Content uploaded by Davor Trbušić
Author content
All content in this area was uploaded by Davor Trbušić on Jan 02, 2023
Content may be subject to copyright.
Davor Trbušić, mag. comm.
Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu
Borongajska cesta 83d
HR - 10000 Zagreb
dtrbusic@hrstud.hr
Sveti Marko Križevčanin u javnim istupima zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca
SAŽETAK
Javni istupi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca – govori, nagovori, okružnice, poslanice
i propovijedi – prožeti su aktualnim društvenim, političkim i pastoralnim temama. Samim time
oni predstavljaju plodno tlo za istraživače koji žele razumjeti kontekst vremena u kojem je živio
i djelovao nadbiskup Stepinac, ali i Katolička crkva u Hrvatskoj. Ovaj rad analizira javno
napisanu i izgovorenu riječ nadbiskupa Stepinca od njegova imenovanja nadbiskupom
koadjutorom 1934. pa do osude na montiranom komunističkom sudu 1946. godine, s posebnim
naglaskom na one istupe u kojima je vidljivo nadahnuće svetačkim primjerom košičkog
mučenika za vjeru Marka Križevčanina. Premda su djelovali u različitim povijesnim i
društvenim okolnostima, životi dvojice zaslužnih Hrvata bitno su određeno dvjema osobinama:
nepokolebljivosti u vjernosti Katoličkoj crkvi i privrženosti svetom ocu papi pod svaku cijenu,
pa i života.
Ključne riječi: Javni istupi, Marko Križevčanin, Nadbiskup Alojzije Stepinac
UVOD
Alojzije Stepinac rođen je u selu Brezarić pokraj Krašića 1898. godine. Nakon smrti
tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, krajem 1937. preuzima vodstvo teritorijalno
i brojčano najveće biskupije u Hrvatskoj1. Njegova nadbiskupska služba obilježena je
djelovanjem u trima vrstama političkih totalitarizama: fašizmu, nacionalsocijalizmu i
komunizmu. Nije bio persona grata nijednog od navedenih. U prilog spomenutoj tvrdnji tek
jedna (možda ne toliko poznata) crtica iz Stepinčeva života: jednom je prigodom svom
prijatelju, hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću rekao da ili će ga „nacisti ubiti sada, ili komunisti
kasnije“2. I zaista, Komunistička partija Jugoslavije u tom je naumu bila znatno konkretnija,
otvorenija i zauzetija. Svoj je obračun s nadbiskupom Stepincem, a posljedično i s Katoličkom
crkvom općenito, započela još prije svog dolaska na vlast u svibnju 1945., i to prvenstveno
snažnom propagandom putem dnevnog tiska. Tako je primjerice u 500 dana objavljeno 1500
propagandnih tekstova u četirima najtiražnijim hrvatskim listovima3. Uslijedile su brojne
prijetnje, pokušaj atentata u Zaprešiću, uhićenja, fizičko i psihičko maltretiranje članova
Stepinčeve obitelji, da bi sve kulminiralo montiranim suđenjem na kojem je nadbiskup osuđen
na 16 godina zatvora i prisilnoga rada te 5 godina lišenja svih građanskih prava4. Kaznu je
izdržavao u Lepoglavi od 1946. do 1951. te od 1951. do svoje smrti 1960. godine u župnoj kući
župe Presvetog Trojstva u Krašiću.
Jedno od ključnih obilježja javnog djelovanja nadbiskupa Stepinca od 1934. do 1946.
očituje se u njegovu nastojanju da kao crkveni poglavar koristi potencijal pisane i izgovorene
riječi. Cilj ovog rada je analizom sadržaja Stepinčevih javnih istupa prikazati kako je nadbiskup
Stepinac svoju zauzetost za preporod cijelog javnog i privatnog života prema Kristovim
načelima kontekstualizirao kroz primjere hrvatskih svetaca i blaženika, s posebnim naglaskom
na sv. Marka Križevčanina.
1 Usp. BENIGAR, Aleksa, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila i Hrvatska franjevačka provincija sv.
Ćirila i Metoda, Zagreb, 1993., str. 199.
2 AKRAP, Gordan, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Jurja, Glas Koncila, Laser
plus, Zagreb, 2016., str. 35.
3 Usp. ANIĆ, Tomislav, Geneza negativnog mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945., u: MAJNARIĆ, Ivan,
KEVO, Mario, ANIĆ, Tomislav (ur.), Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata
i poraća, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagrebačka nadbiskupija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016. str. 31-78.
4 Usp. HARRIS, Robin, Stepinac. His Life and Times, Gracewing, Leominster, 2016., str. 252.
1. PRIMJER SVETOG MARKA PRED NAVALOM RAZNIH
IDEOLOGIJA
Teme javnih istupa nadbiskupa Stepinca od 1934., kada je proglašen zagrebačkim
nadbiskupom koadjutorom (s pravom nasljedstva), pa do 1940. godine mogle bi se svesti na
nekoliko zajedničkih nazivnika. U središtu Stepinčeve misli i njegove pastoralne zauzetosti su
napori oko kristijanizacije hrvatskog naroda, osvješćivanja važnosti katoličkog tiska u vjerskoj
i intelektualnoj naobrazbi te osnivanje novih župa u Zagrebu. Osobitu pozornost posvetio je i
Katoličkoj akciji5, inicijativi pape Pija XI. čija je načela Stepinac htio ugraditi u postojeće
katoličke organizacije i koju stavlja pod zaštitu upravo bl. Marka Križevčanina, značenju
euharistije koje je isticao na euharistijskim kongresima diljem Hrvatske, kao i jasnoj osudi
materijalističkog naziranja na svijet kakvog provodi komunistička ideologija.
