Content uploaded by Harun Hadžić
Author content
All content in this area was uploaded by Harun Hadžić on Jan 13, 2020
Content may be subject to copyright.
1
Dr. Harun Hadžić:
MULTIKULTURALIZAM I INTERKULTURALIZAM
ŠTA JE TO?
Apstrakt: Izgradnja multikulturnog društva je jedan od načina
iznalaženja modusa vivendija za rješavanje nacionalnog
statusa autohtonih naroda, manjina, manjinskih zajednica ili
manjinskih grupa u državi, bez sukoba i rata. U takvom
društvu ti narodi i grupe ostvaruju svoje pravo na rješavanje
svog političkog statusa, svog ekonomskog, kulturnog i
sicijalnog razvoja kroz ustavne mogućnosti, kroz
medjunarodne dokumente, a sve to putem raznih demokratskih
mehanizama – referenduma, dogovora, sporazuma i sl. čime
regulišu svoje pravo na unutrašnje-interno, a nekada i
spoljašnje-eksterno samoopredjeljenje i tako stiču određene
elemente svog međunarodno-pravnog subjektiviteta. U ovom
radu želimo dati neka pojašnjenja izgradnje i funkcionisanja
multikulturnog i/ili interkulturnog društva, služeći se
istraživanjem autora Andrea Semprinija i njegovom knjigom o
Multukulturalizmu, u SAD, s namjerom da to možda posluži
kao poučan praktično-teorijski primjer za rješavanje sličnih
problema na našim bivšejugoslovenskim - sandžačkim
prostorima.
Ključne riječi: Multukulturalizam, interkulčturalizam,
liberalizam, korporativizam, modeli multikulturalizma.
Multikulturalizam
Značajan broj teoretičara tvrdi, a što smatramo ispravnim da
„...multikulturalizam se pojavljuje kao snažan indikator krize moderniteta.
Zapravo, osnovne kategorije ovog projekta – filozofske, političke, socijalne –
dovode se u pitanje, pokadkad grubo, traženjem multikulturalnog identiteta, a
posebno kroz zahtev za uključivanje prava na različitost u samo srce projekta.
Postavljajući modernitetu pitanje prava na različitost, multikulturalizam
2
prevazilazi specifičnosti svakog pojedinačnog nacionalnog konteksta i svim
savremenim društvima upućuje veličanstven civilizacijski izazov.“
1
Savremeni teoretičari prava, takođe, konstatuju da se jasno pokazalo
da, u demokratskim društvima, univerzalizam i pripadanje građanskom
društvu, ili jedinstvo i različitost, svojim međusobnim prožimanjem
konstituišu jednu veoma kompaktnu dinamičku društvenu cjelinu. Posebno
dostignuće jedinstva i raznolikosti, odnosno, univerzalnog i posebnog,
predstavlja multikulturalizam. Kažu da multikulturalni model „jedinstva
različitosti” u svome društvenom biću sadrži i multietničnost i multirasnost.
U njegovoj generičkoj suštini prisutno je egzistiranje različitosti naroda,
kultura i vjera. Narodi, živeći jedni pored drugih, kulture trajući jedna pored
druge, a vjere praktikujući se jedna pored druge, tvorile su univerzalizam
različitosti. Nisu bili ugroženi ni narodi, ni kulture, ni vjere. Nisu se ni
mijenjale ni transformisale na štetu jednih, drugih ili trećih.
2
Dakle, “jedno od velikih pitanja koje je multikulturalizam postavio
jeste pitanje različitosti. Kako posmatrati različitost? Koje mesto joj dodeliti
unutar jednog društvenog sistema? Da li je različitost obogaćenje ili
osiromašenje? Adut ili pretnja?”
3
Posmatrajući samu suštinu stvari, praksa je pokazala da jedinstvo
različitosti ispoljeno u multikulturalizmu, multietničnosti, multirasnosti i
multireligioznosti, ne sužava ni jednu dimenziju univerzalizma. Naprotiv,
omogućava stalnu artikulaciju i afirmaciju kulturnih vrijednosti i elemenata
kvaliteta života svih entiteta koji žive u takvom društvu. Društveni ambijent
egzistiranja univerzalizma i pripadanja, kao jedinstva i raznovrsnosti, pruža
jednake mogućnosti za razvoj svim posebnostima.
Smatramo važnim istaći, da nije moguće potpuno shvatiti današnje
zahtjeve nekih indigenih ili autohtonih naroda (kod nas u Srbiji i Crnoj Gori
manjinskih naroda) u svijetu za identitetom, ako se ne osvrnemo na istorijski
kontekst. Kao dobar primjer autor Semprini uzima Sjedinjene Američke
Države i njihov odnos prema indigenim indijanskim narodima na svojoj
teritoriji. Naime, za Amerikance, odnosno za zapadne osvajače, teritorija
1
Semperini, Andrea: Multikulturalizam, CLIO, Beograd, 2004. str. 6.
2
Kako definisati multikulturalizam, a kako, suprotno njemu, pravo na različitost? Da li su
rastegljivi ti pojmovi i kakve su njihove specifičnosti? Koliko jedan i drugi obogaćuju a
koliko osiromašuju savremeno društvo? Autor Andrea Semprini, sva ova pitanja razmatra
pretežno na modelu SAD, jer se u tom društvu prožimaju najvažniji elementi koji mogu
poslužiti za obradu teme multikulturalizma.
3
Ibidem, str. 9.
3
SAD je bila terra inkognita (nepoznata zemlja), odnosno, terra nullius
(ničija zemlja), pa je samim tim bilo slobodno zaposjesti je i istrebljivati
njene indigene stanovnike. „Smatra se da je broj autohtonih Amerikanaca
(Native Americans) u trenutku kolonizacije (17. vek) bio negde između tri i
četiri miliona stanovnika“,
4
dok će doseljeni Amerikanci dostići tu cifru tek
početkom 19. vijeka.
