Content uploaded by Tonći Kokić
Author content
All content in this area was uploaded by Tonći Kokić on Jul 11, 2019
Content may be subject to copyright.
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 321
UDK 141.319.8
599.88
573:1
https://doi.org/10.31337/oz.74.3.3
Izvorni znanstveni rad
Primljeno 24.9.2018.
Prihvaćeno 4.6.2019.
* Izv. prof. dr. sc. Tonći Kokić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatska. Adresa: Poljička
cesta 35, Split, Hrvatska. E–adresa: tkokic@ffst.hr
Nemogućnost hibridizacije čovjeka i antropoidnih
majmuna
Tonći Kokić*
Sažetak
Ovaj rad iz perspektiva filozofije biologije i filozofske antropologije tvrdi načelnu
nemogućnost hibridnoga potomstva čovjeka i genskih srodnika iz vrsta antropo-
idnih majmuna. Ta se tvrdnja izvodi iz suvremene znanstvene spoznaje o manjoj
genskoj sličnosti čovjeka i majmuna nego se ranije mislilo (uz oslabljenu poziciju
genetskoga redukcionizma) i supstancijalne razlike morfologija dviju vrsta. Hi-
brid tih dviju vrsta nije moguć logički ni ontološki jer bi morao spajati kontradik-
torna morfološka obilježja.
Ključne riječi: filozofska antropologija, filozofija biologije, genetski redukcio-
nizam, hibrid, morfologija
Uvod
O mogućnosti hibridizacije anatomski modernih ljudi, (pod)vrste (sapiens sa-
piens) iz roda Homo, i vrste obične čimpanze (troglodytes) iz roda Pan ili vrsta iz
rodova Pongo i/ili Gorilla, nema znanstvenoga konsenzusa. Ljudi kroz tu dilemu
traže odgovor i na pitanje: Kako smo nastali, tko smo i kakva je naša narav?
Uspješna hibridizacija između tih vrsta vjerojatno bi, uz znanstvene, biološke i
klasifikacijsko–sistematske, imala i snažne antropološko–etičke implikacije izmi-
canja ekskluzivnosti čovjeka i njegovoj regresiji u sferu čisto animalnoga.
Za raspravu o mogućnosti hibridizacije prije svega treba razlučiti značenje
termina hibrid, tj. potomak od roditelja koji se razlikuju u barem jednom obiljež-
ju, od termina himera, koji označava organizam koji se sastoji od genski različitih
tkiva (Hine i Martin, 2008, 319 i 124). Hibridni organizmi imaju „srednja” obi-
lježja (primjerice zebroid sliči na djelomično prugastoga konja), a svaka im se
stanica sastoji od mješavine kromosoma roditeljskih vrsta. Dobar primjer hibrida
je zebroid (Equus zebra, Equus caballus), koji je križanac između zebre i neke od
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
322
vrsta iz roda Equus (konj, magarac). Himere su pak “mozaički” organizmi sastav-
ljeni od mješavina genski različitih stanica koje zadržavaju vlastitu gensku uputu:
primjeri himere su mitska bića minotaur i kentaur: to su organizmi sastavljeni od
dijelova različitih bića, kod kentaura tijelo konja s ljudskom glavom i dijelom ti-
jela. U stvarnosti su već stvoreni embriji himere čovjeka i zeca te svinje i čovjeka,
a neki eksperimenti koji se tek trebaju odviti predviđaju miševe koji bi proizvodili
ljudske reproduktivne stanice.
Mogućnost hibridizacije čovjeka i nekoga od majmuna intrigantna je ideja,
za mnoge je privlačna ili odbojna, no za neke je »njezina znanstvena važnost
usporediva s istraživanjem mjeseca ili prvom transplantacijom srca« (Rosiianov,
2002, 279). Kako je to pitanje ipak mnogo više od znanstvenoga problema, sa-
svim je razumljivo da se rasprava vodi i ideološkim pojmovnim „oružjem”. Mnogi
su zamišljali takve hibride, od prirodnjaka do umjetnika, od Linnéa (Linnaeus,
1758; 1771) i Buffona (1776) do Høega (1996). Prvi dobro evidentirani poku-
šaji su nizozemskoga biologa Moensa iz razdoblja od 1905. do 1908. (Moens,
1908) i njemačkoga stručnjaka za umjetnu oplodnju Hermanna Rohledera, koji
je vjerovao da da bi uspješna hibridizacija tih vrsta bila ključni dokaz evolucije
(Rossiianov, 2002, 292). Ipak, najpoznatiji primjer pokušaja hibridizacije čovjeka
i antropoidnih ili čovjekolikih majmuna višestruki su neuspješni eksperimenti
ruskoga profesora Ilije Ivanoviča Ivanova (1870.–1932.), koji je 1926. započeo s
umjetnom oplodnjom čovjeka s jedne te čimpanza i orangutana s druge strane
(Rossiianov, 2002, 278). Ponegdje se mogu naći vijesti da su slični eksperimenti
izvedeni u Kini 1967. te da namjeravaju nastaviti s njima jer nema fizioloških
prepreka hibridizaciji (McNulty, 1981), kao i nepouzdane, vjerojatno izmišljene,
objave u tabloidima o uspješno izvedenoj hibridizaciji u SAD–u početkom 20.
stoljeća.
Ivanovičev eksperiment tako ostaje jedini jasno potvrđeni pokušaj hibridiza-
cije čovjeka s antropoidnim majmunima:
Ivanov je usjemenio tri ženke čimpanze ljudskim sjemenom, ali nije dobio hibride
[…] u više navrata je pokušao umjetno oploditi žene dobrovoljke sjemenom Tarzana,
26 godišnjega mužjaka orangutana. Njegove pokušaje zaustavila je Sovjetska tajna
policija uhićenjem 1930. godine (Rossianov, 2002, 279).
U raspravi o mogućnosti hibridizacije tih dviju vrsta iz perspektive filozofije
biologije prvo treba istaknuti pojmovnu nesigurnost klasifikacije vrsta: nema slo-
ge određuje li vrstu sličnost između njezinih članova ili rodoslovna povezanost
u kojoj je vrsta skupina predaka i svih i samo njegovih potomaka (monofilija).