1.1. Posebna okružnica u čast košičkog mučenika
U navedenom vremenskom razdoblju i spomenutim temama, iz dostupne je građe
vidljivo da će se Stepinac ukupno šest (6) puta osvrnuti na život i primjer tada još uvijek
blaženog Marka Križevčanina. Prvi će put to učiniti okružnicom od 6. siječnja 1935.
posvećenom upravo bl. Marku – „velikanu u ljubavi i odanosti prema Bogu, sv. Crkvi i njezinoj
glavi sv. Ocu Papi“6. Na početku okružnice nadbiskup Stepinac donosi kratki životopis bl.
Marka iz kojeg se, kako sâm ističe, „zrcali njegova nadasve živa vjera pa nije ni čudo da je
hlepio za mučeničkom krunom“. Podsjetivši da je bl. Marko živio u doba „kada su u Ugarskoj
Kalvinci nasrtljivo ustajali protiv katolika“ Stepinac poziva vjernike na nasljedovanje njegova
primjera i danas kada „udaraju na Crkvu katoličku valovi sa svih strana; valovi krivovjerja i
bezboštva. Čas podmuklo, čas otvoreno, sad štampom, sad živom riječju, katkada pod plaštem
narodnih probitaka, katkada pod izlikom društvenog napretka, ali svi ti udarci smjeraju jednome
cilju – da poruše rimokatoličku Crkvu“7.
5 Više o Katoličkoj akciji u Guberina (1935) i Nagy (2015).
6 BATELJA, Juraj (ur.), Vjernost Papi zapečatio krvlju, Sluga Božji Alojzije Stepinac – Glasnik Postulature, god.
II., br. 3, Zagreb, 8. svibnja 1995., str. 50-53.
7 Isto, str. 51.
Ako promotrimo vrijeme i povijesni kontekst u kojem je propovijed izrečena, onda treba
reći da se tih godina Hrvatska nalazi u sastavu Kraljevine Jugoslavije, koju je tisak u danima
njezina osnutka 1929. nazvao „monarho-fašističkom diktaturom kralja Aleksandra
Karađorđevića“8. Tridesete godine ujedno su i doba kada se u hrvatskom društvu uspješno šire
marksističke ideje. Više je razloga za potonju tvrdnju, poput „sklonosti socijalnim temama u
vrijeme svjetske ekonomske krize“ pa do mišljenja da je „jugoslavenski režim namjerno
propuštao raspačavanje marksističke literature da bi otupio oštricu otpora u hrvatskim
krajevima“9. Sukladno tomu, vrlo je vjerojatno da su „udarci“ koje Stepinac navodi u vezi s
marksističkim i svakim drugim ideološkim obrascem u kojem se zrcale ateizam, materijalizam
i razaranje temeljne civilizacijske ustanove. U prilog tomu govore i neki drugi, prethodni i
naknadni, javni istupi. Tako će, primjerice, u govoru Domagojskom društvu 20. studenog 1934.
istaknuti važnost Katoličke akcije i njezino osposobljavanje vjernika laika u vrijeme „kad krive
nauke i organizacije boljševizma, liberalizma, modernizma i masonstva nastoje zarobiti ne
samo duše pojedinaca nego i sve odgojne i naučne zavode, počevši od sveučilišta pa do
osnovnih škola, te prodiru u sve narode i države, što se desilo u Rusiji i Meksiku“10. Još
otvoreniju kritiku komunizmu uputit će u nagovoru rudarima u Mihovljanu 7. lipnja 1936. kada
će ga nazvati „bezbožnim pokretom“ koji „nije niti ljudski niti katolički niti hrvatski“. Ujedno
će pohvaliti rudare na čijem se barjaku nalaze slike sv. Josipa i sv. Barbare, što svjedoči o
činjenici da ne oni žele raditi „pod crvenom moskovskom zastavom, nego pod zastavom svete
Crkve rimokatoličke, u kojoj ste rođeni i odgojeni“.11 Dvije godine kasnije, u nagovoru na
otvaranju Euharistijskog kongresa u Varaždinu, 29. lipnja Stepinac će upozoriti da
„paklene sile hoće da sruše Crkvu Kristovu, vidimo svuda kako se ruše crkve, oltari i križevi,
vidimo kako se ubijaju svećenici u Španjolskoj, Meksiku i Rusiji, vidimo kako se dižu
vlastodršci da sputaju slobodu Crkve Kristove. Te lude misle, da će srušiti Crkvu za koju je
Krist rekao, da je ni vrata paklena neće nadvladati! I kod nas Crkva nailazi na poteškoće u
vršenju apostolske misije koju joj je dao Krist: Masonerija, ta paklena družba, nastoji
onemogućiti Katoličkoj crkvi svaki utjecaj na odgoj djece, posebice na škole. (...) Ali
poručujemo im iz ovoga hrama: „Christus vincit – Krist pobjeđuje!“12
8 NOVAK, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str.
163.
9 KLJAIĆ, Stipe, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929-1945.), Hrvatski
institut za povijest, Zagreb, 2017., str. 231.
