Content uploaded by Dorothy S. McClellan
Author content
All content in this area was uploaded by Dorothy S. McClellan on Sep 06, 2020
Content may be subject to copyright.
POVODOM EUROPSKOG DANA SJEĆANJA NA
ŽRTVE SVIH TOTALITARNIH I AUTORITARNIH REŽIMA, 23. kolovoza
U nekoliko sljedećih nastavaka u Hrvatskom slovu donosimo znanstveni rad, autora Dorothy S.
McClellan i Nikole Kneza, o prisilnim repatrijacijama stotina tisuća hrvatskih civila i vojnika u
Jugoslaviju, na kraju Drugoga svjetskog rata, događaja poznatih kao Bleiburška tragedija i križni
put/ putevi. Rad je djelomično korišten i za scenarij igranog filma Nikole Kneza: Bleiburg:
Titova dozvola za genocid / Bleiburg: Tito's Licens for Genocide. Rad je objavljen u
Međunarodnom časopisu za društvene znanosti / International Journal of Social Sciences.
Međunarodni časopis za društvene znanosti /
International Journal of Social Sciences
PRISILNE REPATRIJACIJE U JUGOSLAVIJU
POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA:
NASLIJEĐE GENOCIDA U DEMOKRATSKOM STVARANJU NACIJE
AUTORI: DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ
Sažetak:
Rad istražuje dugoročne posljedice na demokratski razvoj nacije prouzročen prisilnom
repatrijacijom stotina tisuća hrvatskih civila i vojnoga osoblja u Jugoslaviju na kraju Drugoga
svjetskog rata. Podatci upućuju na kršenje Ženevske konvencije, što je dovelo do smrti brojnih
osoba kojima je bio potreban politički azil, a koji su predani u ruke Titovim partizanima, u
marševima smrti i masovnim egzekucijama. Analizom povijesnih dokumenata i novijih
objavljenih dokaza iz masovnih grobnica, kao i razgovora s preživjelima/svjedocima,
počiniteljima, vojnim osobljem i znanstvenicima, ispitujemo zločine u kontekstu međunarodnog
ljudskog prava, s osvrtom na kasnije objave protokola o zaštiti izbjeglica, tražitelja azila, kao i
ratnih zatvorenika u odnosu na zločine protiv humanosti i genocid.
Ključne riječi: prisilna repatrijacija, genocid, međunarodno pravo, demokracija, kršenja
međunarodnoga prava, Ženevska konvencija, tražitelji azila, komunistički zločini, Jugoslavija,
ljudska prava, ratni zatvorenici.
JEL klasifikacija: K33, K42,D74
Autori:
DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A& M University-Corpus Christi, SAD, e-mail:
dorothy.mcclellan@tamucc.edu
NIKOLA KNEZ, 21st Century Society for Human Rights Education, SAD, e-mail: nikola
knez@ifilmc-fx.com
CITATI:
DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2018.): PRISILNE REPATRIJACIJE U
JUGOSLAVIJU POSLIJE DRUGOGA
SVJETSKOG RATA: NASLIJEĐE GENOCIDA U DEMOKRATSKOM STVARANJU
NACIJE. Međunarodni časopis za društvene znanosti, sv. VII(2), pp. 62-91.
1 Uvod
Na kraju Drugoga svjetskog rata, usprkos pobjedi saveznika u Europi i službenoj pobjedi nad
fašizmom, nastavljena su tajna ubojstva, jer su organizirane skupine pobjednika u Jugoslaviji
tražile osvetu nad osumnjičenicima („neprijateljima naroda“). Rad ispituje dugoročne posljedice
na demokratski razvoj nacije ugrožen prisilnom repatrijacijom stotina tisuća ljudi iz Jugoslavije
poslije Drugoga svjetskog rata. Analizom povijesnih dokumenata, novo objavljenim dokazima iz
masovnih grobnica, te razgovorima vođenima s preživjelima, očevidcima, britanskim vojnim
časnicima, znanstvenicima i vojnoobjavještajnim službenicima, pratimo trag prisilnih
repatrijacija ili progona u Jugoslaviju za oko 700.000 hrvatskih civila i vojnika, koji su
neuspješno zatražili azil od Britanaca u okupiranoj Austriji u svibnju 1945. Podatci upućuju na
kršenje Ženevske konvencije koje je dovelo do smrti mnogih pojedinaca koji su dospjeli u ruke
jugoslavenskih partizana. Nitko do sada nije bio pozvan na odgovornost, niti optužen. Većina tih
izbjeglica koji su bili prisilno prognani (repatrirani) bili su ubijeni pod uvjetima nekontrolirane
divljačke osvetoljubivosti u zloglasnim marševima smrti Josipa Broza Tita i masovnim
egzekucijama. Mi istražujemo zločine u kontekstu zakona o ljudskim pravima, s osvrtom na
kasnije objave protokola o zločinima protiv čovječnosti, kao i zaštite izbjeglica, tražitelja azila i
ratnih zatvorenika. Otkrivanje dugo skrivane istine i jačanje djelotvornosti međunarodnog prava
radi zaštite od budućih takvih strahota, predstavljaju korake u pravcu društvenoga preporoda i
renesanse.
2 Širi Ciljevi Projekta: Trazenje Pravde
Dok je boravila u Hrvatskoj kao Fulbrightova stipendistica od 2002. do 2004. i godine 2012.
Dorothy McClellan, profesorica kaznenog prava na A&M Sveučilištu Corpus Christi, prihvatila
se multidisciplinarnog međunarodnog zajedničkog projekta s Nikolom Knezom, filmskim
redateljem i predsjednikom Hrvatskog društva za ljudska prava, preispitujući izazove
demokratske izgradnje nacije u post-konfliktnom (post-ratnom) društvu. U tijeku Fulbrightove
stipendije i poslije toga, fokus njezina rada bio je usredotočen na Domovinski rat za neovisnost
(Croatian War for Independance 1991.-1995.) i razdoblje nakon toga. S novijim istraživanjima i
dokumentima, izvješćima i fizičkim dokazima o masovnim ubojstvima na kraju Drugoga
svjetskog rata, njihovo se istraživanje o izazovima za demokratsku izgradnju nacije protegnulo
unatrag do godine 1945. Događaji koji se proučavaju u ovom radu upućuju na krizu savjesti
povezanu s poslijeratnim masovnim genocidom nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji,
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji se rijetko obrađuju ili spominju u literaturi, jer bi
predstavljali nastavak političke, ekonomske i moralne nestabilnosti/nesigurnosti na tome
području.
Sveobuhvatni ciljevi projekta su:
• Dati pravo glasa ljudima koji su bili žrtve zločina totalitarnih režima.
• Tražiti službeno državno priznanje o tome da su zločini počinjeni.
• Koristiti svjedočenje žrtava i novijih pristupačnih objavljenih potvrda o zločinima koji će
podići razinu svijestio potrebi okončavanja državne korupcije, zataškavanja dokaza i održavanja
mita o tome kako nije bilo zločina (kako zločini nisu niti počinjeni).
• Privesti počinitelje pravdi.
• Ohrabriti javne političke inicijative koje su usredotočene na izgradnju demokratske nacije,
razvidnost o prijenos moći i vlasti sa starih elita, kako bi se onemogućilo nedemokratske prakse
da nastave opterećivati države koje su bile u sustavu bivše Jugoslavije.
3 Metodologija
Primjenjujući aktivističku kvalitativnu istraživačku metodologiju koja uključuje razgovore s
preživjelim svjedocima, počinitejima koji su priznali zločine, britanskim časnicima,
znanstvenicima i vojnim obavještajcima, nastojali smo istražiti zakonske, političke, psihološke i
socijalne posljedice onoga što se naziva „bleiburški masakr“ i „Operacija Slaughterhouse“/
„Operacija Klaonica“, (Prcela i Guldescu, 1995.). Sukus te metodologije je uključivanje u
istraživanje koje donosi rasvjetljavanje ljudi koje se proučava, koje ih respektira i uključuje u
procese i koji dospijeva do široke publike u temama koje dopiru do života mnogih u društvu i
zahtijevaju učinkovit javni politički odgovor. Takvo aktivističko istraživanje zahtijeva da
analitičke kategorije budu podvrgnute kritičkom preispitivanju, da proizvedeno znanje bude
potkrijepljeno činjenicama i ljudskim iskustvima i da zaključci budu široko plasirani u javnosti
(Haraway 1988., p. 574; Hale 2001., p. 14). U duhu te metodologije, zaključci koje izvodimo su
multidisciplinarni i namijenjeni akademskoj zajednici, međunarodnim znanstvenicima i
političkim krugovima, pravnicima i donositeljima zakona, kao i širokoj javnosti. Ti zaključci
uključuju istraživačka izvješća iz medija, članke iz znanstvenih časopisa, prezentacije i
međunarodne konferencije, arhivske zbirke snimljenih svjedočanstava kao i dokumentarne i
igrane filmove.
Projekt smo počeli pregledom literature i intervjuiranjem predstavnika, protagonista, da bismo
razumjeli opseg i narav poslijeratnih ubojstava velikoga broja pojedinaca, koje su ubile
partizanske snage; zatim pozadinu nepostojanja volje državnih autoriteta da proslijede
informaciju i procesuiraju zločince, kao i oklijevanje žrtava da istupe i podijele svoja iskustva te
imenuju počinitelje. Do sada je objavljeno nekoliko znanstvenih radova, snimljeno nekoliko
dokumentarnih filmova ili obavljeno istraživačkih razgovora u medijima koji se bave ovom
temom koja rasvjetljava tu dugo skrivanu istinu. Dokazi o zločinu ostali su skriveni u tajnim
jamama diljem bivše Jugoslavije.
Dokumentarni film je sada povezan s akademskom pedagogijom i snažno je sredstvo za
komunikaciju s javnošću, tako da je glavni aspekt ovog znanstvenoga rada bio snimiti i
producirati dokumentarni film koji se oslanja na razgovore s preživjelima, stručnjacima i
počiniteljima. Osim toga, napisali smo scenarij za dugometražni film koji je fikcijski odraz
stvarnih događaja, te očekujemo da će biti produciran u bliskoj budućnosti. Scenarij je nagrađen
Nagradom Gold Remi na WorldFest International Film Festival/ Svjetskom međunarodnom
filmskom festivalu, u travnju 2017. Igrani film ima za cilj dospjeti i do šire međunarodne
publike.
Dokumentarni film naslovljen: Bleiburg: Titova dozvola za genocid temelji se na razgovorima i
istraživanjima, koje smo završili u lipnju 2017. S obzirom na to da su razgovori bili vođeni na
više jezika (hrvatskom, slovenskom, srpskom, njemačkom i engleskom) preuzeli smo na sebe
produkciju na engleskom i hrvatskom jeziku kako bismo s tom inačicom dokumentarnog filma
pridobili međunarodnu pozornost i priznanje tog problema : naši suradnici za snimanje inačice na
engleskom jeziku bili su izabrani između dvadesetoro veoma uglednih i poštovanih američkih
pravnika, javnih službenika i profesionalaca s raznih područja. Premijera filma u SAD-u bila je
najavaljena za godinu 2018. u U.S.S. Lexington Museum /U.S.S. Lexington muzeju, u nazočnosti
vodećih stručnjaka i s glumačkom i profesionalnom postavom koja je snimala film na engleskom
jeziku. Dokumentarni film je primio dvije nagrade: Remi Awards na WorldFest International
Film Festivalu u travnju 2018.: jednu za filmsku produkciju, drugu za scenarij, što ga je plasiralo
među prvih deset od 4500 filmskih prijedloga (entries).
