Content uploaded by Božidar Nikša Tarabić
Author content
All content in this area was uploaded by Božidar Nikša Tarabić on Jan 15, 2022
Content may be subject to copyright.
Content uploaded by Božidar Nikša Tarabić
Author content
All content in this area was uploaded by Božidar Nikša Tarabić on Jan 15, 2022
Content may be subject to copyright.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
PRAVNI FAKULTET
SOCIOLOGIJA
Božidar Nikša Tarabić
PRAVO I MORAL
SEMINARSKI RAD
Zagreb, siječanj 2022.
Referenca: Tarabić, B. N. (2022). Pravo i moral (seminarski rad). Sveučilište u Zagrebu,
Pravni fakultet. https://dx.doi.org/10.13140/RG.2.2.18119.83366/1
SADRŽAJ
Uvod ........................................................................................................................................... 1
Moral ...................................................................................................................................... 1
Pravo ...................................................................................................................................... 1
Odnos morala i prava ................................................................................................................. 2
Razvoj pojedinca ........................................................................................................................ 4
Razvoj društva ........................................................................................................................... 5
Literatura .................................................................................................................................... 8
Dodatak 1. Neke definicije morala .......................................................................................... 10
1
Uvod
Ovaj seminarski rad, napisan u sklopu kolegija Sociologija na integriranom preddiplomskom i
diplomskom studiju prava, je sačinjen od pisane pripreme seminarskog izlaganja koja je u
nekim dijelovima restrukturirana i nadopunjena do forme samostalnog pisanog osvrta.
Ljudsko je ponašanje i doživljavanje je na razini grupe organizirano pravilima – koja u njih
unose red i smisao. Ta se pravila, ovisno o veličini i strukturi grupe, javljaju u obliku: 1) pravila
/ zakona, 2) konvencija / običaja, 3) morala / etike, 4) istina / vjerovanja, 5) uputa / tehnika /
hodograma / znanja (Much i Shweder, 1978); među kojima su upravo moral i pravo
(pravila/zakoni) one na koje se, kako djeca tako i odrasli, najčešće pozivamo (v. Much i
Shweder, 1978).
Moral
Vrijednosti koje bismo nazvali moralnima su, u laičkim terminima, one vrijednosti koje
percipiramo kao a priori, ahistorijske, nepromjenjive, intrinzične (v. Much i Shweder, 1978).
Pri tome je dimnezija (ne)promjenjivosti najbliža “posebnom (idealnom, kritičkom) moralu”,
koji svoj izvor pronalazi u doktrini (Guastini, 2019). Moral kao skup vrijednosti, s obzirom na
svoj izvor općenito možemo podijeliti na: 1) tzv. “pozitivni (društveni) moral” – skup
općeprihvaćenih vrijednosti u nekom društvenom okružju; i 2) “poseban (idealni, kritički)
moral” – skup vrijednosti poduprtih nekom moralnom doktrinom (Guastini, 2019). Ove se
dvije skupine vrijednosti razlikuju s obzirom na percipiranu “nadređenost” i stabilnost, tj.
promjenjivost. Pobornici posebnog morala polaze od izvora (doktrine) koji su, prema njihovom
viđenju, vrijednosno nadređeni ljudskom (npr. u slučaju Božanskog proglasa) i kao takvi
konačni, dok pobornici društvenog morala njegov izvor izvode iz opće prihvaćenosti nekih
vrijednosti kao moralnih – čija je stabilnost manja, jer ovisi o općim tendencijama društvenog
mnijenja te su kao takve podložnije, iako i dalje vrlo stabilne.