10 BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1934.-1940.), str. 33.
11 Isto, str. 104.
12 Isto, str. 249.
1.2. Posjet Križevcima i otvorenje župe na zagrebačkoj Trešnjevci
Iako nemamo uvid u cjeloviti sadržaj propovijedi koju je nadbiskup Stepinac održao 20.
lipnja 1936. u Križevcima, pa stoga nije ni moguće donijeti zaključke o tome je li se Stepinac i
u tom slučaju osvrnuo i na primjer života sv. Marka, uputno je spomenuti i taj događaj zbog
same činjenice što je on održan u rodnom kraju sv. Marka Križevčanina. Iz izvještaja Hrvatske
straže13 doznaje se da je Stepinac u Križevcima „svečano dočekan 19. lipnja“ te da je sutradan
20. lipnja podijelio svetu pričest, a u „11 sati slavio pontifikalnu misu uz svečanu i brojnu
asistenciju“14. Tom je prigodom u propovijedi naglasio „da se u ljubavi prema Hrvatskoj ne da
ni od koga natkriliti“ – rečenicu koja će kasnije poslužiti kao epitaf na grobu bl. Alojzija
Stepinca u zagrebačkoj katedrali (v. Prilog A). Iz izvještaja katoličkog dnevnika može se
pročitati i da je „u 18 sati poslije podne Nadbiskup [je] u pratnji vladike Njaradija i ostalih
uzvanika posjetio gimnaziju, potom srednju poljoprivrednu školu“, o čemu svjedoči i uspomena
na taj događaj (v. Prilog B).
Stepinac će 7. studenog 1937. otvoriti novu župu u Zagrebu, posvećenu upravo bl.
Marku Križevčaninu te će tom prigodom izreći propovijed. Iz njezina sadržaja može se uvidjeti
da je to šesta nova župa u Zagrebu, kao i to da je župna crkva već trebala biti izgrađena, no to
nisu dozvolile „razne neprilike“. Taj Stepinčev „prigovor“ neće uroditi plodom u skorije
vrijeme. On će, naime, novoizgrađenu župnu crkvu na zagrebačkoj Trešnjevci blagosloviti tek
21. prosinca 1941. Stepinac se još 1936. u govoru prigodom otvaranju nove župe u zagrebačkoj
Miramarskoj ulici požalio da se „naši protivnici [se] protive gradnji župnih crkava, premda smo
mi to jasno obrazložili. Mi možemo ponovno protumačiti, ali ako oni to i opet ne razumiju, to
mi nismo krivi. Mnogi se pitaju čemu osnivamo nove crkve? A mi im odgovaramo: da hoćemo
da se štuje ime Božje“15. U istom govoru naglašava da će „za kratko vrijeme Zagreb imati dosta
crkvi, jer Zagreb treba da bude katolički grad. Ne bojimo se komunista i bezvjeraca, jer pobjeda
je naša. Bog će hrvatski narod voditi kao i do sada“16.
13 Prvi broj Hrvatske straže izašao je 2. srpnja 1929. Zadaća tog katoličkog dnevnika bila je informirati čitatelje o
javnom životu u domovini i svijetu, o političkim, društvenim i gospodarskim prilikama, a napose o djelovanju
Katoličke crkve u hrvatskim krajevima i raznim stranama svijeta. (Usp. KRIŠTO, Jure, Hrvatski katolički pokret
1903. – 1945., Glas Koncila i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., str. 186.
14 Hrvatska straža, 23. lipnja 1936., u: BATELJA, Juraj (ur.), Ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za
novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost, Blaženi Alojzije Stepinac – Glasnik Postulature, god.
XXII., br. 1, Zagreb, 10. veljače 2015., str. 6-7.
15 Isto, str. 115.
16 Isto.
Na otvorenju župe bl. Marka Križevčanina Stepinac će reći da „je vrijeme, da i mi
hrvatski katolici počnemo malo više misliti na neznane junake naše svete vjere, koji su nikli u
našoj sredini, na našoj rodnoj grudi. (...) A među takovima je i bl. Marko Križevčanin, mučenik;
sin našega naroda, sa tla ove starodrevne naše biskupije“17. Nadalje ga Stepinac ističe kao
„sjajni primjer žive vjere katoličke i neslomive vjernosti Apostolskoj Stolici upravo današnjem
naraštaju“ te da ga u „u toj njegovoj vjernosti nisu bila kadra pokolebati niti velika obećanja
niti velike grožnje. (...) Prihvaćajući radije slavnu smrt, nego i preziran život, dobrovoljno je
išao u smrt.“18 Nadbiskup Stepinac ponovno će 6. prosinca 1937. svetog Marka Križevčanina
istaknuti kao primjer vjernosti Petrovoj stolici, svetom ocu papi. U nagovoru kod oproštaja s
apostolskim nuncijem kardinalom Pelegrinettijem poručuje „da nas nikada neće uplašiti bura,
koja se danas sa svih strana diže na Petrovu lađicu“19. Stepinac se ovdje referira na evanđeoski
ulomak u kojem Isus uslijed oluje koja se digla dok je sa svojim učenicima plovio
Genezaretskim jezerom, smiruje vjetar i more20, pa nastavlja:
„A kad Gospod toga i ne bi učinio, budite uvjereni, da će se uz milost Božju, među hrvatskim
katolicima naći ne jedan nego tisuće, koji će znati, ako bi kada ustrebalo, umirati za Krista i
Crkvu Njegovu, kao što je Marko Križevčanin ili Nikola Tavelić i drugi nebrojeni neznani junaci
svete vjere, kroz ovih trinaest vijekova, otkako nas je ruka Božja privezala uz Petrovu
pećinu!“21.
