De rebus Dalmaticis
(magistarski rad), sv. II., appendix, Zagreb, 2006.
(20) Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, [predgovor,
latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik, Olga Perić. Povijesni komentar,
Mirjana Matijević-Sokol. Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Radoslav Katičić],
Književni krug, Split, 2003., str.
(21) Gross, M., Suvremena historiografija - korijeni, postignuća, traganja, Novi
liber, Zagreb, 1996., str. 58, 60.
Literatura
1) Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija do 1918., sv. I., Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zagreb, 1992.
2) Glavičić, Branimir, Hrvatski latinizam, Hrvatska i Europa: srednji vijek i
renesansa (XIII-XVI stoljeće), sv. 2., [ur. Eduard Hercigonja], Školska knjiga, Zagreb, 2000.
3) Gross, Mirjana, Suvremena historiografija - korijeni, postignuća, traganja,
Novi liber, Zagreb, 1996., str. 58, 60.
4) Kukuljević-Sakcinski, Ivan, Dinko Zavorović, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova,
Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1886.
5) Kurelac Iva, Dinko Zavorović i njegov rad na staroj povijesti u I. knjizi djela
De rebus Dalmaticis (magistarski rad), sv. II., appendix, Zagreb, 2006.
6) Kurelac, Miroslav, Dinko Zavorović, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8.,
Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1971.
7) Kurelac, Miroslav, Paladije Fusko – Palladius Fuscus. Život i djelo, Paladije
Fusko, Opis obale Ilirika. Ivan Lučić, Bilješke uz “Opis obale Ilirika” Paladija Fuska,
662

663
[priredila i prevela Bruna Kuntić-Makvić, uvodna studija Miroslav Kurelac], Latina et
Graeca, Zagreb, 1990.
8) Livaković, Ivo, Dinko Dominik Zavorović, Poznati Šibenčani, Šibenski
biografski leksikon, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik, 2003.
9) Novaković, Darko, Latinsko pjesništvo hrvatskoga humanizma, Marko
Marulić, Hrvatski latinisti, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
10) Novaković, Darko, Šibenska povijest Bosne, Vijenac, VIII, br. 167-169.,
Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2000.
11) Šišić, Ferdo, Dinko Zavorović, Priručnik izvora hrvatske historije, Naklada kr.
hrv. slav. dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1914.
12) Šupuk, Ante, Sitniji prilozi biografiji prvog hrvatskog historiografa, Zadarska
revija XVII / 2, Zadar, 1968.
13) Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, [predgovor,
latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik, Olga Perić. Povijesni komentar,
Mirjana Matijević-Sokol. Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Radoslav Katičić],
Književni krug, Split, 2003.
14) Vratović, Vladimir, Hrvati i latinska Europa, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
15) Zenić, M., U pohvalu od grada Šibenika, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”,
Šibenik, 2002.