Content uploaded by Vuk-Tadija Barbarić
Author content
All content in this area was uploaded by Vuk-Tadija Barbarić on Apr 08, 2022
Content may be subject to copyright.
Primljeno:
5.
srpnja
2021.
Prihvaćeno:
9.
rujna
2021.
Vuk-Tadija
Barbaric
-
Marijana
Horvat
prethodno
priopćenje
PREKO
GRAFIJE
DO
JEZIKA
-
PREMA
ANALIZI
IZDANJA
MARULIĆEVE
JUDITE
Sažetak
Kad
se
učenici
u
svojim
čitankama
i
lektirama
susreću
s
djelima
nastalim
na
starome
jeziku,
pred
sobom
imaju
tekst
otisnut
suvremenim
pravopisom
i
gra
fijom.
Stoga
im
je
teško
pretpostaviti
s
kojim
se
sve
problemima
suočava
filo
log
u
nastojanju
da
stari
zapis
preslovi
važećom
grafijom,
što
vjernije
prenese
piščev
jezik
i
omogući
uvid
u
jezik
razdoblja
i
sredine
iz
koje
promatrani
tekst
potječe.
U
ovom
prilogu
na
ograničenom
uzorku
analizira
se
i
uspoređuje
gra
fija
pet
izdanja
Judite
Marka
Marulića
objavljenih
u
Veneciji,
i
to
1521.,
1522.,
1523.,
1586.
i
1627.
Osim
davanja
usporednoga
opisa
grafijskih
rješenja,
cilj
je
oprimjeriti
gore
spomenute
filološke
probleme
i
ukratko
prikazati
osnovna
jezična
obilježja.
Naglasak
će
biti
na
fonološkoj
razini,
ali
će
se
pokazati
i
funk
cioniranje
jedinica
drugih
jezičnih
razina
u
Marulićevu
jeziku.
Autori
će
po
dijeliti
svoj
računalni
korpus
načinjen
za
potrebe
ovoga
članka
u
nadi
da
će
se
moći
dalje
upotrebljavati
u
edukativne
svrhe.
Ključne
riječi:
Marko
Marulić,
Judita,
grafija,
jezik
1.
Uvod
Presloviti
stari
zapis
suvremenim
pravopisom
i
grafijom
i
istodobno
što
vjernije
saču
vati
piščev
jezik
te
čitateljima
predati
tekstološki
pouzdano
izdanje
posao
je
koji
tra
ži
puno
vremena,
znanja,
truda
i
akribičnosti
koji
su
nevidljivi
kad
se,
slikovito
reče
no,
u
ruci
drži
gotov
proizvod,
odnosno
preslovljeni
stari
tekst.
Stoga
ćemo
u
ovome
članku
na
primjeru
Marulićeve
Judite
pokazati
s
kojim
se
sve
problemima
susreće
fi
lolog
u
procesu
čitanja
i
interpretacije
staroga
teksta.
Članak
se
sastoji
od
dvaju
dije
lova.
U
prvome
dijelu
analizira
se
i
uspoređuje
grafija
prvih
pet
izdanja
Marulićeve
59
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.-
1521.-2021.)
Judite
(Venecija,
JI
=
1521.,
J2
=
1522.,
J3
=
1523.,
J4
=
1586.
i
J5
=
1627.)
1
.
Na
temelju
usporednih
opisa
grafijskih
rješenja
uočavaju
se
problemi
i
donose
zaključci
koji
su
nužni
za
što
vjerniji
prijenos
piščeva
jezika
i
omogućivanje
uvida
u
jezik
raz
doblja
i
sredine
iz
koje
promatrani
tekst
potječe.
Na
tim
spoznajama
u
drugome
dije
lu
članka
daje
se
prikaz
odabranih
jezičnih
svojstva
Jttdite
na
fonološkoj,
morfološkoj
i
sintaktičkoj
razini.
Taj
prikaz
nije
ograničen
uzorkom
analiziranim
u
prvome
dijelu
te
se
oslanja
na
cijeli
tekst
prvoga
izdanja.
2.
Grafija
U
ovome
poglavlju
analizirat
će
se
izvorna
latinična
grafija
Marulićeve
Judite,
i
to
na
temelju
uzorka
koji
je
ograničen
na
uvodne
stranice
ispisane
prozom
sve
do
počet
ka
prvoga
pjevanja
2
,
no
nakon
kratkoga
uvoda
u
problematiku
prvo
će
se
razmotriti
nekoliko
zanimljivih
primjera.
Treba
upozoriti
na
to
da
je
Maretić
uzeo
u
obzir
prvo
izdanje
Judite
u
svojoj
znamenitoj
monografiji
o
hrvatskoj
latiničnoj
grafiji
(1889:
11-14),
ali
ovdje
ćemo
biti
temeljitiji
unatoč
manjemu
uzorku,
a
uzet
ćemo
u
obzir
i
druga
izdanja.
Rezultati
analize
pokazali
su
veliku
podudarnost
prvih
triju
izdanja,
J
1,
J2
i
J3.
Ta
se
izdanja
podudaraju
čak
i
u
rasporedu
teksta
na
stranicama.
Njima
se
u
nasljedovanju
grafijskoga
sustava
pridružuje
i
J4.
Može
se
čak
reći
da
je
svako
novo
izdanje
pokušavalo
vjerno
kopirati
grafiju
kojega
od
prethodnih
izdanja.
Tu
se
zapravo
samo
J5
izdvaja
drukčijim
grafijskim
rješenjima.
Stoga
će
se
o
sitnim
razli
kama
među
prvim
četirima
izdanjima
i
na
moguća
značenja
tih
razlika
zasad
govo
riti
veoma
ograničeno.
3
Veći
vremenski
odmak
JI,
J2
i
J3
u
odnosu
na
J4
i
J5
uočava
se
u
nekim
ma
nje
važnim
elementima,
npr.
u
pravopisnim
znakovima
-
prva
tri
izdanja
preferira
ju
kosu
crtu
(/),
dok
posljednja
dva
na
tim
mjestima
redovito
imaju
zarez
(,).
Tako
đer
se
više
očituje
oslanjanje
J5
na
J4,
npr.
u
preuzimanju
nekih
pogrešaka,
a
jednako
tako
i
oslanjanje
J4
na
J2.
Međutim,
trebat
će
te
zaključke
u
budućnosti
potkrijepiti
Vidi
popis
izvora
na
kraju.
Treba
napomenuti
da
je
3.
izdanje
datirano
mletačkim
računanjem
vremena,
tako
da
je
riječ
o
1523.
godini,
a
ne
o
1522.,
kako
je
tiskano
(vidi
npr.
http://virtualna.nsk
.
hr/
marulic/
1523/01
/29/trece-izdanje-judite/).
2
Riječ
je
o
preliminarnim
rezultatima
studije
o
grafiji
Judite
koja
će
se
provesti
na
cijelome
tekstu
svih
prvih
pet
izdanja
te
če
se
objaviti
naknadno
u
opsegu
koji
znatno
premašuje
okvire
standardnoga
članka.
’
Ne
može
se
isključiti
da
će
analiza
cjelokupnih
djela
iznjedriti
ponešto
izmijenjene,
a
posve
sigur
no
preciznije
rezultate.
60
Vuk-Tadija
Barbaric
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Martdićeve
Judite
sveobuhvatnom
analizom.
Oni
su
u
svakom
slučaju
donekle
suprotni
onome
što
je
davno
zaključio
Breyer
o
J5:
»Premda
se
ne
usudjujem
o
tom
zadnju
kazati,
ipak
ističem,
da
bi
ovo
izdanje
moglo
pripadati
XVI.
stoljeću,
a
godina
da
je
možda
pogrješno
štampana
(...)