Druga dva problema klasifikacije živoga svijeta tiču se taksonomskoga pluraliz-
ma, prema kojem nema jedne ispravne klasifikacije, a pravila Internacionalnoga
koda nomenklature životinja (2012) drže se Linnéove (morfološke) klasifikacije,
iako je ona razvijena prije Darwinove teorije evolucije, zbog čega je pogrešna
(Ereshefsky, 2007, 403). Uz te pojmovne probleme, postoji preklapanje i nepre-
cizna uporaba termina klasifikacija, taksonomija i sistematika. Ti su termini važni
jer je dokazano da je hibridizacija moguća samo između dovoljno bliskih varije-
teta ili vrsta. Prema tome, uspješna hibridizacija značila bi rodoslovnu bliskost
323
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije...
dviju vrsta, a neuspješna suprotno. Pouzdano tumačenje ovako određuje njihov
odnos: sistematika proučava odnose između organizama i svojti (plur. taxa),
usmjeravajući znanstvenike u izboru taksonomskih teorija kojima biolozi klasifi-
ciraju živi svijet (Ereshefsky, 2007, 404).
Optimizam u ispitivanju moguće hibridizacije čovjeka s čimpanzom oslanja
se na smještanje pretpostavljenih roditeljskih vrsta u istu porodicu Hominidae i
tvrdnju o dovoljnoj bliskosti (visokom stupnju podudarnosti) njihovih genoma,
pogotovo onih kodirajućih. Na uvjerenju o visokom stupnju genske podudarno-
sti i uvjerenju da nema važnih fizioloških poteškoća u potencijalnom stvaranju
potomstva umjetnom oplodnjom razvijala se dalje ideja moguće hibridizacije tih
dviju vrsta (Bourne, 1971, 5–30).
1. Vrste i hibridi
Hibridizacijom se dakle označava nastanak potomstva od (genski) različitih
roditelja — različitih varijeteta (podvrsta) ili vrsta: »Hibrid je potomak nastao
parenjem roditelja koji se razlikuju u barem jednom obilježju« (Hine i Martin,
2008, 319). Različitost obilježja roditelja pretpostavlja da je riječ o križanju jedin-
ki iznad razine vrste, odnosno dviju različitih vrsta. Hibridi između dviju različitih
vrsta, ali ipak genski i morfološki dovoljno podudarnih, dokazano su mogući, a
tvore potomstvo smanjene plodnosti (primjerice nastalo križanjem kokoši i fa-
zana) ili najčešće sterilno potomstvo. John Burdon Haldane 1922. to je objasnio
heterozigotnošću spola hibridnoga potomstva i spola koji je rijedak ili sterilan
(obično muški), da takav spol ima različite genske alele na homolognim kromo-
somima. Inače se barem neki od hibrida u prvoj generaciji (F1) u nekoj mjeri
mogu dalje razmnožavati. Hibridno potomstvo „jače” je od roditelja, otporni-
je na bolesti i duljega životnoga vijeka (Hine i Martin, 2008, 319). Smanjenjem
plodnosti ili potpunom nemogućnošću stvaranja potomstva uspostavljena je ba-
rijera daljnjega križanja između različitih (pod)vrsta i zapriječen pritok gena u
njihovu izvornu gensku zalihu (eng. gene pool). Reproduktivna izolacija jedno je
od ključnih obilježja vrste u biologiji, pa iako ima gotovo neograničen broj defi-
nicija vrste (Mayr, 1982, 870), reproduktivna izolacija ključni je i trajni teorijski
kriterij u široko prihvaćenom i korištenom terminu koji definira vrstu u biologiji
— biološkom pojmu vrste, eng. biological species concept (BSC). Biološki pojam
vrste prihvaćen je, unatoč logičkoj i instrumentalnoj manjkavosti, kao i različi-
tim značenjima unutar različitih područja biologije. Treba razlikovati križanje
populacija unutar vrste od hibridizacije, pri čemu opet treba istaknuti razliku
između sterilnosti i reproduktivne izolacije vrsta: izolacijski mehanizmi vrlo su
fini i sadržavaju brojne čimbenike u kojima se ne koristi mehanizam sterilnosti.
Izolacijski mehanizmi označavaju granice populacija određenih vrsta u repro-
duktivnom razdvajanju od populacija drugih vrsta. Sistematika pak definira po-
pulaciju kao zajednicu stvarno ili potencijalno križajućih organizama određeno-
ga područja koji imaju zajedničku zalihu gena i mogu dobiti plodno potomstvo.
To znači da izolacijski mehanizmi štite gensku zalihu populacija, ali ne i svaku
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
324
specifičnu jedinku (Mayr, 1982, 274).1 Drugo je ključno obilježje vrste njezina
specifična ekološka niša: područje, klima, hrana, neprijatelji i dr. Izolacijski me-
hanizmi djeluju na dvije razine (Mayr, 1963, 57): na prvoj razini zapreka postoji
prije samoga čina parenja između jedinki različitih vrsta (mehanička, sezonska i/
ili etološka izolacija), a na drugoj razini zapreka je u nizu mehanizama nakon pa-
renja (nema oplodnje, smrt zigote, smanjena životnost hibrida, njegova sterilnost
i/ili proizvodnja manjkavih hibrida F2). Izgleda da genska nepodudarnost ili dru-
ga vrsta neravnoteže roditelja (roditeljskih vrsta) proizvodi sterilnost potomaka,
a da hibridizacija tvori neravnotežu u integraciji roditeljskih vrsta u genskom
smislu i ekološkom prebivalištu nastalu dugotrajnim procesom. Darwin nije znao
za gensku osnovu nasljeđivanja, ali je naslućivao njezinu narav jer je tvrdio da
sposobnost križanja ne ovisi o srodstvu roditeljskih vrsta nego da je »sposobnost
križanja povezana s razlikama […] koje su nama nedostupne, a omeđene su na
rasplodni sustav« (Darwin, 2000, 212). Hibridizacija u životinjskom svijetu u pri-
rodi uvijek je iznimka: tamo gdje nema blisko srodnih vrsta podražaji i pozivi za
parenje su općeniti. Međutim, u području zajedničkoga obitavanja bliskih vrsta
sustavi prepoznavanja i pozivanja vrsnoga partnera suprotnoga spola (eng. speci-
fic mate recognition system, skraćeno SMRS) na parenje visoko su specijalizirani.
Visoko specijalizirani podražaji parenju u takvim sredinama spadaju u izolacij-
ske mehanizme „usmjerene” očuvanju cjelovitosti genske zalihe, morfologije i
etologije te vrste. Pitanje je mogu li te dvije vrste probiti tu izolacijsku barijeru:
antropološko–metafizička pretpostavka darvinizma tvrdi visok stupanj sličnosti
čovjeka i antropoidnih majmuna, zadržavajući razlike na kvantitativnoj razini.
