Content uploaded by Andrea Radošević
Author content
All content in this area was uploaded by Andrea Radošević on Nov 23, 2021
Content may be subject to copyright.
155
Patristički tekstovi u Drugome
beramskom brevijaru
andrea radoŠeViĆ
1. Uvod
Povezanost patrističkih tekstova sa službom časova1 potječe još iz ranoga
srednjeg vijeka. Tako u 9. poglavlju Regule svetoga Benedikta iz 6. st. stoji
da čitanje u vigilijama dugih noći treba sadržavati tekstove iz Svetoga pisma i pa-
trističkih komentara: »Codices autem leguntur in vigiliis divinae auctoritatis, tam
veteris testamenti quam novi, sed et expositiones earum, quae a nominatis et ort-
hodoxis catholicis Patribus factae sunt« (DYER 2012: 664–665). Osim toga, u tekstu
Decretum Gelasianum iz 5. st. nabrajaju se imena crkvenih otaca čija bi djela bilo
dobro poznavati te se može pretpostaviti da su se patristički tekstovi u Rimu čitali
još prije 6. stoljeća (PALAZZO 1998: 112). Benediktova uputa i druge regule u ko-
jima se čitanje patrističkih tekstova spominje kao dio redovničke službe dovele su
do njihove velike popularnosti u monaškim središtima srednjovjekovnoga zapada
(HALL 2000: 218). Počele su se oblikovati razne zbirke homilija i sermona, koje su
bile namijenjene čitanju, propovijedanju te privatnoj meditaciji (HALL 2000: 219).
U njima su na jednome mjestu bili objedinjeni patristički tekstovi koji su uz odlom-
ke Svetoga pisma činili središnji dio noćnoga oficija (FASSLER 2010: 162). Sermoni i
homilije upotrebljavali su se sve manje kao produljena čitanja Svetoga pisma (lectio
continua), tj. kao komentari koji sadržavaju različita tumačenja Biblije u strogome
smislu riječi, te su se sve više i jače povezivali s određenim liturgijskim prilikama
(sermones ad diem pertinentes) (BILLETT 2013: 340). Pritom se neprekidno poveća-
valo zanimanje za nova patristička čitanja (lectio) jer je s porastom broja blagdana
u oficiju bilo potrebno unijeti nove homiletske lekcije.
1 Prve zbirke namijenjene liturgiji časova (Divine Office) nastaju između 4. i 6. st. (LENTES
2006: 241).
156
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
Velik broj homilijara i sermonarija2 nastaje u 8. i 9. st., vremenu liturgijske
kodifikacije (BATIFOL 1912: 81). Najpoznatiji je Homilijar Pavla Đakona3 sastavljen
na dvoru Karla Velikoga kao dio programa religijske reforme: »ut studiose catho-
licorum Patrum dicta percurrens, veluti e latissimis eorum pratis certos quosque
flosculos legeret, et in unum quaque essent utilia quasi sertum aptaret« (BATIFOL
1912: 82). Prema toj je karolinškoj reformi svakomu svećeniku trebala biti dostup-
na knjiga sermona i homilija, a to je posredno značilo da su sva čitanja potrebna
za noćni oficij trebala stati u jednu, najviše dvije knjige (BILLET 2013: 348). Naime,
dotad je recitacija službe podrazumijevala da kler ima pristup raznim tekstovi-
ma i knjigama, no to se odnosilo samo na bolje opskrbljene samostane i crkve. Te
povijesne okolnosti, povezane s Kapitularom Karla Velikoga (Admonitio generalis)
iz 789. godine (HALL 2000: 221), potaknule su brojne redovnike na pisanje homi-
lijara i sermonarija, u koje su prepisivali starije patrističke tekstove, ali i unosili
novije monaške homilije. Osim Homilijara Pavla Đakona, koji se sastoji od 244 či-
tanja unesena iz homiletskih djela crkvenih otaca, ovdje ćemo navesti još neko-
liko poznatih homilijara,4 prvo onih starijih koji su još od 7. st. bili u uporabi u
rimskim bazilikama, poput Homilijara sv. Petra u Rimu, zatim Sermonarija Alana od
Farfe iz 8. st. ili Homilijara Agimonda iz ranoga 8. st., pa sve do brojnih karolinških
homilijara i sermonarija kasnoga 8. i ranoga 9. stoljeća: Homilijar Hrabana Maura,
Bavarski homilijar, Homilijar sv. Petra iz Chartresa i dr. (HALL 2000: 219–225). U tim
su se homilijarima lekcije unosile iz djela crkvenih otaca (Ambrozija, Augustina,
Jeronima, pape Leona, Maksima iz Toura, Grgura Velikoga, Cezarija iz Arlesa),
koja su kasnije ušla u kasnosrednjovjekovne brevijare (DYER 2012: 666). Homilijar
sv. Petra u Rimu sadržavao je veći broj raznih patrističkih tekstova namijenjenih či-
tanju za vrijeme pojedinih svetkovina (BILLET 2013: 347). Povezivanje patrističkih
tekstova ne samo s nedjeljama i svetkovinama nego i s drugim danima crkvene
godine novina je karakteristična za homilijare nastale u sklopu karolinške reforme
(BILLET 2013: 348).
Tekstovi iz navedenih homilijara i svih ostalih zbirka koje su se upotreblja-
vale u liturgiji časova (legendariji, martirologiji, lekcionari) od 11. stoljeća5 oku-
2 Sermonariji su sadržavali sermone i/ili homilije i katkad hagiografske tekstove, ali nisu
morali pratiti liturgijski redoslijed. Homilijar je nerijetko sadržavao iste ili slične tekstove kao ser-
monarij, ali su oni uglavnom bili raspoređeni prema liturgijskome redoslijedu per circulum anni.
3 GRÉGOIRE 1980: 423–486.
4 Spomenimo da se prvi homilijari pojavljuju već u 5. stoljeću, kao npr. Homilijar Gau-
dencija iz Brescie, Homilijar Hilarija iz Arlesa, Homilijar Victora iz Cartenna i dr. (GRÉGOIRE 1980:
42–48).
5 Još u 11. st., kako govori REAMES (2008: 93), svi su imali veliku slobodu što se tiče
sadržaja brevijara, a pogotovo duljine čitanja. U tome se stoljeću pojavljuju knjige, tj. prvi bre-
vijari, koje su na jednome mjestu okupljale sve tekstove potrebne za liturgiju časova, a koji su
157
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
pljaju se unutar jedne knjige – brevijara. Bile su to knjige velikoga obujma s nepre-
glednim brojem stranica koje, unatoč tomu što su sadržavale zaista dojmljiv broj
raznih čitanja, nisu bile prikladne za svakodnevnu uporabu. Upravo s namjerom
da se smanji njihov obujam, nekoliko crkvenih redova u 13. st. radilo je na uređi-
vanju i skraćivanju službe časova, pogotovo noćnoga oficija kao najduljega dijela
službe. Kako su tom liturgijskom reformom Rimske kurije, koju su osobito popu-
larizirali franjevci, bili zahvaćeni i patristički tekstovi, čitanja iz homilija i sermo-
na crkvenih otaca počela su se skraćivati na više načina: izbacivanjem određenih
patrističkih čitanja na određene dane i blagdane,6 kraćenjem teksta za pojedine
lekcije (čitanja) i odlomke te izbjegavanjem višestrukoga prepisivanja istoga teksta
tako da se ponovno prepisivanje zamjenjivalo kratkim uputama s incipitima. Ko-
načno oblikovanje brevijara kao knjige u kojoj su na jednome mjestu okupljeni svi
elementi službe u 13. st.7 tako je nužno dovelo i do reduciranja starijih patrističkih
tekstova. No, s obzirom na to da se ta kraćenja nisu svugdje jednako provodila,
srednjovjekovni se brevijari između ostaloga razlikuju u broju i duljini homilet-
skih odlomaka. Osim toga, pojava određenih patrističkih čitanja može podjednako
biti odraz povremenoga nasljeđivanja tradicije starijih brevijara i homilijara, ali i
odraz osuvremenjivanja brevijara novim oficijima.
2. Izvori patrističkih tekstova
U kasnosrednjovjekovnim brevijarima lekcije prvoga nokturna dolazile su
iz Svetoga pisma, lekcije drugoga nokturna uzimale su se iz sermona (moralnih i di-
daktičnih komentara o značenju određenoga dana ili dijela crkvene godine), a one
trećega nokturna uzimale su se iz homilija, tj. iz patrističkih ekspozicija perikopa
iz evanđelja koje su se čitale na misi (BILLET 2013: 341). Dakako, ovisno o tomu o
kojemu je kalendarskom dijelu crkvene godine bila riječ, dolazilo je do odstupanja
od navedenoga pravila: tako su se primjerice na Veliki petak umjesto sermona čita-
se prvotno nalazili u različitim zbirkama: psaltiri, antifonari, lekcionari, homilijari, legendariji,
martirologiji. BÄUMER 1905.; BAUDOT 1907.; BATIFOL 1912.; FOLSOM 1997: 286–287.
6 Broj patrističkih tekstova namijenjenih određenomu danu u godini počeo se sužavati
još u 12. stoljeću, što nam pokazuju primjeri određenih liturgijskih knjiga, npr. Ordo Romanus
XIII. BILLET 2013: 347.
7 Brevijar nije nastao kao prijenosna knjiga službe ili knjiga za privatnu recitaciju, nego
kao namjera da se u jednoj knjizi, tj. na jednome mjestu obuhvate različiti elementi službe koji su
se dotad nalazili na raznim mjestima: u psaltiru, antifonaru, homilijaru, legendariju i dr. (TAFT
1986: 309).
