Content uploaded by Andrea Radošević
Author content
All content in this area was uploaded by Andrea Radošević on Dec 20, 2022
Content may be subject to copyright.
213
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
1 U čitateljskoj je zajednici naglasak na aktivnom čitanju svih njezinih članova: prevoditelja,
pisara, svećenika i naručitelja, tj. ona obuhvaća "sve sudionike u usmenoj ili pisanoj izvedbi, tj. u
nastajanju, transmisiji i daljnjem korištenju tekstova (naručitelji, prevoditelji, pisari, kompilatori,
čitatelji, slušatelji)". U kontekstu hrvatskoglagoljske književnosti ona zapravo dobrim dijelom
odgovara pojmu glagoljaši, uz bitnu naznaku kako se tim pojmom znatno jače ističe proces
čitanja koji predstavlja važan čimbenik u nastajanju tekstova, njihovu oblikovanju, a posredno
i izvođenju. Vidi A. RADOŠEVIĆ, 2016, 437–441; A. RADOŠEVIĆ – M.-A. DÜRRIGL, 2020;
M.-A. DÜRRIGL, 2021.
ANDREA RADOŠEVIĆ
CITATNOST U KOLOFONU
GLAGOLJAŠA POPA TOMAŠA PETRINIĆA
Andrea Radošević UDK: 091:003.349.1(497.5Bužani)
Staroslavenski institut Izvorni znanstveni članak
Demetrova 11 Ur.: 2022-07-28
HR 10000 Zagreb
aradosevic@stin.hr
Petrinićev zbornik iz 1503. godine pisan kurzivnom glagoljicom jedan je od
predstavnika ličke (u užem smislu buške) glagoljaške rukopisne baštine. Sastoji od
različitih tekstova u kojima se tumače evanđelja, a većina rukopisa odnosi se na hrvatski
prijevod Korizmenjaka Jakova da Voragine. Na kraju zbornika njegov pisar/kompilator
pop Tomaš Petrinić iz Banj Dvora u Bužanima ostavlja dug kolofon sastavljen od
citatnoga odlomka iz čuvenoga moralno-didaktičnoga traktata Cvijeta kreposti i vlastitih
komentara. Na primjeru Petrinićeva kolofona, koji se u ovome radu prvi put analizira,
cilj je istražiti odnos glagoljaških pisara/kompilatora prema vlastitom stvaralaštvu.
Utvrđivanjem autoreferencijalnih detalja u kolofonu, i općenito povezanosti sadržaja
citatnoga i komentatorskoga dijela, namjera je pokazati kako se pop Tomaš Petrinić svojim
postupcima može dijelom opisati kao kasnosrednjovjekovni kompilator/pisar.
Ključne riječi: lički glagoljski rukopis, kompiliranje, kolofon, Tomaš Petrinić, Buška
županija (Bužani)
Uvod
Glagoljski rukopisi danas nam izravno svjedoče o umijeću prepisivanja,
pamćenja i kompiliranja hrvatskih glagoljaša, odnosno pripadnika glagoljaške
zajednice.1 U njima se, naime, nalaze tekstovi koji su unutar navedene zajednice
214
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
bili smatrani "najpotrebnijim i najsvrsishodnijim", odnosno oni koji su bili
namijenjeni široj publici.2
Na konačan izgled prevedena, a potom prepisivana (i kompilirana),
teksta utjecalo je pamćenje prevoditelja, ali i pamćenje kompilatora i pisara.3
Naime, umijeća čitanja/slušanja, kompiliranja (skupljanja) i pamćenja bila su
tijesno povezana.4 Proširenje prijevoda ili prijepisa novim tekstovima, kao
i skraćivanje istih za pojedine veće ili kraće cjeline koje su prevoditelju/
kompilatoru/pisaru bile poznate iz drugih izvora izravno govori o važnosti
iskustva pamćenja. Njime je bilo obuhvaćeno dozivanje i potom bilježenje
tekstova iz pamćenja, ali i traganje za pisanim izvorima teksta koji je u
pamćenju ostao sačuvan u nekom djelomičnom obliku.
Zaključci o ovladanosti navedenim umijećima naših glagoljaša
donosili su se na temelju zapisa (kolofona) pojedinih pisara, ali i na temelju
tekstološke i književnopovijesne analize samih tekstova prepisanih na
istaknutim mjestima određena kodeksa. Tako A. Zaradija Kiš u opširnim
kolofonima čuvenoga ročkoga glagoljaša Šimuna Grebla u kojim se iznose
upute, upozorenja, spominju priznanja za piščev rad prepoznaje "razvijenu
historiografsku svijest pisara glagoljaša i spoznaju njegove odgovornosti
prema odabranome zanimanju".5 Upravo su zapisi u rukopisima Šimuna
Klimantovića bili temelj za istraživanje njegova odnosa prema tekstu, kao i
odnosa prema vlastitom radu.6 S druge strane, polazeći od pretpostavke kako
djelo prepisano na prvim stranicama Petrisova zbornika predstavlja ključ za
čitanje toga najopsežnijeg i tekstualno najraznolikijeg glagoljskoga kodeksa,
M.-A. Dürrigl je pojedine savjete iznesene u više različitih poglavlja tumačila
kao upute za njegovo ispravno čitanje, ali i kao uvjetno rečeno svojevrsne
autoreferencijalne detalje.7
Analizom kolofona iz Petrinićeva zbornika iz 1503. nastoje se proširiti
spoznaje o glagoljaškim pisarima/kompilatorima. Izdvajajući se jednim svojim
dijelom od ostalih poznatih zapisa, točnije onim dijelom kojim izravno potvrđuje
iskustvo pamćenja, ovaj se Petrinićev zapis pokazao dobrim polazištem u
istraživanju ovladavanja različitim umijećima hrvatskih glagoljaša.
2 E. HERCIGONJA, 1994, 197. Prema M.-A. DÜRRIGL, 2021, 248.
3 Vidi A. RADOŠEVIĆ – M.-A. DÜRRIGL, 2020, 212; M.-A. DÜRRIGL 2021. O pamćenju
i utjecaju ars memoria vidi i K. ŠTRKALJ DESPOT, 2010.
4 M. CARRUTHERS – J. ZIOLKOWSKI, 2016, 5; L. DAVIS 2019, 41.
5 A. ZARADIJA KIŠ, 2006.
6 I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008.
7 M.-A. DÜRRIGL, 2016.
215
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
U ovome radu na kompiliranje u širem smislu gledamo kao na
korisno skupljanje i organiziranje znanja kojim se ono nastoji učiniti
pristupačnijima,8 odnosno u užem smislu na skupljanje tekstova poučna i
korisna sadržaja. Upravo ovo značenje postaje dominantnim od 13. st. kada
"compilatio označava formu pisanja i načina olakšavanja pristupa građi".9
Cilj je pokazati kako pop Tomaš Petrinić odgovara Minnisovu tumačenju
kasnosrednjovjekovnih kompilatora koji na tuđim mišljenjima (citatima)
gradi svoja stajališta.10
Zbornik popa Tomaša Petrinića u kontekstu buškoga glagoljaštva
Pop Tomaš Petrinić jedan je od poznatih ličkih glagoljaša koji je djelovao
na prostoru Buške županije, odnosno Bužana. Početkom 16. st. sastavio je
zbornik za gatanskoga svećenika Matiju Gašćanina koji je bio svećenik u crkvi
sv. Marije u Jeloviku i arhiprezbiter brinjski (držitel crikve svete Marije v Elovici
i arhiprvad Brinski). Tu su utvrdu, koja je imala važnu ulogu i u duhovnom
smislu, Frankopani izgradili na brdu pokraj Brinja, kao "svoje upravno i
obrambeno središte" (oppidum Brine cum castro Jelovik).11 Iz Petrinićeva
kolofona i jedne pravne isprave znamo da je od 1503. do 1512.12 boravio u Banj
Dvoru13 u Bužanima te da je pripadao plemićkom rodu Stupića. Taj je buški rod
po ugledu bio odmah iza Poletčića, a njegovi članovi imali su posjede diljem
Bužana (u Kosinju, Mohlićima, Šćitaru, Banjem Dvoru, Srijanima, Psivićima).
U Petrinićevo vrijeme, krajem 15. st., postaje najbrojnijim buškim rodom
8 D. ŠPORER, 2010, 190.
9 N. HATHAWAY, 1989; M. B. PARKES, 1976, 127–129; D. ŠPORER, 2010, 189–190.
10 A. MINNIS, 1979, 416. Minnis smatra kako čuveno Bonaventurino tumačenje četiriju
načina nastanka knjige (auctor, scriptor, compilator, comentator), izneseno u Komentarima
Sentencija Petra Lombardijskoga nije u potpunosti primjenjivo na kompilatore kasnoga srednjega
vijeka. Bonaventura tako govori da kompilator oblikuje tuđa mišljenja, ali ne dodaje svoja
(addendo, sed non de suo), a auktor poseže za tuđim mišljenjima samo ako želi potkrijepiti neku
vlastitu tvrdnju. Vidi D. ŠPORER, 2010, 97.
11 I. MATAIJA, 2019, 85; S. PAVIČIĆ, 1962.
12 Riječ je o ispravi br. 171 izdanoj 26. i 27. siječnja 1512. u Strijanima pokraj Sinja u kojoj
"povjerenik senjskog kaptola ponovno piše o protuzakonitom uvođenju Pednića u Novakovićev
plemićki posjed". Kada pridoh’ v Banj’ dvor … pri tom’ bi kraljev’ č(lovi)k Matij / Valentić’, pop’
Tomaš’ Petri/nić’, Mikula Jurinić’ i veće / plemenitih’ l(judi) (ACTA CROATICA, 2017, 409)
13 Prema etimološkom tumačenju može se pretpostaviti da je Banj Dvor bilo svojevrsno
središte bana (vjerojatno od 7. do 10. st.) odakle se upravljalo, odnosno izdavalo isprave. (P.
