Content uploaded by Davor Trbušić
Author content
All content in this area was uploaded by Davor Trbušić on Nov 13, 2020
Content may be subject to copyright.
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 247
UDK 005.334:272
https://doi.org/10.31337/oz.75.2.7
Pregledni rad
Primljeno: 9.9.2019.
Prihvaćeno: 11.5.2020.
Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
Izazovi institucionalne komunikacije
Davor Trbušić*
Sažetak
Katolička crkva danas nije pošteđena nepredviđenih događaja koji uzrokuju
krizne situacije. Takve intenzivne dinamike u posljednjih nekoliko desetljeća
ukazuju na nužnost primjene profesionalnih načela kriznoga komuniciranja na
institucionalnoj razini Crkve. Stoga ovaj rad analizira ulogu biskupijskih ureda
za komunikaciju tijekom kriznih situacija te ujedno nudi i neke preporuke komu-
nikatorima pri njihovu upravljanju, kako bi se ublažile negativne posljedice po
organizacijski imidž te unaprijedili procesi organizacijskoga učenja u postkriznoj
fazi. Autor ukazuje na potrebu usvajanja kulture odgovornosti među crkvenim
poglavarima te promišlja o tome kako i najteži oblici kriza mogu postati prilika
za stvaranje perspektivne vizije, ali i za navještaj evanđeoske poruke.
Ključne riječi: krizni menadžment; Katolička crkva; crkvena komunikacija
Uvod
Nesumnjivo je da je Katolička crkva unazad nekoliko desetljeća postala svje-
sna kako je pozvana aktivno sudjelovati u suvremenom svijetu komunikacija.
Njezina zauzetost na tom području podrazumijeva stvaranje novih oblika komu-
nikacije i korištenje naprednih komunikacijskih alata i tehnologija.
Posljedično tomu, Katolička crkva i njezini predstavnici često postaju sredi-
štima medijske i javne pozornosti, napose tijekom kriznih situacija. Uvriježena
tendencija da krizni menadžment bude organizacijski imperativ vrijedi i za Kato-
ličku crkvu, koja bi, poučena iskustvom skandala posljednjih nekoliko desetljeća,
trebala razmišljati o implementaciji odgovarajućih taktika za rješavanje krize na
institucionalnoj razini.
Organizacijske strukture u Crkvi moraju biti svjesne kako skandali uistinu
postoje i da oni ne bi smjeli biti ignorirani. Stoga je i crkvena komunikacija u
* Davor Trbušić, mag. comm, Fakultet hrvatskih studija, Sveučilište u Zagrebu. Adresa: Boron-
gajska cesta 83d, 10000 Zagreb, Hrvatska. ORCID iD: https://orcid.org/0000–0001–9896–8412.
E–adresa: dtrbusic@hrstud.hr
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
248
kriznim situacijama posljednjih godina postala predmet različitih društvenih
istraživanja, kao i proučavanja praktičara odnosa s javnošću. Jedan od takvih
analiziranih slučajeva odreknuće je od službe pape Benedikta XVI. 2013. godine,
koji je pokazao da su stručnjaci za odnose s javnošću u tiskovnom uredu Svete
Stolice, »primjenjujući u konkretnoj situaciji suvremene komunikološke spozna-
je i koristeći raspoložive komunikacijske alate, uspješno upravljali krizom« (Mi-
las i Galić, 2014, 781).
Unatoč činjenici da stajališta crkvenoga učiteljstva ističu potrebu planira-
nja komunikacije pri provedbi svakoga pastoralnoga plana na razini biskupija
i biskupskih konferencija, ipak svjedočimo nedostatku konkretnih strategija za
rješavanje kriznih situacija, koje su dio crkvene svakodnevice još od njezina po-
stanka.
1. Krizni menadžment — definicije i ključni pojmovi
Ne postoji jedinstveno gledište pri definiranju krize. Prema Yagu de la Ciervi,
kriza označava »bitnu promjenu društvenih okolnosti o kojoj može ovisiti sâmo
postojanje određene institucije« (Cierva, 2014, 55). Kathleen Fearn–Banks de-
finira krizu kao »pojavu s potencijalno negativnim ishodom koji utječe na orga-
nizaciju, tvrtku ili industriju, kao i na njezine javnosti, proizvode, usluge ili repu-
taciju« (Wilcox et al., 2012, 258). Londonska škola za odnose s javnošću (LSPR)
pod krizom podrazumijeva »nepredviđeni događaj koji utječe na sigurnost ljudi,
okoliš, proizvode ili ugled pojedine organizacije« (Novak, 2001, 28).
Definicije različitih autora uglavnom se podudaraju i naglašavaju iste ele-
mente. Mnoge od njih objašnjavaju kako su većini definicija krize zajednička tri
elementa: tvrdnja kako su krize atipični događaji koji se mogu predvidjeti, ali su
ipak uvijek neočekivani kad se dogode; činjenica da krize mogu uzrokovati štetu
organizacijama, ali i pojedincima unutar organizacija; teza da kriza prisiljava or-
ganizaciju na komuniciranje s različitim skupinama radi ograničavanja opasnosti
koju može prouzročiti (Jugo, 2017).
Znakovito je kako pojedini teoretičari pri definiranju krize ostavljaju prostor
za afirmativnu interpretaciju toga neočekivanoga događaja unutar organizacije.
Primjerice navedena definicija Fearn–Banks govori o potencijalno negativnom
ishodu, ne tvrdeći a priori kako je riječ o nepoželjnom događaju. Pogledamo li
samo etimologiju riječi kriza, vidimo da ona dolazi od grčke riječi krisis i krinein,
koje su u antičkoj Grčkoj označavali medicinski termin za opisivanje točke preo-
kreta u nekoj bolesti, odnosno termin koji se rabio u značenju »suditi, razdvajati,
odlučivati« (Sellnow, Seeger prema Jugo, 2017, 20).
Korporativnim rječnikom, kriza je prilika da se promijeni način razmišlja-
nja u organizaciji: »definiraju se potrebne organizacijske promjene, jača vodstvo
organizacije, poboljšavaju se sustavi nadzora« (Novak, 2001, 171), a osim toga
kriza otvara i priliku za »organizacijsko učenje, etičku komunikaciju, perspektiv-
nu viziju i uspostavljanje prave organizacijske retorike« (Ulmer, Seeger, Sellnow
prema Jugo, 2017, 222).