158
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
le ekspozicije psalama, a na novije blagdane, kao što je Tijelovo, već su se u prvome
nokturnu umjesto Biblije najčešće čitali odlomci sermona (HUGHES 1995: 61). U
drugome i trećemu nokturnu noćnoga oficija pod nazivom homilija i sermon (slovo)
čitali su se odlomci različitih patrističkih tekstova nastalih većinom između 5. i 8.
stoljeća: iz Ambrozijeva Komentara na Lukino evanđelje (Expositio Evangelii secundum
Lucam), Augustinovih sermona i Trakata na Ivanovo evanđelje (In Iohannis Evangeli-
um tractatus CXXIV), homilija Grgura Velikoga (Homiliae in evangelia), sermona i
traktata pape Leona, Petra Krizologa, Ivana Zlatoustoga, Jeronima, Bede Časno-
ga, Maksima iz Toura i Origena (HALL 2000: 211). Njihovi su tekstovi, između
ostaloga, znatno utjecali i na razvoj same liturgije: Ambrozijev Komentar na Lukino
evanđelje imao je velik utjecaj na liturgijsku proslavu došašća, dok su Augustinove
božićne i uskrsne homilije utjecale na autore koji su u kasnijim stoljećima sastavlja-
li propovijedi namijenjene predbožićnomu razdoblju liturgijske godine (FASSLER
2000: 19). Ipak, iako je riječ o tekstovima koji naizgled pripadaju različitim žanro-
vima (komentar, homilija, sermon, traktat), njihova žanrovska raznolikost jednim
je dijelom samo prividna. Tekstovi za koje danas smatramo da dijele iste ili slične
žanrovske osobine u patrističkome su se razdoblju različito određivali, između
ostaloga i stoga što njihovi autori nisu nalazili bitne razlike u značenju pojedinih
riječi. U patrističkome razdoblju nije postojala jasna granica između, primjerice,
homilija i komentara s jedne te između traktata i sermona s druge strane. Tako su
sv. Augustin i sv. Ambrozije riječ sermo8 smatrali bliskom riječi traktat, koji je tada
mogao imati pismeni i usmeni oblik.9 S druge strane, neka naizgled homogena
djela, kao što je Augustinov Traktat na Ivanovo evanđelje, pružaju nam zanimljivu
žanrovsku sliku. Među ukupno 124 traktata nalazi se više gotovo čistih primjera
homiletskih tekstova u kojima se objašnjava Sveto pismo, kao i nekoliko tekstova
koji uvelike podsjećaju na sermone, pogotovo u odlomcima posvećenim moralnoj
ili katehetskoj pouci. Naziv homilija u patrističkome dobu označavao je ekspozici-
ju, diskurs ili propovijed. Prema Christine Mohrmann naziv sermo tek je kasnije
preuzeo prevlast nad nazivima homilia, narratio i tractatus, koji su se u ranome
srednjem vijeku također odnosili na propovjedne žanrove.10 Izostanak jasnih gra-
nica u određivanju homiletskih tekstova dio je složene srednjovjekovne žanrovske
8 Od kraja 4. stoljeća riječ sermo odnosila se na govornikovo obraćanje publici, usmeno
javno izvođenje, razgovor, diskurs, riječ (HALL 2000: 203–204). Primjerice, Pseudo-Anselmov
prozni dijalog Dialogus beatae Mariae et Anselmi de Passione Domini u nekim se rukopisima i izda-
njima pojavljivao pod nazivom Sermo beatae Mariae (RADOŠEVIĆ 2010.). Pisar ili kompilator koji
je sastavio ili prepisao tekst vjerojatno je zbog načina izvođenja i strukture djela (razgovor) dodao
naziv sermo, koji je označavao i obraćanje široj publici (javno čitanje) i razgovor.
9 HALL 2000: 204.
10 KIENZLE 2000: 160.
159
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
problematike, o kojoj je samo u kontekstu hrvatske književne historiografije više
puta pisano. Kako kaže M.-A. DÜRRIGL (2007: 7) pozivajući se na H. A. Kellyja:11
»U srednjem vijeku žanrovsko određenje nije zadano samo unutarnjim ustrojem
teksta i njegovom temom, već je uvjetovano i širim i izvanknjiževnim kontekstom
kao što je recepcija, namjera itd., pa valja promatrati cjelokupnu sistemsko-insti-
tucijsku mrežu, koja se u razvedenoj društveno-kulturnoj interakciji ispleće oko
književnosti.«
I danas je katkad teško razgraničiti komentar biblijske knjige i homiliju u
kojoj se iscrpno redak po redak tumači odlomak Svetoga pisma. Situacija je znatno
jasnija govorimo li o razlici između onih homilija i sermona nastalih nakon 13. st. s
obzirom na to da se uvriježilo te dvije vrste teksta razlikovati prema tome tumači
li se u njima biblijski odlomak redak po redak (homilija) ili se s polazištem u biblij-
skome tekstu obrađuje određena tema (sermon).
3. Patristički tekstovi u glagoljskim
brevijarima
Patristički tekstovi hrvatskoglagoljskih brevijara bili su predmetom prou-
čavanja više istraživača: J. VAJSA (1910.), J. TANDARIĆA (1977., 1980., 1984.), M.
A. PANTELIĆ (1965., 1993.), P. STANKOVSKE (2001., 2004., 2008., 2013.a., 2013.b.,
2015.) i C. HANNICKA (2004.). Prvi koji je u svojim radovima o glagoljskim li-
turgijskim knjigama pozornost skrenuo na nebiblijske tekstove, pa tako i na one
nastale iz pera crkvenih otaca, bio je J. Vajs. U studiji o najstarijemu glagoljskom
brevijaru utvrdio je više patrističkih tekstova u raznim brevijarima, opisao struk-
turu noćnoga oficija BrVb1 te objavio transliteraciju dviju lekcija unesenih iz homi-
lija Grgura Velikoga i Bede Časnoga. Ipak, sustavno se i dugi niz godina upravo
tim nebiblijskim slojem bavio Josip Tandarić smatrajući da on nije samo vrijedna
filološka građa nego da nam upravo taj sloj može pomoći u otkrivanju putova
kojim su različiti tekstovi dospjeli do hrvatskih glagoljaša. Istaknuo je da je dio tih
tekstova (homilije, legende, himni) naslijeđen iz starijih razdoblja, no većina ih je
prevedena tek nakon liturgijske reforme u 13. st. Mlađa i starija skupina brevijara,
smatra Tandarić, imaju istu strukturu homilijara, točnije onu koja je kasnije ušla u
Rimski brevijar tiskan 1520. (TANDARIĆ 1977: 130–131). No, Tandarić ne otklanja
11 Riječ je o studiji H. A. Kellyja, Interpretation of Genres and by Genres in the Middle Ages,
Interpretation: Medieval and Modern (ur. P. Boitani, A. Torti), Cambridge, 1993.
160
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
mogućnost da su u glagoljskim brevijarima sačuvane dvije redakcije, možda čak i
dva različita prijevoda, homiletskih tekstova (TANDARIĆ 1980: 139). Tako navodi
da primjerice BrVb1 i BrVO pokazuju više starine u izboru homilija za pojedine
dane i čuvanju čitanja koje mlađi brevijari napuštaju ugledajući se u suvremene
latinske brevijare. Na tragove starijih homilijara u glagoljskoj tradiciji, točnije onih
koji su nastali prije oblikovanja rimskoga tipa brevijara u 13. stoljeću, upozorila
je Marija Agnezija PANTELIĆ (1993: 61), koja je utvrdila da je poredak misnih
perikopa u dvolistu Ljubljanskoga homilijara12 podudaran s poretkom u franko-ger-
manskim homilijarima, a ne rimskim i ambrozijanskim. Osim toga, anonimnost
homilija u navedenome fragmentu13 također odražava stariju tradiciju latinskih
franko-germanskih homilijara nastalih između 9. i 12. st. (PANTELIĆ 1993: 72).
Karolinškoga bi podrijetla mogli biti i glagoljski Güssinški odlomci14 s početka 14.
stoljeća, koji sadržavaju homilije za korizmu sa starozavjetnim perikopama: Is
20,12–16 i Jr 7,1–2 (PANTELIĆ 1993: 74). Također, ne zaboravimo da je u jednome
rukopisnom kodeksu (NSK 6635) iz 15. stoljeća sačuvan prijepis starijega prijevo-
da latinskoga homilijara iz kasnokarolinškoga vremena koji je anonimni sastavljač
napisao još u 10. stoljeću (REINHART 2016.). Potvrda da su do hrvatskih glago-
ljaša dospjeli ostatci starijih homilijara, kao i Vajsova tvrdnja o postojanju tragova
starijega poretka starozavjetnih čitanja, koji on smatra gelazijanskim,15 potaknule
su Petru STANKOVSKU (2015: 448–449) na uspoređivanje sadržaja 17 glagoljskih
brevijara16 s nekoliko starijih latinskih brevijara benediktinske tradicije koji su na-
stali između 11. i 14. st.: s brevijarima iz akvilejske patrijaršije (MS37 i MS39), s
jednim brevijarom iz češkoga područja koje je pripadalo regensburškoj nadbisku-
piji te s jednim iz južnoga njemačkog područja. Obilježja starijih galikanskih, rim-
sko-galikanskih i talijanskih brevijara koji započinju s prvom adventskom nedje-
12 Dvolist Ljubljanskoga homilijara iz 13. st. sadržava homilije za prve tri korizmene nedjelje
na misne perikope 1. Mt 4,1–11; 2. Mt 15,21–28; 3. Lc 11,14–28. (PANTELIĆ 1993: 61). Vidi još H.
BARRÉ (1962: 196–200).
13 »U starini su se sastavni dijelovi brevijara prije njihove integracije nalazili u pojedinim
zbirkama: psaltira, antifonara-responzara, svetopisamskih i patrističkih lekcionara, homilijara,
hagiografskih lekcionara. Sačuvani glagoljski fragmenti i odlomci svjedoče da su i glagoljaši ima-
li neke od tih zbirki: Emauski fragment psaltira iz 14. st., Omišaljski list Apostola iz 13. st., dvolist
Ljubljanskoga homilijara iz 13. st.« PANTELIĆ 1993: 61.
14 BIRKFELLNER 1965.
15 Iako je još Vajs 1910. zamijetio arhaičan sastav starozavjetnih čitanja u BrVb1, on ga
je interpretirao kao gelazijanski. STANKOVSKA (2015: 460) smatra da se Vajsova interpretacija
možda odnosi na predtridentski sastav.
16 To su redom: Prvi vrbnički brevijar, Drugi vrbnički brevijar, Treći vrbnički brevijar, Prvi
novljanski brevijar, Drugi novljanski brevijar, Brevijar Vida Omišljanina, Pašmanski brevijar, Dragućki
brevijar, Moskovski brevijar, Peti vatikanski brevijar, Deseti vatikanski brevijar, Prvotisak brevijara, Baro-
mićev brevijar, Mavrov brevijar, Dabarski brevijar, Brevijar D215, Drugi beramski (ljubljanski) brevijar.
161
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
ljom, a ne subotom, Stankovska (2015: 451) je pronašla u nekoliko brevijara: BrN2,
BrPm, BrBroz, BrVat5, BrRom. Odstupanja od rimskoga brevijara pronašla je i u 3. i
4. adventskoj nedjelji, večernjoj službi uoči svetkovine Rođenja Gospodinova te na
blagdane sv. Stjepana, sv. Ivana, evanđelista, i na blagdan Nevine dječice (STAN-
KOVSKA 2015: 456). Utvrdila je da se krčki brevijari u izboru homilija u božićno-
me ciklusu slažu sa starijim tipom brevijara, tj. s rukopisom MS39. U liturgijskome
vremenu od Bogojavljenja do Pepelnice te od Duhova do 1. nedjelje došašća pro-
našla je vrlo male razlike, većinom u duljini čitanja, te utvrdila da se u tome dije-
lu brevijari uglavnom slažu s tipom latinskoga brevijara MS37 (STANKOVSKA
2015: 450). Također je utvrdila da vrbnički brevijari u božićnome ciklusu u sastavu
homilija slijede tradiciju uočenu kod čeških i njemačkih brevijara i starijega brevi-
jara iz akvilejske patrijaršije (STANKOVSKA 2015: 460). Petra Stankovska bavila
se tehnikama hrvatskoglagoljskoga prijevoda homilija, perikopama iz evanđelja u
homilijama temporala glagoljskih brevijara, patrističkim tekstovima u sanktoralu,
pisala je o odlomku Ljubljanskoga homilijara, istraživala je tekstnu tradiciju nekoli-
ko homilija u sjevernoj i južnoj skupini glagoljskih brevijara i dr. Najviše studija
dosad je bilo posvećeno homilijama Grgura Velikoga. Dva slavenska prijevoda,
stariji crkvenoslavenski17 s početka 11. st. koji je poznat pod nazivom Besjede Gr-
gura Velikoga (Besědy Řehoře Velikého) i mlađi koji je zapisan u hrvatskoglagoljskim
brevijarima, bili su predmetom istraživanja nekoliko studija P. Stankovske (FET-
KOVÁ 1996., 1999.) koja je istraživala sintaksu i leksik biblijskih citata u obama
prijevodima. Vrlo poticajnu kratku sintezu o istraženosti patrističkih tekstova u
glagoljskim brevijarima objavio je C. HANNICK (2004.), koji je istaknuo da bi u
budućim istraživanjima dio pozornosti trebalo posvetiti čitanjima unesenim iz dje-
la istočnih crkvenih otaca, posebno Origena i Ivana Zlatoustoga.
