ArticlePDF Available

Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi

January 2021

DOI:10.20472/SS.2021.10.1.003

Authors:

Dorothy S. McClellan

Texas A&M University – Corpus Christi

Nikola Knez

Operacija Oluja bila je jedinstvena i najodlučnija bitka Hrvatske borbe za nezavisnost (1991-1995). U kolovozu 1995. Republika Hrvatska započela je najveću kopnenu bitku u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Vojska te mlade demokracije — brojčano manja i slabije naoružana, ali hrabrija i uvježbanija — odnijela je kako moralnu tako i vojnu pobjedu u sukobu Davida i Golijata. Okončala je golemu humanitarnu katastrofu i genocid. Dovela je do oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija i omogućila Daytonski sporazum koji je donio mir u taj dio Jugoistočne Europe. Ova kvalitativna društvenoznanstvena studija utemeljena na intervjuima s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj tijekom ratnih godina, vojnim i političkim zapovjednicima u bitci, uglednim znanstvenicima, dužnosnicima snaga sigurnosti i obavještajne službe, te članovima humanitarne pomoći i novinarima, ispituje političke i povijesne uzroke rata i njegove posljedice. Članak dokumentira događaje koji su doveli do rata i obuhvaća izvanrednu vojnu operaciju, pružajući strateške i političke spoznaje o potrebi suradnje među demokratskim saveznicima.

Content uploaded by Dorothy S. McClellan

Content may be subject to copyright.

DOI: 10.20472/SS.2021.10.1.003

OPERACIJA OLUJA: ZAVRŠETAK HUMANITARNE KATASTROFE I GENOCIDA U

JUGOISTOČNOJ EUROPI

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ

Sažetak:

Operacija Oluja bila je jedinstvena i najodlučnija bitka Hrvatske borbe za

nezavisnost (1991-1995). U kolovozu 1995. Republika Hrvatska započela je

najveću kopnenu bitku u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Vojska te mlade

demokracije — brojčano manja i slabije naoružana, ali hrabrija i uvježbanija —

odnijela je kako moralnu tako i vojnu pobjedu u sukobu Davida i Golijata.

Okončala je golemu humanitarnu katastrofu i genocid. Dovela je do

oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija i omogućila Daytonski sporazum koji

je donio mir u taj dio Jugoistočne Europe. Ova kvalitativna društveno-

znanstvena studija utemeljena na intervjuima s američkim veleposlanikom u

Hrvatskoj tijekom ratnih godina, vojnim i političkim zapovjednicima u bitci,

uglednim znanstvenicima, dužnosnicima snaga sigurnosti i obavještajne službe,

te članovima humanitarne pomoći i novinarima, ispituje političke i povijesne

uzroke rata i njegove posljedice. Članak dokumentira događaje koji su doveli

do rata i obuhvaća izvanrednu vojnu operaciju, pružajući strateške i političke

spoznaje o potrebi suradnje među demokratskim saveznicima.

Ključne riječi:

rat, humanitarna katastrofa, genocid, Jugoslavija, Hrvatska borba za

nezavisnost, hrvatski Domovinski rat, Balkan, demokracija, ljudska prava,

Velika Srbija, veleposlanik Peter Galbraith, Haški sud, Operacija Oluja

JEL Klasifikacija: D74, K33, K42

Autori:

DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University-Corpus Christi, Sjedinjene

Američke Države, email: dorothy.mcclellan@tamucc.edu

NIKOLA KNEZ, predsjednik tvrtke iFilms, direktor Hrvatskog Filmskog Instituta,

predsjednik društva 21st Century Society for Human Rights & Education,

Sjedinjene Američke Države, email: nikola@ifilms-fx.com

Citati:

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2021). Operacija Oluja: Završetak

humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi. International Journal

of Social Sciences, Vol. X(1), pp. 39-73., 10.20472/SS.2021.10.1.003

1. Uvod

U doba sveopće prijevare,

govoriti istinu predstavlja revolucionarni čin.

George Orwell

Na dvadeset petu obljetnicu završetka okrutnoga rata u bivšoj Jugoslaviji

(1991-1995) postoji dobar razlog da se procijene naučene lekcije kao i trajni

izazovi što stoje pred demokratskom izgradnjom država u Jugoistočnoj Europi.

Ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli sjećaju se rata koji je šokirao savjest

modernoga svijeta svojim hotimičnim pokoljem, primitivizmom i bezbrojim

grozotama. Predsjednik Bill Clinton jednom je rekao kako je bacanje Srbije na

koljena bio preduvjet da ih se dovede za mirovni stol i tako okonča sukob

(Cohen 1996, str. 32). Operacija Oluja, najveća europska kopnena bitka poslije

Drugoga svjetskog rata (Riley 2010, str. 216), koju je provela Republika

Hrvatska, ispunila je taj zahtjev. Kao jedinstvena odlučna bitka hrvatskoga

Domovinskog rata, Operacija Oluja je okončala golemu humanitarnu katastrofu i

genocid koje su počinili srpska vojska i četnički teroristi. To je dovelo do

oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija koji je osvojio neprijatelj i omogućilo

Daytonski sporazum koji je donio mir u to područje (CIA 2002, str. 374-377).

Uspjeh ove značajne vojne akcije u Hrvatskoj došao je nakon četiri godine

okrutne borbe. Izvanredni ljudi te mlade demokracije — brojčano manji i slabije

naoružani, ali hrabriji i uvježbaniji — odnijeli su kako moralnu tako i vojnu

pobjedu u sukobu Davida i Golijata. Operacija Oluja pruža strateške i političke

spoznaje o potrebi suradnje između demokratskih saveznika. Ovaj članak — kroz

intervjue s diplomatskim, političkim, vojnim, obavještajnim i sigurnosnim

dužnosnicima, kao i s povjesničarima, znanstvenicima i zapovjednicima u

Operaciji Oluja — dokumentira ključne faktore koji se tiču najvažnije bitke

protiv dugotrajnoga srpskog tlačenja i agresije.

Kako Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj (1993-1998) ističe u

jednom intervjuu, Sjedinjene Države su duboko cijenile spremnost Hrvatske „da

prolije krv i uloži svoja dragocjena sredstva u okončanje humanitarne

katastrofe“, omogućujući tako Daytonski sporazum koji je donio mir u

jugoistočnu Europu. Galbraith nastavlja: „Međutim, Dayton nikada nije bio

zamišljen kao strateški plan za ustrojstvo države. Bio je zamišljen kao sredstvo

da se okonča rat i donese mir u to područje...“ (4. travnja 2019). Ovaj članak

potvrđuje da je još, dvadeset pet godina nakon potpisivanja Daytonskoga

sporazuma, potrebno napraviti strateški plan. Neka ovdje započne taj proces.

2. Široki ciljevi projekta

Kao akademik programa Fulbright (2002-2004, te 2012), dr. Dorothy McClellan,

profesorica Kaznenog prava na sveučilištu Texas A&M Corpus Christy, počela je

međunarodni projekt u suradnji sa filmskim redateljem Nikolom Knezom,

direktorom Hrvatskog filmskog instituta, predsjednikom Hrvatskog društva za

ljudska prava i predsjednikom tvrtke iFilms LLC, kako bi istraživala izazove pred

demokratskom izgradnjom država u tom poslijeratnom društvu. Tijekom rada na

Fulbrightovom projektu i poslije toga, fokus njihovog rada se usredotočio na

prisilnu repatrijaciju nakon Drugog svjetskog rata i ubojstva Hrvata koja su

uslijedila u Jugoslaviji, te na Domovinski rat 1991-1995 i njegove posljedice.

Glavni ciljevi ovoga članka su:

Dokumentirati povijesnu borbu Hrvatske da stvori neovisnu,

demokratsku državu kao odgovor na izazove koje je postavljala

nametnuta ideologija „Velike Srbije“.

Istražiti odlučnu ulogu Operacije Oluja u okončanju nedavnoga rata na

Balkanu.

Privući pozornost na neriješena pitanja koja otežavaju punu

demokratsku budućnost regije.

Tražiti podršku međunarodne vanjske politike za smanjivanje ruskog

utjecaja u regiji i ojačavanje veza s provjerenim demokratskim

saveznicima u svjetlu sve veće nestabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Pokazati snagu pravedne stvari za uspješan otpor zlu i njegov poraz.

Ovaj članak ima cilj pravilno postaviti zapise o aktualnim događajima koji su

doveli do bitke koja je okrenula kotač povijesti, te artikulirati i postulirati

moguće ishode borbe kroz desetljeća da se zbaci jaram srpske hegemonije.

3. Pov ijesni, politički i ideološki korijeni borbe

Stoljećima je Hrvatska neuspješno nastojala ostvariti sudbinu kao potpuno

neovisna država, utjelovljujući temeljna načela slobode i potrage za srećom. Na

kraju Prvoga svjetskog rata i svršetka Habsburškoga Carstva, Hrvatska se suočila

s brutalnim i snažnim političkim, ekonomskim i kulturalnim podjarmljivanjem

od strane Srbije (Ramet 2006, str. 36-38). Uzastopni pokušaji hrvatskoga

političkoga vodstva da traži istinsku suradnju sa susjednim državama pali su kao

žrtve srpske težnje prema ekspanziji i otvorenom zagovaranju ideologije „Velike

Srbije“ (Ramet 2006, str. 38-40). Izvori dokumentiraju da je srpska vlada u

Beogradu dopuštala, financirala i nametala brutalnu politiku i praksu prema

hrvatskom narodu. To uključuje atentat na hrvatske političke vođe, pljačkanje

sela i ubijanje disidentskih intelektualaca i građana s namjerom da se uništi

hrvatski narod i njihova bogata kultura.

Imperijalistička ideologija Velike Srbije očitovala se za vrijeme Kraljevine Srba,

Hrvata i Slovenaca (1918-1929) (vidjeti izvatke iz pisanja Jovana Cvijića u: Beljo

1998; Ramet 2006, str. 36-38) i poslije za vrijeme jednostrano proglašene

diktature Kraljevine Jugoslavije (1929-1941) (Ramet 2006, str. 130-153). Oba ta

režima, pod nadzorom srpske monarhije Karađorđevića, prisilno su promovirala

imperijalističko-genocidni dokument Načertanije, ideološki memorandum koji je

naglašavao uništenje Hrvata kao imperativ srpske teritorijalne ekspanzije (Ilija

Garašanin, Načertanije, 1844, u: Beljo 1998; Ramet 2006, str. 32-40).

Popis hrvatskih pritužbi bio je dugačak i ticao se svih aspekata građanskog i

političkog života — gospodarstva, politike, obrazovanja, kulture i ljudskih prava

(Šulyak 1977, str. 110-132). Povijesni dokazi obiluju prikazivanjem onoga što je

srpska politika promovirala:

Raspuštanje stoljetnoga Hrvatskog Sabora i ukidanje općina, pokrajina,

škola i pravosudnog sustava (Šulyak 1977, str. 106-111; Radić u:

Vukmanić 1995 a, b, c, d).

Samovoljno i hirovito vojno nametanje porezā (Šulyak 1977, str. 112-113

i 116-132; Radić u: Vukmanić 1995 a, b, c, d).

Nacionalizaciju državnoga vlasništva uključujući šume, rudnike, javne

zgrade i monetarni fond (Radić u: Vukmanić 1995 a, b, c, d).

Sustavno nijekanje hrvatskoga jezika i arogantnu krađu hrvatske kulture

(vidjeti Vuk Karadžić, Srbi svi i svuda, 1849, u: Beljo 1998).

Dopuštanje i financiranje srpskoga paravojnog terorizma na hrvatskom

tlu (vidjeti Nikola Stojanović, Do istrage naše ili vaše u: Beljo 1998;

Šulyak 1977, str. 105-106).

Kršenje ljudskih prava, zabranu slobode govora, pravo zbora, dogovora i

glasovanja (Šulyak 1977, str. 110-115; Radić u: Vukmanić 1995 a, b, c,

d).

U razdoblju od 1918. do 1941, hrvatski politički vođe u zemlji i emigraciji

podnosili su bezbrojne peticije i memorandume s nakanom da informiraju

utjecajne vlade o teškom stanju, ali uzalud (Šulyak 1977, str. 72-96 i 116-200).

Pritužbe bi se saslušale i zanemarile, zahtjevi za pomoć i intervenciju površno

razmotrili i odložili. Hrvatski narod se ostavljao da sâm trpi brutalna

ponižavanja te institucionalno i državno tlačenje. Pomanjkanje morala kod

vodećih europskih država bilo je zloglasno i očitovalo se u nezakonitim

ugovorima i nijekanju tlačenja na glavnim međunarodnim forumima (Šulyak

1977, str. 135-186). U svibnju 1919. Stjepan Radić je uložio peticiju Pariškoj

mirovnoj konferenciji, zahtijevajući kraj srpskoga tlačenja i kršenja ljudskih

prava. Ona je uključivala 150.000 potpisa skupa s opaskom da je vlada

Karađorđevića nezakonito zaplijenila 450.000 potpisa. Pritužbe su se

zanemarile, zahtjevi za pomoć i intervenciju površno razmotrili i odložili.

20. lipnja 1928. srpski zastupnik Puniša Račić u beogradskoj Skupštini izvršio je

masovni atentat na hrvatske zastupnike. Ubio je tri istaknuta hrvatska političara

— vidovite demokrate Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka — te

ranio dva hrvatska zastupnika — Ivana Pernara i Ivana Granđu. Stjepan Radić je

bio politički vođa i mislilac čiji govori i učeni članci ispunjavaju četiri sveska

(vidjeti Vukmanić, Miroslav 1995, a, b, c, d). Srpski kralj Aleksandar bio je

uvelike odgovoran za podupiranje ubojstava (Hrvatsko gledište 2008; London

Times 1928 (1) str. 1 i (2) str. 17; Kulundžić 1967, str. 22; Šulyak 1977, str. 49-51

i 109-110). Brutalno uklonivši oporbu, on je 6. siječnja 1929. proglasio

diktaturu i promijenio ime države u Jugoslavija.