U prvom izdanju knjige Systema Naturae iz 1735. Linné na temelju morfologije
svrstava čovjeka i antropoidne majmune u red primata, ali i u zajedničku kate-
goriju Anthropomorpha (ili čovjekoliki [majmuni]) ne nalazeći među njima mor-
fološke razlike,2 nego samo u govoru [sic!]. Sistematika od 1825. godine smješta
čovjeka i velike majmune3 u istu porodicu Hominidae, iako ponekad opet smješta
čovjeka u zasebnu porodicu (familia) hominida (Hominidae), a velike majmu-
ne u porodicu pongida (Pongidae) i/ili pak smješta čovjeka i običnu čimpanzu
(Pan troglodytes) i bonobo čimpanzu (Pan paniscus) u istu podporodicu homini-
na (Homininae). Razvojem genetike raste uvjerenje da su antropoidni majmuni,
osobito obična čimpanza i čovjek, najbliži srodnici koji imaju zapanjujuće visok
stupanj genske podudarnosti: genska razlika između dva pojedinca ljudske vrste
u prosjeku je oko 0,1%, a jedna studija tvrdi da je razlika između istih aspekata
genoma čimpanze i čovjeka 1,6% (Smithsonian, 2019), ili čak samo 0,6% (Wil-
dman, 2003, 7181–7183). Drugačiji izračuni bitno su različiti jer navode gensku
razliku od 4–5%, tvrdeći da je »prema njihovim istraživanjima bolja procjena da
1 Zbog statističke naravi izolacije Mayr je “morao” mijenjati definiciju vrste.
2 Linné je u rod Homo svrstavao još jednu ljudsku vrstu, špiljskog čovjeka ili Homo troglodytes
(Koerner, 1999, 87), a potom i vrstu Homo lar (Vigors, 1832, 136).
3 Tu spadaju dvije vrste gorila iz roda Gorilla, dvije vrste orangutana iz roda Pongo i dvije već spo-
menute vrste čimpanzi. Ponegdje se u sistematici nalaze i drugačije klasifikacije koje nalaze po
samo jednu vrsta iz rodova Gorilla i Pongo.
325
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije...
je 95% parova baza podudarno u čimpanze i čovjeka« (Britten, 2002, 13633).
Neovisno o tim razlikama čovjeku je čimpanza genski najsličnija vrsta, a razvoj
umjetne oplodnje stavlja u drugi plan izolacijske mehanizme parenju: novo pita-
nje je može li se umjetno hibridizirati te dvije vrste.
2. Geni i genocentrizam
Tvrdnja o 99% genskoj sličnosti dviju vrsta čini se razarajuća po sumnju u
mogućnost hibridizacije. Ova tvrdnja je metodološki vrlo slaba i nepouzdana jer
nikada nije provedena usporedba kompletnih genoma dviju vrsta. Vjerojatno
najopsežnije poznato komparativno proučavanja dvaju genoma obuhvaća svega
1% tih genoma,4 nalazeći velike razlike između dvaju genoma (Fujiyama et al.,
2002, 131).5 Još važnije, nalaz je ukazivao da je ljudski genom „pokriven” s 48.6%
nukleotidnih sekvenci (BACs)6 čimpanze, a taj je postotak najmanji kod Y kro-
mosoma (manje od 5%). Štoviše, čak ni projekt ljudskoga genoma nije obuhvatio
heterokromatinska područja, koja čine oko 8% ljudskoga genoma. Pri tom opet,
treba znati da se smatra da oko 97% DNK u eukariota nema funkciju kodiranja
gena (Tamarin, 1999, 413), a u ljudi možda tek oko 1,5% gena kodira bjelanče-
vine. Projekt genoma čimpanze pokazao je da se ljudska stanica od čimpanzine,
čak i kada se govori o samo 1,23–3% nepodudarnosti, razlikuje u 35 milijuna
parova baza DNA, a drugih 5 milijuna parova baza razlikuju se umetanjem ili
brisanjem te kromosomskim razmještajem (kao i brojem kromosoma) (Cooper
i Kehrer–Sawatzki, 2008, 1 i 6). Razlika u broju kromosoma, 23 para u čovjeka
i 24 para u čimpanze, ne čine se smetnjom jer se uspješno hibridiziraju vrste s
različitim brojem kromosoma: domaće kokoši (Gallus domesticus), koja ima 39
parova kromosoma, s fazanom (Phasianus colchius), koji ima 41 par kromosoma
(Muir i Aggrey, 2003, 573) te najpoznatije hibridizacije magarca (Equus asinus)
s 31 parom kromosoma i konja (Equus cabalus), koji ima 32 para kromosoma.
Usporedno proučavanje kromosoma u čimpanze i čovjeka pokazalo je gotovo
istovjetnost 18 kromosomskih parova, a razlika u broju kromosoma objašnjava se
»udruživanjem dvaju različitih akrocentričkih kromosoma u zajedničkoga pretka
stapanjem u veliki submetacentrički ljudski kromosom broj 2« (Samonte et al.,
1998, 41). Ti su autori radi utvrđivanja porijekla ljudskoga kromosoma 2 pokušali
hibridizirati taj ljudski kromosom s kromosomima čimpanze, gorile i orangutana,
ali bez uspjeha (Samonte et al. 1998, 41). Položaji gena na tim kromosoma u čo-
vjeka i antropoidnih majmuna čine se istovjetnima (eng. synteny),7 no to ne znači
4 U tom usporednom istraživanju proučavao se čimpanzin kromosom 22 (PTR22) i ortologni (od-
govarajući) ljudski kromosom 21 (HSA21). Ljudski kromosom 21 (HSA21) reprezent je ljudsko-
ga genoma jer je najbolje proučen.
5 Ovi autori su pokretači Međunarodnoga konzorcija za sekvenciranje kromosoma 22 čimpanze
(The International Chimpanzee Chromosome 22 Consortium).
6 BACs je skraćenica za sekvencu bakterijskoga umjetnoga kromosoma.
7 Usp. grafički prikaz položaja gena na kromosomu 2 čovjeka i čimpanzinih kromosoma 2A i 2B:
Ensembl Human, 2019.