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
249
Krizne situacije nije jednostavno klasificirati po vrsti i naravi. Teoretičari od-
nosa s javnošću ističu četiri osnovne skupine organizacija koje su najizloženije
kriznim situacijama. To su: veliki zrakoplovni prijevoznici; kemijski i naftni pro-
izvođači i prodavači; proizvođači hrane; pružatelji financijskih usluga (Luecke,
2005).
Kada je riječ o uzrocima krize, suvremena literatura koja proučava krizno
komuniciranje razlikuje vanjske i unutrašnje uzroke krize. Vanjski su uzroci oni
koji nastaju u okolini izvan organizacije i na koje ona nema velik utjecaj (Jugo,
2017), a unutrašnji uzroci često nisu vidljivi onima koji krizu proučavaju izvan
organizacijskoga sustava i često se “skrivaju” u samoj organizaciji (Novak, 2001).
Potonja tvrdnja ima i empirijski dokaz jer, prema istraživanju Instituta za krizni
menadžment 2010. godine, više od 80% kriznih situacija prouzročeno je unutraš-
njim ljudskim čimbenikom (Jugo, 2017).
Naposljetku, bez obzira na uzrok krize, naglasak je uvijek na tome kako odre-
đena organizacija ili institucija odgovara na krizu (Cierva, 2014). Sudeći po nave-
denim definicijama krize teoretičara odnosa s javnošću, može se zaključiti kako
je u srcu krize — institucija. Kada kriza nastupi, postojanost i stabilnost institu-
cije mogu biti izloženi egzistencijalnomu riziku, a takve iznenadne i potencijal-
no opasne situacije ne zaobilaze ni Katoličku crkvu na njezinoj organizacijskoj
razini.
2. Krizne situacije kao dio svakodnevice u Katoličkoj crkvi
Kada je 2011. godine nizozemski novinar Ekke Overbeek upitao glasnogovor-
nika biskupske konferencije Poljske postoje li u Crkvi u Poljskoj naznake da bi
se primjeri seksualnoga zlostavljanja maloljetnika mogli pojaviti i među tamoš-
njim klerom, on je odgovorio kako taj problem zasigurno u Poljskoj ne postoji
jer su narod s duboko ukorijenjenim katoličkim identitetom te da se nikako ne
mogu usporediti s Irskom ili Sjedinjenim Američkim Državama, koji su već bili
pogođeni takvim skandalima. Dvije godine kasnije, u siječnju 2013. godine, isti
nizozemski novinar objavio je knjigu naslovljenu Be afraid: Victims of Paedophi-
lia by the Catholic Church Speak (“Strahujte: Žrtve pedofilije u Katoličkoj crkvi
govore”) o 27 slučajeva zlostavljanja i optužaba protiv poljskih katoličkih bisku-
pa, koji su pedofilska zlodjela navodno zataškali. Poljska biskupska konferencija
reagirala je na objavljenu knjigu ocijenivši ju »šupljom kao švicarski sir«, te je
ujedno podsjetila na jasne smjernice za postupanje u slučajevima seksualnoga
zlostavljanja koje su poljski biskupi donijeli na svojem zasjedanju u ožujku 2012.
godine (Anon., 2013).
Taj slučaj jasno navodi na dva zaključka: »nikad ne reci nikad« i »skandali po-
stoje — ne treba ih poricati«, nego o njima ozbiljno razmišljati i ne ih hipotetski
isključivati unaprijed kao da nisu mogući.
Posljednje desetljeće u Katoličkoj crkvi u Europi i svijetu obilježile su različite
krizne situacije. U nastavku navodimo samo neke, za koje se može kazati kako su
imale određeni odjek u međunarodnoj i nacionalnoj, hrvatskoj javnosti:
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
250
a) Nadbiskup Poznana Juliusz Paetz optužen je 2002. godine zbog nepri-
mjerenih radnji povezanih sa sjemeništarcima te je morao odstupiti (Tagliabue,
2002).
b) Svećenik Zagrebačke nadbiskupije suspendiran je 2011. godine nakon što
je policija pronašla uznemirujući, pedofilski sadržaj na njegovu računalu (Tiskov-
ni ured Zagrebačke nadbiskupije, 2011).
c) Godine 2009. objavljeni su rezultati istrage seksualnoga zlostavljanja malo-
ljetnika u biskupiji Dublin, tzv. Murphyjevo i Ryanovo izvješće (Commission of
Investigation, 2009).
d) Godine 2013. Crkvu u Sloveniji pogodila je financijska kriza: Mariborska
biskupija bankrotirala je i dvojica slovenskih biskupa Anton Stres i Marjan Turn-
šek bili su primorani odstupiti. Ta je kriza prema nekim analitičarima ocijenjena
kao najveća financijska katastrofa u povijesti Katoličke crkve (Allen, 2015).
e) svećenik Zadarske nadbiskupije don Nedjeljko Ivanov 2014. optužen je
za zlostavljanje maloljetnika od 1983. do 1991. godine (Zadarska nadbiskupija,
2014).
f) Skandal Vatileaks, u kojem je sobar pape Benedikta XVI. bio optužen za
krađu povjerljivih dokumenata iz Vatikana. O toj kriznoj situaciji papa Benedikt
XVI. prvi je put javno progovorio 30. svibnja 2012. ističući kako su mu »nedavna
zbivanja u vezi s Kurijom i njegovim suradnicima ispunili srce tugom, ali da nika-
da nisu umanjila čvrstu sigurnost da Crkvu, usprkos ljudskoj slabosti, poteškoća-
ma i iskušenjima, vodi Duh Sveti« (Benedikt XVI., 2012).
g) Trideset četvero čileanskih biskupa ponudilo je 2018. godine ostavku te
zatražilo oprost zbog boli koju su svojim ozbiljnim grješkama i propustima prou-
zročili žrtvama svećeničkoga seksualnoga zlostavljanja (Bordoni, 2018).
h) Godine 2018. predstavljena je studija o zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi u
Njemačkoj (Centofanti i Žaja, 2018).
Spomenuti skandal u Irskoj prouzročio je golemu štetu Katoličkoj crkvi u
Irskoj, ali i u cijelom svijetu. Procjenjuje se, naime, da Crkva u Irskoj bilježi dva
razdoblja u recentnoj povijesti u kojima je primijećen bitan pad broja vjernika
koji jednom tjedno prisustvuju svetoj misi. Riječ je o 2009. godini, kada se je
broj vjernika smanjio za 6,4%, i 2011. godini, kada se je broj smanjio za 7,4%.