4. Osobine patrističkih tekstova u Drugome
beramskom brevijaru
Patristička čitanja nalaze se u temporalu i sanktoralu Drugoga beramskog bre-
vijara. Znatno ih je više u temporalu s obzirom na to da su se lekcije u sanktoralu
najčešće preuzimale iz hagiografskih tekstova, a manje iz onih homiletskih, po-
najprije stoga što je u fokusu čitanja i meditiranja bio svetčev život, a ne biblijski
17 Navedimo da je J. REINHART (1980., 2001.) objavio dva rada o bohemizmima u crkve-
noslavenskome prijevodu homilija Grgura Velikoga.
162
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
tekst (FASSLER 2000: 15). Prvi dio temporala, od došašća do Duhova, znatno je
bogatiji patrističkim čitanjima. Osim toga što se u tome dijelu godine lekcije iz
dvaju patrističkih izvora (omilija, slova) čitaju svaki dan, one su i znatno dulje od
lekcija koje su se u drugoj polovici godine, kad govorimo o temporalu, čitale samo
u nedjelju. BrBer2, kao i drugi glagoljski brevijari, na blagdan Tijelova sadržava
dug tekst oficija sv. Tome Akvinskoga.18 Većina dana u sanktoralu BrBer2 nema
čitanja iz patrističkih lekcija, dok važnije svetkovine imaju najčešće čitanja iz jed-
noga ili dvaju patrističkih izvora: primjerice na dan In Conversione s. Pauli čitale su
se lekcije iz Augustinovih i Jeronimovih tekstova, na dan sv. Matije apostola one iz
Ambrozijeva djela, a primjerice na dan sv. Antuna opata čitali su se samo odlomci
iz hagiografskih tekstova.19 Najviše odlomaka u BrBer2 i u druge glagoljske bre-
vijare uneseno je iz Trakata na Ivanovo evanđelje i sermona sv. Augustina, homilija
Grgura Velikoga, Komentara na Lukino evanđelje sv. Ambrozija te homilija i sermona
Ivana Zlatoustoga, Jeronima, Bede Časnoga, Origena, pape Leona, Petra Krizologa
i Maksima iz Toura. Istražujući tekstnu tradiciju triju patrističkih tekstova u 17
brevijara (Origenova s perikopom na Mt 1,18; Jeronimova na Mt 9,18 te pape Leo-
na na Mt 17,1), STANKOVSKA (2008: 199) je utvrdila da BrBer2 uz BrVO i BrVb1
ima više potvrda doslovnoga prevođenja.
Patristički tekstovi temporala i sanktorala BrBer2 pokazuju neke posebno-
sti. U njegovim se patrističkim tekstovima zrcali više potvrda starije tradicije koju
dije li s još nekoliko brevijara. Drugi beramski brevijar jedan je od nekoliko glagolj-
skih brevijara (uz BrVb1, BrVb2, BrVb3, BrVO, BrMavr, BrPt) koji u božićnome ci-
klusu ima izbor homiletskih čitanja koja se podudaraju sa starijim tipom koji je
potvrđen u glagoljskim fragmentima (STANKOVSKA 2015: 447). Jedan je od ne-
koliko brevijara koji uz BrVb1 (41a–42a) i BrPt na dan Nevine dječice (Na danь sve-
tihь mladenacь, lat. In Festo Sanctorum Innocentium) ima homiliju Bede Časnoga dok
ostali imaju Jeronimov tekst (STANKOVSKA 2013.b: 424). BrBer2, uz tri vrbnička
brevijara, također nema homiletsko čitanje za 4. nedjelju došašća za razliku od
BrVO, BrMavr i BrPt, koji unatoč tomu što nemaju ispisan homiletski tekst imaju
zapisanu uputu koja usmjerava recipijenta na čitanje patrističkoga teksta prethod-
noga dana (STANKOVSKA 2015: 453). BrBer2 je, uz BrPt, jedini brevijar u čijemu se
sanktoralu nakon šest čitanja iz života sv. Benedikta u trećemu nokturnu na f. 30a
nalaze odlomci iz homilije Grgura Velikoga (Mc 10,55) (TANDARIĆ 1984: 128).
18 Na blagdan Tijelova u glagoljskim brevijarima nalazimo prijevod oficija sv. Tome
Akvinskoga. Vidi KOVAČEVIĆ, MIHALJEVIĆ, SUDEC 2010.
19 Ovo je samo nekoliko primjera unesenih iz sadržaja sanktorala (2. dijela) BrBer2 u ko-
jemu su popisani patristički izvori. BADURINA STIPČEVIĆ, DÜRRIGL, KUHAR, MOKROVIĆ,
RADOŠEVIĆ 2019: 12–26. Primjeri koji se navode u radu uneseni su iz digitalne baze bib.stin.hr,
o kojoj vidi više u MAGDIĆ, RADOŠEVIĆ 2009.
163
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
BrBer2 (45a) je također jedan od rijetkih brevijara, uz primjerice BrMavr (225d–226a),
BrMetr (301bd) i BrPt (268c), koji na Javljenje sv. Mihovila (Apparitio sancti Michaelis
Archangeli, 8. 5.) ima čitanja iz Jeronimova Komentara na Matejevo evanđelje (PL 26,
132–134). Napomenimo da se 2. i 3. lekcija toga Jeronimova teksta podudara s
lekcijama koje su se u istome brevijaru čitale na Dan sv. Mihovila (S. Michaelis Ar-
chang., 29. 9.). Sanktoral ovoga brevijara sadržava još jednu zanimljivost poveza-
nu s rasporedom nekoliko Marijinih oficija i njima pridruženih patrističkih teksto-
va. BrBer2, naime, pripada onim glagoljskim brevijarima u kojima se dva Marijina
oficija (In vigilia visitationis, In conceptione) ne nalaze na mjestima na kojima bismo
ih očekivali prema kalendarskome redu (tj. početkom srpnja i prosinca), nego su
dodani na sam kraj sanktorala. Tako se i lekcije iz Jeronimova Komentara na Mate-
jevo evanđelje (174d) koje su se čitale na dan Začetie s(ve)te M(a)rie d(ê)vi pojavljuju
kao posljednji tekst sanktorala. Drugim riječima, pisar je, stvarajući BrBer2 prema
starijemu predlošku,20 na kraj brevijara dodao nekoliko novih tekstova kako bi
se smanjila zaostajanja za zapadnom tradicijom u kojoj su ti blagdani već ranije
postali dijelom oficija (TANDARIĆ 1982: 331–334). Zanimljivo je da se u drugome
beramskom rukopisu, tj. u BrBer1, oba oficija nalaze na onima mjestima na kojima
bismo ih očekivali, tj. In conceptione Beatae Mariae Virginis zajedno s Jeronimovim
tekstom (f. 9b–12a) nalazimo na početku sanktorala, a In vigilia visitationis Beatae
Mariae Virginis (f. 9b) u sklopu mjeseca srpnja (f. 77a).
Ostatke starije hrvatskoglagoljske tradicije u BrBer2 nalazimo i u pojavi
imena Spas umjesto Isus u uvodima patrističkih čitanja, primjerice na početku 19.
homilije Grgura Velikoga: v(ь) (o)no . v(rême) . r(eče) . spasь učenikomь svoi, f. 94b
prema lat. In illo tempore, dixit Iesus discipulis suis parabolam hanc; te u odlomcima
iz Augustinova Traktata na Ivanovo evanđelje u kojima se Spas pojavljuje u perikopi
i u uvodu: čte(nie) s(veta)go . (evan)ĵ(eliê) . po ivanê v (o)no . v(rême) . r(eče) . spasь
učenikomь svoimь . egda pridetь paraklitь (… ) om(i)l(i)ê čt(e)n(i)ê . togožde . g(ospod)
ь spasь h(rьst)ь v s(love)si eže slišaste r(e)če učenikomь svoimь, 198b. Na tu je pre-
poznatljivu značajku starije tradicije još davno upozorio TANDARIĆ (1984: 127)
navodeći da njezine potvrde nalazi u BrVb1 i BrPt. Odraz starine u BrBer2, kao i u
drugim brevijarima, moglo bi biti i pripisivanje sermona Petra Krizologa Ivanu bi-
skupu (f. 225b) koji se u BrBer2 čitao na 18. nedjelju po Duhovima, što se primjerice
nalazi i u jednome starijem latinskom cistercitskom brevijaru iz 12. st.21 Pogrešna
20 MIHALJEVIĆ (2011: 127) na temelju nekoliko zapisa i pogrešaka zaključuje da je BrBer2
prepisivan sa starijega glagoljskog predloška.
21 Primjerice, lekcija unutar 22. nedjelje po Duhovima, koja se nalazi u rukopisu Ms. lat.
oct. 402 (Staatsbibliothek, Berlin), sadržava isto pogrešno pripisivanje sermona Petra Krizologa
(WADDELL 2007: 389).
164
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
pripisivanja homilija autora koji nisu bili nominatissimi, kao što su Alcuin, Heric22
iz Auxerrea i Grgur iz Toura, crkvenim ocima (Augustinu, Ambroziju, Jeronimu)
bila su gotovo uobičajena pojava srednjovjekovnih brevijara (WADDELL 2007: 71).
Na 10. nedjelju po Duhovima na f. 220a Augustinov sermon pojavljuje se pod
nazivom homilija (om(iliê) s(veta)go avg(u)st(i)na b(i)sk(u)p(a)), a tako je uostalom na-
vedeno i u latinskome Breviarium de Camera (dalje: BrCam), u kojemu stoji Home(lia)
sancti Augusti (159b). Naime, kako su se u nedjeljama poslije Duhova čitala tumače-
nja točno određenih biblijskih perikopa, ona su se najčešće označavala kao homilije
(omilije) iako su se iza toga naziva mogli skrivati sermoni ili komentari crkvenih ota-
ca. S obzirom na to da se u uvodu toga Augustinova sermona o molitvi i vjeri nalazi
tumačenje Isusove parabole o farizeju i cariniku iz Lukina evanđelja (Lc 18,9–14), taj je
tekst unesen kao jedini patristički izvor za navedenu liturgijsku priliku.