5
„Fizički masakar je tokom 20. veka produžen kroz
sistematsku politiku prisilne asimilacije i kulturnog iskorenjivanja:
premeštanje naroda, mešanje različitih plemena, zabrana unapređenja
tradicionalnih kultova i podučavanja na plemenskim jezicima. Tek početkom
tridesetih godina XX veka, zahvaljujući pre svega novoj generaciji
antropologa (Lovi, Kreber, Herskovič), ta politika uništavanja identiteta bila
je postepeno napuštena. Ipak je bilo potrebno sačekati tek šezdesete godine
da bi se u političkoj javnosti i u javnom mnjenju pojavila svest o
neophodnosti nadoknade za toliku surovost i da bi indijanskim narodima
(Indian Nations) bio priznat zvanični status i posebna prava“.
6
Takođe, treba istaći da “Mnogostruko obeskorenjivanje (geografsko,
kulturno, etničko, porodično), nametnuto robovima, može se smatrati
korenom problema identiteta kojim je opsjednuta crnačka manjina
7
danas u
Americi. Taj osećaj nepravde je utoliko jači što u Deklaraciji o nezavisnosti,
dokumentu koji utvrđuje suštinske vrednosti jedne posebne američke
civilizacije i čiji duh nastavlja da prožima savremeno društvo, uopšte nije
dotaknut problem ropstva. Kako jedna zemlja, koja proglašava da se svaki
čovek rađa jednak i da raspolaže istim fundamentalnim pravima, može da se
zadovolji zakonodavstvom koje pristaje na crnačko ropstvo? U ovome
počiva jedna od kontroverzi koju zapadna civilizacija čuva kao tajnu, a koja,
međutim, ne prestaje da opseda umove onih koji su ili bili zaboravljeni kroz
ta krivudanja ili su otvoreno bili žrtve tog krivotvorenja”.
8
Ovdje treba
napomenuti i francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz
4
Ibidem, str. 10.
5
Izvor: Bureau of Census, Citirano prema Semperini, Ibidem.
6
Ibidem, str. 10. i 11.
7
Godine 1790. Sjedinjene Američke Države naseljavalo je 4 miliona ljudi, od čega 700.000
robova. Uoči Secesionističkog rata (1861 – 1865), robova je bilo 3.500.000, od oko 36
miliona ukupne populacije, odnosno oko 40 posto populacije u 11 secesionističkih država.
Vidjeti: Philip Curtin, The Atlantic Slave Trade. A census, University of Wisconsin Press,
1969. (Citirano prema: Semperini, Andrea, Ibidem, fus nota 4, str. 12.)
8
Ibidem, str. 13.
4
1793.godine koja takođe toleriše eksploataciju robova, tako da je ropstvo u
francuskim kolonijama ukinuto tek 1848.godine.
9
Koliko je Amerika bila nedemokratska i nemultikulturalna vidi se i iz
činjenica koje pokazuju da su samo anglosaksonci u ovoj zemlji imali puna
prava. “Uprkos sukcesivnim imigracionim talasima, uprkos retorici melting
pot-a
10
, uprkos postojanju značajne crnačke manjine i autohtonih naroda,
duša Amerike je ostala bela, anglosaksonska i protestantska (WASP
11
). Radi
ilustracije navodimo primer da su 1960.godine, 94 odsto i protestantske i
neprotestantske studentske populacije na američkim univerzitetima bili
belci.”
12
Amerika je, dakle, uvijek u stvarnosti bila nešto drugo u odnosu na
retoriku njenih političkih predstavnika i u odnosu na njena ustavna određenja.
Taj raskorak između napisanog u američkom Ustavu i njegove primjene, čini
jedan od temeljnih razloga za polemike i multikulturna nerazumijevanja,
naročito danas kada administracija Donalda Trampa, iznenađuje svijet nekim
svojim stavovima i odnosom prema imigrantima, strancima, pripadnicima
islama i sl. Dakle, američka “liberalna misao je branila jedno slobodno
građansko društvo, ali ono nije zaživljavalo u stvarnosti…” dok se
“monokulturna liberalna pozicija branila pozivanjem na principe opšteg
značaja. Pobornici multikulturalizma, pak, javno obznanjuju ideološki
karakter tih principa i kritikuju odsustvo realizma u liberalnoj teoriji.
Utvrđujući mnoštvo nejednakosti, oni osporavaju operacionu težnju
američkog društva koja služi samo tome da maskira nastavak ostvarenja
projekta pozitivističkog društva i čiji cilj je održavanje jednog sistema
kontrolisane moći, koju u svojim rukama drži bela, anglosaksonska i
protestantska elita”.
13
Ovo su samo neki elementi koji nam ukazuju na kontroverze u
američkom društvu, a koji ukazuju na razloge današnjih zahtjeva američkih
indigenih grupa za samoopredjeljenjem i američkim multikulturalnim
društvom, u kome svaka grupacija može iskazati svoju posebnost. Ovo nam
9
Louis Sala Molinas, Le Code noir, Pariz, PUF, 1987 (Citirano prema: Semperini, Andrea,
Ibidem, fus nota 5, str. 13.)
10
Melting pot – lonac za pretapanje svih doseljenika u samo jednu - američku naciju.
11
WASP je skraćenica od White Anglo-Saxon Protestant, a sama riječ wasp znači i osa koja
može da ubode, što može da ima simbolično značenje u odnosu na američko društvo.
12
Todd Gitlin, The Twilight of Common Dreems, Njujork, Holt, 1955. (Citirano prena
Semperini, Andrea, Ibidem, fus nota 10, str. 17.)