Sudeć
pak
po
artiji,
slovima
i
spoljašnjem
obliku
opet
nije
nemoguće,
da
je
to
štampa
neko
ga
zakutnoga
i
po
imenu
nepoznatoga
štampara
ipak
iz
XVII.
vijeka,
koji
je
iz
nama
nedokučivih
razloga
patvarajući
i
nakazujući
starije
koje
izdanje
»Judite«
bez
sudje
lovanja
hrvatskomu
jeziku
vješte
osobe
tu
valjda
za
sajmovnu
prodaju
namijenjenu
knjižicu
izdao
i
u
promet
stavio.«
(Breyer
1904:
48).
Možemo
potvrditi
da
J5
doista
nije
ni
od
kakve
važnosti
u
tekstološkome
smislu
zbog
nebrojenih
sumnjivih
intervencija
u
tekst,
ali
jednako
tako
i
da
to
izdanje
ne
bi
smjelo
još
dugo
izmicati
pozornosti
lingvista
(osobito
evidentni
pokušaji
pomlađiva
nja
jezika).
4
U
marulološkim
krugovima
rašireno
je
mišljenje
da
je
za
uspostavu
tek
sta
Judite
najvažnije
i
jedino
važno
prvo
izdanje/
Sto
se
tiče
tekstološke
razine,
vjero
jatno
je
to
mišljenje
točno,
ali
mreža
odnosa
mnogih
podataka
koju
smo
uočili
među
različitim
izdanjima
bit
će
poticaj
da
se
ponovno
promisli
o
nekim,
pa
makar
i
poje
dinačnim
pitanjima,
koja
se
tiču
jezika,
a
ne
nužno
samoga
teksta.
Upravo
činjenica
da
su
prva
četiri
izdanja
veoma
slična
znači
da
ne
možemo
govoriti
o
četirima
svje
docima
prema
jednomu
iz
1627.,
nego
se
treba
uspostaviti
odnos
J5
prema
ostalim
izdanjima
kao
prema
jednoj
cjelini.
Za
potrebe
ovoga
istraživanja
sastavljen
je
računalni
paralelni
korpus
6
,
koji
će,
među
ostalim,
poslužiti
i
za
problematiziranje
dosadašnjih
čitanja
Judite,
odnosno
za
identifikaciju
mjesta
na
kojima
se
možda
moglo
postupiti
i
drukčije,
pa
i
u
jezično
me
smislu.
Marulićeva
grafija
nije
posve
transparentna
te
pruža
neke
mogućnosti
za
dvostruka
tumačenja,
što
je
sve
na
kraju
skriveno
od
krajnjega
čitatelja.
Prije
grafij-
ske
analize
slijedi
nekoliko
primjera.
'
Dosad
je
najveću
pozornost
tomu
izdanju
posvetio
Franjo
Fancev
(1922:
121-123),
koji
navodi
razloge
za
to
da
J5
ipak
»nije
najgore
od
svih
izdanja«
(1922:
123).
Vidi
Lučin
2018:
439
i
ondje
citiranu
literaturu
u
bilj.
3.
6
Nadamo
se
da
će
se
moći,
osim
u
znanstvene,
upotrebljavati
i
u
edukativne
svrhe,
a
svakako
će
biti
dostupna
i
njegova
puna
inačica
nakon
što
se
s
vremenom
unesu
svi
podatci
za
svih
pet
izdanja,
i
to
u
okviru
projekta
Razvoj
modela
za
normalizaciju
grafije
starih
latiničnih
tiskanih
tekstova
Instituta
za
hrvatski
jezik
i
jezikoslovlje
(
http://ihjj.hr/projekt/razvoj-modela-za-normalizaciju-grafije-starih-la-
tinicnih-tiskanih-tekstova/
102/
).
61
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.
-
1521.
-
2021.)
1.
pri
mj
e
r
J
1,
J2,J3
i
J4:
poglu-,
J5:
poglyw,
neke
suvremene
transkripcije:
bolju
U
tom
primjeru
vidimo
da
je
izvorno
zapisana
riječ
polju
u
nekim
suvremenim
izdanjima
Judite
čitana
bolju
(kontekst:
da
Vam
poklanjam
onuje
žita
rukovet
koju
u
Vaših
knjigah
polju/bolju
nabodite)
.
Nedavno
je
Lučin
(2018:
440)
u
svojem
izda
nju
Judite
upozorio
na
to
da
u
latinskoj
patrističkoj
tradiciji
postoji
metafora
»polje
knjiga«,
čime
je
čitanje
polju
dodatno
potvrđeno
kao
valjano.
Ovdje
konkretno
vidi
mo
da
nijedan
od
priređivača
najstarijih
izdanja
nije
smatrao
čitanje
polju
problema
tičnim,
tako
da
se
definitivno
može
odbaciti
misao
da
je
eventualno
riječ
o
tipograf
skoj,
tj.
slagarskoj
pogrešci.
2.
p
r
i
mj
e
r
J
1:
vochia
stabla-,
J2,
J3
i
J4:
vochia
stabla-,
J5:
vochya
stabla-,
neke
suvremene
transkripcije:
voćina
stabla
Riječ
je
o
sintagmi
koja
se
dosad
često
čitala
»voćina
stabla«,
u
značenju
voćka
.
Takvo
čitanje
pretpostavlja
postojanje
pridjeva
voćin,
koji,
npr.,
uopće
nije
posvjedo-
čen
u
Akademijinu
rječniku
(AR).
Titla
iznad
slova
i
označava
ispuštanje
slova
m
ili
n.
Te
title,
kao
što
vidimo,
nema
u
prvom
i
petom
izdanju,
tako
da
je
to
čitanje
si
gurno
prema
drugom
izdanju
jer
je
sintagma
»voća
stabla«
zvučala
neobično.
Među
tim,
izvjesno
je
da
je
dodavanje
title
u
drugom
izdanju
zapravo
tipografska
pogreška
koja
se
zatim
prenosila
sve
do
četvrtoga
izdanja.
3
.
p
r
i
mj
e
r
JI,
J2,
J3
i
J4:
hijtoria-,
J5:
hijctoria-,
suvremene
transkripcije:
historija
U
primjeru
vidimo
i
to
da
peto
izdanje
nema
imenicu
(h)istorija
kao
ostala
izda
nja,
nego
(h)ištorija
(grafem
<fc>
jednoznačno
upućuje
na
čitanje
/š/)
8
.
To
je
veoma
indikativno
jer
je
više
nego
moguće
da
bi
tako
trebalo
protumačiti
i
zapise
u
prvim
četirima
izdanjima
(zapis
hijtoria
možda
samo
odražava
latinsku
grafiju).
Poznato
je
Sve
transkribirane
primjere
donosimo
prema
vlastitom
čitanju.
8
U
kosim
zagradama
navode
se
fonemi
notacijom
uobičajenom
u
AR-u,
a
grafemi
su
u
šiljatim
zagradama.
O
razlozima
za
takav
postupak
vidi
Barbarić
2020:
37
(bilj.
25).
Ovdje
zbog
jednostavno
sti
ipak
nećemo
upotrebljavati
slova
l
i
n
u
transkribiranim
primjerima.
62
Vuk-Tadija
Barbaric
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Marulićeve
Judite
da
domaće
riječi
najviše
podliježu
grafijskim
ograničenjima,
prilagođene
strane
rije
či
nešto
se
više
opiru
tim
ograničenjima,
a
strana
imena
najviše.