Radeći s nevladinom organizacijom Platform of European Memory and Conscience/ Platformom
o europskom sjećanju i savjesti, u Pragu, namjeravali smo snimiti film do nadolazećeg sastanka te
organizacije. U komunikaciji s članovima Political Affairs Committee of the Parliamentary
Assembly of the Council of Europe ili skraćeno Vijeća Europe, koje je objavilo Resolution 1481/
Rezoluciju Vijeća Europe 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih
režima. S obzirom na to da Rezolucija nije izglasovana niti prihvaćena jer je dobila samo 2/3
glasova a ne i većinu glasova potrebnih za prihvaćanje od strane Skupštine (Assembly) godine
2006., nadamo se da će ovaj naš projekt pomoći pri promociji njezina ponovljena uvođenja ili
izglasavanja.
Udruženje Fulbright pozvalo nas je na dvije prezentacije o prisilnim repatricijama prigodom 40.
obljetnice konferencije Udruženja Fulbright u Washington D.C. u studenom 2017. Osim toga,
autori su sudjelovali i na 32. Međunarodnoj akademskoj konferenciji instituta za društvene i
ekonomske znanosti (32nd Inst. Academic Conference of the Institute for Social and Economic
Sciences) u Ženevi u lipnju 2017., na kojoj su predstavili rad o kršenjima međunarodnoga prava i
Bleiburškom masakru na kraju II. svjetskog rata. Prezentacija je uključivala i inserte iz
dokumentarnog filma navedenih dvoje autora odnosno Bleiburg: Titos License for Genocide/
Bleiburg: Titova dozvola za genocid (Knez, 2017.)
4 Povijesna i Politička Pozadina
Na Bleiburškom polju, u južnoj Austriji, započela je velika obmana. U skladu s podatcima British
Foreign Officea, 200.000 hrvatskih i slovenskih vojnika i vojnog osoblja, kao i 500.000 civila
kretali su se naprijed u koloni prema Bleiburgu, na kraju Drugoga svjetskog rata, tražeći azil,
očekujući da će se Britanci pridržavati zakona Ženevske konvencije i pružiti im utočište, kako bi
ih zaštitili od partizanske odmazde (Ilustracija 1. – Sviben 1995., str. 153.; British Foreign Office
Headquarters, 5th Corps/korpus).Većina izbjeglica napustila je hrvatski glavni grad 7. svibnja
1945. Radio London izvijestio je o otprilike 70 kilometara dugoj koloni ljudi, koja se kretala
sjeverno prema Austriji, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a ljudi su se žurili da pobjegnu iz
Jugoslavije, „obuzeti strahom od partizanskih jedinica“… čija su brutalnost, zločini i želja za
osvetom bili poznati i dokumentirani (Obrdalj 1995., str. 297., Portmann 2004., str. 68., Lowe
2012., str. 253.) Grahek-Ravančić opisuje kako je taj osjećaj izražen u brojnim izjavama svjedoka
(2006., str. 32., v. Obrdalj 1995., str. 125-535).
Figure 1: British Foreign Office Headquarters 5th Corps Report on Refugees
Source: Sviben 1995, p. 153
Povjesničarka Grahek-Ravančić objašnjava to u skladu s podatcima Britanske vojske: Uvečer 14.
svibnja hrvatski časnik za veze stigao je u sjedište 38. irske pješačke brigade i obavijestio ih o
tome da „na to područje stižu dvije skupine Hrvata, svaka od oko 100.000 ljudi pod oružjem“, s
„oko 500.000 civila“ (Grahek-Ravančić, 2006., str. 32. Jareb i Omrčanin, 1977.-1978., str. 51.)
John Ivan Prcela, poznati bleiburški povjesničar, bio je među njima. Prisjeća se: „Više od pola
milijuna Hrvata kretalo se prema Austriji s nadom kako će se predati civiliziranim zapadnim
saveznicima (izjava iz razgovora snimljenog u filmu, u siječnju 2017.)
Tomislav Obrdalj hodao je u toj dugoj koloni na cesti prema Bleiburgu, zajedno s kolegom sa
studija kad su im „15. svibnja britanski zrakoplovi preletjeli iznad glava“. Britanci su „vjerojatno
fotografirali tu enormnu masu ljudi, koja je već bila na polju prije nas (1955., str. 297.). Dr.
Martin Hrgovčić, tada kolega diplomski student a sada poznati hrvatsko-američki onkolog i
hematolog, prisjeća se: „Nadomak Celju, u gradiću naziva Slovenj Gradec, dva su britanska
zrakoplova letjela na relativno niskoj nadmorskoj visini. Sakrili smo se od zrakoplova u stranu,
pokriveni visokom travom.“ Pokazujući originalni x-ray, koji je sačuvao sve te godine, rekao je:
„Otvorili su vatru i mogao sam dobro čuti kada se metak zabio u taban moje lijeve noge“. (Iz
snimljenog razgovora za film, u ožujku 2017.)
U izvješću lokalnog britanskog zapovjednika:
a. Nacionalna emigracija u progresu, s namjerom predaje britanskoj vojsci. Uključeno oko 1
milijun ljudi koji se približavaju BLEIBURGU, uključujući i dva vojna korpusa od oko
100.000 ljudi u svakom, koji su pristigli, ali su ostali bez oružja i streljiva.
b. Njihova se predaja odbija i oni ne smiju prijeći austrijsku granicu. Takvu su obavijest
primili kao i upozorenje da namjeravamo primijeniti oružanu silu kako bismo proveli našu
odluku. (Jareb i Omrčanin 1977.-1978., stranice 25-26; Blažeković, 1988., stranice 405-406).
U skladu s izjavama hrvatskoga pukovnika Danijela Crljena, izbjegla populacija stvorila je
„živi zid koji… je onemogućio bilo kakvu priliku za nastavak kretanja“, onemogućujući na taj
način partizane da ih potpuno okruže (Crljen 1966., str. 270).
Dana 15. svibnja, „nakon osam dana lutanja, gladi i borbe“ u tom masovnom egzodusu,
izbjeglice su stigle u Bleiburg (Ljerkić 1963., str. 101). Britanci, partizani i vojska Nezavisne
Države Hrvatske susrele su se na Bleiburškom polju. Poslijepodne istoga dana, hrvatske su snage
podigle bijele zastave i predale se (Grahek-Ravančić 2008., str. 543.). Pregovori su se vodili u
dvorcu u Bleiburgu (Rulitz 2015., str. 38.). NDH (Nezavisna Država Hrvatska) vojni
predstavnici pokušali su ispregovarati predaju Britancima, no bili su upućeni na to da se
predaju jugoslavenskoj vojsci (Tomasevich 2001., str. 758.). Brigadir Thomas Patrick Scott
iz 38. (irske) pješačke brigade bio je pregovarač s britanske strane (Grahek-Ravančić 2008., str.
535.). Bilo mu je naređeno da kaže Hrvatima da odustanu od daljnjeg napredovanja. „Tijekom te
konverzacije, hrvatskoj je delegaciji bilo, kako se tvrdi, obećano da će biti u mogućnosti
nastaviti put dalje slobodno“ do sigurnih zona u Italiji sljedećeg dana nakon što predaju oružje
(Grahek-Ravančić 2006., str. 32., Crljen 1966., str. 283.,Tolstoy 1986., str. 139., Vlahović 1985.,
str. 357).
Pak, „Scott bilježi u svom dnevniku (ilustracija 2.) da su mu viši autoriteti zapovjedili da niti
jedan britanski časnik ne smije prihvatiti ponudu za predaju, jer su se Hrvati
„borili protiv Jugoslavena na strani Njemačke i zato moraju postati
jugoslavenskimzarobljenicima” (Grahek-Ravančić 2006., str. 32., Jareb i Omrčanin 1977.-1978.,
str. 52.). Scott je rekao pukovniku Crljenu da je zapovijedi primio od britanskog feldmaršala
Harolda Alexandera, a koji je primio „precizne političke instrukcije od predsjednika vlade
Churchilla“ (Grahek-Ravančić 2006., str. 34., Crljen 1966., str. 287.).
Britanski povjesničar grof Nikolai Tolstoy piše da je „Churchill dokazao kako je bio u
potpunoj suglasnosti s predloženim ishodom, odgovarajući (već) 29. travnja britanskom
ambasadoru u Beograd, Ralphu Stevensonu, u tom smislu da: „Nema nikakve dvojbe da… oni
trebaju biti razoružani i smješteni u izbjegličke kampove, to je jedina solucija“. (Tolstoy 1986.,
str. 8.). Tolstoy sugerira kako je postojala konspiracija koja se odnosila na ekstradiciju i
brojnih sovjetskih građana, kao i jugoslavenskih, a u kojima je kasniji predsjednik vlade
Harold Macmillan igrao ključnu ulogu. Dana 12. svibnja, Macmillan se u Italiji susreo s
britanskim feldmaršalom Haroldom Alexanderom. Macmillan je tada došao iz Klagenfurta u
Bleiburg gdje je došao u britansko zapovjedno središte (Tolstoy 1986., str. 111.). Dva dana
kasnije, 14. svibnja, britansko je zapovjedništvo naredilo da „svo vojno osoblje koje se predalo
i jugoslavenske je nacionalnosti te je služilo u njemačkim snagama treba biti razoružano i
predano jugoslavenskim snagama a desetine tisuća ljudi koji se nalaze uz granicu trebaju biti
razoružani i prisiljeni vratiti se u Jugoslaviju. (Tolstoy 1986., str. 112.)
Figure 2: Scott's Diary
Source: Nigel Nicolson's Papers
Britanski povjesničar grof Nikolai Tolstoy piše da je „Churchill dokazao kako je bio u
potpunoj suglasnosti s predloženim ishodom, odgovarajući (već) 29. travnja britanskom
ambasadoru u Beograd, Ralphu Stevensonu, u tom smislu da: „Nema nikakve dvojbe da… oni
trebaju biti razoružani i smješteni u izbjegličke kampove, to je jedina solucija.“
Crljen, jedan od trojice hrvatskih pregovarača, u svome osvrtu na događaje piše da je Scott
(nap. Thomas Patrick, pregovarač na Bleiburgu, za britansku stranu) hrvatskoj delegaciji
rekao sljedeće:
„Okruženi ste moćnim snagama jugoslavenske armije… u Vašem je interesu da potpišete
kapitulaciju i spasite sve izbjeglice… Jedan sat nakon vašeg povratka u jedinice počinje krajnji
rok kapitulacije… Civilne izbjeglice bit će repatrirane i vraćene kućama; ako pristanete na naše
uvjete, vaša će cijela vojska biti smještena u zatvoreničke kampove pod zaštitom međunarodnog
zakona o ljudskim pravima i zaštiti ratnih zarobljenika“. (Okrećući se prema partizanskim
pregovaračima): „Moji tenkovi su vam na raspolaganju“.
Crljen piše kako su Hrvati zatražili da britanska komisija bude prisutna prilikom ekstradicije, no
Scott je odgovorio: „Vi nemate pravo ništa zahtijevati. To se odnosi samo na saveznike, ako oni
žele da budemo tamo.“ Scott je u izvješću upozorio Hrvate da ako se odmah ne predaju: „Počet
ćemo vas bombardirati nakon jednog sata“ (Crljen, str. 292.-293.; Grahek-Ravančić, 2006., str.