13
Semperini, Andrea, Ibidem, str. 19.
5
takođe ukazuje na teškoće u uspostavljanju jednog potpunog multikulturnog
društva. Jer, “Multikulturni konflikti ne bi trebalo da se svedu samo na
bipolarno pitanje većina/manjina, ili na dijalektiku integracija/separacija. To
bi pre trebalo da bude dobro upravljanje različitošću i raznoliki modaliteti
raspodele jednog policentričnog prostora koji multikulturalizam postavlja kao
izazov savremenom društvu”.
14
Svjedoci smo da i na početku trećeg milenijuma u raznim državama
svijeta egzistira veliki broj nacionalnih i etničkih grupacija. Ovakva činjenica
sama po sebi ukazuje da je riječ o faktički multikulturalnim društvima u
kojima međusobno žive i djeluju jedna pored druge mnoge nacije, narodi i
manjine. Međutim, kako Semprini primjećuje, u postojećim savremenim
društvenim modelima nema interakcije između grupa. Nema razmjene
životnog iskustva, stila života i drugih društvenih vrijednosti. Sam čin
egzistiranja raznih nacionalnih i etničkih grupa nije sporan, kao što nije
sporno i da je bivše jugoslovensko društvo bilo multikulturalno. Ali, na
zaprepašćenje demokratskog svijeta upravo u tome multiklturalnom društvu
učinjeni su i veliki zločini jednih naroda prema drugima. Odgovor je jasan -
nije bilo interakcije među različitim nacionalnim grupacijama, nacijama,
narodima i zato je ovo društvo puklo po nacionalnim šavovima. Da bi
uspjelo jedno multikulturno društvo, razlike među grupama se moraju
razvijati kao vrhunske vrijednosti koje čine jedinstvo društva. Činjenica je da
nacionalno homogena društva, a to su ona društva u kojima nacionalne i
etničke manjine nemaju značajnjijeg udjela u populacionoj strukturi, lakše
rješavaju brojna pitanja koja su u vezi sa očuvanjem nacionalnog i etničkog
identiteta nacionalnih manjina, odnosno manjinskih/autohtonih naroda.
Nasuprot tome, društva u kojima ove nacionalne grupacije značajnjije
učestvuju u ukupnoj demografskoj strukturi, a pogotovo u društvima gdje ni
jedna nacionalna grupacija ne čini natpolovičnu većunu stanovništva, kako je
to slučaj na primjer u Bosni i Hercegovini, ili u Crnoj Gori, mnogo teže
rješavaju probleme nacionalnog i etničkog identiteta. Problemi ovakvih
društava prevazilaze okvire regulative međunarodnih konvencija i drugih
dokumenata, a prelaze i sopstveno iskustvo država. Mnoge od ovih grupacija
ne zaboravljaju u svojoj nacionalnoj i etničkoj svijesti, da su se kroz istoriju
tuđi geostrategijski interesi prelamali na njihovu štetu.
14
Ibidem, str. 28.
6
Multikulturalisti ističu da jedno od najbitnijih pitanja budućnosti
svake države, naročito složene države, jeste afirmacija multikulturalizma i
multinacionalne tolerancije. Oni kažu da je multikulturalno društvo nešto što
predstavlja idealno društvo. Izraz tog društva jeste multikulturalizam kao
kulturna politika koja prvenstveno teži ravnopravnom koegzistiranju
“suživotu” različitih kultura. Zato je zadatak svake moderne države a i same
međunarodne zajednice da definiše nacionalnu strategiju multikulturalizma,
odnosno strategiju suživota svih manjinskih, autohtonih, konstitutivnih i sl.
naroda i nacionalnih manjina unutar država, u skladu sa međunarodnim
standardima.
Savremena društva poznaju pojavu institucionalizovanja, odnosno
pravnog
uobličavanja obaveznih mjera pomoću kojih se olakšava i obezbjeđuje
ravnopravnost i
jednakost svih građana u različitim oblastima društvenog života. Takve mjere
se u
najširem smislu imenuju “afirmativnom akcijom”, ali su u upotrebi i drugi
pojmovi: pozitivna diskrimincija, prefrencijalni tretman, sistem kvota i td.
Afirmativna akcija se, za razliku od neutralnosti običnog
nediskriminatorskog pristupa prema manjinama, odlikuje preduzimanjem
pozitivnih mjera koje imaju za cilj da unaprijede položaj svih naroda,
manjina i drugih etničkih zajednica u društvu i političkom sistemu date
zemlje. Na primjer, predstavljanje svih činilaca društva, svih naroda i
manjina u organima vlasti - u zakonodavnom tijelu, u izvršnim i upravnim
organima, u pravosuđu i javim službama, kao i u obrazovnim, kulturnim i
informativnim institucijama, itd. Dakle, afirmativna akcija može obuhvatiti
čitavu lepezu različitih aktivnosti i povoljnosti u korist manjinskih prava.
Mjerama afirmativne akcije, prije svega se teži ispravljati prethodne nepravde
u prošlosti. Prema međunarodnim standardima za narodnosno-nacionalne
grupacije, kao i za nacionalne manjine koje su diskriminisane u prošlosti, nije
dovoljno obezbijediti zaštitu garantovanu opštim sistemom ljudskih prava u
pogledu nediskiminacije, nego istorijski zapostavljenim manjinama moraju se
garantovati i neka posebna prava kojima bi se stvorila jednakost uz
poštovanje razlika i očuvanja manjinskog identiteta. Afirmativna akcija nije u
koliziji sa konceptom građanske države. Naprotiv, one su veoma
kompatibilne. U zapadnoj političkoj filozofiji, u raznim evropskim
7
dokumentima, pa i u nacionalnom zakonodavstvu, za sve više zapadnih
demokratija manjinska samouprava dobija na značaju.