9
Čitanje
lsi
umjesto
lsi
vjerojatno
je
i
za
neke
druge
riječi,
ali
razumljivo
je
da
su
se
priređivači
doslovno
držali
zapisa
kad
su
znali
da
postoji
više
mogućnosti.
Međutim,
s
uspostavom
elek
troničkoga
resursa
u
kojem
se
do
podatka
o
stvarnome
zapisu
može
doći
za
nekoliko
trenutaka,
priređivači
se
mogu
odlučiti
i
za
nešto
odvažnija
rješenja.
4.
pri
mj
e
r
JI,
J2,
J3
i
J5:
Arphaxata-,
J4:
Arphazata\
suvremene
transkripcije:
Arfaksata
U
navedenome
primjeru
upozoravamo
na
mogućnost
da
se
osobno
ime
Arfak-
sat
zapravo
treba
čitati
Arfažat
zato
što
se
među
izdanjima
nekada
znaju
izmjenjivati
grafemi
<x>
i
<z>
(oba
se
mogu
čitati
/ž/).
No
sama
ta
činjenica
ne
bi
bila
dovoljna,
važno
je
i
to
da
je
upravo
lik
Arfažat
posvjeđočen
u
protestantskome
prijevodu
No
voga
zavjeta
iz
16.
stoljeća,
koji
je
tiskan
glagoljicom
i
ćirilicom
(iako
nije
riječ
o
istoj
biblijskoj
osobi,
ali
jest
o
istome
imenu).
10
***
Rezultate
grafijske
(grafematičke)
analize
prikazat
ćemo
tradicionalno,
što
znači
da
ćemo
foneme
povezati
s
grafemima,
ali
samo
u
slučajevima
koji
su
na
neki
način
zanimljivi."
To
obično
nije
slučaj
s
fonemima
koji
se
uvijek
jednako
realiziraju
kao
grafemi,
npr.
/a/
kao
<a>
i
si.
Ako
se
uz
primjer
ne
navodi
iz
kojega
je
izdanja,
to
zna
či
da
je
karakterističan
za
grafiju
prvih
četiriju
izdanja.
Ako
se
pak
uz
njega
ne
navodi
drukčija
grafija
iz
J5,
to
znači
da
je
primjer
karakterističan
za
sva
izdanja.
/c/:
<c>
—
mifeca-,
<z>
-
fplizchomu
Primjer
naveden
za
<z>
rijedak
je
(još
i
parmanzirufi
ali
Maretić
ga
nije
registri
rao
u
svojem
opisu.
Taj
primjer
posve
odudara
od
grafije
svih
izdanja
te
je
moguće
pogreškom
prenošen
kroz
njih.
U
usporedivoj
poziciji
pronalazimo
primjere
gofpocc-
hoi
(transkr.
gospockoj)
i
haruacchi
(transkr.
harvacki},
koji
su
u
J5
zapisani
gofpofchoy
i
haruafchi
(transkr.
gosposkoj,
harvaski),
dok
zapis
fplizchomu
vjerojatno
samo
nepa
žnjom
nije
promijenjen
u
fplifchomu.
9
Vidi
Neef
2015:
718.
10
Vidi
NT:
226
(sin
Kainanov,
koi
bese
sin
Afažatov)
.
11
Udvajanjem
slova
(geminacija)
nećemo
se
baviti
jer
u
analiziranom
uzorku
ta
pojava
nije
dovolj
no
zastupljena,
a
Maretićev
opis
upućuje
na
to
da
je
tako
u
cijelome
djelu.
63
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.
-
1521.
-
2021.)
I
č/
:
<c>
-
naučni,
reče
lćl\
<ch>
—
noch,
naiueche,
mochi,
hotechi',
<chi>
-
nechie-,
<chy>
-
nayuechye
(J5),
nechye
(J5),
mochyi
(J5),
hotechyi
(J5);
<Ky>
hoteKyi
(J5)
12
J5
rješava
problem
prethodnih
izdanja
u
kojima
se
nije
jednoznačno
mogao
ra
zlikovati
grafem
<chi>
od
slijeda
slova
chi
koji
označava
/ći/
(iako
kontekstualno
to
uglavnom
nije
bilo
teško
razlikovati).
J
5
zadržava
<ch>
za
Ići
samo
u
finalnoj
poziciji
{noch),
dok
slijed
/ći/
uspješno
označava
s
chyi.
Naizgled
neobična
mogućnost
<Ky>
posve
je
sustavna
kada
se
zna
da
slovo
Am
J5
stoji
kao
ekvivalent
za
eh
iz
prethodnih
izdanja.
Razlog
takvoj
uporabi
vjerojatno
se
može
tražiti
u
tipografskim
poteškoća
ma,
ali
nismo
našli
argumente
da
se
takvo
K
označava
kao
pogreška,
kao
što
se
nekad
čini
u
navođenju
naslova
J5.
13
Treba
ovdje
upozoriti
na
slijed
slova
fch(i),
koji
se
ovi
sno
o
kontekstu
može
različito
čitati:
/šć/
ugodifchie,
/sk/
u
latinfche.
J5
ima
ograni
čenu
tendenciju
da
i
u
takvim
slučajevima
eksplicira
sve
foneme/grafeme,
npr.
godif-
cchye
ili
pitomfcKyini,
gdje
<fc>
stoji
za
/š/
i
<chy>
odnosno
<Ky>
za
Ići
.
Idi:
<d>
pridati
Grafem
<d>
ovdje
stavljamo
u
fokus
samo
zbog
toga
da
upozorimo
na
tipograf
sku
zanimljivost
u
J2.
U
tom
se
izdanju
naime
upotrebljavaju
dvije
vizualno
različite
varijante
slova
d.
Ni
to
ne
bi
bilo
toliko
zanimljivo
da
se
ne
mogu
odrediti
točne
po
zicije
na
kojima
se
pojavljuju
te
varijante.
Jedna
se
varijanta
pojavljuje
gotovo
isklju
čivo
na
početku
riječi
i
nikad
na
drugim
pozicijama.
/f/:
<ph>
Olopherne-,
<f>
Oloferne
(J5)
Grafem
<ph>
pojavljuje
se
isključivo
u
imenima
stranoga
podrijetla
(što
Mare-
tić
nije
obuhvatio
svojim
opisom).
Grafem
<f>
pojavljuje
se
samo
na
jednom
mjestu
u
uzorku
teksta
iz
J5.
/i/:
<i>
pobi-,
<j>
fuoijh
(J5);
pochlonyjfci
(J5)
Slovo
j
pojavljuje
se
svega
tri
puta
u
J5:
fuoijh
(transkr.
svojih),
molijh
(transkr.
moli
jih),ftarijh
(transkr.
starijih),
i
to
svaki
put
u
odnosu
prema
slovu
g
iz
prethod
nih
izdanja:
jiiogih,
moli
gih,ftarigih.
Ovdje
je
možda
bolje
reći
da
slijed
slova
ij
sto
ji
za
/(i)ji/.
Grafem
<y>
za
/i/
rijetkost
je
(u
primjeru
Babylonie
to
je
zacijelo
zbog
12
Navedene
mogućnosti
za
bilježenje
Ići
u
ovom
i
drugim
sličnim
slučajevima
mogu
se
nazvati
alo-
grafima
(za
termin
vidi
npr.
Barbarić
2020),
ali
ovdje
smo
se
opredijelili
za
tradicionalni
opis,
to
više
što
je
riječ
o
preliminarnim
rezultatima.
13
Vidi
Jozić
i
Lučin
2002:
554;
Lučin
2018:
81.