5. Sastav patrističkih lekcija Drugoga
beramskog brevijara
Razlike među hrvatskoglagoljskim brevijarima očituju se između ostaloga u
duljini i sadržaju patrističkih čitanja. S obzirom na to da će se konačni zaključci o
BrBer2 moći donijeti tek nakon iscrpnoga istraživanja hrvatskoglagoljskoga homi-
letskog korpusa uopće, na čemu radim posljednjih nekoliko godina, u ovome sam
se radu usmjerila na više pojava koje najbolje oprimjeruju različite odnose prema
patrističkim tekstovima. Podsjetimo da čitanja 2. i 3. nokturna sadržavaju najčešće
odlomke ili čak samo isječke unesene iz znatno duljih latinskih homiletskih tek-
stova koji su bili podijeljeni na veći broj poglavlja. Granice lekcija u brevijarima
najčešće se nisu podudarale s granicama poglavlja izvornih tekstova. Postojao je
slobodan odnos prema odlomcima patrističkih autora te bi u jednome brevijaru
isti odlomak nekoga crkvenog oca mogao biti podijeljen na dvije ili tri lekcije, dok
bi u drugome brevijaru prva lekcija mogla sadržavati više od jednoga odlomka
patrističkoga djela. To se događa zato što cilj nije bio prenijeti cjelovit homiletski
tekst, nego samo one dijelove koji su se najbolje uklapali u oficij određenoga dana
ili blagdana liturgijske godine. Oni su ponajprije bili uobičajeni izvori čitanja za
koje se smatralo da najbolje ilustriraju biblijski tekst o kojemu je u određenome
danu u godini trebalo razmišljati. Homiletski tekstovi sa svojim uvjerljivim tuma-
22 Primjerice, Pantelić je u studiji o BrMavr utvrdila da je čitanje na Lc 2,43 koje je u tome
brevijaru pripisano Bedi Časnomu zapravo homilija Herica, učitelja benediktinskoga samostana
Saint-Germain u Auxerreu (PANTELIĆ 1965: 125–126).
165
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
čenjima Svetoga pisma, obraćanjima primateljima (braći), usmjeravanjem u čitanje
Biblije, poticanjem na svakodnevno razmišljanje ispunjavali su ipak nešto drukčiju
ulogu od homilija i sermona unesenih u zasebne propovjedne zbirke, čiji broj od
13. stoljeća s pojavom franjevačkoga i dominikanskoga reda strelovito raste.
Pojedina razilaženja u sastavu hrvatskoglagoljskih brevijara, a pogotovo u od-
nosu prema patrističkim izvorima i latinskim brevijarima, upućuju na složenu pro-
blematiku. Jedan su od primjera potvrde različitih odnosa prema homiletskim izvori-
ma, kao što pokazuje primjer Augustinova 17. traktata na Ivanovo evanđelje, koji se čitao
na drugi korizmeni petak. Na taj dan BrN2 (79ac), BrDrag (64cd) i BrVb1 (108d–109b)
imaju najdulje lekcije; zatim slijede BrVb2 (42ac) i BrVb3 (97d–98b), koji imaju jednu
lekciju manje; potom dolaze BrMavr (73cd), BrVat19 (79bc) i BrBer2 (108a), koji imaju
znatno kraće lekcije, pri čemu BrMavr ima dvije, a BrVat19 jednu rečenicu više od Br-
Ber2. U ovome primjeru jedino su BrPm (79bc), a još više BrRom (136b–137a), kraći od
BrBer2, u kojemu Augustinov tekst ne prelazi jedan brevijarski stupac.
Za razliku od prethodnoga primjera u kojemu je lekcija iz BrBer2 jedna od
najkraćih hrvatskoglagoljskih brevijarskih inačica Augustinova 17. traktata, posto-
je i primjeri u kojima su lekcije iz BrBer2 najdulje inačice pojedinih patrističkih tek-
stova. Tako najdulje lekcije iz Ambrozijeva Komentara na Lukino evanđelje nalazimo
u BrBer2 (215d–216b), BrBrib (49c–50b), BrDab (61d–62b) i BrDrag (144ac). Kraća
čitanja koja sadržavaju samo 68. poglavlje nalaze se u BrMavr (148cd), BrN2 (179b),
BrPm (155ab), BrVat19 (137cd), BrVb1 (209cd), BrVb2 (206ab), dok BrRom ima samo
jednu kratku lekciju (201a). Ono što je zanimljivo kod glagoljskih brevijara s du-
ljim lekcijama, svojevrsni je nesklad u duljini između prvih dviju iznimno kratkih
lekcija (koje po duljini odgovaraju lekcijama u brevijarima s kraćim čitanjima iz
Ambrozijeva Komentara) i vrlo duge treće lekcije koja osim kraja 68. poglavlja sa-
država još cijelo 69. i 70. te više od polovice 71. Ambrozijeva poglavlja. Pretpostav-
ljam da su ti brevijari, pa tako i BrBer2, naslijedili podjelu na kratke lekcije iz stari-
jih brevijara (primjerice iz vrbničkih), ali su onda potom ugledanjem na neki drugi
izvor dobili znatno dulju treću lekciju, koja se proteže na još dva i pol Ambrozijeva
odlomka. Spomenimo da BrCam (156bc) uz sva četiri navedena poglavlja ima još i
72., no sasvim drukčiji raspored čitanja. Naime, sve tri glagoljske lekcije sadržajno
pripadaju tek prvoj lekciji latinskoga BrCam.
Lekcije BrBer2 katkad se, kao u slučaju onih koje su se čitale na šesti korizme-
ni petak, duljinom i sastavom podudaraju s onima iz latinskoga BrCam (97c–98b).
Dulje inačice toga čitanja koje sadržavaju odlomke iz Augustinova 49. traktata
na Ivanovo evanđelje nalaze se u BrBer2 (137bc) te u BrDrag (88ad), BrDab (2c–3b),
BrVb1 (141c–142c), BrVb2 (89a–90b) i BrVb3 (143c–144c). Kraća čitanja bilježimo u
BrMavr (95bd), BrN2 (105c), BrPm (99cd), BrRom (158v–159r) i BrVat19 (91bd).
Iz tih samo nekoliko primjera vidi se da je zasad teško utvrditi koju skupinu
brevijara karakteriziraju dulja, a koju kraća patristička čitanja. Primjerice, već na
166
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
temelju samo ove usporedbe primjećujemo da vrbnički brevijari imaju dulje inači-
ce Augustinova 49. traktata, ali zato kraće inačice Ambrozijeva Komentara. Odno-
sno, katkad se jedna skupina glagoljskih brevijara količinom patrističkoga teksta
više podudara s latinskim brevijarom BrCam, a katkad druga. No čak i ako se Br-
Ber2 i BrCam podudaraju količinom teksta unesenoga iz određenoga patrističkog
izvora, to ne znači nužno da se oni podudaraju u duljinama triju lekcija. Postoje
brojni primjeri u kojima BrBer2 sadržava tek neznatno dulja čitanja, kao što je ono
na f. 214d, na kojemu se nalazi tekst Grgurove 36. homilije, koji je u BrBer2, u od-
nosu na BrVb2 (204d) i BrN2 (178c), dulji za manji dio drugoga odlomka drugoga
poglavlja: posla raba svoego v godinu večere . reĉi zvanim’ da pridutь . čto godina večere
. tk’mo kon(a)cь mira v’ nemže bez’ diva es(a)mь mi . êkože pav’lь sv(ê)dokuetь reki . mi
es(a)mь v nihže kon(a)cь mira pridet’ . ~ aĉe ûže godina večere estь egda zovem’ se.
Više potvrda homiletskih tekstova u kojima se jasno poštuju granice po-
glavlja crkvenih otaca, tj. koja se podudaraju s odlomcima iz izvornih latinskih
tekstova, daje naslutiti da su se glagoljaši u pisanju brevijara mogli služiti i drugim
knjigama, i to onim koje su sadržavale cjelovite tekstove. Odnosno, iako je većina
patrističkih čitanja u glagoljske brevijare dospjela prepisivanjem starijih izvora,
sastav pojedinih lekcija ohrabruje nas da ne odbacimo mogućnost barem povre-
mene uporabe knjiga s duljim lekcijama (vjerojatno starijih homilijara), iz kojih su
se u glagoljaškoj sredini proširivali oficiji određenih dana u godini. To najzornije
potvrđuju oni primjeri u kojima se početak i kraj homiletskoga čitanja podudara
s početcima i završetcima poglavlja crkvenoga oca. Primjer dvostrukoga prepisi-
vanja početka iste homilije na dvjema susjednim stranicama BrBer2 također može
upućivati na korištenje dvama izvorima. S obzirom na to da na f. 214a nalazimo
tekst početka homilije Grgura Velikoga, i to isti onaj koji je nakon kratkoga uvod-
nog dijela prekinut na prethodnome f. 213d, postoji vjerojatnost da su pisari BrBer2
prepisivali iz nekoliko izvora, pogotovo stoga što među tim dvama tekstovima na-
lazimo neke jezične razlike (veći broj ikavizama na f. 231d, riječ ogracionь umjesto
or(a)c(iê) kako piše na f. 214a).
6. Analiza patrističkih tekstova u Drugome
beramskom brevijaru
Uvodi (exordium) homiletskih čitanja u brevijarima sastojali su se uglavnom
od rubrike (naslova) koja je sadržavala ime autora homilije i dan za koji je namije-
njena te od kratke perikope koja je počinjala formulom In illo tempore i završava-
la riječima et reliqua (HALL 2000: 207). Rijetko se reproducirala cijela perikopa s
167
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
obzirom na to da se ili znala napamet ili se čitala iz lekcionara ili evanđelistara.23
Primjeri duljih perikopa, koje u BrBer2 nalazimo u čitanju odlomaka 20. homilije
Grgura Velikoga, znatno se rjeđe pojavljuju: v sobotu . čtenie s(ve)tago ev(a)nĵ(e)liê po
lucê . V petoe na deste lêto vladič(a)stviê tiveriê kesara . obladaûĉu punitan’skomu pilatu
iûdêeû . i četvr’tovlast’vuûĉu irudu galilêeû . pilipu že bratu ego . četvr’tovlast’vuûĉu
turieû i strahonitskoû stranoû . i lusani četvr’tovlastvuûĉu Agvilinieû . pri arhierêi An’nê
i Kaêpê bistь sl(o)vo g(ospod)ne k’ Iv(a)nu Zahariinu s(i)nu v(ь) pustini . i pročaê . om(i)-
liê b(la)ž(e)nago grêgora papi . čti, 20b. U ovako duljemu obliku perikopa je unesena
još samo u BrMavr (18d) i BrVb1 (22c). U znatno kraćoj inačici, koja je nešto dulja
od one u latinskome BrCam (37b), nalazimo je u BrN2 (18a), BrDrag (12b), BrPm
(20ab), BrRom (51r), BrVat19 (17b), BrVat5 (17c).
Osim toga, ono što bismo danas mogli opisati kao nelogičnost, na određen
način pokazuje u kojoj se mjeri od primatelja očekivalo da poznaje nastavak biblij-
skoga teksta koji dolazi poslije izraza i pr(o)č(a)ê. Tako na f. 112b nalazimo kratku
perikopu iz Mt 20,17–19, koja se tumači riječima unesenima iz Ambrozijeva Ko-
mentara ne tih triju redaka 20. glave Matejeva evanđelja, nego upravo prvoga sljede-
ćeg retka (Mt 20,20) koji se ne spominje u navedenoj perikopi.
Početci patrističkih lekcija različito su se označavali: riječima čtenje ili čte,
većim crvenim inicijalima ili samo pisanjem prvoga slova novoga čtenja crvenom
bojom. Primjerice, lekcije iz Augustinova sermona u BrN2 (ff. 34d–35b) označene
su inicijalima i riječju čti, dok na usporednome mjestu u BrBer2 izostaje označava-
nje (46d–47b).