ŠIMUNOVIĆ, 2003, 77) U Banj Dvoru, koji se nalazio na području sela Mlakve pokraj Gornjeg
Kosinja, posjede su imali samo obitelji plemenitih ljudi. (S. PAVIČIĆ, 1962, 68)
216
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
nadmašivši rod Poletčića.14 Osim toga, iz plemena Stupića redovito su birana
dvojica od ukupno četiriju sudaca buškoga rotnoga suda.15
Petrinićev zbornik čuva se u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici (cod. Vindob.
slav. br. 78). Petrinićev zbornik, kako je utvrdio Reinhart, sastoji se ponajviše
od homilija u kojima se tumači biblijski tekst (uglavnom evanđelja), apokrifa
i drugih tekstova potvrđenih i u drugim glagoljskim rukopisima: Antoninovu
konfesionalu, te u Petrisovu, Žgombićevu, Grškovićevu, Vinodolskom te možda
čak i Oksfordskom zborniku.16 Najveći dio kodeksa čine propovijedi unesene
iz korizmenjaka Sermones Quadragesimales (fol. 1–71v, 147r–148v) čuvenoga
talijanskoga dominikanca Jakova iz Varazze. Riječ je o jednoj od najpopularnijih
ranih zbirka korizmenih propovijedi iz prijelaza sa 13. u 14. stoljeće, a koja
pripada starijem tipu korizmenjaka u kojem se u prvom redu tumači biblijski
tekst. Na temelju jezične analize Reinhart pretpostavlja da je hrvatski prijevod
korizmenjaka nastao ili prema češkom izvorniku ili prema latinskom rukopisu
sa staročeškim glosama za vrijeme boravka hrvatskih glagoljaša u Češkoj.17
Nekoliko homilija uneseno je iz Homilijara na Matejevo evanđelje (glava 38.,
40. i 47.), dok nekim kapitulima predložak još nije utvrđen.18
Redni brojevi kapitula, odnosno skupljenih tekstova, pojavljuju se u
naslovima unutar samoga kodeksa te u kazalu. Čak sedam kapitula (pri čemu
svaki predstavlja jednog od sedmorice anđela kojima je dano sedam trubalja)
odnosi se na prijepis sedmodijelne homilije (apokrifa) o sedam anđela Apokalipse
nastalom prema Ivanovu Otkrivenju (8,2–11.9). Taj je tekst zapisan i u Zborniku
duhovnog štiva (Arhiv HAZU, sign. IV a 48, fol. 66–73) koji se većinom sastoji od
Antoninova Konfesionala, i u zborniku iz 18. st. (NSK, sign. R 3375).19 U kapitulu
na drugu nedjelju došašća sačuvan je prijevod vrlo popularnog teksta O silasku
Ivana Krstitelja u pakao (Descensus Ioannis Baptistae ad infernos). Riječ je o
novozavjetnom apokrifu nastalom prema grčkom predlošku (BHG 635r) koji se
čuva i u glagoljskom Grškovićevu zborniku (fol. 1–9v) iz 16. st. Slavenska verzija
nastala je na temelju četiri Pseudo-Euzebijieve homilije.20 Nažalost, ovo su dosad
svi poznati podatci o popu Tomašu Petriniću. Možda će neka buduća arhivska
istraživanja otkriti još pokoju crticu iz njegova života, kao što su recimo kasnija
14 I. JURKOVIĆ, 2019, 331–322; A. RADOŠEVIĆ, 2022.
15 Vidi A. RADOŠEVIĆ, 2022.
16 J. REINHART, 1996, 396–397.
17 J. REINHART, 1996, 401.
18 J. REINHART, 1996, 396.
19 V. ŠTEFANIĆ, 1970, 26; J. REINHART,1996, 395–397; R. STROHAL, 1917, 79–90.
20 F. J. THOMSON, 1985, 83–84; J. REINHART, 1996, 395.
217
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
arhivska istraživanja pokazala da je jedan drugi buški pisar Broz Kolunić 1505.
imenovan javnim bilježnikom na Rabu (Državni Arhiv u Zadru, Rapski arhiv,
kutija 6).21 Na temelju plemenita podrijetla i spoznaje o aktivnom glagoljanju u
Bužanima možemo samo pretpostaviti da je imao pristup određenom broju knjiga.
Iako su spoznaje o javnom i kulturnom životu njegove županije relativno skromne,
u sljedećem poglavlju na temelju dostupnih tekstova donosi se kratak pregled
buškoga glagoljaštva, s ciljem da se široj javnosti barem donekle približi kontekst
u kojem je djelovao pop Petrinić.22 Danas znamo za samo jedan njegov rukopis,
no uzmemo li u obzir stradavanje buške i drugih ličkih županija, ne možemo u
potpunosti odbaciti mogućnost da je iza sebe mogao ostaviti veći opus.
Glagoljaštvo na prostoru Buške županije (Bužana)
Glagoljašku aktivnost na prostoru Bužana kao jedne od manjih ličkih
županija23 pratimo od druge polovice 14. stoljeća pa do dvadesetih godina 16.
st.24 Ta je Buška, katkad nazivana i Bužanska, županija obuhvaćala područje
donjeg toka rijeke Like. Graničila je s trima većim ličkim županijama: na sjeveru
s Gackom, na istoku s Krbavom, na jugu s Likom, dok su njezine zapadne granice
bile omeđene Velebitom.25 U Buškoj županiji vladali su Frankapani i Kurjakovići
od plemena Gusić, a tamošnji plemeniti rodovi nastojali su se u jednoj mjeri
othrvati njihovoj apsolutnoj prevlasti.26 S turskim osvajanjima Bužana tijekom
kojih su razoreni sakralni objekti te iseljena većina stanovništva dolazi do
nagloga prekida glagoljaške kulture toga dijela Like. Zlatno doba hrvatskoga
glagoljaštva tada je osim u Bužanima nasilno završilo na većem dijelu ličkoga
područja. Izostanak višestoljetnoga glagoljaškoga kontinuiteta koji nalazimo
na kvarnerskom, istarskom i zadarskom prostoru samo je jedan od razloga vrlo
slabe zastupljenosti pojma "buškoga glagoljaštva" u općim prikazima povijesti
hrvatske kulture. Više je uzroka koji su doveli do oblikovanja takve skromne
slike, bitno udaljene od stvarne uloge koje je glagoljaštvo imalo u Bužanima:
nestanak cijele županije, zatim brojnih tadašnjih naziva naselja i utvrda te
nepovratni odlazak starosjedilačkoga stanovništva. Zbog svih tih okolnosti
21 P. RUNJE, 2007; I. PETROVIĆ, 2009, 543.
22 Iscrpniji pregled vidi u A. RADOŠEVIĆ, 2022.
23 Manjim ličkim županija pripadale su Brinjska, Hotučka, Lapačka, Nebljuška. Odorjanska
i Unska. (Ž. HOLJEVAC, 2009, 49)
24 Buška županija nestaje početkom 16. st. kada Osmanlije zauzimaju većinu ličkih županija,
izuzev Gacke i brinjskog kraja. Vidi Ž. HOLJEVAC, 2009, 430.
25 A. BIRIN, 2015; H. KEKEZ, 2012, 97.
26 I. JURKOVIĆ, 2019, 331.
218
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
utvrđivanje glagoljaške aktivnosti toga područja znatno je složenije i zahtjevnije
od primjerice one nastale u istarskom ili kvarnerskom podneblju.
U Bužanima je nastalo više liturgijskih knjiga (misala i brevijara), zbornika
raznovrsnog štiva, pravnih isprava buškoga rotnoga stola, epigrafskih spomenika
i dr. Glagoljaši iz Bužana pojavljuju se kao pisari, naručitelji i kompilatori
koji održavaju kontakte s glagoljašima iz drugih ličkih županije te s onima iz
primorskih krajeva, zatim kao svećenici (učitelji) u Istri te kao članovi zajednice
glagoljaša trećoredaca, među kojima nalazimo i nekoliko vrlo istaknutih.
Najraniju potvrdu buškoga glagoljaštva još u 14. stoljeću predstavlja
fragment misala iz Podbrezja u Sloveniji.27 Na donjoj margini, nažalost, oštećene
stranice s čitanjima namijenjenih 24. nedjelji po duhovima nalazi se zapis iz 1374.
godine u kojem se pojavljuju imena dvojice svećenika: popa Jurja iz Srakvine i
popa Martina iz Buka. Kako fragmentu nedostaje dio donje sredine lista zasad
je teško zaključiti je li se misal, koji najvjerojatnije pripada krbavskoj pisarskoj
školi u sklopu koje je nastao i Misal kneza Novaka (1368.), do navedene godine
koristio u tim dvama selima koja su pripadala kosinjskom vlastelinstvu ili je baš
te godine kupljen za liturgijske potrebe.28
Osim misala, s buškim područjem povezujemo više hrvatskoglagoljskih
brevijara nastalih u drugoj polovici 15. stoljeća. Prvi je Bribirski brevijar (1470.)
čiji je pisar boravio u blizini Hoteša, današnjega Oteša, u Bužanima.29 Drugi je
Vatikanski deseti brevijar (1485.) koji je za domina Jurša Parabočića iz Bužana
dovršio domin Mihovil u svojoj kući u Bribiru. S Bužanima bi se posredno
mogao djelomice povezati i Drugi novljanski brevijar (1495.) koji je najvećim
dijelom pop Martinac, uz još četiri pisara, pisao po narudžbi priora pavlinskoga
samostana sv. Marije na Ospu u Novom, Franka Budišića.30 Taj je naručitelj,
kako pokazuje više pravnih isprava, prije same Krbavske bitke i nekoliko godina
poslije boravio u pavlinskom samostanu u Zažićnom.31 Sam brevijar nastaje za
27 J. ZOR, 2008.
28 Ta se dva sela spominju u dvjema pravnim ispravama u Acta croatici (br. 123 i br. 151):
Najprvo nam da svoj grad Kosinj osebujni, ki je v Bužah v Bočaći k kneštvi buškom, i tolikoj nam
da svoje plemenite plemenšćine: najprvo Šrakvinu, selo drugo pol Buk, treto selo Botuke, četerto
selo Hotilju vas (ACTA CROATICA, 2017, 352–353); Vidi i A. RADOŠEVIĆ, 2022.
29 Vidi više u A. RADOŠEVIĆ, 2022.
30 M. A. PANTELIĆ, 1989, 442.
31 Vidi više u A. RADOŠEVIĆ, 2022. Na području Bužana djelovala su dva pavlinska
samostana (onaj koji su Zažićnu Donjem na brdu Gradčini podigli plemeniti Draškovići iz roda
Kršelaca te kosinjski za koji se pretpostavlja da se nalazio na mjestu današnje crkve sv. Petra),
no pavlini su napustili to područje početkom 16. st. uslijed strahovitih turskih provala odlazeći u
primorske krajeve i Novi. (S. PAVIČIĆ, 1962, 64)
219
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
vrijeme njegova boravka u Novom kamo je s ostalim pavilinima pronašao utočište
bježeći od turske opasnosti. Po povratku u Zažićno radi na obnavljanju posjeda
pavlinskoga samostana o čemu svjedoči više ličkih pravnih spomenika: darovnice
Mogorovića (1499.) i kneza Anža Frankapana (1500.) te ugovor o kupovini
zemljišta Bagu (1506.).32 Osim toga, jedan dio plemena Lapčana, kojemu je
pripadao pop Martinac, u Bužane doseljava sredinom 13. st.33 Pripadnici toga
plemstva, uključujući i članove buškoga rotnoga stola, čak su i dva stoljeća po
dolasku u Bušku županiju nastavljali isticati svoje podrijetlo.34 Dosad najpoznatiji
spomenik buškoga glagoljaštva svakako je Kolunićev zbornik iz druge polovice
15. st. Ime je dobio po svojemu pisaru žaknu Brozu (Ambrozu) iz Dubovika u
Bužanima koji je potjecao od Kacitića iz roda Kolunića. Prepisao ga je 1486. u
Knežoj Vasi pokraj Otočca u kući gatanskoga vikara Leonarda, inače naručitelja
toga glagoljskoga kodeksa. Zbornik se sastoji od dvaju vrlo popularnih tekstova
hrvatskoglagoljske književnosti. Prvi je Korizmenjak koji se osim u Kolunićevu
zborniku35 nalazi u još četiri prijepisa nastala u razdbolju od 15. pa sve do početka
17.st.: Greblovu kvarezimalu iz 1498., Korizmenjaku iz Oporta s kraja 15. st.
i Korizmenjaku III a 19 iz prijelaza 15./16. st. te u fragmentarnom prijepisu iz
Fatevićeva zbornika iz 17. st.36 Taj je Korizmenjak, koji je nastao prema još
uvijek neutvrđenom, najvjerojatnije talijanskom, predlošku bio u uporabi na
širokom glagoljaškom području: od Istre na zapadu, Like u sredini te zadarskoga
otočja na jugu.37 Drugi tekst odnosi se na Traktat o sedam smrtnih grijeha38 koji
s Korizmenjakom povezuje tematsko kazalo. Riječ je o hrvatskom prijevodu
jednoga dijela čuvenoga traktata kršćanskoga morala poznatoga pod nazivom
Kraljeva suma (Somme le Roi) koji je 1279. sastavio Laurent iz Orléansa,
dominikanski ispovjednik francuskoga kralja Filipa III. Hrvatski je tekst nastao
prema talijanskome prijevodu francuskoga djela, a sačuvan je još u Ivančićevu
zborniku te u pet glagoljskih fragmenata.39 Iako je danas sačuvano svega nekoliko
32 M. A. PANTELIĆ, 1989; E. HERCIGONJA, 1983, 254–256.
33 S. PAVIČIĆ, 1962, 73; I. JURKOVIĆ, 2019.
34 S. PAVIČIĆ, 1962, 66.
35 M. VALJAVEC, 1892; J. DEROSSI, 1975; S. DAMJANOVIĆ, 2008; A. RADOŠEVIĆ,
2012, 2014.