K]c
sretno
odabrano
jer
ni
Km
k
nemaju
svoje
mjesto
u
grafijskim
sustavima
svih
izdanja
Judite,
pa
su
stoga
mogućnosti
za
zabunu
znatno
smanjene.
64
Vuk-Tadija
Barbaric
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Marulićeve
Judite
utjecaja
latinske
grafije,
a
wgizdauyie
(J5)
sigurno
je
riječ
o
tiskarskoj
pogrešci
-
tre
balo
je
biti
gizdauiye).
/j/:
<i>
iafce-,
<g>
priftogi-,
<y>
-
yafce,
priftoyi
(J5)
U
J5
se
<i>
koje
stoji
za
/j/
često
mijenja
u
<y>.
U
intervokalnim
pozicijama
po
nekad
se
ne
bilježi
grafem
za
/j/
(što
se
nekad
naziva
nultim
grafemom),
npr.
pria-
ti
(transkr.
prijati),
ali
oboiega
(transkr.
obojegd).
Katkad
se
bilježi
<g>,
npr.
Betuligi
(vidi
i
primjere
navedene
u
analizi
bilježenja
/i/).
Takvo
<g>
u
J5
prenosi
se
ili
kao
lyl
ili
se
uopće
ne
prenosi
(giftuine,
gihn]5
postaje
iftuine,
ih,
dok
se
bozgi
(transkr.
Bož
jim)
preneseno
u
J5
kao
boxgiym
teško
može
objasniti
drukčije
nego
kao
pogreška).
/k/:
<ch>
voifche-,
<K>
-
voysKe
(J5)
Grafem
<ch>
za
/k/
upotrebljava
se
u
svim
izdanjima,
pri
čemu
samo
J5
pone
kad
mijenja
grafem
<ch>
grafemom
<K>
(vidi
i
što
je
rečeno
za
Ići).
Samo
je
u
jed
nom
primjeru
za
/kv/
upotrijebljen
slijed
qw.
ocquargneno.
I\l:
<gl>
hnaglena,
zemglu-,
<gli>
huagliena
(J5);
<gly>
zemglyu
(J5)
U
svim
izdanjima
prije
J5
dominira
grafem
<gl>
(jedini
je
protuprimjer
zemgliu
na
jednome
mjestu,
što
se
prenijelo
u
prva
četiri
izdanja).
U
J5
<gl>
postaje
isključi
vo
<gli>
(uobičajeno)
ili
<gly>
(samo
dva
primjera).
/m/
i
/n/
—
u
svim
izdanjima
katkad
se
bilježe
titlom
iznad
slova
a,
e,
i,
o,
u,
npr.
zegli
(transkr.
zemlji).
Ini:
<gn>
gnegoue,
zacignauac,
<gni>
gniegoue
(J5);
<gny>
za.cignya.uac
(J5)
/r/:
<r>
-
chratcho-,
slogotvorno
=
ar-
parnoga
(transkr.
parvoga
‘
prvoga
’)
Zanimljivo
je
da
slično
kao
i
u
slučaju
navedenome
pod
/d/
,
J2
upotrebljava
dvije
vizualno
različite
varijante
slova
r,
koje
također
imaju
jasnu
distribuciju
(uz
rijetke
iznimke).
Jedna
se
varijanta
pojavljuje
najčešće
iza
slova
p
i
b
i
nikad
na
počet
ku
riječi,
dok
se
druga
javlja
najčešće
iza
a,
e,
i,
o,
u
i
uvijek
na
početku
riječi.
/s/:
<f>
-
uefelo,ffetoga-,
<s>
-
uas,
sfetoga
(J4,
J5)
Slovo
f
nema
svojega
majuskulnoga
oblika.
UJI
grafem
<s>
je
iznimno
rijedak
i
ograničen
na
finalnu
poziciju
u
riječi.
U
J4
slovu
s
raste
frekvencija,
ali
isključivo
u
slijedu
sf
na
početku
riječi.
U
J5
slovo
s
može
se
pojaviti
i
izvan
početne
i
završne
po
zicije
u
riječi
(osim
u
slijedu
sf,
često
i
u
si),
ali
nikad
ispred
slova
a,
e,
i,
o,
u,
t
(uvijek
dolazi
ligaturno
ft).
65
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.
-
1521.
-
2021.)
/š/:
<fc>
-
pozlo
bifee-,
<s>
-
ios
(transkr.
jos)
Dominira
upotreba
<fc>
za
lsi
.
Samo
je
jedan
primjer
<s>
za
lsi
,
ali
u
finalnoj
poziciji
u
riječi,
dok
se
na
toj
poziciji
ne
može
naći
<fc>.
Pod
Ići
upozorili
smo
na
slijed
slova
fch(i).
Maretić
je
za
takve
primjere
smatrao
da
u
njima
<f>
stoji
za
lsi
.
/u/:
<u>
-
ubiena-,
<v>
-
vbiena
/v/:
<
u
>
-
ueziri
(JI
i
J2);
<v>
-
veziri
(J2,
J4
i
J5);
<f>
-
eufati,
uidif{]
1
i
J2)
/
w^/02,J4iJ5)
Slova
v
nema
u
JI
i
J3,a
uJ2
dolazi
isključivo
u
početnoj
poziciji
(usp.
voi
voda
i
voiuodd).
Grafem
<f>
za
/v/
daleko
najčešće
dolazi
u
slijeduy^(Jl,
J2
i
J3)
ili
{f(J4
iJ5).
/z/:
<z>
-
množim
111-
.
<z>
-
ziuota-,
<x>
—
xiuota
(J5)
Maretić
i
za
/z/
i
za
/ž/
navodi
mogućnost
<f>,
ali
smatra
takve
slučajeve
tiskar
skim
pogreškama,
čemu
ćemo
se
zasad
prikloniti.
Grafem
<x>
za
/ž/
je
novost
koju
uvodi
J5.
3.
Osnovna
jezična
obilježja
Grafijska
analiza
bila
je
nezaobilazan
korak
da
bi
se
moglo
pouzdano
govoriti
o
je
ziku
djela.
Kao
što
je
najavljeno,
ovdje
ćemo
se
pozabaviti
odabranim
značajkama.
Odraz
jata
očekivano
je
ikavski
(npr.
lipost,
mrižom,
pridaj,
svitlost,
tirahu,
vri-
ćd),
s
tek
pokojim
ekavizmom
uobičajenim
za
srednjodalmatinsku
čakavštinu
15.
i
16.
stoljeća.
Postojanje
ekavskoga
odraza
u
Marulića
iznimna
je
pojava.
14
Riječ
je
o
stalnim
ekavizmima
u
južnočakavskim
govorima,
a
neki
su
od
njih
i
knjiške
rije
či.
Primjeri
s
odrazom
e
nisu
brojni
ni
potvrdama
ni
raznolikošću
leksema.
Katkad
su
upotrijebljeni
zbog
rime
(npr.
preverne
—
operne),
a
ograničeni
su
na
samo
neko
liko
korijena,
s
tim
da
se
neki
od
tih
korijena
potvrđuju
i
u
ikavskoj
inačici.
Potvr
de:
vernim
si
ti
pokoj,
neverniku
tomu,
verovat
ću
Boga,
skut
celova,
s
junake
nesmer-
ne,
Svi
sluge
preverne,
sve
vernike-,
pored
Boga
virovati
ili
da
u
suknji
pirnt^
II
i
pameti
virni,
u
kojemu
ikavski
odraz
odgovara
i
potrebama
rime.
U
tim
se
korijenima,
pri
O
tome
više
u
Hraste
1950:
251-252
i
Mladenović
1957:
91-94,
1960:
133.