Najave patrističkih lekcija u BrBer2 nisu bile izuzete od povremenih uputa
za ispravno čitanje (čti pravo). Tumačenja biblijskih tekstova većini recipijenata bila
su, osim iz zbirka propovijedi, dostupna upravo »iz knjiga kao što je bio brevi-
jar«.24 Na f. 61d sermon svetoga pape Leona najavljuje se upozorenjem da tekst
treba čitati pravo, tj. ne ulazeći ni u kakva slobodna improviziranja: sl(o)vo s(ve)t(a)go
lêona papi sie čti pr(avo) (RADOŠEVIĆ, DÜRRIGL 2020: 201). Na f. 65a govori se da
homiliju Grgura Velikoga treba čitati pravo, dok u BrN2 (46a) takva uputa izostaje:
meû okt(a)bu čьti ot omilie s(ve)t(a)go grêgura . papi čti pravo vlьsvi rês’nê. Postupak
koji se pokazao vrlo zahvalnim kod kraćenja noćnoga oficija bio je uvođenje navi-
gacijskih uputa. U glagoljskim knjigama najčešće se pojavljuje uputa iĉi [išći], koja
je mogla sadržavati prostornu ili sadržajnu odrednicu, ali i svojevrsni incipit: r’ci
omiliû ka se pričita iĉi tamo naprêdь, BrVb2, 186b. To je omogućilo višekratno čita-
nje istih patrističkih odlomaka bez potrebe njihova ponovnoga prepisivanja, kao
što vidimo u primjeru iz sanktorala: om(i)l(i)ê . vidêvь i(su)sь narodi . iĉi ot m(u)č(e -
23 Riječ je o prijevodu latinske kratice etc., koja se u istome obliku pojavljuje u brevijarima
i zbirkama propovijedi.
24 Usp. KIENZLE 2011: 9.
168
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
ni)kь, BrBer2, 158c (RADOŠEVIĆ, DÜRRIGL 2020: 205). U BrBer2 upute se nerijet-
ko sastoje samo od perikope bez navođenja imena crkvenoga oca te se primjerice
na f. 23a upućuje na odlomak iz 20. homilije Grgura Velikoga bez spomena njego-
va imena: va . om(i)liê . v petoe na desete lêto iĉi v sobotu včeranû.
»U 2. dijelu BrBer2 ukratko se navodi thema Jeronimove homilije koja se te-
melji na Matejevu evanđelju 16,13: omiliû . po mateû . pride i(su)sь v strani . omiliê
eronima prozvitera, 27d,25 a u BrN2 samo se navodi da se homilija potraži na dru-
gome mjestu u knjizi, tj. u 2. dijelu: omiliju iĉi na petrovdan, 409c« (RADOŠEVIĆ,
DÜRRIGL 2020: 205).
Homilije su se redovito sastojale od prepričavanja evanđelja i njegova
doslovnoga tumačenja, a ovisno o njezinu autoru i od alegorijske i moralne egze-
geze.26 Najslikovitiji primjeri sačuvani su u homilijama Grgura Velikoga, koji je
već u samim uvodima najavljivao načine tumačenja i čitanja biblijskih perikopa.
U sljedećemu se primjeru najavljuje da će se u homiliji Grgura Velikoga tumačiti
(tlkovanje) doslovno i alegorijsko značenje (resnota čtêniê, duhov’ni razumь tlkova-
niê): v s(love)sihь s(veta)go e(van)ĵ(e)l(i)ê br(a)t(i)ê m(i)l(êi)ša prvo hranima e(stь) resnota
čtêniê i potomь vziskuemь duhov’ni razumь tlkovaniê . tagda bo tlkovaniê plodь lûb’va
priemьlet’ se egda prežde čteniemь res’noti korenomь misalь utvrždaet’ se, 113a. Upravo
su se zbog takva sastava, koji je uključivao komentar biblijske perikope, ali i moral-
nu ekshortaciju, njegove homilije često čitale u noćnim oficijima srednjovjekovnih
brevijara.
U čitanjima unesenima iz homilija Grgura Velikoga u BrBer2 uglavnom su
se čuvale njegove upute o tumačenju evanđelja i Isusovih parabola (prit’če) dok se
iz Augustinovih27 tekstova slična objašnjenja uglavnom izbacuju: čt(e)nie s(veta)go
e(van)ĵ(eli)ê br(a)tiê m(i)lêiša krat’kimi s(love)si preteĉi hoĉu aĉe mogu .da onêmь dlg’še
dast’ se smotrenie . iže imêûtь ot rêt’kihь mnoga misliti, 219b. Upravo iz tih uvodnih
dijelova katkad doznajemo izvornu namjenu homilija, koje nisu služile samo kao
proširena objašnjenja Biblije nego i kao izvor poučavanja: čt(e)n(i)e s(veta)go e(van)-
ĵ(eli)ê br(a)t(i)ê m(i)l(êi)ša eže nine slišaste istlkovaniê ne trebuetь na poučeniê, 97ab.
Lekcije 2. i 3. nokturna u glagoljskim brevijarima razlikovale su se i time
što nisu uvijek sadržavale uvode patrističkih homilija. Tako primjerice uvod u 19.
homiliju Grgura Velikoga nalazimo u BrBer2 (94c) i BrVb2 (87a), ali ne i u BrN2
(62d): vь ispravlenii svoemь mnoga g(lago)laniê čte(nie) s(veta)go e(van)ĵ(eli)ê prositь eže
hoĉu . aĉe mogu v krat’sihь (!) s(love)sihь is’praviti . da ne vamь dlgo is’prav’laûĉimь sie
25 U 2. dijelu BrBer2 ta se Jeronimova homilija u cjelovitu obliku nalazi na f. 79a.
26 Prema KIENZLE 2000: 162.
27 Primjerice, iako čitanje na f. 125c u BrBer2 počinje 3. poglavljem Augustinova 29. trak-
tata, ipak izostaje uvodna rečenica koja u izvornome latinskom tekstu povezuje dva susjedna
traktata.
169
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
is’pravlenie . i veliko izloženie vidilo se bi vamь otegoteli. Kratka tumačenja biblijskoga
teksta nisu doživjela sudbinu duljih uvoda te su i nakon kraćenja noćnoga oficija
uglavnom ostala sačuvana: mene iĉête i v’ grêsê vašemь umrêtê . se e(stь) h(rьst)ь
zloboû iskati . i v grêsê svoemь umrête . se e(stь) ego nenaviditi . im’že spasenь mogal’ bi
biti, 111c.
Oblikovanje granica brevijarskih lekcija, pogotovo njihovih početaka i za-
vršetaka, također je utjecalo na konačnu recepciju teksta. Pomicanjem granica iz-
među lekcija tako da je uvodna rečenica sljedeće lekcije postajala završna uputa
prethodne i obratno nesumnjivo je mijenjala modus promišljanja krajnjega prima-
telja. U nekim brevijarima ista je uputa označavala putokaz u čitanju sljedećega bi-
blijskog teksta, a u drugima je bila podsjetnik na to da se recipijent još jednom vrati
na uvodni tekst. Osim toga, nije isto završava li lekcija retoričkim pitanjem koje
samim svojim oblikom, tj. izbjegavanjem odgovora, poziva na dublje razmišljanje,
ili završna lekcija samo sadržava retoričko pitanje nakon kojega slijedi tumače-
nje crkvenoga oca. Upravo ta naizgled sitna razilaženja u glagoljskim brevijarima
pokazuju da su glagoljaši, prepisujući starije predloške, katkad sami usmjeravali
buduće primatelje u određen način promišljanja o tekstu.
Tako primjerice u BrBer2 (125c) homiletski tekst završava kratkom rečeni-
com koja slijedi nakon upita, a koja je zapravo uvodna rečenica 3. poglavlja Au-
gustinova 29. traktata: moe učenie nestь moe na poslav’šago me . se bo e(stь) glubina
prva. U BrVb1 (129d–130a), BrVb2 (74b), BrVb3 (129cd), BrDrag (80ab) i BrN2 (96ab)
nakon retoričkoga pitanja (čto ubo otveĉa imь g(ospod)ь diveĉim’ se k(a)ko umietь knigi
im’že ne uči se?) slijedi novi lectio koji je zapravo odgovor na pitanje koje započinje
riječima moe učenie, a koji sadržava gotovo cijelo 3. poglavlje Augustinova djela
(napominjem da je latinski BrCam (90c) dulji za ostatak 3. i dio 4. poglavlja). Za-
vršetak BrMavr (87b), koji je kraći za nekoliko rečenica od BrBer2, podudara se sa
završetkom Augustinova 28. traktata. Govorimo li o brevijaru koji je u najvećoj
mjeri primatelja poticao na slobodniju meditaciju o pročitanome tekstu, to je sva-
kako inačica iz BrVat19 (84b), u kojoj lekcija upravo završava retoričkim pitanjem.
Najbliži je tomu upravo BrBer2 s vrlo kratkim odgovorom koji također potiče na
promišljanje. Neki drugi brevijari, kao što su BrPm (91c) i BrRom (151r), imaju
znatno kraće lekcije te usporedba nije moguća.
Na jednome drugom mjestu u BrBer2 (121b) rečenica kojom se u latinskome
tekstu primatelja uvodilo u način promišljanja o novome biblijskom tekstu pretvo-
rena je u završni poticaj na razmišljanje o netom pročitanoj lekciji: nine ûže razumii-
te ideže ot nepriêtelь kušana bê krepostь g(ospod)na . i privedoše. Isti postupak nalazimo
u BrVb1 (124ab), BrVb2 (64d), BrDrag (75c) i BrMavr (83d), pri čemu napominjem
da je u posljednjim dvama navedenim brevijarima prva lekcija podijeljena na dva
čtenja. Ta se rečenica ne pojavljuje u svim brevijarima kao crta razgraničenja te se
primjerice u BrPm (89b) i BrVat19 (86a) nalazi usred lekcije. U sredini se nalazi i u
170
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
latinskome BrCam (87cd), koji u ovome primjeru pokazuje sasvim drukčiji raspo-
red lekcija od onoga u glagoljskim brevijarima.
Promjene u oblikovanju početnih rečenica pojedinih lekcija koje oponašaju
ili sljedeću rečenicu iste lekcije ili početnu rečenicu sljedećega čtenja upućuju na
želju da se snažnije podcrta određena misao. Te su promjene najčešće provođene
pretvaranjem potvrdne rečenice u niječnu, izjavne u upitnu ili pak oblikovanjem
sintaktičkih paralelizama sitnim parafrazama. Takvim ponavljanjima, neovisno o
tome jesu li sintaktička ili stilska, jasno su se signalizirala središnja mjesta lekcija
o kojima je bilo poželjno promišljati čak i izvan službe čitanja. U sljedećemu pri-
mjeru ponavljanjem sintagme zlo est u prvim dvjema rečenicama lekcije jasno se
izdvaja središnja misao cijeloga teksta: zlo bo e(stь) ne iskati d(u)še h(rьsto)vi na êko-
že ego vziskaše učenici . zlo e(stь) iskati d(u)še h(rьsto)vi êkože ego vziskaše iûdei oni da bi
imeli i a si da pogubet’ i. Treća lekcija u BrBer2 (111c) te u BrVb1 (113ab), BrVb2 (49ab)
i BrVb3 (108cd), završava tekstom koji je u BrCam (80a) tek početak druge lekcije.