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
326
nužno njihovu evolucijsku povezanost, iako se tako činilo 1991. kad je izvedeni
pokus tumačio nastanak ljudskoga kromosoma 2 spajanjem dvaju predačkih maj-
munskih kromosoma (Ijdo et al., 1991, 9051). Naime, taj je eksperiment umjesto
očekivane fuzije satelitskih komponenti ukazao na telomeri–telomeri DNK fu-
ziju DNK sekvence (2 do 30 kilobaza dvolančanih TTAGGG) ljudskoga kromo-
soma 2. Međutim, do sada poznati načini fuzije u životinja uključuju satelitske
komponente DNK (Tamarin, 1999, 411), tako da se spajaju satDNK (satelitske
DNK) sa satDNK ili satDNK s telomernom DNK. Fuzija tipa telomeri–telomeri
DNK do sada nije zabilježena osim kod oštećenih DNK jer telomeri štite kro-
mosom od spajanja i rekombinacije (Blasco et al., 1997), a to bi moglo ukazivati
na aktivnost telomera koji su inače neaktivni. To je zanimljivo jer je aktivnost
telomera povezana s kancerogenim rastom stanica (Tamarin, 1999, 413), tako
se kod 80–90% tumora uočava aktivnost telomera. Nadalje, telomeri kod ljudi
izrazito su kraći nego kod čimpanzi i imaju svega 10 kilobaza DNK, a u čimpan-
zi je to 23 kilobaze DNK. U revidiranom izvještaju Međunarodnoga konzorcija
za sekvenciranje čimpanzinoga kromosoma 22 iz 2004., objavljenoga u časopisu
Nature, piše:
Usporedbom cijele sekvence8 s odgovarajućim ljudskim kromosomom, 21, pronašli
smo da se 1.44% kromosoma sastoji od supstitucije jedne baze uz gotovo 68.000 ume-
tanja ili brisanja nukleotida. Te su razlike dovoljne za izazivanje promjena u većini
bjelančevina. Zaista, 83% od 231 kodirajuće sekvence, uključujući funkcionalno važ-
ne gene, pokazuje razliku aminokiselina na razini sekvenci. [...]. Ti podatci sugeriraju
da su biološki učinci genskih razlika puno kompliciraniji nego se prije mislilo (Wata-
nabe et al., 2004, 382 i 388).
Ovdje je jasno napuštanje ideje o genskoj istovjetnosti ili njezinu značenju po
(morfološko/rodoslovnoj) povezanosti. Metodologija utvrđivanja podudarnosti
genoma tu se ne dovodi u pitanje, makar, ona bi mogla biti ključni dio argu-
mentacije u toj raspravi. Ako bi dakle metodologiju tih istraživanja ostavili po
strani, genska razlika između čovjeka i čimpanzi bila bi manja nego čovjeka i
bilo koje druge životinjske vrste (iako nisu rađene detaljne usporedbe). Iz per-
spektive evolucijske biologije i njezine suvremene sinteze, objašnjenje fenotipske
evolucije oslanja se na genske varijacije unutar i između populacija (Laubichler,
2009, 204), pa bi visoki stupanj genske sličnosti posljedično značio visok stupanj
sličnosti ostalih obilježja, a najprije fenotipskih. Prema tom genocentičkom tu-
mačenju fenotip je samo pasivni nusproizvod evolucijskih procesa upravljanih
unutarnjim genskim uputama (genske varijacije) i vanjskim prirodnim odabirom.
Kako to nije slučaj jer postoje bitne morfološke razlike između tih vrsta (u slje-
dećem su poglavlju opisane ključne, supstancijalne fenotipske razlike), potrebno
je vidjeti zašto. Evo–devo teorija9 (eng. evolutionary development) ključnim nalazi
regulaciju ekspresije gena, a ne genske upute ili promjene. Da je tako, potvrđuje
8 Tj. kromosoma 22 čimpanze.
9 Sporno je spada li Evo–Devo unutar paradigme suvremene sinteze ili osporava tu paradigmu.
Usp. Labichler, 2009.
327
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije...
otkriće manje genske razlike u usporednih vrsta nego se mislilo. Dakle fenotip-
ske razlike nastaju promjenom obrasca ekspresije gena, a ne novim genima. Kod
čimpanze i čovjeka je slično jer su usporedna istraživanja na tkivima dviju vrsta
pokazala da se genska ekspresija mijenjala učestalije kod čovjeka, pogotovo u
tkivu mozga, gdje se pokazala nerazmjerna razlika ekspresije gena i promjene
aminokiselina (Khaitovich, 2005, 1853). Usporedne su studije pokazale i da sta-
nice tkiva mozga cerebralnoga korteksa u čovjeka, za razliku od stanica mozga
čimpanzi, iako sličnoga tipa i rasporeda, trebaju 50% dulje vrijeme za metafazu
(diobu stanica), zbog čega je možda mozak čovjeka tri puta veći od čimpanzina i
doprinosi većim spoznajnim sposobnostima (Mora–Bermúdez et al., 2016).
Tako, u nekoj mjeri slični genomi ekspresijom gena tvore strukturno velike
fenotipske razlike i funkcionalno radikalno drugačije organizme. Očito se slično
događa i u dvije ovdje razmatrane vrste.
3. Morfologija
Na prvi pogled morfologije čovjeka i čimpanze čine se sličnima, međutim,
razlike među njima su supstancijalne. Filozofska antropologija kao filozofska
disciplina prva je pokušala ustanoviti jedinstvenu znanost o čovjeku, uviđajući
da pojedine znanosti (biologija, fiziologija, medicina, pravo i dr.) zahvaćaju samo
segmente koji tek sabrani u jednu znanost mogu ukazati na narav čovjeka. Fi-
lozofijska je antropologija pokazala da čak i kada bi ostavili po strani nadživo-
tinjske strukture čovjeka (jezik, tehniku, kulturu, moral, religiju, pravo, kuhanje
hrane, regulirane odnose između muškaraca i žena i dr.) čovjekova morfologija
bila bi specifična, i u usporedbi sa životinjskom morfologijom pokazuje krucijal-
nu različitost. Pri tom, ovdje nabrojene antropine ili specifičnosti čovjeka treba
shvatiti skupno: svi zajedno sabrani čine čovjeka posebnim. Moguće je naći bića
koja grade nastambe i tvore društva s podjelom rada (pogotovo u kukaca), koja
komuniciraju (primjerice morski sisavci), ali nigdje u životinjskom svijetu nema
vrsta u kojih bi se mogle naći sve gore nabrojene osobine. Pa i pojedinačno, iz-
među komunikacije morskih sisavaca i čovjeka nepremostiva je pukotina složene
gramatike i jezičnoga bogatstva, koje postoji već u najprimitivnijih plemena, a
između tehnike čimpanze u hvatanju termita slamčicom i nuklearne podmornice
je slično (i na puno manjoj razini je tako jer samo čovjek izrađuje oruđa za još
nepostojeću potrebu i prenosi ih na udaljena mjesta).