Pirni
‘
svečani;
svadbeni
’
.
66
Vuk-Tadija
Barbaric
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Mandićeve
Judite
mjerice,
odraz
e
potvrđuje
i
u
Bernardinovu
lekcionaru
ili
u
Šibenskoj
molitvi
(Hraste
1950:
252),
a
Marulić
ga
također
ima
i
u
svojemu
starijem
djelu
na
hrvatskome
je
ziku,
prijevodnome
proznom
tekstu
Od
naslidovanja
Isukarstova
i
odpogarjenja
ta-
sćin
segasvitnjih
XG
(1500.).
Odrazi
poluglasa
i
nazala
odgovaraju
odrazima
tih
glasova
u
onodobnom
ča
kavskom
narječju,
a
dvojnosti
trpa,
jazik
I
jezik,
žaja
I
žeja
{žajalžeja
ze
’
)
kod
odraza
nazala
tumačimo
utjecajem
književne
tradicije.
1
Primjeri:
jazik
da
pomene
ča
misal
pripravi,
riči
jazika
moga,
jazik
popalprahom,
te
jednom
jezik
{od
jezika
mlada)-,
Bi
u
grad
žaja,
karvi
taje
žaju,
da
jih
ne
ubije
neprijatelj
ni
žaja
pored
žeju,
kajih
žgaše
{žgati
‘
paliti
’
);
počaše
ju
čtiti,
poča
govoriti
pored
poče
žita
žgati,
poče
imit.
Milan
Mogu
(1989:
30-31)
ističe
da
jazik
u
to
doba
bio
čakavski
govorni
i
književni
oblik
čitavoga
područja
od
Istre
do
Splita
i
južnije.
Prema
potvrdama
iz
ra
nijih
tekstova,
prije
Marulićevih
djela,
na
području
južnočakavskih
govora
glas
pre
lazio
je
iza
palatalay,,
u
a.
Miješanje
čakavskoga
odraza
a
i
štokavskoga
e
u
govo
ru
Splita
i
okolice
»počelo
je
u
drugoj
polovici
15.
stoljeća,
a
moralo
je
prodrijeti
iz
štokavskoga
zaleđa
(Hraste
1950:
252).
Rezultat
toga
miješanja
u
govorima
srednje
Dalmacije
išao
je
u
korist
odraza
e,
odnosno
>
e
iza,
(osim
na
Braču),
dok
je
a
<
izaj
ostalo
uglavnom
nepromijenjeno
(usp.
Hraste
1950:
252).
Kako
je
rije
o
književnom
tekstu,
knjiški
utjecaj
smatramo
relevantnijim
od
utjecaja
govora
štokavskoga
zaleđa.
Također
je
pojavu
likova
s
e
<
u
navedenim
pri
mjerima
moguće
tumačiti
utjecajem
dubrovačke
(petrarkističke)
književnosti.
18
Slogotvorni
r
devokaliziran
je,
odnosno
izgovara
se
s
popratnim
samoglasnikom
(ar),
što
je
grafijski
predočeno
(npr.
ujdarfi,
paruo
=
uzdarži,
parvo),
dok
je
slogo
tvorni
/
prešao
u
u
te
se
ne
razlikuje
od
primarnoga
u
ili
od
u
<
p-,
(npr.
i
po
pune
zdi-
le).
Da
se
ar
u
punoj
ili
reduciranoj
vokalizaciji
na
čakavskom
području
izgovaralo
već
u
Marulićevo
doba,
dokazuje
Hamm
u
svojim
istraživanjima
(v.
Hamm
1962:
16
Za
razliku
od
Judite,
koju
je
Marulić
izvorno
spjevao
na
hrvatskome
jeziku
i
po
kojemu
će
posta
ti
ocem
hrvatske
književnosti,
njegov
hrvatski
prvijenac
Od
naslidovanja
Isukarstova
i
od
pogarjenja
tašćin
segasvitnjih
prijevodno
je
djelo
dovršeno
20.
lipnja
1500.
godine.
To
je
ujedno
i
najstariji
po
znati
prijevod
na
hrvatski
jezik
popularnoga
srednjovjekovnog
djela
De
imitatione
Christi,
čije
se
au
torstvo
danas
najčešće
pripisuje
Tomi
Hammerkenu
(1380.
-
1471.).
Autorstvo
se
pripisivalo
i
Ivanu
Gersenu
(Gersonu).
Sam
Marulić
naveo
je
da
prevodi
knjige
Ivana
Gersena,
kancilira
pariškoga.
Djelo
De
imitatione
Christi
postalo
je
popularno
ubrzo
nakon
što
se
pojavilo,
a
to
je
ostalo
i
do
naših
dana,
što
se
potvrđuje
i
danim
mu
nazivom
»peto
evanđelje«.
Osobito
je
prihvaćeno
u
krugu
pokreta
devo-
tio
moderna.
To
je
poslije
Biblije
najviše
prevođeno
djelo
na
svijetu.
Više
u
Horvat
2005:
17-27.
1
Takve
su
dvostrukosti
potvrđene
i
u
Naslidovanju
(usp.
Horvat
2005:
126).
18
Dvojnost
a
<
f
i
e
<
f
iza
palatala
j,
č,
ž
pokazuju
i
ostala
Marulićeva
djela
na
hrvatskome
jeziku
(v.
kompjutorsku
konkordanciju
Moguš
i
Bujaš
(1980.);
o
tome
više
u
Horvat
2005:
97).
67
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.
-
1521.-2021.)
163-165).
Hamm
smatra
da
se
slogotvorni
r
prije
16.
st.
izgovarao
kao
ar,
er
ili
r
s
pazvukom
(sa
slabim
sva
koje
je
moglo
jačati
pa
prijeći
u
puni
vokal,
a
moglo
je
i
sla-
bjeti
te
se
dalje
reducirati,
kao
što
je
to
u
češkom
jeziku
ili
u
našem
štokavskom
nar
ječju).
Pojavu
sekvencije
ar
Milan
Moguš
(1977:
34)
tumači
rezultatom
diftongacije
i
svrstava
je
u
red
temeljnih
čakavskih
svojstava.
Suglasnički
sustav
tipičan
je
čakavski
sustav.
Sadržava
sve
suglasnike
općehrvat-
skoga
suglasničkog
sustava
osim
zvučnih
d,
te
ima
odraz
j
<
*^
’
(npr.
Pitaše
grajani
(
‘
građani
’
),
milo
pohaja
(
‘
pohađa;
pohađati,
pohoditi
’
),
ka
zapadu
poji
(
‘
pođi
’
),
sar-
žba
gapohaja,
riposkita
staje
(
‘
slađe
’
),
tujih
(
‘
tuđih
’
),
žajalžeja).
U
opreci
zvučan!bez-
vučan
bez
zvučnih
parnjaka
ostaju
c„
f,
h.
U
leksemu
saržba
(
‘
srdžba
’
)
jedina
je
po
tvrda
tjesnačnika
(frikativa)
kao
čakavske
zamjene
zvučnoga
slivenika
(afrikate)
dž
Na
morfološkoj
razini
u
kategoriji
imenica
sačuvano
je
dosta
starine:
npr.
L
jd.
u
mom
dvori,
na
nebi,
ali
se
na
polje
biti,
arvat
se
na
polje
{arvati
se
‘
hrvati
se,
boriti
se
’
);
G
mn.
starih
poet,
u
ruke
slug,
tujih
mist,
Gospoda
velika
od
građo
v,
vidiše
žen-,
D
mn.
grajanom,
popom,
vezirom,
ženam',
L
mn.
molimo
u
suzah,
u
tolicih
tugah,
na
nebesih-,
I
mn.
zajedno
z
grajani,
s
Ijudmi,
sa
popi,
spopovi,
mišaše
iskrami,
s
zrakami,
roneći
su-
zami,
šimi
besidami
{šimi
‘
ovim
’
;
zamjenica
saj,
sa
‘
taj,
ta,
ovaj,
ova
’
).