Stepinac je i inače u svojim javnim istupima često povezivao i ujedinjavao
starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja22 te ih aktualizirao i stavljao u kontekst vremena
u kojem je djelovao.
1.3. Stepinčeva zauzetost oko kanonizacije dvojice hrvatskih mučenika
Marko Križevčanin proglašen je svetim 2. srpnja 1995. godine. Svetim ga je proglasio
papa Ivan Pavao II., naglasivši na misi kanonizacije kako sv. Marko Križevčanin poput
17 Isto, str. 200.
18 Isto, str. 201.
19 Isto, str. 206.
20 Usp. Mk 4, 35-41.
21 BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1934.-1940.), str. 206.
22 Usp. BATELJA, Juraj, Starozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca. Crkva u
svijetu, god. XLVII, br. 3, Zagreb, 2013., str. 302-330.
„Dobrog pastira u trenutku opasnosti nije napustio svoje stado, nego je ostao u službi naroda
Božjeg nudeći svijetli primjer vjernosti Kristu i njegovu vlastitom poslanju“23.
Premda je žarka želja nadbiskupa Stepinca bila da Marko Križevčanin bude kanoniziran
zajedno s Nikolom Tavelićem, jeruzalemskim mučenikom, njihova proglašenja svetim nije
doživio. No to ne umanjuje njegovu ulogu u promicanju njihova štovanja u hrvatskom narodu
i šire. I ne samo Tavelića i Križevčanina. Jer Stepinac još 7. rujna 1937. piše u okružnici da „svi
narodi štuju posebnim načinom svoje svece, pa je pravo da i mi Hrvati iskazujemo posebno
štovanje prema onim svjedocima Božjim koji su potekli iz njihove sredine“24, dok o njegovoj
posebnoj zauzetosti za kanonizaciju Tavelića i Križevčanina svjedoči izjava od 28. lipnja 1939.
U njoj govori sljedeće:
„A ja bih želio, da se paralelno s akcijom za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića vodi i akcija za
kanonizaciju bl. Marka Križevčanina. Obojica su mučenici, pa je i procedura, koju predviđamo,
slična. Bl. Nikola Tavelić je iz južnih hrvatskih krajeva, a bl. Marko Križevčanin iz sjevernih,
onaj je borac protiv krivovjerja s istoka, a bl. Marko borac protiv krivovjerja sa zapada
(protestantizma)...“25
Na kraju izjave stoji da će Stepinac „podnijeti molbu u ime cijelog Episkopata i u ime
cijelog hrvatskog naroda, da kanonizacija bude po mogućnosti o Petrovu g. 1941.“ Osim toga,
Stepinac najavljuje hrvatsko hodočašće u Rim u studenom te godine (1939.), „koje će nositi
molbu s potpisima hrvatskog naroda Svetom Ocu“26. Spomenuto hodočašće se održalo, o čemu
svjedoči naslovnica Jutarnjeg lista od 15. studenog 1939. (v. Prilog C). Iz priloga saznajemo
da je u Rim hodočastilo oko 250 vjernika, na čelu s nadbiskupom Stepincem. Novinar izvještava
da je „važnost ovog hodočašća dvojaka. Jedno je u tome što je katolički episkopat Jugoslavije
svečanom deklaracijom zatražio kanonizaciju blaženog Nikole Tavelića Šibenčanina, prvog
hrvatskog mučenika koji je umro prije 500 godina mučeničkom smrću u Jerusalimu i drugo u
tome što se tome pridružio posebnom izjavom predsjednik dr. Vladko Maček“27.
U lipnju sljedeće, 1940. godine Stepinac blagoslivlja temeljni kamen crkve bl. Marka
Križevčanina na zagrebačkoj Trešnjevci te u svojoj propovijedi izriče kritiku na račun onih koji
23 IVAN PAVAO II, Concelebrazione Eucaristica per la Canonizzazione dei tre „Martiri di Košice“ (2. 7.
1995.), https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/it/homilies/1995/documents/hf_jp-
ii_hom_19950702_kosice.html (20. 2. 2022.)
24 BATELJA, Juraj (ur.), Slava mučenika, Sluga Božji Alojzije Stepinac – Glasnik Postulature, god. II., br. 4,
Zagreb, 11. listopada 1995., str. 69.
25 BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1934.-1940.), str. 323.
26 Isto, str. 323.
27 S. N., POKLONSTVO HRVATA SV. OCU PAPI, Jutarnji list, god. XXVIII., br. 9990, 15. studenog 1939., str. 1.
su se protivili gradnji crkve, jer da bi „bilo bolje, da grade bolnicu!“ Odgovara im da „mi
trebamo crkvu! I upravo danas više nego ikada, da u njoj sklapamo i dižemo ruke k Bogu
milosrđa, dobrote i ljubavi, da nam dade za budućnost što nam treba i za dušu i za tijelo“28.