Suština manjinske samouprave jeste u tome da o pitanjima koja se
tiču identiteta, kulture, obrazovanja, informisaja manjinskih zajednica,
lokalne samouprave i sl. odlučuju, (ili učestvuju u odlučivanju) same
manjine/manjinski narodi, odnosno njihovi izabrani predstavnici i tijela. Na
ovim premisama i počiva ideja o formiranju manjinskih, nacionalnih savjeta
(nacionalnih vijeća), koja donekle funkcioniše i na prostorima Srbije i Crne
Gore.
Nacionalne grupacije, nacionalne manjine, a svakako i tzv. evropski,
manjinski, autohtoni, narodi, od kojih su neki bili u određenom državnom
okviru i konstitutivni narodi
15
, su istorijska činjenica. U prošlosti, ali i danas,
jedan od osnovnih puteva za njihov nastanak bile su teritorijalne promjene,
koje su se događale - bilo promjenom suvereniteta nad odnosnom teritorijom,
najčešće osvajanjem, - bilo raspadom veće države na više manjih, kao što je
to situacija sa raspadom SFRJ i Sovjetskog Saveza. Naravno da postoje i
drugi oblici nastanka manjina i autohtonih nanaroda, kao što je seoba naroda
i slično.
Danas, u tzv. modernoj državi , multikulturalno obrazovanje i
edukacija građana, a posebno mladih u tolerantnom okruženju, vodi do
nastanka folozofije interkulturalizma. Dakle, građanima obavezno treba
omogućiti iskustva prijateljskog i kooperativnog susretanja sa pripadnicima
drugih kultura.
Interkulturalizam
Kada govorimo o multikulturalizmu važno je naglasiti da pojedina
društva, kao na primjer bosanskohercegovačko društvo, pokušavaju iznaći
rješenje za svoje međunacionalne probleme pribjegavajući tzv.
interkulturnom društvu, odnosno koriste se ideologijom i filozofijom
interkulturalizma. Oni smatraju da je interkulturalizam, kao teorijski i
praktični model, različit od multikulturalizma, mnogo prijemčiviji za
egzistiranje autohtonih, manjinskih naroda, kao i nacionalnih i etničkih
grupacija u društvima kakva su na primjer ona na bivšim jugoslovenskim
prostorima, naročito Bosanskohercegovačko i Crnogorsko društvo, gdje ni
15
Za razliku od indigenih/autohtonih naroda Amerike, Australije, Kanade i sl.
8
jedan autohtoni, manjinski, odnosno konstitutivni narod ne čini natpolovičnu
većinu u ukupnom stanovništvu države u kojoj živi. Zaživljavanjem
interkulturalizma u takvim društvima bi se težilo kvalitetnoj zajednici u
kojoj konstitutivne nacionalno-etničke grupacije ne bi bile ni potpuno
integrisane niti potpuno asimilovane. Svaka nacionalna grupacija bi
zadržala svoje specificnosti i svoju samosvjesnost, ali bi stepen
homogenizacije društva bio jači nego kod multikulturalizma.
Protivnici interkulturalnog modela društva ističu
16
da bi
zaživljavanje jednog takvog realiteta značilo gubljenje nacionalnih
specifičnosti. Međutim, zagovornici interkulturalnog modela smatraju da
njihovi protivnici nisu u pravu. Upravo zbog toga manjinske, odnosno
konstitutivne nacionalne, autohtone, grupacije u interkulturnom društvu i ne
bi bile potpuno integrisane u društveni ambijent, nego bi zadržale svoja
specifična identitetska svojstva, ali bi istovremeno bile dovoljno
inkorporirane u ekonomski, kulturni, politički i svaki drugi život u državi.
U interkulturalnom društvenom modelu postojala bi interakcija među
većinskim narodima, autohtonim, manjinskim narodima i nacionalnim i
etničkim grupacijama, za razliku od multrikulturalnog društva gdje, po
njihovom mišljenju nema interakcije, pri čemu bi se međusobno
razmjenjivale različite vrijednosti. Dolazilo bi do razmjene obilježja načina
života, stila i kvaliteta razvoja. Interkulturalisti ističu činjenicu da je
multikulturalni model društva egzistirao u mnogim državama svijeta
17
do
početka dvadesetih godina XX vijeka, da bi u posljednjoj deceniji drugog
milenijuma bio prevaziđen interkulturalnim modelom, ali, unutar nacionalnih
država. Oni kažu da su prve decenije trećeg milenijuma upravo vremenski
okvir zaživljavanja i egzistiranja interkulturalnog modela društva, a Bosna i
Hercegovina je prostorni realitet u kome se provjerava njegova
paradigmatičnost.
Interkultuiralnim modelom bi se prevazišle podjele budući da svaka
podjela na
osnovu razlika predstavlja zločin prema jedinstvenosti, odnosno prema
univerzalizmu i kosmopolitizmu. Formula bogatstva u razlikama je model za
16
Na primjer, srpski politički lideri u BiH, za razliku od bošnjačkih, ističu da je
neprihvatljivo stvarati interkulturno društvo u ovoj državi jer bi u tom slučaju, navodno,
srpski narod bio asimiliran. Slična mišljenja se mogu čuti i od bošnjačkih lidera u Sandžaku.
17
Kao primjer mogu poslužiti Sovjetski savez, SFRJ i Čehoslovačka, ali, zbog nepostojanja
interakcije između razliučitih nacionalnih identiteta u ovakvim društvima, ona su se raspala.