Imenice
koje
u
množini
gube
-in
potvrđuju
se
i
s
nastavkom
-e,
po
suglasničkoj
sklonidbi,
npr.
grajane
ih
tiraše
(pored
grajani
terpjahu)-,
Jesu
se
bojali
Židove.
20
U
pri
mjeru
popove
{dojdoše
popove
i
hvališe
Juditu,
Popove
jo
zatim
pleća
sva
odiše)
prisutan
je
stari
nastavak
-ove
prema
z/-sklonidbi,
a
možemo
ga
smatrati
posudbom
iz
mor
fološkoga
sustava
crkvenoslavenskoga
jezika.
Isti
je
primjer
potvrđen
i
s
nastavkom
-ovi:
popovi
pojahu.
Pored
staroga
L
jd.
na
-i
ili
-e
novija
je
crta
svakako
ustaljivanje
nastavka
-u
u
lokativu
jednine
imenica
muškoga
i
srednjega
roda,
npr.
po
svitu,
u
grobu,
po
prahu,
padu
u
polju',
te
nastavka
-e
(<,
prema
palatalnim
osnovama)
u
akuzativu
množine
imenica
muškoga
i
ženskoga
roda,
npr.
barune
zva,
zauja
i
grade,
obujat
darzave
{za-
uja
‘
zauzeti,
oduzeti,
oteti
’
,
obujat
‘
osvojiti
’
).
Zbog
rime
upotrebljava
i
stariji
nasta
vak
-i
(<
y),
npr.
Težak
darće
liti,
boji
se,
govori:
II
Grad
mi
će
pobiti
vinog-ad
i
bori).
Imenica
oči
u
množini
ima
stare
dvojinske
oblike
prema
z-sklonidbi,
npr.
G
za
mkom
očiju,
I
zavrati
očima,
posažmi
očima,
s
plačnima
očima.
Za
imenicu
oči
potvr
đen
je
i
instrumental
množine
očimi
(s
atributnom
riječju
mojima),
što
je
posljedica
rime:
Ja
vami
hrabrimi
sve
sebi
podložih
II
ča
go
dir
očimi
mojima
obazrih.
19
Ista
se
obilježja
potvrđuju
i
u
Naslidovan
’
ju
(v.
Horvat
2005:
126).
2(1
Nastavak
-e
u
imenica
koje
u
nominativu
jednine
muškoga
roda
završavaju
na
-in
zabilježen
je
u
Naslidovanju
i
Stizani,
a
redovit
je
i
u
Bernardinovu
i
Zadarskom
lekcionaru
(usp.
Mladenović
1957:
123).
Inače,
taj
je
nastavak
danas
sačuvan
u
toponimima
poput
Grižane,
Jezerane,
Pakoštane
i
dr.
68
Vuk-Tadija
Barbaric
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Marulićeve
Judite
Za
imenicu
ri
u
instrumentalu
množine
pored
staroga
nastavka
-mi
(ričmi)
po
tvrđena
je
i
uporaba
nastavka
-ima\
s
ticima..
Uporaba
obaju
oblika
uvjetovana
je
bro
jem
slogova
u
stihu
i
rimom:
Tako
ričmi
timi
pokol
mu
vuhlova,
II
kolinmi
obimi
po-
klek
skut
celova.-,
Ugodno
bi
svima,
svi
ga
pohvališe,
II
razum,
mo
s
ticima
do
neba
uzniše.
Na
morfološkom
planu
u
kategoriji
imenica
jezik
Judite
uklapa
se
u
jezična
obi
lježja
čakavskih
spomenika
svojega
vremena.
U
sklonidbi
zamjenica
sačuvani
su
stari
oblici,
npr.
G
naju,
D
nam,
nami,
vam-,
I
5
nami,
s
vami,
s
njimi.
U
kategoriji
ličnih
zamjenica
zamjetno
je
da
se
za
mi
u
dativu
pored
nam
potvrđuje
i
stari
instrumentalni
oblik
nami,
(npr.
Zato
da
ne
strusi
nami
pomarmnjanje)
.
Teško
je
reći
je
li
u
navedenom
primjeru
riječ
o
procesu
međusob
noga
ujednačavanja
dativa
i
instrumentala
množine
ili
je
uporaba
instrumentalnoga
oblika
u
dativu
uvjetovana
potrebama
stiha,
tj.
brojem
slogova
u
stihu.
U
genitivu
je
pored
oblika
nas
jednom
potvrđen
oblik
naju,
što
je
stari
genitiv
dvojine
čiju
uporabu
tumačimo
potrebama
rime:
Da
imiju
sminost
stati
protiv
naju,
1
1
Ali
našu
hrabrost
ni
sile
ne
znaju?).
Osim
staroga
instrumentala
za
treće
lice
množine
njimi
potvrđen
je
i
novi
oblik
njima,
koji
se
u
primjerima
Svaki
jih
strah
ima
gledat
ga
u
lica,
II
gdi
marmnje
meu
njima
ter
obrazom
nica-,
U
veliku
pečal,
s
plačnima
očima
I
I
Ozija
ustarhal
stase
meu
njima
može
objasniti
potrebama
rime,
dok
se
takvo
objašnjenje
ne
može
primijeniti
na
primjer
Kads
njima
uzbesiju,
da
ričijazika
II
moga
se
zabiju
u
sartce
človika.
Stoga
smatramo
da
je
instrumental
množine
bio
zahvaćen
procesom
primanja
novih
dvo-
jinskih
nastavaka,
čija
je
uporaba
katkad
uvjetovana
rimom.
Za
uporabu
oblika
pokaznih
zamjenica
ovi
(=
ovaj;
npr.
puk
ovi,
Da
ovi
li
koji
daje
se
oholosti),
oni
(=
onaj;
npr.
kom
karvavec
oni),
ti
(=
taj;
npr.
Asirski
base
ti
glas
kada
sli-
šiše)
moguće
je
pretpostaviti
utjecaj
dubrovačkoga
govora
i
poezije,
dok
su
ov
(npr.
ov
ugrabi,
ov
grad),
saj
(npr.
Doklaje
zivila
Judita
na
saj
svit)
ili
ta
(npr.
tko
je
ta
ki
sobom
more
se
obranit,
grihje
ta
naudil)
stari
oblici
pokaznih
zamjenica
čakavskoga
narječja.
Za
uporabu
upitno-odnosne
zamjenice
tko
<
koto
(npr.
Tko
toko
tup
i
tvard,
Tko
če
sad
pomoći)
pretpostavlja
se
knjiški,
dubrovački
utjecaj,
jer
čakavski
sustav
ima
ki.
U
području
prezentskih
oblika
Marulićev
jezik
uklapa
se
u
razvojni
tijek
južno-
čakavskih
govora
na
početku
16.
stoljeća,
odnosno
u
njemu
su
stari
nastavci
uglav
nom
zamijenjeni
novima,
ali
su
potvrđeni
i
stari,
npr.
1.1.
jd.