Nakon desetljeća kažnjivog tlačenja uz potporu države, to se smatralo

formalnim nijekanjem hrvatskoga nacionalnog identiteta (Šulyak 1977, str.

34-51).

16. veljače 1931. hrvatskoga povjesničara i političara Milana Šufflaya brutalno

su iz zasjede ubili članovi organizacije jugoslavenskog režima Mlada Jugoslavija,

skupine koju je financirao i štitio srpski kralj Aleksandar. Zastrašivanja

građanskog pučanstva i ubojstva intelektualaca disidenata, pod

pokroviteljstvom jugoslavenske države, bile su uobičajene pojave i nastavljale

su se. Albert Einstein i Heinrich Mann u pismu Međunarodnoj Ligi za ljudska

prava u Parizu (Ligue des droits de l'homme) osudili su ubojstvo dr. Šufflaya

pred globalnom kulturalnom zajednicom. Njihovo pismo u kojem se zahtijevala

zaštita hrvatskih znanstvenika pojavilo se na prvoj stranici The New York Timesa

6. svibnja 1931, izravno optužujući srpskoga kralja Aleksandra za suučesništvo u

zločinu (Cohen i Riesman 1996, str. 10-11).

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Zagreb je bio glavni grad Nezavisne Države

Hrvatske. U razdoblju toga rata sudbina Hrvatske ležala je u neizvjesnostima

užasne političke i vojne drame koja se odvijala. To su bila složena vremena.

Može se tvrditi da nijedan drugi narod uvučen u Drugi svjetski rat nije doživio

toliko mnogo sukoba suprotstavljenih interesa unutar svojih granica kao malena

država Hrvatska, taj lijepi kutak zemlje duž obale Jadranskoga mora.

U proljeće 1941. Hrvatsku je okupirala Njemačka sa sjevera i Italija s juga.

Njemačka je bombardirala i zauzela Beograd 6. travnja 1941. (Redžić 2005, str.

9; Tomasevich 1975, str. 55). Srbija se predala 17. travnja (Ramet 2006, str.

138-140). Srpska kraljevska obitelj pobjegla je u London (National Archives, RG

84). Jugoslavenska vojska u Srbiji jednostavno se raspala. 10. travnja 1941.,

John James Meily, američki konzul u Zagrebu, izvijestio je o događajima kako su

se zbivali: „U podne, pročelnik hrvatske vlade izvijestio je konzulat SAD-a u

Zagrebu da se Hrvatska formalno otcijepila od Jugoslavije. Jugoslavija, koja se

dotada sastojala od Hrvatske, Srbije i Slovenije, bila je pod vlašću srpske

diktature koju je Hrvatska sada fornmalno odbacila“ (Šulyak 1977, str. 168-170).

10. travnja 1941. pukovnik Slavko Kvaternik proglasio je rođenje Nezavisne

Države Hrvatske u ime dr. Ante Pavelića, prognanoga revolucionarnog vođe

hrvatskih ustanika (ustaša). U odgovoru na srpsko tlačenje, mladi odvjetnik

Pavelić izdavao je novine Hrvatska straža i osnovao ustašku organizaciju s ciljem

da se raspadne Jugoslavija i ustanovi Nezavisna Država Hrvatska (Mužić 1991,

str. 26-28). Godine 1934. Pavelić je organizirao uspješni atentat na kralja

Aleksandra u Marseilleu.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (1941) oduševljeno je pozdravio hrvatski

narod kao pobjedu nakon 23 godine srpske genocidne politike (vidjeti Stevan

Moljević, Homogena Srbija, 1941, u: Beljo 1998). Pavelić se vratio u Hrvatsku

14. travnja 1941., četiri dana makon proglašenja hrvatske neovisnosti. On je

iskoristio narodnu glad za slobodom i svjetski sukob da definira svoju ulogu u

povijesti. Dok su ga njegovi sljedbenici u početku smatrali savršenim

revolucionarom i domoljubom, na kraju su ga općenito osuđivali zbog

ultranacionalizma, zbog uvođenja rasnih zakona protiv Srba i Židova (Glenny

2001, str. 318; Tomasevich 1975, str. 10; Tomasevich 2001, str. 32), ukratko,

zbog njegove politike ugađanja Njemačkoj, što je od Hrvatske učinilo

marionetsku državu Trećega Reicha (Banac 1988, str. 4; Njemački vojni sud

1950, str. 1302-03; Frucht 2005, str. 429; Graubard 1993, str. 153).

Ako je Njemačka bila iznenađena proglašenjem samostalnosti Hrvatske, Italija

je bila bijesna. Mussolini nije želio samostalnu Hrvatsku. Dvanaest talijanskih

divizija, 200.000 talijanskih vojnika Druge talijanske armije, umarširalo je u

Hrvatsku kroz Sloveniju i preko jadranske obale (Bosworth 2005, str. 112-13;

Rodogno 2006, str. 95). To je potaknulo izravne diplomatske pregovore između

hrvatske nove vlade i Talijana, što je dovelo do Rimskog sporazuma kojim je

Italiji prepušten dio dalmatinske obale (Thomas & Mikulan 1995, str. 10).

Potpisivanje sporazuma donijelo je privremeno olakšanje napetosti, ali

popločalo je put dugotrajnoj tragediji hrvatskoga naroda. Italija je željela da

Hrvatska postane njezinom kolonijom. Njemačka je prihvatila hrvatsku

neovisnost očekujući da će Hrvatska biti uključena u područje Reicha da bi

suzbila talijansku ekspanziju (Pavlowitch 2008, str. 15). U 19. stoljeću hrvatski

političar i pisac Ante Starčević je rekao: „Hrvati žele biti oslobođeni

podjarmljivanja, a ne da jedno podjarmljenje zamijene za drugo“ (Starčević

1999, str. 15). Međutim, u vrtlogu svjetskih sukoba, upravo to se dogodilo.

Srpska država i njihovi teroristi četnici, ekstremna desna nacionalistička

gerilska snaga, krenuli su u napade na neutvrđenu granicu novostvorene

Nezavisne Države Hrvatske. Četnici i Srbi pridružili su se Titovim komunističkim

partizanima s namjerom da hrvatski narod skupo plati zbog uništenog sna o

Velikoj Srbiji (Tomasevich 1975, str. 226; Roberts 1973, str 26; Ramet 2006, str.

145-155). Skršen je bio hrvatski san o neovisnosti star trinaest stoljeća.

Napadnuta sa sjevera, juga i istoka, Hrvatska je postala zemljom za ubijanje

(Tomasevich 2001, str. 60).

Godine 1945., samo nekoliko dana nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, Tito i

njegovi partizani u Jugoslaviji krenuli su u istrjebljivanje muškaraca, žena i

djece koje su smatrali neprijateljima režima. Masovni pokolj počeo je prisilnom

repatrijacijom hrvatskih i slovenskih civila i vojnika koji su bili pobjegli u

Austriju tražeći azil odmah po okončanju rata da bi se spasili od pobjedničkih

komunista (Grahek-Ravančić 2006, str. 32; Jareb i Omrčanin 1977-1978, str. 51).

Izbjeglice su bile prevarene vjerujući da ih šalju u američku sigurnu zonu u

Italiji. Umjesto toga natovareni su u vlakove i poslani natrag u Jugoslaviju

(Tolstoy 1986, str. 11, 111-112, 394-395); Prcela i Živić 2001. str. 306, 390-394;

McClellan i Knez 2018, str. 65-73). Golem broj njih pobijen je odmah po njihovu

povratku, a drugi su umirali na prisilnim marševima smrti i u masovnim

strijeljanjima po cijeloj zemlji (Prcela i Guldescu 1995, str. 370-379; Tolstoy

1986, str. 198-200; Tolstoy 1979, str. 360; Epstein 1973; Geiger 2013, str. 77-80;

Willoughby u: Prcela i Guldescu 1995, str. 125-535; Pinter 2018; vidjeti također

Beljo 1985 i 1995).

Tito je odmah poslije Drugoga svjetskog rata ustanovio Socijalističku

Federativnu Republiku Jugoslaviju koja se sastojala od šest republika i dvije

autonomne pokrajine: to su socijalističke republike Hrvatska, Srbija, Slovenija,

Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, te autonomne

pokrajine Vojvodina i Kosovo. Međutim, po Ustavu iz 1974. Jugoslavija je

postala federalnim savezom s konfederativim karakteristikama. To je svakoj

republici dalo pravo na secesiju ili otcjepljenje od federacije.

Nakon pada Berlinskoga zida 1989. republike i pokrajine u Sovjetskom Savezu

tražile su neovisnost, otcjepljenje i samoodređenje. Države u Istočnoj Europi

provele su relativno mirnu tranziciju prema neovisnosti. Ali u slučaju

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije bilo tako. Počeo je jačati

srpski nacionalizam i fašizam. Srbi su bili nadmoćni u donošenju vojnih i

političkih odluka s namjerom da se odupru pokretima za neovisnost.

Komunistička partija Hrvatske u veljači 1990. donijela je zakon o višepartijskim

izborima, omogućujući narodu da ima pluralističku demokraciju. Godine 1991.

hrvatski narod je izrazio svoju volju na referendumu koji je s velikom većinom

(93,5%) glasovao za političku neovisnost i otcjepljenje od Jugoslavije. Uskoro

zatim to su učinile Slovenija, Bosna i Hercegovina te Makedonija. Ratoborna

rekacija srpskog političkog i vojnog vrha protiv Hrvatske što je namjeravala

uspostaviti suverenu državu bila je brza i brutalna. Pokušali su zauzeti cijelu

Hrvatsku.

Srpska ideologija odrazila se u Memorandumu Srpske akademija nauka i

umetnosti (vidjeti Memorandum u: Beljo 1998), proglašavajući koncept srpske

rasne nadmoćnosti koji će se poslije pretvoriti u ratni pohod Srba s etničkim

čišćenjem koje je poprimilo oblik genocida, silovanja i spolnog porobljavanja.

Memorandum je zasijao sjeme srpske hegemenije i agresije proglašavajući ideju

da su Srbi bili žrtve, iako su zapravo oni bili većina stanovništva i imali

nadmoćnost u donošenju vojnih i političkih odluka. U samosažalnoj prozi koja

podsjeća na Mein Kampf, s ratobornim namjerama, Memorandum je zagovarao

radikalnu političku akciju, poričući rast novoga političkog pokreta (vidjeti

Memorandum u: Beljo 1998). Srpski mediji odigrali su ključnu ulogu u

promoviranju lažne priče o ugroženosti Srba koja je vodila do opravdanja srpske

agresije. Srbi su bili odlučni oduprijeti se pokretima za neovisnost. Činjenica je

da je glavni grad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd,

pridonio srpskom osjećaju dominacije nad drugim republikama.

Kao što Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj (1993-1998), sažeto

kaže po prvi put, dvadeset pet godina nakon što je počeo rat:

Mislim da je važno pogledati unatrag na hrvatski rat, ja bih ga nazvao

hrvatskim ratom za neovisnost 1991-1995, i vidjeti da je to prije svega bio

rat za neovisnost, ali i obrambeni rat. Jugoslavenska Narodna Armija i srpski

teroristi, koji su kontrolirali 30% hrvatskog teritorija u Krajini i Istočnoj

Slavoniji, napali su Hrvatsku, a podupirala ih je, plaćala i njima upravljala

zemlja koja će postati strana država, naime Srbija (intervju, 4. travnja

2019).

4. Metodologija

U tradiciji kvalitativnog istraživanja društvenih znanosti (Alasuutari 2010, str.

139-155), rabeći metodologiju usmene povijesti (Charlton et al. 2007),

surađivali smo s dr. Miroslavom Međimorcem da obavimo intervjue sa hrvatskim i

bosanskim vojnim i političkim prvacima u hrvatskom Domovinskom ratu,

snimajući ih ljeti 2013. Tražili smo od tih pojedinaca da opišu svoja ratna

iskustva, i da ponude svoje najznačajnije poglede na događaje oko Operacije

Oluja, kazujući što je ona predstavljala za konačni ishod rata. Osim toga,

pripremili smo filmske intervjue s uglednim povjesničarima, znanstvenicima,

dužnosnicima obavještajne i sigurnosne službe, te s vođama humanitarne

pomoći i novinarima čije profesionalno iskustvo pruža političku i povijesnu

analizu rata i njegovih posljedica. Svaki intervju trajao je dva do tri sata.

Većina ih je vođena na tlu Hrvatske, nekoliko njih u Bosni i Hercegovini. U

travnju 2019. autori su, u ustanovi Army and Navy Club and Library u

Washingtonu, vodili dugačak intervju s Peterom Galbraithom, američkim

veleposlanikom Sjedinjenih Država u Hrvatskoj od 1993-1998. Pripremajući se za

intervju, on je proveo nekoliko sati prije dolaska na naš sastanak pregledavajući

svoje diplomatske dnevnike te osobne i profesionalne papire koji se nalaze u

arhivima ustanove Library of the National Defense University at Fort Lesley J.

McNair, Washington, D.C. Izvanredna je točnost, jasnoća i potankost njegovih

komentara u devedeset minuta snimljenog intervjua. Izvadci iz svih spomenutih

intervjua uključeni su u ovaj članak.