45-46.). U skladu s izjavom preživjelog Hrvata s Bleiburga, Andyja Mihaljevića: „Nakon
nekoliko dana pregovaranja s Britancima, naš hrvatski zapovjednik je odlučio i izdao zapovijed,
da moramo položiti oružje… Uslijedio je kaos“ (u razgovoru za film, rujan, 2016.).
Grahek-Ravančić zaključuje da: „U tijeku pregovora, često se referiralo na pravila Haške i
Ženevske konvencije, a koja određuju postupanje prema ratnim zarobljenicima (2006., str. 35-
36.). Međutim, prema Deklaraciji s Konferencije u Jalti iz 1945., saveznici su već: „odlučili da
svi zatvorenici koji su sovjetski državljani a pripadali su neprijateljskim vojnim formacijama i
davali potporu Trećem Reichu trebaju biti predani toj državi protiv koje su se borili“.
Konferencija u Jalti, kodnog imena Konferencija Argonaut (The Argonaut Conference), održana
od 4. do 11. veljače 1945., bila je sastanak u Drugom svjetskom ratu, na kojemu su se sastali
sovjetski predsjednik vlade Josif Staljin, britanski predsjednik vlade ministar Winston Churchill i
američki predsjednik države Franklin D. Roosevelt, okupljeni u Livadia Palace (Livadia palači)
blizu Jalte na Krimu, Sovjetskom Savezu (nap. sada Ukrajini), kako bi raspravljali o poslijeratnoj
reorganizaciji Europe. U zamjenu za svoje državljane, sovjetska je vlada pristala predati preko
nekoliko tisuća savezničkih ratnih zatvorenika, a koji su bili oslobođeni iz njemačkih ratnih
logora (Sanders et al., 1992., vi). C. Michael McAdams obrazlaže da: „Premda je Sporazum u
Jalti uključivao samo sovjetske građane, podržavali su ga svi Staljinovi protežei, uključujući
Josipa Broza Tita (1995., str. 95.).
Dana 17. svibnja brigadir Toby Low iz 5. korpusa (5th Army Corps) u Tajnoj zapovijedi 462
piše:
„Svi jugoslavenske nacionalnosti koji se sada nalaze na području Korpusa bit će predani Titovim
snagama što je prije moguće. Te će snage biti odmah razoružane ali im se NE ĆE reći njihova
destinacija. Dogovori za izručivanje bit će koordinirani s ovim Glavnim zapovjedništvom (HQ –
Headquarter) i u povezanosti s (komunističkim) jugoslavenskim snagama. Preuzimanje će trajati
neko vrijeme, ovisno o (logističkim) poteškoćama oko jugoslavenskog prihvata. FMNS će biti
odgovoran za praćenje osoblja do izabrane odredišne točke, koju označi Glavno Zapovjedništvo
(HQ) i gdje će ih preuzeti Titove snage (WO. 170/4241, Appx. J, Folio 28, Tolstoy, str. 138).
Nadalje, nakon svečanih uvjeravanja da ih se šalje u sigurne zone u Italiji, Britanci su Hrvate koji
su tražili azil nagurali u vojna vozila i vagone i odveli ih kao ovce na klanje. Nekoliko
memoarskih sjećanja potvrđuju da, dok su hrvatski vojnici napustili kamp gdje su očekivali
transfer, britanski je pukovnik održao govor uvjeravajući ih da će u Italiji biti:
„postrojeni i odjeveni u nove uniforme te pripremani za nove vojne zadaće“ (Prcela i Živić,
2001., str. 306). Izbjeglice su izdane. Vlakovi i automobili vraćeni su natrag na slovensku
granicu, ne u Italiju.
Brojne pojedinosti o pregovorima i događajima pohranjeni su u privatnoj dokumentaciji koja
pripada kapetanu Nigelu Nicolsonu, obavještajnom časniku iz First Guards Brigade, koji je
pojedinosti bilježio kronološki u službenoj evidenciji, dnevniku, zapisniku
„u koji je upisivao događaje iz sata u sat, jer je njegova dužnost bila bilježiti i izvješćivati“
(Tolstoy, 1986., str. 11., str. 394-5). U filmskom intervjuu s Michaelom Palaichem iz 1988. pitali
su vojnog zapovjednika iz British 8th jedinice Nigela Nicolsona:
Michael Palaich ili MP: Jeste li od Glavnog zapovjedništva primili zapovijed da svi Hrvati koji
su u to vrijeme bili na tom području trebaju biti poslani u Rosenbach preko Welsh Guard Brigade
(nap. naziv postrojbe) te da će po redu biti predani Titovim partizanima?
Nigel Nicholson ili NN: Da. Naravno, zapovijed nije do nas došla izravno iz Stožera. Došla je
zapovjednim lancem, jer smo mi primali zapovjedi od 6th Armored Division (6. oklopne
divizije), i najprije smo primili zapovijed na koju se osvrćete i to 16. svibnja, ali nam je rečeno
da je ne primjenjujemo odmah te je ona izvršena tri dana kasnije, 19. svibnja, kad smo počeli s
evakuacijom iz Rosenbacha i drugih malih željezničkih postaja, kao Maria Elend, prvih skupina
Hrvata, a onda smo u sljedećih pet dana organizirali prebacivanje vlakove s ukrcanim Hrvatima,
da idu natrag u Jugoslaviju.
MP: Je li repatriranim Hrvatima i drugim etničkim skupinama, u to vrijeme antijugoslavenima,
bilo točno rečeno koje je njihovo odredište?
NN: Ne. Primili smo izričitu zapovijed od naše divizije da im se ne smije reći kamo idu,
jer naravno da su bili veoma napeti oko toga hoće li biti poslani natrag u Jugoslaviju i sumnjali
su. Tek nekoliko dana kasnije bilo nam je rečeno da im konačno kažemo kako se vraćaju u
Italiju… A ta je laž, koju smo izrekli s najvećim uvjerenjem, bila je zapovjeđena odozgo. Jer
naravno, da su doznali istinu, da se vraćaju natrag u Jugoslaviju gdje nisu mogli očekivati da bi
preživjeli, niti jedan od njih ne bi pristao popeti se u vagon. No, kako su vjerovali da mi
govorimo istinu, nije bilo puno poteškoća oko njihova ukrcavanja.“
NN: Bilo ih je 6.000 i bilo nam je naređeno da ih pošaljemo u Jugoslaviju. Sjećam se da sam u
diviziji pitao za savjet: Hoćemo li slati i civile, isto tako? I dobio sam odgovor: „Da ako su
sljedbenici vojničkoga kampa“, i tada sam pitao: „Tko je sljedbenik kampa“ a odgovor je bio: „
Sljedbenik kampa je osoba, bez obzira koliko mlada ili bilo kojega spola, koja je ovisna o vojsci
i njezinu održavanju a da bi ostala na životu“. Pa, to je značilo: svatko, svi. Bila je to jedna od
najsramnijih operacija koju se tražilo od britanskih trupa da je poduzmu, i mi smo to osjećali u to
vrijeme a mnogi od nas su to i izrazili u to vrijeme. Ja sam to izrazio u pisanju javnoga
dokumenta i bio sam opomenut zbog toga.
Michael Palaich je isto tako donio visoko ocijenjen filmski intervju s kapetanom Colinom
Gunnerom, iz British 8th Army, godine 1988.:
MP: Kakvi su bili razgovori među prosječnim britanskim vojnicima u odnosu na cijeli taj
događaj?
CG: Prljavo. Da, prljav posao u koji nismo željeli biti umiješani. Prljavi, krvavi, politički posao
u kojemu nismo željeli biti… Bili smo posramljeni zbog toga. Posramljeni. Još uvijek jesmo.
Sramili smo se toga. Sramili smo se jedne stvari: da nismo imali muda reći „odjebite“. Slijedili
smo zapovjedi!
Isuse Kriste… Ah, povijest… Ako bismo to morali ponovno učiti, pretpostavljamo da bismo.
(Gunner se slomi…).
U zabilježenom svjedočenju jednog partizanskog vojnika koji je prešao Britancima i godine
1953. svjedočio o svojim iskustvima, navodi se: „Bio sam na Bleiburškom polju kad su engleske
trupe izručile hrvatske vojnike s njihovim obiteljima, ženama i djecom. Nakon toga, mi partizani
odveli smo te ljude vlakovima u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenicama (Nigel Nicolson –
dokumenti; Tolstoy 1986., str. 198-200; Prcela i Živić 2001., sstr. 390-394; Prcela i Guldescu
1995., str. 370-377).
Andy Mihaljević objašnjava da po dolasku u Jugoslaviju: „Smjestili su nas u beskrajnu kolonu i
prisilili nas da idemo pješice prema gradu Mariboru. Hodali smo cijeli dan. Zapravo, morali smo
se kretati vrlo brzim tempom. Partizani su bili na konjima i biciklima. Tko nije mogao izdržati,
pretučen je ili upucan” (u snimljenom intervjuu u rujnu 2016.).
U intervjuu iz 1979. godine s poznatim novinarom i istraživačem dr. Georgeom Urbanom,
Milovan Đilas, bivši partizanski zapovjednik i potpredsjednik Savezne Republike Jugoslavije,
izjavljuje:
“Velika većina ljudi koje su Britanci tjerali natrag iz Austrije bili su jednostavni seljaci. Nisu
imali ubojstva na rukama. Nisu bili ustaše ili slovenski domobrani’. Njihov jedini strah bio je od
komunizma i komunističke sile. Da su nam Britanci predali ‘kvislinške’ vođe poput Nedića i
policijske agente koji su surađivali s nacistima u mučenju i ubijanju ljudi, moralnost britanske
akcije ne bi mogla doći u pitanje. Ali, oni to nisu učinili. Otjerali su ljude natrag - i to je bilo
potpuno pogrešno” (Tolstoy, 1986., str. 355) (Urban 1979., str. 43).
U intervjuu dr. Urban pita Đilasa: “Jesu li odgovorne britanske vlasti mogle razumno
pretpostaviti da će sve izbjeglice biti ubijene pri povratku?”
On odgovara: “Mislim da su morali imati prilično dobru predodžbu o tome što bismo s njima
radili. Bili smo vezani uz britansku vojnu misiju. Njezini članovi nisu mogli sumnjati u to kako
se ustaše i četnici ponašaju prema nama, i kako smo mi postupali s njihovim zarobljenicima i,
zapravo, s bilo kime za koga smo iole sumnjali da ih podržava. Ali Britanci su radije zatvorili
oči“ (Tolstoy 1986., str. 357; Urban 1979., str. 40-42).
Amerikanci su konačno prosvjedovali. Završna zapovijed koju su Amerikanci proglasili 4. srpnja
1945. glasila je:
1. Jugoslaveni se ne smiju vraćati u Jugoslaviju ili biti predani partizanskim
četama protiv njihove volje.
2. Jugoslaveni koji se bore protiv Tita tretirat će se kao raseljene osobe i biti prevezeni u
logor Viktring...
3. Te osobe smatrat će se raseljenim osobama i bit će prebačene u Italiju (Vetrinjska
tragedija 1960., str. 47-48; Grahek-Ravančić 2006., str. 42; Tolstoy 1986., str. 125-
126).
