BookPDF Available

Zbornik radova 8. Međunarodnog znanstveno-stručnog skupa „Fizioterapija u sportu, rekreaciji i wellnessu“ Conference proceedings 8. International scientific and professional conference „Physiotherapy in sports, recreation and wellness“

Authors:
  • Polytechnic of Vukovar

Abstract

Na Skupu su prezentirana 39 stručna rada autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švicarske i Slovenije. U ovom Zborniku radova nalazi se 28 cjelovitih radova. Autori i koautori dolaze s niza renomiranih obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Osim s Veleučilišta „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru, autori i koautori stručnih radova zaposlenici su Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu, suradnici Medicinskog fakulteta u Osijeku, Fakulteta zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci, Fakulteta zdravstvenih studija u Mostaru, Odjela za fizioterapiju Sveučilišta Sjever, Visoke škole Ivanić-Grad, Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Kliničkog bolničkog centra u Osijeku, OŽB Vinkovci, Lječilišta Bizovačke toplice, Sveučilišta u Baselu te mnogih drugih.
ZBORNIK RADOVA
CONFERENCE PROCEEDINGS
8. MEĐUNARODNI ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP
„FIZIOTERAPIJA U SPORTU, REKREACIJI I WELLNESSU“
8th INTERNATIONAL SCIENTIFIC AND PROFESSIONAL CONFERENCE
“PHYSIOTHERAPY IN SPORTS, RECREATION AND WELLNESS”
VELEUČILIŠTE „LAVOSLAV RUŽIČKA“ U VUKOVARU
COLLEGE OF APPLIED SCIENCES “LAVOSLAV RUŽIČKA” IN VUKOVAR
ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU
UNIVERSITY OF APPLIED HEALTH SCIENCES IN ZAGREB
Vukovar, Hrvatska / Vukovar, Croatia
21. i 22. listopada 2022. / 21st and 22nd October 2022
Zbornik radova / Conference Proceedings
2
ORGANIZATOR /
ORGANIZED BY: VELEUČILIŠTE „LAVOSLAV RUŽIČKA“ U VUKOVARU
COLLEGE OF APPLIED SCIENCES
„LAVOSLAV RUŽIČKA“ IN VUKOVAR
ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU
UNIVERSITY OF APPLIED HEALTH SCIENCES IN
ZAGREB
NAKLADNIK /
PUBLISHER: VELEUČILIŠTE „LAVOSLAV RUŽIČKA“ U VUKOVARU
COLLEGE OF APPLIED SCIENCES
„LAVOSLAV RUŽIČKA“ IN VUKOVAR
Županijska 50, 32000 Vukovar, HR
Tel: +385 32 444 688; Fax: +385 444 686
e-mail: physiotherapy@vevu.hr
web: http://www.vevu.hr
ZA NAKLADNIKA /
FOR THE PUBLISHER: doc. dr. sc. Željko Sudarić, prof. struč. stud.
UREDNICI / EDITORS: dr. sc. Slavica Janković, v. pred.
dr. sc. Biljana Kurtović, v. pred.
doc. dr. sc. Sanja Gongeta, prof. struč. stud.
TEHNIČKI UREDNIK /
TECHNICAL EDITOR doc. dr. sc. Stojanović Slobodan, prof. struč. stud.
ISSN: 2807-0240 (Online)
Zbornik radova / Conference Proceedings
3
PROGRAMSKI ODBOR / PROGRAM COMMITTEE
doc. dr. sc. Željko Sudarić, prof. struč. stud., Hrvatska
prof. dr. sc. Krešimir Rotim, dr. med., spec. neurokirurgije, Hrvatska
dr. sc. Tomislav Čengić, dr. med., spec. ortopedije i traumatologije, Hrvatska
prof. dr. sc. Ines Drenjančević, Hrvatska
prof. dr. sc. Amra Macić Džanković, Bosna i Hercegovina
prof. dr. sc. Dragan Mirkov, Srbija
prof. dr. sc. Mirsad Muftić, Bosna i Hercegovina
prof. dr. sc. Dragan Primorac, Hrvatska
prof. dr. sc. Bruno Splavski, Hrvatska
doc. dr. sc. Agneza Aleksijević, v. pred., Hrvatska
doc. dr. sc. Gordana Bujišić, prof. struč. stud., Hrvatska
doc. dr. sc. Nevenka Kregar Velikonja, Slovenija
doc. dr. sc. Mile Marinčić, v. pred., Hrvatska
dr. sc. Erna Davidović Cvetko, v. pred., Hrvatska
doc. dr. sc. Sanja Gongeta, prof. struč. stud., Hrvatska
dr. sc. Jeroen Geurts, Švicarska
dr. sc. Slavica Janković, v. pred., Hrvatska
dr. sc. Biljana Kurtović, v. pred., Hrvatska
dr. sc. Nebojša Nešić, prof. struč. stud., Hrvatska
ORGANIZACIJSKI ODBOR / ORGANIZING COMMITTEE
doc. dr. sc. Željko Sudarić, prof. struč. stud. predsjednik Organizacijskog odbora
prof. dr. sc. Krešimir Rotim, dr. med., spec. neurokirurgije
doc. dr. sc. Gordana Bujišić, prof. struč. stud.
doc. dr. sc. Ozren Rađenović
dr. sc. Erna Davidović Cvetko, v. pred.
doc. dr. sc. Sanja Gongeta, prof. struč. stud.
dr. sc. Slavica Janković, v. pred.
dr. sc. Nebojša Nešić, prof. struč. stud.
doc. dr. sc. Slobodan Stojanović, prof. struč. stud.
mr. sc. Darija Ivanković, v. pred.
Vesna Brumnić, dipl. physioth., v. pred.
Stjepan Jelica, mag. physioth., v. pred.
Vesna Šeper, master in sports medicine and physicotherapy, v. pred.
Mateja Znika, mag. physioth., v. pred.
Marija Crnković Knežević, mag. physioth., pred.
Domagoj Gajski, dr. med.
Tea Dodlek, mag. physioth., pred.
Ivana Vrdoljak, mag. educ. phys. et math.
TAJNICE SKUPA / SECRETARIES OF THE CONFERENCE
dr. sc. Biljana Kurtović, v. pred.
dr. sc. Slavica Janković, v. pred.
Zbornik radova / Conference Proceedings
4
S A D R Ž A J
P R E D G O V O R .................................................................................................................... 8
Sara Bajić
PREVENCIJA NAJČEŠĆIH OZLJEDA U TENISU
PREVENTION OF THE MOST COMMON INJURIES IN TENNIS ...................................... 9
Vesna Brumnić, Nada Čajkovac
DJECA PREDŠKOLSKE DOBI I VRIJEME PROVEDENO PRED EKRANIMA
PRESCHOOL CHILDREN AND TIME SPENT IN FRONT OF SCREENS ........................ 19
Marija Crnković Knežević
ULOGA TERAPIJSKOG PSA U REHABILITACIJI
THE ROLE OF THE THERAPY DOG IN REHABILITATION ........................................... 26
Nada Čajkovac, Vesna Brumnić
BRONFENBRENNEROV MODEL I KRIŽOBOLJA
BRONFENBRENNER'S MODEL AND LOW BACK PAIN ................................................ 34
Olivera Čejić
PROCJENA STANJA VESTIBULARNOG SUSTAVA
ASSESSMENT OF THE VESTIBULAR SYSTEM ............................................................... 41
Erna Davidović Cvetko, Ivana Lovrić, Dominik Toth
MOGUĆNOSTI KORIŠTENJA SPORTSKOG SATA ZA ODREĐIVANJE AEROBNOG
KAPACITETA NOGOMETAŠA AMATERA
POSSIBILITIES OF USING A SPORTS WATCH FOR DETERMINATION OF THE
AEROBIC CAPACITY OF AMATEUR FOOTBALL PLAYERS ........................................ 47
Tea Dodlek, Ivan Dodlek, Žilijan Barušić
PRAGMATIČAN PRISTUP TELEREHABILITACIJI KOD BOLI U RAMENOM
OBRUČU
A PRAGMATIC APPROACH TO TELEREHABILITATION FOR PAIN AT SHOULDER
COMPLEX ............................................................................................................................... 57
Tea Dodlek, Slavica Janković
MIŠLJENJA STUDENATA VELEUČILIŠTA LAVOSLAV RUŽIČKA“ U VUKOVARU O
UČINKOVITOSTI TELEMEDICINE KAO TRANSFORMATIVNOG PRISTUPA U
REHABILITACIJI KRIŽOBOLJE
Zbornik radova / Conference Proceedings
5
OPINIONS OF COLLEGE STUDENTS AT COLLEGE OF APPLIED SCIENCES
„LAVOSLAV RUŽIČKA“ IN VUKOVAR ON THE EFFECTIVENESS OF
TELEMEDICINE AS A TRANSFORMATIVE APPROACH IN THE REHABILITATION
OF LOW BACK PAIN ............................................................................................................ 64
Bruno Ežbegović, Tomislav Štulac, Vesna Brumnić
UČESTALOST OZLJEĐIVANJA KOŠARKAŠA I MOGUĆNOST PREVENCIJE
OZLJEDA
THE FREQUENCY OF INJURIES TO BASKETBALL PLAYERS AND THE POSSIBILITY
OF INJURY PREVENTION ................................................................................................... 74
Nikolina Gaćina, Lorenco Marenci
SPECIFIČNOSTI SPORTSKE PREHRANE – PRIMJER BICIKLIZAM
SPECIFICS OF SPORTS NUTRITION EXAMPLE CYCLING ........................................ 80
Sanja Gongeta, Ajla Musić, Vedran Gongeta
TRANSFORMATIVNA ZDRAVSTVENA SKRB KAO DIO JEDINSTVENOG
DIGITALNOG TRŽIŠTA – ZAKONODAVNI OKVIR I UTJECAJ NA GOSPODARSTVO
TRANSFORMATIVE HEALTH CARE AS PART OF THE DIGITAL SINGLE MARKET
LEGISLATIVE FRAMEWORK AND ITS IMPACT ON THE ECONOMY ........................ 90
Stjepan Jelica, Tomislav Kokić
EVIDENCE BASED PRACTICE U FIZIOTERAPIJI BARIJERE I IZAZOVI
REDUKCIONISTIČKOG APSOLUTA
EVIDENCE BASED PRACTICE IN PHYSIOTHERAPY BARRIERS AND
CHALLENGES OF THE REDUCTIONIST ABSOLUTE ..................................................... 97
Dario Kasipović, Ivan Krpan
REHABILITACIJA NAKON IMPLANTACIJE SVJEŽEG SMRZNUTOG VANJSKOG
MENISKUSA ALOGRAFT
REHABILITATION AFTER IMPLANTATION OF FRESH FROZEN EXTERNAL
MENISCUS ALLOGRAFT ................................................................................................ 107
Petra Kotnik, Špela Šturm
UTJECAJ PANDEMIJE COVID-19 NA REZULTATE TESTOVA KRETANJA
OSNOVNOŠKOLSKE DJECE
THE IMPACT OF THE COVID-19 PANDEMIC ON THE RESULTS OF MOVEMENT
TESTS OF PRIMARY SCHOOL CHILDREN ..................................................................... 117
Zbornik radova / Conference Proceedings
6
Ivana Krpan, Gorazd Planinšič, Eugenia Etkina
IDENTIFICIRANJE I INTEGRIRANJE ZNAČAJNIH ZNANSTVENIH VJEŠTINA U
LABORATORIJSKE VJEŽBE IZ FIZIKE NA ZDRAVSTVENIM STUDIJIMA
IDENTIFYING RELEVANT SCIENTIFIC ABILITIES TO INTEGRATE THEM IN
PHYSICS LABORATORY EXERCISES IN HEALTH SCIENCES STUDIES ................. 127
Biljana Kurtović, Cecilija Rotim, Sanja Ledinski Fičko
BUDUĆNOST JE SADA: DEFINIRANJE IZAZOVA U VISOKOM OBRAZOVANJU 21.
STOLJEĆA
THE FUTURE IS NOW: DEFINING THE CHALLENGES IN 21st CENTURY HIGHER
EDUCATION ......................................................................................................................... 138
Anica Kuzmić, Manuela Filipec
METAKOGNICIJA KONCEPT SUVREMENOG UČENJA
METACOGNITION THE CONCEPT OF MODERN LEARNING ................................. 146
Ana Lišnić, Josip Ivanda
KORISNOST MANUALNIH TEHNIKA U TERAPIJI BOLNIH SINDROMA
KRALJEŽNICE S NAGLASKOM NA LUMBALNU KRALJEŽNICU
USEFULNESS OF MANUAL TECHNIQUES IN THE THERAPY OF PAIN SYNDROMES
OF THE SPINE WITH EMPHASIS ON THE LUMBAR SPINE ........................................ 154
Sandra Lovrić
FIZIOTERAPIJA KOD NESTABILNOG GLEŽNJA
PHYSIOTHERAPY IN ANKLE INSTABILITY ................................................................. 167
Sandra Lovrić
UČINAK TERAPIJE UDARNIM VALOM U LIJEČENJU PLANTARNOG FASCIITISA
EFFECTS OF SHOCK-WAVE THERAPY IN THE TREATMENT OF PLANTAR
FASCIITIS ............................................................................................................................. 175
Mile Marinčić, Iva Majer, Josip Radočaj
ETIČKE IMPLIKACIJE KORIŠTENJA DOPINGA U SPORTU
ETHICAL IMPLICATIONS OF THE USE OF DOPING IN SPORTS ............................... 182
Josipa Matić
OZLJEDE U PLESU
DANCE INJURIES ................................................................................................................ 190
Zbornik radova / Conference Proceedings
7
Josip Moler, Nebojša Nešić, Vesna Šeper
RAZLIKE U MORFOLOŠKIM I FUNKCIONALNIM KARAKTERISTIKAMA IZMEĐU
PLIVAČA I VATERPOLISTA
DIFFERENCES IN MORPHOLOGICAL AND FUNCTIONAL CHARACTERISTICS
BETWEEN SWIMMERS AND WATER POLO PLAYERS ............................................... 197
Dražen Pejić, Tonći Mašina
ORGANIZACIJA, PLANIRANJE I PROGRAMIRANJE RAZVOJNOG TRENAŽNOG
PROCESA VRHUNSKE MLADE KOŠARKAŠKE EKIPE (U-17)
ORGANIZATION, PLANNING AND PROGRAMMING OF THE DEVELOPMENT
TRAINING PROCESS OF THE TOP YOUNG BASKETBALL TEAM (U-17 ................. 207
Sara Vadas, Jasna Lulić Drenjak
ISPITIVANJE FUNKCIONALNOG STATUSA AKTIVNIH ŽENA STARIJE ŽIVOTNE
DOBI POMOĆU COOP/WONCA UPITNIKA I TESTOM STAJANJA I HODANJA
EXAMINATION OF FUNCTIONAL STATUS OF ACTIVE OLDER LIFE WOMEN USING
COOP/WONCA QUESTIONNAIRE AND TIMED UP AND GO TEST ........................... 212
Matko Vuksanić
KVALITETA ŽIVOTA PACIJENATA S AMPUTACIJOM DONJIH EKSTREMITETA
QUALITY OF LIFE OF PATIENTS WITH LOWER LIMBS AMPUTATION ................. 225
Mateja Znika, Mirna Matek, Kristina Detković
TRANSFORMATIVNI PRISTUP SKRBI OSOBAMA STARIJE ŽIVOTNE DOBI
A TRANSFORMATIVE APPROACH TO CARE FOR OLDER PEOPLE ........................ 236
Slavica Janković, Jurica Tokić, Lejla Obradović Salčin
OSTEOPOROZA KAO POSLJEDICA METABOLIČKIH BOLESTI
OSTEOPOROSIS AS A RESULT OF METABOLIC DISEASES………………………….251
Zbornik radova / Conference Proceedings
8
P R E D G O V O R
Međunarodni znanstveno-stručni skup „Fizioterapija u sportu, rekreaciji i wellnessu“
održava se osmu godinu za redom. Ove godine Skup je organiziran u zajedničkoj organizaciji
Veleučilišta „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru i Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu.
Posebno bogatstvo ovog Skupa jest upravo tematska raznolikost, koja pokriva razna
područja povezana s zdravljem, od fizioterapijskih i sestrinskih tema, preko etičkih pitanja,
tema iz temeljnih biomedicinskih znanosti, primjene digitalnih alata u zdravstvu i edukaciji pa
sve do neiscrpne teme tjelesne aktivnosti i neaktivnosti te povezanosti navika modernog
čovjeka s zdravljem.
Ove godine Skup se održavao pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva Republike
Hrvatske, Hrvatske komore fizioterapeuta i Hrvatske komore medicinskih sestara. Veliki značaj
Skupu doprinijelo je vrednovanje trajnog stručnog usavršavanja u obliku bodova dodijeljenih
od Hrvatske komore fizioterapeuta i Hrvatske komore medicinskih sestara.
Na Skupu su prezentirana 39 stručna rada autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine,
Švicarske i Slovenije. U ovom Zborniku radova nalazi se 28 cjelovitih radova. Autori i koautori
dolaze s niza renomiranih obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Osim s Veleučilišta „Lavoslav
Ružička“ u Vukovaru, autori i koautori stručnih radova zaposlenici su Zdravstvenog
veleučilišta u Zagrebu, suradnici Medicinskog fakulteta u Osijeku, Fakulteta zdravstvenih
studija Sveučilišta u Rijeci, Fakulteta zdravstvenih studija u Mostaru, Odjela za fizioterapiju
Sveučilišta Sjever, Visoke škole Ivanić-Grad, Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
Kliničkog bolničkog centra u Osijeku, OŽB Vinkovci, Lječilišta Bizovačke toplice, Sveučilišta
u Baselu te mnogih drugih.
Zahvaljujemo se svim autorima koji su sudjelovali u izradi i prezentiranju radova te
svima koji su doprinijeli održavanju ovog Skupa.
Urednice Zbornika radova:
dr. sc. Slavica Janković, v. pred.
dr. sc. Biljana Kurtović, v. pred.
doc. dr. sc. Sanja Gongeta, prof. struč. stud.
Zbornik radova / Conference Proceedings
9
PREVENCIJA NAJČEŠĆIH OZLJEDA U TENISU
PREVENTION OF THE MOST COMMON INJURIES IN TENNIS
Sara Bajić
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
sarabajic25@gmail.com
Sažetak
Tenis je kompleksna igra jer zahtijeva paralelno povezivanje većeg broja čimbenika te utjecaj
na njih sa svrhom učinkovitog svladavanja protivničkog igrača i unaprjeđenja same teniske igre.
Ozljede gornjih ekstremiteta navode se kao najčešće u tenisu. Cilj rada, bio je istražiti koliko
se i kako ozljeđuju tenisači rekreativci s područja Vukovara i Osijeka, kako ozljede
preveniraju te koliko su uopće upoznati sa samom prevencijom. U svrhu pisanja rada,
eksperimentalno, korištenjem anketnog upitnika kao instrumenta istraživanja koji je proveden
online, dobiveni su podaci o prevenciji ozljeda u tenisu. Rezultati prikazuju kako ispitanici nisu
dovoljno upoznati s metodama prevencije, kao niti da se javljaju fizioterapeutu ili nekom
drugom zdravstvenom djelatniku za stručnu pomoć u prevenciji narednih ozljeda u tenisu.