Pravo
Pravo (objektivno) je skup normativnih tekstova ili dokumenata (Guastini, 2019) usmjerenih
na ponašanje ljudi, tehnika postizanja željenog ponašanja (Guastini, 2019). Objektivnim se
2
pravom uređuje: 1) suzbijanje ponašanja ocijenjenih društveno opasnima ( … ); 2) raspodjela
dobara i usluga pojedincima i skupinama; 3) ustanovljivanje i dodjeljivanje javnih
vlasti' (Guastini, 2019, str. 29). Objektivno pravo: 1) uređuje uporabu sile ili prisile – koji
subjekti, pod kojim pretpostavkama, u kojem postupku, protiv kojih drugih subjekata trebaju
i/ili mogu uporabiti silu ili prisilu; tehnika postizanja željenog ponašanja putem prijetnje
prisilnim lišavanjem – protiv volje zainteresirane osobe - vlasništva, i/ili slobode, i/ili života;
2) ureduje i svoje vlastito stvaranje i primjenu (Guastini, 2019: 34). Iako objektivno pravo ima
hijerarhijsku strukturu (neki dijelovi su nadređeni drugima) te se njegovi dijelovi razlikuju s
obzirom na to koliko je kompleksan proces njihove izmjene, pravo je i dalje relativno lako
promjenjivo. Ta se promjenjivost prava primjerice očituje u pojmu pravne nestabilnosti koja
se u ekonomskom kontekstu koristi kao objašnjenje nevoljkosti investitora da ulažu kada su
izmjene zakona kojima se regulira poslovanje i radni odnosi česti.
Odnos morala i prava
Moral i pravni poredak su samo dva u nizu mogućih normativnih poredaka (Guastini, 2019).
Moral razlikuje poželjno/prihvatljivo (dobro) od nepoželjnog/neprihvatljivog (lošeg) (v.
Dodatak 1), a pravo dozvoljeno od ne dozvoljenog (zabrana/sankcija) te obveznog (zapovijed)
od neobveznog (dopuštenje) ponašanja. I moral i pravo neposredno i posredno usmjeravaju i/ili
upravljaju ponašanjem pojedinaca i skupina (uključujući institucije), svoj izvor pronalaze izvan
pojedinca: npr. doktrina, općedruštveno prihvaćene vrijednosti, objektivno pravo; a u svojoj
primjeni i prepoznavanju kao valjanima ovise o prihvaćanju od strane adresanata. U tom je
pogledu riječ o nametnutim sustavima vrijednosti koje pojedinci u manjoj ili većoj mjeri mogu
percipirati kao ispravne, na njihov sadržaj kao pojedinci (osim, gdje je primjenjivo i ovisno o
društvenom uređenju, posredno – npr. izborom predstavnika, kolektivnom akcijom, izravno –
npr. referendum) ne mogu puno utjecati, a čije postojanje istovremeno, ponavljam, istovremeno
ovisi o tome da se njihovi adresanti ponašaju kao da ih prihvaćaju.
Teško jasno i jednoznačno, ako je to uopće moguće, definirati problem – kada je riječ o pitanju
povezanosti morala i prava, a upravo percipirana nerješivost većine problema u ljudskim
životima proizlazi iz nedovoljno preciznog definiranja problema (v. Sternberg, 1985). Od kuda
uopće debata i potreba za razgraničenjem odnosa morala i prava? Želimo li da postoji nužna
veza između prava i morala? Jesu li i trebaju li ovi sustavi biti komplementarni?
3
U ovom će se osvrtu na moral i pravo gledati kao na alate. Oboje moral i pravo, ako ih
promatramo kao alate, imaju neprocjenjivu ulogu u razvoju i održavanju društvenog uređenja
i nerijetko ih je teško promatrati odvojeno. Kao što to navodi i Guastini (2019), njihov je odnos,
bio on više ili manje eksplicitan svakako dvosmjeran, društveni se moral može promijeniti
usvajanjem vrijednosti koje dolaze iz objektivnog prava, a društveni i kritički moral što
izravno, a što neizravno (moralne vrijednosti kojima se vode zakonodavci) utječu na sadržaj
objektivnog prava.
Herbert Spencer (Zrinščak i sur., 2020) opisujući evoluciju društava kao razvoj od
jednostavnih i nepovezanih sustava prema složenima i povezanima ukazuje na različite potrebe
društva ovisno o stupnju svog razvoja (složenosti). Sva društva imaju potrebu za integracijom
i povezivnanjem, a sama složenost i razvoj društva su ograničeni mjerom u kojoj se sustav
može integrirati i povezati. Upravo su pravila, koja usmjeravaju i ograničavaju (vode) ljudsko
ponašanje, koja su univerzalna i gledajući dugoročno rezultiraju najboljim mogućim ishodima
(na neki način utilitaristička), ono što omogućava funkcionalnu integraciju društva. Važnost
morala i prava, dakle, možemo promatrati u kontekstu Durkheimove funkcionalne analize (v.