Ali, kocka je bila bačena. Do tada su repatrijacije Hrvata bile svršen čin (fait accompli) i protok
izbjeglica je prestao. Treba napomenuti da su prisilno vraćanje Sovjetskih oružanih snaga - ratnih
zarobljenika (POW), nacista, u Sovjetski Savez, izvršile britanske i američke snage u Sjevernoj
Italiji, između 14. kolovoza 1946. i 9. svibnja 1947., sa sličnim posljedicama - većina onih koji
su bili vraćeni u domovinu zatvoreni su u logore na prisilni rad ili pogubljeni (Tolstoj 1979., str.
360; Epstein 1973.).
Prema svjedočenju jednog partizanskog vojnika, čije je detalje potvrdio drugi partizan: “Zatim
su stigle zapovijedi boraca 11. dalmatinske brigade da će za povjerljiv zadatak biti odabrani
najpouzdaniji komunisti, i časnici i vojnici…. Stvorili su posebnu jedinicu od njih koja je brojila
sedamdeset ljudi. Svakog dana na željezničku je stanicu dolazilo između 10 i 20 vlakova
prepunih ljudi. Nisu dobivali ni hranu ni vodu. Velika većina njih se rušila. Većina su bili
muškarci. Manji dio činile su žene koje su silovane u jami prije nego su ustrijeljene… Dvjesto
dječaka od 14 do 16 godina. Svi su ubijeni. Svi ubijeni. U dvije jame. Bilo je 30.000 do 40.000
ubijenih u 8 dana... Partizani su nedjeljom, nakon osam dana ubijanja, otišli na Bledsko jezero na
odmor, a zatim se vratili na još jedan krug.... Samo iz Kočevja poslali smo preko dvadeset
teretnih automobila odjeće. Svakodnevno smo slali dva do tri teretna automobila osobnih stvari
mrtvih” (Tolstoy 1986., str. 198-200; Nicholsonov dnevnik, Prcela i Guldescu 1995., str. 370-
379).
U snimljenom svjedočenju srpskog partizanskog zapovjednika Sime Dubajića navodi se:
“Tito je odlučio identificirati samo Nijemce kao ratne zarobljenike, dok je pripadnike drugih
vojnih postrojbi trebalo likvidirati. Masovna ubojstva vršile su posebne partizanske jedinice,
KNOJ, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i OZNA, tajna vojna partizanska jedinica“
(Dubajić 2005.).
Većina izbjeglica koje su bile izručene Titu ubijene su u uvjetima manijakalnog divljaštva u
Titovim zloglasnim marševima smrti i masakrima. Tijekom cijelog putovanja zarobljenike su
tukli, mučili i ubijali, pojedinačno i u skupinama (Geiger 2013., str. 77-80). Ti su marševi smrti
često pokrivali stotine kilometara i trajali više mjeseci. Slika 3 prikazuje puteve marševa smrti
koji su postali poznati kao Hrvatski križni put (Ferenc i Kužatko 2007., str. 36).
Figure 3: Death Marches - An Overview of Main Routes of the Croatian Way of the Cross
Source: Ferenc and Kuzatko 2007, p. 36
“Stari komunisti” odabrali su postrojbe za istrebljenje koje su vršile masovne pokolje
(Willoughby u Prceli i Guldescu 1995., xii; Dubajić 2005.; Rulitz, str. 124). Opisi ovih događaja
dokumentirani su svjedočenjem preživjelih, svjedoka i počinitelja (Prcela i Guldescu 1995., str.
125-535; Prcela i Živić 2001). Najnoviji podatci koje je otkrio Roman Leljak iz dosjea UDBA-e
(tajne policije) govore da je manje od 10% osoba koje su tražile azil, ali su vraćene u domovinu,
preživjelo progon” (Pinter 2018.).
Simo Dubajić, tada zamjenik načelnika operativnog odjela 11. dalmatinske partizanske brigade,
koji prihvaća osobnu odgovornost za deportaciju zarobljenika u njihovu smrt, u zabilježenim
svjedočanstvima izjavljuje: U Kočevskom rogu likvidirano je oko 40. 000 Hrvata i 5000
Slovenaca. Oko 8.000 ljudi dnevno je prevoženo vlakom iz Bleiburga kroz Jesenicu. Razvrstani
su u tri različite kategorije, A, B i C. Razvrstavanje u kategorije B i C značilo je sigurnu smrt.
Likvidaciju su vršili dobrovoljci 11. dalmatinske partizanske brigade i 26. dalmatinske divizije
Jugoslavenske armije” (Dubajić 2005.).
Svakog dana na Kočevskom rogu pogubili bi između 5 do 6 vlakova ratnih zarobljenika. Šefovi
odreda za pogubljenje bili su Srbi Periša Dinko i Pero Božinović, koji su bili obavještajci u
Jugoslavenskoj armiji. Milka Planinc, tadašnja komunistička povjerenica i buduća tajnica
Komunističke partije Hrvatske, tražila je dobrovoljne likvidatore. Prema partizanskom
dobrovoljcu Juresadu iz 11. dalmatinske brigade, na mjestu likvidacije Milka Planinc zabila je
čavao u glavu žrtve i rekla: “Jesam li konačno iz vaše glave izbila Nezavisnu državu Hrvatsku?”
(Dubajić 2005.; Leljak 2017b).
Tito je poslao komisiju od pet časnika pod zapovjedništvom srpskog pukovnika da izvrši
inspekciju mjesta na kojima su tijela bila odlagana. “Da sakrijem more leševa, razbijao sam teren
dinamitom. Rekao sam: “Baci dinamit u jame da se nitko ne može popeti van.” Bilo je
zastrašujuće. Mnogi su partizani izgubili razum zbog masovnih ubojstava i mučenja zarobljenika.
Kada se glavni partizan [Periša] vratio kući, ubio je cijelu obitelj, a onda i sebe” (Dubajić 2005.).
Rekorde su postavili jugoslavenski partizani u Kočevskom rogu: Ante Čepić iz Makarske zauzeo
je prvo mjesto, ubivši 3.800 Hrvata. Na drugom mjestu s 3.000 žrtava bio je Jugoslaven Ljubo
Periša iz Šibenika. Treće mjesto zauzeo je Jugoslaven Ado Dragić koji se riješio 2.200
nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske, Milka Planinc i Simo Dubajić zauzeli su četvrto i
peto mjesto na listi likvidatora s oko 2.000 žrtava, svaki od njih (Leljak 2017b).
Dubajić u intervjuu navodi:
“Nakon likvidacija, svi likvidatori 11. dalmatinske partizanske brigade nagrađeni su dvotjednim
odmorom na Bledskom jezeru. Za njihov trud uručeni su im zlatni satovi i fotoaparati” (Dubajić
2005.).
Da bi potvrdio vjerodostojnost istinitosti svog svjedočenja, Dubajić objašnjava: “Od ateista,
postao sam religiozni ortodoksni kršćanin. Vjerujem da je priznanje grijeha najveća ljudska
obveza i u tom smislu može biti uvjet za oproštenje zločina koje sam počinio. Želim priznati
zločine u kojima sam osobno sudjelovao kao izvršitelj ili kao izdavač naredbi” (Dubajić 2005.).
Prema povjesničaru Johnu Ivanu Prcelu, kao mladi sjemeništarac, tada partizan: “U Bazovici,
vrlo jasno se sjećam, iako je rat bio gotov, mitraljezi su neprekidno radili. Ubijani su ratni
zarobljenici. Mjesto na kojem sam doživio Bleiburšku tragediju je Foybeh. U Trstu je bilo
zarobljeno 400 hrvatskih ratnih zarobljenika, i Talijana, i Nijemaca. Oni su u toj masovnoj
grobnici u Foybehu“ (u snimljenom intervjuu u siječnju 2017.). Poslije svjedočenja zločina,
Prcela je dezertirao od partizana.
Đilas u svom intervjuu s dr. Georgeom Urbanom iz 1979. godine objašnjava: “Bili smo posve
nova, hrabra, revolucionarna snaga bez pravilno izabranog vodstva, sudova i svega ostalog.
Doista, u 1945. smo još uvijek privodili i ubijali ljude sasvim proizvoljno, bilo iz političkih
razloga ili ičega zbog čega smo mislili da su krivi. Naša je osnova legitimiteta bila još tanja od
one sovjetske vlade” (Tolstoy 1986., str. 356; Urban 1979., str. 40-41). Zaključuje: “Da, Britanci
su učinili pogrešnu stvar vrativši te ljude preko granice, kao što smo i mi učinili potpuno
pogrešnu stvar kad smo ih sve ustrijelili. U svojoj knjizi Ratno vrijeme / Wartime, ne skrivam
svoje stajalište da su ta ubojstva bila besmislena djela gnjevne osvete” (Tolstoy1986., str. 356;
Urban 1979, str. 40-41).
Na pitanje vjeruje li da je Tito odobrio masakre, Đilas je odgovorio: “Je li Tito izravno izdavao
naredbe, nitko ne zna. Ali svakako se založio za radikalno rješenje - iz pragmatičnih razloga, kao
što su i Britanci imali pragmatične razloge za povratak tih izbjeglica. Jugoslavija je bila u stanju
kaosa i razaranja. Jedva da je bilo civilne uprave. Nije bilo pravilno formiranih sudova. Ni na
koji način se nije moglo pouzdano istražiti slučajeve 20,000 – 30,000 ljudi. Dakle, najlakši izlaz
bio je da ih sve strijeljaju i da se tako riješi problem” (Tolstoj 1986., str. 357).
Đilas izvještava da se s Titom susreo 1948. godine: “Jednom u opuštenom razgovoru - nakon
sukoba sa sovjetskim rukovodstvom 1948., naravno - spomenuo sam da smo tada otišli
predaleko, jer među pogubljenima je bilo i nekih koji su bježali samo iz ideoloških razloga. Tito
je odmah uzvratio, kao da je već odavno došao do konačnog, iako teško utješnog, zaključka:
„Zauvijek smo završili s tim! Ionako, s obzirom na vrstu sudova koje smo imali… ” (Đilas
1977., str. 449).
Predsjednik i glavni zapovjednik maršal Josip Broz Tito više puta je pozvao na predaju kolone
koje su se povlačile. Dana 9. svibnja 1945., dan nakon predaje svih njemačkih snaga, u
radijskom obraćanju iz Beograda, Tito je zaprijetio “nemilosrdnim odgovorom” ako se bilo koji
suradnik odbije predati (Dizdar 2005., str. 135). Hrvatsko-američki povjesničar Jozo Tomasevich
primjećuje da ne bi trebalo biti iznenađujuće da je bilo pretjerivanja: “Nikakvu milost
jugoslavenskih partizana prema tim trupama nije se moglo očekivati” (2001., str. 113-4; Geiger
2013.).
Prema dr. sc. Ivi Lučiću, Hrvatski institut za povijest, bivšem šefu Sigurnosno- obavještajne
agencije Bosne i Hercegovine (u snimljenom intervjuu, rujan 2016.): “U rujnu 1945. američki
veleposlanik uputio je Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a zahtjev da zaustave bilo kakvu
podršku Jugoslaviji sve dok Jugoslaveni ne okončaju diktaturu terorizam. Tajnik američke
ambasade u Beogradu napisao je 27. rujna 1945.: “Ogroman strah prožima čitav život u
Jugoslaviji. Tajna policija prati sve koji su označeni kao neprijatelji režima. Mnogi ljudi su
privedeni u pritvor. Policija ima popis onih za koje znaju da neće glasati za komunističku partiju.