Preventivni programi bi trebali biti budućnost rekreativnog ali i profesionalnog tenisa.
Pravilnim nadgledanjem, obukom i prevencijom najčešćih ozljeda u tenisu, rezultat će biti samo
manji broj ozljeda.
Ključne riječi: istraživanje, preventivni programi, rekreativni tenis.
Abstract
Tennis is a complex game because it requires the parallel connection of a large number of
factors and the influence on them with the purpose of effectively overcoming the opposing
player and improving the tennis game itself. Upper extremity injuries are cited as the most
common in tennis. The goal was to investigate how much and how recreational tennis players
from the area of Vukovar and Osijek get injured, how they prevent injuries and how familiar
they are with prevention itself. For the purpose of writing the research paper, experimentally,
using a survey questionnaire as a research instrument that was conducted online, data on the
prevention of injuries in tennis were obtained. The results show that the respondents are not
sufficiently familiar with prevention methods, nor that they contact a physiotherapist or another
health professional for professional help in the prevention of future injuries in tennis. Preventive
programs should be the future of recreational as well as professional tennis. Proper monitoring,
training and prevention of the most common injuries in tennis will result in fewer injuries.
Keywords: preventive programs, recreational tennis, research.
UVOD
Ozljeda je svaki poremećaj u strukturi i funkcionalnosti određenog dijela tijela nastao u
određenom i ograničenom vremenu bilo fizikalnim ili mehaničkim uzrokom, a koji u većoj ili
manjoj mjeri, smanjuje mogućnost za obavljanje svakodnevnih aktivnosti (Saidoff i Apfel,
2004). Sportske ozljede su sve one ozljede nastale tijekom sportskih aktivnosti ili vježbanja,
Zbornik radova / Conference Proceedings
10
uzroci kojih su najčešće mehanički (Baima, 2009). Ozljede najčešće zahvaćaju sustav za
pokretanje čak do 80% svih sportskih ozljeda (Pećina, 2004).
Tenis je kompleksna igra jer zahtijeva paralelno povezivanje većeg broja čimbenika te utjecaj
na njih sa svrhom učinkovitog svladavanja protivničkog igrača i unaprjeđenja same teniske igre.
Većina ozljeda koje se javljaju u tenisu spadaju u grupu kroničnih (sindromi prenaprezanja).
Kod igrača svjetske klase one se javljaju u čak 74% (muškarci) odnosno 60% (žene) slučajeva
(Pluim i sur. 2006). Najčešće su ozljede leđa, ramena i lakta. Grčevi u mišićima nakon iscrpnih
mečeva, istegnuća i rupture medijalne glave m. gastrocnemiusa i rupture Ahilove tetive
nerijetko se viđaju.
Rameni pojas izrazito je sklon i izložen ozljedama u tenisu. Učestalost ozljeda se razlikuje s
obzirom na dob. Kod mlađih tenisača najčešće ozljede su nestabilnost ramena, periostitis
humerusa i tendinitis m. biceps brachi, a kod starijih su to sindrom sraza, ruptura rotatorne
manžete, degenerativni artritis glenohumeralnog i akromioklavikularnog zgloba.
Teniski lakat je entezitis koji se javlja u području polazišta caput commune ekstenzora šake i
prstiju na lateralnom epicondilu humerusa (Kosinac, 2005). Kada je riječ o sportskim
aktivnostima, najčešće ga nalazimo tamo gdje se forsirano ponavljaju kontrakcije ekstenzora i
supinatora. Ozljede ručnog zgloba u tenisu nešto su manje zastupljene u odnosu na ozljede
ramena ili lakta. Igrači koji koriste dosta rotacije pri udarcu reketom o lopticu i to rade na
mehanički neprikladan način mogu razviti upalu tetiva koje okružuju zglob šake.
Donji dio leđa i trupa trpe velika opterećenja što, kombinirano s lošijom fleksibilnošću okolnih
struktura, rezultira često sindromom prenaprezanja. Najčešće je zahvaćena stražnja
paraspinalna muskulatura (aktivna prilikom servisa, naglog istrčavanja prema mreži), zatim
periferna muskulatura trupa (aktivna prilikom servisa, udarca s tla) i abdominalnih mišića
(ozljede mogu nastati prilikom udaraca preko glave ili servisa) (Perkins i Davis, 2006).
Od svih ozljeda 20% otpada na ozljede koljena i to akutne (traumatske) u 70% slučajeva, a
ostatak u sindrome prenaprezanja (Perkins i Davis 2006). Osgood - Schlatter sindrom) u mlađih
tenisača je vrlo čest, patelarni (skakačko koljeno) i kvadricepsni tendinitis češće u odraslih te
patelofemoralni sindrom odnosno chondromalatio patelae također prisutan.
Prilikom ponavljajućih eksplozivnih ubrzanja donjih udova, u sprintu ili skakanju, često nastaju
istegnuća m. gastrocnemius. Upala i posljedično ruptura Ahilove tetive javlja se nakon naglog
porasta aktivnosti igranja uključujući i promjene podloge igranja s tvrde podloge (beton) na
mekšu, te ove ozljede su češće u starijih tenisača, iznad četrdesete godine života, i javljaju se
kod naglih ubrzavanja, a incidencija doseže 5.5% (Roberts 2004).
Cilj ovog rada bio je istražiti koliko se i kako ozljeđuju tenisači rekreativci s područja
Vukovara i Osijeka, kako ozljede preveniraju te koliko su uopće upoznati sa samom
prevencijom.
MATERIJALI I METODE
U svrhu pisanja rada, eksperimentalno, korištenjem anketnog upitnika kao instrumenta
istraživanja koji je proveden online, dobiveni su podaci o prevenciji ozljeda u tenisu. Provedeno
Zbornik radova / Conference Proceedings
11
je anketno istraživanje na 62 ispitanika (tj. 41 ispitanik te 21 ispitanica) s područja grada
Vukovara i grada Osijeka koji se rekreativno bave tenisom. Anketa se sastojala od 14 pitanja
te je provedena u razdoblju od 1. lipnja do 1. srpnja 2022. Korištena je metoda grafičkog prikaza
dobivenih rezultata.
REZULTATI
U ovome istraživanju pod nazivom „Prevencija najčešćih ozljeda u tenisu“ sudjelovalo je 62
ispitanika, odnosno 21 ispitanica i 41 ispitanik, koji se bave rekreativno tenisom na području
gradova Vukovara i Osijeka što se može vidjeti na grafikonu 1.
Grafikon 1. Spol ispitanika
Najveći broj ispitanika (22) imao je u prosjeku 41 – 50 godina, dok njih 21 u prosjeku od 31
40 godina, što se može zaključiti (grafikon 2.) da većinom je prevladavala srednja životna dob
rekreativaca koji igraju tenis. 11 ispitanika imalo je u prosjeku od 18 25 godina, 6 ispitanika
od 26 30 godina te najmanje ispitanika odnosno njih 3, imalo je 51 godinu i više.
Grafikon 2. Godine ispitanika
Rezultati prikazani na ovom grafikonu 3. prikazuju da se najveći broj ispitanika (32) bavi dugo
tenisom rekreativno, odnosno njih 32 iliti više od polovine ispitanika. Ostali rezultati
prikazuju da se 14 ispitanika bavi do 5 godina tenisom, a 16 ispitanika se rekreativno tenisom
bavi do 2 godine.
MUŠKO; 41;
66%
ŽENSKO; 21;
34%
SPOL?
11 6
21 22
3
0
10
20
30
40
50
60
18 - 25 god. 26 - 30 god. 31 - 40 god. 41 - 50 god. 51+ god.
KOLIKO IMATE GODINA?
Zbornik radova / Conference Proceedings
12
Grafikon 3. Rekreativno bavljenje tenisom vremenski
Na pitanje „Koliko puta tjedno igrate tenis“ (grafikon 4.), više od polovice ispitanika (59,70 %)
igra 2 - 3 puta tjedno, dok jednom igra 22,60 % ispitanika. 11,30 % ispitanika igra 4- 6 puta
tjedno, dok 4,80 % svaki dan. Na odgovor nijednom, odgovorilo je 3,20 % ispitanika.
Grafikon 4. Tjedno igranje tenisa
Vrsta teniske podloge na kojoj ispitanici rekreativno igraju tenis prikazano u grafikonu 5., u
najvećem broju je zemljana podloga, i to kod 58 ispitanika. Druga po redu je tvrda podloga kod
7 ispitanika, tepih je naredna podloga kod 4 ispitanika, te posljednja je travnata podloga kod
samo 2 ispitanika.
16 14
32
2
17
32
47
62
Do 2 godine Do 5 godina 6 godina i više
KOLIKO DUGO SE BAVITE TENISOM -
REKREATIVNO?
0,00% 10,00% 20,00% 30,00% 40,00% 50,00% 60,00%70,00% 80,00% 90,00%100,00%
Jednom
2 - 3 puta tjedno
4 - 6 puta tjedno
Svaki dan
Nijednom
Jednom 2 - 3 puta
tjedno 4 - 6 puta
tjedno Svaki dan Nijednom
Tjedno igranje tenisa 22,60% 59,70% 11,30% 4,80% 3,20%
KOLIKO PUTA TJEDNO IGRATE TENIS?
Zbornik radova / Conference Proceedings
13
Grafikon 5. Vrsta teniske podloge na kojoj ispitanici igraju
Od 62 ispitanika (grafikon 6.) koja su odgovarala na ovu anketu, 40 ispitanika je zadobilo
ozljedu igrajući tenis iliti 65 % ispitanika. Na odgovor „ne“ iliti osobe koje nisu zadobile
ozljedu u tenisu, odgovorilo je 22 osobe (35 %).
Grafikon 6. Zadobivene ozljede u tenisu
Incidencija ozljeda u rekreativnom tenisu kod ispitanika (grafikon 7.) pokazala je da se 42,50
% ispitanika ozlijedilo jednom, visok rezultat drže i ispitanici koji su se ozlijedili 2 3 puta
(30,95 %), te 4 puta i više (23,81 %).
Grafikon 7. Incidencija ozljeda u tenisu
U velikom postotku vidljivom na grafikonu 8. (42,20 %) ispitanika, zadobilo je ozljedu uslijed
promjene smjera kretanja. Pod odgovorom „ostalo“ odgovorilo je 22,20 % ispitanika, uslijed
Travnata
podloga; 2
Zemljana
podloga; 58
Tvrda podloga; 7
Tepih; 4
NA KOJOJ VRSTI PODLOGE IGRATE TENIS?
DA; 40; 65%
NE; 22; 35%
JESTE LI IKAD ZADOBILI OZLJEDU IGRAJUĆI TENIS?
42,50%
30,95%
23,81%
Koliko puta ste se ozlijedili igrajući tenis?
Jednom
2 - 3 puta
4 i više
Zbornik radova / Conference Proceedings
14
određenog udarca 17,80 % ispitanika je zadobilo ozljedu, 11,10% ispitanika se poskliznulo a
6,70 % tijekom doskoka.
Grafikon 8. Način zadobivanja ozljede
U najvećem broju ispitanika (31 %) navelo je „ostalo“ kao mjesto zadobivenih ozljeda, a 27 %
ispitanika je navelo „gležanj“. Od ostalih ozljeda 18 % ih je navelo koljeno, 11 % rame kao
mjesto ozljede, 7 % ručni zglob, 4 % ispitanika je navelo lakat, dok kuk i leđa nije naveo nitko
kao mjesto zadobivene ozljede (grafikon 9.).
Grafikon 9. Mjesto zadobivanja ozljede
Rezultati pokazuju vidljivo na grafikonu 10. da ispitanici ipak znaju kako je klasificirana
ozljeda jer je samo 4,40 % ispitanika odgovorilo sa „ne znam“. Od ostalih odgovora, najveći
broj ispitanika (26,70 %) imao je istegnuće tetive, zatim istegnuće ligamenata (17,80 %),
istegnuće mišića (13,30 %). Također 13,30 % ispitanika odgovorilo je pod klasificiranu ozljedu
„ostalo“, zatim 8,90 % ispitanika klasificiralo je ozljedu kao sindrom prenaprezanja i uganuće
gležnja, prijelom kosti kod 6,70 % ispitanika te nitko nije imao puknuće tetive.
11,10%
17,80%
42,20%
6,70%
22,20%
Opišite nam način zadobivanja ozljede?
Poskliznuo sam se
Tijekom određenog udarca sam zadobio ozljedu
Tijekom promjene smjera kretanja sam zadobio ozljedu
Tijekom doskoka sam zadobio ozljedu
Ostalo
0%
11% 4%7%
2%
0%
18%
27%
31%
Mjesto na kome sam zadobio/la ozljedu?
Glava Rame Lakat Ručni zglob Trup/ leđa
Kuk Koljeno Gležanj Ostalo
Zbornik radova / Conference Proceedings
15
Grafikon 10. Klasifikacija ozljede
Na pitanje „da li se zagrijavate prije treninga“, 58,10 % ispitanika je odgovorilo sa „da“, dok
35,50 % njih sa „ponekad“. Na odgovor „ne“ odgovorilo je 9,70 % ispitanika (grafikon 11.).
Grafikon 11. Zagrijavanje prije treninga
Istezanju nakon treninga prikazanom na grafikonu 12. prisustvuje samo 21 % ispitanika. Na
odgovor „ponekad“ odgovorilo je 38,70 % ispitanika, dok nažalost ne isteže se 40,30 %
ispitanika.
Grafikon 12. Istezanje nakon treninga
13,30%
26,70%
17,80%
6,70%
0%
8,90%
8,90%
13,30%
4,40%
Ozljeda je klasificirana kao? Istegnuće mišića
Istegnuće tetive
Istegnuće ligamenata
Prijelom kosti
Puknuće tetive
Uganuće gležnja
Sindrom prenaprezanja (npr. teniski lakat,
skakačka potkoljenica i sl.)
Ostalo
DA; 58,10%
NE; 9,70%
PONEKAD; 35,50%
DA LI SE ZAGRIJAVATE PRIJE TRENINGA?
21%
40,30%
38,70%
Da li se istežete nakon treninga?
DA NE PONEKAD
Zbornik radova / Conference Proceedings
16
Metode prevencije ozljeda u tenisu (grafikon 13.) navode da pozna 35,50 % ispitanika, dok
40,30 % ne poznaje što je skoro pa polovica ispitanika. Na odgovor da im je potrebno još
edukacije od strane trenera, kineziologa ili fizioterapeuta odgovorilo je 27,40 % ispitanika.
Grafikon 13. Poznavanje ispitanika o metodama prevencije ozljeda u tenisu
Za pomoć fizioterapeuta ili drugog zdravstvenog djelatnika u prevenciji narednih ozljeda, javlja
se 30,60 % ispitanika, dok isti postotak se „ponekad“ javlja. Ipak, prevladava odgovor „ne“ sa
38,70 % ispitanika koji se ne javljaju za pomoć u prevenciji narednih ozljeda u tenisu (grafikon
14.).
Grafikon 14. Stručna pomoć ispitanika u prevenciji narednih ozljeda
RASPRAVA
Kao što je navedeno, cilj ovog rada bio je istražiti koliko se i kako ozljeđuju tenisači
rekreativci s područja Vukovara i Osijeka, kako ozljede preveniraju te koliko su uopće upoznati
sa samom prevencijom.
Rizik od ozljeda povećava se s razinom vještine. Rekreativci bilježe više kronične ozljede,
prema presječnom istraživanju Berardi i sur. (2020). Ujedno, učestalost ozljeda kod elitnih
igrača bila je manja od one kod nerangiranih igrača (1,71 prema 2,04 ozljede/ 1000 sati igre).
DA NE Potrebno mi je još
edukacije od strane
trenera, kineziologa
ili fizioterapeuta.
35,50% 40,30% 27,40%
Smatrate li da poznajete metode prevencije ozljeda u
tenisu?
30,60%
38,70%
30,60%
DA
NE
PONEKAD
Da li se nakon ozljede javljate fizioterapeutu ili nekom
drugom zdravstvenom djelatniku za pomoć u
prevenciji narednih ozljeda?
Zbornik radova / Conference Proceedings
17
Na zemljanoj podlozi igra najveći broj tenisača. Teniska podloga na kome igraju tenisači je od
izrazite važnosti jer ukoliko igrači igraju na tvrdoj podlozi ona ozbiljno opterećuje zglobove,
dok mijenjanje teniskih podloga zahtjeva duži adaptacijski period i povećanje opterećenja zbog
prevencije nastanka narednih ozljeda. Broj sati koji su tenisači profesionalci ili pak rekreativci
proveli na teniskom terenu, nije donio vjerojatnost za ozljedu, dok podloga, tj zemljana podloga
je imala za 4,11 puta veću vjerojatnost ozljede u tenisu prema istraživanju Mingheli-ja i Cadete-
a iz 2019.godine.
Zbog promjene smjera kretanja najviše je ispitanika zadobilo ozljedu, pretpostavlja se da je to
zbog manjka kondicije rekreativnih tenisača, a i smanjene agilnosti . Kod ponavljane promjene
smjera kretanja, potrebno je postizati maksimalno ubrzanje i zaustavljanje kretanja na što
kraćem putu (Milanović, 2013). Gležanj, koljeno i rame među ispitanicima je najviše
ozljeđivano, što se i prema istraživanju Kaisera i sur. (2018), može zaključiti kako su navedena
područja najviše „stradala“ među rekreativnim tenisačima. U najvećem broju su to bila
istegnuća tetiva, ligamenata i mišića što se opet može gledati s fizioterapeutske strane ili
kineziologa kao nedovoljno dobro zagrijavanje i istezanje mišića. Zanimljivo istraživanje Pozzi
i sur. (2019), kazuje da provjerom raspona pokreta u ramenu pred sezonu, mogu se prepoznati
igrači kojima prijeti ozljeda. Obzirom da je u tenisu također uz rame, vrlo čest i sindrom
prenaprezanja (teniski lakat), vježbe istezanja fleksora i esktenzora podlaktice su jako bitne.
Osobe koje koriste dvoručni backhand su u manjem riziku za dobivanje sindroma prenaprezanja
jer nedominantna ruka apsorbira više energije (Bashir, Numani, 2015). Posljednjih godina
komercijalno su pušteni mnogi nosivi uređaji, poput Babolat Playa ili Sony Smart Tennis
Sensor koji otkrivaju i klasificiraju različite vrste teniskih udaraca i pružaju performanse analizu
igraču u cilju prevencije sindroma prenaprezanja te ostalih ozljeda u tenisu (Basha, Nallavan,
2018). Ellenbecker i sur. (2009), su dali smjernice za prevenciju teniskih ozljeda kod vrhunskih
igrača kako bi se spriječile uobičajene ozljede zbog mišićne neravnoteže; programi stabilizacije
zdjelice i core-a glavni su fokus za sprječavanje ozljeda trupa. Ozljede gležnja i Ahilove tetive
česte su kod odraslih rekreativaca, pri čemu ozljede gležnja predstavljaju 8% ozljeda kod igrača
rekreativne razine, a ozljede potkoljenice/Ahilove tetive predstavljaju 5% ozljeda (Jayanthi i
sur., 2005).
ZAKLJUČAK
U današnje vrijeme, tenis je jedan od najpopularnijih sportova među populacijom, što svjedoči
sve veći broj ljudi koji se bave rekreativno / profesionalno tenisom. Rekreativci naspram
profesionalnih tenisača se ozljeđuju češće. Oni većinom zadobivaju kronične ozljede, dok kod
elitnih sportaša učestalost ozljeda je manja nego kod ne rangiranih igrača ili rekreativaca.