36 A. RADOŠEVIĆ, 2012; V. ŠTEFANIĆ, 1969, 219; V. ŠTEFANIĆ, 1970, 18; M. TADIN,
1975.
37 A. RADOŠEVIĆ, 2014.
38 J. REINHART, 2005; M. ŠIMIĆ, 2005.
39 Prema J. Reinhartu to su: Fragment u Arhivelor Statului Bucureşti, A. N. MMCMXXXII/1
(14. st.), Berčićev fragment II:16 (15. st.), Fragmenti HAZU glag. 28 (15. st.) i glag. 36 (15. st.) te
Fragment s otoka Vrgade (16. st.). (J. REINHART, 2008, 477; J. REINHART, 2005, 477, 485–489)
220
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
od ukupno šest glava toga popularnoga traktata, postoji vjerojatnost kako je
prvobitni prijevod možda čak sadržavao cjelokupno djelo.40
Osim Kolunićeva i Petrinićeva zbornika s Bužanima bi se posredno mogao
povezati i Oksfordski zbornik (Ms. Can. lit 414) iz 15. st. koji je anonimni prepisivač
prepisivao prema narudžbi popa Mihovila Sultića. Ime toga popa pojavljuje se u
dvjema pravnim ispravama. U onoj iz 1460. nalazimo ga kao sina Jure Sultića
iz Gvoz(d)nice: domin’ Mihovilь s(i)nь Jur’ê Sultića z’ Gvo(z)dnice uvodi se u
posjed ostavštine domina Tomaša uica svoga. U ispravi iz 1484. pojavljuje se kao
svjedok u parbi senjskog kaptola s draškim opatom fra Ivanom.41 Selo Gvoznica,
iz kojeg potječe njegov otac Jure Sultić, nalazilo se u blizini Ostrovice Buške,
na području današnjega Vaganca smještenoga između sela Aleksinice i rijeke
Like. Ovaj zbornik vrlo zanimljive povijesti posjedovale su istaknute hrvatske i
talijanske ličnosti 18. i 19. st. Tako znamo da ga creski arhiđakon i jezikoslovac
Matija Sović, koji je pri učilištu Propagande u Rimu predavao staroslavenski
jezik poklanja čuvenom talijanskom putopiscu i prirodoznancu Albertu Fortisu.42
Nedugo nakon dolaska na talijansko tlo rukopis postaje vlasništvo čuvenoga
talijanskog kolekcionara Mattea Luigija Canonicija (1727.–1805.) s čijom
je ostavštinom dospio na svoju posljednju adresu na kojoj se i danas nalazi –
Oksfordsku knjižnicu Bodleianu koja posjeduje veliku Canonicijevu zbirku knjiga
i rukopisa.43 Oksfordski zbornik, koji je najvjerojatnije nastao negdje između
Modruša i Senja, sadržava ukupno 40 tekstova među kojima Prenje duše s tijelom
(8r–9v), Čudesa svetog Nikole (93–10v), Abrahamovu oporuku ili Arahamovu
smrt (13v–16r), Apokrif o prekrasnom Josipu (16r–22r), Čtenje svete Margarite
(24v–28r), egzemple, propovijedi i dr. te jedini glagoljski rukopis koji sadržava
eshatološku vizije Čistilište sv. Patricija i dulju verziju Pavlove vizije.44
S buškim područjem povezan je dobar dio ličkih isprava koje čine čak
četvrtinu Kukuljevićeve zbirke Acta Croatica. Zasad je poznato nekoliko epigrafskih
spomenika koji se nalaze u crkvi sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu kamo su dospjeli iz
srednjovjekovnoga grada Ribnika. Sva tri natpisa pisala je ista ruka pri čemu se prva
40 Dijelovi prve glave Deset zapovijedi sačuvani su u fragmentima, a treća Sedam smrtnih
grijeha i početak četvrte Vrline (početak Ars moriendi) u zbornicima. (J. REINHART, 2008, 489)
41 E. HERCIGONJA, 2004, 329.
42 E. HERCIGONJA, 2004, 327–329.
43 S njegovom su zbirkom u Oksfordsku knjižnicu ušli glagoljski rukopisi: Misal I. oxfordski
(Ms. Can. lit. 349), Misal II. oxfordski (Ms. Can. lit. 373), Oxfordski zbornik (Ms. Can. lit. 412)
i Brevijar-misal (Ms. Can. lit. 172), ali i više hrvatskih latiničnih rukopisa iz 11. st. i 12. st.:
Vekenegin evanđelistar (Ms. Codices latini octavo 5), Časoslov opatice Čike (Ms. Canon. Lit.
277), Dubrovački misal. Vidi M. TADIN 1953, 1954.
44 J. REINHART, 2006, 575.
221
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
dva odnose na gradnju nekadašnje ribničke crkve u vrijeme kneza Anža (Ivana VIII.)
Frankapana i njegova ocijala Ivana Martinuševića.45 Natpisi iz istarskih crkava
svjedoče o djelovanju buških svećenika glagoljaša: Andrij iz Bužana spominje se
u crkvi sv. Vida u Pazu 1461. (va vrime gospodin Jurija Pazara i njegova kapelana
Andrija iz Bužan), dok pop Andrij Prašić rodom iz Bužana u 16. st. ostavlja natpise
u crkvi sv. Jeronima u Humu te u crvi sv. Roka u Draguću (i ja pop Andrij Prašić va
to vrime stah v Dragući za farmana, ki to zapisah.46 Glagoljaše trećoretce iz Bužana
nalazimo već u 15. st. zajedno s drugim trećoretcima iz unutrašnjosti, pogotovo onim
širega ličkoga prostora, tzv. fratres de Licha. Nekoliko ih je vršilo visoke funkcije
poput fra Tomaša koji je bio provincijal fratara trećega reda sv. Franje u Dalmaciji i
fra Franje iz Bužana, člana uprave i savjetnika.47 Među glagoljašima iz unutrašnjosti
koji su učvrstili glagoljaštvo u Kopru bili su oni sa šireg ličkoga područja i drugih
prekovelebitskih krajeva.48 Najpoznatiji koparski glagoljaš 18. stoljeća svakako je
Pavao Ćaćić iz Pazarišta koje je u srednjem vijeku pripadalo Bužanima.49
Petrinićev kolofon
Kolofon se sastoji se od dvaju dijelova. Prvi sadržava citat iz Cvijeta
kreposti, a drugi uobičajene podatke vezane za nastanak rukopisa (ime i
alijacija naručitelja, vrijeme nastanka, opis plaćanja, sadržaj) te savjet budućim
recipijentima. Otvaranje kolofona započinje citatnim odlomkom iz Cvijeta
kreposti sastavljena od cjelovitog prologa50 i početka prvoga poglavlja o ljubavi.
Riječ je o vrlo popularnom djelu starije hrvatske književnosti nastalom prema
moralno-didaktičnom traktatu Fiore de virtù (između 1310. i 1323. godine)
bolonjskoga notara Tomassa Gozzadinija.51 Petrinićev se citat u dobroj mjeri
podudara s uvodnim riječima Cvijeta iz Vinodolskoga zbornika.
45 B. FUČIĆ, 1982, 217–218.
46 B. FUČIĆ, 1982, 137, 276.
47 P. RUNJE, 2012, 90.
48 P. RUNJE, 2017, 2012, 92.
49 A. RADOŠEVIĆ, 2022. Prema I. PETROVIĆ, 1993, 142.
50 Prolog sačuvan u Vinodolskom zborniku i Petrinićevu kolofonu sličan je onomu iz trećega
izdanja djela Fiore di virtù koje je tiskano u Messini 1484/85. Nama, prva dva izdanja imaju
znatno dulji prolog. (P. DIVIZIO, 2020, 133)
51 Sačuvan je u pet glagoljskih zbornika: Vinodolskom, Petrisovu, Ljubljanskom, Tkonskom i
Grškovićevu, u dubrovačkom ćiriličnom rukopisu Libro od mnozijeh razloga (1520.), u prijevodu
bosanskoga franjevca Pavla Posilovića Cviet kriposti duhovni i tilesnie prikoristan svakomu
virnomu karstianinu koi ga šti često (1647., 1701.) te u latiničnom izdanju Cvijet od kriposti
prikoristan dječici i svakomu vjernomu krstjaninu koji ga uzbude štiti često iz 1712. i 1756.
bokokotorskoga vlastelina Krsta Mazarovića. (A. ZARADIJA KIŠ – M. ŠIMIĆ, 2020, 61–73.)
222
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Petrinićev zbornik f. 152v–153r52 Vinodolski zbornik,
f. 50a53 Fiore di virtù54
Az’ esam kako greduĉi po vrti prekrasni .
zbiraûĉi nailipli cvêt a d(o)bi krasan vinacь . i
hoĉu da tomu momu malu sabraniû budê imê
cvet’ vsakê mudrosti . I ako niko zgrišen’e v
tom’ e(stь) i mnû da ni prêž nega . prošu onih’
ki budu tu čtali . da narêdê i napravê moe
zgrišen’e nih’ mudrost’û .
Az’ esm’ eko gr(e)
duĉi po (vrt)ê
prerasnê zbirajuĉi
nailipli cv(ê)t’ i hoĉu
da tomu moemu
zbranu malu b(u)
di ime cvet’ vs(a)ke
mudrosti i ako nêko
zgrêšen’e e v tom’
b(u)de imn’u da
nê bez’ toga prošu
onêh’ k b(u)du tu
čt(a)li da narede
moe z’grešen’e nih’
mudrostiju
Ho fatto come colui ch’è in uno
grandissimo prato di ori, che
elegge e coglie tutta la cima
de’ ori per fare una ghirlanda;
però voglio che questo mio
piccolo lavoretto abbia nome
Fiore di virtudi e di costumi.
E se alcuno difetto ci fosse,
che sono certo che egli ne ha,
la discrezione di coloro che
leggeranno si emendi; chè
inno a ora io mi tengo alla
loro correzione, e lasso lo mio
fallo.
lûbav i dobro hotin’e . to e(stь) edna ričь . kako
piše kako piše s(ve)ti Toma . Da lûbav’ to e(stь)
niko znan’e . pravi sьveti Av’gustin’ . niedan’
č(lovê)kь ne morê lûbiti rič’ niednu . ako û priê
ne zna .