Dokumentarni film je sada integralni dio i moćno sredstvo za pristup širokom

slušateljstvu, pa je glavno obilježje ove studije bilo proizvesti film o Operaciji

Oluja koji se oslanja na te intervjue. Budući da su intervjui vođeni na raznim

jezicima (engleski, bošnjački i hrvatski), pokrenuli smo proizvodnju verzije na

engleskom i verzije na hrvatskom jeziku kako bi dokumentarni film stigao do

širokog međunarodnog slušateljstva. Film je 24. studenoga 2019. dobio dvije

Remi nagrade na smotri WorldFest International Film Festival Houston u travnju

2020. — jednu za filmsku produkciju, drugu za scenarij.

Dokumentarni film Operation Storm bio je središte zanimanja na konferenciji

„Uloga Hrvatske u Jugoistočnoj Europi — Rast nestabilnosti u regiji“, održanoj

24. listopada 2019. na Capitol Hillu, Washington, D.C. Sponzori su bili Hrvatski

odbor u Kongresu, Hrvatsko veleposlanstvo i Nacionalna federacija američkih

Hrvata. Fulbrightova zaklada pozvala je autore da 27. listopada 2019. održe

prezentaciju pod naslovom „Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe

i genocida u Jugoistočnoj Europi“ na 42. obljetnici osnutka udruge Fulbright

Association Conference u Washingtonu. Film je imao premijeru 27. listopada

2019. u New Yorku (Tavelić Center, Manhattan). Operaciju Oluja vidjelo je više

od 157.000 gledatelja tijekom prva dva mjeseca nakon što je bila postavljena

na YouTube u kolovozu 2020.

5. Operacija Oluja i njezine posljedice

Prema riječima generala Atifa Dudakovića, zapovjednika Petoga korpusa Armije

Bosne i Hercegovine (ARBIH),

Još u ranim 1990-im godinama bili smo svjedoci krvavih terorističkih

akcija. Srbi u Hrvatskoj su na javnim cestama podigli barikade, blokirali

promet i napali iz zasjede autobus pun hrvatskih policajaca te ih

poubijali. Prve teroriste vodio je takozvani Kapetan Dragan, Srbin s

australskom putovnicom. Tko su bili ti ljudi? Dobro je poznato da je

Beograd stajao iza provokatora, posebice osobe iz kruga oko Slobodana

Miloševića.

Kako Miroslav Tuđman, ravnatelj Hrvatske obavještajne službe 1993-2000, član

Hrvatskoga Sabora i sin prijašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana,

objašnjava:

Izvor rata u Jugoslaviji imao je korijene u ideji Velike Srbije. Srbi su

Jugoslaviju smatrali prolaznom fazom političke evolucije u procesu

stvaranja velike srpske države u kojoj su svi drugi narodi, koji su bili na

tom teritoriju, bili samo prolazne socijalne skupine bez prava na

vlastitu slobodnu državu.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je umjetna politička

tvorevina koja se prostirala preko širokih područja Srednje i Jugoistočne

Europe. Dvadeset dva milijuna stanovnika Jugoslavije, koji su se u Drugom

svjetskom ratu borili na suprotnim stranama, razvili su jednim prema drugima

duboku ogorčenost, pripadali su različitim vjerama, i uza sve to, bili su prisiljeni

živjeti u zajedničkoj državi.

Dr. Ante Nazor objašnjava:

Jugoslavija se oslanjala na tri stupa. Prvi je bio autoritet Josipa Broza

Tita kao doživotnog predsjednika. Drugi je bio Savez komunista

Jugoslavije, monolitne stranke koja u političkom sistemu nije

dozvoljavala ideje demokracije ili pluralizam stranaka. Treći oslonac

bila je tajna policija i Jugoslavenska Narodna Armija (intervju, kolovoz

2013).

Dudaković se prisjeća:

Devedesetih godina bio sam major u Jugoslavenskoj Armiji. Kada

analiziram razloge ovoga rata, sjećam se srpskih mitinga, pojavljivanja

četnika pod vodstvom Šešelja, srpskih demonstracija na Kosovu, u Crnoj

Gori i Vojvodini. Tu se otvoreno pozivalo Srbe da se naoružaju. Pitao

sam se protiv koga se oni spremaju u rat? Iz kojega razloga idu u rat?

Svijet mora znati da je agresija protiv Hrvatske stvorena i počela u

Srbiji (iz intervjua u kolovozu 2013).

Godine 1991. bilo je vidljivo da su Britanci, Francuzi i Rusi dali zeleno svjetlo

Srbima da transformiraju Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju u

Jugoslaviju. U lipnju 1991. državni sekretar James Baker posjetio je Beograd i

potvrdio političkoj vlasti da SAD podržava „teritorijalni integritet

Jugoslavije“ (Cohen 1992; Bethlehem i Weller 1997, xxvii; Cohen u: Meštrović

1996, str. 38). Upozorio je Slovence i Hrvate da „hladan prijam čeka svaku

akciju prema neovisnosti ili otcjepljenju“ (Cohen 1992; Cohen u: Meštrović

1996, str. 38).

Uspkos Bakerovu upozorenju, godine 1991 narod Hrvatske izrazio je svoju volju

na referendumu koji je nadmoćno bio za političku neovisnost. 25.lipnja 1991.

Hrvatski Sabor proglasio je neovisnost Hrvatske i odvajanje od Jugoslavije.

Ubrzo zatim isto su učinile Slovenija, Bosna i Hercegovina te Makedonija.

Ratoborna reakcija srpske političke i vojne vlasti protiv Hrvatske, koja je

namjeravala uspostaviti suverenu državu, bila je brza i brutalna. U srpnju 1991.

oružane snage Srbije i Crne Gore zajedno s četnicima, ekstremnim desnim

krilom nacionalističkih snaga, podmuklo su napale Republiku Hrvatsku,

pokušavajući da je čitavu okupiraju (Armatta 2010, str. 160-165 i 196; Hoare

2010, str. 111-136).

Kao što Tuđman objašnjava u intervjuu:

25. lipnja 1991. Hrvatska i Slovenija proglasile su neovisnost. Pod

pritiskom međunarodne zajednice primjena te odluke bila je odgođena

za tri mjeseca. Točno tri mjeseca poslije, 25. rujna 1991, Ujedinjeni

Narodi su pozvali države članice da proglase embargo na uvoz oružja u

Sloveniju i Hrvatsku. To je predložio Budimir Lončar, jugoslavenski

veleposlanik u Ujedinjenim Narodima. Taj politički potez Ujedinjenih

Naroda dao je zeleno svjetlo Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji i Srbiji da

uporabe silu protiv demokratskih republika koje su zagovarale

neovisnost i autonomiju, sve s namjerom da sačuvaju Jugoslaviju kao

umjetnu tvorevinu komunističkog režima. Ta odluka pokrenula je rat u

bivšoj Jugoslaviji. Rodila se politička odgovornost međunarodne

zajednice.

General Dudaković sjeća se u intervjuu:

Iznenada su počele borbe na teritoriju Republike Hrvatske. Srbi su

napali brojna hrvatska sela, i te akcije nazvane su u jugoslavenskom

tisku operacijama „čišćenja“. U vojnom rječniku ne postoji termin

„čišćenje“, ali postoje izrazi „napad“, „obrana“ i „okupacija“. Bilo je

očigledno da opisuju etničko čišćenje domaćeg hrvatskog stanovništva

od strane srpskih terorista i četnika. Blokirali su ceste, napadnut je

integritet Hrvatske i Hrvatska je ostala praktički paralizirana.

Saborski zastupnik Tuđman konstatira:

Rat u bivšoj Jugoslaviji započela je Jugoslavenska Narodna Armija pod

političkim vodstvom Slobodana Miloševića. Rat je bio organiziran,

potpomognut i vođen iz Beograda, glavnoga grada Republike Srbije.

Napad na nebranjene gradove Vukovar i Dubrovnik, na teritoriju

Republike Hrvatske, počeo je operacijom kodnog naziva „RAM“. Ta

vojna operacija imala je dvije frontalne linije napada. Njihov je cilj bio

prepoloviti Republiku Hrvatsku na dva dijela.

Novoproglašena Republika Hrvatska nije uopće posjedovala vojsku niti su

hrvatskim državljanima bile dopuštene dozvole za posjedovanje oružja da bi

branili vlastit život i domovinu. Embargo Ujedinjenih naroda na uvoz oružja

ostavio je nenaoružano hrvatsko, bošnjačko i kosovarsko stanovništvo na milost i

nemilost dobro naoružanog srpskog napadača. Jugoslavenska Narodna Armija,

četvrta po veličini u Europi, oslobođena je svih međunarodnih pritisaka i

omogućeni su joj osvajanje teritorija, teroriziranje civilnog pučanstva i

počinjenje strašnih zločina, uključujući i zločin genocida.

Prema riječima povjesničara Nazora:

Na samom početku rata, časnici NATO-a predviđali su da će Hrvatska, u

slučaju napada, biti prisiljena predati se za dva tjedna. Zahvaljujući

hrabrosti i požrtvovnosti Hrvatske vojske, usprkos krajnje nepovoljnim

okolnostima Domovina se uspješno obranila. Godina 1991. bila je

kritična za našu obranu i za stvaranje moderne Republike Hrvatske.

Zadnji mjeseci 1991. svjedočili su o najžešćim sukobima u ratu.

Kulminacija je bila u borbama za vojarne, u opsadi Dubrovnika i bitci za

Vukovar. Srbi su započeli etničko čišćenje hrvatskih civila i većina ne-

Srba bila je ubijena ili prognana s okupiranih područja u početku 1993.

Dr. Slobodan Lang, savjetnik hrvatskoga predsjednika Tuđmana za humanitarna

pitanja (1993-2000), sjeća se:

Posjetio sam Kissingera i zatražio da poduzme korake za sprječavanje

srpske agresije na Hrvatsku. Rekao mi je: „Doktore, vi ste naivni.

Europa nije spremna zaustaviti ovaj rat. Vi nemate nikakvih saveznika.

Vaša jed in a nada j e razvi ti sposobn os t da se sami ob ra nite.“

Hrvatska je bila prisiljena braniti se na više fronta. Od Slavonije do dalmatinske

obale suočavala se s iznimno kritičnim situacijama. Obrana grada Vukovara

simboličan je odgovor Hrvatske na agresiju. Srbija je napala Vukovar sa snagom

od 80.000 vojnika, 1.600 tenkova i oklopnih vozila, 980 topovskih cijevi, 350

protuavionskih topova i 750 raketnih bacača. Obrana grada brojila je samo

1.850 lagano naoružanih dragovoljaca. Tijekom osamdeset sedam dana opsade,

Vukovar je iščupan iz srca Hrvatske. Bila je to herojska borba koja se često

uspoređivala s bitkom za Staljingrad.

Dr. Edward Slavko Jambrušić, odvjetnik međunarodnoga prava, suradnik Centra

za istraživanje međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa pri Haškoj

akademiji, piše:

Jasno je da je to bio opravdan odgovor na srpsku agresiju, čin

samoobrane koji je bitno i neotuđivo pravo, pojedinačno i zajedničko

pravo država da odgovore na agresiju, kako predviđa Članak 51 Povelje

Ujedinjenih naroda. Doista, prema članku 7 Povelje UN-a, država koja

se brani aktivni je sudionik s Vijećem sigurnosti UN-a u zajedničkom

zakonitom pothvatu s ciljem da se zaustavi agresija i uspostavi mir i

sigurnost (intervju 4. travnja 2019; vidjeti također Jambrušić 2010, str.

20-25).

Tu je mlada hrvatska država dokazala svoj ugled, hrabrost i odlučnost u borbi

protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Tek kad je Vukovar potpuno porušen,

srpske snage ušle su u grad i počinile masovni zločin nad hrvatskim civilima. Kao

odgovor na taj užas, Hrvatska je stvorila vojsku sposobnu da zaustavi srpsku

agresiju. Srpske jedinice pretrpjele su goleme gubitke i bile onesposobljene za

daljnji prodor na hrvatski teritorij.

Prema riječima veleposlanika Galbraitha,

Ogromni zločini počinjeni su protiv Hrvata i svega u Hrvatskoj,

primjerice, osamdeset sedam dana trajala je opsada grada Vukovara,

sitematski je uništen grad, i zatim su masovno pobijeni bolesnici

Vukovarske bolnice i bačeni u masovnu grobnicu na Ovčari, etnički su

očišćeni Hrvati u području Krajine, bombardiran je Zagreb čemu sam

osobno svjedočio, granate su padale blizu mojeg ureda! Bilo je mnogo,

mnogo zločina počinjenih protiv Hrvatske (intervju, 4. travnja 2019).

Tu đman objašnjava:

Kad su srpsko vodstvo i Jugoslavenska Narodna Armija shvatili da više ne

mogu prodirati na hrvatski teritorij kao što su planirali, pristali su na

prekid vatre. Hrvatsko vodstvo, zbog velikih gubitaka koje su pretrpjeli i

pomanjkanja materijalnih tehničkih sredstava, bilo je također

zainteresirano za prekid vatre. To je dovelo do potpisivanja Sarajevskog

sporazuma za dovođenje mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda. Plan

američkog predstavnika Cyrusa Vancea potpisan je 2. siječnja 1992.

Hrvatska je iskoristila taj prestanak borbe kako bi izgradila

prefesionalnu vojsku za obranu od daljnjih gubitaka u sljedećem

ratovanju.

Hrvatska je prihvatila plan Cyrusa Vancea dopuštajući dovođenje 10.000 vojnika

u sklopu Mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda na hrvatski teritorij koji su bili

okupirali Srbi. UNPROFOR je osnovan u veljači 1992. kao privremena mjera za

stvaranje uvjeta mira i sigurnosti potrebnih za pregovore o općem rješenju

jugoslavenske krize. Uloga trupa Ujedinjenih Naroda bila je osigurati da teritorij

nazvan „Zaštićena područja Ujedinjenih Naroda“ postane i ostane

demilitariziran i da svi ljudi koji žive u tim područjima budu zaštićeni ne bojeći

se oružanih napada. Uloga promatrača Ujedinjenih naroda trebala je zajamčiti

vršenje dužnosti lokalnih policijskih snaga bez diskriminacije prema osobama

bilo koje nacionalnosti ili kršenja bilo kojih ljudskih prava (Armatta 2010, str.