Preventivni programi bi trebali biti budućnost rekreativnog ali i profesionalnog tenisa.
Kombinacija fizičke kondicije treba biti određena u godišnjem programu kako bi se smanjila
učestalost ozljeda nastalih nesretnim slučajem ili zbog prenaprezanja. Posebno je potrebno
paziti na mlade sportaše i rekreativce, kako se ne bi previše forsirali te da se prihvati njihova
individualnost i različite reakcije na trening. Pravilnim nadgledanjem, obukom i prevencijom
najčešćih ozljeda u tenisu, rezultat će biti samo manji broj ozljeda.
Zbornik radova / Conference Proceedings
18
LITERATURA
1. Baima, J. (2009). Sports injuries, GREENWOOD PRESS.
2. Basha, M., Nallavan, G. (2018). “Smart Tennis Racquet with Tennis Elbow Injury
Prevention”, International Journal of Computational Research and Development, Volume
3: 1, Page Number 157-161.
3. Bashir, F., Nuhmani, S. (2015). Therapeutic management of tennis elbow. REVIEW
ARTICLE. Vol 15:1; 13-19.
4. Berardi, M., Lenabat, P., Fabre, T., & Ballas, R. (2020). Beach tennis injuries: a cross-
sectional survey of 206 elite and recreational players. The Physician and sportsmedicine,
48(2), 173178. https://doi.org/10.1080/00913847.2019.1650307 [04.10.2022.]
5. Ellenbecker. TS., Pluim, B., Vivier, S., Sniteman, C. (2009). Common injuries in tennis
players: exercises to address muscular imbalances and reduce injury risk. Strength Cond.
J, 31:508.
6. Jayanthi, N., Sallay, P., Hunker, P., Przybylski, M. (2005). Skill-level related injuries in
recreational competition tennis players. Med. Sci. Tennis, 10:125.
7. Kaiser, P., Stock, K., Benedikt, S., Ellenbecker, T., Kastenberger, T., Schmidle, G., &
Arora, R. (2021). Acute Tennis Injuries in the Recreational Tennis Player. Orthopaedic
journal of sports medicine, 9(1), 2325967120973672. Dostupno na:
https://doi.org/10.1177/2325967120973672 [04.10.2022.]
8. Kosinac, Z. (2005) Kineziterapija sustava za kretanje, Split, Udruga za šport i rekreaciju
djece i mladeži grada Splita
9. Milanović, D., Šalaj, S. i Gregov, C. (2012). Opća kondicijska priprema u funkciji zaštite
zdravlja sportaša. Arh Hig Rada Toksikol, 63(3), str. 103-119. Dostupno na
https://hrcak.srce.hr/file/135829 [04.10.2022.]
10. Minghelli, B., & Cadete, J. (2019). Epidemiology of musculoskeletal injuries in tennis
players: risk factors. The Journal of sports medicine and physical fitness, 59(12), 2045
2052. https://doi.org/10.23736/S0022-4707.19.09842-6 [04.10.2022.]
11. Pećina, M. (2004). Športska medicina, Medicinska naklada.
12. Perkins, R. H., Davis, D. (2006). Musculoskeletal injuries in tennis.“ Phys Med Rehabil
Clin N Am 17(3): 609-631.
13. Pluim, B. M., Staal, J. B., Windler, G. E., Jayanthi, N. (2006). Tennis injuries: occurrence,
aetiology, and prevention. Br J Sports Med 40 (5): 415-423.
14. Pozzi, F., Plummer, H. A., Shanley, E., Thigpen, C. A., Bauer, C., Wilson, M. L., &
Michener, L. A. (2020). Preseason shoulder range of motion screening and in-season risk
of shoulder and elbow injuries in overhead athletes: systematic review and meta-analysis.
British journal of sports medicine, 54(17), 10191027. https://doi.org/10.1136/bjsports-
2019-100698 [04.10.2022.]
15. Roberts, W. O., Ed. (2004). Bull's Handbook of Sports Injuries, McGraw-Hill.
16. Saidoff, D., Apfel, S. (2004). The Healthy Body Handbook: a total guide to the prevention
and treatment of sports injuries, Demos Medical Publishing.
Zbornik radova / Conference Proceedings
19
DJECA PREDŠKOLSKE DOBI I VRIJEME PROVEDENO PRED EKRANIMA
PRESCHOOL CHILDREN AND TIME SPENT IN FRONT OF SCREENS
Vesna Brumnić
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
Fakulteta za zdravstvene vede, Univerza u Novom Mestu, Slovenija
vbrumnic@vevu.hr
Nada Čajkovac
Opća županijska bolnica Vinkovci
nadalina969@gmail.com
Sažetak
Uvod: Tehnologija je sve više prisutna u svakodnevnom životu ljudi. U određenoj mjeri ju već
koriste i djeca predškolske dobi. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti koliko vremena
predškolska djeca istočne Slavonije provode pred ekranima, te provjeriti ovisi li vrijeme
provedeno pred ekranima o spolu, dobi i/ili mjestu stanovanja.
Metode: Istraživanje je provedeno online, metodom snježne grude. Sudjelovalo 96 djece
predškolske dobi iz Osječko baranjske i Vukovarsko srijemske županije.
Rezultati: Predškolska djeca u istočnoj Slavoniji prosječno dnevno provedu pred ekranima oko
80 minuta. Nije nađena statistički značajna razlika s obzirom na spol, dob te mjesto stanovanja
(p > 0,05).
Rasprava: Za pravilan rast i razvoj djece neophodno je kretanje. Pretjerana izloženost ekranima
može imati negativni utjecaj na zdravlje i razvoj djece. Djeca u istočnoj Slavoniji, od najranije
dobi, prekomjerno koriste ekrane.
Zaključak: Neophodna je edukacija roditelja o štetnom utjecaju ekrana na zdravlje djece.
Potrebno je uvoditi druge oblike igranja djece, a koja uključuju aktivnu igru odnosno kretanje
i misaone procese, a smanjuju vrijeme koje djeca provode pred ekranima.
Ključne riječi: djeca predškolske dobi, igranje, kretanje, razvoj djece, vrijeme provedeno pred
ekranima.
Abstract
Introduction: Technology is increasingly present in people's everyday lives. It is also used by
children of preschool age. The aim of this research was to check how much time preschool
children in Eastern Slavonia spend in front of screens, and to check whether the time spent in
front of screens depends on gender, age and/or place of residence.
Methods: The research was conducted online, using the snowball method. 96 preschool children
from Osijek-Baranja and Vukovar-Srijem Counties participated.
Results: Preschool children in Eastern Slavonia spend an average of 80 minutes a day in front
of screens. No statistically significant difference was found with regard to gender, age and place
of residence (p > 0.05).
Zbornik radova / Conference Proceedings
20
Discussion: Movement is necessary for the proper growth and development of children.
Excessive exposure to screens can have a negative impact on children's health and development.
Children in Eastern Slavonia, from an early age, use screens excessively.
Conclusion: It is necessary to educate parents about the harmful effects of screens on children's
health. It is necessary to introduce other forms of children's play, which include active play,
movement and thought processes, and reduce the time children spend in front of screens.
Keywords: preschool children, playing, movement, children's development, time spent in front
of screens.
UVOD
Unatoč višestrukim zdravstvenim dobrobitima koje proizlaze iz bavljenja tjelesnom aktivnošću
podaci pokazuju da se djeca sve manje kreću (Budzynski-Seymour, Jones & Steele, 2022).
Razlozi su mnogostruki, a jedan od njih je svakako i učestala primjena ekrana od najranije dobi.
Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti koliko vremena predškolska djeca istočne Slavonije
provode pred ekranima, te provjeriti ovisi li vrijeme provedeno pred ekranima o spolu, dobi i/ili
mjestu stanovanja.
METODE RADA
Istraživanje je provedeno anonimno, online, tijekom svibnja 2022. Uzorak je slučajno odabran
metodom snježne grude. Upitnik je sadržavao 5 čestica (dob i spol djeteta, županija i mjesto
(selo/grad) u kojoj dijete stanuje te vrijeme provedeno pred ekranima). Upitnik su ispunjavali
roditelji djece predškolske dobi stare između dvije i sedam godina. Sudjelovalo je 96 ispitanika.
Za statističku analizu korišten je statistički paket IBM SPSS Statistics 19.0. S obzirom na
nenormalnu distribuciju rezultata, koja je utvrđena Shapiro-Wilkovim testom, korišten je
Mann-Whitney U test. Hipoteze su prihvaćene na p < 0,05.
Hipoteze u radu su sljedeće:
H1: Nema razlike u vremenu provedenom pred ekranima između dječaka i djevojčica.
H2: Mlađa predškolska djeca (djeca stara 2, 3 ili 4 godine) manje vremena provode pred
ekranima od starije predškolske djece (djece stare 5, 6 ili 7 godina).
H3: Ne postoji razlika u vremenu provedenom pred ekranima s obzirom na područje stanovanja
(županiju u kojoj djeca žive, te žive li u gradu ili na selu).
REZULTATI
U istraživanju je sudjelovalo 96 djece predškolske dobi, stare između dvije i sedam godina. Od
toga je djece stare 2, 3 ili 4 godine bilo 36 (37,5%), dok je djece stare 5, 6 ili 7 godina bilo 60
(62,5%). Medijan dobi je 5 godina, minimum je 2, maksimum je 7 godina.
Od 96 djece u istraživanju je sudjelovalo 49 (51%) djevojčica i 47 (49%) dječaka. S područja
Osječko-baranjske županije je 47 (49%) djece, dok je iz Vukovarsko-srijemske županije 49
(51%) djece.
Zbornik radova / Conference Proceedings
21
Predškolska djeca u istočnoj Slavoniji prosječno dnevno provedu pred ekranima 79 minuta
(median iznosi 60, minimum 0, dok je maksimum 210 minuta).
Tablica 1. prikazuje vrijeme izraženo u minutama koje djeca provode pred ekranima. Prema
procjeni roditelja najviše djece, njih 35 (36,5%) dnevno prosječno koriste ekrane 60 minuta, 26
djece (27,1%) koristi ekrane 120 minuta.
Tablica 1. Vrijeme izraženo u minutama koje djeca provode pred ekranima
Minute
Frekvencija
Postotak
Kumulativni
postotak
1
1,0
1,0
1
1,0
2,1
2
2,1
4,2
13
13,5
17,7
5
5,2
22,9
35
36,5
59,4
7
7,3
66,7
26
27,1
93,8
1
1,0
94,8
4
4,2
99,0
1
1,0
100,0
96
100,0
Prva hipoteza se može prihvatiti. Ne postoji statistički značajna razlika u količini vremena koje
djevojčice i dječaci na području istočne Slavonije provode pred ekranima (Z=-0,464, p>0,643).
Dječaci ne provode više vremena pred ekranima od djevojčica (M=81,06±45,180, N=47
naspram M=77,04±41,356, N=49).
Druga hipoteza se ne može prihvatiti. Na zadanoj razini signifikantnosti nije moguće prihvatiti
pretpostavku da postoji statistički značajna razlika u količini vremena koje mlađa i starija
predškolska djeca na području istočne Slavonije provode pred ekranima. Ne postoji statistički
značajna razlika u količini vremena koje mlađa i starija predškolska djeca na području istočne
Slavonije provode pred ekranima (Z=-1,181, p>0,238). Mlađa djeca predškolske dobi (stara 2,
3 ili 4 godine) ne provode manje vremena pred ekranima u odnosu na stariju djecu predškolske
dobi (djecu staru 5, 6 ili 7 godina) (M=73,94±48,214, N=33 naspram M=81,67±40,301, N=63).
Treća hipoteza se može prihvatiti. Na zadanoj razini signifikantnosti moguće je prihvatiti
pretpostavku da ne postoji statistički značajna razlika između količine vremena koje djeca
predškolske dobi provode pred ekranima s obzirom na županiju u kojoj djeca žive (Z=-0,129,
p>0,897), odnosno žive li u selu ili u gradu (Z=-0,513, p>0,608). Djeca iz Osječko-baranjeske
županije ne provode više vremena pred ekranima u odnosu na djecu koja žive na području
Vukovarsko-srijemske županije (M=77,55±39,230, N=47 naspram M=80,41±46,858, N=49).
Također, djeca iz grada ne provode više vremena pred ekranima od djece koja žive na selu
(M=77,10±42,711, N=62 naspram M=82,5±44,197, N=34).
Zbornik radova / Conference Proceedings
22
RASPRAVA
Rano djetinjstvo je razdoblje brzog tjelesnog i kognitivnog razvoja djece, kao i vrijeme tijekom
kojeg se formiraju djetetove navike (WHO, 2019). I u svijetu i u Hrvatskoj se uočava povećanje
sedentarnog vremena u djece, kako predškolske tako i školske. Međutim, postavlja se također
i pitanje utjecaja dugoročnog sjedenja na zdravlje djece. Australijske smjernice za djecu i
adolescente navode da duga razdoblja sjedenja mogu umanjiti dobrobiti tjelesne aktivnosti, te
da ih je važno što češće prekidati, jer vrijeme provedeno pred ekranom tijekom djetinjstva može
imati dugoročne negativne učinke na djetetov razvoj (Australian Government, 2021). Dio tog
vremena povezano je s korištenjem različitih zaslona. Vrijeme korištenja zaslona je ukupno
vrijeme koje dijete provede koristeći bilo koji digitalni/elektronički uređaj (Jain i sur., 2022).
Prednosti zaslona i novih tehnologija su višestruke, od društvene povezanosti, zabave do
obrazovanja (Dubicka, Martin & Firth, 2019). Međutim, postoji više problema oko široko
raširene uporabe ekrana i učinka navedenog na mlade ljude odnosno djecu (Dubicka, Martin &
Firth, 2019). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) djeci mlađoj od 2 godine ne
preporučuje se gledanje ekranja, dok djeca starija od 2 godine ne bi smjela provoditi više od 60
minuta pred ekranima, s naglaskom na „manje je bolje“ (WHO, 2019). Umjesto toga potiče se
da djeca dok sjede čitaju ili razgovaraju s osobom koja ih čuva (WHO, 2019).
Velik broj dokaza sugerira da je više vremena provedenog ispred ekranima, npr. kao što su
televizori, računala, pametni telefoni i tableti s brojnim aplikacijama i mogućnošću primjene
interneta povezano s lošijim kardiometaboličkim zdravljem, kraćim trajanjem sna, povećanjem
pretilosti i nepovoljnim ishodima na mentalno zdravlje djece i adolescenata (Stiglic & Viner,
2019). S obzirom na neuroplastičnost mozga i njegovoj djelomičnoj podložnosti zahtjevima i
podražajima okoline nejasno je na koji način primjena interneta i vrijeme provedeno pred
ekranima djeluju na mozak i kognitivno funkcioniranje (Firth i sur., 2019). Neurološki
indikatori povezuju opsežne količine korištenja interneta u djetinjstvu s otežanom maturacijom
(sazrijevanjem) mozga i slabom verbalnom inteligencijom (Dubicka, Martin & Firth, 2019), te
s negativnim utjecajem na funkcioniranje mozga i kognitivni razvoj (Firth i sur., 2019). Poznato
je da različite aktivnosti (npr. učenje stranog jezika (Osterhout i sur., 2008), ili usvajanje neke
nove motoričke vještine (Scholz i sur., 2009), itd.) utječu na nastajanje dugoročnih promjena u
arhitekturi mozga (Firth i sur., 2019). Čak i jednostavne interakcije na zaslonu pametnog
telefona osjetljivog na dodir dovode do trajnih neurokognitivnih promjena zbog neuralnih
promjena u kortikalnim regijama povezanim sa senzornom i motoričkom obradom ruke i palca
(Gindrat i sur., 2015). Randomizirano kontrolirano ispitivanje otkrilo je da je nakon šest tjedana
sudjelovanja u online igranju igrica uzrokovalo značajno smanjenje sive tvari unutar
orbitofrontalnog korteksa (regija mozga koja je uključena u kontrolu impulsa i donošenje
odluka) (Zhou i sur., 2019). Ovo je posebno važno za razvoj mozga djece i adolescenata s
obzirom da su mnogi kognitivni procesi (osobito oni koji su relevantni za više izvršne funkcije
i društvenu kogniciju) pod snažnim utjecajem čimbenika okoline (Paus, 2005).
Predškolska djeca u istočnoj Slavoniji prosječno dnevno provedu pred ekranima 79 minuta
(median iznosi 60, minimum 0, dok je maksimum 210 minuta). Nije utvrđeno da spol, mjesto
stanovanja kao ni starost djece (mlađa odnosno starija predškolska dob) utječu na vrijeme
provedeno pred ekranima. Ipak, važno je naglasiti da vrijeme provedeno pred ekranima djece
Zbornik radova / Conference Proceedings
23
mlađe dobne skupine (djeca stara 2, 3 ili 4 godine) se ne razlikuje značajno od vremena
provedenog pred ekranima starije predškolske djece. Ovdje je neophodno naglasiti da mlađa
predškolska djeca prosječno pred ekranom provedu oko 74 minute, što je što premašuje vrijeme
definirano u smjernicama SZO. Brumnić je u istraživanju provedenom 2019. godine utvrdila
da su djeca pred zaslonom (televizijski program, smatrfon, računalo, tablet) prosječno oko 100
minuta, što je dosta više u odnosu na podatke iz ovog istraživanja. I jedni i drugi podatci su
dobiveni od roditelja, te postoji mogućnost da roditelji nisu dovoljno precizno odgovarali na
pitanje koje se odnosi na vrijeme koje djeca provode pred ekranima. Istraživanje u Švedskoj je
utvrdilo da su djeca (izvan vremena provedenog u predškolskoj ustanovi) sjedila ispred ekrana
prosječno 150 minuta tijekom subote i nedjelja i 102 minute radnim danima (Berglind &
Tynelius, 2018). Ukupno vrijeme provedeno pred ekranom nije se razlikovalo između spolova,
međutim, dječaci su u usporedbi s djevojčicama igrali više video igrica radnim danima i
vikendom. Hinkley i suradnici (2012) su proveli istraživanje na 1004 predškolske djece, a
rezultati su pokazali da su djeca u prosjeku provela 113 min u zabavi temeljenoj na ekranu. U
istraživanju provedenom nekoliko godina kasnije Hinkley i suradnici (2018) su utvrdili da
dječaci provode prosječno 120, a djevojčice 140 minuta dnevno ispred ekrana, te su utvrdili da
gledanje televizije i korištenje ostalih ekrana može biti nepovoljno povezano s društvenim
vještinama predškolske djece.
Povećanje sedentarnog ponašanja, te vremena kojeg djeca provode pred ekranima postaje sve
veći javnozdravstevni problem. Poznato je da brojni sociooekološki čimbenici utječu na razinu
tjelesne aktivnosti djece, kao i sedentarne navike. Stoga je potreban angažman različitih
stručnjaka kako bi se preveniralo ovakovo ponašanje, a poticalo aktivno ponašanje u smislu
igre na otvorenom, igre s drugom djecom, bavljenje sportom, i sl. Također su potrebni
adekvatna javnozdravstvena politika te programi kako bi se smanjilo pretjerano sjedilački način
života i vrijeme provedeno pred ekranom (Oh i sur., 2022).