Iako je u BrDrag (67c) početak 2. čitanja isto oblikovan, taj brevijar sadržava znat-
no dulje 3. čitanje, koje usto započinje uputom čti pravo. Postoji i obrnuti primjer
u kojemu nova lekcija počinje grafičkim označavanjem drugoga zla, što nalazimo
u dvama brevijarima s kraćim patrističkim tekstom: BrMavr (76bc) i BrVat19 (74d).
Još kraće inačice zapisane su u BrPm (81d–82a) i BrRom (140ab), koji u odnosu na
druge brevijare ne sadržavaju ni cijelu prvu lekciju.
Početci pojedinih lekcija kao da intenziviraju propovjedni diskurs određe-
noga patrističkog teksta, pogotovo ako je uvodna lekcija obilježena izravnim obra-
ćanjem primateljima uz popratno pozivanje na refleksiju: ras’motrite br(a)t(i)ê m(i)-
l(ei)ša milosrdie g(ospod)a spasitela, 119d. Čitanja unesena iz Ambrozijeva Komentara
na Lukino evanđelje u BrBer2 podijeljena su na nekoliko lekcija koje se duljinom
ne podudaraju ni s latinskim brevijarom ni s patrističkim izvornikom: čt(enie). ne
imiše bo se ona zapus’titi êže veĉa krhos’tiû srca neže lukav’stviemь biše sagrešila (…) ne
razaraet’ se zakonь na isplnaetь budetь ob’novlenie č(lovêča)sko, 120a. Naime, prva dva
glagoljska čtenja i početak trećega sadržajno odgovaraju tek prvoj lekciji u BrCam
(86cd), na temelju čega bismo mogli pretpostaviti da su takva kraćenja lekcija u Br-
Ber2 možda čak i izvorna. Uvodi tih dviju posljednjih lekcija povezanih negacijom
u izravnoj su korelaciji s početnim pozivom na razmišljanje. Takav raspored zabi-
lježen je još samo u BrDrag (74c), BrVb1 (122cd) i BrVb2 (162d–163a), dok u drugim
brevijarima nalazimo znatno kraći Ambrozijev tekst. Kao zanimljivost navedimo
da se početak 3. lekcije u BrMavr (82cd) poklapa s početkom jednoga Ambrozijeva
odlomka.
Glagoljaši su katkad proširivali lekcije kratkim objašnjenjima, odnosno po-
datcima koji su im bili poznati iz drugih izvora, a koje su smatrali potrebnima
navesti unutar tumačenja biblijskih perikopa crkvenih otaca, kao što pokazuje pri-
mjer iz čitanja 8. homilije Grgura Velikoga zapisane na f. 30d: da potrêbet’ se ot knigь
171
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
život’nihь i s prav(a)dnimi da ne napišut’ se . i imže d(u)hom’ s(ve)timь g(ospod)ь
vpl’ĉ’ se . rodi se va vitlêomê iûdêiscêemь . ot prêčistie d(ê)vi marie . i dobrê vistinu
. da g(ospod)ь va vitlêomê roditi se iz’voli . vitlêom’ bo domь hlêba tlkuet’ se . sam’ bo
g(lago)letь . azь es(a)mь . hlêbь život’ni sašad’i s n(e)b(e)se prema lat. Quo contra de re-
probis per Prophetam dicitur: Deleantur de libro viventium, et cum iustis non scribantur.
Qui bene etiam in Bethlehem nascitur: Bethlehem quippe domus panis interpretatur. Ipse
namque est qui ait: Ego sum panis vivus, qui de coelo descendi (BrCam, 14d). Zanimljivo
je da brevijari koji imaju dulju inačicu te lekcije također sadržavaju ista dodatna
objašnjenja: BrDrag (17c), BrMavr (25a), BrVin (21b), BrVb1 (30d).
Namjera da se pojedina čitanja završe u uzvišenu tonu očituje se u pomica-
nju uvodnih biblijskih rečenica sljedeće lekcije na sam kraj lekcije koja joj prethodi:
sagrêšetь iže ne v’ziĉutь osudet se iže vziĉut i. Isto tako, katkad se odgađa početak
sljedećega čitanja, primjerice ako se time postiže da prethodno čitanje počinje (i
zima bê . i hoêše i(su)sь v’ pritvori solomuni) i završava istim biblijskim citatom: . zima
bêše i hoêše i(su)sь v cr(ê)kvi v’ pritvori solomuni . ti že . čti (135a). Naime, višestru-
ko ponavljanje iste biblijske sintagme jedan je od čestih retoričkih postupaka koji
je pridonosio ne samo uvjerljivosti i pamtljivosti pouke nego i njezinoj liričnosti.
Latinski tekst katkad se kratio samo kako bi se istaknulo ponavljanje istih riječi u
perikopi i uvodu homilije: v (o)no . v(rême) . vzide i(su)sь v goru elion’skuû . ûtrom’
že paki vnide v cr(ê)k(a)vь . i pr(o)č(a)ê . o(miliê) . s(vetago) avg(u)s(tina) v goru ubo
mas’lin’skuû v goru plodovitu . v goru mura v goru kriz’me (121b).
Još u doba kasne antike autori poput Augustina svoje su homiletske teksto-
ve osnaživali uporabom svetopisamskih citata. S obzirom na to da je Biblija bila
smatrana modelom kršćanske retorike, ali i izvorom književne ljepote i umjetnosti
riječi uopće, ne čudi što biblijske citate tako često nalazimo i u patrističkim teksto-
vima glagoljskih brevijara: êkože po pr(o)r(o)ku g(ospod)ь g(lago)letь nebo prêstol’
moi estь [Is 66,1];. i salomunь g(lago)l(e)tь . d(u)ša prav(e)dnago prêstolь estь pre-
mudr(o)sti [Sap 7,27]; pavlь ap(usto)lь r(e)če . i(su)sь h(rьst)ь est’ bl(a)godêt’ b(o)žiê
i premudrostь [1Cor 1,24], 226c.
Biblijske su sintagme učvršćivale stajališta crkvenih otaca o važnim kršćan-
skim temama, kao što je primjerice opasnost od vražjih iskušenja, o kojima u jed-
noj od svojih 40 homilija raspravlja Grgur Veliki: na obakь vsakomu v(ê)ritelьno biti
znamenati možemь . aĉe v sêmь i druga stvoreniê mislim’ . trimi vis’tinu iskušeniêmi
g(ospod)a n(a)š(e)go dêvalь iskuša . prvo lakomostiû požr’tkomь . egda r(e)če . emu aĉe s(i)nь
b(o)ži esi rci da kamenie sie hlêbi budutь [Mt 4,3]. drugoviceû taĉeslaviemь egože r(e)če
emu . aĉe s(i)nь b(o)ži esi vrzi se nizu [Mt 4,6]. treticeû že želeniemь imeniê egda r(e)če
emu vsa damь tebi . ako padь pok’loniši se mnê [Mt 4,9], 104d.
Nije rijetkost da se u homiletskim tekstovima isti biblijski citat pojavljuje
nekoliko puta. Naime, ponavljanje biblijskoga citata čitatelja je ponovno vraćalo
na uvodnu perikopu i na dubinsko promišljanje o evanđelju. U lekciji unesenoj
172
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
iz Augustinova Traktata, koja se čitala na prvi korizmeni ponedjeljak, ponovljeni
biblijski citat pojavljuje se u parafraziranome obliku pri čemu je iskorišten postu-
pak tipičan za hrvatsku srednjovjekovnu književnost. Riječ je o udvajanju glagola
govorenja kojih ne nedostaje u dijaloškim pasionskim tekstovima i propovijedima
(RADOŠEVIĆ 2017: 231–232): v (o)no . v(rême) . r(eče) . i(susь) . narodomь iûdeiskimь
. azь idu vziĉete me i v grêsêhь vašihь umrête . i pr(o)č(a)ê (…) rekalь e(stь) g(ospod)ь ka
iûdêomь reki . azь idu i v’ziĉete me ne želeniemь nenavisьtiû, 111bc.
Ipak, primjeri udvajanja glagola govorenja ne nalaze se uvijek na uspored-
nim mjestima u svim glagoljskim brevijarima. U sljedećemu primjeru iz homilije
Grgura Velikoga koja se čitala kao dio večernje službe uoči svetkovine Rođenja
Gospodinova BrBer2 ima udvajanje dok u BrN2 ono izostaje: a o zalêmь d(a)v(i)domь
prorokomь d(u)hь s(vê)ti g(lago)letь . reki . da potrêbet’ se ot knigь život’nihь i s prav(a)d-
nimi da ne napišut’ se, BrBer2 (30d); a o zalih d(u)h s(ve)ti davidom r(e)če da potrêbet’ se
ot knigь život’nihь i s prav(a)dnimi da ne napišut’ se, BrN2, 22d.
Stilske figure koje čine važan dio retoričkoga diskursa homiletskih tekstova
u glagoljske su brevijare većinom unesene s prijevodima patrističkih odlomaka.
Istaknuto mjesto pri tome zauzimaju tekstovi sv. Augustina, koji je izražajnost svo-
jih misli nerijetko oblikovao raznim paralelizmima, antitezama, paronomazijama,
aliteracijama i retoričkim pitanjima. Ekspresivnost njegova izričaja nastojali su u
svojim tekstovima sačuvati i hrvatski glagoljaši, kao što pokazuje očuvanje njego-
ve rime u lekciji na vigiliju Bogojavljenja na f. 54cd:
č(lovê)kь ubo pade gr’do snide b(og)ь m(i)l(o)sr’do .
pade č(lovê)kь pretužno . snide b(og)ь premilos’rdno .
pade č(lovê)kь oholostiû snide b(og)ь s milostiû.
I primjer iz traktata sv. pape Leona, zapisan na f. 29d, pokazuje nastojanje
da se očuva stilski paralelizam. Osim toga, grafičko označavanje prvoga slova vez-
nika da crvenom bojom, kao i dosljedna uporaba točke pri razdvajanju svakoga
dijela sintaktičkoga paralelizma, pokazatelj je poznavanja ritmičkih osobina teksta
i brige o njegovu izražajnome čitanju:
da veselit’ se s(ve)ti . êko približaet’ se k’ pal’mê .
da raduet se grêš’nikь . êko zovet’ se k’ otpuĉeniû .
da vzdušit’ se poganinь . êko zovet se k’ životu.