Navedena razdoblja u podudarnosti su s trima izvješćima o rezultatima istrage
seksualnoga zlostavljanja maloljetnika — već spomenutim Murphyjevim i Rya-
novim 2009. te izvješćem o rezultatima istrage u irskoj biskupiji Cloyne iz 2011.
godine (McGarry, 2016).
Osim toga, taj je skandal ostao upamćen i po pastoralnom pismu pape Bene-
dikta XVI. katolicima u Irskoj, kojim je poglavar Katoličke crkve pokazao spre-
mnost na suočavanje s jednom od najdubljih kriza u novijoj povijesti te institucije.
Papa Benedikt XVI. ispričao se je i izrazio žaljenje zbog seksualnih zlostavljanja
maloljetnika koja su počinili svećenici, ističući u pismu kako je »razumljivo da s
mukom opraštate [irski katolici, op. a.] ili da se mirite s Crkvom. Otvoreno pri-
znajem u ime Crkve da svi osjećamo sram i grižnju savjesti, ujedno vas molim da
ne gubite nadu« (Benedikt XVI., 2010a).
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
251
Skandali seksualnoga zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj crkvi ne smiju
biti olako shvaćeni, posebice nakon izvješća Svete Stolice predstavljeno odboru
Ujedinjenih naroda protiv mučenja 2014. godine. Stalni promatrač Svete Stolice
pri UN–u Silvano Maria Tomasi kazao je kako je u razdoblju od 2004. do 2013.
godine Kongregacija za nauk vjere zaprimila točno 3.420 izvješća o slučajevima
seksualnoga zlostavljanja maloljetnika koja su počinili svećenici. Od tih 3.420,
klerički stalež oduzet je 848 svećenika, što se smatra najstrožom kaznom, a na
ostalih 2.572 svećenika primijenjeni su drugi oblici crkvenih kazni (World Orga-
nization Against Torture, 2014).
Sveta Stolica ratificirala je Konvenciju o pravima djeteta 1990. godine, a četiri
godine kasnije podnijela je svoje prvo izvješće (Ujedinjeni narodi, 1996). Od tada
nije podnijela nijedno izvješće, osim onoga iz 2012. godine, kada je pod pritiskom
javnosti zbog seksualnih zlostavljanja maloljetnika u 2010. godini u Europi i svi-
jetu popustila pritisku.
Odgovarajući na kritike upućene od strane odbora Ujedinjenih naroda, zadu-
ženoga za nadzor pri rješavanju problema svećeničkoga seksualnoga zlostavlja-
nja, glavni tužitelj Svete Stolice za seksualne zločine Charles Scicluna rekao je:
»Sveta Stolica je shvatila. Ne mogu reći je li prekasno ili nije. No postoje određe-
ne stvari koje trebaju biti učinjene drugačije« (Winfield, 2014).
Bilo je nedvojbeno da su ti nemili i izrazito teški trenutci pogodili u sâmo
srce Katoličke crkve. U intervjuu s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom,
papa Benedikt XVI. izjavio je: »Da, to je velika kriza i to se mora reći. Bilo je to
potresno za sve nas. Odjednom toliko prljavštine. Bilo je doista poput vulkansko-
ga kratera iz kojega je odjednom izišao golem oblak prljavštine, sve potamnio i
zacrnio, tako da se odjednom poglavito svećeništvo pojavilo kao mjesto sramote
te je svaki svećenik bio pod sumnjom da je i on jedan od njih« (Benedikt XVI.,
2010b, 38).
3. Uloga biskupijskoga ureda za komunikaciju i njegovih
zaposlenika za vrijeme krize
Kao što smo do sada primijetili, a Cutlip, Center i Broom potvrđuju, Crkva
nije imuna na krizu u odnosima s javnošću, stoga ne čudi činjenica da sve češće
zapošljava profesionalne komunikatore pomoću kojih spremnije reagira na kri-
zu, upućuje strateške poruke, poboljšava svoj imidž te privlači vjernike (Broom,
2010).
Na razini Katoličke crkve, odnosno biskupija i nadbiskupija, stručna i opera-
tivna tijela zadužena za komunikaciju i djelovanje na medijskom području nazva-
ni su tiskovni uredi. Ukratko, zadaće su tih ureda »skrb o svim vidicima medijskog
djelovanja unutar biskupije, povezivanje u usmjeravanje župnih medijskih na-
stojanja, suradnja s ostalim crkvenim institucijama, kao i s vodećim nacionalnim
medijskim crkvenim ustanovama, surađivati s javnim medijima, te sudjelovati u
komunikaciji i zainteresiranima posredovati informacije o općoj i mjesnoj Crkvi
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
252
po načelu supsidijarnosti u ozračju dijaloga i međusobnog poštovanja« (Trbušić
i Labaš, 2015, 146).
Kada Crkva govori o odnosima s javnošću, misli na aktivnu komunikaciju sa
zajednicom pomoću svjetovnih i crkvenih medija. Pastoralna instrukcija Aetatis
novae, objavljena 1992. za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., u dijelu o elemen-
tima pastoralnoga plana za društvene komunikacije (br. 31) navodi da »uključu-
jući spremnost na komuniciranje vrijednosti Evanđelja, Crkva mora uložiti veliki
napor da njezina slika u javnosti bude odraz Isusa Krista« (Papinsko vijeće za
komunikaciju, 1992). Premda u Aetatis novae, kao ni u ostalim dosad objavlje-
nim crkvenim dokumentima, nisu izričito spomenute konkretne zadaće ureda za
komunikacije u kontekstu kriznoga menadžmenta, u toj je instrukciji predloženo
da takvi uredi unutar biskupija imaju odgovarajuće ljudske i materijalne resurse
kako bi mogla biti ostvarena kvalitetna komunikacija između Crkve i zajednice,
čemu bez sumnje doprinosi i uspješno upravljanje kriznim situacijama.
3.1. Ključni preduvjeti za uspješno rješavanje krizne situacije
Slično kao s bolešću, kriza se može prevenirati. Dok se pokušavaju planirati
sve potencijalne mogućnosti, »mnogo je realnije razmišljati o krizi kao elementu
rizika koji se može predvidjeti ili koji može neočekivano iznenaditi« (Richardson
i Laville, 2010, 88).