ZAKLJUČAK
Djeca u istočnoj Slavoniji provode oko 60 minuta dnevno pred ekranima, što je u granicama
preporuka Svjetske zdravstvene organitzacije. Utvrđeno je da na vrijeme korištenja zaslona nije
utjecao spol, mjesto stanovanja niti dob. Potrebna su buduća istraživanja kojima bi se što
objektivnije utvrdilo vrijeme koje djeca u Hrvatskoj provode gledajući TV program, te koristeći
ostale zaslone.
LITERATURA
1. Australian Govrnment. (2021). Physical activity and exercise guidelines for all Australians.
For children and young people (5 to 17 years). Dostupno na:
https://www.health.gov.au/health-topics/physical-activity-and-exercise/physical-activity-
and-exercise-guidelines-for-all-australians/for-children-and-young-people-5-to-17-years
[26.09.2022.]
2. Berglind, D., & Tynelius, P. (2018). Objectively measured physical activity patterns,
sedentary time and parent-reported screen-time across the day in four-year-old Swedish
children. BMC public health, 18(1), 1-9. Dostupno na:
Zbornik radova / Conference Proceedings
24
https://link.springer.com/article/10.1186/s12889-017-4600-5 [26.09.2022.]
3. Brumnić V. (2019). Tjelesna aktivnost i sedentarno ponašanje djece od 4 do 7 godina. U:
Velikonja Kregar N. (ur.) Zbornik radova. 9. međunarodne znanstvene konferencije
Holistic approach to the patient. Novo Mesto: Univerza v Novem mestu Fakulteta za
zdravstvene vede, 56-62.
4. Budzynski-Seymour, E., Jones, M., & Steele, J. (2022). A Physically Active Experience:
Setting the Stage for a New Approach to Engage Children in Physical Activity Using
Themed Entertainment Experiences. Sports Medicine, 1-13. Dostupno na:
https://link.springer.com/article/10.1007/s40279-022-01722-y [25.09.2022.]
5. Dubicka, B., Martin, J., & Firth, J. (2019). Screen time, social media and developing brains:
a cause for good or corrupting young minds?. Child and Adolescent Mental Health, 24(3),
203-204. Dostupno na:
https://acamh.onlinelibrary.wiley.com/doi/pdfdirect/10.1111/camh.12346 [16.09.2022.]
6. Firth, J., Torous, J., Stubbs, B., Firth, J. A., Steiner, G. Z., Smith, L., ... & Sarris, J. (2019).
The “online brain”: how the Internet may be changing our cognition. World Psychiatry,
18(2), 119-129. Dostupno na: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1002/wps.20617
[27.09.2022.]
7. Gindrat, A. D., Chytiris, M., Balerna, M., Rouiller, E. M., & Ghosh, A. (2015). Use-
dependent cortical processing from fingertips in touchscreen phone users. Current Biology,
25(1), 109-116. Dostupno na:
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0960982214014870 [27.09.2022.]
8. Hinkley, T., Brown, H., Carson, V., & Teychenne, M. (2018). Cross sectional associations
of screen time and outdoor play with social skills in preschool children. PloS one, 13(4),
e0193700. Dostupno na:
https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0193700 [27.09.2022.]
9. Hinkley, T., Salmon, J. O., Okely, A. D., Crawford, D., & Hesketh, K. (2012).
Preschoolers' physical activity, screen time, and compliance with recommendations.
Medicine and science in sports and exercise, 44(3), 458-465. Dostupno na:
https://europepmc.org/article/med/21900847 [27.09.2022.]
10. Jain, S., Shrivastava, S., Mathur, A., Pathak, D., & Pathak, A. (2022). Prevalence and
Determinants of Excessive Screen Viewing Time in Children and its Effects on Physical
Activity, Sleep, Eye Symptoms and Headache. Preprints, 2022040014, 1-12. Dostupno na:
https://www.preprints.org/manuscript/202204.0014/v1 [27.09.2022.]
11. Paus, T. (2005). Mapping brain maturation and cognitive development during adolescence.
Trends in cognitive sciences, 9(2), 60-68. Dostupno na:
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S1364661304003201 [27.09.2022.]
12. Oh, C., Carducci, B., Vaivada, T., & Bhutta, Z. A. (2022). Interventions to promote
physical activity and healthy digital media use in children and adolescents: a systematic
review. Pediatrics, 149(Supplement 6). Dostupno na:
https://publications.aap.org/pediatrics/article/149/Supplement%206/e2021053852I/18694
5/Interventions-to-Promote-Physical-Activity-and [25.09.2022.]
13. Osterhout, L., Poliakov, A., Inoue, K., McLaughlin, J., Valentine, G., Pitkanen, I., ... &
Hirschensohn, J. (2008). Second-language learning and changes in the brain. Journal of
neurolinguistics, 21(6), 509-521. Dostupno na:
Zbornik radova / Conference Proceedings
25
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S091160440800002X [08.09.2022.]
14. Scholz, J., Klein, M. C., Behrens, T. E., & Johansen-Berg, H. (2009). Training induces
changes in white-matter architecture. Nature neuroscience, 12(11), 1370-1371. Dostupno
na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2770457/ [27.09.2022.]
15. Stiglic, N., & Viner, R. M. (2019). Effects of screentime on the health and well-being of
children and adolescents: a systematic review of reviews. BMJ open, 9(1), e023191.
Dostupno na:
https://bmjopen.bmj.com/content/bmjopen/9/1/e023191.full.pdf?ck_subscriber_id=31674
6868 [15.09.2022.]
16. World Health Organization. (2019). Guidelines on physical activity, sedentary behaviour
and sleep for children under 5 years of age. Dostupno na:
https://www.who.int/publications/i/item/9789241550536 [01.09.2022.]
17. Zhou, F., Montag, C., Sariyska, R., Lachmann, B., Reuter, M., Weber, B., ... & Becker, B.
(2019). Orbitofrontal gray matter deficits as marker of Internet gaming disorder:
converging evidence from a cross‐sectional and prospective longitudinal design. Addiction
biology, 24(1), 100-109. Dostupno na:
https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1111/adb.12570 [27.09.2022.]
Zbornik radova / Conference Proceedings
26
ULOGA TERAPIJSKOG PSA U REHABILITACIJI
THE ROLE OF THE THERAPY DOG IN REHABILITATION
Marija Crnković Knežević
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
mcrnkovic@vevu.hr
Sažetak
Korištenje životinja u terapijske svrhe traje od prošlog stoljeća, a znanstveno istraživanje
pozitivnog utjecaja životinja na ljude počelo je u SAD-u. U radu se koriste ljudske i životinjske
interakcije kako bi se uklonili ili smanjili problemi koje pojedinac doživljava u fizičkom,
osjetilnom, mentalnom, emocionalnom i socijalnom smislu. Psi su najčešće korištene životinje
u terapijskom okruženju zbog svoje društvene i osjećajne prirode. Terapijski psi su pomno
odabrani i posebno školovani psi koji imaju pomagačku i terapijsku namjenu. Kroz
mnogobrojna istraživanja dokazano je kako terapijski pas utječe na što brži oporavak od
zdravstvenih problema, motivira i potiče, a može poboljšati fine motoričke sposobnosti i
koordinaciju tijela. Provođenje vremena sa životinjama pomaže poboljšati emocionalno i
psihičko stanje te se promiču pozitivna društvena ponašanja kao što su suradnja, strpljenje,
dijeljenje. Cilj ovog rada je upoznati se s alternativnim pristupom rada s pacijentima koristeći
psa kao ko-autora terapijskog procesa kako bi zajedno došli do poboljšanja zdravstvenog stanja
pacijenta.
Ključne riječi: rehabilitacija, terapija potpomognuta životinjama, terapijski pas.
Abstract
The use of animals for therapeutic purposes has been going on since the last century, and
scientific research into the positive influence of animals on people began in the USA. The work
uses human and animal interactions to eliminate or reduce problems experienced by the
individual in physical, sensory, mental, emotional and social terms. Dogs are the most
commonly used animals in the therapeutic environment due to their social and emotional nature.
Therapy dogs are carefully selected and specially trained dogs that have a helping and
therapeutic purpose. Through numerous researches, it has been proven that a therapy dog
influences the fastest possible recovery from health problems, motivates and encourages, and
can improve fine motor skills and body coordination. Spending time with animals helps to
improve the emotional and psychological state and promotes positive social behaviors such as
cooperation, patience, sharing. The aim of this paper is to get acquainted with an alternative
approach to working with patients using a dog as a co-author of the therapeutic process in order
to improve the patient's health condition together.
Keywords: rehabilitation, animal-assisted therapy, therapy dog.
UVOD
Kroz povijest, životinje su imale različite uloge: hrana, izrada odjeće i obuće, pomoć pri
transportu, pomoć pri radu, npr. obrađivanju zemlje. Ponekad su se smatrale i svetim bićima
Zbornik radova / Conference Proceedings
27
kojima su se izvodili različiti rituali u znak zahvalnosti i poštovanja. Povezanost čovjeka i
životinje kao i korištenje životinja u terapiji može se pratiti od davnina. Pas je među prvim
životinjama koje je čovjek pripitomio. Smatra se da je utemeljitelj terapije sa psima Boris
Levinson (Katalenić, 2013). Freud, utemeljitelj psihoanalize, bio je jedan od prvih terapeuta
koji je uveo svog kućnog ljubimca u terapijske tretmane. Tijekom tretmana otkrio je da su
pacijenti spremniji komunicirati zbog prisutnosti njegovog ljubimca (VanFleet, Faa-Thompson,
2014).
Razvoj tehnologije, rehabilitacijskih protokola i metoda kao i promjena u zdravstvenom sustavu
dovode do primjene novih načina i metoda liječenja kao i alternativnih metoda. U radu sa
životinjama koriste se ljudske i životinjske interakcije u terapijske svrhe (Tunçay Elmacı,
Cevizci, 2015) kako bi se uklonili ili smanjili problemi koje pojedinac doživljava u fizičkom,
mentalnom i socijalnom okruženju. Terapija uz pomoć životinja provodi se u
interdisciplinarnom timskom pristupu u kojem sudjeluju radni terapeuti, fizioterapeuti,
logopedi i psiholozi. Koristi se kao terapijski pristup u rehabilitaciji, kako bi se poboljšala ne
samo emocionalna i psihosocijalna stanja, već i fizičke, osjetilne i kognitivne vještine osoba s
različitim bolestima i različite dobi (Şahin i sur., 2018). Kada se govori o djeci s različitim
poteškoćama, razvojnim ili mentalnim, načini komuniciranja svakako se razlikuju.
Komunikacija predstavlja razmjenu informacija, osjećaja, misli i ideja verbalnim ili
neverbalnim putem. Dobra komunikacija treba biti učinkovita i ostvariti ciljeve onih koji
komuniciraju. Neverbalnu komunikaciju čini govor tijela, ton glasa, ritam i tempo govora, način
izgovora, naglasak, pogled, pokreti, gestikulacije i slično. Kako bi se poboljšala komunikacija
i potaknuo razvojni proces osoba s različitim poteškoćama koristi se terapijski pas. Socijalna
kompetencija kod djece s poteškoćama može se potaknuti uz rad s terapijskim psima, bez obzira
je li pas dodjeljen direktno djetetu ili stručnjaku koji ga uključuje u svoj rad (Kobešćak,
Katalenić, 2008).
Društveno i verbalno ponašanje pacijenata može se poboljšati uz prisutnost terapijskog psa
(LaFrance i sur., 2007) uključujući osmijeh, smijeh, gledanje, dodirivanje i verbalizaciju. Djeca
s razvojnim poteškoćama podvrgnuta su različitim rehabilitacijskim i terapijskim programima
u kojima je motivacija ključni element njihovog što boljeg razvojnog puta. Kako bi se osigurala
poticajna i opuštajuća atmosfera prilikom tih programa uključuje se terapijski pas koji će
motivirati dijete. Djeca koja su iskusila poteškoće u svakodnevnim aktivnostima, nekako su se
morala naučiti nositi s tjeskobama i strahovima, postavljati ciljeve i planirati postizanje svojih
ciljeva. Djeca uz pomoć terapijskog psa mogu poboljšati svoje sposobnosti efikasnijeg
korištenja svog tijela, mogu poboljšati sposobnost razvoja empatije, poboljšava se
komunikacija te omogućava prihvaćanje pomoći drugih.
Psima nije bitno koje oštećenje dijete ima, bilo ono govorno-jezično, mentalno, motoričko, radi
li se o slijepoj osobi, oni prihvaćaju osobe koje puno pričaju ili uopće ne pričaju, a pomicanjem
repa i ušiju reagiraju na pokret, gestu, glas, dodir ili osmijeh. Uz terapiju potpomognutu psima
mogu se postići optimalni rezultati kod pacijenata, oni se bolje prilagođavaju stresnim
situacijama i bolničkim okruženjima; dolazi do smanjenja anksioznosti, stresa, boli i krvnog
tlaka i povećanja pokretljivosti i mišićne aktivnosti (Friedmann, Son, 2009). Vođenje životinja
povećava tjelesnu aktivnost, pomaže u sprječavanju mentalnih stanja kao što su usamljenost i
Zbornik radova / Conference Proceedings
28
depresija, poboljšava izvođenje aktivnosti svakodnevnog života i pruža socijalnu podršku
povećanjem kvalitete života (Cevizci i sur., 2012).
Terapija uz pomoć životinja pokazuje velike zdravstvene koristi, kao što su oporavak od
zdravstvenih problema ili upravljanje određenim medicinskim stanjima (Enders-Slegers i sur.,
2019). Također, može poboljšati fine motoričke sposobnosti i ojačati stabilnost trupa i
koordinaciju tijela. Provođenje vremena sa životinjama pomaže poboljšati emocionalno stanje
i dobrobit osobe te promicati pozitivna društvena ponašanja kao što su dijeljenje, suradnja i
volontiranje (Çakıcı, Kök, 2020). Interakcija sa životinjama povećava motivaciju i moral
pojedinaca, poboljšava se motorika, percepcija, osjećaji, kognitivne i socijalne vještine i
olakšano je sudjelovanje u funkcionalnim i svakodnevnim životnim aktivnostima. (Şahin i sur.,
2018). Oni koji su odbijali terapiju, češće će doći na istu kada znaju da su životinje prisutne,
čak im se sviđa ideja o vlasništvu životinje, a briga koju iziskuje posjedovanje životinje
povećava svakodnevnu predanost i društveno se osjećaju bolje. Djeca se moraju naviknuti na
prisutnost psa, a ako se boje psa, kroz interakciju im se može smanjiti osjećaj straha, povezuju
se sa psom, igraju se, motivirana su za različite aktivnosti, povećava im se samopouzdanje i
osjećaj uspješnosti te se razvija osjećaj brige za drugo živo biće.
SOCIJALIZACIJA PSA
Prema Centru za rehabilitaciju Silver (2016), program socijalizacije psa počinje odabirom
šteneta kod provjerenih uzgajivača starosti 6 8 tjedana i testiranjem njegovih genetskih
predispozicija. Odabrano štene u volonterskoj obitelji provodi svoju prvu godinu i tu usvaja
osnovna pravila ponašanja i uči se poslušnosti. Štene odrasta u zrelu jedinku koja ima potpuno
izgrađenu osobnost i priviknuta je na svakakve okolnosti u kojima se pacijent / korisnik može
naći. Školovanje se razlikuje ovisno u ulozi koju će imati pas u budućnosti, hoće li se koristiti
u terapijske svrhe, boraviti u obitelji djeteta s poteškoćama u razvoju ili u instituciji. Psi su
uključeni u različite oblike rada; može biti dio odgojno- obrazovnog procesa, u obitelji djeteta
s teškoćama u razvoju, terapija sa psom, povremeni posjeti psa. Pas svoje dobro ponašanje
djelomično duguje karakteru svoje pasmine, ali uglavnom ovisi o tome kako je odgojen i kako
se razvija njegov temperament. Kako bi pas postao terapijski pas, mora proći testiranja i
promatranja, jer je važno kako će odgovoriti na različite podražaje, poput glasnih ili zbunjujućih
zvukova, na iznenadno hvatanje, kako reagira na štake, štapove ili invalidska kolica. Školovanje
traje otprilike 8 mjeseci, nakon čega se pas dodjeljuje voditelju (Katalenić, 2013). Kada se pas
privikne na voditelja i novo okruženje, uključuje se u specifične postupke za koje je namjenjen.
Na godišnjoj razini radi se procjena radne sposobnosti psa, jer je važno da se cijelo vrijeme
održi nivo rada prema standardima Udruge koja provodi program. Otprilike 7 do 8 godina je
radni vijek terapijskog psa, nakon čega slijedi procjena stručnog tima, a ovisno o zdravstvenom
stanju psa i zahtjevnosti rada u koje je pas bio uključen, donosi se odluka o nastavku rada ili se
pas umirovljuje (Katalenić, 2013). Kao terapijski psi obično se koriste veće pasmine poput
zlatnih retrivera, bernardinaca i labradora, ali u slučaju manjeg životnog prostora korisnika,
koriste se i manje pasmine, poput mini pudlica i pomeranaca. Psi su najčešće korištene životinje
u terapijskom okruženju zbog svoje društvene i osjećajne prirode, ali su samo jedna od vrsta
terapijskih životinja koje se koriste za poboljšanje mentalnog i fizičkog zdravlja. Ostali kućni
ljubimci koji se mogu koristiti za emocionalnu podršku su mačke, zečevi, ptice, konji i dr.
Zbornik radova / Conference Proceedings
29
TERAPIJA SA PSIMA
U SAD-u je započelo istraživanje utjecaja životinja na ljude, gdje se u početku koristio pojam
„terapija uz pomoć kućnih ljubimaca“ (eng. Pet Facilitated Therapy), a kroz godine se
promijenio u naziv „aktivnost uz asistenciju životinja“ (eng. Animal Assisted Activities). U
Hrvatskoj se podaci o radu s terapijskim psima mogu pronaći u Centru za rehabilitaciju Silver
i Hrvatskoj udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet, koji vrše terapiju pomoću psa (Brekalo,
2020). Terapijski psi su, prema Centru za rehabilitaciju Silver (2016), posebno školovani psi
koji imaju pomagačku i terapijsku namjenu. Njihova svrha je potaknuti senzomotorički razvoj,
sociokognitivni, komunikacijski, psihosocijalni i emotivni razvoj djece ili mladih.
Razlikuju se psi pomagači i terapijski psi. Pas pomagač olakšava kretanje u prostoru osobama
oštećena vida. Školovanje psa vodiča obuhvaća vježbe poslušnosti, markiranje rubnika i
stepenica, vođenje u prometu, vježbe zaobilaženja prepreka, pronalaženje stajališta autobusa ili
tramvaja i sl., a traje 8 mjeseci. Korisnik psa pomagača i voditelj psa pomagača, uz predočenje
radne iskaznice, imaju pravo sa psom koristiti javni prijevoz, boraviti na radnom mjestu, u
zdravstvenoj, odgojno-obrazovnoj ustanovi te vjerskom objektu (Grabar Kitrović, 2019). Mogu
sa psom pomagačem sudjelovati na priredbama (kulturnim, zabavnim, sportskim) bez kupovine
ulaznice za psa pomagača. Terapijski pas je također školovan i može djelovati na vještine
socijalne kompetencije u skladu s potrebama i mogućnostima korisnika, ovisno o tipu teškoća
u razvoju. Terapijski psi dodjeljuju se u ustanove, udruge, škole, gdje educirani voditelj radi uz
pomoć terapijskog psa s djecom s teškoćama u razvoju. Voditelj terapijskog psa može biti samo
stručna osoba (npr. fizioterapeut, psiholog, defektolog, logoped, radni terapeut itd.) koja je
osposobljena za rad s terapijskim psom. Cilj rada s terapijskim psom je poboljšati efekte
terapijskih postupaka. Naravno, stručna osoba vodi, planira i usmjerava aktivnost, a terapijski
pas predstavlja sredstvo kojim se podiže motivacija, te se na taj način djeluje pozitivno na
učinak terapije.