9
nepodijeljena društva. Različite kulture i različiti ljudi ne treba da žive jedni
pored drugih, već jedni sa drugima. Jer, interkulturalizam prihvata uticaje i
prožimanja. U tome i u takvom procesu svi dobijaju. Kada jedna kultura utiče
na drugu čini je bogatijom a ne asimilira je. To je put života koji bi naročito
bio poželjan na Balkanu, i u tom društvu bi i autohtoni (manjinski) narodi
dolazili do izražaja i imali elemente medjunarodnopravnog subjektiviteta
(npr. Bošnjaci u Sandžaku i sl.). To je put kojim ne mogu ići raznolikosti bez
jedinstva, niti jedinstvo bez razlika. Kroz model interkulturalnog društva
iznova se preispituju i raspravljaju univerzalizam i raznolikosti.
Važno je napomenuti da se pojava univerzalizacije različitosti u
svijetu odvija kroz dva uporedna procesa:
- Na jednoj strani je proces globalizacije i evropskih integracija u
kojima se, na primjer Njemačka odrekla svoje novčane jedinice - marke,
Francuzi se odriču suvereniteta koji se seli u institucije Evropske Unije u
Briselu, a Velika Britanija se polako odriče funte.
18
- Na drugoj strain, paralelno sa ovim teku i procesi regionalizacije.
Razvijanje inicijativa regionalne saradnje vodi ka pretvaranju nacionalnih,
vjerskih, kultuimih i drugih razlika u komparativne prednosti regije
zasnovane na preduzetništvu i biznisu.
Različitosti u savremnim društvima i njihova univerzalizacija trebalo
bi i moraju postati simbolom civilizacijskog napretka i saradnje u XXI
vijeku. Kvalitet društvenog ambijenta mjeriće se stepenom integracije u
jedno šire društvo regionalnih dimenzija. Univerzalizam multikulturalnog,
odnosno interkulturalnog društva, ne determiniše prosti zbir različitih kultura,
nacija i religija na jednom prostoru, nego kreativnu integraciju, a ne
pogubnu asimilaciju, u sklopu većih konstitutivnih raznolikosti. Podjela
društvenog ambijenta na uslovno “naš” i uslovno “njihov” realitet, pokazuje
da nije riječ o interkulturalizmu. U takvim distanciranjima različitosti riječ je
o praksi simulacije prožimanja. Svjedoci takve integracije smo u skoro svim
državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. Uz takvu integraciju
različiti međunarodni činioci nude i plasiraju i svoje “znanje i kadrove” koji
nisu kompatibilni sa unutrašnjim vrijednostima i specifičnostima unutar
konkretnih država u tranziciji.
18
Britanija je 23.06.2016. sprovela referendum o izlasku iz EU. Referendum je uspio 51,9%
na prema 48,1%, medjutim, tokom pripreme ove knjige za štampu, proces izlaska Britanije iz
EU još nije okončan, čak su se javili otpoi Brexitu i britanska javnost u 2018. i 2019, traže
ponovni referendum - o poništaju BREXIT-a.
10
Svakako, interkulturalnom modelu društva su potrebni znanje i
kadrovi koji se temelje na vrhovnim moralnim vrijednostima, koje su
stvorene unutar samog društva, a ne onima koje su nametnute sa strane.
Nametnuti i nedovoljno proučeni integracioni sadržaji neće konstituisati
univerzalizam razlika. Kulturne i civilzacijske vrijednosti koje su organski
segment suživota unutar samih društava su ključne značajke
interkulturalizma. Svijest o razlikama i raznolikosti mora se izvesti iz okvira
akademske rasprave i tematike i sprovesti u okruženju svakodnevnog života.
Dakle, treba podsticati izgrađivanje svijesti o vrijednostima
multikulturalizma i etničke tolerancije kao trajnih opredjeljenja.
Upravo na ovim idejama i osnovama treba osmišljavati afirmaciju
multikulturalizma, interkulturalizma i multietničke tolerancije u modernim
društvima i svakoj državi i prikazivanje istih kao vrijednosti od opšteg
interesa.
Modeli multikulturnog prostora
Kada govorimo o multikulturalizmu, neophodno je objasniti pitanje
multikulturnog prostora, odnosno ambijenta u kome se ostvaruje
multikulturalizam. Multikulturalni prostor, u suštini, u sebi sadrži pitanje
kohezije i stabilnosti jednog društva, ali ta društvena kohezija se mora
podrobnije objasniti i ona se ne može svesti na samu binarnu logiku po
kojoj naspram kohezije stoji balkanizacija, odnosno naspram jedinstva -
haos. Postavlja se, naime pitanje koliko multikulturalizam sa svojim
različitostima slabi društvenu koheziju, koliko je ugrožava i koliko predtsvlja
prijetnju rastakanju samog društva i države.
Naravno, postoji više modela multikulturnog prostora, koji svaki na
svoj način nudi drugačiji pogled na problem kohezije društva, ali mi ćemo za
potrebe ovoga rada, prihvatajući klasifikaciju Andrea Semprinia
19
, ukratko
predstaviti četiri glavna modela multikulturnog prostora, i to: Klasični
politički liberalni model, Multikulturni liberalni model, Maksimalistički
multikulturni model, i, Model Corporate Multikulturalism.
Klasični politički liberalni model: Ovaj model se zasniva na klasičnoj
liberalnoj teoriji i on je imao uticaja na mnoge moderne demokratske ustave
19
Semperini, Andrea, Multikulturalizam, CLIO, Beograd, 2004.
11
raznih država, a naročito na američki Ustav. Po ovome modelu postoji
temeljna razlika između javne i privatne sfere života. U njemu su “utvrđena
građanska i politička prava i obaveze pojedinaca kao što su - poštovanje
zakona, plaćanje poreza, pravo glasa, sloboda izražavanja i udruživanja.