Pritom valja istaknuti kako svaka krizna situacija ima svoj životni ciklus, koji
se sastoji od tri faze: predkrizne, krizne i postkrizne faze. U toj prvoj, možda i
najvažnijoj fazi ključno je detektirati signale, jer »većina kriza odašilje različite
rane znakove upozorenja koji omogućuju da se potpuno spriječi kriza i sve njezi-
ne negativne posljedice« (Jugo, 2017, 81). Prema istraživanju Instituta za krizni
menadžment, 67% kriznih situacija koje su se u svijetu dogodile tijekom 2018.
godine ocijenjeno je kao tinjajuće, odnosno one koje su već ranije davale znako-
ve upozorenja, no nisu na vrijeme prevenirane (Institute for Crisis Management,
2018).
U predkriznoj fazi uputno je također sastaviti krizni komunikacijski plan, koji
nije čarobno osiguranje u službi zaštite organizacije od krize, no itekako dopri-
nosi izbjegavanju trošenja vremena na pribavljanje općenitih informacija koje su
bile poznate i prije krize te vodstvo organizacije lišava ad hoc odlučivanja tko će
što raditi i kojim će se redom provoditi planirane aktivnosti (Jugo, 2017).
Kada je riječ o organizacijskoj razini Crkve, prije rješavanja svake krizne si-
tuacije potrebno je suočiti se s nekoliko vrsta mitova koji dovode do određenih
mentaliteta često prisutnih među crkvenim poglavarima. Takvi mitovi i mentali-
teti nerijetko su prepreka za uspješno upravljanje kriznim situacijama.
Prvi je mit da će vjernici biti zaprepašteni ako saznaju za skandal u Crkvi.
Takav način razmišljanja osudio je i papa Franjo zaključujući susret Zaštita ma-
loljetnika u Crkvi, koji se je u veljači 2019. godine održao u Vatikanu: »Zlo-
stavljanje se nikad ne smije prikrivati (kako je često bio slučaj u prošlosti) ili ne
shvaćati dovoljno ozbiljno, jer prikrivanje zlostavljanja potiče širenje zla i stvara
novu razinu skandala« (Franjo, 2019).
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
253
Prikrivanje o kojem govori papa Franjo dovelo je do ranije spomenutih skan-
dala u Irskoj i SAD–u, a razlog je u činjenici da neki crkveni poglavari ni pod
koju cijenu ne žele da sablazan iziđe u javnost. Štoviše, mnogi su prezbiteri ili
redovnici, koje nazivaju i »pedofilski lovci«, smišljali vrlo domišljate strategije
kako bi njihovi prekršaji ostali tajni (Sarah i Diat, 2016, 301–302). Kako ističe
Josip Šalković, u nekim su partikularnim Crkvama pojedini ordinariji (usp. CIC
kan. 134 §1) pogriješili kad su se, podcjenjujući ozbiljnost činjenica (primjerice
obavijest o počinjenom kažnjivom djelu) ograničili na premještaj klerika (usp.
CIC kann. 190–191) iz jedne crkvene službe na drugu (ili iz jedne župe na drugu).
»Takvi postupci nisu bili ispravan pravni put u ostvarenju pravednosti pa je Sveta
Stolica 2001., zbog težine kažnjivoga djela, odlučila prisvojiti pravo odlučivanja
za ova kaznena djela« (Šalković, 2012, 367).
Zlatno je pravilo svake, pa i krizne, komunikacije nikada ne reći laž, kako nas
uči i Paul Grice, nego uvijek govoriti istinu. Čak i evanđelje jasno govori: »Istina
će vas osloboditi« (Iv 8,32). Prema Američkom društvu za odnose s javnošću
iskrenost je jedan od šest ključnih postulata neophodnih za profesionalno bavlje-
nje odnosima s javnošću, uključujući odvažnost u zastupanju stavova, stručnost,
neovisnost, odanost i poštenje (Public Relations Society of America, s. a.).
Drugi rašireni mit o kojem valja voditi računa mišljenje je crkvenih poglavara
da se skandal nikada neće dogoditi u njihovoj lokalnoj Crkvi. Upitan o tome za-
što razotkriveni slučajevi u Americi i Irskoj nisu uzeti kao povod da ih se odmah
istraži i u drugim zemljama, papa Benedikt XVI. odgovorio je: »Je li tada zadaća
Rima bila da svim zemljama samo kaže: vidite je li tako i kod vas? Možda smo
to trebali učiniti« (Benedikt XVI., 2010b, 41–42). Slično je i s poljskim slučajem.
U jeku premijernoga prikazivanja dvosatnoga dokumentarnoga filma braće Se-
kielski pod naslovom Samo ne reci nikomu, koji govori o pedofilskim skandalima
u Katoličkoj crkvi u Poljskoj, politički komentator Lukasz Lipinski istaknuo je
kako je Crkva u Poljskoj dugo godina mislila i govorila da se takvi slučajevi doga-
đaju »negdje na Zapadu«, no ne i u Poljskoj (Shotter i Huber, 2019).
Treći i posljednji mit odnosi se na razumijevanje medija tijekom kriznih si-
tuacija. Istina je da su neki mediji sa svojom unaprijed pripremljenom agendom
neprijateljski raspoloženi prema Crkvi. Istraživanje iz 2011. godine, čiji je cilj bio
istražiti način i kvalitetu medijskoga izvještavanja hrvatskih dnevnih novina o zlo-
stavljanjima u katoličkim odgojnim ustanovama u Irskoj, pokazalo je da su »či-
tatelji u hrvatskim dnevnim novinama lako mogli (p)ostati dezinformirani, bez
detaljnog uvida u pozadinu slučaja, uskraćeni za drugu stranu priče, ali su ujedno
mogli vidjeti identitet osumnjičenih, što nije bilo u skladu s etičkim kodeksima i
profesionalnim pravilima, a u nekim slučajevima radilo se i o izravnom kršenju
zakona« (Labaš et al., 2012, 311).
Ipak, optuživati medije zato što izvještavaju o krizi nije preporučena praksa.
O tome govori i papa Benedikt XVI., naglašavajući da je prilikom medijskoga
izvještavanja o pedofilskim skandalima postojala »radost u razgolićavanju i što
većem ocrnjivanju Crkve, no dok je god u pitanju istina, moramo biti zahvalni za
svako izvješćivanje« (Benedikt XVI., 2010b, 42).