U skladu s ciljevima terapije osmišljavaju se aktivnosti s terapijskim psom. Terapijski pas uvodi
se u blizinu pojedinca ili grupe kroz pasivne ili aktivne postupke ovisno o tome hoće li pas
sudjelovati u izvođenju aktivnosti ili služi kao motiv da se aktivnost izvede (Katalenić, 2013).
Interakcija između djeteta i terapijskog psa odvija se u opuštajućoj atmosferi, s ciljem razvoja
socijalnih kompetencija i poticanja optimalnog razvoja djeteta (Jerebić, 2006). Terapijski psi su
prijateljski raspoloženi, nude bezuvjetno prihvaćanje, izazivaju smijeh, zadovoljstvo i osjećaj
sigurnosti te smanjuju osjećaj usamljenosti. Terapija psima ima "umirujući učinak" na pacijente
s demencijom i Alzheimerovom bolešću (Cevizci, 2011), smanjuje uznemirenost pacijenata pa
se koristiti kao komunikacijska poveznica tijekom terapijskih programa.
MENTALNO ZDRAVLJE
Terapijski psi obično borave u kući korisnika, ali se mogu voditi i u posjete u umirovljeničke
ili staračke domove, škole, hospicije i bolnice. Obučeni su da budu nježni, strpljivi i prijateljski
raspoloženi te da prihvate nepoznate osobe koje ih grle ili maze, pa čak i povlače ili sjede na
njima. Oni podržavaju mentalno zdravlje osobe i pokazuju terapijsku korist za one koji se
suočavaju s teškim zdravstvenim izazovima pružajući pažnju, ugodu i bezuvjetnu ljubav.
Zbornik radova / Conference Proceedings
30
Terapiju uz pomoć psa trebalo bi uzeti u obzir pri planiranju liječenja osoba s tjelesnim i
mentalnim poteškoćama kao što je demencija (Filan, Llewellyn-Jones, 2006). Pokazalo se da
pacijenti s problemima mentalnog zdravlja i sa psihijatrijskim poremećajima dobro reagiraju
na terapijske pse (Brooks i sur., 2018). Pacijenti kojima su dijagnosticirani autizam, depresija,
Alzheimerova bolest, bipolarni poremećaj, ADHD, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i
sl. imaju koristi od interakcije s terapijskim psima i drugim kućnim ljubimcima (Swall i sur.,
2017). Ponekad su emocionalni problemi rezultat fizičkih zdravstvenih problema, a terapijski
psi mogu pomoći i kod njih. Pacijenti koji se oporavljaju od teške operacije ili teške nesreće, a
sudjeluju u terapiji uz pomoć životinja, mogu osjetiti manju bol (Calcaterra i sur., 2015).
Istraživanja su pokazala da interakcije sa psima mogu povećati hormon oksitocin koji potiče
raspoloženje i smanjiti hormon stresa kortizol (Petersson i sur., 2017). Starije osobe smještene
u dom, a koje komuniciraju sa životinjama, lakše se nose s posljedicama depresije i drugim
psihijatrijskim izazovima (Ambrosi i sur., 2019).
Ein i sur. (2018) su napravili metaanalizu s ciljem utvrđivanja učinkovitosti terapije pomoću
životinja, kao metode za smanjenje fiziološke razine stresa (krvni tlak i otkucaji srca) i
subjektivnih rezultata stresa i anksioznosti (samoprijavljeni stres / anksioznost). Autori su
utvrdili značajne razlike nakon interakcije sa životinjama u otkucajima srca, anksioznosti i
stresu koji su sami prijavili, u usporedbi sa stanjem prije interakcije, pa sugeriraju da je terapija
pomoću životinja učinkovita za smanjenje razine stresa.
AUTIZAM
Djeca iz spektra autizma često pokazuju poteškoće u radu s ljudima i funkcionalnim zadacima.
Kako bi se poboljšala interakcija djece iz spektra autizma s okolinom koristi se terapija sa psima
na način da se na kratko smjeste u istu prostoriju s djecom, a zatim se postupno povećava
vremenski period. Životinje pružaju djeci mogućnost da nauče nova ponašanja, poput mirnog
sjedenja i čekanja uputa, te vježbanja postojećih, poput pozdravljanja kada uđu u prostoriju.
Pas u terapiji služi kao ko-terapeut, čim pacijent uspostavi vezu sa životinjom, automatski
vjeruje svom terapeutu kao autoritetu. Povjerenje i sigurnost omogućuju pacijentu da se brže
otvori i u većoj mjeri ima koristi od terapije (Altschiller, 2011). Studije su otkrile da djeca s
autizmom više komuniciraju i više se uključuju uz prisutnost terapijske životinje (Chandler,
2017). Također je utvrđeno da životinje imaju smirujuće učinke na djecu kada ih drže ili maze
(Koukourikos i sur., 2019), a uz prisutnost terapijskih životinja dijete će ostati fokusirano na
terapiju (Marcus, 2013). Interakcija s terapijskom životinjom rezultira boljim komunikacijskim
vještinama i prosocijalnim ponašanjem (Enders-Slegers i sur., 2019).
Nakon provedenog istraživanja London i sur. (2020) zaključili su da prisutnost psa olakšava
angažman djece u različitim aktivnostima, pridonosi uživanju i motivaciji djece. Interakcija sa
psom rezultira boljom komunikacijom djeteta s drugima i sa samim psom, korigiraju se loša
ponašanja i više sudjeluju u zajednici (London i sur., 2020). Ang i MacDougall (2022) ističu
pozitivne učinke pristupa djeci s autizmom uz pomoć terapijskog psa, posebno u odnosu na
osjetilno, emocionalno i fizičko funkcioniranje.
Barol (2006) je promatrao i snimao promjene kod autističnog djeteta nakon primjene terapije
uz pomoć psa. Istraživač i terapeuti su promišljali kojim aktivnostima se može poboljšati
Zbornik radova / Conference Proceedings
31
vještina korištenja ruku, svijest, samopoštovanje i motivirati na igranje loptom, rezanje
škarama, hranjenje i slično. Na kraju terapije, došlo je do smanjenja napadaja ljutnje,
poboljšanja u fokusiranju, poboljšala se pažnja, primjećeno je povećanje svijesti, želje za
komunikacijom, osjetljivosti na okolinu i poboljšanja u ponašanju i raspoloženju.
Solomon (2010) proveo je studiju koja je ispitivala interakcije djeteta s autizmom i nekoliko
terapijskih pasa. Studija je otkrila da je nakon samo četiri kratka posjeta dijete s autizmom
pokazalo značajna poboljšanja u društvenim interakcijama. Jednostavni zadaci kao što su
bacanje i donošenje lopte, odlazak u šetnju, davanje naredbi i druge stvari koje vlasnici pasa
rade omogućuju djeci s autizmom da olakšaju interakciju koju je često vrlo teško ostvariti s
drugim čovjekom (Solomon, 2010).
CEREBRALNA PARALIZA
Cerebralna paraliza je neurološko stanje koje rezultira ograničenjima motoričkih funkcija.
Takvim pacijentima često su potrebne brojne zdravstvene i rehabilitacijske usluge. Elmacı i
Cevizci (2015) su proveli istraživanje kako bi procijenili učinak terapije uz pomoć psa i
aktivnosti u rehabilitaciji djece s cerebralnom paralizom te tjelesnim i mentalnim oštećenjima.
Djeca su, sukladno svojim mogućnostima, poboljšala sposobnosti korištenja vlastitog tijela.
unaprijedili su vještine razvijanja empatije, primanja kao i pružanja pomoći drugima, a došlo je
i do poboljšanja komunikacijskih vještina. Rezultati sugeriraju da aktivnosti i terapija uz pomoć
psa mogu biti potporna metoda za rutinsko liječenje u rehabilitaciji djece s cerebralnom
paralizom te tjelesnim i mentalnim oštećenjima.
Kada se u provođenje radne terapije s djecom s cerebralnom paralizom uključi terapijski pas,
djeca rado i s užitkom sudjeluju u terapijskom procesu, a terapeut, osim što koristi svoje vještine
kako bi motivirao dijete, koristi i vještine psa (Howell-Forbes i Marxen, 2014).
ZAKLJUČAK
Zdravstveni djelatnik ili stručnjak uz pomoć posebno obučenog psa motivira pacijenta na rad,
pacijenti se bolje prilagođavaju stresnim situacijama i bolničkim okruženjima. Kada je u
terapiju uključen pas, potiče se bolje raspoloženje, dolazi do smanjenja anksioznosti, stresa,
boli i krvnog tlaka. Vođenje životinja povećava tjelesnu aktivnost, povećana je pokretljivost i
aktivacija mišića, smanjuje se osjećaj usamljenosti i depresije. Benefite od korištenja psa imaju
pacijenti s teškoćama u razvoju, s mentalnim oboljenjima i poremećajima, oboljeli od
epilepsije, autizma, slijepe, gluhe i druge osobe s invaliditetom. Stoga, terapijske pse treba
svakako uzeti u obzir kao ko-autore terapijskog procesa. Potrebna su daljnja istraživanja kako
bi se pružile dodatne informacije koje su važne za poboljšanje rehabilitacijskog ishoda, kao i
za senzibiliziranje javnosti oko humane uloge terapijskog psa.
LITERATURA
1. Ambrosi C, Zaiontz C, Peragine G, Sarchi S, Bona F. (2019). Randomized controlled study
on the effectiveness of animal-assisted therapy on depression, anxiety, and illness
perception in institutionalized elderly. Psychogeriatrics.
Zbornik radova / Conference Proceedings
32
2. Ang, C. S., & MacDougall, F. A. (2022). An Evaluation of Animal-Assisted Therapy for
Autism Spectrum Disorders: Therapist and Parent Perspectives. Psychological Studies,
67(1), 72-81.
3. Altschiller, D. (2011). Animal-assisted therapy. Santa Barbara, California. ABC-CLIO.
4. Barol J.M. (2006). The Effects of Animal-Assisted Therapy on a Child with Autism. New
Mexico Highlands University, Research Project; Las Vegas, NM, USA.
5. Brekalo, N. (2020). Terapijski pas u nastavi. Bjelovarski učitelj, 25 (1-3), 120-122.
Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/273398 (pristup 1.9.2022)
6. Brooks HL, Rushton K, Lovell K (2018). The power of support from companion animals
for people living with mental health problems: a systematic review and narrative synthesis
of the evidence. BMC Psychiatry.
7. Çakıcı A, Kök M. (2020). Animal assisted therapy. Current Approaches in Psychiatry.
1:117130.
8. Calcaterra V, Veggiotti P, Palestrini C. (2015). Post-Operative Benefits of Animal-
Assisted Therapy in Pediatric Surgery. A Randomised Study. PLoS ONE.
9. Centar za rehabilitaciju Silver (2016). Terapijski pas.
http://czrs.hr/wpcontent/uploads/2014/06/Terapijski-pas.pdf (preuzeto 26.7.2022)
10. Chandler CK. (2017). Animal-assisted therapy in counselling. NewYork. Taylor & Francis.
11. Cevizci, S.; Babaoğlu, Ü.T.; Erginöz, E.; İşsever, H. (2012). Relation of pet ownership,
psychological stress level, smoking and regular physical exercises in white-collar workers
of a special company from Istanbul, Turkey. Nobel Med., 8, 5259.
12. Cevizci S. AAT in Turkiye. (2011). Animals in therapy education, European community,
LLP Grundtvig Program; Proceedings of the Second Project Meeting; Istanbul, Turkey.
13. Enders-Slegers M-J, Hediger K, Beetz A, Jegatheesan B, Turner D. (2019). Animal-
assisted interventions with in an international perspective: Trends, research, and
practices. Handbook on animal-assisted therapy: Foundations and guidelines for animal-
assisted interventions. 5. Elsevier; pp. 465477.
14. Elmacı DT, Cevizci S. (2015). Dog-assisted therapies and activities in rehabilitation of
children with cerebral palsy and physical and mental disabilities. Int J Environ Res Public
Health.
15. Filan, S.L.; Llewellyn-Jones, R.H. (2006). Animal-assisted therapy for dementia: A review
of the literature. Int. Psychogeriatr.
16. Friedmann, E.; Son, H. (2009). The human-companion animal bond: how human benefit.
Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract.
17. Grabar-Kitarović, K. (2019). Zakon o korištenju psa pomagača. Hrvatski sabor. Dostupno
na: https://www.zakon.hr/z/2027/Zakon-o-kori%C5%A1tenju-psa-pomaga%C4%8Da
(pristup 15.9.2022)
18. Howell-Forbes, E., & Marxen, K. (2014). Animal-assisted therapy: A dog’s influence on
occupational therapy outcomes of a child with cerebral palsy. University of Puget Sound.
Dostupno na: https://soundideas.pugetsound.edu/ms_occ_therapy/97/ (pristup 14.9.2022)
19. Jerbić, L. (2006). Terapijski pas pomoć u poticanju govorno-jezičnog razvoja. Dijete,
vrtić, obitelj, 12 (46), 21-23. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/177709 (pristup 30.8.2022)
20. Katalenić, L. (2013). Terapijski psi u Hrvatskoj. Hrvatska udruga za školovanje pasa
vodiča i mobilitet. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Zbornik radova / Conference Proceedings
33
21. Kobešćak, S., Katalenić, L. (2008). Terapija tople njuške. Dijete, vrtić, obitelj: Časopis za
odgoj i naobrazbu predškolske djece namijenjen stručnjacima i roditeljima, 14(54), 25-26.
22. Koukourikos K, Georgopoulou A, Kourkouta L, Tsaloglidou A. (2019). Benefits of animal
assisted therapy in mental health. International Journal of Caring Sciences.
23. LaFrance, C., Garcia, L.J., Labreche, J. (2007). The effect of a therapy dog on the
communication skills of an adult with aphasia. J. Commun. Disord.
24. London MD, Mackenzie L, Lovarini M, Dickson C, Alvarez-Campos A. (2020). Animal
Assisted Therapy for Children and Adolescents with Autism Spectrum Disorder: Parent
perspectives. J Autism Dev Disord.
25. Marcus D. A. (2013). The science behind animal-assisted therapy. Current pain and
headache reports, 17(4), 322. Dostupno na: https://doi.org/10.1007/s11916-013-0322-2
(pristup 15.9.2022)
26. Petersson M, Uvnäs-Moberg K, Nilsson A, Gustafson LL, Hydbring-Sandberg E, Handlin
L. (2017). Oxytocin and Cortisol Levels in Dog Owners and Their Dogs Are Associated
with Behavioral Patterns: An Exploratory Study. Front Psychol.
27. Şahin, S., Kose, B., & Zarif, M. (2018). Animal-assisted therapy in occupational therapy.
Occupational therapy: therapeutic and creative use of activity. London: IntechOpen. 91-
106.
28. Solomon, O. (2010). What a dog can do: Children with autism and therapy dogs in social
interaction. Ethos, 38(1), 143-166.
29. Swall A, Ebbeskog B, Lundh Hagelin C, Fagerberg I. (2017). Stepping out of the shadows
of Alzheimer's disease: a phenomenological hermeneutic study of older people with
Alzheimer's disease caring for a therapy dog. Int J Qual Stud Health Well-being.
30. Tunçay Elmacı, D., & Cevizci, S. (2015). Dog-assisted therapies and activities in
rehabilitation of children with cerebral palsy and physical and mental disabilities.
International Journal of Environmental Research and Public Health, 12(5), 5046-5060.
31. VanFleet R, Faa-Thompson T. (2014). Animal assisted play therapy to empower vulnerable
children. Play therapy with vulnerable populations: No child forgotten. London: Rowman
& Littlefield. 85-103.
Zbornik radova / Conference Proceedings
34
BRONFENBRENNEROV MODEL I KRIŽOBOLJA
BRONFENBRENNER'S MODEL AND LOW BACK PAIN
Nada Čajkovac
Opća županijska bolnica Vinkovci
nadalina969@gmail.com
Vesna Brumnić
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
vbrumnic@vevu.hr
Sažetak
Uvod: Križobolja je jedna od najčešćih bolesti mišićno-koštanog sustava, a time i veliki
javnozdravstveni problem. Recidivi su česti, a određeni broj bolesnika razvija kronicitet. Ona
nije samo fizički problem za pojedinca, te se manifestira na različita područja života.
Rasprava: Križobolja je kompleksno stanje. Njezini uzroci su različiti, a ishod liječenja
neizvjestan. Stoga je za što uspješniji ishod rehabilitacije fizioterapeutima važno dobiti od
pacijenata što više informacija. Bronfenbrennerov socioekološki model sagledava osobu iz
različitih kuteva, a čimbenicima okoline se pridaje velika pažnja. Bronfenbrennerov
socioekološki model može pomoći u boljem razumijevanju kako pojedini čimbenici utječu na
nastanak, razvoj i liječenje križobolje.
Zaključak: Pristup pacijentima s križoboljom mora biti individualan i cjelovit.
Bronfenbrennerov socioekološki model može pomoći u boljem razumijevanju križobolje,
kvalitetnijem ishodu liječenja i mogućnošću povratka na posao, ali i razvoju prevencije.
Ključne riječi: Bronfenbrennerov model, križobolja, fizioterapija.
Abstract
Introduction: Low back pain is one of the most common diseases of the musculoskeletal
system, and thus a major public health problem. Recurrences are common, and a certain number
of patients develop chronicity. It is not only a physical problem for an individual, and it
manifests itself in different areas of life.
Discussion: Low back pain is a complex condition. Its causes are different, and the outcome of
the treatment is uncertain. Therefore, for the most successful rehabilitation outcome, it is
important for physiotherapists to get as much information as possible from patients.
Bronfenbrenner's socioecological model looks at the person from different angles, and
environmental factors are given great attention. Bronfenbrenner's socioecological model can
help in better understanding how certain factors influence the origin, development and
treatment of low back pain.
Conclusion: The approach to patients with low back pain must be individual and
comprehensive. Bronfenbrenner's socioecological model can help in a better understanding of
low back pain, a better outcome of treatment and the possibility of returning to work, but also
in the development of prevention.
Keywords: Bronfenbrenner's model, low back pain, physiotherapy.
Zbornik radova / Conference Proceedings
35
UVOD
Križobolja može biti akutna, subakutna i kronična. Svako od navedenih stanja ima svoju
problematiku i specifičnost, te zahtijeva sveobuhvatan i ozbiljan pristup. Jedna je od najčešćih
bolesti mišićno-koštanog sustava s visokim trškovima liječenja (Grazio i sur., 2012), a time
predstavlja i veliki javnozdravstveni problem. Drugi je po redu najčešći razlog izostajanja s
posla (Schnurrer-Luke Vrbanić, 2011). Recidivi su vrlo česti. Veliki broj bolesnika razvija
kronicitet (Pulić, Šimunović, 2016). Manifestira se na različita područja života. Stoga je
neophodno sagledati križobolju, njezino liječenje i moguće posljedice iz različitih uglova.
