Content uploaded by Dorothy S. McClellan
Author content
All content in this area was uploaded by Dorothy S. McClellan on Oct 14, 2021
Content may be subject to copyright.
Ponedjeljak, 02. svibnja 2011.
Proslov profesorice kaznenog prava
Dorothy McClellan u knjizi Edwarda
Slavka Yambrusica «Mir pod cijenu
pravde i ljudskog dostojanstva»
Bizarna velikosrpska ideologija
Grad još uvijek ispunjen ruševinama, osam godina nakon završetka rata, nagoreni vodotoranj ulazi mi u
vidokrug. Simbol hrvatskog otpora groteskno je tužan ali ponosan iznad leda i snijegom prekrivenog
pejzaža. Na njemu se vije hrvatska zastava. Čujem potresni glas moga vodiča dok priča o hrabroj obrani
grada, ubijanju nedužnih, masovnim grobnicama, u kojima su neka od tijela odjevena u bolničku odoru.
Okrećem se i vidim mu zacrvenjelo lice, ispunjeno emocijama. To je bio njegov prvi povratak u Vukovar.
Zatražila sam ga za pomoć oko mog istraživanja. Kao profesorica kaznenog prava imam nekoliko
ekspertiza o kaznenim međunarodnopravnim pitanjima. Može li mi on pomoći da shvatim rat? Mogu li
pričati s ljudima koji su preživjeli opsadu Vukovara i jezivo iskustvo logora za vrijeme rata. Možete, složio
se. Mogao mi je pokazati lice rata. U nekoliko sljedećih dana intervjuirat ću branitelje i preživjele. Posjetit
ću vukovarsko memorijalno groblje gdje su se sprovodi održavali svaki dan mojeg boravka, jer su svaki
dan pronalaženi novi ostatci, godinama nakon što su borbe prestale. Kao što je moj vodič predvidio, vidjela
sam lice rata očima logoraša, branitelja, preživjelih.
Kako se približavala dvadeseta obljetnica neovisnosti Hrvatske, ljudi u svijetu prisjećali su se užasa
agresorskog rata koji je potresao savjest modernog svijeta. Nitko ne može zaboraviti slike i izvješća iz
koncentracijskih logora, etničkog čišćenja, masovnih grobnica, izgladnjelih zatvorenika, spolnih kampova,
lica tisuća silovanih žrtava, Sarajevo pod opsadom, Vukovarci u zamci, granatiranje prekrasnog
srednjovjekovnog grada – Dubrovnika, uništeni gradovi, sela, religiozni objekti, spaljene knjižnice,
bombardirani muzeji, opustošen nacionalan park Plitvička jezera, ubijanje s namjerom, tisuće nevinih
ubijenih u Srebrenici, i drugi nebrojena, bizarna zvjerstva koje su mediji približili javnosti. Nitko ne smije
zaboraviti hrabrost kojom su se Hrvati i Bošnjaci borili u ratu, i one koji su poginuli ili izdržali poniženja i
preživjeli.
Ova knjiga sadrži osjećaj bijesa zbog
mnogih uhapšenih i procesuiranih hrvatskih generala i branitelja zemlje. Njihovo procesuiranje prvo je i
jedino takvo u povijesti, u kojem su građani-branitelji svoje zemlje privedeni na suđenje protiv osvajača u
agresorskom ratu.
Doktor Edward Slavko Yambrusic, uvaženi američki odvjetnik, autor, ekspert za međunarodno pravo i
kolega Haaške akademije za međunarodno pravo, donosi svoj izniman pravni pogled na pitanja legitimiteta
i legaliteta Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Ova važna rasprava oko uznemiravajućih događaja u svezi s haaškim Tribunalom dobiva dodatno značenje
kada se uzme u obzir da 21. stoljeće prestiže prošlo stoljeće u broju oružanih sukoba i borbi za neovisnost.
Doktor Yambrusic tvrdi da je Vijeće sigurnosti UN bilo politički motivirano kada je osnivalo Međunarodni
kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i da je imalo namjeru izjednačiti žrtve i agresora. Vijeće je sigurnosti
suprotno Povelji UN i osnovnim principima međunarodnog humanitarnog prava, pokušalo sukob masovnih
proporcija riješiti sudskim sredstvima, osnivajući sud koji zamjenjuje koncept agresije konceptom
zajedničkog zločinačkog pothvata.
To je pokušaj judikalizacije sukoba nad kojim zapravo Sud ne bi imao jurisdikciju s obzirom na to da je
zločin agresije izvan djelokruga MKSJ.