Na općoj poredbenoj razini, čovjekovu morfologiju obilježava manjkavost i
primitivnost: čovjek nije biološki zaštićen od klimatskih uvjeta, nema napadačkih
organa ni onih za bijeg, zubalo mu je neodređeno (ni biljojeda ni mesojeda), in-
stinkti manjkavi i »ni u jednom određenom segmentarnom miljeu nije prirodno
sposobno za život« (Gehlen, 2005, 31). Čovjek tako u morfološkom smislu nema
visoko specijaliziranih organa, nego su oni ontogenetski i rodoslovno primitivni:
odrasli čovjek trajno zadržava fetalna razvojna stanja i organe koji su „konstruk-
cijski” na početku — arhaični: primitivni, nespecijalizirani i geološki stari. Mit
o Epimeteju i Prometeju iskazivao je svijest o toj ljudskoj specifičnoj situaciji:
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
328
Epimetej je sve “specijalizacije” iskoristio za opskrbu životinja, ostavivši čovjeka
na nemilost silama prirode. Prometej je zato, da bi spasio čovjeka, ljudima dao
ukradenu božansku vatru (uma, lógos). Za razliku od svih drugih živih bića pri-
lagođenih okolišnoj prirodi, priroda čovjeku predstavlja opasnost kojoj se on ne
može prilagoditi, nego prirodu nužno prilagođava sebi.
Na posebnoj razini, u usporedbi s antropoidnim majmunima, čovjeka izdvaja
smještenost zubala ispod mozga (ortognatizam), oblik donje vilice, nedlakavost,
gubitak pigmenta u koži, kosi i očima, oblik i veličina unutrašnjega uha, polo-
žaj foramen magnum, velika zapremina lubanje i težina mozga, kasno zarastanje
šavova lubanje, građa šake i stopala, funkcionalno povezani bipedalizam te niz
drugih razlikovnih funkcija. Uz bipedalizam, uspravljenost tijela i položaj glave
zahtijevali su (i omogućavali) strukturu vizualnosti vezanu uz vertikalnu osnov-
nu orijentaciju u prostoru. Suprotno tomu, majmuni koji žive na drveću stalno
mijenjaju os opažanja i ne mogu shvatiti statiku predmeta. Proučavanje je poka-
zalo razliku između oblika i relativne veličine10 (u usporedbi s veličinom tijela)
polukružnih kanalića unutrašnjega uha čovjeka i čimpanze odgovornih za rav-
notežu, što može biti povezano s načinom kretanja (bipedalizam) i (uspravnim)
položajem tijela: tek se kod Homo erectus prvi put nalazi čovjekolika struktura
unutrašnjega uha. Wolfgang Köhler je u knjigama Intelligenzprüfungen an Ant-
hropoiden (1917.) i Intelligenzprüfungen an Menschenaffen (1921.) opisao pokuse
s čimpanzama u kojima je utvrđen nedostatak shvaćanja vertikalne statike: čim-
panze su pokušale dohvatiti visoke predmete (hranu) krpom, lijepljenjem kutija
na zid, vađenjem iz naslaganih kutija one donje i njezinim postavljanjem na već
postavljene ili postavljanjem kutije uz zid. Trajno očuvana embrionalna struktura
i primitivnost čovjekove morfologije ima tri posebnosti: glava, ruka (šaka) i sto-
palo (Gehlen, 2005, 80–90). Kod antropoida su fetalni oblici lubanje u mladosti
u visokoj mjeri slični ljudskoj glavi, ali se ta sličnost ranih (starijih) embrionalnih
stanja kasnije gubi radi zadržavanja fetalnih stanja u čovjeka i specijalizacije u
majmuna. Slično je s rukom čovjeka jer je u majmuna jasna usmjerenost prema
specijalizaciji života na stablu: dugi prednji i kratki stražnji udovi, a obrnuto kod
čovjeka, kojemu je dužina ruke 60% dužine noge, kao i stopalo koje se specijali-
zira u oruđe slično prednjim ekstremitetima, sa skraćenim palcima, prikladno za
kvačenje, držanje i penjanje. Majmuni tako hodaju na četiri šake, a dvonožni hod
zahtijeva ravno stopalo. Razlika proporcija dvaju morfologija mogla bi se jasno
predstaviti ako bi u kvadrat i kružnicu Vitruvijeva čovjeka ucrtali čimpanzu. I u
probavnom sustavu »postoje bitne razlike u razmjeru duljine crijeva« (Watkins
et al., 2010, 1) jer čovjek ima dulje tanko crijevo (56–67% svih crijeva u čovjeka
prema 23–28% u čimpanza), a kraće debelo crijevo (17–23% svih crijeva u čo-
vjeka prema 52–54% u čimpanze). Također, ljudi imaju manji volumen crijeva
s obzirom na tjelesnu masu nego čimpanze (Watkins et al., 2010, 1). Kraća i vo-
lumenski manja crijeva povezana su uz metaboličku „cijenu” potrošnje energije
većega mozga, ljudi troše više energije od čimpanzi (eng. total energy expenditure,
10 Kod čovjeka još postoji spolni dimorfizam vezan uz oblik i veličinu kanalića, a u čimpanza ne.
329
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije...
TTE) i imaju bitno veći postotak tjelesne masti od čimpanzi (22,9% prema 8,4%
za muške jedinke), tvrde Pontzer et al. (2016). Mozak sam na vrhuncu potrošnje,
u djetinjstvu čovjeka, troši 43% dnevne energetske potrošnje ili 66% cijeloga me-
tabolizma tijela u mirovanju (Kuzawa et al., 2014, 13010). Uz te razlike, postoje
i razlike u obliku zdjelice i rebara: prvo jer je glava ljudskoga fetusa bitno veća
i treba veći porođajni kanal,11 a drugo, uz kralježak manje (32) čimpanze imaju
jedno rebro više (13) i drugačiji torakalni „kavez”. Torakalni kavez je u ljudi širi,
zaobljeniji i usmjeren na gravitacijski centar prema (S) zaobljenoj kralježnici,
dok je u čimpanza „bačvast”, a kralježnica ravna, poput rampe mosta na koju je
moguće vješati utege, a bitna je razlika i u vratu. Linné je jedinu razliku između
čovjeka i čimpanze nalazio u govoru, no ona je i morfološki uvjetovana: grkljan
je u čovjeka smješten nisko u grlo, a čimpanze imaju vrećice zraka koje omogu-
ćavaju glasne zvukove, ali bez fiziološke osnove za pravi govor. Nisko smješteni
grkljan omogućava »fleksibilnost jezika i specifičan kut jezika u vokalnom traktu,
što povećava raspon varijacija rezonantskih12 frekvencija« (Belin, 2006, 2094).
Možemo reći da je čovjek, za razliku od čimpanzi, opskrbljen ne samo softverom,
nego i hardverom za govor. Hardverski dio, mozak, uz Brocino i Wernickeovo
područje, ukazuje na manju relativnu razliku u gustoći neurona (1,25 puta više
u čovjeka po kubičnom centimetru), ali i na veliku apsolutnu razliku u broju ne-
urona: 30 milijardi u čovjeka u odnosu na 6 milijardi u čimpanzi. Na kraju, tu je
svijest (o vlastitoj svjesnosti) kao posebnost čovjeka.