Zanimljivo je dodatno označavanje vjerno prevedene figure ponavljanja,
točnije isticanje ritmiziranja diskursa u smislu poboljšanoga čitanja. Primjerice,
svako novo nabrajanje većinom suprotstavljenih životnih stilova, koje u Augusti-
novu Traktatu, koji se čitao na dan sv. Ivana, apostola i evanđelista, počinje zamje-
nicom edin, u glagoljskim je brevijarima grafički obilježeno isticanjem početnoga
slova e. Ono je u BrBer2 pisano crvenom bojom, dok je u nekim drugim brevijari-
173
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
ma utvrđena uporaba verzala ili pak drukčijega oblika slova e od onoga koje se
pojavljuje u ostatku brevijarskoga teksta. To potvrđuje da je oko nekih retoričkih
postupaka postojalo određeno slaganje unutar glagoljaške čitateljske zajednice
(RADOŠEVIĆ, DÜRRIGL 2020.).
d’va života sebê prop(o)v(ê)daeta se . i pridaeta se nova . cr(ь)kvenaê .
eûže edinь e(stь) va vêrê a drugi va upvanii .
edinь v’ trudê a drugi v’ pokoi .
edinь na puti . a drugi va otač(a)stvê .
edinь v’ dêlê dêêniê . a drugi vь mazdê ras’motreniê .
edinь uk’lanaûĉi se ot z’la . i tvoritь bl(a)goe . a drugi niedino imatь eže uživaetь
bl(a)goe (…)
edinь s’ nepriêtelemь borit’ se . a d’rugi bez’ nepriêtela c(êsa)rstvuetь .
edinь k’rêpakь e(stь) v’ protiv’nihь . a drugi nič’tože čuetь protiv’na .
edinь têles’na protiv’leniê pobêždaetь . a d’rugi d(u)h(o)vna naslaž’deniê vzdr’žitь,
40b.
Jedan od omiljenih postupaka ars praedicandi, pogotovo ako govorimo o
Augustinovu opusu, bilo je nizanje retoričkih pitanja. Riječ je o postupku, za koji
je još Kvintilijan rekao da recipijentima pomaže u usredotočivanju na središnju
misao određenoga teksta. To je dakako pridonosilo njezinu duljemu pamćenju, a
time posredno i naknadnoj meditaciji o pročitanome tekstu: i togo radi g(lago)l(e)t se
semu gredi po m’nê . ot onogo že tako ego hoĉu da ta prebivaetь . č’to e(stь) t(e)bê ti g’redi
. po m’nê . č’to ubo estь sie koliko z’naû ob’em’lû . č’to e(stь) sie . tak’mo ti me slêdi
. nas’lêdovaniemь tr’peĉ’ vr(ê)m(e)n’na z’la . a si ostani . doidêže vêč’naê pridu v’ratiti
blagaê . č’to otvr’stêe reĉi možet’ se, 40c.
Pisari BrBer2 povremeno su se upuštali u samostalna stiliziranja homiletskih
lekcija. U prilog tomu govore poetizirani završetci nekih lekcija u kojima se neutral-
ni izrazi pretvaraju u stilske figure. Homilija Grgura Velikoga iz adventskoga ciklu-
sa tako u BrBer2 (12c) i BrVb1 (13d) završava upravo etimološkom figurom dostoêše
trpêti tr’pê (prema lat. et indigna suscepit). Pisari su također pokazali da su umjeli
doskočiti prekomjernomu ponavljaju iste riječi uporabom nekoliko sinonima ili bli-
skoznačnica. U odlomku sermona Petra Krizologa, koji se skriva iza naziva omilija sv.
Ivana biskupa, višekratno ponavljanje riječi plav izbjegnuto je njezinim povremenim
zamjenjivanjem riječima plavca i korab(a)lь: ono vr(ê)me v’šadь i(su)sь v’ korab(a)lь .
preide i pride v’ svoi gradь . i pr(o)č(a)ê om(i)liê s(veta)go iv(a)na b(i)sk(u)pa . g(ospod)a
sp(a)sa h(rьst)a vsač(a)skihь dêênihь . b(o)ž(a)stvanoe taini službe v’ sl(o)v(e)sêhь vidimihь
. nevidima vziskuet’ se potrêba . čt(e)nie d(a)n(a)šne skazuetь . v’nide v’ plav’cu . preide i
pride v’ svoi gradь (…) v’nide ubo v’ plavь i preide . čt(enie) .(…) . v’nide v’ plavь h(rьst)ь
v’ cr(ê)k(a)vь, f. 225bc. Sve se tri riječi izmjenjuju u BrDab (70ab) i BrDrag (152ac). U
vrbničkim brevijarima izmjenjuju se plav i korab(a)lь, s tim da se korab(a)lь češće po-
174
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
javljuje: BrVb1 (219a), BrVb2 (219d–221a), BrVb3 (265b–266b). S druge strane, u BrPm
(160d–161b), koji je znatno kraći, nalazimo samo riječ korabalь.
Izdvajanjem tih nekoliko najčešćih retoričko-stilskih postupaka nastojala
sam prikazati odnos glagoljaša prema patrističkim tekstovima crkvenih otaca. Po-
kazalo se da su neki od njih posvjedočeni u većini brevijara, što bi trebalo značiti
da su prepisani iz prvotnoga predloška. Iz perspektive istraživanja aktivnosti gla-
goljskih pisara zanimljivija su nam ona rjeđa svjedočanstva koja upućuju na poku-
šaje da se pojedine rečenice iz patrističkih tekstova jače istaknu te da se djelomice
izmijeni način čitanja teksta. Osnaživanje početka lekcije negacijom ili figurom
ponavljanja, dosljedno grafičko označavanje ritmičnosti pojedinih odlomaka ni u
kojemu slučaju nisu pojave koje bi u daljnjim istraživanjima trebalo zanemariti.
7. Zaključak
Rezultati istraživanja koja su se provodila u okviru Znanstvenoga centra iz-
vrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo proširili su dosadašnje spoznaje o čuvanju starije
tradicije u BrBer2 (izbor homiletskih čitanja u adventskome i božićnome ciklusu
podudara se sa starijim homilijarima, zapisivanje novijih oficija na kraj sanktorala,
čitanje lekcija iz homilija Grgura Velikoga na dan sv. Benedikta), na čije je tragove u
ranijim radovima upozoravalo više medievalista (Pantelić, Tandarić, Stankovska).
Uočeno je da se u više homilija, i to ne samo u uvodnim biblijskim perikopama
nego i u komentarima crkvenih otaca, umjesto imena Isus pojavljuje riječ Spas, što
je jasna oznaka starije tradicije. Unatoč tomu što je BrBer2 mlađi od BrBer1, brevijara
za koji se također pretpostavlja da se upotrebljavao u Bermu, raspored nekih oficija
upućuje na prepisivanje s predloška koji je mogao biti stariji od onoga na temelju
kojega je nastao BrBer1. Naime, položaj oficija In conceptione i In vigilia visitationis
govori o namjeri da se u rukopisu izbjegne zaostajanje za zapadnom tradicijom
starijega predloška. Zanimljivo je da se u starijemu BrBer1 ti oficiji zajedno s Jero-
nimovim tekstom nalaze na mjestima na kojima bismo ih očekivali, tj. da je njegov
liturgijski raspored usklađeniji sa suvremenim brevijarima. Potvrde istih pogrešnih
pripisivanja homiletskih tekstova u svim hrvatskoglagoljskim brevijarima, između
ostaloga i u BrBer2, pokazuje povremene dosljednosti u čuvanju starijih osobina.
Također, rijetke potvrde čitanja patrističkih tekstova na određene dane u godini,
koje su pronađene samo u BrBer2 i u još nekoliko glagoljskih brevijara, upućuju na
postojanje slobode ne samo u oblikovanju duljine lekcija nego i u njihovu sastavu.
Usporedba duljine lekcija, ali i duljine cjelokupnoga patrističkog teksta, u BrBer2 i
drugim brevijarima pokazala je da postoji više razilaženja među brevijarima iste
skupine. Osim toga, katkad se jedna skupina glagoljskih brevijara količinom pa-
175
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
trističkoga teksta više podudara s latinskim brevijarom, a katkad druga. Pojedina
čitanja u BrBer2 tako su katkad najdulje, a katkad najkraće inačice lekcija. U studiji
o brevijarskim tekstovima ne smije se nipošto preskočiti pitanje recepcije i nači-
na njihove izvedbe. Očuvanje retoričkih figura iz patrističkih izvora, ali i poku-
šaji glagoljaša da se sami povremeno upuste u svojevrsna stiliziranja, pokazatelj
su određenoga razumijevanja prirode homiletskih tekstova. Na temelju analize
podjele patrističkih čitanja na brevijarske lekcije možemo pretpostaviti da je i u
njihovu tehničkome oblikovanju postojala određena sloboda. Pomicanjem granica
između lekcija tako da je uvodna rečenica sljedeće lekcije postajala završna uputa
prethodne i obratno mijenjao se modus čitanja, i u konačnici promišljanja krajnjega
primatelja. Sve te značajke govore o složenoj problematici brevijarskih homiletskih
tekstova uopće. S obzirom na to da sam se njome počela baviti posljednjih nekoliko
godina, krajnje zaključke o patrističkim tekstovima BrBer2 moći ću stoga donijeti
tek nakon istraživanja drugih glagoljskih brevijara, o čemu planiram napisati više
studija. Tada će biti moguće oblikovati čvršća stajališta ne samo o odnosu BrBer2
prema patrističkim tekstovima iz rimskoga brevijara i nekim starijim izvorima
nego i o patrističkim tekstovima hrvatskoglagoljskih brevijara općenito.
IZVORI
BrBar – Baromićev brevijar, 1493., Venecija.
BrBer1 – Prvi beramski (ljubljanski) brevijar, kraj 14. st., Ljubljana, Narodna in univerzitetna
knjižnica, sign. Ms 161 (stara sign. C 161a/2).
BrBer2 – Drugi beramski (ljubljanski) brevijar, 15. st., Ljubljana, Narodna in univerzitetna
knjižnica, sign. Ms 163 (stara sign. C 163a/2).
BrBrib – Bribirski brevijar, 1470., Zagreb, Arhiv HAZU, sign. III b 6.
BrBroz – Brozićev brevijar (tiskan), 1561., Venecija.
BrCam – Breviarium de Camera secundum morem sanctae Romanae Ecclesiae, Venecija, 1521.
BrDrag – Dragućki brevijar, 1407., Zagreb, Arhiv HAZU, sign. III b 25.
BrMavr – Mavrov brevijar, 1460., Zagreb, NSK, R 7822.
BrMetr – Metropolitanski brevijar, 1442., Zagreb, Metropolitanska knjižnica, sign. MR161.
BrN2 – Drugi novljanski brevijar, 1495., Novi Vinodolski, Župni ured.
BrPm – Pašmanski brevijar, druga polovica 14. st. i 15. st., Zagreb, Arhiv HAZU, sign. III b 10.
BrRom – Rimski brevijar D215, 15. st., Rim, Biblioteca Apostolica Vaticana, Cap. S. Pietro, D
215.
BrVat5 – Peti vatikanski brevijar, sredina 14. st., Biblioteca Apostolica Vaticana, sign. Borg
illir. 5.
BrVat6 – Šesti vatikanski brevijar, treća četvrtina 14. st. (1379. ?), Biblioteca Apostolica Vati-
cana, sign. Borg illir. 6.
BrVat10 – Deseti vatikanski brevijar, 1485., Rim, Biblioteca Apostolica Vaticana, sign. Borg.
Ilir. 10.
176
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
BrVat19 – Devetnaesti vatikanski brevijar, 1465., Rim, Biblioteca Apostolica Vaticana, sign.
Vat. Slav. 19.
BrVb1 – Prvi vrbnički brevijar, početak 14. st., Vrbnik, Župni ured.
BrVb2 – Drugi vrbnički brevijar, treća četvrtina 14. st., Vrbnik, Župni ured.
BrVb3 – Treći vrbnički brevijar, 15. st., Vrbnik, Župni ured.