Zaključujući propovijed osvrće se na titulara crkve, bl. Marka Križevčanina – „sina našeg
naroda i naše domovine“ kojeg Stepinac zaziva da moli za svoj narod: „Molimo ga da nam
isprosi milost, da Isus Krist ostane vazda ugaoni kamen cjelokupnog hrvatskog narodnog
života, jer znamo da nema drugog imena pod nebom u kojem bismo se mogli spasiti osim Isusa
Krista, kojemu slava i čast u vijeke.“29
Posljednji javni istup nadbiskupa Stepinca u prvom promatranom vremenskom
razdoblju odnosi se na nagovor na otvorenju 4. hrvatskog socijalnog tjedna u zagrebačkoj
katedrali, 3. studenog 1940. Tada će kazati kako „brojna i dobra djeca znače dobre fizički i
moralno zdrave buduće obitelji“ te da „fizički i moralno zdrave obitelji znače fizički i moralno
zdrav narod“30. Zatim će Stepinac početi nabrajati primjere velikih i značajnih ličnosti iz redova
hrvatskog naroda, ustvrdivši pritom da su svi oni „izdanci kršćanskih obitelji“. Od hrvatskih
knezova i kraljeva, plemića i zaslužnih velikih pjesnika i umjetnika – Gundulića, Marulića,
Klovića, učenjaka poput Boškovića i Bulića, predstavnika hrvatskih seljaka poput Matije
Gupca, „velikih žena“ poput Katarine Zrinske i kraljice Jelene pa sve do svetih ljudi – Tavelića,
Kažotića, Marka Križevčanina, Gracija i Hosane. Nakon toga, Stepinac još jednom zaključuje
da „bez brojne i čestite djece, neće biti ni brojnih i čestitih pojedinaca, neće biti ni obitelji, a
bez brojnih i čestitih obitelji ne će biti ni brojnoga jakoga i zdravoga te za život sposobnog
naroda“31.
28 BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1934.-1940.), str. 413.
29 Isto, str. 415.
30 Isto, str. 483.
31 Isto, str. 483-484.
2. VJERNOST KATOLIČKOJ CRKVI POD SVAKU CIJENU
Jednaka predanost nadbiskupa Stepinca da se cijeli javni i privatni život Hrvatske
preporodi prema Kristovim načelima vidljiva je i sadržaju njegovih javnih istupa u razdoblju
od 1941. do 1946. No Stepinčevo javno djelovanje tih godina valja staviti u povijesni kontekst.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941., nadbiskupovi javni istupi često se tematski
usmjeruju prema osudi bezbožne rasističke ideologije, uzaludnosti pokušaja uspostave novih
društvenih poredaka koji ne poštuju Božje zakone, zauzimanju za poštivanje dostojanstva svake
ljudske osobe bez razlike te isticanju besmisla rata i njegovim pogubnim posljedicama. Među
njima nalazimo tek dva (2) Stepinčeva javna istupa koja će kontekstualizirati košičkog
mučenika sv. Marka.
2.1. Uzor u spašavanju duša od propasti
Jedan od njih je propovijed prigodom proslave svjetskog kongreganističkog dana,
četrdesetogodišnjice Kongregacije učiteljica i primanja učitelja u Marijinu kongregaciju,
održana 14. svibnja 1944. godine u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Stepinac pritom upozorava
vjernike na posljedice otuđenja od Boga i Katoličke crkve, koje između ostalog rezultira
trenutačnom ratnom anarhijom:
„A što ćemo mi reći za ovo naše doba, u kojemu živimo? Ne opetuje li i ono s Faureom nama
katolicima: 'Mi fućkamo na vaše pobožnosti, na vaše dogme, na vaše vječno blaženstvo. Mi
hoćemo udobno živjeti na zemlji, biti slobodni i prosti oko okova vaših dogmi.' I doista, tko ne
vidi, kolike su tisuće ljudi pošle za ovom krilaticom? A posljedak? Anarhija na sve strane, koje
je, po Crkvi smireno i zadovoljno, ljudsko društvo pretvorila u pakao. (...) Nikada do sada nije
valjda Božja čast bila toliko popljuvana, tako gažena i izrugivana, kao u naše dane. Gažena s
lijeva i gažena s desna. Gažena na sveučilišnim katedrama i u zaprašenim tvornicama. Gažena
u obiteljima, gažena u javnom životu. A pravilo je, da se Bog ne da trajno ismjehivati.“32
U sljedećim redcima Stepinac će govoreći o osobinama Marijinih kongregacija reći da
je njihova „prva velika vrijednost (...) što ljude podupiru u radu oko samoposvećenja“. U tom
će kontekstu kazati da se „nimalo zato ne čudimo, kad u analizama kongregacija nailazimo na
imena velikih svetaca, kao što su sv. Franjo Saleški, sv. Petar Kanizije, sv. Karlo Boromejski,
bl. Marko Križevčanin i toliki drugi“33 pa nastaviti:
32 BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb,
2012., str. 321.
33 Isto, str. 323.
„A baš osobna svetost jest najbolja garancija jednog uspješnog apostolata, napose u ovim teškim
današnjim prilikama. (...) Koji je predstavnik 'etičkog pokreta' ili 'laičkog morala', učinio za
poboljšanje ljudskog društva ono, što je učinio jedan sv. Ivan Bosco? Koji je predstavnik etičkog
pokreta ili laičkog morala učinio za čovječanstvo ono, što je učinio jedan Petar Kanizije, Karlo
Boromejski, Franjo Saleški, sv. Vinko Paulski, Marko Križevčanin i toliki drugi, koji su svojim
neumornim radom spasili milijune ljudi od propasti i vremenite i vječne.“34
Drugi i najznačajniji javni istup u razdoblju od 1941. do 1946. odnosi se na propovijed
prigodom blagoslova novoizgrađene župne crkve bl. Marka Križevčanina u Zagrebu. Tog 21.