194-196).

Usprkos sigurnosnim zonama Ujedinjenih Naroda te Sarajevskom sporazumu i

Vanceovim sporazumima, srpska je vojska krenula u brutalne napade na

Hrvatsku. Tuđman konstatira:

Cijela godina 1993. obilježena je snažnim napadima srpske vojske iz

Benkovca, Knina i Obrovca duž južne hrvatske obale. To je spriječilo sav

normalan promet duž Jadranske magistrale, ostavljajući otvoren samo

morski put za opskrbu civilnoga stanovništva Dubrovnika i drugih obalnih

gradova i otoka. Trebala je cijela godina da se nakon Operacije

Maslenica ponovno otvori kopneni put. Srbi su bili uništili glavni most.

Tako je Hrvatska sastavila pontonski most i počela izgradnju stalnoga

mosta.

General Rajko Rakić, zapovjednik Splitskoga korpusa, smiješi se ponosno dok

govori o generalu Anti Gotovini:

Generala Antu Gotovinu nisam poznavao do njegova dolaska na mjesto

novog zapovjednika Operacijske zone Split. Izgledao je mlado,

energično i bezbrižno. Vidjeli smo pred sobom mlada čovjeka s novim

idejama. Preuzimajući zapovjedništvo od svojeg prethodnika, rekao je:

„Došao sam osloboditi Knin i znam kako ću to učiniti.“ Bila je to izjava

koju smo najmanje očekivali, ali najviše željeli. Pitao sam se tada kako

taj zapovjednik planira osloboditi Knin.

21. siječnja 1993. načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko, pojavio se

u stožeru. Pregledao je sve planove i rekao: „Ja ću odlučiti kada će točno

početi ova vojna operacija.“ General Rakić nastavlja:

Tijekom sljedećih četiri-pet dana ofenzivnih operacija hrvatska je

vojska oslobodila okolicu Zadra, područje blizu Obrovca i zračnu luku

Zemunik. To je omogućilo nastavak operacija razminiranja i oslobođenja

sela Škabrnja gdje su Srbi masakrirali cijelo civilno stanovništvo.

Zapadne države, na čelu s Velikom Britanijom, nisu bile sklone dopustiti da

pontonski most bude u službi UNPROFOR-a. Čak su prijetile sankcijama preko

Vijeća sigurnosti, ali general Gotovina je bio uporan. Posjetio je zapovjednika

UNPROFOR-a i osobno ga proveo preko mosta. To je snimila služba Hrvatske

televizije. Gotovina je najavio: „Ako zapovjednik UNPROFOR-a može preko

mosta, svim njegovim trupama koje idu na jug prema Dubrovniku te Bosni i

Hercegovini treba također dopustiti da se njime služe.“ I od toga trenutka dalje

UNPROFOR se služio pontonskim mostom.

Tuđman objašnjava da su se odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih Država

mijenjali i razvijali tijekom rata:

Službena suradnja između Hrvatske i Sjedinjenih Država odvijala se na

dvije razine — vojnoj i političkoj. Odnos između vojnih i obavještajnih

službi bio je izvrstan. Amerika je pružila pomoć u obuci i ustroju

Hrvatske vojske. Američki dronovi korišteni su za skupljanje

informacija. Suradnja na političkoj razini bila je složenija zbog

unutarnjih sporova u NATO-u i suprotstavljenih interesa nekih članica

Europske Unije. Godine 1994. Sjedinjene Države su sve jasnije

razumijevale stanje u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini; ponudile su

veliku političku podršku Hrvatskoj, prepoznajući da je Hrvatska slijedila

politiku u skladu s međunarodnim zakonima. Predsjednik Tuđman sastao

se barem u osam prigoda s američkim predsjednikom Billom Clintonom

(intervju, kolovoz 2013).

Povjesničar Mate Kovačević podsjeća nas:

Britanska i francuska diplomatska politika podupirala je opstanak

Jugoslavije kao jedinstvene države ili kao skupine srpskih država koje će

nastati na okupiranim dijelovima Hrvatske te Bosne i Hercegovine

(intervju, rujan 2013).

Tu đman u svojem intervjuu konstatira:

Nakon tri godine mandata UNPROFOR-a ništa se nije ostvarilo. Republika

Hrvatska odlučila je okončati misiju. U razgovoru između predsjednika

Tuđmana i američkoga podpredsjednika Ala Gorea u Kopenhagenu,

postignut je sporazum da snage Ujedinjenih Naroda napuste hrvatski

teritorij. Ta rezolucija bila je naznaka dobrih odnosa između Amerike i

Hrvatske.

General Rakić u intervjuu izvješćuje:

U studenom 1994. načelnik stožera, general Janko Bobetko, održao je

sastanak u Splitu koji je trajao čitav dan. General je bio vrlo temeljit,

svjestan zapovjednik, zanimao se za svaku pojedinost Operacije

Maslenica. Želio je da stanje na fronti od Velebita do Dinare ostane

stabilno. Tražio je točne informacije kako o vojnoj strategiji i

sredstvima, tako i o vremenskom rasporedu operacije.

Zbog oštrih zimskih uvjeta i niskih temperatura, hrvatski vojnici nisu mogli

ostati na Dinari duže vrijeme. Postrojbe 4. gardijske brigade, 114. brigade i

pomoćne 6. domobranske pukovnije stigle su u dogovorenim razmacima; njima

nije bio dopušten boravak dulji od tri do pet dana. Nekoliko elitnih vojnika

pokušalo je dulje ostati, ali umrli su od izloženosti pogibli. Preminuli su na licu

mjesta.

General Rakić u intervjuu potvrđuje:

Morali smo također izgraditi drvene kuće koje su helikopteri Hrvatske

vojske prevezli na Dinaru tako da su vojnici imali sklonište koje će im

omogućiti da izdrže one uvjete. Tijekom cijelog rata na Dinari i

Livanjskom polju postojalo je pozitivno suparništvo između brigada

Hrvatske vojske. One su se međusobno natjecale koja može osloboditi

više okupiranog teritorija. General Gotovina, općenito govoreći, uvijek

je iskorištavao prednost prijašnjeg iskustva.

General Josip Čuletić, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva 1996-2001,

kaže:

Helikopterske jedinice iz Zemunika odigrale su ključnu ulogu u svim

borbama oko planine Dinare. Helikopteri su letjeli do ponoći,

skupljajući ranjene vojnike iz područja borbe i prevozeći opskrbu.

Generalal Rakić objašnjava:

Bez njihove podrške bila bi to nemoguća zadaća. Hrvatsko ratno

zrakoplovstvo nikada prije nije obavljalo takve misije. Hrabrost i

junaštvo tih pilota zaslužuje priznanje i veliku pohvalu.

Zimska vojna operacija 1994. započela je usred velike mećave što je otežavalo

odrediti visinu na polju. Oluja je trajala osam dana. Operacija nije počela na

klasičan način frontalnim napadom. Umjesto toga hrvatske specijalne snage

ubacile su se iza neprijateljskih linija i spremale napad iz neprijateljskog

zaleđa. Tako su Hrvati krenuli u napad služeći se taktikom diverzije i zatim

udarili iz višestrukih smjerova. Napadima i povlačenjem do sljedećeg cilja

iznenadili su neprijatelja i omogućili postizanje potpune pobjede. Trebalo je

gotovo osam mjeseci teške borbe da se oslobodi to močvarno područje.

Američki veleposlanik izvješćuje u intervjuu:

Bio sam pozvan da odletim dolje na sastanak koji se održavao između

Izetbegovića i Tuđmana zajedno s njihovim najvišim dužnosnicima u

Splitu. To je bio vrlo kritičan sastanak. Sklopili su sporazum o

zajedničkim vojnim akcijama u Bosni. Nisam bio izravno uključen u te

pregovore, ali sam razgovarao s Miomirom Žužulom koji je u to vrijeme

bio hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama i blizak Tuđmanov

savjetnik. Predložio sam mu da u zajedničku deklaraciju uđe navod da

„Bosna i Hercegovina zahtijeva pomoć Hrvatske u obrani Bosne“. Zašto

je taj navod bio važan? Zato što bi se pred međunarodnim zakonom

opravdalo izravno vojno miješanje Hrvatske u Bosni. Zato što prema

međunarodnim zakonom, naravno, ne možete stupiti na teritorij druge

države ako niste pozvani. A ovo je bio poziv, i to poziv utemeljen na

bitnom pravu o samoobrani u Povelji Ujedinjenih Naroda. Tako je to ušlo

u deklaraciju. Već se naziralo da bi to moglo okončati rat u Bosni i

spasiti Bihać. Ondje je bilo 160.000 stanovnika, od kojih bi se barem

40.000 muškaraca i dječaka izvrgnulo opasnosti da budu masakrirani.

Pobjedonosna vojna Operacija Bljesak u zapadnoj Slavoniji uništila je čitav

korpus srpske vojske. Ta pobjeda uvelike je podignula moral hrvatskih vojnika

na planini Dinari.

General Rakić u intervjuu konstatira:

Nakon svake izgubljene bitke srpska vojska je provodila razne odmazde

nad hrvatskim civilima u Kninu, Banja Luci i drugim mjestima diljem

Bosne i Hercegovine. U mnogo slučajeva razorene su crkve. U selu

Presnače Srbi su ubili katoličkog svećenika i časnu sestru; biskup

Komarica je započeo štrajk glađu u znak prosvjeda protiv toga

zvjerstva. Sve pobjede Hrvatske vojske omogućila je Splitska

deklaracija. Činilo se da se ništa ne može učiniti bez Hrvatske vojske.

Kad govorim o generalu Gotovini, moram reći da je u vojne operacije

ulagao cijelo svoje biće, svoj duh, svoje srce. Bio je uistinu pravi

zapovjednik koji je živio među svojim vojnicima.

Usred hrvatskih vojnih upjeha, predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija

Izetbegović, poslao je čestitku predsjedniku Tuđmanu s pozivom da oslobodi

Sarajevo koje je bilo pod opsadom srpske vojske.

Prema Galbraitovim riječima u travnju 2019,

Postojala je sve veća zabrinutost da je srpski plan bio podijeliti

Sarajevo, zapravo odsjeći središte grada od zračne luke. To je dovelo do

prvih zračnih udara NATO-a, kad su Srbi odgovorili uzimajući mirovne

snage Ujedinjenih Naroda kao taoce, zapravo vežući neke od njih

lancima na mjestima koja su mogla biti bombardirana. Hoću reći, to je

bio pravi zločin prema međunarodnim zakonima. Ali zbog toga su

Ujedinjeni Narodi bili neskloni odobriti zračne udare NATO-a, a NATO

nesklon da ih poduzima. Zapravo, postojala je tajna nagodba između

generala Ujedinjenih Naroda i Srba da ne će biti bombardiranja i Srbi su

to prihvatili kao zeleno svjetlo da očiste kartu Bosne i „zauzmu“ sve

sigurnosne zone.

Prema riječima povjesničara Kovačevića,

Nakon potpisivanja Splitske deklaracije između Tuđmana i Izetbegovića,

iznenada se pojavila elitna britanska trupa u području Tomislavgrada.

Njihova je namjera bila okupirati zonu oko planine Dinare da bi

zaustavili napredovanje hrvatskih borbenih snaga prema Kninu. Na

sreću, Britanci su bili prisiljeni napustiti to područje. Svi smo pomislili:

„Krasan pokušaj.“

Povjesničar Nazor ovako opisuje kritično stanje:

Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu bila je u punom zamahu. Snage

Bosne i Hercegovine nisu bile sposobne uspostaviti uspješnu obranu. Da

im Hrvatska vojska nije pritekla u pomoć, cijelu Bosnu i Hercegovinu

okupirala bi srpska vojska.

„Ljudski gubitci bili su golemi“, kaže Jakob Bienenfeld, predsjednik Židovske

vjerske zajednice „Bet Israel” u Hrvatskoj.

Rat između Bošnjaka i Srba bio je nesmiljen. Vjerujem da je poginulo

između 250.000 i 300.000 ljudi. Rat je bio primitivan i krvav. Ali

Hrvatska je odgovorila nudeći utočište Židovima i Muslimanima.

Povjesničar Nazor nastavlja:

Za vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatsku je

prebjeglo barem 200.000 Bošnjaka kojima su Hrvati spasili život kad su

bili prisiljeni pobjeći iz vlastite zemlje pred srpskim vojnicima. Hrvatska

država ih je primila. I to je također značajan sastavni dio uloge koju je

Hrvatska odigrala u obrani Bosne i Hercegovine.

Gospodin Bienenfeld objašnjava:

Mene je izabralo Vijeće židovske zajednice da izbavimo Židove iz

opsjednutog Sarajeva. Ne bismo smjeli zaboraviti da je najveća pomoć

u tim naporima došla izravno od hrvatskoga ministra obrane Gojka

Šuška, generala Praljka i Hrvatske vojske. Bio je to rat u kojem su Židovi

trpjeli zajedno sa hrvatskim narodom zbog srpske agresije. Židovska

zajednica u Hrvatskoj bila je stavljena pod zaštitu cijelog hrvatskoga

političkog vodstva na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i

ministrom obrane Gojkom Šuškom. Tijekom rata hrvatski je narod

pokazao veliku brigu za židovsko pučanstvo, što je očevidno iz činjenice

da je Hrvatska država ponudila hrvatsko državljanstvo svim Židovima iz

Bosne i Hercegovine. To je značilo da je svatko od nas koji smo došli u

Hrvatsku bio srdačno dočekan. To je našoj židovskoj zajednici pružilo

veliko povjerenje u Hrvatsku državu. U ovom ratu Hrvatska može biti

veoma ponosna na svoje postupanje prema židovskom narodu.