4. Nespojivost osobina dviju vrsta
Hibridni organizmi nastaju parenjem roditelja koji se razlikuju u barem jed-
nom obilježju (Hine i Martin, 2008, 319), a to obilježje može biti gensko, morfo-
loško ili rodoslovno. Dakle, mora postojati genska i/ili morfološka razlika izme-
đu roditelja da bi potomstvo nazvali hibridnim, ali ne smije biti prevelika da ga
spriječi — raspon mogućih roditelja mora biti iznad (sub)populacija iste vrste,
križanje mora biti između dviju genski i morfološki blisko srodnih jedinki, ali ra-
zličitih vrsta. Uspješna hibridizacija potvrdila bi gensku, morfološku i rodoslovnu
bliskost roditeljskih vrsta. Dugotrajni neuspjeh u tome bi upućivao na suprotno.
Pretpostavljeni hibridni potomak čovjeka i čimpanze (i/ili druge vrste antro-
poidnih majmuna) morao bi nastati oplodnjom ženske gamete jedne vrste muš-
kom gametom druge vrste, tvoreći zigotu. Zigota je diploidna stanica koja sadrži
dva seta kromosoma: u slučaju čovjeka stopi se haploidni set 23 majčina kromo-
soma s haploidnim setom 23 očeva kromosoma, tvoreći konačno diploidnu zigo-
tu koja sadrži 46 kromosoma. U proučavanom slučaju diploidna zigota trebala bi
11 Kod ljudi žene imaju menstrualni ciklus u dvije faze i jajnici stalno luče hormone, a kod ženki
primata postoje četiri faze s estrusom, koji jedini omogućava kopulaciju.
12 Varijacije rezonantskih frekvencija određuju fonetsku kakvoću samoglasnika. Vokalni trakt
uzrokuje rezonancije–formante, pojačani dio spektra gdje zrak iz pluća u govornom prolazu isto-
dobno rezonira različitim frekvencijama.
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
330
spojiti dva nejednaka kromosomska seta, jednoga od 23 i jednoga od 24 kromo-
soma, tvoreći u pretpostavljenom potomstvu možda kromosomski set od 47 kro-
mosoma. Razlika kromosomskih brojeva ne mora biti prepreka hibridizacijsko-
mu križanju vrsta, ali niti istovjetnost kromosomskih brojeva nije prednost sama
po sebi. U suprotnom, Homo sapiens bi mogao lako hibridizirati s malim azijskim
jelenom (Muntiacus reevesi) ili čak jednom vrstom raka (Parhyale hawaiensis),
koji također imaju 46 kromosoma. Ako bi prepreka različitoga kromosomskoga
broja ipak bila uspješno svladana, ostali bi drugi izolacijski mehanizmi: prije i po-
slije pokušaja oplodnje. Čak i kada bi pretpostavili umjetnu oplodnju i zanemarili
izolacijske mehanizme prije moguće prirodne oplodnje, poput mehaničke izo-
lacije (mehanička nemogućnost kopulacije ili uspješna kopulacija bez transfera
sjemena), sezonske izolacije (potencijalni spolni partneri se ne susreću), etološke
izolacije (potencijalni partneri se susreću, ali se ne pare), ostalo bi otvorenim pi-
tanje (ne)mogućnosti biokemijske reakcije prepoznavanja jajašca i spermija. Ta
bi se poteškoća možda mogla zaobići skidanjem zaštitnoga pokrova s jajašca ili
izravnim umetanjem spermija u jajašce. Dvojba o mogućnosti uspješnog spajanja
spolnih kromosoma ostaje upitna jer je podudarnost Y kromosoma dvaju vrsta
tek 4,8%,13 iako je podudarnost i kod X kromosoma neočekivano mala i iznosi
tek 25,4% (Fujiyama et al., 2002, 133). Izvori napominju moguću metodološku
slabost u usporedbi X kromosoma, ali za malu podudarnost Y kromosoma ne-
maju objašnjenje: »možemo samo spekulirati zašto je tako mala podudarnost«
(Fujiyama et al., 2002, 133). Prema tome, stupanj je genske sličnost u tom ključ-
nom detalju za oplodnju dvaju vrsta upitan, kao i uloga cjelokupne genske slič-
nosti u izgradnji sličnih fenotipova: sve više se otkriva da su za izgradnju fenotipa
ključni obrasci ekspresije gena, a ne novi ili različiti geni (Laubichler, 2009, 204).
Taksonomski aspekt hibridizacije morao bi zrcaliti (gensku i) morfološku slič-
nost, odnosno razliku, a hibridno potomstvo nasljeđuje „srednja” obilježja svojih
roditelja: zebroid koji sliči na djelomično prugastog konja, mulu i mazgu koje su
genski i morfološki negdje između konja i magarca i sl. U slučaju čovjeka i čim-
panze hibridni potomak trebao bi imati miješana morfološka obilježja roditelj-
skih vrsta: s jedne strane bi stajala nespecijalizirana ljudska morfologija, kratke
ruke i dugačke noge, uspravan hod i zakrivljena kralježnica, velika lubanja i mo-
zak, ortognatizam s uvučenom bradom, nisko smješteni grkljan. S druge strane
strane stoji specijalizirana morfologija čimpanze, dugačke ruke i kratke noge, če-
tveronožno kretanje (kada je na zemlji), zaobljene kosti nogu i ravna kralježnica,
mala lubanja i mozak, izbačena čeljust, visoko smješteni grkljan i drugo. Već taj
sažeti popis morfoloških razlika dviju vrsta ukazuje na veliku razliku morfoloških
osobina i generalnu nespojivost oblika. Hibridni bi potomak na morfološkoj ra-
zini morao imati mješavinu specijaliziranih životinjskih i nespecijaliziranih ljud-
skih osobina. Preciznije, takvo biće moralo bi imati kontradiktorna, isključujuća
13 Podudarnost kod Y kromosoma je u 1.027 kilobaza od 23.055 testiranih, a kod X kromosoma u
34.991 od proučavanih 137.753.
331
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije...
obilježja čovjeka i životinje, a to nije logički moguće.14 Kada bi se uz te osobine
razmatrali proizvodi ljudskoga duha, neovisno smatra li se taj ontološki zbiljskim
ili metaforom, i bez obzira objašnjava li netko jezik, moral, religiju, pravo, teh-
niku, umjetnost, samosvijest i druge antropine redukcionistički kao puke epife-
nomene materije u gibanju — otkriva se nespojivost dvaju vrsta. Pretpostavljeni
hibrid otkriva se kao biće protivnih osobina, proturječno u sebi, pa ga se jedino
može svrstati skupinu u koju je Linné svrstavao apsurdne, nemoguće ili mitske
životinje, unutar skupine vrsta Animalia paradoxa.