Durheim, 1999 prema Zrinščak i sur., 2020), tj. pokušati razumjeti koja je funkcija morala i
prava kao društvenih pojava za samo društvo. Jesu li pri tome moral i pravo povezani i je li
njihova povezanost nužna? U čemu leži jednostavnost intuitivnog i implicitnog, a u čemu
kompleksnost eksplicitnog razumijevanja ovog odnosa?
I dok će laici u debati o postojanju i nužnosti veze između morala i prava raspravljati o njihovim
izvorima (doktrina - npr. Božanska objava; opća društvena prihvaćenost; legitimni izvori
prava) dajući svakom od njih različiti stupanj važnosti – vrijednosna orijentacija, stavljajući ih
nerijetko u hijerarhijski odnos, za pravne je znanstvenike i druge stručnjake koji se bave
načinima regulacije ljudskog ponašanja i doživljavanja ovo pitanje funkcionalnosti. Kako se
pojedini skupovi vrijednosti funkcionalno razlikuju ovisno o tome od kuda dolaze – izvor
vrijednosti? Ako se vratimo na pitanje načina na koji se formuliraju moralni, a na koji pravni
sustavi razvidnima postaju njihove razlike u prvom redu u razini specifičnosti (moralni sustavi
su puno apstraktniji od pravnih sustava) i postojanost (određeni su moralni sustavi, barem
naizgled, nepromijenjeni već tisućama godina, dok se moderni pravni sustavi aktivno bore sa
neizvjesnosti koja proizlazi iz u vremenskom kontekstu gledano izrazite dinamike njihove
4
promjene). I baš kao što je u evoluciji u biološkom smislu potrebna ona temeljna stabilnosti,
potreban joj je i varijabilitet koji omogućava njezinu prilagodbu neposrednim izazovima koju
okolina stavlja pred organizam.
Nastavajući se na Guastinijevu (2019) kategorizaciju i prava i morala kao normativnih sustava,
tj. na njihove sličnosti, odgovor na pitanje nužnosti njihove povezanosti proizlazi iz redefinicije
samog pitanja. Pitanje postoji li nužna veza prava i morala, tj. treba li se pravo temeljiti na
moralu za pretpostavku ima mogućnost hijerarhijskog odnosa. No, takvo je promatranje odnosa
prava i morala potencijalno pogrešno. Razvojem znanosti, u ovom kontekstu posebice (neuro)
sociologije i razvojne psihologije, nam se pruža prilika preformulacije ovog pitanja, na način
svojstven napredovanju spoznaja o ljudskom ponašanju i doživljavanju: razlikovanju
genetskih, okolinskih i njihovih interakcijskih efekata; pa pitanje nužnosti odnosa prava i
morala možemo vratiti korak nazad postavljajući si pitanje postoji li nešto drugo (neka treća
varijabla) koja uvjetuje oboje sadržaj morala i prava – kao svojih različitih konkretizacija?
Razvoj pojedinca
To da ljudski mozgovi, iako se razvijaju u interakciji s okolinom, nisu „tabula rasa“ već da su
opremljeni pre-programiranim perceptivnim (v. Judaš i Kostović, 1997) i kognitivnim
mehanizmima (v. Kahneman, 2015) automatske obrade podataka više nije upitno. Jednako
tako nije niti upitno da je čovjek „zoon politikon“ - opisani su slučajevi gdje mladunčad
(sisavaca) i ljudska djeca, odvojeni od drugih, iako zadovoljenih svih fizioloških potreba,
„odustaju“ od života i podliježu bolestima od kojih njihovi srodnici inače ne umiru (v.
Seligman, 1975).
Iako nužni element ljudske opstojnosti, izgradanja i održavanje odnosa s drugima su
kompleksan i zahtjevan poduhvat – suviše kompleksan za razumijevanje i svjesnu kontrolu
odrasle osobe, čak i znanstvenika koji se ovim područjem aktivno bavi. Kako je onda moguće
da smo u tome tako uspješni ili još više iznenađujuće da su u tome relativno uspješne već i
“bebe”? Ako se vratimo na činjenicu da ljudski mozgovi dolaze pret-programirani, postavlja
se očekivano pitanje: Kakva je to vrsta programa koja omogućava razvoj i održavanje odnosa
5
s drugima? Jedan dio odgovora možemo potražiti u istraživanju ponašanja i doživljajna
odraslih, a drugi u istraživanju ponašanja i doživljajna djece.