Bienenfeld aludira na razdoblje Drugoga svjetskog rata kada je Nezavisna

Država Hrvatska, pod Pavelićevom vlašću, a pod pritiskom Njemačke, prihvatila

rasne zakone koji su diskriminirali Židove što je dovelo do njihova uhićenja ili

deportiranja.

Dr. Dinko Čutura, povjesničar i ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva, opisuje

početni odgovor Ujedinjenih Naroda na masovnu humanitarnu tragediju:

Godine 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda uspostavilo je šest

sigurnosnih zona u Bosni i Hercegovini. To su bila područja Sarajeva,

Srebrenice, Žepe, Tuzle, Goražda i Bihaća. Od međunarodnih snaga u

Bosni i Hercegovini zahtijevalo se da se njihova vojska posveti

uspostavljanju mira i da zatim jamči sigurnost i stabilnost u regiji.

Međutim, to se nije dogodilo. Umjesto toga počinjen je masovni genocid

u Srebrenici 1995 (intervju, rujan 2013).

U Srebrenicu, zaštićenu zonu Ujedinjenih Naroda, prodrla je Jugoslavenska

Narodna Armija, sa srpskom vojskom i četnicima, počinivši genocid nad

muslimanskim pučanstvom. Više od 8.000 bilo je pobijeno tijekom dva dana

pokolja. Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih Naroda rekao

je:

Zbog događaja u Bosni i Hercegovini posljednjih nekoliko tjedana, a

posebice zbog činjenice da su Ujedinjeni Narodi dopustili pad

Srebrenice i Žepe, zajedno s užasnom tragedijom koja je pogodila narod

u tim „sigurnosnim zonama“ koje su bile zaštićene međunarodnim

sporazumima, osjećam dužnost izraziti kako više ne vidim mogućnosti

da nastavim djelovati kao specijalni izvjestitelj u ovo vrijeme. Neke

države, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, prikrivale su i uništavale

dokaze srpskog pokolja nad pučanstvom Srebrenice (Mazowiecki 1995;

Osser & de Saint-Exupery 1995).

Prema Galbraithovim riječima u intervjuu, „Nema dvojbe da je dokaz onoga što

se dogodilo u Srebrenici promijenio razmišljanje u Washingtonu.“

Miomir Žužul, hrvatski veleposlanik u Ujedinjenim Narodima 1993-1996,

objašnjava:

Pad Srebrenice pokazao je potpunu nemoć međunarodne zajednice.

Žalostan zločin genocida od strane Srba koji su za dva dana pobili više

od osam tisuća stanovnika bio je drugi najgori i najveći zločin u Europi

poslije Drugoga svjetskog rata (intervju, rujan 2013).

Galbraith nastavlja:

Ali Mladić, kao Mladić, doista zločinac, sadist i okrutan čovjek, nije bio

zadovoljan samim zauzimanjem Srebrenice.

Richard Holbrooke, pomoćnik državnoga sekretara za europska i euroazijska

pitanja 1994-1996, podsjeća nas:

Bilo je i drugih srpskih zvjerstava u tom užasnom mjesecu srpnju 1995.

Srbi su napali muslimansku enklavu Bihać. Washington još nije bio

siguran što bi sljedeće učinio. Hrvatska i njezino vodstvo shvatili su da

će samo moćna vojna akcija prisiliti Srbe da povuku svoju vojsku i

sjednu za mirovni stol (Holbrooke, str. 32)

Bihać je bio pod opsadom srpskih vojnih snaga dvije i pol godine. Iako je Bihać

bio jedna od šest sigurnosnih zona pod zaštitom Ujedinjenih Naroda, njihovih

160.000 žitelja, izbjeglica i prognanih osoba bilo je izloženo oružanim

napadima, gladovanju, pokušajima trovanja i prijetnjama izvršenja genocida,

vjerojatno u većim razmjerima nego u slučaju Srebrenice.

Mario Bujanović, član Hrvatskog vijeća obrane Bosne i Hercegovine za grad

Bihać, izvješćuje:

Grad Bihać bio je okružen srpskim snagama. Prvi dani bili su teški i

neizvjesni. Bilo je mnogo ranjenih. Bihać je bio na rubu opstanka. Grad

Bihać se uspješno branio pod srpskom opsadom jer je dobivao veliku

pomoć iz Hrvatske. Hranu, lijekove i oružje redovito je isporučivalo

Hrvatsko zrakoplovstvo (intervju, kolovoz 2013).

Marijan Mihić, također član Hrvatskog vijeća obrane Bosne i Hercegovine, u

intervjuu na području Bihaća izvijestio je:

Glavno uporište Srba oko Bihaća bila je vojarna Grabska iz koje je

svakoga dana bombardiran grad koji je trpio velika razaranja. Stojimo

na liniji fronte grada Bihaća koju je branio Drugi hrvatski odred na

dužini od četrdeset dva kilometra. Desno od nas bio je gradski vodovod

koji su Srbi uništili. Grad Bihać bio je bez vode (intervju, kolovoz 2013).

Dr. Roman Jurić, također član Hrvatskog vijeća obrane, opisao je stanje stvari:

Život i opstanak tijekom tisuću dvjesta i jednog dana u okruženju i pod

opsadom bilo je teško životno iskustvo koje su građani Bihaća podnijeli

za vrijeme domovinskog i oslobodilačkog rata. To iskustvo uključivalo je

svakodnevno granatiranje, ubijanje, strah za život, gubitak voljenih

osoba, glad, patnju, uništenje tijela i duše (intervju, kolovoz 2013).

Ante Marijanović konstatira:

Tko zna kakva bi bila sudbina Bihaća i gradova u okolici — Velike

Kladuše, Buzima, Cazina i Bosanske Krupe — da nas nije spasila Hrvatska

država i Hrvatska vojska. Vjerojatno bi to bila humanitarna katastrofa s

bezbrojnim žrtvama (intervju, kolovoz 2013).

Bernardo Jurlina, hrvatski ministar u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava,

obitelji i socijalne politike za vrijeme rata, konstatira:

Grad Bihać se uspješno branio pod srpskom obranom jer je primao

veliku pomoć iz Hrvatske. Hranu, lijekove i oružje redovito je

isporučivalo Hrvatsko zrakoplovstvo (intervju, kolovoz 2013).

Prema riječima Emdžada Galijaševića, gradonačelnika Bihaća:

U vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pomoć koja je stizala

iz Hrvatske imala je ključnu važnost za opstanak Bihaća i Cazina. Kao

gradonačelnik Bihaća želio bih izraziti zahvalnost predsjedniku Tuđmanu

i hrvatskom ministru obrane za njihovu potporu bez koje građani ovoga

područja ne bi preživjeli opsadu (intervju, kolovoz 2013).

Dr. Čutura objašnjava:

Teritorij Bihaća i Cazina branili su Peti korpus Armije Bosne i

Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane. Srbi su žestoko napadali to

područje i potpuno ga opkolili. Hrvatsko vijeće obrane uspješno je

držalo liniju fronte od četrdesetak kilometara protiv srpskog napadača.

Kako veleposlanik Galbraith konstatira:

Čak bi gore bilo stanje da su bosanski Srbi i hrvatski Srbi zauzeli Bihać. I

što bi učinili da su to uspjeli? Ako bi učinili isto što su učinili u

Srebrenici, vidjeli bismo četrdeset tisuća ubijenih muškaraca i dječaka.

General Krešimir Ćosić, zamjenik ministra obrane, dodaje:

Godine 1994. američka veleposlanica u Ujedinjenim Narodima,

Madeleine Albright, upozorila je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda i

čitav svijet da je grad Bihać pod srpskom opsadom. Moramo biti

zahvalni njoj i njezinoj hrabrosti u izlaganju o stanju civila koji su

živjeli pod katastrofalnim nehumanim uvjetima (intervju, rujan 2013).

General Dudaković objašnjava:

Poslao sam hitan poziv u pomoć političkim i vojnim vlastima u Zagrebu i

zamolio ih da razumiju kako je stanje s kojim smo se suočavali u Bihaću

bilo žurno i krajnje ozbiljno. Objasnio sam da je potrebno poduzeti

radikalne mjere kako bi se spasilo pučanstvo grada i okolice.

NATO je izvršio zračni napad na srpsku zračnu bazu Udbina. Zapovjednik

UNPROFOR-a, britanski general Rose, suprotstavio se posvemašnjem uništenju

Udbine. Upozorio je Srbe prije napada, dajući Srbima vremena da maknu

zrakoplove iz baze. Samo nekoliko sati nakon napada NATO-a, zračna baza

postala je ponovno operativna i Srbi su nastavili zračne udare na hrvatsko

stanovništvo. General Rose se usprotivio jačanju napada NATO-a na Srbe. Kao

odgovor na napade, Srbi su blokirali sve kontrolne točke za promet civila,

zaustavili letove na sarajevsku zračnu luku, zarobili francuske, kanadske i

ukrajinske vojnike koji su postali taocima, i upotrijebili ih kao ljudski štit da

suzbiju moguće buduće zračne napade NATO-a (vidjeti izvješće Petera Jenningsa

na televiziji ABC, Mirovni promatrači: Kako Ujedinjeni Narodi nisu uspjeli u

Bosni, 1995).

Povjesničar Kovačević potvrđuje:

Dobro je poznato da su u nekoliko slučajeva britanski i francuski piloti

spremno informirali Srbe o svojim preventivnim udarima. Štoviše, bacili

su mnoge bombe u Jadransko more, a ne na određene ciljeve. Samo su

američki piloti točno izvršavali zadane misije. Jednog američkog pilota

oborili su i zarobili Srbi, ali spasio se zahvaljujući hrvatskim

specijalcima.

Miroslav Tuđman objašnjava:

Da bi se razumjelo stanje u Bosni i Hercegovini bitno je istaknuti

neslaganje među svjetskim velikim sila. Postojao je aktivan sukob

između Sjedinjenih Država i drugih članica NATO-a glede vojne

intervencije u Bosni i Hercegovini. Amerikanci su zastupali vojnu

intervenciju, dok su druge članice NATO-a bile protiv toga.

Dr. Davor Marijan potvrđuje Tuđmanov stav:

Međunarodna zajednica nije bila spremna za vojnu akciju. Bila je već

pomirena s padom Bihaća i prihvaćanjem srpske okupacije na 80%

teritorija Bosne i Hercegovine.

Tu đman izvješćuje:

Lord Owen, predsjedatelj Kontaktne skupine koja je nadzirala krizu,

govorio je s hrvatskim i bosanskim predstavnicima. On je izjavio: „Ne

očekujte da ćete preko diplomacije dobiti ono što niste bili sposobni

vojno postići.“

General Rakić se sjeća:

General Gotovina je došao u moj ured i rekao: „Rajko, pripremi mi

vojnu kartu. Napravi plan za napredovanje hrvatskih vojnih snaga prema

Glamoču.“ Pogledao sam ga i rekao mu: „Mogu to učiniti, ali ja sam

profesionalni vojnik i nikada nisam vidio nijednu vojnu operaciju u

povijesti ratovanja s razdijeljenim vlastitim snagama — kad jedan dio

vojske ide na zapad, a drugi na istok.“ General Gotovina je odgovorio:

„Samo napravi to, Rajko. Sve će biti dobro.“ Ja sam odgovorio:

„Generale, ako to uspije, zauzet ćete počasno mjesto u povijesti

ratovanja.“ I tako je bilo!

Predsjednik Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su deklaraciju o primjeni

Washingtonskog sporazuma. Najvažniji dio njihova sastanka bio je sporazum o

vojnoj suradnji. Na temelju toga sporazuma hrvatske su snage krenule u

Operaciju Ljeto 1995. Cilj operacije bio je da se razbije moć srpske vojske i

četnika u području Livna, osvoji Grahovo i Glamoč, i zaustave srpski napadi na

sigurnosnu zonu Bihać. Operacijom Ljeto 1955 stvoreni su uvjeti za drugu vojnu

fazu. Druga vojna faza bit će Operacija Oluja.

Dr. Ivo Lučić, povjesničar i bivši ravnatelj Hrvatske obavještajne službe,

konstatira:

Čim je Hrvatska vojska pobijedila na planini Dinari u zaleđu Knina,

Srbima je postalo jasno da ne mogu dulje držati grad Knin pod

okupacijom. U tim okolnostima Milošević je naredio srpskim vođama u

Kninu da se pripreme za povlačenje iz Knina i da sa sobom povedu cijelo

srpsko stanovništvo (intervju, rujan 2013).

Kako izvješćuje CIA Report: „Vojska Republike Hrvatske iz godine 1995. nije bila

ista vojska kakva je bila 1991. Iskoristila je četverogodišnje razdoblje

postojanja da stvori profesionalnu vojsku od 75.000 ljudi svrstanih u osam

brigada s dodatkom od još 140.000 ljudi u Zboru narodne garde“ (CIA 2002).