U usporedbi s OZNA-om (partizanskom tajnom policijom), Gestapo je bio blaga institucija.”
Dubajić potvrđuje Titovu namjeru da se okrutno obračuna s onima koje sumnjiči da ne
podržavaju njegovu vlast: “Čim je Tito preuzeo vlast, osnovao je koncentracijske i logore za
robovski rad širom zemlje“ (Dubajić 2005.).
Kao što Willoughby rezimira: “Hrvatska je postala nepregledno groblje - njezini su jarci, jaruge,
šume, rijeke prepuni leševa” (Willoughby 1968. u: Prcela i Guldescu 1995., xii).
Njemački povjesničar Florian Rulitz piše: “Poslijeratna Jugoslavija temeljila se na ubojstvima,
likvidacijama tijekom rata, masovnim ubojstvima političkih protivnika nakon rata, „čišćenju“
teritorija od klasnih neprijatelja, pljački i legalizaciji kolektivne krađe, fizičkom nasilju,
zločinima protiv fizičkog integriteta i ljudskog dostojanstva, policijskom teroru, lišavanju
slobode nezakonitim uhićenjima, prisilnom radu u koncentracijskim logorima, političkom
narušavanju profesionalnog okruženja pojedinaca, kao i na strahu, prijevarama i lažima” (2016.,
str. 124; vidjeti također Dizdar 2013., str. 162-163 ; Rulitz 2015., str. 122).
5 Naslijeđe prošlosti za sadašnjost
Godine 1990. skupina slovenskih povjesničara i novinara započela je postupak otkrivanja skrivenih
masovnih grobnica u svojoj domovini (Leljak 2015., Leljak 2017a; Leljak 2017b; Leljak 2017d).
Prema dr. Mitji Ferencu, izvanrednom profesoru povijesti na Sveučilištu u Ljubljani i članu
Povjerenstva Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih masovnih grobnica, s kojim
je autor razgovarao u kolovozu 2016.: “U ovih 26 godina, dok sam radio na tajnim grobnim
mjestima, vidio sam nevjerojatne stvari. Ali ono što sam vidio ovdje u Hudoj Jami, tako užasan
prizor nikad ne ću zaboraviti. Kopali smo grobnicu 8 mjeseci. Bilo je 11 betonskih zidova koji su
blokirali naš prolaz unutra. Najširi zid bio je dubok 1,2 metra, poduprt s 11 željeznih šipki. Bilo je
jasno da su sve zajedno konstruirali na takav način da nitko nikada ne bi otkrio ovu užasnu istinu.”
Dr. Ferenc, sin uglednog povjesničara i partizanskog vođe, nastavlja: “Nakon što smo prešli malu
udaljenost, zakoračili smo na ogromnu hrpu ljudskih tijela. Ta tijela su bila netaknuta, u jednom
komadu, mogli ste vidjeti sve: kožu, uši, kosu. Kasnije smo otkrili da postoji osam redova ljudskih
tijela koja leže jedna na drugima. Čini se da su ljudi bili prisiljeni leći na leševe ispod njih prije
nego što su bili ubijeni. Na jednom mjestu pronašli smo 427 tijela. Zatim smo kopali dublje u
zemlju, oko 5 metara, jer smo željeli otkriti koliko je tijela ležalo u jami dubokoj 45 metara. Iz
ovog uzorka od 5 metara iskopali smo 340 ljudskih tijela. Kad sam izašao iz jame, plakao sam kao
mala beba” (u snimljenom intervjuu u kolovozu 2016.).
Dr. Ferenc i njegovi kolege vršili su iskopavanja u tajnosti, predstavljajući se kao članovi
speleološkog društva. Nastavlja:
“Godine 2009., 64 godine nakon masakra na Hudoj Jami, koja je postala poznata pod nazivom
Đavolja jama, otkrivena je dugo skrivana tajna. Istina je bila zakopana u rudarskom oknu sve to
vrijeme. Kada je Huda Jama napokon u potpunosti iskopana, pronađeni su kosturi više od 3000
ubijenih muškaraca, žena i djece. Duge pletenice još su krasile lubanje žena. Na ovom mjestu 1945.
godine ljudi su mučeni, silovani, osakaćeni, strijeljani i neki živi zakopani.”
Već 2002. godine, kao voditelj projekta Lociranja skrivenih grobnica u Republici Sloveniji, dr.
Ferenc je pomogao u pronalaženju 512 grobnica koje su bile rezultat masovnih ubojstava u ratu i
poslijeratnom razdoblju (Ferenc 2007., str. 193). Do 2016. godine izvijestio je da je identificirano
više od 700 skrivenih grobnih mjesta (Times of Israel 2016.).
U intervjuu je opisao reakciju javnosti na otkrića: “Kad smo otkrili ovu Đavolju jamu, ljudi
Slovenije i Hrvatske bili su užasnuti. Posebno mi u Sloveniji jer nikad nismo čuli niti čitali u
stranim publikacijama o takvom mjestu pogubljenja. Kada se pojavila vijest, slovenska vlada
zabranila je iskopavanje sljedećih 7 godina (kolovoz 2016.).
Prema riječima dr. Jože Dežmana, predsjednika Povjerenstva Vlade Republike Slovenije za
rješavanje pitanja skrivenih masovnih grobnica, a od 2012. direktora Arhiva Slovenije: “Ubijanje
civila i ratnih zarobljenika nakon Drugog svjetskog rata najveći je masakr nenaoružanih ljudi
svih vremena na slovenskom teritoriju. U usporedbi s Europom, jugoslavenski komunistički
masakri nakon Drugog svjetskog rata vjerojatno su po veličini i žestini sekundarni samo
staljinističkim čistkama i velikoj gladi u Ukrajini. Broj ubijenih u Sloveniji u proljeće 1945.
godine sada se može procijeniti na više od 100.000. Slovenija je bila najveće mjesto ubijanja
poslije rata u Europi. Bilo je to mješavina događaja, kada se u Sloveniji povlače njemačke
jedinice, kolaboracijske jedinice, jedinice Nezavisne države Hrvatske, četnici i balkanski civili;
ubijeno je i više od 15.000 slovenskih stanovnika. Zbog svoje kratkotrajnosti, broja žrtava,
načina pogubljenja i masovnosti, to je događaj koji se može usporediti s najvećim zločinima
komunizma i nacionalsocijalizma” (Starič 2008, str. 204) [svjedočenje na Europskom javnom
saslušanju o zločinima Totalitarnih režima. Slovensko predsjedanje Vijećem Europske unije
(siječanj – lipanj 2008.) i Europskom komisijom].
Dr. Dežman, čiji je stric bio zapovjednik visoke koruške UDBE (tajna policija) 1945., sudjelovao
je u komunističkim organizacijama kao mladić. U 1990-ima postao je aktivni član liberalne
stranke. Posljednja dva desetljeća aktivno se zalaže za uključivanje antikomunističke perspektive
u slovensku historiografiju (Dnevnik, 12. ožujka 2012.). U snimljenom intervjuu 2016., dr.
Dežman je izjavio: “Vjerujem da će daljnja analiza ovih zločina dovesti do zaključka da je
titoizam bio genocidni sustav, zbog fizičkog, političkog terora, kao i ubijanja vjere i duha što
iznosi oblik kulturnog genocida u Jugoslaviji “ (rujan 2016.).
Doktor Ivo Lučić, bivši šef hrvatske tajne obavještajne službe, u snimljenom intervjuu izvijestio
je: “Na području Bosne i Hercegovine ubijeno je 24 000 Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. To
je 10% stanovništva. To je više od tri puta više od broja ubijenih u Srebrenici u nedavnom ratu.
Prosječna starost ubijenih bila je 23 godine. Ubili su sve pismene ljude - intelektualce, profesore,
učitelje, svećenike. Ubili su 680 mladih mlađih od 15 godina, i 817 žena.
Tužitelj Vice Vukojević, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske 1999.-2007., u intervjuu je
objasnio:
“U listopadu 1990. godine tražio sam donošenje zakona kojim ćemo identificirati žrtve
2. svjetskog rata i njegovih posljedica. Dana 8. listopada 1991. Hrvatski je sabor izglasao
odvajanje od Jugoslavije i usvojio zakon o identifikaciji žrtava…. Kao rezultat tog zakona,
osnovano je Povjerenstvo koja će identificirati sve žrtve… bez obzira na rasu, vjeru, politiku i
vojnu službu… Bio sam prvi predsjednik tog Povjerenstva. U njemu je bilo 25 zastupnika
Hrvatskog sabora i više od 30 akademika, povjesničara, predstavnika medija, itd.
Godine 1992. iskopali smo masovnu grobnicu u Maclju u Hrvatskoj. Identificirao sam
12 mogućih osumnjičenih koji su bili uključeni u ova masovna ubojstva. Državno odvjetništvo
podnijelo je tužbu, ispitivali su osumnjičene, ali nakon toga se ništa nije dogodilo. Prvi grob koji
smo otvorili sadržavao je 101 kostur. Svi su bili mlađi od 18 godina. U drugom grobu pronašli
smo 500 vojnika domobrana koji su ubijeni u jednoj noći. Povjerenstvo je zaključilo da na
području Hrvatske postoji više od 1000 masovnih grobnica. Povjerenstvo je potvrdilo da je nad
hrvatskim narodom počinjen genocid i da je za to odgovoran Josip Broz Tito. Nakon
objavljivanja ovog izvješća 2000. godine, Povjerenstvo je naglo ukinuto, a financiranje je
obustavljeno” (u intervjuu u rujnu 2016; Vukojević 1995, str. 309-311).
Dr. Dežman zaključuje:
“Tito je ubijao nevine žrtve i proslavio počinitelje. Proslava narodnooslobodilačke revolucije
zapravo je bila slavlje zločina. Povijest Jugoslavije počela je terorističkim djelima i završila
masovnim likvidacijama” (u snimljenom intervjuu u kolovozu 2016.)
U snimljenom intervjuu dr. Ferenc izražava svoju frustraciju sporim napretkom napravljenim u
otkrivanju istine:
“Naš napredak u rješavanju pitanja mjesta masovne grobnice, držan tajnom 70 godina, vrlo je
spor. Istraživanje smo započeli 2002. Od 2009., kada smo otkrili Hudu jamu, pronašli smo 600
masovnih grobnica na teritoriju Slovenije. Kada smo pronašli Hudu jamu, bio je to takav šok da
smo bili prisiljeni zaustaviti daljnja iskopavanja do 2016. zbog političkih problema. Nitko nije
istinski podržavao ono što smo radili. Političari su imali nekoliko lijepih riječi za naš trud, ali to
je bilo sve što smo dobili. Mogu shvatiti da kad smo živjeli 45 godina pod jednopartijskim
političkim sustavom, sve je to bilo skriveno od nas. To je bila zabranjena tema. Ali pitam se,
zašto sada, kada živimo u demokraciji 26 godina, ostajemo nijemi? Zašto ne bismo riješili to
pitanje i svoje postupke i nas same uskladili s civiliziranim ponašanjem?” (rujan 2016.)