Ot lub’vi b(o)žie
Lûbv’ i d(rago)
hotên’e to e(stь) v’se
ed’na rêč’ k(a)ko
piše s(ve)ti Toma da
lûb(a)v’ e(stь) nêko
zn(a)m(e)nie pr(a)
vi s(ve)ti Avgus’tin
nied(a)n’ č(lovê)
kь ne more lûbiti
nied’nu r(ê)č’ ako e
ne z’na prêe
Capitolo I. Che cosa è amore e
benevolenza
Amore e benevolenza e
dilezione si è quasi una
cosa, secondo che prova Fra
Tommaso nella sua Somma
generalmente. Lo primo
movimento di ciascuno amore
si è la conoscenza; e così, come
dice Sant’Agostino, nessuno
uomo puote amare alcuna cosa,
se primamente non ha qualche
conoscenza della cosa che
vuole amare
tako ki bude čtal češĉe vsie (!) knigê oĉê veĉê
naslaen’e v nihь imiti .
a sê sutь knigê tlmačen’ê s(ve)tihь e(van)ĵ(e)
lii . i inih’ kapituli kako oĉêš’ naiti v povodi .
po rêdь doli niže kadi stoi ko govoren’e . a sê
knigê ispisah’ na drugu hartu .
Ĵa mnogo-griš’ni pop’ Tomaš’ Petriniĉь z bana
dvora z Bužan’ plemene Stupiĉь počtovanomu
redovniku . g(ospo)d(i)nu Matiû Gašĉaninu . ki
tada biše držitel cr(i)kvê s(ve)te Marie v gradu
Elovici i arhiprvad’ Brinski . i bih’ plaĉen’ za
pismo knig’ sihь dukatê .v. (= 3) ča im’ bi cêna.
i vrhь toga mi počteno učini . a ĵa nemu veĉ’
ispisahь . neg’ imihi cenu. š nim’ . a dopisah’ e
sidê v Bani Dvori na lêt’ g(ospo)dnih’. č. f. v.
(= 1503) misêca dêktêbra na dan’. ž. ï. (= 17).
52 Transliteracija prema J. REINHART, 1996.
53 Transliteracija prema A. ZARADIJA KIŠ – M. ŠIMIĆ, 2020.
54 FIORE DE VIRTÙ, 1856, 9–10.
223
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Posuđivanjem navoda iz Cvijeta kreposti Petrinić ogoljuje svoj postupak
sastavljanja zbornika naznačujući time da njegov posao (kompiliranje)
nije mehaničko prepisivanje, odnosno da je na određen način nastojao u
rukopisu ostaviti vlastiti pečat.55 On se, preuzevši zajedno s citatom poznatu
srednjovjekovnu metaforu cvjetnog vijenca,56 svojoj publici prvo predstavlja
55 E. SCALA, 2002, 1–2.
56 S. F. H. STOWELL, 2014, 133.
Sl. 1. Prva stranica kolofona u Petrinićevu zborniku
(izvor: Österreichische Nationalbibliothek, sign. Cod. slav. 78, 152v)
224
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
kao kasnosrednjovjekovni kompilator koji je u šetnji po prekrasnom vrtu
(mnoštvu raznolika štiva) nastojao krasan vinac složiti zbirajući nailipli cvet.
Na svoj rukopis Petrinić gleda kao na svojevrsni orilegij u koji je skupio cvijeće
mudrosti (kreposti), odnosno različlite tekstove iz bogate duhovne literature.57
Skupljanje poznatih citata u smislu pozivanja na njihov autoritet nerijetko se
opisivalo i metaforom hranjenja, točnije pobiranjem mrvica (zapravo duhovne
hrane) o čemu piše M.-A. Dürrigl opisijući prve tekstove Petrisova zbornika.58
Analizirajući Petrisov zbornik (1468.) M.-A. Dürrigl zaključuje kako je
smještanje Bernardova djela na sam početak rukopisa vrlo promišljeno. Smatra
kako motiv zrcalnosti, u kojem prepoznaje samu svrhu nastanka kodeksa (koju
autorica naziva i skoposom),59 zajedno s pojedinim rečenicama u kojima se autor
uvodnih kapitula referira na vlastiti tekst, predstavljaju ključ za razumijevanje
cjelokupna zbornika, a to je bude zrcalo primateljima.
Svrhu kompiliranja ove glagoljske knjige Petrinić temelji na navodima
dvojice uglednih srednjovjekovnih autoriteta: sv. Augustina i sv. Tome
Akvinskoga koji se pojavljuju se na početku prvog poglavlja Cvijeta posvećena
vrlini ljubavi.60 Prvi se odnosi na Augustinovu tvrdnju o načinima stjecanja
znanja iznesenu u 1. poglavlju 10. knjige o Trojstvu (De Trinitate).61 Tamo stoji
kako nije moguće voljeti stvar koja se prvotno nije dobro upoznala, odnosno
kako nitko ne može voljeti ono što mu je nepoznato,62 ono o čemu nije stekao
znanje, tj. da je znanje prvi preduvjet ljubavi: Ac primum quia rem prorsus
ignotam amare omnino nullus potest, diligenter intuendum est cuiusmodi sit
amor studentium, id est non iam scientium sed adhuc scire cupientium quamque
doctrinam.63 Na Augustinovu se tvrdnju odmah nastavlja Akvinčev citat iz Sume
57 L. DAVIS, 2019. Nama je danas teško pojmiti koliku je važnost pamćenje imalo u
antičkom i srednjovjekovnom kršćanstvu. Kao pomoć u pamćenju sastavljaju se različite antologije
autoritativnih tekstova, tzv. orilegiji.
58 M.-A. DÜRRIGL, 2021, 247.
59 M.-A. DÜRRIGL, 2016, 96–97. Teorija skoposa jedna je od teorija prevođenja. Polazi od
pretpostavke kako je prevođenje određeno svrhom konačnog teksta, a koja se može razlikovati od
svrhe (funkcije) polaznog teksta. Vidi VERMEER, 2012.
60 U Petrisovu zborniku svrha (skopos) kodeksa je, smatra M.-A. Dürrigl (2016, 2021),
skrivena u jednom tekstu u kojem stoji: nam est meštrom prosvećivati plku tmu ki ništr ne znaju
ni vede vole Bože. Ovo je jedan od pokazatelja kako su glagoljaši bili itekako svjesni svoje
podučavateljske uloge kada su sastavljali didaktične tekstove.
61 F. BOTANA, 2020, 64.
62 F. BOTANA, 2020.
63 Prema Augustinus, De Trinitate, 10, 1. URL: http://monumenta.ch/latein/text.php?tabell
e=Augustinus&rumpd=Augustinus,%20De%20Trinitate,%2010,%20%201.%201&level=4&do
main=&lang=0&links=&inframe=1&links=1&hide_apparatus=1 (2022-6-27)
225
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
teologije (Summa Theologiae Secunda Secundae) o tome kako ljubav, koja se
smatra djelom milosrđa, nije ništa drugo nego dobra volja (Videtur quod amare,
secundum quod est actus caritatis, nihil sit aliud quam benevolentia).64 Upravo
navod drugoga zapadnoga crkvenoga oca predstavlja dodatno uporište kako
su jedni od preduvjeta stjecanja znanja, a koje se u Cvijetu kreposti ponajviše
odnosi na stjecanje znanja o vrlinama, ljubav i dobra volja (benevolentia).
Znanje kojim svakim danom raste u konačnici obogaćuje pamćenje i
pretvara ga u užitak. Ovaj citat zapravo stupa u izravnu vezu s Petrinićevim
savjetom iznesenim u drugom dijelu kolofona da će onaj koji češće čita knjige
imati veće naslajenje. Taj je savjet Petrinićevo tumačenje dobre volje za znanjem
(u ovom slučaju za duhovnim stvarima) koje nas može dovesti do dubljih spoznaja
božanskih otajstava, općenito ljubavi prema Boga, a što sve u konačnici stvara
veće naslajenje (užitak). Naime, u srednjemu se vijeku čitalo s velikom pažnjom i
nastojanjem da se što dulje ostane pod dojmom teksta kojem se nerijetko i iznova
vraćalo. Tekstovi su, naime, pružali užitak i ljepotu.65 Petrinićevo naslajenje ne
može imati onaj tko rijetko čita jer ga njegovo siromašno znanje udaljuje od bilo
kakva produhovljenja i užitka.
Upravo se u drugom dijelu kolofona u potpunosti otkriva svrha knjige.
Oslanjajući se prvo na navode dvaju crkvenih otaca Petrinić bitno osnažuje svoju
poruku o potrebi češćeg čitanja potičući tako recipijente na učenje i razvijanje
ljubavi prema knjizi. Možemo reći da Petrinić od svojih recipijenata općenito
očekuje veću aktivnost, tj. da ne posežu samo ponekad za pisanom riječi te da ne
budu samo (pasivni) slušatelji ovisni o tome da im netko drugi pročita tekst Konačna
svrha sastavljenog zbornika tako nije isključivo usvajanje sadržaja, nego učestalo i
dobrovoljno posezanje za knjigom koje jedino može dovesti do veće naslade i užitka,
u konačnici do otkrivanja pojedinosti koje obično promaknu onima sa skromnijim
(i pasivnijim) čitateljskim i slušateljskim navikama. Poziv da se knjige često drže
u rukama nalazimo na početku Petrisova zbornika što se tumači kao nagovor:66 A
sada draga moja brate Primite tre knige i držite e kako zrcalo pred očima vašima
i va vsako vrime kako zrcalo gledaite va ne, ali i u kolofonu Broza Kolunića: I
ošće vasъ molimъ, gospodo redov’nici i žakni, da se spomenete na prit’ču ovu da e
knjigamъ teško priti i gdo knige poč’tue da e knigami poč’tovanъ.67
64 Prema Thomas Aquinas, Summa Theologiae Secunda Secundae, De Fide, Quaestio 27
(De principali actu caritatis, qui est dilectio), Articulus 2 (Utrum amare, secundum quod est actus
caritatis, nihil sit aliud quam benevolentia). https://aquinas.cc/la/en/~ST.II-II.Q27
65 P. GRIFFITHS, 1999, 42.
66 M.-A. DÜRRIGL, 2016.
67 M. VALJAVEC, 1892.
226
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Asertivna funkcija kolofona
U kasnom srednjem vijeku asertivna funkcija kolofona dobiva na
važnosti.68 Ona uključuje navođenje pojedinaca uključenih u nastanak knjige
(pisar, naručitelj), mjesto i vrijeme njezina nastanka, cijenu knjige, neke
povijesne podatke, ali i kazalo koje je trebalo krajnjim recipijentima olakšati
uporabu kodeksa.
Usporedimo li Petrinićev kolofon s drugim glagoljskim kolofonima i
zapisima, zamjećujemo kako u njemu izostaje navođenje bilo kakvih društvenih
i povijesnih podataka (o ratovanjima, vladarima, gladi, epidemijama),69 ali i
vlastitih reeksija.70 U drugom dijelu tako nalazimo isključivo podatke vezane
za nastanak: način sastavljanja (kompiliranje), ime pisara (Tomaš Petrinić), ime
naručitelja (Matija Gaćanin, svećenik u crkvi sv. Marije u Jeloviku i arhiprezbiter
brinjski), cijena (tri dukata), datum (17. prosinca 1503.), sadržaj (homilije,
apokrii drugi tekstovi, kazalo), savjet (neizravni poziv na često čitanje), kazalo
(popis kapitula).
Iz dijela kolofona u kojem pop Tomaš opisuje posao koji je odradio
prema narudžbi napominjući kako je bio plaćen iznad dogovorene cijene,
ali i da je u stvaranje kodeksa uložio više nego što se očekivalo, nazire se
obostrano poštivanje knjige i pisarskoga/kompilatorskoga umijeća. Naime,
naručitelj ga je pošteno platio, i iznad cijene, a Petrinić je obavio posao iznad
dogovorenog: i bih’ plaĉen’ za pismo knig’ sihь dukate .v. (= 3) ča im’ bi
cena. i vrhь toga mi počteno učini, a ja nemu veĉ’ ispisahь. neg’ imihi cenu.