General Rakić se sjeća:

General Gotovina došao je na sastanak na Brijunima i stavio kartu pred

predsjednika Tuđmana i generale. Na sastanku se vodila žestoka

rasprava o tome postoje li dovoljne snage da se oslobodi Knin. Gotovina

je bio uvjeren da su njegove postrojbe spremne jer su osam mjeseci

uspješno ratovale na bojišnici i pobijedile u svakoj bitci. Gotovina je

rekao predsjedniku Tuđmanu: „Moji vojnici ne mogu više čekati. Oni

vide Knin pred sobom. Spremni smo napasti, ali potrebna nam je vaša

zapovijed da to učinimo.“ Predsjednik Tuđman je stao kraj Gotovine,

položio ruku na kartu i rekao: „Ovo je pred nama. Svi vi učinite kako

Gotovina preporučuje.“

Vel eposlanik Gal braith objašn java:

Dobio sam poruku, poruku koju sam želio, da kažem Tuđmanu kako

Sjedinjene Države uistinu nemaju prigovora. Pošao sam dolje i posjetio

ga na Brijunima. Moja poruka je bila: „Mi cijenimo vašu voljnost da

prolijete krv i uložite sredstva da bi se prekinula opsada Bihaća. Želimo

vas upozoriti da ne tražite našu pomoć ako stvari ne pođu u dobrom

smjeru. Bit ćete prepušteni sami sebi što uključuje, kako sam

preporučio, važna upozorenja da trebate štititi civilno stanovništvo,

voditi računa o ljudskim pravima i osigurati sve da ne naškodite osoblju

Ujedinjenih Naroda.“ Naravno, Tuđman je to veoma jasno razumio. Iako

sam rekao „Ovo nije zeleno svjetlo“, on je odgovorio „Da, da, to nije

zeleno svjetlo“. Ali to je bilo zeleno svjetlo, naravno, i ja sam to znao,

a znali su i ljudi u Washingtonu.

Stajalište predsjednika Tuđmana bilo je jasno. Hrvatska vojska ne će mirno

promatrati dok Srbi i četnici izvode agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a

UNPROFOR pritom okreće leđa. Međunarodna zajednica bila je odgovorna da

spriječi širenje sukobā, novu tragediju i još više izbjeglica. Hrvatska je u to

vrijeme bila sigurno utočište za 600.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine!

Veleposlanik Galbraith opisuje što se dogodilo:

21. srpnja otišao sam dolje na Brijune na poziv predsjednika Tuđmana

da mu se pridružim na večeri s turskim predsjednikom Demirelom.

Nakon večere ministar obrane Gojko Šušak povukao me u stranu da mi

kaže kako se predsjednik Tuđman odlučio za vojnu akciju kroz Krajinu

da bi se prekinula opsada Bihaća.

4. kolovoza 1995. Hrvatska je vojska počela Operaciju Oluja, vojnu ofenzivu

velikih razmjera na područjima koja su okupirali Srbi (Marijan 2010, str. 76-77).

Operacija Oluja bila je sastavljena od četiri zasebna dijela, označena brojevima

od 1 do 4 koje su dobile razne postrojbe na temelju pojedinačnih područja

odgovornosti. Hrvatska je pokrenula vojsku od 130.000 ljudi (Thomas 2006, str.

55). Predviđalo se da će za provođenje plana trebati četiri do pet dana.

General pukovnik Ante Gotovina bio je zadužen za plan Oluja 4 koji je bio glavni

sastavni dio Operacije Oluja. Uključivao je planinu Dinaru, najgrublji teritorij

odakle će napasti neprijatelja. Pod zapovjedništvom generala pukovnika

Gotovine bio je Splitski korpus koji je brojio 30.000 vojnika. Specijalne snage

bile su raspoređene na planini Velebit pod zapovjedništvom generala pukovnika

Markača. Snagama Gospićkog korpusa od 25.000 vojnika, koji je bio zadužen za

treći dio operacije, zapovijedao je brigadir Norac. Vojskom Karlovačkog korpusa

od 15.000 vojnika zapovijedao je general bojnik Ivan Basarac. Bjelovarskim

korpusom Hrvatske vojske zapovijedao je general bojnik Luka Džanko.

Operacija Oluja počela je u zoru 4. kolovoza 1995. i proglašena je završenom

uvečer 7. kolovoza. Sama operacija uslijedila je nakon neuspješnih pokušaja

mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda i diplomatskih napora da se okonča sukob.

Koordinirani napadi Hrvatskoga zrakoplovstva, izvedeni 4. kolovoza, imali su cilj

prekinuti zapovijedanje srpskom vojskom, nadzor i komunikacije. Tri sata prije

napada Tuđmanov šef kabineta izvijestio je o tome Mirovne snage Ujedinjenih

Naroda da bi se izbjegle civilne žrtve.

Operacija Oluja bila je strateška pobjeda u Bosanskom ratu, djelotvorno je

okončala srpsku opsadu Bihaća i dovela Hrvatsku vojsku, Hrvatsko vijeće obrane

i Armiju Bosne i Hercegovine u položaj da promijeni vojnu ravnotežu snaga u

Bosni i Hercegovini.

Hrvati su brzo zauzeli Knin, srpski administrativni štab. Predviđajući hrvatsko

zazimanje grada, Milošević je naredio da u slučaju hrvatske vojne akcije civilno

stanovništvo mora otići i uputiti se u Srbiju. Gotovo 200.000 Srba poslušalo je

njegovu direktivu. Srpski politički vođe vjerovali su da će se masovni egzodus

civila smatrati znakom kršenja međunarodnih zakona (Marijan 2010, str.

160-169).

Operacija Oluja imala je silan utjecaj na rat u Bosni, osobito kad je bio

oslobođen grad Bihać i bila poražena srpska vojska. Sto šezdeset tisuća

iscrpljenih, potresenih i izgladnjelih stanovnika grada Bihaća pozdravilo je svoje

hrvatske osloboditelje. Oluja je bila posljednja velika bitka u Hrvatskom ratu za

neovisnost i glavni faktor okončanja rata u Bosni. Bila je to odlučna pobjeda

Hrvatske vojske koja je na fronti od 670 kilometara napala srpsku vojsku. Bitka

je povedena da se opet uspostavi hrvatski nadzor nad teritorijem od 11.500

četvornih kilometara, što predstavlja 18,4% Hrvatske.

Čutura zaključuje:

Operacija Oluja bila je dobro planirana. Pokretanje tenkova preko

planinskoga lanca Dinare i njihov silazak u grad Knin predstavljaju

vrhunac umijeća modernog ratovanja. Nigdje u bitci bilo kada u vojnoj

povijesti nisu se tenkovi pojavili iz smjera odakle se nisu očekivali, kao

što je bilo ovdje. Operacija Oluja se sada proučava na vojnim

akademijama u cijelom svijetu, uključujući ugledni West Point.

Kako je američki general James Mattis rekao hrvatskom ministru obrane u

Pentagonu 2018: „Oluja je operacija koja se proučava u američkoj vojsci da se

pokaže kako dobro vođena, dobro uvježbana snaga s dobrim političkim

vodstvom može promijeniti tijek povijesti. Mi visoko poštujemo našega

prijatelja i saveznika. Hrvatska je malena zemlja, ali udara snagom iznad svoje

težine, kako mi kažemo, boksa iznad svoje težine“ (Mattis, 12. srpnja 2017;

Vukić 2017).

General Rakić ponosno izjavljuje:

Operacija Oluja vodila se na fronti dugoj 640 kilometara. Pokrivala je

11.000 četvornih kilometara okupiranoga hrvatskog teritorija. Hrvatska

je vojska potpuno oslobodila to područje za četiri dana. Bila su dva

osnovna vojna cilja. Jedan je bio stići na Kninsku tvrđavu, drugi je bio

osloboditi grad Bihać. Oba su postignuta u rekordnom vremenu.

Povjesničar Nazor zaključuje:

Oluja se ne smije jednostavno promatrati kao vojna operacija koja je

najviše oslobodila Hrvatsku, nego također kao operacija koja je imala

humanitarni karakter, jer je spasila stanovništvo Bihaća od gotovo

sigurnog genocida. Operacija je omogućila međunarodnoj zajednici da

spasi čast nakon katastrofa u Srebrenici i Prijedoru kad su snage

Ujedinjenih Naroda pasivno stajale dok su tisuće civila bili masakrirani.

Da su srpske snage ušle u Bihać, dogodio bi se genocid daleko većih

razmjera nego u Srebrenici. Zahvaljujući Operaciji Oluja, i trima

bitkama koje su za njom slijedile, srpska vojska je poražena i napokon

su uspostavljeni uvjeti da počne mirovni proces. Daytonski sporazum,

koji je potpisan u Sjedinjenim Državama i potvrđen u Parizu, bio je

rezultat mirovnih pregovora kojima je završio rat. Nažalost, jedan od

uvjeta Daytonskoga sporazuma bilo je davanje više od 49% bosanskoga

teritorija Srbima.

Ovo je Galbraithova promišljena prosudba:

Operacija Oluja je bila prekretnica u ratovima bivše Jugoslavije,

prekretnica hrvatskoga rata koji je počeo 1991. i rata u Bosni. Ona je

predstavljala odlučan poraz srpske strane u sukobu, strane koja

započela rat; ona je poslije toga za nekoliko mjeseci dovela do mirovnih

sporazuma kojima je završen rat, to jest, do Erdutskoga sporazuma koji

je okončao rat u Hrvatskoj i omogućio mirnu reintegraciju posljednjeg

komada teritorija pod srpskom okupacijom, uključujući Vukovar, i doveo

do Daytonskog sporazuma kojim je završen rat u Bosni.

Prema riječima dr. Langa:

Kad je Hrvatska vojska oslobodila Bihać, došao sam u taj grad istoga

dana. Međunarodne snage bile su potpuno zbunjene i nisu znale što bi

učinile. Nijedan jedini incident nije se dogodio u Kninskoj bolnici nakon

ulaska Hrvatske vojske, za razliku od Vukovarske bolnice koju je

potpuno razorila srpska vojska i pobila njezine bolesnike u masovnom

pokolju na Ovčari.

Višnja Starešina, dopisnica s Haškoga suda, objašnjava:

Glavnina međunarodne diplomatske zajednice pozdravila je Operaciju

Oluja, priznajući je kao jedino rješenje završetka rata u Bosni i

Hercegovini. Međutim, protiv nje su bili britanski diplomati i zemlje

povezane s britanskom krunom. Naši diplomati i novinari dobili su

čestitke u Ženevi. Čak je i osoblje Haškog suda ispijanjem šampanjca

pozdravilo Operaciju Oluja i njezin uspješan završetak (intervju,

kolovoz 2013).

Žužul nas podsjeća:

Da nije bila izvedena Operacija Oluja, više od 40.000 ljudi bilo bi

pobijeno u genocidu. Snage Ujedinjenih Naroda ništa ne bi učinile da to

spriječe. Genocid se dogodio u Ruandi, u Vukovaru, zatim u Srebrenici,

a Ujedinjeni Narodi su samo stajali i šutke promatrali. Svijet nije bio

sposoban suočiti se sa genocidom. Operacija Oluja je prva vojna

intervencija u povijesti čovječanstva koja je spriječila genocid.

General Dudaković se slaže:

Vrijednost Daytonskoga sporazuma bila je u tome što je zaustavljeno

ubijanje i užasni rat. Operacija Oluja porazila je srpsku vojsku. Oluja je

oslobodila zapadnu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, Daytonskim

sporazumom stvorena je nažalost Republika Srpska. Ta republika nastala

je etničkim čišćenjem i užasnim ratnim zločinima, pod vodstvom

zločinaca koji su osuđeni na Međunarodnom Haškom sudu.

Povjesničar Kovačević tuži se:

Nažalost, po Daytonskom sporazumu Bosna i Hercegovina je bila

podijeljena, dajući 51% teritorija Bošnjacima i Hrvatima, a 49%

bosanskim Srbima.

Galbraith odgovara na tu kritiku:

Usprkos svim kritikama na račun Daytonskoga sporazuma, on nikada nije

bio zamišljen kao strateški plan za organizaciju zemlje. Bio je zamišljen

kao sredstvo okončanja rata, i mjeren tim standardom, on je

predstavljao uspjeh.

Tu đman dodaje:

Nakon Daytonskoga sporazuma 100.000 Srba dragovoljno je napustilo

Sarajevo, 27.000 njih je napustilo Hrvatsku u pratnji američkoga

veleposlanika, a između 50.000 i 80.000 ih je napustilo istočni dio

Hrvatske kad su shvatili da ta područja nikada ne će postati dijelom

Velike Srbije.

Dudaković izražava žaljenje:

Žao mi je što nismo oslobodili Banja Luku. Dijeljenje Bosne i

Hercegovine popola stvorilo je nerješivu političku krizu. Zbog toga sada

imamo borbu za prevlast bez ikakve mogućnosti dogovora.

Gotovo dvadeset pet godina nakon rata, u intervjuu koji duboko otkriva stvari,

Galbraith konstatira:

Poraz Banja Luke bio bi odlučan poraz fašističkoga režima bosanskih Srba

koji su bili upleteni u genocid i masovna ubijanja. Ukratko, ne bi bilo

Daytona. Ne bi bilo podjele Bosne. Bio bi to odlučan poraz ubilačke i

fašističke strane. I to je bila teška misija. I na kraju, zbog toga što je to bila

teška misija, Holbrook i ja složili smo se da ćemo se držati uputa koje smo

dobili. Tako smo pošli i rekli Tuđmanu da ne ide dalje, da ne zauzme Banja

Luku. Godinama poslije, čak i danas, pitam se je li to bila pravedna odluka.

6. Zaključci

Kako dr.Lang objašnjava:

Bio sam savjetnik za humanitarna pitanja u vladi predsjednika Tuđmana.

Tu đman je pokazivao izvanredan stupanj razumijevanja i skrbi.

Imenovao je Hebranga ministrom zdravstva, Granića ministrom

izbjeglica i prognanih osoba, a Kostovića ministrom za ratne

zarobljenike i nestale osobe. Nijedna vlada u povijesti nije poduzela

takve protumjere da se suoči s tim problemima. Da smo napisali knjigu

o humanitarnim razmjerima modernog ratovanja 1996, nitko u Hrvatskoj

ne bio bio optužen za ratne zločine. Hrvatska bi bila središte svjetske

pozornosti za dobročinstva (intervju, rujan 2013).