Zaključak
Pretpostavka moguće uspješne hibridizacije čovjeka i neke od vrsta antro-
poidnih majmuna temelji se na uvjerenju o relativno visokom stupnju genske
i morfološke sličnosti dviju vrsta i relevantnosti tih sličnosti. Međutim, obje se
te sličnosti rastvaraju u relativno nevažnom stupnju genske sličnosti te genskoj
nerelevantnosti uočenoga stupnja sličnosti i prividnosti morfološke sličnosti već
u površnom proučavanju osobina dviju vrsta i njihovoj usporedbi. Suvremena ge-
netika pokazuje puno veću gensku različitost nego se mislilo u početku uspored-
be njihovih genoma (90–tih 20. stoljeća). Također je pokazano da su fenotipske
razlike više rezultat promjene obrasca (ekspresije) gena nego novih gena i da je
njihova genska sličnost nedostatna za fenotipsku sličnost. Prema tomu, slabi rele-
vantnost genske sličnosti za određivanje hibridizacijskoga potencijala. Također,
slika prividne morfološke sličnosti raspada se u nepremostivu pukotinu između
specijaliziranosti majmuna i nespecijalizirane morfologije i organa čovjeka, lo-
gički i ontološki. Zamišljanje srednjih osobina dvaju tako oprečnih bića, s kontra-
diktornim obilježjima, ukazuje na nemogućnost uspješne hibridizacije tih vrsta,
ostavljajući takvu mogućnost samo unutar mitskoga i magičnoga bestijarija, unu-
tar Linnéove skupine apsurdnih vrsta, vrsta označenih kao Animalia paradoxa.
Literatura:
Belin, Pascal (2006). Voice processing in human and non–human primates. Philosophical
Transactions of the Royal Society of London: Series B: Biological Sciences Royal Soci-
ety, 361(1476), 2091–2107.
Blasco, M. Antonio; Lee, Han–Woong; Hande, M. Prakash; Samper, Enrique; Lansdorp,
M. Peter; DePinho, Ronald; Greider, W. Carol (1997). Telomere shortening and
tumor formation by mouse cells lacking telomerase DNA. Cell, 91, 25–34.
Bourne, Geoffrey (1971). The Ape People. New York: G. P. Putnam’s Sons.
Britten, J. Roy (2002). Divergence between samples of chimpanzee and human DNA
sequences is 5% counting indels. Proceedings of the National Academy of Sciences, 99,
13633–13635.
14 Kada imamo sudove A i ¬A, tada samo jedan od njih može biti istinit, ontološki prisutan, jedan
jest, a drugi nije. Ovdje bi to značilo da nije moguća mješavina A i ¬A, specijalizirano i ¬speci-
jalizirano, nego jedno ili drugo. Miješanje boja koje nalazimo u nekih hibrida ili mješavina rasa
nije isto: riječ je o miješanju boja, a kontradikcija bi bila primjerice crna i ¬crna (to nije bijela),
a to je boja i ¬boja.
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
332
Buffon, Georges Louis Leclerc (1776). Histoire naturelle, générale et particulière. Vol. 14.
Paris: Imprimerie Royale.
Cooper, David; Kehrer–Sawatzki, Hildegard (2008). The Chimpanzee Genome Project.
Chichester: John Wiley & Sons Ltd.
Darwin, Charles (2000). Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili očuvanje povlaštenih
rasa u borbi za život. Zagreb: Naklada Ljevak.
Ensembl Human (2019). Synteny between Human chromosome 2 and Chimpanzee.
URL: http://www.ensembl.org/Homo_sapiens/Location/Synteny?db=core;otherspe
cies=Pan_troglodytes;r=2:206444782–206544782 (24.03.2019.)
Ereshefsky, Marc (2007). Species, Taxonomy and Systematics. U: Mohan Matthen i Chri-
stoper Stephens (ur.), Philosophy of Biology (str. 403–427). Amsterdam: Elsevier B. V.
Fujiyama, Asao; Watanabe, Hidemi; Toyoda, Atsushi; Taylor, D. Todd; Itoh, Takehi-
ko; Tsai, Shih–Feng; Park, Hong–Seog; Yaspo, Marie–Laure; Lehrach, Hans; Chen,
Zhu; Fu, Gang; Saitou, Naruya; Osoegawa, Kazutoyo; de Jong, J. Pieter; Suto, Yumi-
ko; Hattori, Masahira; Sakaki, Yoshiyuki (2002). Construction and Analysis of a Hu-
man–Chimpanzee Comparative Clone Map. Science, 295(5552), 131–134.
Gehlen, Arnold (2005). Čovjek: njegova narav i položaj u svijetu. Zagreb: Naklada Breza.
Hine, Robert; Martin, Elizabeth (ur.) (2008). A Dictionary of Biology. Oxford: Oxford
University.
Høeg, Peter (1996). The Woman and the Ape. London: The Harvill.
Ijdo, W. Jacob; Baldini, Antonio; Ward, C. David; Reeders, T. Stephen; Wells, A. Ric-
hard (1991). Origin of human chromosome 2: An ancestral telomere–telomere fusi-
on. Proceedings of the National Academy of Sciences, 88(20), 9051–9055.
International Code Of Zoological Nomenclature (2012). The International Trust for Zo-
ological Nomenclature 1999. London: The Natural History Museum. URL: http://
www.iczn.org/iczn/index.jsp (20.9.2018.)
Khaitovich, Philipp; Hellmann, Ines; Enard, Wolfgang; Nowick, Katja; Leinweber, Mar-
cus; Franz, Henriette; Weiss, Gunter; Lachmann, Michael; Pääbo, Svante (2005).
Parallel patterns of evolution in the genomes and transcriptomes of humans and
chimpanzees. Science, 309, 1850–4.
Koerner, Lisbet (1999). Linnaeus: Nature and Nation. Cambridge, MA: Harvard Univer-
sity.
Kuzawa, W. Christopher; Chugani, T. Harry; Grossman, I. Lawrence; Lipovich, Leonard;
Muzik, Otto; Hof, R. Patrick; Wildman, E. Derek; Sherwood, C. Chet; Leonard, R.
William; Lange, Nicholas (2014). Metabolic costs and evolutionary implications of
human brain development. Proceedings of the National Academy of Sciences of the
United States of America, 111(36), 13010–13015.
Laubichler, D. Manfred (2009). Evolutionary Developmental Biology Offers a Signifi-
cant Challange to the Neo–Darwinian Paradigm. U: Francisco Ayala i Robert Arp
(ur.), Contemporary Debates in Philosophy of Biology (str. 199–212). Malden, MA:
Blackwell.