Ljudi druge ljude u kontekstu njihovih psiholoških karakteristika, ugrubo, procjenjuju na dvije
temeljene dimenzije: suradljivosti (toplini) i sposobnosti (inteligenciji) (Judd i sur., 2005). Pri
čemu spremnost za suradnju (kao nužni uvjet izgradnje bilo kakvog odnosa) ima primat nad
kompetencijama. Ljudi ne samo da teže formaciji grupa, nego i uz to od drugih očekuju aktivan
angažman u njihovu održavanju i zaštiti. Iz toga i proizlaze podjele na pripadnike „unutarnje“
(naše) i „vanjske grupe“, tj. odnosi regulirani lojalnošću. Od pojedinca se očekuje ne samo da
prihvaća norme ponašanja i vrijednosti neke grupe nego i da ide i korak dalje, da grupi i
pojedincima koji je čine bude lojalan – tako da u situacijama ugroze postupi na način koji je
najbolji za grupu, makar to značilo kršenje nekog drugog općeprihvaćenog i nominalno
zastupanog načela, npr. pravednosti. Tako pojedinci, čak i kada cijene one koji kao najvišu
vrijednost stavljaju pravednost, kada trebaju birati članove svoje grupe, ako moraju birati
između lojalnih i pravednih, biraju lojalne (Dungan, Waytz i Young, 2014).
Čak i djeca mlađa od 2 godine starosti, dakle prije razvoja teorije uma, prepoznaju prosocijalne
interakcije i pokazuju preferenciju spram “pomagača” iliti suradnika (v. Van de Vondervoort i
Hamlin, 2017). Čini se da postoji urođena preferencija načina reguliranja međuljudskih odnosa
i sukladno tome odabira s kime ćemo stupiti u odnos. Tu urođenu preferenciju možemo uzeti
kao nužni (ali ne i dovoljni) uvjet, ne ulazeći u evolucijska objašnjenja (Buss, 2019), razvoja
društva kao takvog. Ovakva vrsta uređenih tendencija pri tome nije karakteristična samo za
ljude. Recipročnost i mogućnost sudjelovanja u dobno-normativnim, razvojno bitnim
društvenim odnosima i interakcijama te pravila kojima su takve interakcije vođene (v.
Panksepp i Beatty, 1980), a koja bi se mogla poistovjetiti sa nekom vrstom pravednosti i
inkluzivnosti – u termina ljudskog shvaćanja morala, su prisutne i drugih životinjskih vrsta.
Razvoj društva
Kako se društva „razvijaju“, tj. prema pristupu Herberta Spencera (prema Zrinščak i sur.,
2020) povećavaju svoj opseg, javlja se potreba za podjelom i organizacijom rada – povećanjem
složenosti njihove strukture diferencijacijom. Tako, pretpostavljam, i urođene preferencije više
6
ne mogu adekvatno regulirati sve složenije društvene odnose pa se javlja potreba za složenijom
formulacijom istih (nekad regulacija odnosa čak ide i suprotno urođenim preferencijama, npr.
pravednost naspram lojalnosti). Krenuvši od urođenih preferencija, iste se promatranjem
njihove manifestacije – kroz generacije (tradicija, običaji), ekspliciraju normativnim sustavom
pravila zvanim „moral“ – „(…) skup vrijednosti, shvaćanja dobroga, osjećaja pravednosti i
općeprihvaćenih pravila ponašanja“ (Guastini, 2019: 33). Iako o moralu možemo govoriti,
njegov je postanak primarno implicitnog karaktera. Moralna se pravila formuliraju opažanjem
obrazaca tj. pravila koja su u njima implicitna.