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
254
Također, važno je razlikovati moralnu paniku od stvarne krizne situacije. Mo-
ralna panika vrsta je medijske manipulacije čiji je cilj diskreditirati organizaciju,
u ovom slučaju Katoličku crkvu. Ako je riječ o manipulaciji, valja identificirati
napadače, obraniti se od napada i održavati stanje kakvo je i bilo dotad.
3.2. Neka načela i preporuke komunikatorima pri upravljanju kriznim
situacijama u Crkvi
Kada kriza nastupi, zaposlenici tiskovnoga ureda i glasnogovornik koji je za-
dužen za komuniciranje ključnih poruka trebali bi se pridržavati načela koja na-
vodimo u nastavku rada.
Provođenje dobrih politika prvo je načelo u nizu, a ono podrazumijeva odabir
odgovarajuće osobe zadužene za komunikaciju. Cilj je institucionalne crkvene
komunikacije »služiti Crkvi (instituciji) i njezinoj poruci« (La Porte, 2009, 239),
što bi svaki komunikator trebao imati na umu, pa i tijekom kriznih situacija. Kada
je Jeanette De Melo, direktorica komunikacija i glasnogovornica nadbiskupije
Denver upitala svojega biskupa što se od nje očekuje, on joj je odgovorio: »Ni-
šta manje od savršenstva« (Puškarić, 2015, 34). Biskupove riječi samo su dokaz
tvrdnji da je stručna osoba zadužena za komunikacije unutar biskupije pozvana
uložiti velike napore kako bi uistinu komunicirala poruku Crkve, njezin identitet
i vrijednosti.
Nadalje, krizna situacija ne može se prevladati bez kriznoga tima i prikuplja-
nja svih relevantnih informacija. Glasnogovornik ili osoba zadužena za rješava-
nje krizne situacije ne može biti netko tko će samo komunicirati instruirane i
već pripremljene poruke, nego mora biti uključena u cjelokupni proces. Stoga
krizni tim obično uključuje stručnjake iz odnosa s javnošću i komunikacija, pra-
va, sigurnosti, poslovanja, financija i ljudskih potencijala. »Pritom struktura tima
može varirati ovisno o vrsti krize s kojom se organizacija suočava« (Jugo, 2017,
136). Uvjet je za uspješno rješavanje krizne situacije i učinkovita interna komuni-
kacija. Prema Zoranu Tomiću (2008) dobri odnosi s javnošću počinju kod kuće,
točnije unutar organizacije, što internu komunikaciju često čini izazovnijom nego
eksternu.
Treće, neophodna je uporaba različitih medijskih kanala za odašiljanje ključ-
nih poruka i komuniciranje druge strane priče. Preduvjet je za učinkovite odnose
s medijima poznavanje medija. Kao što ističe Tomić, »odnosi s medijima su naj-
vidljiviji dio odnosa s javnošću, koji podrazumijevaju umijeće rada s pojedinim
medijima, poznavanje tehnologije rada, prilagođavanje svojih materijala pojedi-
nim medijima, poštivanje rokova i slično« (Tomić, 2008, 268).
Svakako je preporučljivo korištenje više medijskih kanala — od onih tradi-
cionalnih pa do društvenih mreža, koje su glavni komunikacijski kanali tijekom
kriznih situacija, no to ne znači da ostale valja zanemariti (Cierva, 2014). Novi
digitalni mediji u tolikoj su mjeri postali dio modernoga društva da teoretičari
medija sve češće raspravljaju o digitalnoj kulturi. Ona je, kako tvrdi Nada Zgra-
bljić Rotar (2011, 38), »dio kulture društva, dio kulturne politike društva, koja
označava proces transformacije same ideje kulture u društvu«.
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
255
Kako to izgleda u praksi, možda je najvidljivije na Twitteru, društvenoj mreži
koja se temelji na brzim i kratkim aktualnim informacijama. Novinari koji su ak-
tivni na toj društvenoj mreži posreduju informacije s mjesta događaja, što omo-
gućava publici osjećaj visoke involviranosti, tj. uključenosti u sam događaj. Budu-
ći da su društvene mreže idealne platforme za brzo dijeljenje sadržaja kao što su
fotografije, poveznice ili video uradci, one stvaraju tzv. ambijentalno novinarstvo.
Alfred Hermida (2012, 311) ambijentalno novinarstvo definira kao »novinarstvo
koje se oslanja na nove komunikacijske tehnologije, a koje nužno karakterizira
neposrednost i trenutačnost. Novinarstvo tako postaje fragmentirano, sveprisut-
no i ukorijenjeno u svakodnevna medijska iskustva korisnika«.
Ne čudi stoga da su praktičari odnosa s javnošću svjesni da »društvene mreže
mogu stvoriti dodatnu kriznu situaciju zbog nemogućnosti osiguravanja traženih
informacija« (Jugo, 2017, 191), te da kao najveću pogrešku koju stručnjak u od-
nosima s javnošću može učiniti ističu ignoriranje onoga što se događa na Interne-
tu (Theaker prema Jugo, 2017, 190).
Zaključna je preporuka komunikatorima da tijekom kriznih situacija iska-
žu emocije i suosjećanje. Istraživanja su pokazala da glasnogovornik koji izrazi
iskrenu empatiju tijekom krizne situacije ostvaruje bolju povezanost s publikom
i primateljem informacije, a posljedično tomu uspješnije i komunicira (Cierva,
2014). Osim nedostatka ljudskosti, česta je pogreška u kriznim situacijama, kada
je slučaj seksualnoga zlostavljanja maloljetnika posrijedi, ponuditi novčanu na-
knadu žrtvama zločina. Umjesto novca, čini se prihvatljivijim težiti istini, prizna-
nju nedjela, isprici i kajanju.
4. Skandali u Crkvi: prilika za organizacijsko učenje i perspektivnu
viziju
Kada su jednom prigodom nadbiskupa Pertha Barryja Hickeyja upitali koji
je cilj biskupijskoga ureda za komunikacije, odgovorio je: obraćenje. Ustvrdio je
kako zadaća ureda nije primarno apologija vjere, poboljšanje imidža i reputacije
Crkve ili pak diplomatsko rješavanje skandala, nego je ona isključivo usmjerena
obraćenju Kristu (Puškarić, 2015, 48–49).