Dr. Yambrusic objašnjava da je Amerika odigrala ključnu ulogu u odabiru propozicija koji se tiču Suda i
Rezolucije Vijeća koje su dovele do osnivanja Suda, kao i odabiru pravila za postupak. Zakonodavna
povijest tog procesa je mutna zato što su rasprave bile tajne.
Pod vlašću Vijeća sigurnosti, Tribunal je bio zbrda-zdola strukturiran od strane malih grupa pravnih
stručnjaka u manje od deset tjedana da bi zaustavili agresiju i ponovno uspostavili mir i sigurnost na
teritoriju bivše Jugoslavije.
Prema Yambrusicu koncept moralne ekvivalencije bio je mehanizam za ispunjavanje dva izrazita cilja: 1.
obveza Vijeća sigurnosti prema Povelji UN da zaustavi zločine protiv mira i ponovno uspostavi mir i
sigurnost i 2. da izvrši samostalnu obvezu Tribunala, sudi onima koji su odgovorni za ozbiljna kršenja
međunarodnoga humanitarnog prava u oružanom sukobu.
Dr. Yambrusic tvrdi da je Vijeće sigurnosti u traženju brzog rješenja da zaustavi sukob poništilo svoju
odgovornost prema poglavlju VII Povelje UN. Nisu uspjeli napraviti esencijalnu razliku između agresora i
žrtve. Rezultat je mir bez pravde i nesigurna politička budućnost za regiju.
Da bismo smjestili rat u povijesni i politički okvir, bitno je reći da je Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija bila sastavljena od šest republika i dvije autonomne regije: socijalističke republike Hrvatska,
Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i autonomne pokrajine Vojvodina i
Kosovo. Prema Ustavu iz 1974., Jugoslavija je postala federalna unija s konfederativnim karakterom. To je
svakoj republici dalo pravo na odcjepljenje i odvajanje od federacije.
Komunistička partija Hrvatske je u veljači 1990. raspisala višestranačke izbore, omogućujući narodu
pluralnu demokraciju. Godine 1991. Hrvati su izrazili svoju volju na referendumu, glasujući nedvojbenu za
nezavisnost.
Prvi izbori održani su 22. travnja 1990., a 30. svibnja 1990. osnovan je prvi višestranački Sabor. Dana 25.
lipnja 1991. Sabor je objavio neovisnost Hrvatske i odvajanje od Jugoslavije. Ubrzo nakon Hrvatske i
Slovenija, Bosna i Hercegovina i Makedonije učinile su isto. Ratoborna reakcija srpskog političkog i
vojnog vrha protiv uspostavljanja suvereniteta Hrvatske bila je brza i brutalna. Pokušali su okupirati cijelu
Hrvatsku.
Zemlje istočne Europe relativno su mirno ostvarile nezavisnost. Ali u slučaju SFR Jugoslavije nije bilo
tako, jer su Srbi - nadmoćniji u vojnom smislu - odlučili zaustaviti pokrete za nezavisnost drugih naroda.
Srpska akademija nauke i umetnosti imala je enormni utjecaj na politički i vojni vrh Jugoslavije. Ta
ideologija odražavala se i u pisanju, posebice u Memorandumu iz 1986., u kojem je posijano sjeme srpske
hegemonije i agresije koja je još puno prije planirana. Namjera tog dokumenta jest kvaziznanstveno
opravdanje za srpsku nadmoć, uz sugestiju da su Srbi jedini legitimni nasljednici južnoslavenske tradicije,
te da je Jugoslaven prijevod termina - južni Slaven.
Srbi su tvrdili da su najčišći
potomci slavenskih plemena koji su došli u Europu u 6. stoljeću sve do Jadranskog mora. Dokument je
očito imao namjeru uz pomoć laži umanjiti prava dotadašnjim jugoslavenskim republikama. Memorandum
Srpske akademije nauke i umetnosti podsjeća na Mein Kampf tonom ugroženosti i ratobornim namjerama.
Dokument zagovara radikalnu političku akciju a njegovi principi dali su krila novom političkom pokretu.
Koncept rasne superiornosti poslije je pretvoren u kampanju etničkog čišćenja.
1986. Memorandum je bio poslan akademijama znanosti u cijelom svijetu i o njemu se podosta
raspravljalo. Do 1991. bilo je vidljivo da su Britanci, Francuzi i Rusi dali zeleno svjetlo Srbima da
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju pretvore u - Jugoslaviju. U lipnju 1991. američki državni
tajnik James Baker posjetio je Beograd i uvjeravao političko vodstvo da su SAD odane «teritorijalnom
integritetu Jugoslavije.» Upozorio je Slovence i Hrvate da će «hladna dobrodošlica» dočekati bilo koju
akciju usmjerenu na nezavisnost i odcjepljenje.