š nim’, fol. 153r. Ovakvo tumačenje odnosa obavljena posla i naručiteljeve
isplate vodi k pretpostavci kako Petrinićev rad uz prepisivanje uključuje
barem neko skromno kompiliranje, tj. prebiranje po cvijeću, odnosno
duhovnoj literaturi.Za razliku od nekih glagoljaša, poput primjerice Ivana
Brozovića Selčanina, bribirskoga svećenika i župnika, koji je za prepisivanje
Disipula D dobio plaćicu (te knige ispisah gospodinu Antoni Županiću za
moju plaćicu),71 pop Tomaš jedan je od onih koji je bio "pošteno plaćen",
poput Petra Fraščića ili Bartola Krbavca koji je bio dobro plaćen za Berlinski
68 C. CYRUS, 2009, 144.
69 Broz Kolunić znatno više prostora posvećuje povijesnim podatcima, ali ipak ne zaboravlja
iznijeti savjet: da se spomenete na prit’ču ovu, da e knigam teško priti, i gdo knige poč’tue da e
knigami počtovan.
70 Naime, pisari su nerijetko osim podataka vezanih isključivo za sadržaj rukopisa, u
kolofonima izražavali vlastite reeksije (C. CYRUS, 2009, 159).
71 V. ŠTEFANIĆ, 1970, 232.
227
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
misal (plati te k’nige .i. i .e. (=26) zl(a)tihь vred’no i pravo k(a)ko mužь d(o)
brь i više cine poč’ten’ darь)72 i za Bakarski brevijar (sverših sie knjigi više
rečenim mužem i beh plaćen po ceni, ka memu nami be, i više ceni pošteno
darovan, njimi i mnozimi pohvaljen više reda).73Nazvavši u kolofonu i uvodu
i svoju zbirku tumačenjem evanđelja Petrinić otkriva kako je zajedničko
obilježje svih kompiliranih tekstova biblijska egzegeza: Počêtie tlmačênê
e(van)ĵ(e)lii nêdil’ i inihь e(van)ĵ(e)lii s(ve)tihь. na službu b(o)žiju fol. 1r;
a sê sutь knigê tlmačen’ê s(ve)tihь e(van)ĵ(e)lii . i inih’ kapituli kako oĉêš’
naiti v povodi . po rêdь doli niže kadi stoi ko govoren’e fol. 153r. Pojmove
kao što su prodika, sermon, gloza, tumačenje upotrebljava uglavnom ako je
pojedinom danu u liturgijskoj godini namijenio dva tumačenja evanđelja.
No, ni to pravilo nije primjenjivo na cjelokupan kodeks jer se primjerice u
prvom kapitulu namijenjenom srijedi 3. posta pojavljuje pojam gloza (Gloza
v’ srêdu 3. posta), a u drugome prodika (Po drugi zakon prodika v sr(ê)du
3. pos(ta)), dok se u oba kapitula namijenjena nedjelji 3. posta pojavljuje
pojam gloza (Nêdilê 3. pos’ta gloza, po drugi z(a)k(o)nь gloza n(ê)dilê 3.
pos(ta). Iako danas ne izjednačujemo pojmove sermon, homilija i komentar,
srednjovjekovni autori i kompilatori nerijetko nisu pravili razliku između
sermona i traktata ili sermona i homilija.74 Štoviše, srednjovjekovne zbirke
propovijedi znale su u nazivu imati riječ sermon (kojom danas označavamo
propovjedni tekst u kojem dominira didaktična kateheza, odnosno u kojem
je biblijsko čitanje samo povod za tumačenje važnih moralnih i katehetskih
tema), a zapravo se sastojati od homilija (riječ je o starijem tipu propovjednog
teksta u kojem se redak po redak tumači biblijsko čitanje) i obratno. Naime,
srednji vijek doba je izrazite žanrovske fluidnosti u kojem ne postoje uvijek
jasne granice između homilija, traktata i komentara u kojim se tumači
određena biblijska knjiga.
Kao i drugi kasnosrednjovjekovni pisari/kompilatori Petrinić u svojem
kofolonu upućuje recipijenta na uporabu kazala75 koje bi mu trebalo olakšati
čitanje knjige: kako oĉêš’ naiti v povodi . po rêdь doli niže kadi stoi ko govoren’e.
Dok je kolofon u cijelosti pisan crvenom bojom, u kazalu se izmjenjuju skupine
redaka, sastavljenih od popisa deset kapitula, pisanih crnom i crvenom bojom.
72 M. A. PANTELIĆ, 1964, 19.
73 M. A. PANTELIĆ, 1964, 15.
74 J. MURPHY, 1974; T. N. HALL, 2000.
75 O funkciji tematskih (Kolunićev zbornik) i tematsko-liturgijskih (Greblov korizmenjak)
oblikovanih kazala koja su olakšavala pronalazak pojedine teme vidi više u A. RADOŠEVIĆ,
2014. O kasnosrednjovjekovnim kolofonima vidi u C. CYRUS, 2009, 162.
228
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Na temelju Petrinićeva kazala može se utvrditi kojim su danima u godini bili
namijenjeni kapituli prepisani da danas izgubljenim listovima kodeksa.76 To su
kapituli 16., 17. i 41., drugi dio 15. i gotovo cijeli 40. kapitul od kojeg je ostalo
sačuvano svega pet redaka te prvi dio 18. kapitula. Prema Petrinićevu kazalu ti
bi se u cijelosti izubljeni tekstovi odnosili na drugi kapitul Na nedjelju četvrtu
posta, na prvi kapitul Na četvrtak peti posta te na drugi kapitul Na ponedjeljak
drugi posta. Time se pokazuje kako je u prvoj polovici zbirke znatno većem
broju dana u godini namijenio dva tumačenja evanđelja.
Autoreferencijalna funkcija kolofona
Pop Tomaš Petrinić predstavlja se kao glagoljaš koji je isključivo
usredotočen na svoju profesiju svjestan vrijednosti tekstova koje prepisuje,
ali također i literarnih postupaka i uzusa koji se pojavljuju u predlošcima, a
koje on oponaša. On se, naime, ne ostvaruje kao kompilator samo s obzirom
na sastavljanje zbornika nego i kolofona u kojem upravo autoreferencijalnim
detaljem koji počiva na citatu ogoljuje svoj postupak. Naime, njegov je kolofon
vrlo uspješna kompilacija citata i uobičajenih podataka vezanih za sam nastanak
djela. Petrinić se na dvjema razinama predstavlja kao aktivni pisar-kompilator:
1) na osviještenosti stvaralačkoga postupka (kompiliranja) te 2) na citatnosti
(svojevrsnom pamćenjskom iskustvu) na kojoj oblikuje pogled na vlastiti rad. On
je pisar koji nije upamtio samo sadržaj raznih pročitanih (vjerojatno i slušanih)
tekstova, nego i pojedine književno-stilske postupke77 koje je potom primijenio
u sastavljanju svojega kolofona. U tom smislu on se eksplicitno predstavlja kao
aktivan kompilator/pisar, a ne samo i isključivo kao pisar. U njegovu se zborniku,
uključujući kolofon i izbor tekstova, reektiraju prijašnja čitanja (šetnje po
prekrasnom vrtu) od kojih su mu se neka urezala u pamćenje. Upravo ta dva
iskustva udaljuju Petrinića od isključivo uloge pisara koji izravno prepisuje s
predloška te ga pomiču prema kompilatoru koji s jedne strane izabire tekstove
(vinac prekrasni), a s druge strane primjenjuje tuđe upamćeno mišljenje (citat s
navodima dvojice istaknutih srednjovjekovnih autoriteta, sv. Augustinom i sv.
Tomom Akvinskim) kako bi u cijelosti predstavio svoj rad. Naime, prepisujući
većinom propovjedne tekstove, vjerojatno je mogao ovladati postupkom
76 Između fol. 48r i fol. 49v izgubilo se nekoliko kapitula. Između fol. 49v i 52r nalazio se 18.
kapitul (na fol. 52r počinje 19.), dok se na fol. 48v prekida 15. kapitul. Između današnjeg fol. 118v
i fol. 119r vjerojatno se nalazio 41. kapitul jer na fol. 118v počinje 40., a na fol. 119r 42. kapitul.
Detaljnije o izgubljenim listovima i paginaciji vidi u J. REINHART, 1996, 392–394.
77 Glagoljašima su stariji rukopisi služili ne samo kao izvor tekstova, tema i motiva nego i
stilskih elemenata i kompozicijskih postupaka. (M.-A. DÜRRIGL, 2021, 249)
229
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
očvršćivanja svojih stajališta komentarima, mislima i citatima čuvenih autoriteta.
U našoj je književnoj povijesti vrlo dobro poznat primjer utjecaja netom pročitana
teksta na oblikovanje vlastitih zapisa. Najpoznatiji je svakako zapis o strahotama
Krbavske bitke popa Martinca koji je u svojem emotivnom svjedočanstvu bio
snažno nadahnut starozavjetnom Knjigom o Juditi, koju je u cijelosti prepisao
na fol. 226b–234c Drugoga novljanskoga brevijara, a u kojoj nalazi izravne
sličnosti s trenutačnom tragedijom.78 Ipak, u Petrinićevu preuzimanju citata
odražava se ipak nešto dugotrajnije pamćenje otprije pročitanih tekstova, a
čiji se izvori ne pojavljuju u zborniku. Iako je Cvijet kreposti vrlo popularan
traktat cjelokupne hrvatske književnosti, između ostaloga neki prijepisi nastali
su na širem ličkom (Ljubljanski zbornik, Tkonski zbornik) i njemu susjednom
vinodolskom području (Vinodolski zbornik),79 u Petrinićevu zborniku izuzev
kolofonskoga citata ne nalazimo niti najmanje djelomične prijepise traktata.
Više je pojedinosti koje govore o povezanosti citatnog i komentatorskog
dijela kolofona u kojem se pojavljuju uobičajeni podatci o naručitelju i cijeni. Jedna
od njih je Petrinićevo određivanje vrste tekstova u drugom dijelu kolofona u kojem
se zapravo otkriva da se cviće koje sabire u prekrasan vijenac (zbirajući nailipli
cvet a d(o)bi krasan vinacь) odnosi na tumačenja evanđelja i druge kapitule: se sutь
knige tlmačen’e s(ve)tihь e(van)j(e)lii. i inih’ kapituli kako oćeš’ naiti v povodi. po
redь doli niže kadi stoi ko govoren’e. Riječ je većinom o homilijama u kojima se
tumače evanđelja, ali i neke druge biblijske knjige, zatim apokrima te drugim još
neutvrđenim tekstovina označenih rednim brojom kapitula (poglavlja).
U Petrinićevu citatu, za razliku od talijanskoga predloška, ali i
hrvatskoglagoljske inačice iz Vinodolskoga zbornika, više je istaknut proces
traženja cvijeća. Naime, u njemu se pojavljuju tri glagolske radnje pri čemu
particip sadašnji u dodanom glagolu gredući implicira određeno trajanje
Tomaševe šetnje. Njegovo prebiranje i sastavljanje vijenca nije brzo obavljen
zadatak nego proces duljeg trajanja koje u prenesenom značenju upućuje na
prijašnju aktivnost pisar/kompilatora: čitanje.80
Osim toga znakovito je da je govoreći o sebi kao o šetaču, kao o
onome tko je izabirao tekstove koje će prepisati u zborniku, upotrijebio
hrvatskocrkvenoslavenski oblik osobne zamjenice za prvo lice jednine az.