Bronfenbrennerov socioekološki model može pomoći u sagledavanju križobolje iz različitih
perspektiva.
RASPRAVA
Broj osoba s križoboljom je u porastu. Prema The Global Burden of Disease Study broj ljudi
koji pate od križobolje porastao je od 1990. do 2013. godine za više od 50%, na 651 milijun
ljudi. Oko 10% svih konzultacija liječnika opće prakse i 30% svih fizioterapeuta ili
kiropraktičara konzultacije su zbog križobolje (Juhl, 2021). Smatra se da kroničnu križobolju
razvije 10-15% osoba oboljelih od akutne križobolje (Lewkowicz, Wohlbrandt & Bottinger,
2022). Bol koja traje najmanje 3 mjeseca ili dulje od uobičajenog vremena potrebnog za
cijeljenje tkiva definira se kao perzistentna (trajna) bol (Merskey, Bogduk, 2011). Globalna
prevalencija trajne boli je visoka, s procjenama da jedna od pet odraslih osoba osjeća bol većinu
dana tijekom najmanje 3 mjeseca (Elzahaf i sur., 2012). Kronična bolest se definira kao svaki
poremećaj koji traje tijekom dugog razdoblja i utječe na fizičko, emocionalno, intelektualno,
profesionalno ili društveno funkcioniranje (Russel, 2013). Može se reći da kronična
bolest/stanje traje neograničeno i utječe na sve segmente života osobe, te postaje dio identiteta
osobe (Russel, 2013 prema Lubkin, Morof i Larsen, 2006). Ekonomski troškovi povezani s
medicinskim i zdravstvenim izdacima te gubitkom radne produktivnosti zbog trajne boli su
visoki i imaju ozbiljan utjecaj na društvo (Johnson, Woodall, 2022). Teret stalne boli za društvo
nastavlja rasti unatoč velikom napretku medicine (Johnson, Woodall, 2022). Oko 50,2 milijuna
odraslih osoba (20,5%) u Sjedinjenim Američkim Državama osjeća bol većinu dana ili svaki
dan (Yong, Mullins & Bhattacharyya, 2022). S obzirom da kronična bolest može utjecati na
pojedinca, obitelj i društveni sustav kojem pojedinac pripada, sustave treba razmotriti holistički
(Russel, 2013). Prema rezultatima projekta The Global Burden of Disease (GBD) bol povezana
s mišićno-koštanim stanjima je uobičajena, pri čemu je trajna bol u donjem dijelu leđa
(križobolja) primarni izvor invaliditeta u cijelom svijetu (Chou i sur., 2018; Roth i sur., 2018;
Safiri i sur., 2021; Mescouto i sur., 2022).
Zdravlje ne ovisi samo o zdravstvenom sustavu, već i o drugim čimbenicima (Florent, 2020).
Tako su uzroci razvoja križobolje mnogobrojni. Marthick-Hone i suradnici (2022) navode da
iskustvo boli ima višedimenzionalnu prirodu. Akutna bol u leđima postaje kronična zbog niza
psihosocijalnih čimbenika, uključujući zahtjeve na radnom mjestu, obiteljske obveze, strah od
boli ili uvjerenja o ponovnoj ozljedi (Gatchel, Dersh, 2002; Kuijer i sur., 2006). Stoga, iako su
anamneza i klinički pregled neizostavne i nezamjenjive sastavnice dijagnostičkog postupka
Zbornik radova / Conference Proceedings
36
(Grazio i sur., 2012), ovo nije dovoljno. Pristup pacijentima i sagledavanje njihovih problema
treba biti puno širi.
Iako je Bronfenbrenner razvio svoju teoriju za potrebe razumijevanja ljudskog razvoja, ona je
opsežno primijenjena u mnogim drugim područjima uključujući zdravstvena istraživanja
(Eriksson, Ghazinour & Hammarström, 2018). Ova teorija je od početka bila teorija o
povezanosti pojedinca i konteksta (Tudge, Rosa, 2019), te nudi niz konceptualnih i
metodoloških alata za organiziranje i evaluaciju intervencija za promicanje zdravlja (Eriksson,
Ghazinour & Hammarström, 2018). Prema Bronfenbrenneru pojedinac je okružen s nekoliko
sustava koji su uzajamno ovisni, a sam se pojedinac nalazi u središtu. Ovaj model razmatra
interpersonalnu dinamiku tijekom životnog vijeka, uključujući izravan kontakt s drugima, kao
i odjekujuće posljedice tuđih postupaka (Reis i sur., 2022). Prvi sustav koji okružuje pojedinca
je infrasustav, a odnosi se na karakteristike samog pojedinca, u ovom slučaju pacijenta s
križoboljom. Potom slijede mikrosustav, mezosustav, egzosustav, a kao zadnji navodi se
makrosustav. Mikrosustav predstavlja neposrednu okolinu oko osobe (npr. članove obitelji,
vjerovanja, radno okruženje, susjedstvo, zdravstvene resurse zajednice (Russel, 2013; Reis i
sur., 2022). Mezosustav je skup veza između mikrosusatva tj. interakcija između pojedinih
čimbenika mikrosusatava (više članova obitelji i društvenih grupa) (Russel, 2013; Reis i sur.,
2022). Egzosustav neizravno utječe na ponašanje unutar mikrosustava (npr. utjecaj okruženja
zaposlenja supružnika) (Reis i sur., 2022). Makrosustav se odnosi na šire kulturološke
čimbenike (Russel, 2013 prema Bowman i sur., 2007), uključujući kulturu, politiku, norme i sl.
(Reis i sur., 2022). U konačnici, može se govoriti i o kronosustavu, odnosno tijeku vremena, a
koje može utjecati na život osobe, bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti (Marthick-Hone i
sur., 2022). Ovaj okvir navodi da na razvoj bilo kojeg pojedinca utječu ovi sustavi, a koji čine
ekosustav pojedinca (Marthick-Hone i sur., 2022).
S obzirom na reciprocitet ovih sustava potrebno je sagledati pacijenta i što više čimbenika kako
utječu na križobolju, liječenje i/ili posljedice križobolje. Socioekološki model može pomoći
bolje razumjeti koncept zdravlja i ulogu koju okoliš ima u promicanju zdravlja, te ponuditi uvid
u fenomen boli i dati informacije o strategijama za smanjenje tereta boli za društvo (Georgiadis,
Bonacaro & Johnson, 2022). Važno je spomenuti da socioekološki čimbenici utječu na životni
stil osobe i mogu pojačati ili ublažiti bol (Johnson, Woodall, 2022). Primjerice, socioekološki
uvjeti utječu na životni stil osobe i mogu rezultirati nezdravim ponašanjem u smislu
neadekvatnog sjedenja (Johnson, Woodall, 2022), što može negativno utjecati na križobolju.
Gledajući infrasusastav pacijenta s križoboljom može se, na primjer, prepoznati povezanost
psihičkog stanja pacijenta i križobolje. Poznato je da kronična križobolja može dovesti do
depresije (Dayanır i sur., 2018). Psihološki distres, posebno depresivna simptomatologija,
povišena je među pacijentima s akutnom križoboljom u usporedbi s općom populacijom i s
općim pacijentima primarne zdravstvene zaštite (Shaw i sur., 2016). Međutim, također je
poznato i da je psihički distres čimbenik rizika za prijelaz iz akutne u kroničnu križobolju (Shaw
i sur., 2016).
Promatrajući pacijenta sa stajališta mikorosustava nemoguće je ne povezati radno mjesto
pacijenta s njegovom križoboljom, i obrnuto. Tako npr. Stewart i suradnici (2012) donose
zanimljive rezultate istraživanja vezano za povratak na posao osoba s ozljedom križa. Utvrdili
Zbornik radova / Conference Proceedings
37
su da osobe s ozljedom križa, a koje se moraju vratiti na posao, osjećaju neizvjesnost i
nesigurnost s obzirom da percipiraju nedostatak kontrole nad procesom povratka na posao,
nedostatak prepoznavanja utjecaja ozljede od strane drugih osoba, nesposobnost obavljanja
posla kao što su ga obavljali prije ozljede, potrebu za prilagodbom radnog mjesta te strahuju od
ponovne ozljede (Stewart i sur., 2012). Istraživanja također pokazuju da vjerovanja, uvjerenja
i očekivanja utječu na ishode liječenja i kroničnu bol (Campbell, Guy, 2007), ali ove su
stvarnosti često zanemarene u opisivanju i razumijevanju bolesti, te one pružaju nedostajuću
poveznicu između biomedicinskog i društvenog sustava (Aylward, 2006).
Također su za svakog pojedinca, a tako i za osobu koja ima križobolju, jako su važni uvjeti
rada, koji ovise o važećim zakonima. Ručno rukovanje i podizanje tereta je čest okidač za bol
u donjem dijelu leđa (Saraceni i sur., 2022; Varrecchia i sur., 2022). U Hrvatskoj je na snazi
Pravilnik o zaštiti na radu pri ručnom prenošenju tereta iz 2005. godine. Prema ovom Pravilniku
radnik više puta dnevno smije podići teret, čija težina ovisi o godinama i spolu radnika. Tako
muškarci stari između 19 i 45 godina smiju podizati teret težine 50kg, dok žene iste dobi smiju
podizati teret koji teži 15 kg. Muškarci stariji od 45 godina smiju podizati teret koji teži 45 kg.
Pravilnik također kaže da sveukupna masa prenesenog tereta tijekom dana smije biti 1.000 kg,
odnosno jedna tona. Gotovo je nemoguće, s aspekta fizioterapije, u ovakovim okolnostima
govoriti o prevenciji križobolje, njezinom učinkovitom liječenju, te spriječavanju recidiva i
kroniciteta. Ručno rukovanje materijalima uobičajena je opasnost za ozljede na radnom mjestu,
kao što je bol u donjem dijelu leđa odnosno križobolja (Ngo i sur., 2017). Vanjska opterećenja
nepovoljno utječu na opterećenja kralježnice kod pacijenata s križoboljom, povećavajući
vjerojatnost daljnjih ozljeda ili perzistenciju bolova (Heidari, Arjmand & Kahrizi, 2022). Rizik
je veći ako se podižu predmeti s poda, u odnosu na podizanje predmeta koji su u visini lakta
(Ngo i sur., 2017).
Vrlo je važno uključiti i kulturološke čimbenike odnosno kulturološki prilagođene intervencije
u pristupu liječenja boli (Reis i sur., 2022) i križobolje. Kulturološki čimbenici imaju značajan
utjecaj na način na koji pojedinci doživljavaju i upravljaju zdravljem i bolešću (Reis i sur.,
2022). Stoga ljudi s različitim kulturološkim iskustvom percipiraju, reagiraju, komuniciraju i
upravljaju svojom boli na različite načine (Reis i sur., 2022). Ovaj aspekt, kao i neki drugi, su
često zanemareni od strane istraživača (Mescouto i sur., 2022).
Kombinirana interakcija čimbenika na makro i mikro razini na proživljeno iskustvo boli
uglavnom je neistražena (Johnson, Woodall, 2022). U praksi još uvijek nedostaje istraživanja
koja bi konceptualizirala kako fizioterapija može primjenjivati biopsihosocijalni model u
istraživanju i praksi (Mescouto i sur., 2022).
ZAKLJUČAK
Križobolja je vrlo kompleksno stanje, čiji ishodi liječenja nisu zadovoljavajući. Pristup
pacijentima s križoboljom mora biti individualan i cjelovit. U ovom radu je, kroz nekoliko
primjera, križobolja povezana s različiim čimbenicima. Bronfenbrennerov socioekološki model
može pridonijeti prevenciji križobolje, njezinom većem razumijevanju te boljim ishodima
liječenja.
Zbornik radova / Conference Proceedings
38
LITERATURA
1. Aylward, M. (2006). Beliefs: Clinical and vocational interventions; tackling psychological
and social determinants of illness and disability // The power of belief: Psychosocial
influences on illness, disability and medicine / Peter W. Halligan & Mansel Aylward.
Oxford: Oxford University Press, xxviixxxvii.
2. Campbell, C., & Guy, A. (2007). Why Can't They Do Anything for a Simple Back
Problem?' A Qualitative Examination of Expectations for Low Back Pain Treatment and
Outcome. Journal of health psychology, 12(4), 641-652.
3. Chou, R., Côté, P., Randhawa, K., Torres, P., Yu, H., Nordin, M., ... & Cedraschi, C.
(2018). The Global Spine Care Initiative: applying evidence-based guidelines on the non-
invasive management of back and neck pain to low-and middle-income communities.
European Spine Journal, 27(6), 851-860.
4. Dayanır, I. O., Mutlu, E. K., Akçetin, M. A., & Akdemir, A. O. (2018). Comparison of
three different trigger point treatment in the management of low back pain: a pilot study.
Dostupno na: https://ard.bmj.com/content/annrheumdis/77/Suppl_2/469.3.full.pdf
[02.12.2022.]
5. Elzahaf, R. A., Tashani, O. A., Unsworth, B. A., & Johnson, M. I. (2012). The prevalence
of chronic pain with an analysis of countries with a Human Development Index less than
0.9: a systematic review without meta-analysis. Current medical research and opinion,
28(7), 1221-1229.
6. Eriksson, M., Ghazinour, M., & Hammarström, A. (2018). Different uses of
Bronfenbrenner’s ecological theory in public mental health research: what is their value
for guiding public mental health policy and practice?. Social Theory & Health, 16(4),
414-433.
7. Florent, V. (2020). Global health: time for radical change? The Lancet. 396 (1129),
10-1016.
8. Gatchel, R. J., & Dersh, J. (2002). Psychological disorders and chronic pain: Are there
cause-and-effect relationships. Psychological approaches to pain management: A
practitioner’s handbook, 2, 30-51.
9. Georgiadis, M., Bonacaro, A., & Johnson, M. (2022). Rethinking the biomedical view of
pain: time for upstream perspectives?. Dostupno na:
https://oars.uos.ac.uk/2697/1/Rethinkingthebiomedicalviewofpain-
timeforupstreamperspectives_21_06_2022_EG31-Read-Only.pdf [29.11.2022.]
10. Global Burden of Disease Study, C. Lancet 2015;386(9995): 743-800.
11. Grazio, S., Ćurković, B., Vlak, T., Bašić Kes, V., Jelić, M., Buljan, D., ... & Demarin, V.
(2012). Dijagnostika i konzervativno liječenje križobolje: pregled i smjernice Hrvatskog
vertebrološkog društva. Acta medica Croatica, 66(4), 259-293.
12. Heidari, E., Arjmand, N., & Kahrizi, S. (2022). Comparisons of lumbar spine loads and
kinematics in healthy and non-specific low back pain individuals during unstable lifting
activities. Journal of Biomechanics, 144, 111344.
13. Johnson, M. I., & Woodall, J. (2022). A healthy settings approach to addressing painogenic
environments: New perspectives from health promotion. Frontiers in Pain Research, 160,
1-9.
Zbornik radova / Conference Proceedings
39
14. Juhl, C. (2021). Economic Evaluations of Cognitive Interventions in Lower Back Pain: A
Systematic Review. Doctoral dissertation. Department of Clinical Research, Faculty of
Health Sciences, University of Southern Denmark.
15. Kuijer, W., Groothoff, J. W., Brouwer, S., Geertzen, J. H., & Dijkstra, P. U. (2006).
Prediction of sickness absence in patients with chronic low back pain: a systematic review.
Journal of occupational rehabilitation, 16(3), 430-458.
16. Lewkowicz, D., Wohlbrandt, A. M., & Bottinger, E. (2022). Digital Therapeutic Care Apps
With Decision-Support Interventions for People With Low Back Pain in Germany: Cost-
Effectiveness Analysis. JMIR mHealth and uHealth, 10(2), e35042.
17. Marthick-Hone, D., Doyle, A. K., Kennedy, G. A., Vindigni, D., & Polus, B. I. (2022). The
importance of setting and therapeutic relationships when delivering chiropractic care to
those living with disadvantage. Chiropractic & Manual Therapies, 30(1), 1-14.
18. Merskey, H., Bogduk, N. (2011). Classification of chronic pain. Second Edition. Seattle,
USA: International Association for the Study of Pain (IASP) Press. Dostupno na:
https://www.iasp-pain.org/publications/free-ebooks/classification-of-chronic-pain-
second-edition-revised/ [15.11.2022.]
19. Mescouto, K., Olson, R. E., Hodges, P. W., & Setchell, J. (2022). A critical review of the
biopsychosocial model of low back pain care: time for a new approach?. Disability and
Rehabilitation, 44(13), 3270-3284.
20. Ngo, B. P., Yazdani, A., Carlan, N., & Wells, R. (2017). Lifting height as the dominant
risk factor for low-back pain and loading during manual materials handling: A scoping
review. IISE Transactions on Occupational Ergonomics and Human Factors, 5(3-4),
158-171.
21. Pravilnik o zaštiti na radu pri ručnom prenošenju tereta. (2005). Narodne novine 42/2005.
Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_42_818.html
[01.10.2022.]
22. Pulić, E., & Šimunović, D. (2016). Radno-terapijski proces u bolesnika s kroničnom boli s
posebnim osvrtom na križobolju. Medica Jadertina, 46(3-4), 115-123.
23. Reis, F. J., Nijs, J., Parker, R., Sharma, S., & Wideman, T. H. (2022). Culture and
musculoskeletal pain: strategies, challenges, and future directions to develop culturally
sensitive physical therapy care. Brazilian Journal of Physical Therapy, 100442.
24. Roth, G. A., Abate, D., Abate, K. H., Abay, S. M., Abbafati, C., Abbasi, N., ... &
Borschmann, R. (2018). Global, regional, and national age-sex-specific mortality for 282
causes of death in 195 countries and territories, 19802017: a systematic analysis for the
Global Burden of Disease Study 2017. The Lancet, 392(10159), 1736-1788.
25. Russel, L. (2013). ‘My sister won’t have a normal life forever’: Can Bronfenbrenner’s
Systems Theory account for personal and family experience with chronic health
difficulties?. Dostupno na: https://www.semanticscholar.org/paper/%E2%80%98My-
sister-won%E2%80%99t-have-a-normal-life-forever%E2%80%99%3A-Can-
Russel/9d057ff670026ae0364ff7c0c8e60796aa589c77 [15.11.2022.]
26. Safiri, S., Kolahi, A. A., Cross, M., Hill, C., Smith, E., Carson‐Chahhoud, K., ... &
Buchbinder, R. (2021). Prevalence, Deaths, and Disability‐Adjusted Life Years Due to
Musculoskeletal Disorders for 195 Countries and Territories 19902017. Arthritis &
Rheumatology, 73(4), 702-714.
Zbornik radova / Conference Proceedings
40
27. Saraceni, N., Campbell, A., Kent, P., Ng, L., Straker, L., & O’Sullivan, P. (2022). Does
intra-lumbar flexion during lifting differ in manual workers with and without a history of
low back pain? A cross-sectional laboratory study. Ergonomics, 1-17.
28. Schnurrer-Luke Vrbanić, T. (2011). Križobolja – od definicije do dijagnoze. Reumatizam,
58(2), 105-7.
29. Shaw, W. S., Hartvigsen, J., Woiszwillo, M. J., Linton, S. J., & Reme, S. E. (2016).
Psychological distress in acute low back pain: a review of measurement scales and levels
of distress reported in the first 2 months after pain onset. Archives of physical medicine and
rehabilitation, 97(9), 1573-1587.