prosinca 1941. Stepinac je ustvrdio kako je crkva dovršena „usprkos golemim poteškoćama,
koje sa sobom donosi ratno vrijeme“35. U nastavku, Stepinac će s propovjedaonice uputiti tri
molbe bl. Marku Križevčaninu. Sve tri prošnje sadržajno su slične te čak i proročki, zrcale
Stepinčevu spremnost da za Katoličku crkvu, ako bude potrebe, podnese i mučeničku smrt:
„Stoga podižemo danas svoje ruke k njemu: Blaženi Marko Križevčanine, isprosi nam milost
od Boga, da upravo u ovim žalosnim i teškim vremenima što ih proživljava čovječanstvo, Svetu
Crkvu Katoličku, koju je Isus Krist osnovao, iskreno ljubimo, za nju, ako ustreba, i trpimo, za
nju, ako bi kada ustrebalo, i umremo.“36 Kasnije ističe: „Zato je druga naša molba danas
blaženome Marku Križevčaninu, da svojim svetim zagovorom kod Boga krijepi i jači naše duše,
da nas nikad ne slome patnje ili ne zavedu obećanja, da izdamo onu Crkvu, koju je Isus Krist
ustanovio, da ljude vodi k Bogu.“37
I konačno, tu je i treća molba bl. Marku „da nam isprosi od Boga milost nepokolebivosti,
kakvu je i sam pokazao, ako bi kada trebalo, i za najteži čas. Milost da budemo spremni prije i
poginuti negoli iznevjeriti se Svetoj Majci Crkvi. Ta bi kušnja bila najteža za svakog čovjeka“38.
2.2. Odjeci blagoslova novoizgrađene crkve bl. Marka Križevčanina 1941. u odabranom
tisku
Prema prvom popisu tiskovina u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj iz studenog
1942., na području države izlazi 8 dnevnika, 25 tjednika i 19 mjesečnika u Zagrebu, 17 tjednika
34 Isto.
35 Isto, str. 140.
36 Isto.
37 Isto, str. 142.
38 Isto.
i 14 mjesečnika u pokrajini te drugi dvomjesečnici i povremena izdanja, sveukupno 140
„tiskopisa“.39 Pritom od važnijih tiskovina toga doba treba spomenuti Hrvatski narod, Novi list
koji u studenom 1941. mijenja ime u Nova Hrvatska40, Hrvatski list – jedini list koji je bio i
ostao u privatnom vlasništvu, tj. dioničkog društva za vrijeme čitavog trajanja NDH41, Narodne
novine te tjednike Spremnost i Nedjeljne vijesti, informativni tjednik u izdanju Hrvatskog
novinarskog društva koji u lipnju 1943. mijenja ime u Novine. Kada je riječ o katoličkoj
periodici, početkom 1941. izlazilo je 79 katoličkih tiskovina, od kojih je 1943. prema popisu
Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda preostalo tek 33.42 Među njima treba izdvojiti
Katolički list, poluslužbeni tjednik Zagrebačke nadbiskupije, Katolički tjednik iz Sarajeva te
Nedjelju – Glasilo za katolički rad, prosvjetu i socijalni život, tjednik koji je izlazio pod
okriljem Križara.
Odjeke blagoslova novoizgrađene crkve bl. Marka Križevčanina 21. prosinca 1941.
nalazimo u nekoliko relevantnih tiskovina tog doba. Tako će, primjerice, dnevnik Hrvatski
narod od 12. prosinca donijeti najavu svečanosti pod naslovom „BLAGOSLOV CRKVE BL.
MARKA KRIŽEVČANINA“. Prilog donosi i fotografiju crkve, dok nepotpisani novinar piše
o vanjskoj vizuri objekta, njegovoj arhitekturi i unutrašnjosti te o sudionicima u izgradnji crkve
(v. Prilog D). Doznajemo, između ostalog, da je glavni oltar „posvećen hrvatskom blaženiku
Marku Križevčaninu, dok su pokrajni oltari posvećeni hrvatskim blaženicima, kao Nikoli
Taviliću, Augustinu Kažotiću, blaženoj Graciji i blaženoj Ozani Kotorskoj“, a pri kraju najave
novinar crkvu ocjenjuje kao „najljepši ukras na jugu Zagreba, koji se upravo razvija“43.
Najavu naslova „BLAGOSLOV CRKVE BL. MARKA KRIŽEVČANINA NA
TREŠNJEVKI“ i iste opreme (fotografije crkve) kao u Hrvatskom narodu, donosi i dnevnik
Novi list/Nova Hrvatska dan prije svečanosti, 20. prosinca. Novinar inicijala „rf“ najavljuje da
će novu crkvu blagosloviti i otvoriti nadbiskup Stepinac, kao i to da će se zajedno s blagoslovom
crkve upriličiti i blagoslov novog zvona, „koje je poklonila ljevaonica zvonova Kvirin Lebiš“44.
39 NOVAK, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, str. 283.
40 JAREB, Mario, Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016.,
str. 584.
41 Usp. GRBELJA, Josip, Uništeni naraštaj. Tragične sudbine novinara NDH, Regoč, Zagreb, 2000., str. 45.
42 Usp. MACUT, Petar, U sjeni križa, samokresa i noža: katolički tisak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Redak,
Split, 2016., str. 59.