Čutura tvrdi:

Hrvatska vojska učinila je ono što je međunarodna zajednica trebala

učiniti. Međunarodna zajednica i Ujedinjeni Narodi nisu obavili svoj

posao da zaštite civilno stanovništvo, što je bila njihova prvenstvena

zadaća. Možda smo ih postidjeli i zbog toga su se naši hrvatski generali

suočili s optužbama na Međunarodnom Haškom Sudu (intervju, kolovoz

2013).

Prema riječima dr. Langa:

Operacija Oluja bila je vojna operacija svjetske klase. Važno je reći da

je ideja o sprječavanju ratnoga zločina genocida došla iz Hrvatske.

Zahvaljujući tome, danas postoji stalni savjetnik za sprječavanje

genocida pri Ujedinjenim Narodima. Idejno i praktično ta ideja proizlazi

iz obrambene strategije Hrvatske vojske; predsjednik Franjo Tuđman

prvi je primijenio načelo sprječavanja i suprotstavljanja genocidnoj

prijetnji u svijetu. Izniman i zapanjujući je taj hrvatski doprinos

sigurnosti u svijetu.

Jakob Bienenfeld tvrdi da je Hrvatska, za razliku od upitna ponašanja u Drugom

svjetskom ratu, bila iznimno svjesna svoje moralne odgovornosti prema

manjinama. Zapravo,

Gojko Šušak, hrvatski ministar obrane, dobio je priznanje međunarodne

židovske organizacije JOIN. Generali Praljak, Gotovina i Tuta odigrali su

veliku ulogu u zaštiti Židova. To je povijesna istina koju treba ponavljati

tisuće puta jer je hrvatski narod pokazao da je vlada, nakon ostvarenja

vlastite države, usvojila visoke standarde u odnosu prema manjinama i

poštivanju ljudskih prava (intervju, rujan 2013).

Akademik Josip Pečarić, profesor matematike, glas je stava većine Hrvata:

Kao nagradu za spašavanje 160.000 ljudi u Bihaću, donošenje mira u

Bosnu i Hercegovinu i završetak rata, svjetske sile optužile su hrvatske

generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, lažno ih tereteći za ratne

zločine. Pravorijek Haškoga suda bio je u početku dugotrajna osuda. To

je jedini slučaj u ljudskoj povijesti da su ljudi koji su branili svoj dom,

spašavali druge, okončali nasilne okupacije, borili se protiv terorista i

stvorili uvjete za mirno rješenje sukoba, kažnjeni zbog toga. Hvala Bogu

da je strašna presuda poništena 2015. i naši su generali potpuno

oslobođeni krivice.

Starešina, dopisnica sa Haškoga suda, tvrdi:

Haški sud je usredotočio optužbe na generala Gotovinu koji je bio

simbol nove Hrvatske vojske. Izgrađena prema zapadnim standardima —

djelotvorna, disciplinirana i proaktivna — Hrvatska vojska pobijedila je

Jugoslavensku Armiju u svim vojnim operacijama. Haški sud zlorabio je

generala Gotovinu kao sredstvo da osudi neovisnu Hrvatsku državu.

U veljači 2015, u zaključku slučaja genocida Hrvatska-Srbija, dvadeset godina

nakon svršetka rata, Međunarodni sud pravde u Haagu odbacio je srpsku tužbu u

kojoj se tvrdilo da je Operacija Oluja značila genocid (BBC News 2015),

odlučivši da Hrvatska nije imala posebnu namjeru iskorijeniti srpsku manjinu u

zemlji (Međunarodni sud pravde 2015, str. 4, 141, 142). Sud je također prihvatio

da je Hrvatska vojska ostavila pristupačne putove za bijeg civila (Međunarodni

sud pravde 2015, str. 131, 139).

Starešina, dopisnica sa Haškoga suda, primjećuje:

Tijekom petogodišnjega rata, napredne snage u svijetu tražile su načine

da se zaustavi srpska agresija i okonča projekt Velike Srbije utemeljen

na etničkom čišćenju i genocidu. Operacija Oluja pokazala je da se

srpska vojna mašinerija može zaustaviti. Teško je bilo i zamisliti da će

zapovjednici Operacije Oluja biti prisiljeni suočiti se s Međunarodnim

haškim sudom iz optuženičke klupe. Optužujući njih, sud nije uspio

pokazati bitnu razliku između agresora, ratnog zločinca, i žrtve koja se

zakonito branila od zločina. On nije uspio optužiti srpske generale koji

su vodili agresivni rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I na kraju,

godine 2015, pravda je pobijedila. Hrvatski generali su oslobođeni

krivice. U ožujku 2019, dvadeset četiri godine poslije događaja,

Apelacijsku sud Ujedinjenih Naroda podržao krivicu Radovana Karadžića

za genocid, bivšeg vođe bosanskih Srba, i povećao mu doživotnu kaznu

zbog njegove uloge u Srebrenici.

Operacija Oluja, najveća europska kopnena bitka poslije Drugoga svjetskog

rata, bila je krunski dragulj hrvatskoga Domovinskog rata. Pokazala je

izvanrednu organizacijsku, taktičku i stratešku blistavost političkog i vojnog

vodstva, koje je spojilo znanost i improvizaciju. Hrvatski vojnici i časnici

pokazali su golemu hrabrost i odlučnost. Njihovi herojski napori bacili su na

koljena Srbiju, što je američki predsjednik Bill Clinton smatrao preduvjetom da

Srbi pristanu doći za mirovni stol. Pukovnik Andrew Leslie, koji je zapovijedao

UN-ovom operacijom za uspostavljanje povjerenja u području Knina, ocijenio je

Operaciju Oluja kao primjer iz udžbenika koji bi dobio „pet plus“ prema

standardima NATO-a (Dunigan 2011, str. 194).

Izvlačeći duboko ganutljive riječi iz Shakespearea, dr. Lang sumira svoj osjećaj

povijesnoga značenja Operacije Oluja:

Hrvati su veoma skromni, ali trebali bi kazivati djeci o svojoj velikoj

pobjedi, o trijumfu nad zlom. Od danas do svršetka svijeta, hrvatski

vojnici pamtit će se kao „nas malo, nas malo sretnih, nas šačica braće“.

Zastupnik Miroslav Tuđman, sin predsjednika Tuđmana, konstatira:

Kao što je predsjednik Franjo Tuđman tako spremno rekao nakon

završetka Operacije Oluja: „Na današnji dan možemo reći da je

Hrvatska prestala nositi svoj povijesni križ. Nije riječ jednostavno o

oslobođenju teritorija, nego o stvaranju temelja za slobodnu i neovisnu

Hrvatsku u budućim stoljećima.“

U svjetlu sve veće nestabilnosti na Zapadnom Balkanu, postoji široka podrška za

smanjenje ruskog utjecaja u regiji, za jačanje veza s pouzdanim saveznicima i

za objedinjavanje iskusnih diplomatskih, političkih i vojnih stručnjaka da se

suoče s prijetnjama miru u cijeloj Jugoistočnoj Europi i usmjere se prema

inicijativama demokratske vanjske politike.

References

Alasuutari, Pertti (2010). The Rise and Relevance of Qualitative Research. International Journal of

Social Research Methodology. 13 (2): 139-155. https://doi.org/10.1080/13645570902966056

Armatta, Judith (2010). Twilight of impunity: The war crimes trial of Slobodan Milosevic. Durham,

North Carolina: Duke University Press. https://doi.org/10.1215/9780822391791

Banac, Ivo (1988). With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism. Cornell

University Press, p. 4; ISBN 0-8014-2186-1. https://doi.org/10.7591/9781501720833

BBC News, UN Court Dismisses Croatia and Serbia Genocide Claims. BBC News. London, England. 3

February 2015.

Beljo, A. (ed.) (1998) Greater Serbia: From ideology to aggression. Zagreb: Croatian Information

Centre.

Available at http://www.hic.hr/books/greatserbia/index.htm [Accessed 30 April 2020]

Beljo, A. (1995). Yu-genocide: Bleiburg, death marches, UDBA (Yugoslav Secret Police). Toronto: Northern

Tribu n e Publishing.

Beljo, A. (1985). Yugoslavia genocide: A documented analysis. Toronto: Northern Tri b une Publishing.

Bethlehem, D. and Weller, M. (1997). The Yugoslav crisis in international law. Cambridge: Cambridge

University Press.

Bosworth, Richard J.B. (2005). Mussolini's Italy. New Work: Allen Lane.

Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan battlegrounds: A

military history of the Yugoslav conflict, 1990-1995. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency.

OCLC 50396958.

Charlton, Thomas L.; Myers, Lois E.; Sharpless, Rebecca (Eds.) (2007). History of oral

history: Foundations and methodology. Lanham, MD: Altamira Press.

Cohen, P. (1992). The U.S. Role in Catalyzing and Sustaining Serbian Aggression, Report to Clinton-Gore

Trans i tion Team, [online] December 17, 1992. Available at:

http://www.siliconinvestor.com/readmsgs.aspx?subjectid=26815&msgnum=3655&batchsize=10&bat

chtype=Next [Accessed 20 August 2020].

Cohen, Philip J. and Riesman, David (1996). Serbia's secret war: Propaganda and the deceit of history.

Texas A&M University Press.

Croatian Viewpoint (2008). 80th Anniversary of Serbian Assassination of Croatian MPs in Belgrade.

Available at: http://croatianviewpoint.com/HousingFrameOne. php?

ShowThisPage=AssassinationOfCroatianMPsIn1928 [Accessed 25 July 2020]

Deutschland Military Tribunal (1950). Trials of war criminals before the Nuernberg Military Tribunals

under Control Council Law no. 10 : Nuernberg Oct. 1946 – April 1949 Vol. 11 The High Command

case. The Hostage case. Case 12. US v. von Leeb. Case 7. US v. List. Washington, D.C.: United

States Government Printing Office. OCLC 247746272.

Dunigan, Molly (2011). Victory for hire: Private security companies' impact on military effectiveness.

Palo Alto, California: Stanford University Press. https://doi.org/10.1515/9780804777414

Epstein, J. (1973). Operation Keelhaul : The story of forced repatriation from 1944 to the present.

Old Greenwich, Connecticut: Devin-Adair.

Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. p. 429.

ABC- CLIO; ISBN 1-57607-800-0.

Galbraith, Peter W. (2006). Negotiating Peace in Croatia: A Personal Account of the Road to Erdut. In

Brad K. Blitz (ed.). War and change in the Balkans: Nationalism, conflict and cooperation.

Cambridge, England: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-67773-8.

Geiger, V. (2013). Human Losses of Croats in World War II and the Immediate Postwar Period Caused by

the Chetniks (Yugoslav Army in the Fatherland) and the Partisans (People's Liberation Army and the

Partisan Detachment of Yugoslavia/Yugoslav Army) and the Yugoslav Communist Authorities:

Numerical Indicators. Review of Croatian History. Croatian Institute of History. 8 (1) pp. 77–121

[online] Available at: https://hrcak.srce.hr/103223?lang=en [Accessed 6 March 2020].

Glenny, Misha (2001). The Balkans: Nationalism, war, and the Great Powers 1804-1999, London: Penguin

Books.

Grahek-Ravančić, M. (2006). Controversies about the Croatian Victims at Bleiburg. Review of Croatian

History 2/1, pp. 27 - 46. Available at: http://docplayer.net/27204513-Controversies-about-

thecroatian- victims-at-bleiburg-and-in-death-marches.html [Accessed: 1 June 2020].

Graubard, Stephen R. (1993). Exit from Communism. p. 153. New Brunswick: Tran s acti o n Publishers.

ISBN 1-56000-694-3.

Hoare, Marko Attila (2010). The War of Yugoslav Succession. In Ramet, Sabrina P. (ed.).Central and

Southeast European politics since 1989. Cambridge, England: Cambridge University Press.

pp. 111–136. https://doi.org/10.1017/CBO9780511803185.010

Holbrooke, Richard (1999). To End a War. New York: Modern Library. ISBN 978-0-375-75360-2. 
International Court of Justice (2015). Application of the Convention on the Prevention and Punishment of 
the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia). The Hague: International Court of Justice. Archived from 
the original  (PDF) on 12 July 2020. 
Jareb, J. and Omrčanin,  I. (1977-1978). The  End  of the Croatian Army at Bleiburg, Austria in May  1945 
According to  English  Military Documents, Journal of Croatian  Studies,  Vo l.  XVIII-XIX. https://
doi.org/10.5840/jcroatstud1977/7818/197 
Jennings,  Peter  (1995).  The  Peacekeepers:  How  the  U.N.  Failed  in  Bosnia.  04/24/1995  [Accessed  at: 
https://www.youtube.com/watch?v=j2JErUZRLRE&t=5s] 
Knez, Nikola (2019). Operation Storm. Texas & Zagreb: iFilms LLC and The Croatian Film  Institute.ISBN- 
13-978-0-9793254-2-7 [Accessed at 
https://www.youtube.com/watch?v=yZcQAY48CJs&feature=youtu.be and at 
https://www.youtube.com/watch?v=nKoUo8vzRnc] Approximately 157,000 views November 4, 
2020. 
Kulundžić, Zvonimir (1967). Atentat na Stjepana Radića. Zagreb: 
Stvarnost. London Times (22 June 1928). The Belgrade Shootings—Croat 
Anger. 
London Times (22 June 1928). Tragedy in Belgrade. 
Marijan, Davor (2010). Storm. Zagreb, Croatia: Croatian Memorial Documentation Centre of the Homeland 
War of the Government of Croatia. ISBN 978-953-7439-25-5. 
Mattis,  James  (July  12,  2017).  Remarks  by  Secretary  Mattis  in  an  Honor  Cordon  Welcoming  Croatian 
Defense  Minister  Damir  Krsticević  to  the  Pentagon.  U.S.  Department  of  Defense.  Available  at: 
https://www.defense.gov/Newsroom/Transcripts/Transcript/ Article/1245735/remarks-by-
secretary- mattis-in-an-honor-cordon-welcoming-croatian-defense-minis/ [Accessed 8 January 
2020]. 
Mazowiecki,  Tadeusz  (September  21,  1995).  A  Letter  of  Resignation.  The  New  York  Review  of  Books 
[Accessed on  8  October 2020 at: https://www.nybooks.com/articles/1995/09/21/a-letter-of- 
resignation/ 
McClellan,  Dorothy  and  Knez,  Nikola  (2016).  Prosecuting  Rape,  Sexual  Enslavement,  and  Genocide  in 
Time of War:  Southeastern  Europe 1991-1995, International Journal of  Social  Sciences,  Vol. 5, 
No. 4, pp. 79-102. https://doi.org/10.20472/SS2016.5.4.005 
McClellan,  Dorothy  and  Knez,  Nikola  (2018).  Post-World  War  II  Forced  Repatriations  to  Yugoslavia: 
Genocide's  Legacy  for  Democratic  Nation  Building,  International  Journal  of  Social  Sciences,  Vol. 
VII, No. 2 pp. 62-91. https://doi.org/10.20472/SS2018.7.2.004 
Meštrović,  Stjepan  Gabriel  (1996).  Genocide  after  emotion:  The  postemotional  Balkan  War. 
Routledge. Mužić, Ivan (1991). Pavelić I Stepinac. Split: Logos. 
National Archives, Holocaust Era Assets.  RG  84:  Yugoslavia.  State  Department and  Foreign  Affairs 
Records of the  Foreign    Service  Posts    [Accessed  August  2020 at 
https://www.archives.gov/research/holocaust/finding-aid/civilian/rg-84- 

yugoslavia.html#:~:text=King%20Peter%20and%20his%20ministers%20went%20to%20London,Ger

mans%20were%20communists%20led%20by%20partisan%20leader%20Tito.]