30. Stewart, A. M., Polak, E., Young, R., & Schultz, I. Z. (2012). Injured workers’ construction
of expectations of return to work with sub-acute back pain: the role of perceived
uncertainty. Journal of occupational rehabilitation, 22(1), 1-14.
31. Tudge, J., & Rosa, E. M. (2019). Bronfenbrenner's ecological theory. The encyclopedia of
child and adolescent development, 1-11.
32. Varrecchia, T., Conforto, S., De Nunzio, A. M., Draicchio, F., Falla, D., & Ranavolo, A.
(2022). Trunk Muscle Coactivation in People with and without Low Back Pain during
Fatiguing Frequency-Dependent Lifting Activities. Sensors, 22(4), 1417.
33. Yong, R. J., Mullins, P. M., & Bhattacharyya, N. (2022). Prevalence of chronic pain among
adults in the United States. Pain, 163(2), e328-e332.
Zbornik radova / Conference Proceedings
41
PROCJENA STANJA VESTIBULARNOG SUSTAVA
ASSESSMENT OF THE VESTIBULAR SYSTEM
Olivera Čejić
Nacionalna memorijalna bolnica „dr. Juraj Njavro“, Vukovar
oliveracejic@gmail.com
Sažetak
Osobe sa perifernim vestibularnim oštećenjem razlikuju se s obzirom na pojavu i klinički tijek
njihove bolesti, a ovisno o vrsti i opsegu vestibularnog deficita koji može nastati zbog raznih
bolesti koje zahvaćaju unutrašnje uho. Unatoč takvim razlikama mogu imate iste ili slične
simptome poput vrtoglavice, osjećaja slabosti, šuma u uhu, mučnine, oscilopsije , posturalne
nestabilnosti. Posljednjih desetljeća razvijen je niz novih dijagnostičkih metoda za ispitivanje
funkcije sustava za ravnotežu. Kombinacijom različitih dijagnostičkih metoda, liječniku je
moguće točnije postaviti uzročnu dijagnozu vrtoglavice i preciznije lokalizirati mjesto
oštećenja. Danas se u većini vestibuloloških laboratorija primjenjuje više načina ispitivanja:
videonistagmografija, vestibularni evocirani miogeni potencijali (VEMP) i Video Head
Impulse Test (vHIT). Metode ispitivanja sluha koje se najčešće koriste u dijagnostici sluha su
tonska audiometrija i timpanometrija. Iako još uvijek nijednom dijagnostičkom metodom nije
moguće obuhvatiti sva vestibularna osjetila i ne postoji niti jedna metoda koja obuhvaća sve
frekvencije i brzine na kojima funkcioniraju osjetila uključena u sustav za održavanje
ravnoteže, svakako daje veliki doprinos u dijagnostici perifernih vestibularnih poremećaja. Cilj
rada je prikazati dijagnostičke pretrage stanja vestibularnog sustava.
Ključne riječi: ravnoteža, vestibularno osjetilo, vrtoglavica.
Abstract
People with peripheral vestibular hypofunction differ with respect to the onset and clinical
course of their disability as well as to the final level of recovery, depending on the type and
extent of vestibular deficit. Despite these differences, such patients have many of the same
symptoms-dizziness, lightheadedness, vertigo, tinnitus, nausea, oscillopsia and postural
instability. In recent decades, a number of new diagnostic methods have been developed to test
the function of the balance system. By combining different diagnostic methods, it is possible
for the clinician to make a more accurate diagnosis of vertigo and more precisely localize
vestibular damage. Today, most vestibular laboratories use test methods:
videonystagmography, Vestibular Evoked Myogenic Potentials (VEMP) and Video Head
Impulse Test. Audiometry testing and tympanometry is most often use in hearing diagnostics.
Although it is still not possible to cover all the vestibular organ senses with any diagnostic
method and there is no single method that covers all the frequency and speed at which the senses
function in the balance system, it certainly makes a great contribution to the diagnosis of
peripheral vestibular disorders. The aim of the paper is to present diagnostic examinations of
the vestibular system.
Keywords: balance, vestibular organ, vertigo.
Zbornik radova / Conference Proceedings
42
UVOD
Čovjek održava ravnotežu pomoću više sustava, tj. na temelju podataka iz nekoliko različitih
sustava: osjetila za ravnotežu, osjetila za sluh i vid, duboki i površinski senzibilitet te
gravitoreceptora smještenih u velikim krvnim žilama. Tako se u središnjem živčanom sustavu
(SŽS) formira jedan složeni osjet za doživljaj i percepciju prostora (spaciocepcija). (Maslovara
i sur. 2011). Sustav za održavanje ravnoteže vrlo je osjetljiv i profinjen. Nakon prikupljanja,
obrade i usklađivanja mnoštva senzoričkih akcijskih potencijala s periferije, na različitim
razinama SŽS, zaključno s korom velikog mozga konačno se formira složeni osjet za percepciju
prostora i dolazi do motoričkog odgovora u obliku stabilizacije vidne slike u mrežnici oka,
kontrole ravnoteže te postavljanja i održavanja tijela u prostoru, kao i do svjesnog doživljaja
prostorne orijentacije (Maslovara i sur.2022).
Pojava vrtoglavice, odnosno subjektivnog doživljaja iluzije kretanja, bilo da se predmeti kreću
oko bolesnika, bilo da se on kreće kreće u prostoru, posljedica je narušenog sklada, odnosno
nesumjerenosti podataka koji aferentnim živčanim putevima dolaze s periferije u SŽS (Sekelj i
sur, 2019).
Vestibularno osjetilo ili, kako se još naziva vestibularni aparat ili vestibularni labirint, zbog
njegove složene i naizgled zamršene strukture s pužnicom čini unutarnje uho smješteno u
petroznom dijelu sljepoočne kosti, a sastoji se od koštanog i opnastog labirinta. Glavna uloga
vestibularnog osjetila jest u održavanju očiju u položaju koji omogućuje jasan vid pri različitim
pokretima glave, kao i stabiliziranju tijela u prostoru. Ono bilježi sve, pa i najmanje promjene
smjera i brzine gibanja, pretvara ih u aferentne akcijske potencijale koji odlaze u SŽS, gdje se
nakon prikupljanja obrađuje i usklađuje s ulaznim podatcima drugih osjetnih sustava (Herdman,
2014).
Vestibularno osjetilo smješteno je u opnastom dijelu labirinta unutarnjeg uha, a sastoji se od
dvaju osnovnih dijelova-otolitičkog i kupularnog osjetila, koji čine osjetne i potporne stanice.
Te stanice su međusobno spojene jednom elastičnom poveznicom koja omogućuje njihovo
sinkrono pokretanje pod utjecajem kretanja endolimfe. Pri kretanju endolimfe dolazi do
depolarizacije i povećanja akcijskih potencijala labirinta jedne strane, uz odgovarajuće
smanjenje na suprotnoj strani. Na takav način se mogu zamijetiti i najmanje promjene kretanja
i položaja glave i tijela. Koštani labirint čine predvorje (vestibul) i tri polukružna kanala koji su
smješteni jedan prema drugome u trima okomitim ravninama prostora. Na jednom se kraju
kanali proširuju u ampulu. Svi kanali se otvaraju u predvorju. Unutar koštanog labirinta
smješteni su utriculus i sacculus, smješteni u predvorju, a tu se nalaze i otoliti, te čine otolitičko
osjetilo. Iz polukružnih kanalića te otolitičkog osjetila informacije dolaze u SŽS o kretanju u
sve tri ravnine i stalno prisutnoj sili gravitacije.
Općenito, odgovor SŽS-a na vestibularni podražaj ide preko triju refleksnih lukova:
- vestibulookularni refleks omogućuje jasan vid pri pokretima glave
- vestibulocervikalni refleks stabilizira glavu na osnovi informacija o njezinu položaju
- vestibulospinalni refleks preko medijalnog i lateralnog vestibulospinalnog trakta
povezuje vestibularno osjetilo i vestibularne jezgre s motornim neuronima prednjih
rogova kralješnične moždine koji aktiviraju ekstenzornu muskulaturu na strani
Zbornik radova / Conference Proceedings
43
naginjanja glave, a fleksornu na suprotnoj strani stvarajući kompenzacijske pokrete
tijela i glave sa svrhom održavanja uspravnog stava i sprječavanja pada (Maslovara i
sur. 2022)
LABORATORIJSKO ISPITIVANJE SLUHA I RAVNOTEŽE
Osobe sa perifernim vestibularnim oštećenjem razlikuju se s obzirom na pojavu i klinički tijek
njihove bolesti, a ovisno o vrsti i opsegu vestibularnog deficita koji može nastati zbog raznih
bolesti koje zahvaćaju unutrašnje uho. Unatoč takvim razlikama mogu imate iste ili slične
simptome poput vrtoglavice, osjećaja slabosti, šuma u uhu, mučnine, oscilopsije, posturalne
nestabilnosti (Herdman 2014).
Za postavljanje dijagnoze najčešćih vestibularnih poremećaja potrebno je dobro poznavanje
kliničkih dijagnostičkih smjernica i kliničkih dijagnostičkih postupaka, no u drugim
slučajevima potrebno je učiniti dodatne pretrage sluha i ravnoteže.
Posljednjih desetljeća razvijen je niz novih dijagnostičkih metoda za ispitivanje funkcije
sustava za ravnotežu. Kombinacijom različitih dijagnostičkih metoda, liječniku je moguće
točnije postaviti uzročnu dijagnozu vrtoglavice i preciznije lokalizirati mjesto oštećenja. Danas
se u većini vestibuloloških laboratorija primjenjuje više načina ispitivanja:
videonistagmografija, vestibularni evocirani miogeni potencijali (VEMP) i Video Head
Impulse Test (vHIT). Metode ispitivanja sluha koje se najčešće koriste u dijagnostici sluha su
tonska audiometrija i timpanometrija.
Videonistagmografija
Prema mišljenju većine otoneurologa, nistagmus je najbolji pokazatelj vestibularne aktivnosti,
iako postoje vrste nistagmusa koje su središnje prouzročene. Razlikujemo dvije sastavnice
nistagmusa: spori usmjeren u suprotnom smjeru od smjera kretanja glave, posljedica je
kompenzacijskog djelovanja SŽS-a. Spori sastojak je perifernog podrijetla, a brzi središnjeg i
uočljiviji je pa se smjer nistagmusa označava prema njemu
Videonistagmografija bilježi videozapis pokreta oka upotrebom minijaturnih infracrvenih
kamera visoke rezolucije ugrađenih u prilagođene Frenzelove naočale male težine. Tako
dobiven videozapis prebacuje se na medicinsko računalo opremljeno za njegovo promatranje,
analizu i pohranu. Provode se sljedeći testovi: ispitivanje spontanog i poglednog nistagmusa,
test glatkog praćenja, test sakadičkog praćenja, optokinetički test, položajni i položavajući
testovi za benignu paroksizmalnu položajnu vrtoglavicu, te dvotoplinski kalorički test po
Fitzgerald-Hallpike-u. Kalorički test se izvodi naizmjeničnim podraživanjem svakog uha
vodom na temperaturi od 30˚ C i 44˚ C ( 7˚C manja ili veća od normalne tjelesne temperature).
Kalorički test je zlatni test za procjenu funkcije lateralnog polukružnog kanalića. Tijekom
izvođenja pacijent je u ležećem položaju, a lateralni polukružni kanalić se stimulira s vodom.
Kao rezultat ove toplinske stimulacije nastaje nistagmus sa smjerom u istu stranu pri stimulaciji
s toplom vodom i na suprotnu stranu pri stimulaciji s hladnom vodom (Maslovara i sur 2022).
Umjesto podraživanjem vodom, ono se može izvesti i toplim i hladnim zrakom, ali ovu metodu
zbog neadekvatnog podražaja bi trebalo izbjegavati, osim u slučajevima kronične upale uha s
Zbornik radova / Conference Proceedings
44
perforacijom bubnjića. Također je pogodno i u osoba u kojih podraživanje vodom izaziva
snažnu vegetativnu reakciju praćenu izrazitom mučninom i povraćanjem.
Na temelju mjerenja parametara nistagmusa tijekom kaloričkog testa, brzine sporog sastojka
nistagmusa, kao najznačajniji pokazatelj stanja labirinta, izračunavaju se vestibularna
osjetljivost, vestibularna nesumjerenost i vestibularna pretega smjera nistagmusa. Razlika
između desnog i lijevog kanala više od 40% i više uzima se kao značajna nesumjerenost (npr.
posljedica vestibularnog neuritisa), dok se vrijednosti do 25% smatraju urednima. Vestibularna
pretega smjera nistagmusa uzima se kao značajna ako joj vrijednosti prelaze 35% i upućuje na
središnje oštećenje. Vestibularna osjetljivost dobije se ako se zbroji brzina sporog sastojka
nistagmusa desnog i lijevog kanala. Ako su vrijednosti niže od 6˚/s to je znak obostrane slabosti
labirinta (Sekelj 2019).
Vestibularni evocirani miogeni potencijali (VEMP)
VEMP je jedna od novijih dijagnostičkih metoda kojom je moguće precizno ispitati funkciju
otolitičkih osjetila. Zasniva se na jednostranom zvučnom (glasnim klikom ili zvučnim
praskovima 95-120 dB) ili vibracijskom pobuđivanju utriculusa i sacculusa, koji na taj način
stvorene akcijske potencijale donose u vestibularne jezgre, a zatim preko medijalnog
vestibulospinalnog i vestibulookularnog puta izazivaju kontrakcije vratnih mišića na
podraženoj strani, odnosno očnih mišića na kontralateralnoj strani. Promjene akcijskih
potencijala bilježe se elektrodama postavljenih na sternokleidomastoidni mišić kod cervikalnog
VEMP-a i infraorbitalnih mišića kod okularnog VEMP-a. Grafički prikaz je bifazičan i sastoji
se od dva otklona koji se normalno javljaju nakon podraživanja (Murofushi 2016).
Kod cervikalnog VEMP-a prvi otklon je pozitivan nakon 13 ms, a drugi negativan nakon 23
ms, pa su tako dobili nazive p13 i n23, a kod okularnog VEMP-a prvi je otklon negativan i
naziva se n10 i p14, dakle, prema prosječnom vremenu javljanja nakon zvučnog ili vibracijskog
podražaja.
Svrha VEMP-a je utvrditi jesu li otolitička osjetila i vestibularni živac sa svojim središnjim
vezama netaknuti ili postoji bilo kakvo oštećenje koje se manifestira njihovom poremećenom
funkcijom. U perifernim lezijama VEMP odgovor se očituje kao povećanje ili odsutnost na
zahvaćenoj strani, a nasuprot tomu, u centralnim lezijama, uglavnom se očituje produljenjem
latencije valova, ukoliko je zahvaćeno moždano deblo ( Murofushi i sur. 2001)
Video Head Impulse Test (vHIT)
vHIT je koristan alat za kliničko otkrivanje poremećaja u polukružnim kanalima. Pruža
mogućnost ispitivanja funkcije svih šest polukružnih kanala i kupularnih osjetila (Pavičić i sur.
2017).
Izvodi se na način da ispitivač čini male, nepredvidljive okrete glave koji su usmjereni u ravnini
pojedinih polukružnih kanala, dok je pogled usmjeren u jednu točku u istoj ravnini, postavljena
na zidu , na udaljenosti od 1,5 m. Metoda je neinvazivna i jednostavna za izvođenje
(Bartolomeo, Biboulet 2014). Njome ispitujemo vestibularni aparat na frekvencijama koje
odgovaraju stvarnom životu (3-5 Hz) za razliku od kaloričkog testa, čiji je podražaj na vrlo
niskim frekvencijama od 0,003 Hz.
Zbornik radova / Conference Proceedings
45
Najznačajnija mjera vHIT-a jest vestibularni prinos vestibulookularnog refleksa, koji se dobije
ako brzinu pokreta oka podijelimo s brzinom pokreta glave. Prednosti su ovakvog bilježenja
pokreta oka videokamerom različite: pri naglom pokretu glave, velikim ubrzanjem pojavljuju
se brzi, skokoviti pokreti oka koji kompenziraju nedostatak vestibulookularnog refleksa i
omogućuje oku da zadrži pogled na zadanoj meti. To se naziva korektivna sakada, a može biti
vidljiva (engl. overt) ili nevidljiva (engl. covert) (Cleworth i sur., 2017)
Vidljiva se pojavljuje u trenutku nakon naglog okreta glave i ispitivač jasno vidi ovaj korektivni
pokret oka. Nevidljiva sakada nastaje tijekom brzog pokreta glave. Patološki nalaz VHIT-a u
većini slučajeva upućuje na periferno podrijetlo vestibularnih simptoma, a negativan nalaz
vHIT-a s a središnjim podrijetlom, no ova pretraga se kombinira s drugim kliničkim testovima.
vHIT nije samo koristan u razlikovanju podrijetla vrtoglavice, nego se pokazao i vrlo uspješnim
u analizi i praćenju bolesti koje zahvaćaju periferni dio vestibularnog sustava (Pavičić i sur,
2017).
ZAKLJUČAK
Dijagnostika ispitivanja ravnoteže razvija se od davnina radom brojnih kliničara i znanstvenika
čija su opažanja bila ograničena tehničkim i tehnološkim mogućnostima, no razvojem
kompjutorske tehnologije dolazi do znatnog unaprjeđenja ispitivanja funkcije vestibularnog
sustava. Iako još uvijek nijednom dijagnostičkom metodom nije moguće obuhvatiti sva
vestibularna osjetila i ne postoji niti jedna metoda koja obuhvaća sve frekvencije i brzine na
kojima funkcioniraju osjetila uključena u sustav za održavanje ravnoteže, svakako daje veliki
doprinos u dijagnostici perifernih vestibularnih poremećaja.
LITERATURA
1. Bartolomeo M., Biboulet R. (2014) Value of the video head impulse test in assesing
vestibular deficits following vestibular neuritis. EurbArch Otorhinolaryngol. 271 (4):
681-8
2. Cleworth TW., Carpenter MG., Honegger F., Allum JHJ. (2017) Differences in head
impulse test results due to analysis techniques. J Vestib Res. 2017; 27(2-3): 163-172
3. Herdman SJ, Cleindaniel R. (2014)Vestibular Rehabilitation. 4. izdanje Philadelphia, PA:
F.A. Davis Company.
4. Maslovara, S. i suradnici (2022). Otoneurologija. Zagreb: Medicinska naklada, str. 84-112.
5. Maslovara, S., Butković Soldo, S. (2011) Vestibularna rehabilitacija. Vukovar:
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru.
6. Maslovara, S., Butković Soldo, S. (2019) Najčešći vestibularni poremećaji. Osijek:
Medicinski fakultet Sveučilišta „Josipa Jurja Strossmayera“ u Osijeku, Hrvatska
7. Maslovara, S., Butković Soldo, S. (2016) Dijagnostika i rehabilitacija benignog
paroksizmalnog pozicijskog vertiga. Osijek: Medicinski fakultet u Osijeku.