-u
>
-p,
-ju
>
-jp\
stvoru,
govoru
(A
sada
da
t
’
stvoru
milost
ku
t
’
obitam,
1
1
i
kako
t
’
govoru
da
t
’
se
ne
izvitam.),
molju
{Tebe
umiljeno,
Gospodine,
molju,
II
pogledaj
smiljeno
na
našu
nevolju.)-,
pored
molim
{Oloferna
ne
brante
mi,
molim,
II
vlast
njega
nesmerna
da
pozna
ča
kolim.)T
21
Očitam!
očitati
‘
obećati
’
;
izvitam
se
I
izvitati
se
‘
izgovoriti
se
’
;
umiljeno
‘
ponizno,
skrušeno
’
;
smilje
no
‘
milostivo
’
.
69
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.
-
1521.
-
2021.)
Dočetak
-t
u
3.
1.
jd.
,
pod
crkvenoslavenskim
utjecajem,
iznimno
se
potvrđuje,
kat
kad
zbog
rime,
npr.
Sva
mo
riči
moje
izreći
ne
limit
II
pobožje
kokoje,
ci
koga
gardi
svit.
Za
imperativ
spomenimo
da
se
zapovijed
za
3.
lice
jednine
izriče
oblikom
jedna
kim
2.
licu
jednine,
npr.
svi
usta
rastvore,
riše:
»
Tako
budi!,
Bogu
budi
hvala.
Takav
na
čin
izricanja
zapovijedi
imaju
svi
stariji
spomenici,
od
Povaljske
listine
nadalje
(Mali
1988:
121),
a
poznat
je
i
bosanskim
govorima
(Gabri-Bagari
1984:
118).
22
Na
sintaktičkoj
razini
potvrđena
je
uporaba
prijedložno-padežne
sveze
od
+
ge
nitiv
za
izricanje
posvojnosti
i
drugih
značenja.
Posebice
se
pojavljuje
na
mjestu
be-
sprijedložnoga
genitiva
i
u
slučajevima
u
kojima
je
moguća
uporaba
posvojnoga
pri
djeva
(npr.
kralj
od
Babilonije
i
od
Asirije,
knez
od
grada)
te
u
funkciji
i
na
mjestu
prijedložno-padežne
sveze
o
+
lokativ
(npr.
u
kih
se
uzdarži
ištorija
od
svete
Judite,
jer
istinu
govori
od
naroda).
To
je
sintaktička
prevedenica
prema
talijanskomu
jeziku
{di
+
imenica,
zamjenica),
odnosno
prema
latinskomu
jeziku
{de
+
ablativ),
koja
se
po
javila
u
tekstovima
prevedenima
s
talijanskoga
i
latinskoga
jezika,
a
zatim
se
ustali
la
kao
literarna
odlika
i
u
izvornim
djelima
sve
do
19.
st.;
prisutna
je
i
u
govorima.
Funkciju
posvojne
zamjenice
njegov
do
13.
stoljeća
imao
je
genitiv
lične
zamje
nice
on
te
su
otad
oblici
njega
i
novi
njegov
punopravno
supostojali
sve
do
polovice
18.
stoljeća.
Posvojna
zamjenica
njezin
u
hrvatskom
se
jeziku
potvrđuje
od
prve
po
lovice
18.
stoljeća,
dok
se
najranije
pojave
zamjenice
njihov
vežu
uz
drugu
polovicu
15.
stoljeća
(v.
Hudeček
2006:
95).
Stoga
su
u
funkciji
izražavanja
posvojnosti
bili
oblici
ličnih
zamjenica
ona
i
oni-.
genitiv
jednine
ženskoga
roda
nje
(za
njezin)
i
ge
nitiv
množine
muškoga
roda
njih
(za
njihov),^
što
je
posljedica
utjecaja
latinskoga
i
crkvenoslavenskoga
književnog
jezika.
24
Primjeri
iz
Judite-,
grob
njega
starijih
(=
grob
njegovih
starijih),
Po
njega
smiljenje
(=
njegovom
milosti)
pored:
njegov
konac,
hva
la
nje
počita
(=
njezina
hvala
počita;
počitati
častiti,
spominjati
’
),
nje
pronose
dike
(=
njezine
pronose
dike);
njih
blago
(=
njihovo
blago),
gdi
su
njih
mejaše
{njih
mejaše
=
njihove
granice).
22
Danas
se
potvrđuje
kao
frazna
struktura
u
Očenašu
(sveti
se
ime
tvoje,
dođi
kraljevstvo
tvoje)
ili
u
pozdravnim
formulama
(PomozBog!).
23
Prije
ustaljivanja
uporabe
posvojnih
zamjenica
njegov,
njezin
i
njihov
za
izricanje
pripadanja
3.
licu
upotrebljavao
se,
osim
genitiva,
i
dativ
ličnih
zamjenica
za
3.
lice,
ali
rjeđe
(Hudeček
2006:
94).
O
uporabi
genitiva
i
dativa
ličnih
zamjenica
za
izricanje
pripadanja
3.
licu
više
u
Hudeček
2006.
24
O
tome
je
pisala
Lana
Hudeček
2003.
i
2006.
70
Vuk-Tadija
Barbarić
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Martdićeve
Judite
4.
Zaključak
Judita
je
temelj
hrvatske
umjetničke,
autorske
književnosti.
Njome
je
Marulić
poka
zao
izgrađenost
hrvatskoga
jezika
i
njegovu
spremnost
da
udovolji
zahtjevima
i
mje
rilima
humanističkoga
visokog
stila.
Jezik
Judite
čakavska
je
stilizacija
književnoga
jezika
na
početku
16.
stoljeća,
čija
određena
svojstva
pokazuju
uklopljenost
u
ono
dobna
jezična
kretanja,
dok
se
neke
jezične
činjenice
potvrđuju
kao
literarna
odlika
starije
hrvatske
književnosti.
U
pozadini
je
svega
težnja
da
se
narodni
jezik
uvede
u
književnost
onako
kako
je
to
Dante
Alighieri
učinio
za
talijanski
jezik,
tj.
da
se
pokaže
da
se
narodnim
jezi
kom
može
izraziti
sve
što
je
potrebno
kako
bi
se
uspješno
oponašalo
klasične
huma
nističke
uzore.
Nije
to
bio
standardni
jezik,
ali
to
je
svakako
bio
važan
korak
za
svaki
narod
koji
se
može
pohvaliti
renesansom
u
procesu
koji
će
na
kraju
dovesti
do
stan
dardizacije.
U
standardizaciji
smo
napustili
čakavštinu,
ali
Marulića
nismo
kao
pre
važno
nacionalno
književno
i
jezično
nasljeđe.
Izvori
AR
=
Rječnik
hrvatskoga
ili
srpskoga
jezika,
I-XXIII,
JAZU,
Zagreb,
1880.
—
1976.
J
1
=
Libar
Marca
Manila
Splichianina
V
chomfe
ufdarf
Iftoria
Sfete
udouice
Judit
u
uerfh
ha-
ruacchi
fofena...
In
Vinegia,
per
Guilielmo
da
Fontaneto
de
Monteferrato
ad
instantia
de
maistro
Marco
libraro
al
signo
del
libro.
Nel
Anno
del
Signor
MDXXI
[=
1521.].
Adi
xiii.
Agusto.
Linclito
Antonio
Grimano
Principe
uiuente.
J2
=
Libar
Marca
Manila
Splichianina
Uchomfe
vfdarf
Iftoria
Sfete
vdouice
ludit
u
vefth
haru-
acchifofena...
In
Vinegia,
per
Bernardino
Benalio.
Nel
anno
del
Signore
MCCCCCXXII
[=
1522.].
A
di
XXX
Mazo.
Linclito
Antonio
Grimano
Principe
vivente.
J3
=
Libar
Marca
Manila
Splichianina
Vchomfe
ufdarf
Iftoria
Sfete
udouice
ludit
u
uerfih
ha-
ruacchifofena...