Naime, taj se oblik zamjenice u tekstovima pisanim starohrvatskim (čakavskim)
jezikom s elementima hrvatskocrkvenoslavenskog najčešće nalazi na mjestima
najviših autoriteta, ponajprije u biblijskim citatima, a pogotovo na mjestima
78 E. HERCIGONJA, 1971; Vidi i G. ČUPKOVIĆ, 2009.
79 Vidi A. ZARADIJA KIŠ – M. ŠIMIĆ, 2020, 61–73.
80 Više o povezanosti čitanja i kompiliranja vidi u M.-A. DÜRRIGL, 2010.
230
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
na kojima govore Bog ili Isus.81 Ostavljanje zamjenice az na samom početku
kolofona, u tekstu u kojem je pojava hrvatskocrkvenoslavenskih elemenata
svedena na minimum, vrlo je promišljen stilski postupak. Naime, veći ugled koji
hrvatskocrkvenoslavenski ima u mlađim tekstovima posljedica je njegove duge
povezanosti s liturgijom.82
U Petrinićevu kolofonu pojavljuju se prvo hrvatskocrkvenoslavenski (u
citatu), a potom starohrvatski oblik lične zamjenice za prvo lice jednine. Prva
ich-forma (az) predstavlja Petrinića kao kompilatora, a druga (ja) kao pisara
navedena rukopisa. Već ovaj redoslijed pojavljivanja upućuje kako Petrinić,
unatoč toposima grešnosti koje nalazimo u oba dijela kolofona, ne smatra
sebe poput Šimuna Klimantovića (ê nedos’toini f’ratar’ f ’ra šimunь), Bartola
Krbavca (umaleni Bartol) ili Ivana Brozovića (ja nevoljni grišnik) nedostojnim/
nevoljnim glagoljašem. Dapače, takvim izborom riječi on zapravo osnažuje svoj
položaj stavljajući na prvo mjesto kompilatorski, a na drugo prepisivački rad.83 U
hrvatskocrkvenoslavenskom obliku ujedinjuju se sva znanja skupljenih autoriteta,
sva književna iskustva stečena tijekom dugih šetnji, dok se u starohrvatskom
sjedinjuju svi postupci prepisivačkoga rada iz kojih je u konačnici proizišao
zbornik. U zamjenici "az" sintetizira se sve cviće iz predivnoga bogatoga
vrta srednjovjekovnih autoriteta: Biblija, crkveni otci i naučitelji, pripadnici
crkvenih redova, misli iz raznih kompilacija izreka, egzempli i sl. Upravo je
az ono što nosi zbornik, njegova snaga leži u velikom broju naliplih cvjetića,
izreka brojnih naučitelja, filozofa, antičkih i srednjovjekovnih. Stoga je "az" onaj
dio kompilatorova umijeća koji se naslanja na tradiciju, koji ima čitateljsko i
pamćenjsko iskustvo koji iz te tradicije bira naliplje cviće. S druge strane, "ja"
je onaj dio koji piše rukopis, koji predstavlja posljednju etapu stvaranja, a to
je prepisivanje. Kompilatorsko umijeće nije čisto fizičko prepisivanje onoga
"ja", nego je ono "az" koje je takvime postalo upravo poznavanjem riječi većih
autoriteta. Naime, analiziramo li jezik toga odlomka vidjet ćemo da je vrlo malo
crkvenoslavenskih oblika. Veći dio riječi ima ikavski (nailipli, vinac, zgrišen’e,
rič, niko; doli, grišni, biše, side, miseca), nego ekavski (cvet, cena, let) reeks
81 S. DAMJANOVIĆ, 1984, 126; E. HERCIGONJA, 1983, 405; M. MIHALJEVIĆ, 2011,
232.
82 M. MIHALJEVIĆ, 2011, 232.
83 Na znatno eksplicitniji način vlastitu "svijest o razlikovanju svojih uloga u odnosu na
tekst" iznosi Šimun Klimantović. On je prvo skriptor (nedostoini fr(a)t(a)rь), meštar pisac te
pisac-auktor (I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 91–92). U njegovu je "potpisivanju
prisutna svijest o statusu vlastite ‘niže’ pozicije kao pisca te o ‘nižem’ statusu i funkciji teksta koji
je proizašao iz njegove ‘uboge ruke grešničke’: – ja, nedostojni, zapisah – ni pisac, ni pod piscem
pisac – napisah fraške, napisah mrse." (I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 77)
231
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
jata, u korijenu i u nastavcima (vrti, prekrasni). Umjesto stsl. êže stoji kako,
umjesto iže stoji ki.
Iako Petrinić u drugome dijelu sebe opisuje kao mnogogrišnog popa,
nasljedujući staru općepoznatu glagoljašku tradiciju, upravo stavljanjem na
istaknuto prvo mjesto kolofona zamjenicu "az" koja je u to vrijeme najčešće bila
vezana uz istaknute autoritete, poručuje kako je on glagoljaš koji zna rukovoditi
autoritetima, koji ima znanje i koji u konačnici posjeduje umijeće sastavljanja
kodeksa. U njegovu se kolofonu odražavaju određen stupanj načitanosti,
posjedovanje kreativnih sposobnosti, ali i mogućnost pristupa određenoj
biblioteci, ili barem zbirkama rukopisa.84 On se osim toga određuje kao onaj koji
često čita, kao onaj koji je iz mnoštva cvijeća odabrao ne samo razne tekstove,
nego i uvod kolofona. Kao što su neki pisari u svoje vernakularne kolofone
unosili latinski jezik nastojeći iskazati načitanost,85 pop Petrinić unoseći citat
zajedno s pripadajućim navodima sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga, opisuje
svoj postupak i odnos prema znanju. Naime, "preuzimanje i moguće preradbe
već postojećega materijala davale su pisaru veći autoritet i snagu izričaja".86
Riječ je o pisaru koji ima samosvijest o vlastitoj grešnosti, ali i o pisaru
koji je svjestan svojega stvaralačkog postupka i koji svoj rad ne naziva fraškama.
Takvim svojevrsnim bijegom od osjećaja skromnosti i nedostojnosti, kao da odaje
naznake svojevrsnoga humanizma skrećući pozornost na vlasititi rad izražavajući
pri tom visoku samosvijest o sebi kao kompilatoru, i to na dosad nezabilježen
način govorimo li o glagoljskoj književnosti. Naime, grešnost nije nešto što ga
prvo određuje, ona je prije svega topos naslijeđen prvo iz talijanskoga predloška
(tal. difetto, hrv. zgrišenje), a potom iz starije glagoljske tradicije u kojoj su se
mnogi pisari opisivali kao mnogogrišni. Riječ je, naravno, o vrlo raširenom
antičkom i srednjovjekovnom toposu koji je bio dobro zastupljen i u hrvatskoj
glagoljskoj književnosti. Određena skromnost u prikazivanju rezultata skupljanja
naslijeđena je iz stranog predloška u kojem se sabiranje opisuje kao mali posao
(lavoretto). U Petrinićevu kolofonu i Vinodolskom zborniku tal. lavoretto prevodi
se kao malo sabiranje, odnosno zbiranje s ciljem da se odmah skrene pozornost
na vrstu rada, ali i da se istodobno taj rad pozicionira znatno niže u odnosu
84 Usp. I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008.
85 M. SCHIEGG, 2015, 8; M. MORETON, 2014, 62.
86 "Naglašavajući poštovanje prema starim tekstovima i njihovu autoritetu, pisar/kompilator
sebe sama također stavlja na određenu poziciju unutar tekstne zajednice – na neki način ima višu
funkciju ili položaj o odnosu na primatelje, jer je mogao od meštara učiti i preuzimati. Dakle,
usprkos toposu poniznosti i možda skučenom obrazovnom materijalu, na što se često pozivaju
i ponavljaju, razvidno je kako su hrvatski glagoljaši imali pristup raznim predlošcima koje su
prilagođavali za svoje rukopise." (M.-A. DÜRRIGL, 2021, 247)
232
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
na autore citata koji se navode. Na sličan se način u Petrisovu zborniku može
shvatiti motiv prikupljanja mrvica (duhovne hrane), a koje predstavlja parafrazu
biblijske prispodobe o Lazaru koji je jeo mrvice sa stola.87
Petrinićev redoslijed pojavljivanja starijeg i novijeg oblika zamjenice te
toposa grešnosti otkriva njegov pogled na vlastito stvaralaštvo: on je itekako
svjestan vlastitih pogrešaka i propusta, ali također i vrijednosti svojega rada
tijekom kojega je sastavio prekrasan propovjedni vijenac. Iskazivanje grešnosti
87 M.-A. DÜRRIGL, 2016.
Sl. 2. Druga stranica kolofona i početak kazala u Petrinićevu
zborniku (izvor: Österreichische Nationalbibliothek, sign.
Cod. slav. 78, 153r)
233
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
ovdje je više primjer toposa, nego Petrinićeva stvarna i potpuna pogleda na
vlastiti rad. Naime, osim pridjeva mnogogrišni, u drugom dijelu kolofona
izostaju drugi primjeri skromnosti. Za razliku od rukopisa Šimuna Grebla
u ovom Petrinićevu nema primjera tzv. skrivenog ili posrednog identiteta,
izraženijega u srednjovjekovnoj književnosti.88 Iako se pokazna zamjenica "se"
čak dva puta pojavljuje na prvom mjestu u rečenici, u ovom zapisu ona nije
toliko simbol Petrinićeve skromnosti, koliko stupa u izravan odnos sa cvićem i
vijencem iz prvoga citatnoga dijela: a sê sutь knigê tlmačen’ê s(ve)tihь e(van)
ĵ(e)lii . i inih’ kapituli), a te knjige ispisao sam ja (a sê knigê ispisah’). Nakon
što se protumači alegorijsko značenje cvijeća (tumačenje evanđelja) u obliku
sinaktičkoga paralelizma pop Tomaš Petrinić otkriva se kao tvorac cijele knjige.
Iako se njegov identitet u drugom dijelu pojavljuje na trećem mjestu u rečenici,
on i na tom mjestu, te znatno snažnije u prvom dijelu, o sebi govori izravno u
prvom licu jednine. Time se pop Petrinić pridružuje drugim predstavnicima tzv.
glagoljskoga humanizma (Šimun Kožičić Benja, Šimun Klimantović) koji su
imali "specičan odnos prema vlastitom tekstu-prijepisu".89
Srednjovjekovni topoi u Petrinićevu kolofonu
Jedan od toposa koji se javlja u glagoljskim knjigama je pretpostavka da
će budući čitatelji ispraviti omršnje svojom počtovanom mudrošću kako kaže
pop Martinac (Azь mnogogrěš’ni Martinac popь ... za mnoge om’rš’ne eže
priključiše mi se v děli semь. ne proklnite me. da ispravite svoju. Počtovanu
mudrostiju)90 ili pak dobrim razumom kako stoji u Klimantovićevu zapisu (ê
nedos’toini f’ratar’ f’ra šimunь. (...) ako bih’ se omr’sil’ niku rič ili niko s’lovce
inamo mis’lêĉi ili moimioĉstvomь. molimь vasь rêdov’nici gospodo moê ne korite
me. da pros’tite mi i molite boga za mene nevol’noga griš’nika. začь ako e ka
mr’sa ni po moem’ hotên’ju učinena. a vi vašimь dob’rim’ razumomь is’pravite.
i ni čudo ako bi nika fala bila. za čь ne pisa to bogь prstomь s’voimь. ni anĵelь.