Nadbiskup je Hickey na tragu smjernica crkvenih dokumenata, napose Ae-
tatis novae — već spomenute pastoralne instrukcije koja jasno ističe bit posla-
nja Crkve: komunikaciju čiji je krajnji cilj evangelizacija (Skoko i Gusić, 2013,
197). Dakle, zadaća biskupijskoga ureda za komunikacije nije isključivo krizna
komunikacija, nego »surađivati s javnim medijima, sudjelovati u komunikaciji
i zainteresiranima posredovati informacije o općoj i mjesnoj Crkvi« (Hrvatska
biskupska konferencija, 2006, 20), promicati pozitivne inicijative i opće dobro,
ukratko — graditi odnose s javnošću, što može bitno utjecati na sprječavanje
potencijalnih kriznih situacija.
Nadbiskupove riječi otvaraju potpuno novu perspektivu za razumijevanje kri-
zne situacije kao prilike, a ne kao prijetnje. Isto vrijedi i za Katoličku crkvu. Kako
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
256
bismo prikazali što sve ona može naučiti iz vlastitih kriza, ukratko ćemo anali-
zirati posljedice skandala seksualnoga zlostavljanja maloljetnika — vjerojatno i
najtežega oblika krizne situacije za Crkvu.
Prije svega treba istaknuti da prijavljivanjem zlostavljanja žrtva ne postaje ne-
prijatelj. Također je važno da, kada se takvi skandali dogode, crkveni poglavari,
kao i osobe zadužene za komunikaciju, ne smiju uspoređivati te zločine s istima
ili sličnima učinjenim u drugim društvenim skupinama. Pokušaj umanjivanja zna-
čenja takvoga zločina mogao se uočiti odmah nakon objave izvješća UN–ova Od-
bora za prava djeteta. Čak su se i u Hrvatskoj, doduše ne od službenih crkvenih
institucija ni predstavnika Crkve, pojavili pokušaji da se objasni kako pedofilija u
Katoličkoj crkvi u usporedbi s drugim vjerskim zajednicama nije tako čest slučaj
(Šola, 2014).
Premda je ta tvrdnja istinita, to nije dostatan argument u raspravi jer i »jedan
takav slučaj zlostavljanja sam po sebi predstavlja užas i potrebno mu je pristupiti
s najvećom ozbiljnošću« (Franjo, 2019). Primjerice, kriminolog Christian Pfeifer,
prema podatcima Petra Seewalda, ne slaže se s medijskim izvještajima te ističe
da je 0,1% zlostavljača među suradnicima i službenicima Katoličke crkve. Kada
netko svoje istrage i pisanje usredotoči samo na jednu skupinu, ostavlja izvan
“dometa” i zakona i javnosti čak 99,9% zlostavljača, upozorava Pfeifer. Ujedno
time pokazuje da mu nije stalo do žrtava, nego je riječ o instrumentalizaciji tih
slučajeva. Mediji u tom slučaju, kao i u brojnim drugima, slobodno možemo reći
— nisu bez grijeha (Seewald prema Labaš et al., 2012, 280–281).
Nadalje, ne postoje druge opcije, nego transparentnost i iskrenost. Kako je
već spomenuto, nakon skandala svećeničkoga seksualnoga zlostavljanja malo-
ljetnika u Irskoj, papa Benedikt XVI. poručio je svećenicima: »Jedino odlučno,
transparentno i pošteno djelovanje može vratiti poštovanje i dobrohotnost Iraca
prema Crkvi. To mora proizići, prije svega, iz vlastitoga preispitivanja, unutar-
njega pročišćavanja i duhovne obnove« (Benedikt XVI., 2010b). Konačno, cr-
kveni poglavari iz takvih kriza mogu naučiti kako se zaštita djece i mladih mora
uvrstiti na popis prioriteta crkvenoga djelovanja, što je na razini Crkve i učinjeno
osnivanjem posebnoga tijela. Naime, papa Franjo je 22. ožujka 2014. uspostavio
Papinsku komisiju za zaštitu maloljetnika, čija je zadaća Svetomu Otcu predlaga-
ti najprikladnije inicijative za zaštitu maloljetnika i odraslih žrtava zlostavljanja.
Komisija je također pozvana poduzeti sve napore kako se zločini seksualnoga
zlostavljanja u Crkvi ne bi ponovili (Franjo, 2014).
Predsjednik odbora unutar Kongregacije za nauk vjere koji se bavi žalbama
podnesenim od strane svećenika optuženih za zlostavljanje malteški nadbiskup
Charles Scicluna vjeruje da za Crkvu takvi skandali »mogu biti prilika za poni-
znost« (Anon., 2018). Važno je, također, ne zanemariti činjenicu da je riječ o
grijehu i zlu koje je počinjeno prema pojedincu, ali i cjelokupnoj zajednici. Ne
smije se zaboraviti da zlostavljači moraju snositi posljedice te da crkveni pogla-
vari u svojoj odgovornosti moraju djelovati sukladno svojim ovlastima i kanon-
skomu pravu. Naime, nakon proglašenja važećega Zakonika kanonskoga prava
papa Ivan Pavao II. je 30. travnja 2001., u obliku motuproprija Sacramentorum
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
257
sanctitatis tutela (Normae de gravioribus delictis Congregationi pro Doctrina Fidei
reservatis), »precizno odredio najteža kažnjiva djela protiv ćudoređa i u slavljenju
sakramenata koja su u isključivoj mjerodavnosti Kongregacije za nauk vjere, kao
i posebne procesne norme za proglašenje ili izricanje kanonskih kaznenih mjera«
(Šalković, 2012, 365).
Zaključak
U kulturi transparentnosti, kojoj danas svjedočimo, skandali i loše vijesti ne
mogu biti stavljene “pod tepih”. Katoličkoj crkvi trebalo je mnogo vremena da
shvati kako skandali postoje i da ih se ne smije ignorirati. U suprotnom, loše
upravljanje kriznim situacijama u Crkvi može rezultirati dodatnom sekularizaci-
jom i netrpeljivosti prema religiji.