Ukoliko se pojedinac prilagodi tom skupu prava i obaveza, on stiče status
građanina, što i jeste uslov za njegov pristup javnom prostoru, shvaćenom
habermasovski. Kao građanin on se nalazi na polju apsolutne jednakosti sa
svim sugrađanima, jer je javni prostor, po definiciji, neutralan i homogen.
Kako bi rekao Tejlor, on je slep za različitosti”.
20
Treba istaći da različitosti u ovom modelu nisu poništene, one su
samo ograničene unutar privatnog prostora pojedinca. Ovaj privatni prostor je
naravno dodatak javnom prostoru i njemu je podređen. Ono što je svojstveno
privatnom životu pojedinca, to je smješteno u privatnu sferu njegovog života,
i, samim tim sačinjava privatnu sferu društvenog života. Samo ona privatna
ponašanja koja povređuju obaveze nametnute pojedincu kao građaninu mogu
biti predmet sankcionisanja. Dakle, različitosti se široko tolerišu ali su one
skoncentrisane unutar privatne sfere.
Neki zagovornici multikulturalizma kritikuju ovaj model i kažu da on
nikada i nije bio stvarno otvoren za sve i da u njemu stvarna jednakost nikada
i nije vladala. Oni ističu da je “tradicionalni politički liberalni model
apsolutno nesposoban da na zadovoljavajući način odgovori na njihove
zahteve za priznavanjem i prihvatanjem različitosti”.
21
Multikulturni liberalni model: Ovaj model se zasniva na Kimlikinom
22
shvatanju “multikulturnog građanstva”, koji ističe da tradicionalni politički
model nikada u Americi nije bio stvarno primijenjen. On kaže da su neke
grupe dobile neka posebna prava, kao na primjer Amiši koji su dobili pravo
da svoju djecu ne šalju u javne škole, već im je omogućeno njihovo
tradicionalno obrazovanje. Slično je dopušteno i Indijancima u SAD. Prema
ovom shvatanju “Multikulturalni liberalni model predlaže priznavanje
centralne uloge etničkih i kulturoloških dimenzija u izgradnji pojedinca kao
moralnog i građanskog bića”.
23
Po ovom modelu odnos između privatne i
javne sfere je modifikovan u odnosu na tradicionalni model. Dok je u
20
Ibidem, str. 113.
21
Ibidem, str. 114.
22
Vidjeti: Will Kymlicka, Multicultural Citizenship, Oxford University Press, 1995.
23
Semperini, Andrea, Ibidem, str. 14.
12
klasičnom modelu obuhvatao svakog pojedinca, odvajajući njegov građanski
od privatnog života, on se ovdje premješta na nivo granica grupe.
U klasičnom modelu nije postojalo nikakvo posredovanje između
privatne i javne sfere života, između pojedinca i građanina. Međutim,
multikulturni liberalni model uvodi grupu kao termin posredovanja. “Iako su
neki oblici autonomije i priznavanja odobreni nekim grupama, ipak se
održava i jedna zona raspodele preko koje grupe učestvuju u zajedničkoj
sferi. Upravo ta zona osigurava održavanje sistema. Umesto da bude
podeljen na dve sfere koje presecaju svakog pojedinca, društveni prostor je
razdeljen na jednu centralnu monokulturnu zonu, u kojoj na promenljivim
nivoima učestvuju sve grupe, i na mnoštvo perifernih zona, u kojima svaka
grupa raspolaže svojom autonomijom”.
24
Razlika između klasičnog političkog liberlanog modela, s jedne
strane, i multikulturnog liberalnog modela, s druge strane, vidljiva je upravo
kada se razmatra pitanje društvene kohezije. Naime “u klasičnom modelu
kohezija je osigurana, da tako kažemo, samo po službenoj dužnosti.
Homogenost javnog prostora garantuje tu koheziju, ali i blokira uslove
mogućnosti njenog postojanja. Zbog nesposobnosti da osigura integraciju
nekim drugim sredstvima, osim sterilizacijom različitosti, ovaj model je loš
odgovor na zahteve za priznavanjem i izlaže se opasnosti da pre radikalizuje
nego da razreši multikulturne konflikte. Nasuprot tome, u multikulturnom
liberalnom modelu, dva ishoda – kohezija i fragmnentacija – takođe su
predviđena i teorijski moguća… Kimlika podseća da je cilj velikog broja
multikulturnih zahteva upravo mnogo veće učešće, on smatra da jedan
multikulturni politički liberalni model može da prouzrokuje jaču koheziju.
Snaga centralnog prostora treba da osigura stvarnu neutralnost i da razmrsi
klopke monokulturalizma koji će olakšati dinamiku kohezije. Naprotiv, što je
centar nepopustljiviji, to se više izlaže opasnosti podsticanja konflikta i
centrifugalnoj dinamici.”
25
Zaključak je jasan, u ovom modelu - što je autonomnost grupa jača to
je i njihov subjektivitet i učešće u sopstvenom upravljanju, jači, a samim tim
i kohezija društva je čvršća, jer su smanjene separatističke težnje društvenih
grupa.
24
Ibidem, str. 115.
25
Ibidem.
13
Maksimalistički multikulturni model: Ovaj model je potpuno prihvaćen od
strane onih grupa koje zahtijevaju razne oblike odvajanja od države i društva
i koje traže političku autonomiju. On negira osnovanost razdvajanja između
privatne i javne sfere, i poriče svaku mogućnost postojanja jedne zajedničke
sfere. Dakle, kao što smo vidjeli, dok su u prethodna dva modela kulturološki
i etnički faktori ili zanemareni ili podređeni elementima građanstva, u ovom
trećem modelu ljestvica vrednosti je izokrenuta. Ovdje kulturološki,
religiozni i identitetski faktori mnogo više određuju pojedinca i njegovu
pripadnost nekoj grupi. Ovaj model je indiferentan prema problematici
država – narod, koja je osnovana samo ako se postavi iznad granica grupe.