Figure 4: Map of Mass Graves in Slovenia and Croatia
Source: Maps prepared by Croatian Society of Historians "Dr. Rudolf Horvat"
websitehttps://www.google.com/maps/d/viewer?mid=1acZ-
rR00vSr3kkgGXBZUsSL0Dbk&ll=43.934691147267046%2C18.12258350000002&z=6
https://www.google.com/maps/d/viewer?mid=1g1BSoE4iyyk8ANAAiW9
- CIB7OlY&ll=46.17537586752974%2C14.95851950000008&z=9
Aleksandar Ranković stvorio je OZNA-u, partizansku sigurnosnu agenciju. Nakon Drugog
svjetskog rata postao je ministar unutarnjih (tada unutrašnjih) poslova i šef vojno-obavještajne
agencije UDBA koja je zamijenila OZNA-u. U dnevniku “Politika” 1. veljače 1951., u ulozi šefa
tajne policije, izvijestio je da je: „Kroz naše zatvore od 1941. do 1951. prošlo je 3.777.776 ljudi i
likvidirali smo 568.000 neprijatelja naroda” (1951., str. 1). Ova izjava potvrđuje da Titovi
“pristaše nisu ograničili svoje koljačke taktike na članove Hrvatske vojske ili njezine civilne
sljedbenike” (Willoughby 1968. u Prceli i Guldescu 1995., xii). Između 1945. i 1990., nedavni
podatci otkrivaju da su komunisti ispitali 3.8 milijuna ljudi. “Stotine tisuća građana svih uzrasta,
spolova, raznih životnih puteva bili su zatvarani, mučeni i najzad likvidirani (Willoughby 1968.
u Prceli i Guldescu“1995, xii). Izdržali su teror i traume, ratne zločine silovanja, zločine protiv
slobode i nepoštivanje zakona države i čovječanstva. U 49 godina postojanja Jugoslavenske
države, dokumenti pokazuju da su komunisti ubili više od milijun ljudi. Time je Titova vladavina
zaslužila mjesto na listi najzločinskijih režima svih vremena (Jones 2014.).
Hrvatski istraživač Beljo potvrđuje: “Danas strah još postoji. Neki svjedoci su još živi, ali ljudi
ne žele opet biti žrtve, samo zato što govore istinu." (u snimljenom intervjuu za film u kolovozu
2016.)
Nasljedstvo prošlosti proganjalo je to područje. Dr. Dežman nas podsjeća:
“Sve zločine počinjene u Titovo ime od 1940. do 1980., vidjeli smo ponovljene, tijekom
posljednjeg rata na Balkanu, od 1991. do 1995. Poruka masakra na Ovčari (mučenje i ubojstvo
200 + bolničkih pacijenata od strane Srba) u novijem ratu je identična poruci užasnog pokolja u
Hudoj jami - Đavoljoj jami, 1945. Povezana je posljednja krv koja je prolivena za vrijeme
raspada Jugoslavije s prvom krvlju prolivenom prilikom njezina rođenja. Danas pred
Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, vodi se bitka iz koje možemo razumjeti da je borba
za istinu i pravdu upravo takva kakva je bila 1945. Baš kao što su zločini prikriveni nakon
Drugog svjetskog rata, prikriveni su i zločini nedavnog rata. I baš kao što su iskopana tijela
žrtava Srebrenice, sada također iskopavamo tijela žrtava masakra 1945. godine. Naša velika
povijesna misija je privesti kraju krug krvi koji nas obavija.” (u snimljenom intervjuu u rujnu
2016.)
Kao što Bernd Posselt, predsjednik Paneuropske unije u Njemačkoj i član Europskog parlamenta
od 1994.-2014., naglašava:
“Od 1945, kroz rijetko spominjano razdoblje Titovih zatvorskih otoka, kroz brutalno rušenje
Hrvatskog proljeća, preko pada Vukovara 1992. godine, postojao je kontinuirani trag krvi.
Nigdje nije došlo do prijelaza tako kasno kao u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Nadam se da ćemo
napokon imati hrabrosti da odstupimo od totalitarizma prošlosti” (u snimljenom intervjuu u
kolovozu 2016.)
Dr. Dežman oštro postavlja:
“Naravno, moramo se zapitati kako se to dogodilo da je nakon Drugog svjetskog rata u
Jugoslaviji ubijeno najmanje četvrt milijuna ljudi unutar nekoliko mjeseci. Veličina ovog zločina
prirodno postavlja temeljno pitanje: Kako je ovaj zločin mogao ostati skriven? I kako je moguće
da su nasljednici ovog zločina i zločinci koji su počinili ovaj zločin, od kojih su neki još živi,
tako uporno i uspješno izbjegavali istinu i pravdu? To je pitanje koje moramo stalno postavljati”
(u snimljenom intervjuu u rujnu 2016.)
6 Proglašavanje međunarodnog zakona o genocidu, zaštiti izbjeglica, azilanata i ratnih
zarobljenika
U Ligi naroda 28. listopada 1933. pet je država potpisalo Konvenciju o međunarodnom statusu
izbjeglica koja se smatra prvim dokumentom u međunarodnom pravu koji artikulira načelo
zabrane protjerivanja, to jest zaštitu izbjeglica od prisilne repatrijacije u slučajevima u kojima bi
im život mogao biti ugrožen. Prvobitno primjenjivan na Armence i ruske izbjeglice, sporazum
je izbjeglicama jamčio pristup Nansen putovnicama (identifikacijski i putni dokumenti),
sudovima, obrazovanju, blagostanju i zaštiti od eksploatacije.
Iako su se i druge države na kraju pridržavale sporazuma, tek 1951. su Ujedinjeni narodi
formalno uveli načelo ne-repatrijacije u međunarodno pravo potpisivanjem UN- ove Konvencije
o statusu izbjeglica, često zvane Konvencijom o izbjeglicama. Članak 33. prikazuje zabranu
repatrijacije, “protjerivanja ili povratka izbjeglice na bilo koji način na granice teritorija gdje bi
njegov život ili sloboda mogli biti ugroženi na temelju njegove rase, religije, nacionalnosti,
pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju” (Goodwin-Gill 2014, str. 39;
UNHCR 1951.) Zakon iz 1951. izrastao je iz kolektivnog sjećanja na prisilne repatrijacije
sovjetskih i jugoslavenskih građana i, naravno, na neuspjeh zemalja da pruže zaštitu Židovima
koji bježe od holokausta (Padmanabhan 2011., str. 73.) Konvencija o izbjeglicama temelji se na
članku 14. Univerzalne deklaracije ljudskih prava iz 1948. godine, koja priznaje pravo osoba da
traže azil od progona iz ostalih zemalja (UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima 1948.)
Ženevske konvencije iz 1949. godine propisuju da zatvorenici moraju biti zaštićeni “od nasilnih
djela”, ali ne govore ima li neka država pravo repatrijacije zatvorenika protiv njihove volje.
Ženevske konvencije sugeriraju da je “repatrijacija pravo, ne obveza“ (Grahek-Ravančić
2006, str. 36.)
Američki kongresni izvještaj Odbora za vanjske odnose iz lipnja 1955. o Ženevskim
konvencijama i zaštiti ratnih žrtava potvrdio je da se ne može pravno prisiliti ratne zarobljenike
da se vrate u domovinu protiv svoje volje. Izvještaj drži da je u Ženevi 1949. utvrđeno da je
doktrina azila primjenjiva (Američki Kongres 1955.)
Brojni problemi se javljaju dok razmatramo kako tumačiti načelo zabrane protjerivanja. Zemlje
su tumačile načelo na različite načine. Sva se tumačenja odnose na našu priču o prisilnoj
repatrijaciji azilanata iz Hrvatske i Slovenije:
• “Strogo” tumačenje primjenjuje se na pojedince koji su zapravo ušli unutar granica neke
zemlje.
• “Strogo uz uže čitanje” nalaže da “će život i sloboda pojedinca biti ugroženi” ako bude
vraćen u zemlju podrijetla.
• “Kolektivistički” pristup ne zahtijeva da pojedinac ostane u zemlji gdje je tražio azil,
omogućujući mu prijelaz u druge zemlje, ali ne i vraćanje u državu u kojoj se suočava s
opasnostima.
• Druga “kolektivistička” interpretacija omogućuje uspostavu ne-vladajućih zona/ središta
putnika u zemlji u kojoj su zatražili azil. Od tamo oni mogu biti poslani u druge države,
ali ne tamo gdje bi se suočili s opasnošću (D’Angelo 2009., str. 279.)
Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. proširio je zaštitu vremenski i geografski radi zaštite
pojedinaca nakon 1951. i na drugim kontinentima osim Europe.
Danas prisilno vraćanje ljudi u države u kojima bi se suočili s progonom predstavlja kršenje
Međunarodnog prava. Međunarodno pravo štiti ratne zarobljenike, civilne zatočenike i izbjeglice
koji odbijaju repatrijaciju prisilnim povratkom, posebno ako je odbijanje povratka motivirano
strahom od političkog progona u vlastitoj državi. Međunarodno pravo zahtijeva da im se odobri
privremeni ili trajni azil (Zieck 1997., str. 147.)
Godine 2006. Parlamentarna skupština Vijeća Europe razmotrila je Rezoluciju 1481, pod
naslovom Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima.
“Rezolucijom Vijeća Europe osuđuje se masovno kršenje ljudskih prava počinjeno od
strane totalitarnih komunističkih režima i izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje
žrtvama ovih zločina. Ova kršenja uključuju pojedinačne i kolektivne atentate i pogubljenja, smrt
u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenja, robovski rad i druge oblike
masovnog fizičkog terora (Vijeće Europe, Parlamentarna skupština 2005.)
Iako je rezoluciju podržala velika većina članova Odbora za politička pitanja, nije dobila
potrebnu dvotrećinsku većinu glasova u Parlamentarnoj skupštini. Rezoluciju su blokirale države
u kojima bivša komunistička vladajuća klasa i tajne službe i dalje imaju političku i ekonomsku
moć, čak i tamo gdje se izvana čini da su odbacili taj jaram.
Prisilno vraćanje izbjeglica u Jugoslaviju na kraju Drugog svjetskog rata dovelo je do masovnog
genocida, kao što su, naravno, i akcije nacista prema Židovima i drugim etničkim, vjerskim i
političkim skupinama tijekom rata, ali tek 11. prosinca 1946. godine je Opća skupština
Ujedinjenih naroda jednoglasno izglasala proglašenje genocida zločinom prema međunarodnom
pravu. 1948. godine jednoglasno su izglasali stvaranje UN-ove Konvencije o sprječavanju i
kažnjavanju zločina genocida. Shvaćajući da je “u svim razdobljima povijesti genocid nanio
čovječanstvu velike gubitke” i da je međunarodna suradnja potrebna “da bi se čovječanstvo
oslobodilo ove grozne borbe”, Konvencija je kriminalizirala djela počinjena s namjerom
uništavanja etničkih, nacionalnih, rasnih ili vjerskih grupa (Ured visokog povjerenika za ljudska
prava Ujedinjenih naroda 1948.).
7 Zaključak
Dok istražujemo tragediju Bleiburga, analiza profesora emeritusa Geralda Drapera, tužitelja za
ratne zločine u Nürnbergu, koji je bio viši britanski časnik u okupiranoj Njemačkoj u Drugom
svjetskom ratu, postavlja probleme u žarište:
“Pod pretpostavkom da je u vrijeme kada su se ovi incidenti dogodili u drugoj polovici svibnja,
možda kasnije, 1945., Hrvatska djelovala na bilo koji način, čak i kao ostatak države, blisko s
Njemačkom kao saveznikom, Titova administracija, koja ih je ubila, uključujući njihove žene i
djecu, hladnokrvno ih umorivši, može biti okarakterizirana počiniteljima ratnih zločina.