Kada kriza nastupi, postoje tri pravila koja je Crkva kao institucija pozvana
slijediti: govoriti istinu, biti ponizan i biti dobro pripremljen. To potonje dovodi
do zaključka da bi svaka biskupija na organizacijskoj razini trebala imati spe-
cijalizirani odjel za komunikaciju u kriznim situacijama te izrađen i unaprijed
pripremljen krizni komunikacijski plan. Ukratko, krizna komunikacija mora biti
vođena profesionalnim načelima.
Prema naputcima crkvenoga učiteljstva, u tim specijaliziranim odjelima krizni
tim čine laici (profesionalni komunikatori s visokim kompetencijama i vještina-
ma), koji su odgovorni za planiranje i implementiranje komunikacijskih strategi-
ja. Usto, misija je takvih komunikatora kreativna obrada religijskih tema i razvi-
janje strategija za promociju kulturalnih promjena.
Crkvi je nasušno potreban takav laikat koji će odgovoriti na izazove suvreme-
nih globalizacijskih trendova i komunikacijske revolucije 21. stoljeća. Laikat koji,
kao što kaže papa Franjo, ima viziju budućnosti, koji nije zatvoren u malenosti
života, laikat sa životnim iskustvom, koji ne prestaje sanjati (Franjo, 2016).
Literatura
Allen, John L. (2015). The Francis Miracle: Inside the Transformation of the Pope and
the Church. New York: Time books.
Anon. (2013). Book probes paedophilia in Polish Church. Radio Poland, 1. veljače 2013.
URL: http://archiwum.thenews.pl/1/9/Artykul/125979 (13. travnja 2020.) [Potpisano:
nh.]
Anon. (2018). Archbishop Scicluna: Sexual abuse is a tragedy that will make us more
humble. Rome Reports, 8. listopada 2018. URL: https://www.romereports.com/
en/2018/10/08/archbishop–scicluna–sexual–abuse–is–a–tragedy–that–will–make–us–
more–humble/ (15. travnja 2020.)
Benedikt XVI. (2010a). Pastoral letter of the Holy Father Benedict XVI to the Catho-
lics of Ireland. The Holy See. URL: http://w2.vatican.va/content/benedict–xvi/en/
letters/2010/documents/hf_ben–xvi_let_20100319_church–ireland.html (13. travnja
2020.)
Benedikt XVI. (2010b). Svjetlo svijeta. Split: Verbum.
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
258
Benedikt XVI. (2012). Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji: Srijeda, 30.
svibnja 2012. The Holy See. URL: http://www.vatican.va/content/benedict–xvi/hr/au-
diences/2012/documents/hf_ben–xvi_aud_20120530.html (13. travnja 2020.)
Bordoni, Linda (2018). Chilean bishops implore forgiveness for sex abuse scandal and
offer to resign. Vatican News, 18. svibnja 2018. URL: https://www.vaticannews.va/
en/vatican–city/news/2018–05/chile–bishops–statement–resignation–sex–abuse.html
(13. travnja 2020.)
Broom, Glen M. (2010). Učinkoviti odnosi s javnošću. Zagreb: Mate.
Centofanti, Sergio; Žaja, Mate (2018). Crkva u Njemačkoj: Predstavljena studija o zlo-
stavljanjima u Katoličkoj Crkvi. Vatican News, 1. listopada 2018. URL: https://www.
vaticannews.va/hr/crkva/news/2018–10/crkva–njemacka–studija–zlostavljanja.html
(13. travnja 2020.)
CIC. Codex Iuris Canonici. Ivan Pavao II., Zakonik kanonskoga prava. Zagreb: Glas Kon-
cila, 1996.
Cierva, Yago de la (2014). La Chiesa casa di vetro: Proposte ed esperienze di comunicazi-
one nel contesto di crisi e controversie mediatiche. Roma: EDUSC.
Commission of Investigation (2009). Report by Commission of Investigation into Catholic
Archdiocese of Dublin. Department of Justice and Equality. URL: http://www.justice.
ie/en/JELR/Pages/PB09000504 (13. travnja 2020.)
Franjo (2014). Chirograph of His Holiness Pope Francis for the Institution of a Pontifical
Commission for the Protection of Minors. The Holy See. URL: https://w2.vatican.va/
content/francesco/en/letters/2014/documents/papa–francesco_20140322_chirogra-
fo–pontificia–commissione–tutela–minori.html (15. travnja 2020.)
Franjo (2016). Address of His Holiness Pope Francis to participants in the Plenary
Assembly of the Pontifical Council for the Laity. The Holy See. https://w2.vatican.va/
content/francesco/en/speeches/2016/june/documents/papa–francesco_20160617_ple-
naria–pc–laici.html (15. travnja 2020.)
Franjo (2019). Papa, Address of His Holiness Pope Francis at the end of the Euchari-
stic Concelebration. The Holy See. URL: http://w2.vatican.va/content/francesco/en/
speeches/2019/february/documents/papa–francesco_20190224_incontro–protezione-
minori–chiusura.html (14. travnja 2020.)
Hermida, Alfred (2012). Social journalism: Exploring how social media is shaping jour-
nalism. U: Eugenia Siapera i Andreas Veglis (ur.), The Handbook of Global Online
Journalism (str. 309–328). Oxford: Wiley–Blackwell.
Hrvatska biskupska konferencija (2006). Crkva i mediji: Pastoralne smjernice. Zagreb.
URL: http://hbk.hr/wp–content/uploads/2018/11/2006–crkva_i_mediji.pdf (15. trav-
nja 2020.)
Institute for Crisis Management (2018). The ICM Annual Crisis Report. Institute for Crisis
Management. URL: https://crisisconsultant.com/icm–annual–crisis–report/ (14. trav-
nja 2020.)
Jugo, Damir (2017). Menadžment kriznog komuniciranja. Zagreb: Školska knjiga
La Porte, José María (2009). Introduzione alla Comunicazione Istituzionale della Chiesa.
Roma: EDUSC.
Labaš, Danijel; Kanižaj, Igor; Ciboci, Lana (2012). Medijsko izvještavanje o zlostavlja-
njima u katoličkim odgojnim ustanovama u Irskoj. Riječki teološki časopis, 38(2)2,
279–312.
Luecke, Richard (2005). Upravljanje kriznim situacijama: Svladajte vještine i spriječite
katastrofu. Zagreb: Harvard Business Essentials.
Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260 Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi
259
McGarry, Patsy (2016). Mass attendance in Dublin to drop by one–third by 2030. The
Irish Times, 21. siječnja 2016. URL: https://www.irishtimes.com/news/social–affairs/
religion–and–beliefs/mass–attendance–in–dublin–to–drop–by–one–third–by–2030–
1.2504351 (13. travnja 2020.)