S te tačke gledišta, ovaj model predlaže postmoderni ili postnacionalni
multikulturni prostor. On ne samo da izražava društvenu separaciju, nego je i
pretpostavlja.
Treba reći da ni ovaj model, kao ni prva dva, ne nudi istinsko rješenje
poziva na različitost. “Rauzličitost je u njemu rešena pre segmentacijom
kolektivnog prostora na podprostore koji, ako se globalno pogledaju, nude
samo jednu zbirku različitosti, a u stvarnosti su svi oni izgrađeni na
osnovama snažne interne homogenosti. Dakle, problem različitosti nije rešen
ovim modelom, on je pre demultiplifikovan stvaranjem onoliko
monokulturnih prostora koliko je grupa koje zahtevaju poseban identitet,”
26
čime bi ostvarile autonomnost i u krajnjoj instanci eksterno
samoopredjeljenje, odnosno, svoj puni međunarodnopravni subjektivitet.
Korporativni ili zajednički multikulturalizam: Ovaj model akcenat stavlja
na “upravljanje” datim različitostima. On posmatra etničke grupe i društvene
pokrete kao objektivne činjenice, “nastale kroz društvene promene, kojima se
treba prilagoditi koliko god je moguće uspešnije”.
27
Korporativni model je podjednako udaljen i od političkih i od
maksimalističkih modela u kojima multikulturni pritisak dolazi “odozdo”,
kao potencijalno destabilizirajući oblik monokulturnog reda. Polje djelovanja
ovog modela jeste ekonomija, sistem njegovog funkcionisanja jeste
pragmatizam, a okvir njegovog razvoja jeste međunarodna scena. Dakle i
ovaj model kao i prethodna dva prevazilazi granicu država-narod, kao
prirodni okvir društvenog prostora. Ovo znači da je zajednički prostor
26
Ibidem, str. 117.
27
Ibidem.
14
Korporativnog multikulturalizma ekonomskog tipa. “Grupe koje ga
nastanjuju posmatraju se kao ciljne grupe, u promenljivim i pojedinačnim
oblicima društvenog prihvatanja (moda, potrošnja, zabava, masovna
kultura)”.
28
Zakjljučujemo da je Korporativni multikulturalizam od različitosti
napravio argumente za plasman svojih proizvoda. “Kosmopolitizam,
različitost, etničke grupe – postaju tako tržišne vrednosti, kulturološki oblici
kompatibilni sa kapitalističkom ekonomijom u njenom procesu aktuelne
mondijalizacije”.
29
Glavni faktori ovog modela upravljanja, kroz medijsko
predstavljanje različitosti, jesu u stvari, velike multinacionalne kompanije,
kao na primjer Beneton, Coca Cola, CNN, i dr. a takođe i svjetski sportski
događaji, kao na primjer Olimpijske igre, fudbalska prvenstva i sl. koji
predstavljaju slike jednog radosnog multikultrurnog suživota.
Treba reći da mnogi kritičari ovog modela, naročito neki
multikulturalisti, ističu da ovaj model ima ideološki karakter. Jer, ovaj model
samo režira scenarije o navodnom uspješnom upravljanju različitostima, kako
je to činila i politika melting pota, a u stvari radi se o integraciji (asimilaciji)
manjina po klasičnim monokulturnim normama. On predlaže implementaciju
politike “različitosti i suživota, ubrizganu u sociokulturološki prostor odozgo,
a ne zahtevanu odozdo od strane samih manjina”.
30
Naravno da nam nije teško zaključiti da Korporativni
multikulturalizam uopšte ne dovodi u pitanje koheziju društva, jer se on u
stvari zasniva na monokulturnom jezgru, koje po svojim restriktivnim
pravilima sprovodi kulturne promjene. Drugim riječima, ovaj model
predstavlja “realnu, konkretnu, postpolitičku, ekonomsku i transnacionalnu
verziju tradicionalnog multikulturnog liberalnog modela, koji bi da ponudi
jedno političko i liberalno upravljanje različitostima, lakše predstavljivo, ali
potpuno apstraktno”.
31
U ovom modelu, slično kao ni u klasičnom modelu, manjine, narodi i
etničke grupe, ne mogu ostvariti značajne elemente svog
međunarodnopravnog subjektiviteta.
Zaključak
28
Ibidem.
29
Ibidem.
30
Ibidem, str, 118.
31
Ibidem, str. 119.
15
Posmatrajući predstavljene modele zaključujemo da postoje ogromne
teškoće da se sagleda jedan autentični multikulturni prostor u kojem bi
različite grupe mogle da dožive zadovoljenje svojih 1.) zahtjeva za
priznavanjem i identitetom, 2.) da sačuvaju mogućnost postojanja svoje
kolektivne dimenzije, koja prevazilazi okvire etniciteta, i 3.) očuvanje svojih
građanskih i demokratskih institucija.
Slobodno možemo konstatovati da ni jedan od četiri ponuđena modela
ne nudi globalno rješenje za ova tri uslova. Klasični liberalni model je “slijep
na različitost”, on tu različitost prebacuje u privatni sferu i prihvata je samo
ako se ona iskazuje na individualnom planu. Čisti multikulturni model
predlaže u stvarnosti juksta poziciju monokultura i smatra zastarelom
korisnost jednog šireg društvenog okvira. Korporativni model nudi
priznavanje različitosti koja se razvodnjava i sprovodi “odozgo”.