Pravo je s druge strane, po načinu svoga nastanaka, neovisna struktura. Dok moral eksplicitira
(opisuje) postojeće obrasce, pravo iako može opisivati postojeće, primarno stvara i određuje
nove obrasce ponašanja – pravo za razliku od morala propisuje vlastito stvaranje (Guastini,
2019) – a rezultat kojih s obzirom na prevladavajuće moralne nazore može biti percipiran kao
više ili manje moralan. Pri tome je, kao i kod morala, ključno obilježje prava da, da bi bilo
efektivno, mora biti prihvaćeno od onih na koje se odnosi (Guastini, 2019; Zrinščak i sur.,
2020); a da bi bili prihvaćeni, pretpostavljam, oboje moral i pravo moraju do određene mjere
biti usklađeni sa urođenim preferencijama onih na koje se odnose. Nije zato neobično da je
sadržaj prava i morala nerijetko sličan te da kao što moralni sustav onih koji donose pravne
propise utječe na sadržaj prava, tako i sadržaj prava utječe na društveni moral (v. Guastini,
2019), ali ne nužno zašto što moral kao sustav normi po svom postanku prethodi pravnim
sustavima (v. pogreška kauzalnosti, post hoc ergo propter hoc), nego, ponavljam, zato što oba
sustava služe regulaciji međuljudskih odnosa, uvažavajući urođene preferencije načina
regulacije istih. Pravo stoga u odnosu na moral, koji je kao sustav normi rigidan, predstavlja
sustav s većom (bržom) mogućnosti prilagodbe okolini (v. Luhman, 1972 prema Zrinščak i
sur., 2020), a koja se u vrijeme informazitiranog kapitalizma (v. Castells, 2000 prema Zrinščak
i sur., 2020) sve brže mijenja.
I dok se o odnosu prava i morala mogu razvijati brojne rasprave, Alexy (1989) tako na navodi
da su moguće barem 64 teze kroz koje se može razmotriti nužnost povezanosti morala i prava,
funkcionalno i pragmatički, plauzibilni razlog zašto ne smije biti nužnog odnosa između prava
i morala je razlika u načinu njihova nastanka i promjene – dakle, činjenici da se pravo ovisno
o moralu ne mijenja dovoljno brzo da bi odgovorilo na potrebe brzo promjenjivih uvjeta života,
zaustavljajući na taj način društveni razvoj. U skladu, dakle, sa pozitivističkim stavom o
nepostojanju nužne veze između prava i morala, dapače, nužnosti njihove razdvojenosti, no
vođeno drugačijim načinom argumentacije ove “potrebe”, umjesto pokušaja „pozitivizacije“ i
7
kao posljedica toga nemogućnosti prepoznavanja ideologije (vrijednosne orijentacije) koja
stoji u pozadini potrebe opravdanja ovakvog pristupa; alternativni bi pristup mogao biti
elaboracija u terminima funkcionalnog i pragmatičnog.
Zaključno, pravo u odnosu na moral predstavlja „evolucijski“ mlađi, kompleksniji i adaptivniji
(manje rigidni, promjenjiviji) sustav regulacije ljudskih (društvenih) međuodnosa; tako s jedne
strane imamo utvrđeni (dovoljno dobar – moralni sustav) i nešto mlađi varijabilniji (pravni
sustav) koji uz pogodnosti lake i brže promjene tj. adaptivnosti u odnosu na brze promjene u
modernom načinu života istovremeno nosi i veću mogućnost pogreške pa samim time i
negativnih posljedica koje s tim „pogreškama“ mogu doći – nerijetko raspravu promišljanja
odnosa prava i morala prebacuje u domenu individualnih razlika (konzervativnost naspram
liberalizma; otvorenosti ka iskustvo naspram zatvorenosti ka istom, itd.).
No, u konačnici je preklapanje sadržaja prava i morala je neupitno! Ne zato jer pravo nužno
proizlazi iz morala, nego zato što je nužnost efektivnog postojanja jednog i dugog njihovo
prihvaćanje, a koje se temelji na urođenim preferencijama načina regulacije međuljudskih
odnosa. Sličnost sadržaja prava i moral je tako, pretpostavljam, uzorkovana njihovim
zajedničkim izvorom. Čak i da tome nije tako, očekivano je da pravo kao noviji, mlađi sustav
regulacije društvenih odnosa, bude utemeljeno na već nekim postojećim i prihvaćenim
društvenim praksama i normama (moralu).
Ono što se svakako nameće kao važno je i razmatranje funkcionalne i pragmatične vrijednosti
pravnog sustava te u svrhu očuvanja istih da pravo po načinu svog nastanka i promjene bude
odvojeno od moralnih sustava.
8
Literatura
Alexy, R. (1989). On Necessary Relations Between Law and Morality. Ratio Juris, 2(2), 167-
183. https://dx.doi.org/10.1111/j.1467-9337.1989.tb00035.x
Buss, D. M. (2019). Evolutionary Psychology: The New Science of the Mind (6 ed).New York,
NY: Routledge.