ni sьvetь človikь. nego ruka g’riš’na človika i neumióca).91 Riječ je općenito o
vrlo čestom toposu srednjovjekovne književnosti gdje se i od čitatelja očekivala
određena aktivnost, između ostalog i ispravljanje pogrešaka, a pogotovo ako je
pisar bio svjestan manjkavosti predloška s kojeg je prepisivao.92 U dijelu citata
88 A. ZLATAR, 2000, 46; A. ZARADIJA KIŠ, 2006.
89 I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 76.
90 I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 77.
91 I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 77.
92 M. SCHIEGG, 2015, 13–14; R. GAMESON, 2002, 43.
234
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
u kojim se budući čitatelji pozivanju sa isprave pogreške (prošu onih’ ki budu
tu čtali . da narêdê i napravê moe zgrišen’e nih’ mudrost’û), a koji se zapravo
odnosi na hrvatski prijevod posljednjega dijela prologa Cvijeta kreposti, mogla
bi se također prepoznati funkcija kolofona kao direktiva, a prema Searlovoj
podjeli govornih činova.93
No, u Petrinićevu kolofonu nema poznate glagoljaške fraze o grešnoj
ruci94 koja se primjerice spominje u gore navedenom Klimantovićevu te u zapisu
Bartola Krbavca (Az mnogo grešni Bartol, ki pretvorenim imenom uzvan jesam
supisac i pisac …I jegda štati budete Sie knjigi ne psujte ni me klanite; ponježe
ne pisa ih Duh sveti na ruka grešnika).95
Osim toga, više glagoljaša počinje zapise izrazom Az mnogogrešni (Bartol
Krbavac, pop Martinac). U Petrinićevu se uz prvu osobnu zamjenicu (az) ne
navodi grešnost, a ta se fraza pojavljuje uz starohrvatski oblik osobne zamjenice
za prvo lice jednine: ja mnogogrišni. Dok pop Petrinić svoj status naznačuje
pomno odabranim citatom, pop Krbavac na dvama se mjestima određuje kao
pisac (ja Bartol rečeni pisac plemenšćinu Kerbavac). Poznato je da je fra
Šimun Klimantović, glagoljaški prepisivač i kompilator, umanjivao svoj status
i važnost svoga rada. Iako se na više mjesta potpisuje kao onaj koji je "pisao i
potpisao knjižice" svoj rad naziva fraškama, odnosno bezvrijednom robom.96
Tim se, poput drugih srednjovjekovnih pisara/kompilatora, "ispričava ne samo
na duhovnoj osnovi već i na profesionalnoj – za omaške pera (mr’se)".97
No, osim toposa grešnosti u kolofonu se pojavljuju još neki toposi
karakteristični za glagoljske rukopise nastale na širem ličkom području. Riječ
je o navođenju podrijetla i plemićkog roda kojem pripadaju: pop Martinac
plemenem Lapčanin, Tomaš’ Petrinićь z bana dvora z Bužan’ plemene Stupićь,
Brozь žakanь z’ Bužanь ot Kacitićь z Dubovika plemenom Kolunićь. Upravo
je ovaj dio asertivne funkcije kolofona jedna od prepoznatljivih značajka
ličkih glagoljaša.Također u kodeksu nalazimo čestu sintagmu da je neki tekst
"stumačen na hrvatski": Na vazam’ prodika stumačena na hrvacku, fol. 121r.
Njome primjerice započinje Disipul B u kojem stoji: Početie knjig Disipula ke
esu složene od svetih otac i potvrjene i stumačene iz djačkoga ezika na hrvatski.
Sličnu sintagmu naći ćemo i u izdanjima senjske tiskare: svršen Korizmenjak
… protomačen z latinskoga jazika na hrvatski po popi Peri Jakovčiću i po popi
93 M. SCHIEGG, 2015, 12.
94 Više o toposu grešne ruke vidi u M.-A. DÜRRIGL, 2021, 250–253.
95 M. A. PANTELIĆ, 1964, 15.
96 I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 90.
97 I. SRDOČ KONESTRA – S. LAJŠIĆ, 2008, 90.
235
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Silvestri Bedričiću, ki mole vas, častni otci, ki budete va nje čtali, ako najdete
ormšnju, prez česa ni, vi napravite, a nam ne zamirite, zač smo rodom Hrvate,
a naukom latinskim priprosti.98 Moramo istaknuti kako se ova homilija (fol.
121r–124v) ne pojavljuje u kazalu, a s obzirom na to da je pisana neuglednom
kurzivnom glagoljicom, a ne lijepim Petrinićevim kurzivom, da se uz naslov ne
navodi redni broj kapitula te da naslov, za razliku od ostatka kodeksa, nije pisan
crvenom bojom, pretpostavljamo da je u kodeks vjerojatno ušla kasnije.
Zaključak
Petrinićev zbornik zajedno s analiziranim kolofonom jasno potvrđuje vrlo
tijesnu povezanost umijeća čitanja, kompiliranja i pamćenja kada govorimo o
nastanku glagoljskih knjiga. Iako je pop Tomaš Petrinić jedan od glagoljaša koji
u rukopisu koji prepisuje ostavlja tragove svojih pogleda na odrađeni posao, od
zasad sačuvanih i istraženih spomenika izdvaja se po načinu na koji opisuje svoje
stvaralaštvo. Njegov način tumačenja razlikuje se od Klimantovićevih zapisa,
ali i od tvorca Petrisova zbornika koji koristi rečenice koje su sastavni dijelovi
Pseudo-Bernardova traktata kojim vrlo promišljeno otvara taj najopsežnjiji
hrvatskoglagoljski zbornik. Naime, autoreferencijalni pogled na svoju ulogu u
nastanku knjige Petrinić temelji na citatnom odlomku unesenu iz traktata koji se
uopće ne pojavljuje u ostatku zbornika. Odnosno, on ne upotrebljava tekst koji
trenutačno prepisuje niti na stranicama zbornika ostavlja povremene komentare
na vlastiti posao. Citat iz Cvijeta kreposti samo je dio bogata Petrinićeva
čitateljskog i pamćenjskog iskustva koje mu omogućuje da na jednoj višoj razini
iznese poimanje vlastita rada. Čitanje njegova kolofona pravo je naslajenje
(užitak), a koje kako kaže u svojem savjetu recipijentima, čeka sve one koji
knjigama dobrovoljno i često pristupaju. Sadržajna povezanost dvaju dijelova
kolofona, citatnog i komentatorskog potvrđuje kako je citat iz vrlo popularnog
srednjovjekovnoga djela, a koji usto sadržava i citate vrlo istaknutih autoriteta,
pomno odabran, na isti način na koji su odabirani tekstovi (cviće) rukopisa.
Drugim riječima, oslanjanjem na citat ovoga popularnog trakatata Petrinić nam
ulijeva povjerenje da je zaista pred nas iznio najljepši cvjetni vijenac. U analizi je
utvrđeno kako je pop Petrinić u svojem duljem kolofonu isključivo usredotočen
na prikazivanje vlastita rada: prvo onog kompilatorskog, a potom pisarskog.
Njegov kolofon pokazatelj je aktivna čitateljska iskustva, a koje je preduvjet
da se pojedini pisar približi kompilatorskim vještinama i umijeću. Takav način
98 A. NAZOR, 2019.
236
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
uvjetno rečeno autoreferencijalnog pogleda na vlastiti rad rijetkost je u sačuvanim
glagoljskim rukopisima te stoga znatno pridonosi proširenju spoznaja o odnosu
prema knjizi, pisarskom i kompilatorskom umijeću glagoljaša na početku 16. st.
Literatura
I. Izvori
Fiore di virtù – Fiore di virtù, testo di lingua ridotto a corretta lezione per Agenore Gelli,
Felice le Monnier, Firenze, 1856.
Petrinićev zbornik (1503.) – Beč, Österreichische Nationalbibliothek, sign. Cod. slav. 78
https://digital.onb.ac.at/RepViewer/viewer.faces?doc=DOD_52288&order=1&view=SI
NGLE
Vinodolski zbornik (početak 15. st.) – Zagreb, HAZU, sign. III a 15 (Kuk. 351.)
II. Knjige i članci
ACTA CROATICA, Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića
1100.–1527, u latinicu preslovio i bilješke napravio Stjepan IVŠIĆ, transliteraciju
osuvremenio, bilješke dopunio i za tisak priredio Josip BRATULIĆ. Kazalo
osobnih imena i mjesta sastavio Zoran LADIĆ, HAZU, Zagreb, 2017.
Ante BIRIN, Gorski kotar, Lika i Krbava, u: Zrinka NIKOLIĆ JAKUS (ur.), Nova zraka
u europskom svjetlu - Hrvatske zemlje u u ranome srednjem vijeku (oko 550–oko
1150), Matica hrvatska. Zagreb, 2015, 415–426.
Federico BOTANA, Learning Through Images in the Italian Renaissance Illustrated
Manuscripts and Education in Quattrocento Florence, Cambridge, 2020.
Mary CARRUTHERS – Jan ZIOLKOWSKI, General introduction, u: Mary
CARRUTHERS –Jan ZIOLKOWSKI (ur.), The Medieval Craft of Memory: An
Anthology of Text and Pictures, University of Pennsylvania Press, Philadelphia,
2016, 1–31.
Cynthia J. CYRUS, The Scribes for Women’s Convents in late medieval Germany,
University of Toronto Press, Toronto, 2009.
Gordana ČUPKOVIĆ, Zapis popa Martinca kao spomenik književnoga djelovanja,
Umjetnost riječi, 63/1–2, Zagreb, 1–27.
Stjepan DAMJANOVIĆ, Jezik hrvatskih glagoljaša, Zagreb, Matica hrvatska, 2008.
Lanta DAVIS, Using formative assessments to form Christian readers Lanta Davis,
International Journal of Christianity & Education, 23, 1, 2019.
Julije DEROSSI, Korizmenjak Broza Kolunića i Misal 1483., Marulić, 8, 1, 1975, 26–34.
Paolo DIVIZIA, La struttura originatia del Fiore di virtue e le editiones principes catalana
(1489) e castigliana (ca. 1489-1491), Patrimonio textual y humanidades digitales
I, La Tradicion Clasica, 2020, 127–145.
237
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Marija-Ana DÜRRIGL, O čitanju, pisanju i kompiliranju u hrvatskoglagoljskom
srednjovjekovlju, Slovo, 60, Zagreb, 2010, 219–234.
Marija-Ana DÜRRIGL, Pogled na Petrisov zbornik kao zrcalo, u: Mateo ŽAGAR –
Tanja KUŠTOVIĆ (ur.), Meandrima hrvatakoga glagoljaštva, Zagreb, HSN,
2016, 95–108.
Marija-Ana DÜRRIGL, A ê hoĉu kako mogu – nekoliko misli o hrvatskoglagoljskoj
pisanoj baštini, Senjski zbornik, 48, 1, Senj, 2021, 245–260.
Branko FUČIĆ, Glagoljski natpisi, JAZU, Zagreb, 1982.
Richard GAMESON, The scribe speaks? Colophons in Early English manuscripts (H.
M. Chadwick Memorial Lectures 12), Department of Anglo-Saxon, Norse and
Celtic, Cambridge, 2002.
Paul GRIFFITHS, Religious Reading: The Place of Reading in the Practice of Religion,
Oxford University Press, Oxford, 1999.
Thomas N. HALL, The early medieval sermon, u: Beverly Mayne KIENZLE (ur.),
The Sermon, Typologie des sources du moyen âge occidental 81–83, Brepols,
Turnhout, 2000, 203–265.
Neil HATHAWAY, Compilatio: From Plagiarism to Compiling, Viator, 20, 1989, 19–44.
Eduard HERCIGONJA, "Liber Judith" i Martinčev zapis "Suprotiv Turkom" iz
Novljanskog II brevijara, Radovi Zavoda za slavensku lologiju, 12, Zagreb,
1971, 69–73.