The New Yor k Times (6 May 1931). Einstein Accuses Yugoslavian Rulers in Savant's Murder.

Osser, Bernard and de Saint-Exupery, Patrick (September 21, 1995). The UN’s Failure: An Interview with

Tadeusz Mazowiecki translated from the French by Mark Romano. The New Yor k Review of Books.

[Accessed 8 October 2020 at https://www.nybooks.com/articles/1995/09/21/the-uns-failure-an-

interview-with-tadeusz- mazowiec/

#:~:text=In%201989%20Tadeusz%20Mazowiecki%2C%20a%20founding%20member%2

0of,Commission%20on%20Human%20Rights%20in%20the%20Yugoslavian%20conflict.]

Pavlowitch, Stevan . (2008). Hitler's new disorder: The Second World War in Yugoslavia. New Yo r k :

Columbia University Press.

Pinter, Z. (2018). Roman Leljak--Istrazivac Koji je Zaduzio Hrvate [An Investigator Who Has Overwhelmed

Croatians]. Croative Kultura i Politika [online] Available at: https://croative.net/roman-

leljakistrazivac- zaduzio-hrvate/ [Accessed 23 April 2020].

Prcela, J. and Guldescu, S. (eds.) (1970). Operation slaughterhouse: Eyewitness accounts of postwar

massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.

Prcela, J. and Guldescu, S. (eds.) (1995). Operation slaughterhouse: Eyewitness accounts of postwar

massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.

Prcela, J. and Živić, D. (2001). Hrvatski holokaust [Croatian Holocaust] (in Croatian). Zagreb:

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika.

Ramet, Sabrina (2006). The three Yugoslavias: State-building and legitimation, 1918-2005. New

York: Indiana University Press.

Redžić, Enver (2005). Bosnia and Herzegovina in the Second World War. Abingdon: Frank Cass. https://

doi.org/10.4324/9780203309513

Reuters (19 August 1990). Roads Sealed as Yugoslav Unrest Mounts. The New York Times. Roberts,

Walter R. (1973). Tito, Mihailovic, and the Allies, 1941-1945. Rutgers University Press.

Rodogno, Davide (2006). Fascism's European empire: Italian occupation during the Second World War.

Cambridge University Press.

Riley, Jonathon (2010). Decisive battles: From Yorktown to Operation Desert Storm. London, England:

Continuum International Publishing Group.

Starčević, Ante (1999). Izabrani politički spisi. Zagreb: Golden Marketing. (Collected Political Speeches).

Sudetić, Chuck (2 April 1991). Rebel Serbs Complicate Rift on Yugoslav Unity. The New Yor k Ti me s.

Sudetić, Chuck (26 June 1991). 2 Yugoslav States Vote Independence to Press Demands. The New Yo r k

Times.

Sudetić, Chuck (29 June 1991). Conflict in Yugoslavia: 2 Yugoslav States Agree to Suspend Secession

Process. The New Yo rk Times.

Sudetić, Chuck (18 November 1991). Croats Concede Danube Town's Loss. The New York Times.

Sudetić, Chuck (3 January 1992). Yugoslav Factions Agree to U.N. Plan to Halt Civil War.The New York

Times.

Šuljak, N. Dinko (1977). Croatia's Struggle for Independence: A Documentary History. Arcadia, California:

Croatian Information Service.

Thomas, Nigel (2006). The Yugoslav Wars (1): Slovenia & Croatia 1991-1995. Oxford, England: Osprey

Publishing.

Thomas, Nigel; Mikulan, Krunoslav (1995). Axis Forces in Yugoslavia 1941-45: Men-at-arms. Illustrated by

Darko Pavlovic. London: Osprey.

Tolstoy, N. (1986). The minister and the massacres. London: Century Hutchinson Ltd.

Tolstoy, N. (1977). Victims of Ya lta : The secret betrayal. New York: Charles Scribner's Sons.

Tomasevich, Jozo (1975). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: The Chetniks. Stanford: Stanford

University Press.

Tomasevich, Jozo (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 Occupation and collaboration.

Stanford: Stanford University Press.

Vuk ić, Ina (2017). Serbia Forces Croatian Operation Storm into Intense False Memory Battlefield.

Available at: https://projektvelebit.com/serbia-forces-croatian-operation-storm-into-intense-false-

memory- battlefield/ [Accessed 6 January 2020].

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995a). Stjepan Radić: Izabrani politicki Spisi. Opatija: Menora.

(Selected Political Documents).

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995b). Stjepan Radić: Izabrani politicki govori. Opatija: Menora.

(Selected Political Speeches).

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995c). Stjepan Radić: Izabrani politicki katekizam. Opatija: Menora.

(Selected Political Catechism

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995d). Stjepan Radić: Financijalna znanost. Opatija: Menora. (Contemporary

Financial Science).

Yambruš ić, Edward Slavko (2010). Peace at the price of justice and human dignity: Reflections on the

Hague Trib u nal & judicialization of international conflicts. Zagreb: Croatian Cultural Council.

Interviews

Jakob Bienenfeld, President of Bet Israel Congregation of Croatia

Mario Bujanović, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and Herzegovina, city of

Bihać General Kresimir Ćosić, Deputy Minister of Defense

General Atif Dudaković, Commander, Fifth Corps of the Army of Bosnia and Herzegovina (ARBIH)

Peter Galbraith, United States Ambassador to Croatia 1993-1998

Emdzad Galijasević, Mayor of the city of Bihać

Dr. Roman Jurić, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and Herzegovina

Bernardo Jurlina, Croatian Minister of Minister of Labor, Social Welfare and Family, Special Croatian

Envoy to Bihać

Mate Kovacević, Historian and Journalist

Dr. Slobodan Lang, Humanitarian Advisor to Croatian President Tudjman 1993-2000

Dr. Ivo Lucić, Historian and Former Chief of the Croatian Security Information

Service Dr. Davor Marijan, Historian and Veteran

Dr. Ante Marjanović, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and

Herzegovina Marijan Mihić, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and

Herzegovina

Dr. Sc. Ante Nazor, Historian, Director of the Croatian Center of the Homeland

War Dr. Sc. Josip Pecarić, Academician, Professor of Mathematics

General Rajko Rakić, Chief of Staff for General Ante Gotovina's Split

Corps Visnja Starešina, Hague Tr ibun a l Correspondent

Dr. Sc. Miroslav Tudjman, Director of the Croatian Intelligence Agency 1993-2000, currently Member of

Croatian Parliament, and son of former Croatian President Franjo Tudjman

Dr. Edward Slavko Yambrušić, International lawyer, fellow of the Center for the Research of International

Law and International Relations of the Hague Academy

Miomir Žužul, Croatian Ambassador to the United Nations 1993-1996

ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.

Post-World War II Forced Repatriations to Yugoslavia: Genocide's Legacy for Democratic Nation Building

Article

Full-text available

Sep 2018

This paper examines the long-term challenges to democratic nation building that have resulted from the forced repatriation of hundreds of thousands of Croatian civilians and military personnel to Yugoslavia at the end of World War II. Data suggest that violations of the Geneva Conventions led to the death of many of these asylum seekers at the hands of Tito's Partisans in death marches and mass executions. Through analysis of historical documents, newly released evidence of mass graves, and interviews with survivors/witnesses, confessed perpetrators, military officials and scholars, we examine the atrocities in the context of international human rights law, with discussion of subsequent promulgation of protocols for the protection of refugees, asylum seekers, and prisoners of war from crimes against humanity and genocide.

PROSECUTING RAPE, SEXUAL ENSLAVEMENT, AND GENOCIDE IN TIME OF WAR: SOUTHEASTERN EUROPE 1991-1995

Article

Full-text available

Jan 2016

This paper addresses the experiences and concerns of the 20,000-50,000 women who were rapedand sexually enslaved in the war in Southeastern Europe and are still awaiting prosecution of theirvictimizers. Through interviews with survivors and experts, we document the challenges faced bythose seeking official status as victims of war crimes entitled to moral, spiritual, and financialassistance. The paper examines the record of the U.N.'s International Criminal Tribunal for theformer Yugoslavia (ICTY) and the courts of Bosnia-Herzegovina and Croatia in combating impunityfor conflict-related sexual violence by successfully prosecuting the crimes. Our findings suggest thatthe ICTY's application of the concepts of 'joint criminal enterprise' and 'moral equivalency' resulted ina limited record of successful prosecution and an uncertain political future for the region. (PDF) PROSECUTING RAPE, SEXUAL ENSLAVEMENT, AND GENOCIDE IN TIME OF WAR: SOUTHEASTERN EUROPE 1991-1995. Available from: https://www.researchgate.net/publication/310789496_PROSECUTING_RAPE_SEXUAL_ENSLAVEMENT_AND_GENOCIDE_IN_TIME_OF_WAR_SOUTHEASTERN_EUROPE_1991-1995 [accessed Oct 22 2020].

Hitler's New Disorder: The Second World War in YugoslaviaThe Second World War in Yugoslavia

Book

Dec 2020

The history of the Second World War in Yugoslavia was for a long time the preserve of the Communist regime led by Marshal Tito. It was written by those who had battled hard to come out on top of the many-sided war fought across the territory of that Balkan state after the Axis Powers had destroyed it in 1941, just before Hitler's invasion of the USSR. It was an ideological and ethnic war under occupation by rival enemy powers and armies, between many insurgents, armed bands and militias, for the survival of one group, for the elimination of another, for belief in this or that ideology, for a return to an imagined past within the Nazi New Order, or for the reconstruction of a new Yugoslavia on the side of the Allies. In fact, many wars were fought alongside, and under cover of, the Great War waged by the Allies against Hitler's New Order which, in Yugoslavia at least, turned out to be a “new disorder.” Most surviving participants have since told their stories; most archival sources are now available. This book uses them, as well as the works of historians in several languages, to understand what actually happened on the ground. The book poses more questions than it provides answers, as the author attempts a synoptic and chronological analysis of the confused yet interrelated struggles fought in 1941-5, during the short but tragic period of Hitler's failed “New Order,” over the territory that was no longer the Kingdom of Yugoslavia and not yet the Federal Peoples' Republic of Yugoslavia, but that is now definitely “former Yugoslavia.”

Victory for Hire: Private Security Companies’ Impact on Military Effectiveness

Book

Jan 2011

Molly Dunigan

Twilight of Impunity: The War Crimes Trial of Slobodan Milosevic

Book

Jan 2010

Judith Armatta

With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism

Book

Dec 2018

Ivo Banac

Bosnia and Herzegovina in the Second World War

Book

Jan 2005

Five major groups fought one another in Bosnia and Herzegovina during the Second World War: The German and Italian occupiers, the Serbian Chetniks, the Ustasha of the Independent State of Croatia, the Bosnian Muslims, and the Tito-led Partisans. The aims, policies, and actions of each group are examined in light of their own documents and those of rival groups. This work shows how the Partisans prevailed over other groups because of their ideological appeal, superior discipline, and success in winning the support of large numbers of uncommitted Bosnians, particularly the Bosnian Muslims.

The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005

Article

Dec 2007
SLAVIC REV

Operation Keelhaul: The Story of Forced Repatriation from 1944 to the Present.

Article

Dec 1975
SLAVIC REV

War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration

Article

Dec 2003
SLAVIC REV

Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi

Abstract

Recommended publications

Rodoslovlja slavonsko-srijemskog podolca - Hrvatske izvorne pasmine goveda (Geneaology of Slavonian...

Operation Storm-Ending Humanitarian Disaster and Genocide in Southeastern Europe

DEMOKRACIJA, DEMOGRAFIJA I DIJASPORA: IZBORNI LEGITIMITET, KLJUČ ZA HRVATSKU BUDUĆNOST

Democracy, Demography & Diaspora-Electoral Legitimacy, Key to Croatia's Future

Democratic Nation Building