Dungan, J., Waytz, A. i Young, L. (2014). Corruption in the Context of Moral Trade-
offs. Journal of Interdisciplinary Economics, 26(1-2), 97-
118. https://dx.doi.org/10.1177/0260107914540832
Guastini, R. (2019). Sintaksa prava (3 izd.). Naklada Breza.
Judaš, M. i Kostović, I. (1997). Temelji Neuroznanosti. Sveučilište u Zagrebu - Medicinski
fakultet - Hrvatski institut za istraživanje
mozga. http://www.hiim.unizg.hr/images/knjiga/Judas_Kostovic-
Temelji_Neuroznanosti.pdf
Judd, C. M., James-Hawkins, L., Yzerbyt, V. i Kashima, Y. (2005). Fundamental Dimensions
of Social Judgment: Understanding the Relations Between Judgments of Competence
and Warmth. Journal of Personality and Social Psychology, 89(6), 899-
913. https://dx.doi.org/10.1037/0022-3514.89.6.899
Kahneman, D. (2015). Thinking, Fast and Slow. Farrar, Straus and
Giroux. https://isbnsearch.org/isbn/9780374533557
Much, N. C., & Shweder, R. A. (1978). Speaking of rules: The analysis of culture in
breach. New Directions for Child Development, 1978(2), 19-
39. https://dx.doi.org/10.1002/cd.23219780204
Panksepp, J. i Beatty, W. (1980). Social Deprivation and Play in Rats 1. Behavioral and
Neural Biology 30(2), 197-206. https://doi.org/10.1016/S0163-1047(80)91077-8
Seligman, M. E. P. (1975). Helplessness: On depression, development, and death. W. H.
Freeman and company.
Sternberg, R. J. (1985). Beyond IQ: A Triarchic Theory of Human Intelligence. Cambridge
University Press.
9
Turner, B. S. (2006). The Cambridge Dictionary of Sociology. Cambridge University Press.
https://isbnsearch.org/isbn/9780521540469
Van de Vondervoort, J. W., & Hamlin, J. K. (2017). Preschoolers’ social and moral judgments
of third-party helpers and hinderers align with infants’ social evaluations. Journal of
Experimental Child Psychology, 164, 136-
151. https://dx.doi.org/10.1016/j.jecp.2017.07.004
VandenBos, G. R. (2015). Dictionary of Psychology, Second Edition (2 ed). American
Psychological Association.
Zrinščak, S., Kregar, J., Sekulić, D., Ravlić, S., Grubišić, K., Čepo, D., Petričušić, A. i Čehulić,
M. (2020). Opća sociologija s uvodom u sociologiju prava. Pravni fakultet.
10
Dodatak 1. Neke definicije morala
Moral kao normativni poredak
Moral je kao normativni poredak skup vrijednosti, shvaćanja dobroga, osjećaja pravednosti i
općeprihvaćenih pravila ponašanja (Guastini, 2019: 33).
Moral kao proces – rezoniranje
“Razlikovanje dobrog od lošeg ponašanja.” (VandenBos, 2015, str. 667, slobodan prijevod).
“Opisivanje ponašanja koje je etičko ili primjereno.” (VandenBos, 2015: 667, slobodan
prijevod).
“Opisivanje osobe ili grupe osoba koje se pridržavaju moralnog koda.” (VandenBos, 2015:
667, slobodan prijevod).
Moral kao sustav vjerovanja
“Sustav vjerovanja ili vrijednosti povezanih sa ispravnim postupanjem, spram kojeg se
ponašanja ocjenjuju kao prihvatljiva ili ne prihvatljiva” (VandenBos, 2015: 667, slobodan
prijevod).
Moral kao kodeks
“Set pravila, prihvaćen kao obvezujući od strane društva (prema svima) ili od strane pojedinca
prema samome sebi, o tome koja su ponašanja dobra a koja loša.” (VandenBos, 2015: 667,
slobodan prijevod). “(…) naredba o tome što činiti, kako se ponašati, u specifičnim
situacijama.” (Turner, 2006, str. 401, slobodan prijevod).
Moral kao svrhovitost
“Razina entuzijazma, osjećaja svrhe ili pouzdanosti u vrijednost cilja koji mogu utjecati na opći
osobni ili grupni učinak u radu na postizanju tog cilja, posebice kad se nalaze pod pritiskom.”
(VandenBos, 2015: 667, slobodan prijevod).