Pod pretpostavkom da toga nije bilo i da je Hrvatska odavno izgubila posljednje tragove
državnosti i organizacije u smislu savezništva, nesumnjivo bi bilo moguće Tita osuditi za zločine
protiv čovječnosti, jer bi se to proširilo na bilo koji narod povezan s ratom, a ovdje se radi o
populaciji tih određenih ljudi povezanih s ratom, tako da je to rezultiralo izvođenjem drukčijeg
zaključka.
Treće, ono što treba uzeti u obzir je pitanje je li ili nije neka osoba na britanskom „kraju“ ove
tragedije: vojna, civilna, odnosno ministarska ili vojnička, stanovnik ili građanin Velike Britanije
na bilo kojoj razini odgovornosti, za koju se pokazalo da je odgovorna ili za prisilno vraćanje
ovih žrtava u poznatu „sudbinu“ kao što su hladnokrvna ubojstva od ruku Titove vlasti ili
odbijanje prihvaćanja tih ljudi pod britansku kontrolu i zaštitu u okolnostima u kojima je potpuno
očigledno da će oni pasti u ruke Titovih sljedbenika za koje se također znalo da će ih vjerojatno
ubiti, moglo bi se postaviti ozbiljno pitanje hoće li određeni Britanci tada na pozicijama
odgovornosti i saznanja o tome, biti terećeni ili optuženi za sve vrste ratnih zločina” (u
snimljenom intervjuu s Michaelom Palaichom 1988.).
Nikolaj Tolstoy zaključuje da će se “jednog dana... podići obelisk... iznad groba palih na
proplanku kod Kočevja. Tamo će, ako se izvrši istinska pravda, biti upisano ime ne samo Josipa
Broza (Tita), nego i njegovih glavnih britanskih suradnika, bez čije se tajne pomoći ta tragedija
nikada ne bi dogodila” (1986., str. 207.).
20. je stoljeće ostavilo duboke ožiljke na svijesti stanovnika Hrvatske, Slovenije i Bosne i
Hercegovine. Ciklus nasilja i krug krvi nastavljaju ograničavati ekonomski, moralni i društveni
razvoj naroda i država na tome području. Nasljeđe laži, obmane, šutnje i tajnovitosti urotilo se
protiv budućnosti.
Ovaj smo članak (rad) napisali u interesu mira, pravde i ljudskog dostojanstva.
Bez potpunog razotkrivanja zločina i zločinaca, politička budućnost cijelog tog područja ostaje
neizvjesnom i nestabilnom.
S engleskog jezika prevela
Dubravka VIDAK
Interviews:
Ante Beljo, film interview conducted by Nikola Knez, September 2016
Dr. Jože Dežman, film interview conducted by Nikola Knez, September 2016
Milovan Djilas, interview conducted by George Urban, 1979
Professor Emeritus Gerald Draper, film interview conducted by Michael Palaich, 1988
Simo Dubaić, film interview conducted in 2005 with TV Slovenia, 20 January 2005
Dr. Mitja Ferenc, film interview conducted by Nikola Knez, August 2016
Capt. Colin Gunner, film interview conducted by Michael Palaich 1988
Dr. Martin Hrgovčić, film interview conducted by Nikola Knez and Dorothy McClellan, March 2016
Dr. Ivan Lucić, film interview conducted by Nikola Knez, September 2016
Andy Mihajlović, film interview conducted by Nikola Knez, September 2016
Capt. Nigel Nicolson, film interview conducted by Michael Palaich, 1988
Bernd Posselt, film interview conducted by Nikola Knez, August 2016
John Ivan Prcela, film interview conducted by Nikola Knez, January 2017
Vice Vukojević, film interview conducted by Nikola Knez, September 2016
References
Beljo, A. (1995). Yu-genocide: Bleiburg, death marches, UDBA (Yugoslav Secret Police). Toronto:
Northern Tribune Publishing.
Beljo, A. (1985). Yugoslavia genocide: A documented analysis. Toronto: Northern Tribune Publishing.
Blažeković, M. (1988). Ministar i Pokolji. Prilog Pitanju odgovornosti Za Prisilno Vraćanje Ratnih
Zarobljenika Poslije Drugog Svjetskog Rata. In: V. Nikolic, (ed.) Bleiburg: Uzroci i Posljedice
1st ed. [Bleiburg: Causes and Consequences: Memorandum of the Fortieth Anniversary of the
Tragedy] Zagreb: Knjiznica Hrvatske Revije, pp. 405-406.
Bleiburg: Tito's license for genocide. (2017). [Documentary Film] Corpus Christi, Texas: Nikola Knez.
British Foreign Office Headquarters 5th Corps, War Diary Intelligence Summary, May 1945, Sheet 8.See
Sviben, p. 153. In: A. Mijatović (ed.), Bleiburg 1945. – 1995., 1st ed. Zagreb: Hrvatska Matica
Iseljenika/Croatian Heritage Foundation.
Council of Europe, Parliamentary Assembly (2005). Resolution 1481. [online] Available at: http://
www.assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID= 11097&lang=en
[Accessed 15 January 2018].
Crljen, D. (1966). Bleiburg, Hrvatska revije, XVI, Nos. 2-4: December 1966.
Croatian Society of Historians "Dr. Rudolf Horvat" (2017). Maps available at: https://www.google.com/
maps/d/viewer?mid=1acZrR00vSr3kkgGXBZUsSL0Dbk&ll=43.934691147267046%2C18.1225835
0000002&z=6https://www.google.com/maps/d/viewer?mid=1g1BSoE4iyyk8ANAAiW9-
CIB7OlY&ll=46.17537586752974%2C14.95851950000008&z=9 [Accessed 15 May 2020].
D'Angelo, E. (January 2009). Non-Refoulement: The Search for a Consistent Interpretation of Article
33, Vanderbilt Journal of Transnational Law. 42 (1): 279. PDF Available at: https://wp0.va
nderbilt.edu/wp-content/uploads/sites/78/DAngelo-final_x.pdf [Accessed 14 January 2018].
Dežman, J. (2009). Terrible evil from caves of evil, Ljubljana: Druzina.
Dizdar, Z. (2005). Prilog Istrazivanju Problema Bleiburga i Kriznih Putova (u Povodu 60. Obljetnice) [An
addition to the research of the problem of Bleiburg and the Way of the Cross (dedicated to their
60th anniversary)]. The Review of Senj (in Croatian). Senj, Croatia: City Museum Senj - Senj
Museum Society 32(1) pp. 117–193.
Dnevnik (2012). Spletni Portret: Jože Dežman, Zgdovinar, Cigar Stric Je Bil Poveljnik Gorensjske Udbe
[Split Portrait: Jože Dežman, A Historian Whose Uncle Was the Commander of the Upper
Carinthian UDBA]. Dnevnik.si (in Slovenian) 19 March 2012. [online] Available
at: https://www.dnevnik.si/1042517400/lokalno/1042517400 [Accessed 5 February 2018].
Djilas, M. (1977). Wartime, New York: Harcourt, Brace, Jovanovich.
Dubajić, S. (2005). Filmed January 21, 2005. Interview available at: http://hu-benedikt.hr/?p=75709
Accessed 27 December 2017.
Dubajić, S. (2006). Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog Roga [Life, sin and commitment:
From Kistanje to Kočevski Horn] Novi Beograd, Bad Vilbel: Nidda Verlag.
Epstein, J. (1973). Operation Keelhaul: The story of forced repatriation from 1944 to the present. Old
Greenwich, Connecticut: Devin-Adair.
Ferenc, M. and Kuzatko, Z. (2007). Hidden Croatian Mass Graves in the Republic of Slovenia. Zagreb:
Pocasni Bleiburski Vod.
Ferenc, M. (2008). Secret World War Two Mass Graves in Slovenia. In: P. Jambrek, (ed.) Crimes
Committed by Totalitarian Regimes. 1st ed. [pdf] Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council
of the European Union.Available at: http://www.mp.gov.si/fileadmin/mp.gov.si/pageuploads/
mp.gov. si/PDF/poprava_krivic/Crimes_committed_by_Totalitarian_Regimes.pdf [Accessed 5
January 2018].
Ferenc, M. (2011). Sprave No Bo Nadomestil Domovinski Spomenik Sredi Ljubljane. Delo (in Slovenian),
6 November 2011. [Homeland Monument Replaced in the Middle of Ljubljana] [online] Available
at: http://www.delo.si/zgodbe/sobotnapriloga/mitja-ferenc-sprave-ne-bo-nadomestil-domovinski-
spomenik-sredi-ljubljane.html%20 [Accessed 6 January 2018].
Ferenc, M. (2012). Tezno – Najveće Prikriveno Grobište u Sloveniji. O Istraživanju Grobišta u
Protutenkovskom Rovu u Teznom (Maribor) [Tezno – The Biggest Hidden Mass Burial Site in
Slovenia. On the Research of the Hidden Burial Site in the Antitank Ditch in Tezno
(Maribor)]. Journal of Contemporary History (in Croatian). Ljubljana: Oddelek za zgodovino
Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. 44 (3), pp. 539–569. Available at: https://hrcak.src e.hr/
95078?lang=en [Accessed 4 January 2018].
Geiger, V. (2013). Human Losses of Croats in World War II and the Immediate Postwar Period Caused
by the Chetniks (Yugoslav Army in the Fatherland) and the Partisans (People's Liberation Army
and the Partisan Detachment of Yugoslavia/Yugoslav Army) and the Yugoslav Communist
Authorities: Numerical Indicators. Review of Croatian History. Croatian Institute of History. 8 (1)
pp. 77–121 [online] Available at: https://hrcak.srce.hr/103223?lang=en [Accessed 2 January
2018].
Goodwin-Gill, G. (2014). The International Law of Refugee Protection. The Oxford handbook of refugee
and forced migration studies. Oxford University Press. p. 39.
Grahek-Ravančić, M. (2006). Controversies about the Croatian Victims at Bleiburg. Review of Croatian
History 2/1, pp. 27 - 46. Available at: http://docplayer.net/27204513-Controversies-about-the-
croatian-victims-at-bleiburg-and-in-death-marches.html [Accessed: 7 February 2018].
Grahek-Ravančić, M. (2008). Izručenja Zarobljenika s Bleiburškog Polja i Okolice u Svibnju 1945 [The
Handing Over of Prisoners from Bleiburg Field and its Surroundings in May 1945]. Croatian
Journal of Contemporary History (in Croatian). Zagreb, Croatia: Croatian Institute of History. 39 (3)
pp. 531–
550 [online] Available at https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=29735
&lang=en [Accessed: 14 January 2017].
Grahek-Ravančić, M. (2009). Bleiburg i križni kut 1945: Historiografija, publicistika i memoarska literatura
[Bleiburg and the death marches 1945: Historiography, journalism and memoirs] (in Croatian).
Zagreb: Hrvatski institut za povijest [Croatian Institute of History] [online] Available at: http://
www.znaci .net/00003/658.pdf [Accessed 5 February 2018].
Hale, C. (2001), What is Activist Research? University of Texas SSRC, Vol. 2, No. 1-2, 2001, pp. 13-15.