Eduard HERCIGONJA, Trojezična i tropismena književnost hrvatskoga srednjovjekovlja,
Matica hrvatska, Zagreb, 1994.
Eduard HERCIGONJA, Na temeljima hrvatske književne kulture, Matica hrvatska,
Zagreb, 2004.
Željko HOLJEVAC, Ličko-krbavska županija u identitetu Like, u: Željko HOLJEVAC
(ur.), Identitet Like: korijeni i razvitak, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Zagreb – Gospić, 2009, 427–465.
Ivan JURKOVIĆ, Gorski kotar, Gacka, Lika i Krbava: "Izginuše izabrani momci, sjajni
vitezovi ... koji su oslobodili iz turskih ruku Apuliju", u: Marija KARBIĆ (ur.),
Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja: Hrvatske zemlje u kasnome srednjem
vijeku, Matica hrvatska, Zagreb, 2019, 327–339.
Hrvoje KEKEZ, Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku, u: Hrvoje GRAČANIN –
Željko HOLJEVAC (ur.), Gacka u srednjem vijeku, Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar, Područni centar Gospić, Zagreb – Gospić, 2012, 97–114.
Ivica MATAIJA, Lička toponimija, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2019. (doktorska
disertacija)
Milan MIHALJEVIĆ, Položaj crkvenoslavenskoga jezika u hrvatskoj srednjovjekovnoj
kulturi, u: Ilija VELEV – Aco GIREVSKI – Liljana MAKARIJOSKA – Ilija
PIPERKOSKI – Kostadina MOKROVA (ur.), Zbornik na trudovi od Megjunarodniot
naučen sobir Sveti Naum Ohridski i slovenskata duhovna, kulturna i pismena
tradicija (organiziran po povod 1100-godišninata od smrtta na sv. Naum Ohridski),
Univerzitetot "Sv. Kiril i Metodij", Skopje, 2011, 229–238.
238
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Alastair MINNIS, Late-medieval discussions of compilatio and the role of the compilator,
Beiträge zur Geschichte der Deutschen Sprache und Literatur 101, 1979, 385–
421.
Alastair MINNIS, Medieval theory of authorship. Scholastic Literary Attitudes in the
Later Middle Ages, Philadelphia, University of Pennsylvania Press, 2010.
Melissa MORETON, Pious Voices: Nun-scribes and the Language of Colophons in Late
Medieval and renaissance Italy, Essays in Medieval Studies, 29, 2014, 43–73.
James J. MURPHY, Rhetoric in the Middle Ages: a History of Rhetorical Theory
from Saint Augustine to the Renaissance, Los Angeles-London, University of
California, Press Berkley, 1974.
Anica NAZOR, Korizmenjak, Senj 1508. Latinična transkripcija glagoljskoga teksta (s
uvodom i rječnikom), Anica NAZOR (prir.), Nacionalna i sveučilišna knjižnica u
Zagrebu, Grad Senj, Zagreb, 2019.
Marija Agnezija PANTELIĆ, Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca, Radovi
Staroslavenskoga instituta, 5, 1964, 5–98.
Marija Agnezija PANTELIĆ – Franko BUDIŠIĆ, u: Aleksandar STIPČEVIĆ (ur.),
Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža",
Zagreb, 1989, 442.
M. B. PARKES, The Inuence of the Concepts of Ordinatio and Compilatio on the
Deveopment of the Book’, u: J. G. ALEXANDER – M. T. GIBSON (ur.),
Medieval learning and literature. Essays presented to Richard William Hunt,
Oxford, 1976, 127–129.
Stjepan PAVIČIĆ, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje južnih
Slavena, knj. 41, JAZU, Zagreb, 1962.
Ivanka PETROVIĆ, Pavao Ćaćić, u: Trpimir MACAN (ur.), Hrvatski biografski leksikon,
sv. 3., Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1993, 142.
Ivanka PETROVIĆ, Broz Kolunić (Ambroz Kacitić), u: Trpimir MACAN (ur.), Hrvatski
biografski leksikon, sv. 7, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 2009,
543.
Andrea RADOŠEVIĆ, Korizmene propovijedi u Fatevićevu zborniku – prilog
rekonstrukciji glagoljskoga Korizmenjaka, Slovo, 62, 2012, 101–210.
Andrea RADOŠEVIĆ, O prijepisima glagoljskoga Korizmenjaka, Fluminensia, 26, 2,
Rijeka, 2014, 7–23.
Andrea RADOŠEVIĆ, Croatian Translation of Biblical Passages in Medieval
Performative Text, Studies in Church History, 53, 2017, 223–241.
Andrea RADOŠEVIĆ – Marija-Ana DÜRRIGL, O glagoljskoj čitateljskoj zajednici na
primjeru Drugoga beramskog brevijara, Slovo, 70, Zagreb, 2020, 191–216.
Andrea RADOŠEVIĆ, Lička glagoljaška baština, Hrvatska revija, 2, Zagreb, 2022,
16–26.
Johannes REINHART, Hrvatskoglagoljski zbornik Tomaša Petrinića iz god. 1503 (Cod.
vindob. slav. br. 78), Croatica, 42/43/44, Zagreb, 1995–1996, 391–421.
239
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
Johannes REINHART, Tekstološke primjedbe uz hrvatskoglagoljski prijevod rasprave
o sedam smrtnih grijeha, u: Stjepan DAMJANOVIĆ (ur.), Drugi Hercigonjin
zbornik, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 2005, 355–366.
Johannes REINHART, Tumačenje Deset zapovijedi iz djela Somme le Roi u dvama
hrvatskoglagoljskim fragmentima, Slovo, 56–57, Zagreb, 2008, 477-496.
Petar RUNJE, Tragom stare ličke povijesti: prinosi za kulturnu i crkvenu povijest
područja novoosnovane Gospićko-senjske biskupije, Ogranak Matice hrvatske
Ogulin, Ogulin, 2007.
Petar RUNJE, Prema izvorima II. Rasprave i članci o hrvatskim franjevcima trećoredcima
glagoljašima, Povijesno društvo otoka Krka – Provincijalat franjevaca trećoredaca
glagoljaša, Krk – Zagreb, 2012.
Elizabeth SCALA, Absent Narratives, Manuscript Textuality, and Literary Structure in
Late Medieval England, New York – Basingstoke, Palgrave Macmillan, 2002.
Markus SCHIEGG, Scribes’ Voices: The Relevance and Types of Early Medieval
Colophons, Studia Neophilologica, 1–19, 2015.
Ines SRDOČ-KONESTRA – Saša LAJŠIĆ, Fra Šimun Klimantović (...) Ni pisac ni pod
piscem pisac, Fluminensia, Rijeka, 20, 1, 2008, 75–95.
Steven F. H. STOWELL, The Spiritual Language of Art: Medieval Christian Themes in
Writings on Art of the Italian Renaissance, Brill, Ledien – Boston, 2014.
Rudolf STROHAL, Stare hrvatske apokrifne priče i legende (Sabrao iz starih hrv.
glagoljskih rukopisa od 14. – 18. vijeka), Bjelovar, 1917.
Marinka ŠIMIĆ, Leksik Traktata o sedam smrtnih grijeha u Ivančićevu i Kolunićevu
zborniku, u: Stjepan DAMJANOVIĆ (ur.), Drugi Hercigonjin zbornik, Zagreb,
Hrvatska sveučilišna naklada, 2005, 397–410.
Petar ŠIMUNOVIĆ, A Turci nalegoše na jazik hrvatski. Toponomastička i jezična
stratigraja u Lici, u: Marko SAMARDŽIJA (ur.), Lika i Ličani u hrvatskom
jezikoslovlju, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2003, 71–89.
David ŠPORER, Status autora: od pojave tiska do nastanka autorskih prava, AGM,
Zagreb, 2010.
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, knj. 1,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1969.
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, knj. 2,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1970.
Kristina ŠTRKALJ DESPOT, Srednjovjekovna ars memoria i Šimun Klimantović,
Zadarska smotra, 59, 1–2, Zadar, 2010, 79–99.
Marin TADIN, Glagolitic Manuscripts in the Bodleian Library, Oxford, Oxford Slavonic
Papers, IV, Oxford, 1953, 151–158.
Marin TADIN, Glagolitic Manuscripts in the Bodleian Library, Oxford, Oxford Slavonic
Papers, V, Oxford, 1954, 133–144.
Marin TADIN, Un nouvel exemplaire du Careme attribue a saint Bernardin de Sienne,
Mandićev zbornik: u čast o. dra. Dominika Mandića prigodom njegove
240
A. Radošević: Citatnost u kolofonu glagoljaša popa Tomaša... Senj. zb. 49, 213-240 (2022)
75-godišnjice života, Radovi Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu. Sv. I–II.
Rim, 1965, 169–191.
Francis J. THOMSON, Apocrypha Slavica: II de Santos Otero, Aurelio. Die
handschriftliche Uberlieferung der altslavisch Aprokryphen, Band II. Patristische
Texte und Studien, 23. Walter De Gruyter, Berlin and New York, I98I. xlvi + 27I
pp. 4 facsimiles. IndexeS, The Slavonic and East European Review, 63, 1, 1985,
73–98.
Matija VALJAVEC, Predgovor. Kolunićev zbornik: hrvatski glagolski rukopis od godine
1486., Djela JAZU, 12. Matija VALJAVEC (prir.), Zagreb, 1892, V–XXVIII,
1–276.
Hans J. VERMEER, Skopos and Commission in Translational Action, u: Lawrence
VENUTI (ur.), The Translation Studies Reader, Abingdon, 2012, 191–202.
Antonija ZARADIJA KIŠ, Memoarske marginalije – (ne)svjesna ishodišta životopisa
činjenice i nedoumice iz života glagoljaša Šimuna Grebla (oko 1472. – oko
1551.), Fluminensia, 18, 2, Rijeka, 2006, 1–20.
Antonija ZARADIJA KIŠ – Marinka ŠIMIĆ, Cvijet kreposti ili o naravi ljudskoj kroz
narav životinjsku. Sudija – transliteracija – faksimil, Hrvatska sveučilišna
naklada, Institut za etnologiju i folkloristiku, Staroslavenski institut, Zagreb,
2020.
Janez ZOR, Fragmenti glagolskega misala iz 1374 v Sloveniji?, Slovo, 57–58, Zagreb,
2008, 653–693.
CITATION IN THE COLOPHON OF THE GLAGOLITIC PRIEST TOMAS PETRINIĆ
Summary
Petrinićev zbornik (Petrinić’s Collection of Papers) from 1503, written in the cursive
Glagolitic script, is one of the representatives of Lika’s (in the narrow sense of Buška) Glagolitic
handwritten heritage. It consists of various texts in which the Gospels are interpreted, and most
of the manuscripts refer to the Croatian translation of the Korizmenjak (book of Lent) of Jacobus
de Voragine. At the end of the collection, its scribe/compiler the priest Tomaš Petrinić from Banj
Dvor in Bužani leaves a long colophon composed of a quoted passage from the famous moral-
didactic tractate The Flower of Virtue and his own comments. Using the example of Petrinić’s
colophon, which is analysed for the rst time in this paper, the aim is to investigate the relationship
of Glagolitic scribes/compilers towards their own creativity. With the establishment of the self-
referential details in the colophon, and in general the connection between the content of the citation
and the commentary part, the intention is to show how the priest Tomaš Petrinić with his actions
can be partly described as a late mediaeval compiler/scribe.
Keywords: Lika Glagolitic manuscript, compilation, colophon, Tomaš Petrinić, Buška
county (Bužani)