Linnaeus, Carolus (¹⁰1758). Systema naturæ per regna tria naturæ, secundum classes, or-
dines, genera, species, cum characteribus, differentiis, synonymis, locis. 1. Stockholm:
Laurentius Salvius.
Linnaeus, Carolus (1771). Mantissa plantarum altera generum editionis VI et specierum edi-
tionis II. Stockholm: Laurentius Salvius.
Mayr, Ernst (1963). Animal Species and Evolution. Cambridge, MA: Harvard University.
Mayr, Ernst (1982). The Growth of Biological Thought. Diversity, Evolution and Inheritance.
Cambridge, MA: Harvard University.
333
Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334 T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije...
McNulty, Timothy (1981). Chinese Aim To Implant Human Sperm In Chimps. St. Pe-
tersburg Independent, 12 February, 19.
Moens, H. M. Bernelot (1908). Truth: Experimental Researches about the Descent of Man.
London: A. Owen.
Mora–Bermúdez, Felipe; Badsha, Farhath; Kanton, Sabina; Camp, J. Gray; Vernot, Be-
njamin; Köhler, Kathrin; Voigt, Birger; Okita, Keisuke; Maricic, Tomislav; He, Zhi-
song; Lachmann, Robert; Pääbo, Svante; Treutlein; Barbara; Huttner, B. Wieland
(2016). Differences and similarities between human and chimpanzee neural proge-
nitors during cerebral cortex development. Elife. URL: https://elifesciences.org/ar-
ticles/18683 (20.9.2018.)
Muir, M. William; Aggrey, E. Sammy (ur.) (2003). Poultry Genetics, Breeding and Biotech-
nology. Wallingford: CABI.
Pontzer, Herman; Brown, H. Mary; Raichlen, A. David; Dunsworth, Holly; Hare, Brian;
Walker, Kara; Luke, Amy; Dugas, R. Lary; Durazo–Arvizu, Ramon; Schoeller, Dale;
Plange–Rhule, Jacob; Bovet, Pascal; Forrester, E. Terrence; Lambert, V. Estelle;
Thompson, Melissa Emery; Shumaker, W. Robert; Stephen R. Ross, R. Stephen
(2016). Metabolic acceleration and the evolution of human brain size and life history.
Nature, 533(7603), 390–392.
Rossiianov, Kirill (2002). Beyond Species: Il’ya Ivanov and His Experiments on Cross–
Breeding Humans with Anthropoid Apes. Science in Context, 15(2), 277–316.
Samonte, Rea; Ramesh, Kodavatiganti; Verma, Ram (1998). Origin of human chromoso-
me 2 revisited. Journal of Genetics, 77(1), 41–44.
Smithsonian (2019). Genetics. U: Smithsonian, Human Evolution Evidence. URL: http://
humanorigins.si.edu/evidence/genetics (24.03.2019.)
Vigors, A. Nicholas (ur.) (1832). The Zoological Journal: Vol. 5. Bloomsbury: G. B.
Sowerby.
Tamarin, Robert (1999). Principles of Genetics. Boston: WCB McGraw–Hill.
Watanabe, Hajime; Fujiyama, Asao; Hattori, Masahira; Taylor, Todd; Toyoda, D. Ats-
ushi; Kuroki, Yoko; Noguchi, Hideki; BenKahla, Alia; Lehrach, Hans; Sudbrak,
Ralf; Kube, Michael; Taenzer, Simone; Galgoczy, Petra; Platzer, Matthias; Scharfe,
Maren; Nordsiek, Gabriele; Blöcker, Helmut; Hellmann, Ines;Khaitovich, Philipp;
Pääbo, Svante; Reinhardt, Richard; Zheng, H.–J.; Zhang, X.–L.; Zhu, G.–F.; Wang,
B.–F.; Fu, G.; Ren, S.–X.; Zhao, G.–P.; Chen, Z.; Lee, Y.–S.; Cheong, J.–E.; Choi,
S.–H.; Wu, K.–M.; Liu, T.–T.; Hsiao, K.–J.; Tsai, S.–F.; Kim, C.–G.; OOta, Satoshi;
Kitano, Takashi; Kohara, Yuji; Saitou, Naruya; Park, H.–S.; Wang, S.–Y.; Yaspo,
Marie–Laure & Sakaki, Yoshijuki (2004). DNA sequence and comparative analysis
of chimpanzee chromosome 22. Nature, 429, 382–388.
Watkins, A. Paul; Moser, B. Moser; Toomer, B. Cicely; Steinberg, J. Steven; Moser, W.
Hugo; Karaman, W. Mazen; Ramaswamy, Krishna; Siegmund, D. Kimberly; Lee,
D. Rick; Ely, J. John; Ryder, A. Oliver; Hacia, G. Joseph (2010). Identification of
differences in human and great ape phytanic acid metabolism that could influence
gene expression profiles and physiological functions. BMC Physiology, 10(19), 1–10.
Wildman, E. Derek; Uddin, Monica; Liu, Gouzhen; Grossman, I. Lawrance; Goodman,
Morris (2003). Implications Of Natural Selection In Shaping 99.4% Nonsynonymous
DNA Identity Between Humans And Chimpanzees: Enlarging Genus Homo. Procee-
dings of the National Academy of Sciences, 100, 7181–7188.
T. Kokić, Nemogućnost hibridizacije... Obnovljeni Život, 2019, 74(3), 321–334
334
The Infeasibility of Cross–Breeding Humans with Anthropoid Apes
Tonći Kokić*
Summary
On the basis of the perspectives of the philosophy of biology and the philosophy of
anthropology, this paper claims that, in principle, hybrid offspring between anatomi-
cally modern humans and their closest genetic relatives from the anthropoid monkey
species is not feasible. However, possible anthropological, moral and ideological im-
plications and arguments linked to the (in)feasibility and attempts at hybridization
are not the focus of this paper. The successful hybridization of two different species
assumes their genetic and morphological likeness, i.e. a close genealogical relation-
ship. The author believes that there exist genetic and morphological facts that point
to the general infeasibility of such hybridization as follows: 1) contemporary scien-
tific knowledge claims a smaller genomic similarity between the two species than was
previously thought, and the position of genetic reductionism is weakened; and 2) the
morphology of the two species is only apparently similar as they are actual ly substan-
tively different. A hybrid between these two species is neither logically nor ontologi-
cally possible, because it would have to combine the contradictory morphological
characteristics of man and animal, namely, specialized animal and non–specialized
human characteristics. The human species is also, among its other traits, biologically
unique.
Key words: philosophical anthropology, philosophy of biology, genetic reduction-
ism, hybrid, morphology
* Tonći Kokić, Ph.D., Associate Professor, Faculty of Humanities and Social Sciences, University
of Split. Address: Poljička cesta 35, Split, Croatia. E–mail: tkokic@ffst.hr