BrVin – Vinodolski (Kukuljevićev) brevijar, 1485., Zagreb, Arhiv HAZU, sign. I d 34.
BrVO – Brevijar Vida Omišljanina, 1396., Beč, Österreichische Nationalbibliothek, sign.
Cod. slav. 3.
LITERATURA
BADURINA STIPČEVIĆ, V.; M.-A. DÜRRIGL; K. KUHAR; LJ. MOKROVIĆ; A. RADOŠE-
VIĆ. 2019. Bibliografija: Proprium sanctorum, Lectiones Biblicae, Homiliae, Sermo-
nes. M. Mihaljević (prir.). Drugi beramski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis 15. stoljeća.
2. dio. sv. 2: Transliteracija. Zagreb: Staroslavenski institut, 12–29.
BARRÉ, H. 1962. Les Homéliaires carolingiens de l’école d’Auxerre. Studi e testi 225. Citta del
Vaticano.
BATIFOL, P. 1912. History of the Roman Breviary. A. M. Y. Baylay (prev.). London – New York
– Bombay – Calcuta: Longmans, Green.
BAUDOT, J. 1907. Bréviaire Romain: ses origines, son histoire. Paris: Librairie Bloud.
BÄUMER, S. 1905. Histoire du breviaire. Paris: Letouzey et Ane.
BILLETT, J. D. 2013. Sermones ad diem pertinentes: Sermons and Homilies in the Liturgy
of the Divine Office. M. Diesenberger, Y. Hen, M. Pollheimer (eds.). Sermo doctorum:
Compilers, Preachers and their Audiences in the Early Middle Ages, SERMO 9. Turnhout:
Brepols, 339–373.
BIRKFELLNER, G. 1965. Das Güssinger glagolitische Brevierfragment. Wiener slavistisches
Jahrbuch 12, 67–110.
DÜRRIGL, M.-A. 2007. Čti razumno i lipo. Ogledi o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Za-
greb: Hrvatska sveučilišna naklada.
DYER, J. 2012. The Bible in the Medieval Liturgy c. 600–1300. R. Marsden, E. A. Matter
(eds.). The New Cambridge History of Bible form 600 to 1450. Cambridge: Cambridge
University Press, 659–679.
FASSLER, M. 2000. Sermons, Sacramentaries, and Early Sources for the Office in the Latin
West. R. A. Baltzer, M E. Fassler (eds.). The Divine Office in the Latin Middle Ages:
Methodology and Source Studies, Regional Developments, Hagiography. Oxford: Oxford
University Press, 15–47.
FASSLER, M. 2010. The Liturgical Framework of Time and the Representation of History.
Robert A. Maxwell (ed.). Representing History 900 – 1300: Art, Music, History. Univer-
sity Park, PA: The Pennsylvania State University Press, 149–171.
FETKOVÁ, P. 1999. 40 homilii na Evangelia Řehoře Velikého v charvátském církevněslo-
vanském překladu ve srovnání s překladem českocírkevněslovanským. Slovo 47–49,
133–168.
177
AndreA rAdošević • PATriSTiČKi TeKSTovi U DRUGOME BERAMSKOM BREVIJARU
FETKOVÁ, P. 1996. Biblické citáty z homílií Řehoře Velikého v Novljanském breviáři a v
Besědách. Wiener slavistisches Jahrbuch 42, 63–79.
FOLSOM, C. 1997. The Liturgical Books of the Roman Rite. A. J. Chupungo (ed.). Introdu-
ction to the Liturgy, Handbook for Liturgical Studies, vol. I. Collegeville: The Liturgical
Press, 245–314.
GRÉGOIRE, R. 1980. Homéliaires liturgiques médiévaux. Spoleto: Centro italiani di studi
sull’alto medioevo.
HALL, T. N. 2000. The early Medieval Sermon. B. M. Kienzle (ed.). The Sermon. Typologie
des sources du Moyen Âge occidental 81–83. Turnhout: Brepols, 203–265.
HARPER, J. 1991. The Forms and Orders of Western Liturgy from the Tenth to the Eighteenth Century.
A Historical Introduction and Guide for Students and Musicians. Oxford: Clarendon Press.
HANNICK, C. 2004. Die Patristischen Texte im Glagolitischen Breviar von Novi. M.-A.
Dürrigl, M. Mihaljević, F. Velčić (ur.). Glagoljica i hrvatski glagolizam. Zbornik radova s
međunarodnoga znanstvenog skupa povodom 100. obljetnice Staroslavenske akademije i 50.
obljetnice Staroslavenskog instituta (Zagreb – Krk 2.–6. listopada 2002.). Zagreb – Krk:
Staroslavenski institut – Krčka biskupija, 191–198.
HUGHES, A. 1995. Medieval Manuscripts for Mass and Office. A Guide to Their Organisation and
Terminology. Toronto: Toronto University Press.
KIENZLE, B. M. 2000. Introduction. B. M. Kienzle (ed.). The Sermon. Typologie des sources
du moyen âge occidental 81-83. Turnhout: Brepols, 143–174.
KOVAČEVIĆ, A.; M. MIHALJEVIĆ; S. SUDEC. 2010. Hrvatski crkvenoslavenski prijevod
tekstova sv. Tome Akvinskoga. Slovo 60, 359–476.
LENTES, T. 2006. Prayer Books. F.-J. Arlinghaus, M. Ostermann, O. Plessow, G. Tscherpel
(eds.). Transforming the Medieval World. Uses of Pragmatic Literacy in the Middle Ages.
Turnhout: Brepols, 239–258.
MAGDIĆ, A; A. RADOŠEVIĆ. 2009. Hrvatskoglagoljski misali i brevijari u bibliografijama
od 19. stoljeća do digitalizacije. Slovo 59, 231–282.
MIHALJEVIĆ, M. 2011. Bilješke o jeziku Drugoga beramskoga brevijara. Tabula 9, 126–139.
PALAZZO, E. 1998. A History of Liturgical Books from the Beginning to the Thirteenth Century.
Translated by Madelene Beaumont. Collegeville, MN: The Liturgical Press.
PANTELIĆ, M. 1965. Glagoljski brevijar popa Mavra iz godine 1460. Slovo 15–16, 94–149.
PANTELIĆ, M. 1993. Fragmenti hrvatskoglagoljskoga brevijara starije redakcije iz 13. sto-
ljeća. Slovo 41–43, 61–146.
RADOŠEVIĆ, A. 2010. Pseudo-Anselmov Dialogus beatae Mariae et Anselmi de Passione Do-
mini u hrvatskoglagoljskom Žgombićevu zborniku iz 16. stoljeća. Slovo 60, 633–668.
RADOŠEVIĆ, A. 2017. Croatian Translation of Biblical Passages in Medieval Performative
Texts. S. Ditchfield, C. Methuen, A. Spicer (eds.). Translating Christianity, Studies in
Church History, vol. 53. Cambridge: Cambridge University Press, 223–241.
RADOŠEVIĆ, A.; M.-A. DÜRRIGL. 2020. Glagoljaška čitateljska zajednica na primjeru Dru-
goga beramskoga brevijara. Slovo 70, 191–216.
REAMES, S. L. 2008. Standardization and Reform in the Sarum Lessons for Saint’s Days. M.
Connolly, L. R. Mooney (eds.). Design and Distribution of Late Medieval Manuscripts in
England. York: York Medieval Press, 91–117.
178
II. dIo: TEKSToLoŠKA, KNJIŽEVNoPoVIJESNA I LITURGIČKA RAŠČLAMBA
REINHART, J. 1980. Methodisches zu den lexikalischen Bohemismen im Tschechisch-Kir-
chenslavischen am Beispiel der Homilien Gregors des Grossen. Wiener Slavistiches
Jahrbuch 26, 46–102.
REINHART, J. 2001. Ein weiterer Bohemismus in den tschechisch-kirchenslavischen Homi-
lien Gregors des Grossen: snětь ʻfoliaʼ. Slavia 70/3–4, 439–446.
REINHART, J. 2016. Karolinški homilijar u hrvatskoglagoljskom prijevodu: Zbornik NSK 6635.
T. Kuštović, M. Žagar (ur.). Meandrima hrvatskoga glagoljaštva. Zbornik posvećen akademiku
Stjepanu Damjanoviću o 70. rođendanu. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 471–490.
STANKOVSKA, P. 2001. Evangelní verše před homiliemi v temporálu charvátskohlahol-
ských breviářů 13.-15. století. Slavia 70/3–4, 485–494.
STANKOVSKA, P. 2004. Technika charvátskohlaholského překladu homilií. M.-A. Dürri-
gl, M. Mihaljević, F. Velčić (ur.). Glagoljica i hrvatski glagolizam. Zbornik radova s me-
đunarodnoga znanstvenog skupa povodom 100. obljetnice Staroslavenske akademije i 50.
obljetnice Staroslavenskog instituta (Zagreb – Krk, 2.–6. listopada 2002.). Zagreb – Krk,
Staroslavenski institut – Krčka biskupija, 229–236.
STANKOVSKA, P. 2008. Textová tradice a revize patristických breviářních textů. Slovo 58,
191–217.
STANKOVSKA, P. 2013.a. Patristické texty v sanktorálu chorvatskohlaholských breviářů
vzniklých do 15. století. Jezikoslovni zapiski: glasilo Inštituta za slovenski jezik Fra-
na Ramovša. Slovensko in slovansko 19/1, 101–110.
STANKOVSKA, P. 2013.b. K obsahu zlomku tzv. Lublaňskeho homiliare. Slavia 82/4, 423–435.
STANKOVSKA, P. 2015. Odnos sadržaja homilija u proprium de tempore sačuvanih hrvat-
skoglagoljskih i latinskih srednjovjekovnih brevijara. V. Badurina Stipčević, S. Požar,
F. Velčić (ur.). Hrvatsko glagoljaštvo u europskom okružju: Zbornik radova Međunarodnoga
znanstvenoga skupa povodom 110. obljetnice Staroslavenske akademije i 60. obljetnice Staro-
slavenskoga instituta, Krk, 5. i 6. listopada 2012. Zagreb: Staroslavenski institut, 447–466.
TAFT, R. 1986. The Liturgy of the Hours in East and West. The Origins of the Divine Office and Its
Meaning for Today. Collegeville, MN: The Liturgical Press.
TANDARIĆ, J. 1977. Hrvatskoglagoljski Padovanski brevijar. Slovo 27, 129–147.
TANDARIĆ, J. 1980. Osobine krčkih glagoljskih kodeksa. Croatica Christiana periodica 4/6,
136–140.
TANDARIĆ, J. 1982. Marijino štovanje u hrvatskoglagoljskim liturgijskim kodeksima. Bo-
goslovska smotra 52/3, 329–337.
TANDARIĆ, J. 1984. Hrvatskoglagoljski tiskani brevijar iz 1491. Slovo 34, 125–157.
VAJS, J. 1910. Nejstarší breviář chrvatsko-hlaholský (Prvý breviář vrbnický): úvodem a bibliografi-
ckými popisy hlaholských breviářů starší doby opatřil. Praha: Král. česká společnost náuk.
WADDELL. C. 2007. The Primit˝ive Cistercian Breviary. (Staatsbibliothek zu Berlin, Preussicher
Kulturbesitz, Ms. Lat. Oct. 402) with variants from the »Bernardine« Cistercian Breviary.
Fribourg: Academic Press.