Impressa
in
Vineggia
ad
instantia
de
Miser
lacomo
di
negri
da
Lexandria
da
la
Paia
habita
in
Ragusi:
nel
MDXXII
[=
1523.].
adi.
XXIX.
de
Zenaro.
Linclito
Anto
nio
Grimano
Pri(n)cipe
uiuente.
J4
=
LIBAR
MARCA
MARVLA
SPLICHIANINA
Vchomfe
vfdarf
Iftoria
Sfete
vdouice
ludit
u
verfh
haruacchifofena...
In
Venetia,
appresso
Marco
Bindoni,
MDLXXXVI
[=
1586.].
J
5
=
[LIBAR]
MARCH
A
MARVLA
SPLIKYANINA
Vchomfe,
vzdarxi
Ifctoria
Sfete
vdouice
In
dite
u
verfh
haruafchifoxena...
In
Venetia,
appresso
Agostin,
&
Alessandro
Bindoni.
Alla
Libraria
della
Giustitia
a
S.
Luca,
MDCXXVII
[=
1627.].
NT
=
Dalmatin,
Anton;
Konzul,
Štipan,
Novi
testament:
1.
dio,
Tubingen,
1562.
(Latinički
prijepis
glagoljskog
izvornika,
Ur.
D.
Matak,
Adventističko
teološko
visoko
učilište
—
Filo
zofski
fakultet
Sveučilišta
u
Zagrebu
-
Školska
knjiga,
Zagreb,
2013.)
71
Stručno-znanstveni
skup:
MARKO
MARULIĆ
JUDITA
(1501.
-
1521.
-
2021.)
Literatura
Barbarić,
Vuk-Tadija,
Grafija
Predika
Josipa
Banovca
s
osobitim
obzirom
na
Maretićevu
Isto-
riju
hrvatskoga
pravopisa
latinskijem
slovima.
Dijalekti,
jezična
povijest
i
tradicija.
Zbornik
u
čast
Josipu
Liscu,
Sveučilište
u
Zadru
-
Matica
hrvatska
-
Ogranak
Matice
hrvatske
u
Za
dru,
Zadar,
2020.,
31-53.
Breyer,
Mirko,
Prilozi
k
starijoj
književnoj
i
kulturnoj
povijesti
hrvatskoj,
U
nakladi
vlastite
knjižare,
Zagreb,
1904.
Fancev,
Franjo,
Izdanja
Marulićeve
Judite,
Nastavni
vjesnik
30,
1922.,
118-123.
Gabrić-Bagarić,
Darija,
J
ez
ik
Bartola
Kašiča,
Institut
za
jezik
i
književnost
u
Sarajevu
-
Insti
tut
za
jezik,
Sarajevo,
1984.
Hamm,
Josip,
Marulić
i
Judita,
Slovo
11-12,
1962.,
148-166.
Horvat,
Marijana,
Jezik
Marulićeva
djela
Od
naslidovanja
Isukarstova
i
odpogarjenja
taščin
se-
gasvitnjih,
Doktorska
disertacija,
Filozofski
fakultet
Sveučilišta
u
Zagrebu,
Zagreb,
2005.,
Rukopis
Hraste,
Mate,
Crtice
o
Marulićevoj
čakavštini,
Zbornik
u
proslavu
petstogodišnjice
rođenja
Marka
Mandića
1450
—
1950,
Djela
JAZU,
Knj.
40,
Zagreb,
1950.,
243-277.
Hudeček,
Lana,
Izražavanje
kategorije
posvojnosti
u
hrvatskome
jeziku
do
polovice
19.
stoljeća,
Doktorska
disertacija,
Filozofski
fakultet
Sveučilišta
u
Zagrebu,
Zagreb,
2003.,
Rukopis
Hudeček,
Lana,
Izricanje
posvojnosti
u
hrvatskome
jeziku
do
polovice
19.
stoljeća,
Institut
za
hr
vatski
jezik
i
jezikoslovlje,
Zagreb,
2006.
Jozić,
Branko;
Lučin,
Bratislav,
Bibliografija
Marulićeve
Judite,
Colloquia
Maruliana
11,
2002.,
553-570.
Lučin
2018
=
Marulić,
Marko,
Hrvatski
stihovi
i
proza,
Priredio
i
transkribirao
Bratislav
Lu
čin,
Matica
hrvatska,
Zagreb,
2018.
Malić,
Dragica,
Povaljska
listina
kao
jezični
spomenik,
Znanstvena
biblioteka
Hrvatskoga
fi
lološkog
društva
17,
Zagreb,
1988.
Maretić,
Tomislav,
Istorija
hrvatskoga
pravopisa
latinskijem
slovima,
U
knjižarnici
Jug.
akade
mije
L.
Hartmana
(Kugli
i
Deutsch),
Zagreb,
1889.
Mladenović,
Aleksandar,
Fonetske
i
morfološke
osobine
Marulićeva
jezika,
Godišnjak
Filo
zofskoga
fakulteta,
Knj.
II,
Novi
Sad,
1957.,
89-144.
Mladenović,
Aleksandar,
O
jeziku
Marulićevih
poslanica,
Godišnjak
Filozofskoga
fakulteta,
Knj.
V,
Novi
Sad,
I960.,
129-142.
Moguš,
Milan,
Čakavsko
narječje,
Školska
knjiga,
Zagreb,
1977.
Moguš,
Milan;
Bujaš,
Zeljko,
Kompjutorska
konkordancija
Marulićevih
djela,
Zavod
za
lin
gvistiku
Filozofskog
fakulteta
u
Zagrebu,
Zagreb,
1980.
Moguš,
Milan,
O
hrvatskim
prijevodima
De
imitatione
Christi,
osobito
o
Marulićevu,
U:
Marulić,
Marko,
Od
naslidovanja
Isukarstova
i
od
pogarjenja
tašćin
segasvitnjih,
Sabrana
djela
Marka
Marulića,
Knj.
9,
Priredio
Milan
Moguš,
Književni
krug,
Split,
1989.,
9-32.
Neef,
Martin,
Writing
systems
as
modular
objects:
Proposals
for
theory
design
in
grapholin-
guistics,
Open
Linguistics
1/1,2015.,
708-721.
72
Vuk-Tadija
Barbarić
-
Marijana
Horvat
:
Preko
grafije
do
jezika
-
prema
analizi
izdanja
Marulićeve
Judite
Summary
THROUGH
ORTHOGRAPHY
TO
THE
LANGUAGE
-
TOWARDS
THE
ANALYSIS
OF
THE
EARLIEST
EDITIONS
OF
JUDITA
BY
MARKO
MARULIĆ
In
this
paper
the
authors
analyse
the
orthography
and
the
language
of
Judita
(Judith),
a
renaissance
epic
by
Marko
Marulić.
The
orthography
is
analysed
on
a
representative
sample
from
all
of
the
known
earliest
editions
of
Judita
(five
editions,
all
printed
in
Venice,
in
1521,
1522,
1523,
1586,
and
1627).
However,
the
linguistic
analysis
follows
the
first
edition.
The
emphasis
is
on
the
phonological
level,
but
the
functioning
of
units
of
other
language
levels
in
Marulić
'
s
language
is
also
shown.
In
addition,
the
problems
that
philologists
face
while
encountering
the
old
texts
are
exemplified.
The
authors
will
share
their
corpus
made
for
the
purposes
of
this
article
in
the
hope
that
it
will
be
fur
ther
used
in
education.
Keywords:
Marko
Marulić,
Judita
(Judith),
orthography,
language
73