43 S. N., BLAGOSLOV CRKVE BL. MARKA KRIŽEVČANINA, Hrvatski narod, god. III., br. 299, 12. prosinca
1941., str. 6.
44 RF, BLAGOSLOV CRKVE BL. MARKA KRIŽEVČANINA NA TREŠNJEVKI, Novi list/Nova Hrvatska, god. I,
br. 232, 20. prosinca 1941., str. 9.
Izvještaje s otvorenja nove crkve, tih dana donose Nedjeljne vijesti/Novine i Katolički
list. Potonji pritom donosi tek propovijed nadbiskupa Stepinca u cijelosti naslova „BLAŽENI
MARKO KRIŽEVČANIN, ISPROSI NAM MILOST, DA CRKVU KRISTOVU ISKRENO
LJUBIMO, ZA NJU TRPIMO I UMREMO!“45, dok će Nedjeljne vijesti/Novine 22. prosinca
donijeti iscrpan izvještaj o svečanosti (v. Prilog E). Prilog nepotpisanog novinara naslova
„BLAGOSLOV CRKVE BLAŽENOG MARKA KRIŽEVČANINA NA SELSKOJ CESTI“ te
podnaslova „KRAJNJI DIO TREŠNJEVKE DOBIO JE LIJEPU I VELIKU CRKVU.
SVEČANOST BLAGOSLOVA OBAVLJENA JE U PRISUTNOSTI MNOGOBROJNOG
NARODA“46. Iz izvještaja se, između ostalog, mogu saznati i neke socijalne prilike kojima je
bio obilježen Zagreb tog doba. Tako stoji da je „ovaj dogadjaj od osobitoga značenja, jer je tim
svečanim činom i opet predana jedna crkva na upotrebu gradjanima najsiromašnijih četvrti
gradske periferije“47. Autor priloga izražava zadovoljstvo što će „sada mlada župa bl. Marka
pod vodstvom svog vrijednog župnika dr. Milana Petrovića moći u punoj mjeri razviti svoj
blagotvorni rad u pastvi“. Čitatelj može dobiti i uvid u cjelokupno raspoloženje koje je pratilo
ovu svečanost otvorenja:
Današnja svečanost blagoslova počela je u deset sati u jutro. Već prije toga vremena počeli su
se pred crkvom okupljati brojni gradjani, zatim pripadnici ogranaka Katoličke akcije, pripadnici
ogranaka Katoličke akcije, pripadnici mnogih ostalih društava i korporacija, svi pod zastavama.
(...) Točno u deset sati stigao je samovozom nadbiskup Preuzvišeni g. dr. Stepinac, kojega je na
crkvenim vratima dočekalo svećestvo (sic!). (...) U svojoj propovijedi koju je održao pod svetom
misom evocirao je propovjednik uzvišeni lik crkvenog zaštitnika, našega zemljaka i mučenika
bl. Marka i stavio ga za uzor svima pravim vjernicima.“48
45 S. N., BLAŽENI MARKO KRIŽEVČANIN, ISPROSI NAM MILOST, DA CRKVU KRISTOVU ISKRENO
LJUBIMO, ZA NJU TRPIMO I UMREMO!, Katolički list, br. 2, 8. siječnja 1942., str. 20-21.
46 S. N., BLAGOSLOV CRKVE BLAŽENOG MARKA KRIŽEVČANINA NA SELSKOJ CESTI, Nedjeljne
vijesti/Novine, god. I., br. 3., 22. prosinca 1941., str. 5.
47 Isto, str. 5.
48 Isto.
ZAKLJUČAK
Na temelju analizirane građe vidljivo je da kontekstualizacija sv. Marka Križevčanina u
javnim istupima zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u većini slučajeva počiva na
isticanju njegova mučeništva i svijetlog primjera hrvatskom narodu u vjernosti Katoličkoj crkvi
i Petrovoj stolici. To se snažnije nego kod drugih javnih istupa očituje prije svega u Stepinčevoj
okružnici posvećenoj sv. Marku 1935. godine, zatim na otvorenju župe koja nosi ime košičkog
mučenika 1937., blagoslovu kamena temeljca 1940. i konačno, prigodom blagoslova
novoizgrađene crkve na zagrebačkoj Trešnjevci u prosincu 1941. Danas, s vremenskim
odmakom od gotovo 62 godine otkako je Stepinac preminuo, njegove misli o sv. Marku
Križevčaninu ne mogu se interpretirati bez stanovite simptomatičnosti. Obojica su podnijeli
mučeničku smrt, ne želeći pristati na zahtjeve kalvinističkih, odnosno komunističkih
progonitelja. Obojici su u zamjenu za odcjepljenje od Rima nudili povlastice: jednome
materijalna dobra Szeplačke opatije, a drugome tobožnju neovisnost, subvencije, plaće i
posjede za svećenike. I posljednje, premda Stepinac nije umro nasilničkom smrću, iako bi se
sustavni komunistički teror nad njim mogao tako okarakterizirati, on je baš kao i Križevčanin
svoj ovozemaljski život završio s molitvom na usnama i vjerom u pobjedu Kristova evanđelja.
Moglo bi se zaključiti da Stepinca i Križevčanina razdvaja različito vrijeme, ali mnogo snažnije
povezuje i zbližava isti duh koji se očitovao u njihovu pastirskom djelovanju i koji se sažima u
onoj sv. Ambrozija: Ubi Petrus, ibi Ecclesia. Gdje je Petar, tamo je Crkva.