Available at: https://issuu.com/ssrcitemsissues/ docs/i_i_vol_2_no_1-2_2001. [Accessed: 31
January 2018].
Haraway, D., (1988) Situated Knowledges: The Science Question, Feminist Studies 14(3) pp. 573-599.
https://doi.org/10.2307/3178066
Jareb, J. and Omrčanin, I. (1977-1978). The End of the Croatian Army at Bleiburg, Austria in May 1945
According to English Military Documents, Journal of Croatian Studies, Vol. XVIII-XIX.
Jones, N. (2014). From Stalin to Hitler, the Most Murderous Regimes in the World, Daily Mail, 7 October
2014. [online] Available at: http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-
Stalin-The-murderous-regimes-world.html [Accessed 12 December 2017].
Knez, N. (2017). Bleiburg: Tito's license for genocide [Documentary Film]. Corpus Christi, Texas: iFilms
LLC.
League of Nations (1933). Convention of 28 October 1933 Related to the International Status of
Refugees. Migration Education. p. 2. [online] Available at: https://www.wdl.org/en/item
/11580/view/1/1/ [Accessed 14 January 2018].
Leljak, R. (2017a). Buried alive: Mass killings of POWs and civilians by Tito's Partisans, Createspace
Independent Publishing Platform.
Leljak, R. (2017b). One Place of Execution of More Than 40,000 Innocent Croats, 7 Dnevno, 14 April
2017. Available at: https://inavukic.com/2017/04/15/one-place-of-execution-of-more-than-40000-
innoc ent-croats/ [Accessed 7 February 2018].
Leljak, R. (2017c). Moj Novi Film Donosi Izjave Partizantskih Komandanata i Likvidatora o Tome Kako
Se Ubijalo [My New Film Provides the Statements of the Partisan Commanders and the
Liquidators on How They Killed]. Available at :https://kamenjar.com/roman-leljak-moj-novi-film-
donosi-izjave- partizantskih-komandanata-likvidatora-o-tome-kako-se-ubijalo/ [Accessed 27
December 2017.]
Leljak, R. (2017d). Maribor: Najveće stratište Hrvata [Maribor: The largest gravesite of Croatians].
[Documentary Film]. Ljubljana: Hrvatska Udruga Benedikt i Udruga Huda Jama [Croatian NGO
Benedict and NGO Huda Jama].
Leljak, R. (2015). Huda Jama. Ljubljana: Hrvatsko žrtvoslovno društvo.
Ljerkić, A. (1963). Od Ivan Planine do Bleiburga – Dokumenti o ovlačenju Hrvatske vojske 1945 godine
[From Ivan Mountain to Bleiburg - Documents on the withdrawal of the Croatian Army in 1945].
Madrid: Drina.
Lowe, K. (2012). Savage continent - Europe in the Aftermath of World War II. New York: Macmillan.
MacDonald, D. (2003). Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centered propaganda and the
war in Yugoslavia. Manchester University
Press. https://doi.org/10.7228/manchester/9780719064661.001.0001
Marović, J. (ed.) (1995). Od Bleiburga do naših dana [From Bleiburg to our current time].1st ed. Zagreb:
Školska Kniga.
McAdams, C. M. (1995). Yalta and The Bleiburg Tragedy. In J. Marović (ed.) Od Bleiburga do Naših
Dana, 1st ed. pp. 93-101, Zagreb: Školska Kniga. [online] Available at: https://web.archive. org/
web/20130 816025402/http://www.ess.uwe.ac.uk/genocide/yugosl av-hist1.htm [Accessed 4
February 2018].
Mijatović, A. (ed.) (1995). Bleiburg 1945. – 1995. 1st ed. Zagreb: Hrvatska Matica Iseljenika/Croatian
Heritage Foundation.
Mikola, M. (2008). Concentration and Labour Camps in Slovenia. In: P. Jambrek, (ed.) Crimes
Committed by Totalitarian Regimes, 1st ed. [pdf] Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council
of the European Union [online] Available at: http://www.mp.gov.si/fileadmin/mp.gov.si/
pageuploads
/mp.gov.si/PDF/poprava_krivic/Crimescommittedby_Totalitarian_Regimes.pdf [Accessed 4
February 2018].
Musgrove, D., ed. (2009). BBC History Magazine, Falsified Yugoslav Handover to Tito. Bristol: BBC
Worldwide Publications.
Obrdalj, T. (1995). "Kolona Duha Više od 70 Kilometara" ["A Column Over 70 Kilometers Long"]. In: A.
Mijatović (ed.), Bleiburg 1945. –1995., 1st ed. Zagreb: Hrvatska Isljenika/Croatian Heritage
Foundation.
Padmanabhan, V. (2011). To Transfer or Not To Transfer: Identifying and Protecting Relevant Human
Rights Interests in Non-Refoulement. Fordham Law Review 80, pp. 73–123.
Palaich, M. (1991). Bleiburg tragedy [Documentary Film]. Scottsdale: A Michael Palaich Production.
Pavlowitch, S. (2008). Hitler's new disorder: The Second World War in Yugoslavia. New York: Columbia
University Press.
Pinter, Z. (2018). Roman Leljak--Istrazivac Koji je Zaduzio Hrvate [An Investigator Who Has
Overwhelmed Croatians]. Croative Kultura i Politika [online] Available at: https://croative.net/
roman-leljak- istrazivac-zaduzio-hrvate/ [Accessed 4 February 2018].
Prcela, J. (1995). The Work of the Cleveland Committee for Research on the Bleiburg Tragedy. In A.
Mijatović (ed.), Bleiburg 1945. – 1995., 1st ed. pp. 301-308. Zagreb: Hrvatska Matica Iseljenika/
Croatian Heritage Foundation.
Prcela, J. and Guldescu, S. (eds.) (1970). Operation Slaughterhouse: Eyewitness Accounts of Postwar
Massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.
Prcela, J. and Guldescu, S. (eds.) (1995). Operation Slaughterhouse: Eyewitness Accounts of Postwar
Massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.
Prcela, J. and Živić, D. (2001). Hrvatski holokaust [Croatian Holocaust] (in Croatian). Zagreb: Hrvatsko
društvo političkih zatvorenika.
Portmann, M. (2004). Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After
World War II (1943-1950). Tokovi istorije. Institut za noviju istoriju Srbije (1-2), pp. 45–74.
[online] Available at: https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=212765 [Accessed 4
February 2018].
Radelić, Z. (2016). 1945 in Croatia, Review of Croatian History. Hrvatski institut za povijest (1): pp. 9–66.
[online] Available at: https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=470839 [Accessed 4
February 2018].
Radoš, I. (2007). Tezno Je Najveca Masovna Grobnica Hrvata (in Croatian) [Tezno is the Largest Mass
Grave of Croatians]. Jutarnji List [online] Available at: https://www.jutarnji.hr/arhiva/tezno-je-
najveca-masovna-grobnica-hrvata/3960183/September 11, 2007. [Accessed 5 February 2018].
Ranković, A. (1951). Politika, February 1, 1951. [online] Available at: https://www.facebook .com/
a n t i f a v j e s n i k / p h o t o s / a .
1544327215819325.1073741828.1544316125820434/1670683139850398
/?type=3&theater and http://www.forum.tm/vijesti/cicak-lazno-citirao-rankovica-u-otvorenom-o-58
6000-likvidiranih-narodnih-neprijatelja-5836 [Accessed 14 January 2018].
Rulitz, F. (2016). The tragedy of Bleiburg and Viktring, 1945. Dekalb: Northern Illinois Press.
Sanders, J., Sauter, M., and Kirkwood, R. (1992). Soldiers of misfortune: Washington's secret betrayal of
American POWs in the Soviet Union. National Press Books.
Starič, J. (ed.) (2008). European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes.
Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union.
Sviben, K. (1995). Predsjednik Komisije za Utvrdivanje Ratnih i Poratnih Zrtava, Zavrsna Rijec, i
Documenti o Bleiburgu [President of the Commission for the Identification of Second World War
and Post-War Victims, Concluding Remarks, and Documents about Bleiburg]. In Mijatović, A.
(ed.), Bleiburg 1945. – 1995., 1st ed. Zagreb: Hrvatska Matica Iseljenika/Croatian Heritage
Foundation. pp. 145- 166, pp. 312-313.
Times of Israel (2016). Slovenia Transfers Mass Grave Remains of Nazi Collaborators (6 October 2016).
Available at: https://www.timesofisrael.com/slovenia-transfers-mass-grave-remains-of-nazi-
collab erators/ [Accessed 7 February 2018].
Tolstoy, N. (1986). The minister and the massacres. London: Century Hutchinson Ltd.
Tolstoy, N. (1977). Victims of Yalta: The secret betrayal. New York: Charles Scribner's Sons.
Tomasevich, J. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and collaboration. San
Francisco: Stanford University Press.
United Nations High Commissioner for Refugees (1951). Convention and Protocol Relating to the Status
of Refugees, UNHCR [online] Available at: http://www.ohchr.org/EN/Professional Interest/Pages
StatusOfRefugees.aspx [Accessed 14 January 2018].
United Nations Human Rights Office of the High Commissioner (9 December 1948). Convention on
Prevention and Punishment of Genocide [online] Available at: http://www.ohchr.org/ EN/Profes
sional Interest/Pages/CrimeOfGenocide.aspx [Accessed 5 February 2018].
United Nations Human Rights Office of the High Commissioner (1948). United Nations Declaration of
Human Rights (1948). [online] Available at: http://www.un.org/en/universal-declaration-human-
rights/ [Accessed 15 January 2018].
Urban, G. (1979). A Conversation with Milovan Djilas. Encounter, pp. 10-43 (December 1979). [online]
Available at: http://www.unz.org/Pub/Encounter-1979dec-00010 [Accessed 5 February 2018].
U.S. Congress (1955). U.S. Congressional Report by the Committee on Foreign Relations on the
Geneva Conventions and the Protection of War Victims [online] Available at: https://www.loc.
gov/rr/frd/Military_Law/pdf/GC-senReport.pdf) [Accessed 15 December 2017]
Vetrinjska tragedija: V spomin nesmrtnim junakom, izdanim u Vetrinju od 27. – 31. maja 1945. in
pomorjenim za velike ideje svobode (1960) [Vetrinjska tragedy: In memory of the immortal
heroes,
issued in Vetrin from 27-31 May 1945 and murdered for the great ideas of freedom]. Cleveland:
Zveza slovenskih protikomunističnih borcev [Slovenian Society of Anti-Communist Fighters].
Vlahović, S.R. (1985). Zbornik dokumenata iz Britanske arhive. [Collection of documents from British
archives] Available at: https://openlibrary.org/books/OL2760938M/Zbornik_dokumenata_iz_Brita
nske_arhive [Accessed 31 January 2018].
Vukojević, V. (1995). We Must Identify All World War II and Postwar Victims. In: A. Mijatović, (ed.)
Bleiburg 1945. – 1995., 1st ed., pp. 309-311. Zagreb: Hrvatska Matica Iseljenika/Croatian
Heritage Foundation.
Willoughby, C. (1995). Foreword to J. Prcela and S. Guldescu, (eds.) Operation Slaughterhouse:
Eyewitness Accounts of Postwar Massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.
Zieck, M., UNHCR and voluntary repatriation of refugees: A legal analysis, Martinus Nijhoff Publishers,
1997, p. 147.