Treba zabilježiti da je supruga Slobodana Miloševića, Mirjana, bila članica unutrašnjeg kruga SANU koja
je promovirala ideologiju Velike Srbije. Drugi član tog unutrašnjeg kruga bio je Ljubomir Tadić, otac
današnjeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.
Za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, hrvatski katolički svećenik, biskup Juraj Strossmayer, koncipirao je
pojam formiranja unije južnih Slavena kao otpor germanskom i ugarskom utjecaju. Njegova ideja
omogućila je osnivanje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. (poslije pod imenom Jugoslavija). Pod
istim imenom osnovana je poslije II. svjetskoga rata komunistička Jugoslavija pod vodstvom Josipa Broza
Tita.
Koncept Velike Srbije bio je prisutan u srpskoj naciji i prije stvaranja Kraljevstva Hrvatske, Srbije i
Slovenije. Već 1913. zaklada Carnegie osnovala je Međunarodnu komisiju za istraživanje razloga
Balkanskih ratova i počinjenih zločina. Komisija se sastojala od sveučilišnih profesora i drugih istaknutih
pojedinaca, uključujući i tri nobelovca. Nakon tri mjeseca istraživanja na Balkanu, komisija je izdala
detaljan izvještaj u Parizu 1914. s opisom užasavajućih zvjerstva počinjenih protiv desetaka tisuća
Albanaca u ime Velike Srbije. Na žalost, izvještaj je pao u sjenu zbog I. svjetskog rata.
Memorandum iz 1986. poticao je srpski nacionalizam. Na istom temelju – na čežnji za Velikom Srbijom
koju su u zadnjih stotinu godina izražavali srpski pisci. Možda ništa bolje ne iskazuje izopačenu, bizarnu
srpsku ideologiju od riječi bivšeg srbijanskog predsjednika Dobrice Ćosića: «Laž u svojstvu patriotizma.
Mi lažemo da zavaramo sami sebe, da utješimo druge; lažemo za milost, lažemo da bi pobijedili strah, da bi
se ohrabrili, sakrili našu ili tuđu bijedu. Mi lažemo za ljubav i poštenje. Mi lažemo zbog slobode. Laž je
svojstvo našeg patriotizma i dokaz naše urođene inteligencije. Mi lažemo kreativno, maštovito,
inovativno.» (1961.). Ćosić je ujedno smatran najutjecajnijim članom SANU, gdje je Memorandum i pisan.
Njegovi podržavatelji nazvali su ga 'ocem nacije', a civilizirani svijet imenom 'mastermind zla'.
Može li išta šokirati više od srpske pjesme koju su pjevali osvajači kada su ušli u Vukovar 1992.: «Slobo,
pošalji nam salate. Bit će mesa, klat ćemo Hrvate.» Takvo atavističko ponašanje ne može se tolerirati u 21.
stoljeću.
Rezultati ankete koju su u Srbiji proveli Europska unija i Beogradski centar za ljudska prava uznemirujući
su. Većina uzorka imala je između 18 i 29 godina. 70 % uzorka smatra da je Srbija uvijek vodila obrambeni
rat, 40 % ne zna tko je bombardirao Dubrovnik, 14 % drži da Dubrovnik uopće nije bombardiran, 16 %
njih misli da su Hrvati bombardirali sami sebe da bi okrivili Srbe, 91 % njih ne zna što se dogodilo u
Vukovaru, a 25 % ispitanika ne zna da je Sarajevo bilo pod okupacijom jugoslavenske vojske tri godine.
Ispitivanje pokazuje da je još uvijek prisutno kolektivno nijekanje odgovornosti Srbije i ili ignoriranje ili
samoobmana o događajima u ratu. Ekstremna desnica i danas funkcionira u Srbiji s istim političkim
programom i snom o Velikoj Srbiji, pridonoseći nestabilnosti u regiji. Pitanje je koliko dugo se mir može
zadržati.
Ako Srbija želi postati članicom Europske unije, ovi ekstremni elementi morat će biti eliminirani. Međutim,
pitanje koje se postavlja jest u kojem je opsegu Haaški sud, izjednačujući žrtvu i agresora, pridonio takvom
nacionalnom programu koji traje dvadesetak godina nakon započetog sukoba? Možemo se samo nadati da
će haaški Tribunal razmisliti o kritikama Suda poput kritike dr. Yambrusica. On i Sud su naša zadnja i
najbolja nada za mir i pravdu.
Dorothy S. McCellan, Ph.D.
Professor of Criminal Justice & Regents professor
Texas A&M University – Corpus Christi
Fulbright U.S. Scholar in Croatia, 2002-2004