8. Murofushi T., Shimizu K., Takegoshi H., Cheng PW (2001) Diagnostic value of prolonged
latencies in the vestibular evoked myogenic potential. Erch Otolaryngol Head NeckSurg;
127: 1069-1072
Zbornik radova / Conference Proceedings
46
9. Murofushi T.(2016) Clinical application of vestibular evoked myogenic potential (VEMP).
AurisNasus Larynx. 43: 367-76
10. Pavičić T. i sur. (2017) Video head impulse test „Očni EKG. Liječnički Vjesnik 2017;
139: 286291
11. Sekelj, A., Maslovara S., Butković Soldo, S. (2021) Multidisciplinarni pristup
vrtoglavicama. Osijek: Medicinski fakultet Sveučilišta „Josipa Jurja Strossmayera“ u
Osijeku, Hrvatska. Fakultet za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta „Josipa Jurja
Strossmayera“ u Osijeku, Hrvatska
Zbornik radova / Conference Proceedings
47
MOGUĆNOSTI KORIŠTENJA SPORTSKOG SATA ZA ODREĐIVANJE
AEROBNOG KAPACITETA NOGOMETAŠA AMATERA
POSSIBILITIES OF USING A SPORTS WATCH FOR DETERMINATION OF THE
AEROBIC CAPACITY OF AMATEUR FOOTBALL PLAYERS
Erna Davidović Cvetko
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
e-mail: erna.davidovic@vevu.hr
Ivana Lovrić
Fizio-centar Lorem, Vukovar
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
e-mail: fizio.lorem@gmail.com
Dominik Toth
Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru
e-mail: domba.toth@gmail.com
Sažetak
Uvod: Aerobni kapacitet je vrlo važna mjera funkcionalnih sposobnosti kod sportaša i može
služiti kao provjera učinkovitosti trenažnog procesa. Zbog praktičnosti uglavnom se koriste
terenski testovi za određivanje aerobnog kapaciteta. U literaturi je pokazano da je kod vrlo
utreniranih profesionalnih nogometaša moguće odrediti maksimalni utrošak kisika mjerenjem
srčane frekvencije u mirovanju. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri se slažu
rezultati procjene aerobnog kapaciteta određenog uobičajenim terenskim testom i temeljem
mjerenja srčane frekvencije u mirovanju komercijalno dostupnim sportskim satom kod
nogometaša amatera.
Materijali i metode: U istraživanju je sudjelovao 21 ispitanik, svi muškog spola i aktivni igrači
lokalnog nogometnog kluba koji igra u međužupanijskoj ligi. Za određivanje maksimalnog
utroška kisika kao glavne mjere aerobnog kapaciteta korišten je Cooper test. Srčana frekvencija
u mirovanju određena je komercijalno dostupnim sportskim satom (Garmin Forerunner) te je
pomoću nje izračunat maksimalni utrošak kisika koji je uspoređen sa vrijednošću dobivenom
Cooper testom.
Rezultati: Korelacija između rezultata vrijednosti utroška kisika određenih dvjema metodama
iznosi r=0.699 (p<0.001). Bland Altmanovim grafikonom utvrđeno je da individualne razlike
odstupaju od srednje vrijednosti razlike prosječno 1.4%, a ovo odstupanje ide od 0.6% do
11.63%. Ne primjećuje se trend odstupanja s promjenom srednje vrijednosti razlike koja bi
ukazala na neku sistemsku pogrešku u mjerenju.
Zaključak: Na osnovu rezultata možemo zaključiti da procjena maksimalnog utroška kisika na
osnovu mjerenja srčane frekvencije u mirovanju pomoću sportskog sata ima potencijala za
korištenje pri praćenju promjena aerobnog kapaciteta s treningom kod nogometaša amatera koji
igraju u nižim nivoima natjecanja.
Ključne riječi: aerobni capacitet, Cooper test, sportski sat.
Zbornik radova / Conference Proceedings
48
Abstract
Background and Purpose: Aerobic capacity is an important measure of functional abilities in
athletes and can be used as a control of the effectiveness of the training process. Due to
practicality, field tests are mainly used to determine aerobic capacity. It has been shown in the
literature that it is possible to determine the maximum oxygen consumption by measuring
resting heart rate in highly trained professional football players. The aim of this research was
to determine the level of agreement for the result of the assessment of aerobic capacity
determined by a field test and by measuring the heart rate at rest by a commercially available
sports watch in amateur football players.
Materials and methods: 21 men participated in the research. All of them were active players of
a local football club which plays in the intercounty league. The Cooper test was used to
determine maximal oxygen consumption. Heart rate at rest was determined by a commercially
available sports watch (Garmin Forerunner). Maximum oxygen consumption was calculated
based on heart rate at rest and was compared with the value obtained by the Cooper test.
Results: The correlation between the results of oxygen consumption values determined by the
two methods was r=0.699 (p<0.001). The Bland Altman graph showed that individual
differences deviated from the average value of the difference by an average of 1.4%, and this
deviation ranged from 0.6% to 11.63%. There was no deviation trend with a change in the mean
value of the difference, which would indicate some systematic measurement error.
Conclusion: Based on the results, we can conclude that the assessment of maximum oxygen
consumption by measurement of heart rate at rest using a sports watch has potential for use in
monitoring aerobic capacity in amateur football players who play at lower levels of competition.
Keywords: aerobic capacity, Cooper test, sports watch.
UVOD
Energetske mogućnosti ljudskog organizma jedan su od najvažnijih čimbenika koji određuju
granice fizičkih sposobnosti, pa tako i mogućnosti bavljenja i uspješnost u sportu. Pojam
aerobni kapacitet označava opći obujam aerobnih metaboličkih procesa u čovjekovom
organizmu, a predstavlja veći dio ukupnog energetskog kapaciteta čovjeka (Živanić et al, 1999).
Termin maksimalni utrošak kisika (VO2max), ili po anglosaksonskim autorima maksimalna
aerobna moć, odnosi se na intenzitet aerobnih procesa te u stvari predstavlja sposobnost
organizma da u određenom trenutku iskoristi, za njega najveću moguću količinu kisika tijekom
aerobnih metaboličkih procesa namicanja energije potrebne za fizički rad (Helgerud et al,
2001). Maksimalni utrošak kisika ovisi o sposobnosti dišnog i srčano-žilnog sustava da
atmosferski kisik dostavi do mišićnih stanica, te o sposobnosti radne muskulature da taj kisik
iskoristi. S obzirom na to da je doprema kisika krvlju ograničena puno jače mogućnostima
srčano-žilnog sustava u odnosu na mogućnosti respiracijskog sustava, vrijednost VO2max
smatra se glavnim pokazateljem funkcije i stanja srčano-žilnog sustava. Danas su maksimalni
utrošak kisika (VO2max) i utrošak kisika pri anaerobnom pragu (VO2AT) često mjereni
parametri kod vrhunskih nogometaša. Visoka razina maksimalnog utroška kisika daje značajan
doprinos kvalitetnim izvedbama nogometaša, odnosno aerobni energetski kapacitet značajno je
povezan s većim pretrčanim distancama za vrijeme utakmice, te bržim i kvalitetnijim
oporavkom nakon utakmice (Manari et al, 2016).
Zbornik radova / Conference Proceedings
49
Dijagnostika treniranosti nogometaša vrši se pomoću brojnih terenskih i laboratorijskih testova.
Direktno mjerenje VO2max izvodi se metodom spiroergometrije, koja predstavlja zlatni
standard za određivanje aerobnog kapaciteta. Spiroergometrijski protokol opterećenja na
pokretnom sagu započinje mirovanjem na sagu u prvoj minuti uz praćenje svih metaboličkih i
ventilacijskih parametara. Protokol se nastavlja hodanjem, a zatim se opterećenje povećava
povećanjem brzine pokretnog saga. Završetak testa i maksimalna brzina određeni su zadnjim
stupnjem opterećenja kojeg je ispitanik uspio istrčati u cijelosti. Ispitanik u oporavku nastavlja
hodati dvije minute pri brzini od 5 km/h, uz daljnje praćenje spiroergometrijskih parametara
(Vučetić, Šentija, 2004). Iako su ovakvi laboratorijski testovi zlatni standard u određivanju
funkcionalnih karakteristika sportaša, jer daju najtočnije rezultate zbog mogućnosti direktnog
praćenja svih potrebnih parametara, za brojne klubove i trenere su teški za provedbu ili
nedostižni jer zahtijevaju skupu opremu i obučene specijaliste. Iz tog razloga češće su u
primjeni terenski testovi koji procjenjuju VO2max na osnovu parametara koji ovise o funkciji i
parametrima srčano-žilnog sustava. Terenski testovi se relativno lako provode i povećavaju
specifičnost mjerenja što povećava valjanost tih testova za konkretan sport (Svensson, Drust,
2005). Brojni su takvi testovi kojima se indirektno može procijeniti maksimalni utrošak kisika.
U nogometu se koriste često, zbog toga što su lako izvodljivi, jednostavni i uglavnom pouzdani
i dovoljno točni i precizni da daju uvid u stanje momčadi i svakog pojedinca koji joj pripada.
Cooperov test, je bio prvi i dugi niz godina (1992-2006) zvanični FIFA fitnes test za provjeru
nivoa razvijenosti aerobne izdržljivosti kod nogometaša (Cerqueira et al, 2011). Test je
koncipiran u vidu kontinuiranog trčanja visokim intenzitetom u trajanju od 12 minuta. Izvodi
se na 400 metara dugoj atletskoj stazi, koja je radi bržeg i jednostavnijeg izračunavanja
pretrčane udaljenosti, markerima podijeljena na četiri do osam dijelova (Sudarov et al, 2007).
Uth i suradnici (2004) provjerom Fickovog principa pokazali su da se kod dobro utreniranih
sportaša koji imaju visoke vrijednosti aerobnog kapaciteta može koristiti odnos vrijednosti
srčane frekvencije u mirovanju i maksimalne srčane frekvencije za određivanje VO2max.
Nakon toga uslijedili su radovi koji su verificirali ovakav način procjene VO2max kod različitih
populacija (Bandyopadhyay, 2013, Sartor et al, 2013, Uth, 2005), te su uglavnom zaključili da
se zakonitosti Fickovog principa mogu iskoristiti za procjenu VO2max sa zadovoljavajućom
točnošću.
S obzirom na sve veću dostupnost i raširenost uporabe sportskih satova kod opće populacije, a
posebice kod sportaša koji ih uglavnom uvijek nose, a kako ovi satovi mjere srčanu frekvenciju
tijekom svog rada, ovaj rad je za cilj imao provjeru slaganja rezultata procjene VO2max
određenog na osnovu omjera HRmax (maksimalne srčane frekvencije) i HRrest (srčane
frekvencije u mirovanju) i VO2max određenog uobičajenim terenskim testom (Cooper test) kod
nogometaša amatera.
MATERIJALI I METODE
Istraživanje je provedeno kao presječna studija na uzorku od 21 nogometaša, aktivnih igrača
lokalnog nogometnog kluba koji igra u međužupanijskoj ligi. Mjerenja su izvedena tijekom
svibnja i lipnja 2021, a uključivala su izvođenje Cooper testa za određivanje maksimalnog
primitka kisika, te mjerenje srčane frekvencije u mirovanju. Osim toga, ispitanici su ispunili
Zbornik radova / Conference Proceedings
50
kratak upitnik kojim su prikupljeni osnovni podaci o ispitanicima i njihovoj uključenosti u
sport. Svi ispitanici su redovito prisutni na treninzima proljetnog pripremnog perioda, te
treniraju prosječno 4 puta na tjedan u trajanju 90 min/treningu. Prosječna dob u uzorku je 23
godine, a kreće se od 18 do 34 godine. Nogometom se bave prosječno 16 godina. Zastupljene
su sve pozicije igranja u timu (golman, napad, obrana i vezni igrači). Svi ispitanici su upoznati
sa ciljevima istraživanja i načinima izvođenja mjerenja tijekom istraživanja, te su dobrovoljno
pristali biti ispitanici u ovoj studiji.
Za određivanje maksimalnog primitka kisika kao glavne mjere aerobnog kapaciteta korišten je
Cooper test. Ispitanici su trčali oko nogometnog igrališta tijekom 12 minuta, te su zabilježeni
maksimalni prijeđeni putevi ispitanika (u metrima), na osnovu kojih je izračunat maksimalni
primitak kisika prema formuli (Cooper, 1968):
VO2max= (22,351 x put izražen u km) -11,288
Srčana frekvencija u mirovanju (HRrest) određena je komercijalno dostupnim sportskim satom
(Garmin Forerunner) kao minimalna vrijednost frekvencije tijekom dva uzastopna dana nošenja
sata. Svi ispitanici nosili su isti sat, kako bi se eliminirala eventualna pogreška zbog
varijabilnosti mjerenja uređaja.
Maksimalna srčana frekvencija (HRmax) izračunata je pomoću godina starosti ispitanika po
formuli Tanaka i suradnika (2001):
HRmax= 208-0,7xgodine života
Na osnovu HRrest i HRmax pomoću formule Uth i suradnika (2004.) izračunat je predviđeni
VO2max:
VO2max (ml/min)=15 x HRmax/HRrest
Sva mjerenja izvedena su na način da su svi ispitanici imali iste uvjete prilikom provođenja
testiranja.
Upitnik koji su ispitanici ispunili u sklopu prikupljanja podataka ovog istraživanja odnosio se
na opće podatke o njima; kao što su dob, duljina bavljenja sportom, pozicija koju igraju u timu,
te podaci o eventualnim bolestima i terapijama u posljednjih godinu dana.
Za statističku obradu rezultata korišten je software IBM SPSS 22. Nivo statističke značajnosti
postavljen je na 0.05. Zbog malog odstupanja od normalne raspodjele numeričke varijable
prikazane su aritmetičkom sredinom i standardnom devijacijom. Razlika među određenim
vrijednostima VO2max različitim metodama testirana je parnim t-testom. Za prikaz razlike i
analizu odstupanja rezultata među pojedinim vrijednostima upotrijebljen je Bland Altmanov
grafikon u kojem je prikazana razlika među rezultatima dvije metode u okvirima ±1,96 SD
(standardne devijacije) razlike u ovisnosti od aritmetičke sredine vrijednosti određenih
različitim metodama. Korelacija među dobivenim VO2max na osnovu Cooper testa i na osnovu
HRrest određena je pomoću Pearsonovog koeficijenta korelacije. Razlike među pojedinim
pozicijama u timu testirane su jednosmjernim ANOVA testom s post-hoc testiranjem uz
Bonferroni korekciju.
Zbornik radova / Conference Proceedings
51
REZULTATI
Ispitanici u ovoj studiji bili su nogometaši amateri, njih 21, od čega 8 napadača, 2 golmana, 6
obrambenih igrača i 5 veznih igrača. Masa i visina, koji su preuzeti iz evidencije kluba gdje su
izmjereni pred početak natjecanja, te BMI (indeks tjelesne mase) koji je izračunat iz mase i
visine prikazani su tablicom 1.
Tablica 1. Podaci o tjelesnoj masi i visini ispitanika (AS=aritmetička sredina, SD=standardna
devijacija)
AS
SD
min
max
visina (m)
1.83
0.065
1.70
1.95
tjelesna masa
(kg)
80.5
10.85
63
105
BMI (kg/m2)
23.8
2.23
19.0
27.6
Nađena je statistički značajna razlika u BMI među igračima na različitim pozicijama igranja
(p=0.005), pri čemu je ta razlika najizraženija (i jedina statistički značajna sa p=0.008) između
golmana i napadača. Golmani imaju prosječno za 5.11±1.3 kg/m2 veći BMI od napadača.
Vrijednost srčane frekvencije u mirovanju i maksimalne srčane frekvencije ne razlikuju se
statistički značajno među različitim pozicijama u timu, a srednje vrijednosti cijelog uzorka, kao
i prema pozicijama su prikazane tablicom 2.
Tablica 2. Vrijednosti srčane frekvencije u mirovanju (HRrest) i maksimalne srčane frekvencije
(HRmax) po poziciji u timu, te za cijeli uzorak (AS=aritmetička sredina, SD=standardna
devijacija)
Golman
(N=2)
Napad
(N=8)
Obrana
(N=6)
Vezni
(N=5)
Cijeli uzorak
(N=21)
AS
SD
AS
SD
AS
SD
AS
SD
AS
SD
HRrest
60.5
10.61
54.6
2.92
52.3
3.88
52.6
3.44
54.1
4.52
HRmax
196.0
2.83
198.2
4.10
196.0
3.95
195.0
5.15
196.6
4.17
Prosječni maksimalni utrošak kisika određen na osnovu odnosa srčanih frekvencija u uzorku je
54.9±3.78 ml/min.
Niti među rezultatima Cooper testa nije bilo razlike među pozicijama igranja. Prosječni put koji
su ispitanici prešli za 12 minuta iznosi 2995±193,6 m, a kretao se od minimalnog 2700 m do
maksimalnog 3300 m. Prosječni maksimalni utrošak kisika određen Cooper testom je
55.6±4.33 ml/min.
Razlika između vrijednosti utroška kisika određenih dvjema metodama iznosi prosječno
0.8±3.19 ml/min, te nije statistički značajna (p=0.263).
Zbornik radova / Conference Proceedings
52
Korelacija između rezultata vrijednosti utroška kisika određenih dvjema metodama iznosi
r=0.699 (p<0.001), a točkastim grafikonom prikazana je na grafikonu 1 zajedno sa regresijskom
jednadžbom linearne regresije.
Grafikon 1. Korelacija između VO2max određenog Cooper testom i na osnovu HR sa
rezultatima regresijske linije (linearni fit)
Iako je međusobna korelacija 0.699, linearna regresija pokazuje prilično odstupanje
individualnih rezultata od linearne jednadžbe koja je definirana kao y=11.73+0.8x (R2=0.488
je udaljena od poželjne vrijednosti bliske 1 što govori o priličnom odstupanju od linearnog fita).
Bland Altmanovim grafikonom prikazana su odstupanja razlike od srednje vrijednosti. Sva
odstupanja leže unutar ±1.96 SD razlike, kao što je vidljivo na grafikonu 2.
Grafikon 2. Bland Altman grafikon razlike vrijednosti VO2max određenog dvjema metodama
Zbornik radova / Conference Proceedings
53
Crnom linijom na grafikonu označena je srednja vrijednost razlike, a crvenim linijama granice
95% intervala pouzdanosti. Srednja vrijednost razlike je vrlo mala, iznosi samo 0.8 ml/min, što
je 0.3% srednje vrijednosti određenog maksimalnog utroška kisika. Individualne razlike
odstupaju od srednje vrijednosti razlike prosječno 1.4%, a ovo odstupanje ide od 0.6% do
11.63%. Ne primjećuje se trend odstupanja s promjenom srednje vrijednosti razlike koja bi
ukazala na neku sistemsku pogrešku u mjerenju.
DISKUSIJA
Glavni cilj ovog rada je bio ispitati koliko su slični ili različiti rezultati VO2max kada se
određuje Cooper testom i preko odnosa maksimalne srčane frekvencije (HRmax) i HR u
mirovanju kod nogometaša kojima nogomet nije prvi i jedini posao. Ispitanici koji su
sudjelovali u istraživanju nogometom se bave iz entuzijazma i ljubavi prema ovom sportu, ali
zbog drugih životnih obveza nisu u strogom režimu treninga i stila života profesionalnih
nogometaša. Rezultati indeksa tjelesne mase pokazuju da je većina nogometaša sa tjelesnom
masom koja znači normalnu i zdravu uhranjenost. Prosjek visine, težine i BMI-ja su slični sa
podacima nogometnih poluprofesionalaca iz drugih istraživanja. Istra