IZVORI I LITERATURA
AKRAP, Gordan, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Jurja, Glas
Koncila, Laser plus, Zagreb, 2016.
ANIĆ, Tomislav, Geneza negativnog mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945., u: MAJNARIĆ,
Ivan, KEVO, Mario, ANIĆ, Tomislav (ur.), Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu
Drugoga svjetskog rata i poraća, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagrebačka nadbiskupija,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016. str. 31-78.
BATELJA, Juraj (ur.), Ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu,
nego je ona moralna i etička dužnost, Blaženi Alojzije Stepinac – Glasnik Postulature, god.
XXII., br. 1, Zagreb, 10. veljače 2015., str. 6-7.
BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1934.-1940.), Postulatura blaženog Alojzija
Stepinca, Zagreb, 2000.
BATELJA, Juraj, Propovijedi, govori, poruke (1941. – 1946.), Postulatura blaženoga Alojzija
Stepinca, Zagreb, 2012.
BATELJA, Juraj (ur.), Slava mučenika, Sluga Božji Alojzije Stepinac – Glasnik Postulature,
god. II., br. 4, Zagreb, 11. listopada 1995., str. 69.
BATELJA, Juraj, Starozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija
Stepinca, Crkva u svijetu, god. XLVII, br. 3, Zagreb, 2013., str. 302-330.
BATELJA, Juraj (ur.), Vjernost Papi zapečatio krvlju, Sluga Božji Alojzije Stepinac – Glasnik
Postulature, god. II., br. 3, Zagreb, 8. svibnja 1995., str. 50-53.
BENIGAR, Aleksa, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila i Hrvatska franjevačka
provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1993.
GRBELJA, Josip, Uništeni naraštaj. Tragične sudbine novinara NDH, Regoč, Zagreb, 2000.
GUBERINA, Ante, Katolička akcija, Nova tiskara Vrček i dr., Sarajevo, 1935.
HARRIS, Robin, Stepinac. His Life and Times, Gracewing, Leominster, 2016.
IVAN PAVAO II, Concelebrazione Eucaristica per la Canonizzazione dei tre „Martiri di
Košice“ (2. 7. 1995.), https://www.vatican.va/content/john-paul-
ii/it/homilies/1995/documents/hf_jp-ii_hom_19950702_kosice.html (20. 2. 2022.)
JAREB, Mario, Mediji i promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2016.
KLJAIĆ, Stipe, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929-
1945.), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.
KRIŠTO, Jure, Hrvatski katolički pokret 1903. – 1945., Glas Koncila i Hrvatski institut za
povijest, Zagreb, 2004.
MACUT, Petar, U sjeni križa, samokresa i noža: katolički tisak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
Redak, Split, 2016.
NAGY, Božidar, Rukopisi: Orlovstvo, Katolička akcija, Razni spisi, Postulatura za
kanonizaciju blaženoga Ivana Merza, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Glas Koncila, Zagreb,
2015.
NOVAK, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Golden marketing-Tehnička knjiga,
Zagreb, 2005.
RF, BLAGOSLOV CRKVE BL. MARKA KRIŽEVČANINA NA TREŠNJEVKI, Novi list/Nova
Hrvatska, god. I, br. 232, 20. prosinca 1941., str. 9.
S. N., BLAGOSLOV CRKVE BL. MARKA KRIŽEVČANINA, Hrvatski narod, god. III., br. 299,
12. prosinca 1941., str. 6.
S. N., BLAGOSLOV CRKVE BLAŽENOG MARKA KRIŽEVČANINA NA SELSKOJ CESTI,
Nedjeljne vijesti/Novine, god. I., br. 3., 22. prosinca 1941., str. 5.
S. N., BLAŽENI MARKO KRIŽEVČANIN, ISPROSI NAM MILOST, DA CRKVU KRISTOVU
ISKRENO LJUBIMO, ZA NJU TRPIMO I UMREMO!, Katolički list, br. 2, 8. siječnja 1942.,
str. 20-21.
S. N., POKLONSTVO HRVATA SV. OCU PAPI, Jutarnji list, god. XXVIII., br. 9990, 15.
studenog 1939., str. 1.
SUMMARY
The public appearances of Archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac - speeches, circular letters,
epistles and homilies - are imbued with current social, political and ecclesiastic topics. Thus,
they represent a fertile ground for researchers who want to understand the context of the time
in which Archbishop Stepinac lived and worked, but also the Catholic Church in Croatia. This
paper analyzes the publicly written and spoken words of Archbishop Stepinac from his
appointment as Archbishop Coadjutor in 1934 to his conviction in a communist court in 1946,
with special emphasis on those speeches that inspired the saintly example of the Košice martyr
Marko Križevčanin. Although they operated in different historical and social circumstances,
the lives of the two deserving Croats are essentially determined by two characteristics: fidelity
to the Catholic Church and devotion to the Holy Father the Pope at all costs, including life.
Keywords: Archbishop Alojzije Stepinac, Marko Križevčanin, Public Appearances
PRILOZI
Prilog A
Epitaf na grobu bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali (Izvor: zg-nadbiskupija.hr)
Prilog B
Uspomena na posjet nadbiskupa Stepinca Križevcima 1936.
Prilog C
Naslovnica Jutarnjeg lista od 15. studenog 1939.
Prilog D
Najava Hrvatskog naroda od 12. prosinca 1941.
Prilog E
Izvještaj Nedjeljnih vijesti/Novina od 22. prosinca 1941.