Milas, Dorotea; Galić, Goran (2014). Krizno komuniciranje i medijska percepcija Crkve
u slučaju odreknuća pape Benedikta XVI. U: Siniša Tatalović (ur.), Dani kriznog
upravljanja. (str. 767–784). Velika Gorica: Veleučilište Velika Gorica.
Novak, Božidar (2001). Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima. Zagreb: Binoza.
Papinsko vijeće za komunikaciju (1992). Pastoral instruction “Aetatis novae” on social
communications on the twentieth anniversary of Communio et progressio. The Holy
See. URL: https://www.vatican.va/roman_curia/pontifical_councils/pccs/documents/
rc_pc_pccs_doc_22021992_aetatis_en.html (14. travnja 2020.)
Public Relations Society of America (s. a.). PRSA Code of Ethics. PRSA. URL: https://
www.prsa.org/about/ethics/prsa–code–of–ethics (15. travnja 2020.)
Puškarić, Borna (2015). The role of the diocesan spokesperson in time of crisis (Licencijatski
rad). Fakultet crkvene komunikacije, Papinsko učilište Sveti križ, Rim.
Richardson, Neil; Laville, Lucy (2010). Develop Your PR Skills. London: Kogan Page.
Sarah, Robert; Diat, Nicolas (2016). Bog ili ništa: Razgovor o vjeri. Zagreb: Kršćanska
sadašnjost.
Shotter, James; Huber Evon (2019). Catholic Church: paedophilia scandal dents Poland’s
faith. Financial Times. URL: https://www.ft.com/content/b38f994c–8dc2–11e9–a24d–
b42f641eca37 (16. travnja 2020.)
Skoko, Božo; Gusić, Valentina (2013). Novi mediji u službi evangelizacije i u životu župne
zajednice — primjena u župama Zagrebačke nadbiskupije. Nova prisutnost, 11(2),
193–213.
Šalković, Josip (2012). Kažnjiva djela protiv posebnih obveza (kann. 1392–1396). Riječki
teološki časopis, 38(2), 353–378.
Šola, Ivica (2014). Zaštitimo djecu od “zaštitnika djece”! Laudato.hr, 8. veljače 2014.
URL: http://www.laudato.hr/Kolumne/Prvi–petak/Zastitimo–djecu–od–zastitnika–
djece–!.aspx (15. travnja 2020.)
Tagliabue, John (2002). Pope Accepts Polish Archbishop’s Resignation. The New York
Times, 29. ožujka 2002. URL: https://www.nytimes.com/2002/03/29/world/pope–
accepts–polish–archbishop–s–resignation.html (13. travnja 2020.)
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije (2011). Priopćenje Zagrebačke nadbiskupije ve-
zano uz slučaj pokretanja istražnih radnji nad svećenikom. Zagrebačka nadbiskupija,
20. listopada 2011. URL: http://zg–nadbiskupija.hr/default.aspx?id=7157 (13. trav-
nja 2020.)
Tomić, Zoran (2008). Odnosi s javnošću: Teorija i praksa. Zagreb: Synopsis.
Trbušić, Davor; Labaš, Danijel (2015). Strategije i izazovi crkvene komunikacije: Tiskovni
ured Zagrebačke nadbiskupije. U: Dejan Verčić, Damir Jugo i Lana Ciboci (ur.),
Reconciling the Traditional and Contemporary. The New Integrated Communication
(str. 143–158). Zagreb: Edward Bernays College of Communication Management.
Ujedinjeni narodi (1996). Status of the Convention on the Rights of the Child: Report
of the Secretary–General. Ujedinjeni narodi. URL: http://www.un.org/documents/ga/
docs/51/plenary/a51–424.htm (23. studenoga 2017.)
Wilcox, Dennis L.; Cameron, Glen T.; Reber, Bryan H. (2012). Public Relations: Strategies
and Tactics. Boston: Allyn & Bacon.
Davor Trbušić, Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi Obnovljeni Život, 2020, 75(2), 247–260
260
Winfield, Nicole (2014). Vatican comes under sharp criticism for sex abuse. U. S. News,
16. siječnja 2014. URL: https://www.usnews.com/news/world/articles/2014/01/16/vati-
can–acknowledges–no–excuse–for–child–abuse (13. travnja 2020.)
World Organization Against Torture (2014). Unofficial minutes of the Committee Aga-
inst Torture’s 52nd session — Holy See review. Child Rights International Network.
URL: http://www.omct.org/files/2014/05/22677/holyseecatreview_crinandomctnotes.
pdf (13. travnja 2020.)
Zadarska nadbiskupija (2014). Utvrđena kaznena odgovornost don Nedjeljka Ivanova —
Priopćenje Zadarske nadbiskupije. Zadarska nadbiskupija, 21. veljače 2014. URL:
http://www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=11739 (13. travnja 2020.)
Zgrabljić Rotar, Nada (2011). Digitalno doba: Masovni mediji i digitalna kultura. Zadar:
Sveučilište u Zadru.
Crisis Management in the Catholic Church: The Challenges of Institutional
Communication
Davor Trbušić*
Summary
The resignation of Pope Benedict XVI, scandals such as cases of sexual abuse by
priests in Ireland, the USA and Australia, Vatileaks, or issues linked to the lack of
financial transparency, brought to the surface the need for professional crisis com-
munication within the organisation of the Catholic Church. The author believes that
operational departments in charge of communication at the organisational level of
the Church must seek more effective ways of confronting crisis situations. By relying
on contemporary crisis management concepts with an action–oriented perspective,
ecclesiastic communicators must embrace the mindset of strategic thinking in order
to dismiss prejudices about crises often inherent to Church leaders and must follow
specific tactics so as to mitigate the crisis situation. Above all, truthfulness must be
the conditio sine qua non of successful crisis management. This paper demonstrates
that bishops need to adopt a culture based on accountability, but also to rethink
times of crisis and transform them into an opportunity to communicate the Gospel.
Key words: crisis management; Catholic Church; ecclesiastic communication
* Davor Trbušić, mag. comm, University Department of Croatian Studies, University of Zagreb.
Address: Borongajska cesta 83d, 10000 Zagreb, Croatia. E–mail: dtrbusic@hrstud.hr