Dakle, slijedi konstatacija - da Liberalni multikulturni model koji je
predložio Kimlika najbolje odgovara na sva tri pomenuta uslova, jer
najsnažnije priznaje različite subjektivitete svih grupa. Ali, prigovor koji se
ističe ovome modelu jeste da ne vodi dovoljno računa o individualističkim i
sociokulturnim faktorima koji se nalaze u osnovama današnjih zahtjeva za
priznavanjem identiteta. Ovo znači da ni jedan aktuelni model nije u stanju
da nagovijesti odlike budućeg multikulturnog prostora. Zato, kako Semprini
ispravno konstatuje, postavlja se pitanje: da li je uopšte moguće da postoji
jedan autentični multikulturni prostor, koji omogućava normalno
funkcionisanje društva i očuvanje njegove kohezije, uz potpuno zadovoljenje
posebnih identiteta svih grupa?
Savremena praksa koja važi u SAD pokazuje da u ovoj zemlji postoje
istorijske, demografske i institucionalne specifičnosti koje idu u prilog
stvaranju multikulturnog prostora. No, jasno je da se pitanjue
multikulturalizma postavlja skoro u svim zemljama modernog demokratskog
svijeta. Postoje zemlje u kojima je dugo bila prisutna diskriminacija
nacionalnih grupa, odnosno autohtonih naroda i manjina, kao na primjer
Kanada, Brazil, Meksiko ili Australija, ali nije mnogo bolja situacija bila ni u
nekim socijalističkim državama.
U nekim zemljama dolazilo je do krvavih događaja, kada su manjine
unutar jedne većine pokušale da definišu svoj identitet i subjektivitet, kao na
primjer u Čečeniji, bivšij Jugoslaviji, Kašmiru, Šri Lanki. Čak i u Evropi
nacionalne i etničke grupe, odnosno narodi kao na primjer Katalonci i Baski
16
u Španiji, katolici u Sjevernoj Irskoj, Korzikanci u Francuskoj, traže pravo na
međunarodno priznanje njihovog subjektiviteta i na autonomiju, odnosno
samouravu, pa i samostalnu državu.
“Posvuda je došlo do vremena za afirmaciju partikularizma, jer
univerzalizam, kao pokretački mit i politički projekat, gubi na sanzi”.
32
Zato
je kao suprotan primjer paradigmatično pomenuti Francusku, kao državu u
kojoj različitosti nisu dobile mogućnost za svoj razvoj i očuvanje. Francuiska
koncepcija društvenog prostora odgovara prvom tj. klasičnom modelu
multikulturnog prostora koji smo predstavili u ovom radu. U ovom modelu
“Različitosti, naime, nisu niti opovrgnute niti ugušene, one su odbačene u
privatnu sferu individualnog života. One ne mogu biti prihvaćene u
građanskom prostoru, jer on treba da ostane neutralan i u njemu pojedinac
prima – a ne donosi – svoj identitet građanina. Kulturološki faktori,
individualističke instance, zahtevi za priznavanjem subjektiviteta i identiteta,
ako nisu politički, isključeni su iz netaknute i savršeno homogene teritorije
građanstva”.
33
Možda nam primjer Francuske najbolje govori da je njen kruti model
građanskog društva ipak prevaziđen, ili barem prisiljen da se prilagođava
novonastalim sociokulturnim promjenama. Jer “odozgo” dirigovana i
centralizovana francuska, “građanska” monokultura, dovodi do nedostataka
osjećaja za zahtjeve proistekle “odozdo”, od širokih slojeva društva, kao i do
lošeg razumijevanja težnji sadržanih u tim zahtjevima. Ili, možda, franciski
sistem smatra te zahtjeve bezvrijednim jer ne doprinose integraciji i koheziji
društva, pa se odbacuju pod optužbom da žele da destabilizuju naciju.
Ilustrativan primjer za ovaj slučaj jeste tzv. kriza sa islamskom maramom
koju su nosile učenice - muslimanke, a koja je zabranjena u francuskim
školama. Došlo je do paradoksa da u savremenoj, demokratskoj Francuskoj,
učenice muslimanke nisu mogle da nastave školovanje. Ovaj primjer
pokazuje da francusko društvo nije bilo sposobno da shvati da muslimanske
marame nisu predstavljale nikakvu prijetnju francuskoj naciji, već su
izražavale zahtjev za priznavanjem identiteta i subjektiviteta pet miliona
muslimana u ovoj državi. Dakle, više je to bio simboličan nego religiozan čin
jedne grupe, koja je, u ime principa integracije, isključena iz jedne
republikanske škole. Možda baš ovakvi slučajevi pokazuju kako dolazi do
32
Ibidem, str. 123.
33
Ibidem, str. 125.
17
frustracija a potom i do konflikata između države i društvenih i nacionalnih
grupa, koje postoje u njoj.
Kako autor Andrea Semprini ispravno primjećuje “Američki primjer
pokazuje da multikulturni konflikti često nastaju nagomilavanjem
izjalovljenih zahtjeva za priznavanjem nerešenih minikriza”
34
, što nas
navodi na zaključak da se blagovremeno moraju iznalaziti rješenja problema
koji su u njihovoj osnovi. Zato smatramo da ovaj rad može biti poučno štivo
za problematiku ljudskih i manjinskih prava u Sandžaku.
Literatura:
- Semperini, Andrea: Multikulturalizam, CLIO, Beograd, 2004. str.
6.
- Philip Curtin, The Atlantic Slave Trade. A census, University of
Wisconsin Press, 1969.
- Louis Sala Molinas, Le Code noir, Pariz, PUF, 1987.
- Todd Gitlin, The Twilight of Common Dreems, Njujork, Holt, 1955.
- Will Kymlicka, Multicultural Citizenship, Oxford University Press,
1995.
Dr. Harun
Hadžić
34
Ibidem, str. 128.