Content uploaded by Aleksandar Jakir
Author content
All content in this area was uploaded by Aleksandar Jakir on Mar 25, 2020
Content may be subject to copyright.
ČSP, br. 3., 395-418 Zagreb, 2017.
151
UDK: 725.945(497.1)’’1945/198’’
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 4. 3. 2019.
Prihvaćeno: 11. 3. 2019.
DOI: https://doi.org/10.22586/csp.v51i1.8293
„Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i
administrativni mehanizmi nanciranja spomenika za
vrijeme socijalističke Jugoslavije∗
ALEKSANDAR JAKIR
Filozofski fakultet – Odsjek za povijest, Sveučilište u Splitu
Split, Hrvatska
ajakir@st.hr
Na temelju novije literature koja se bavi proučavanjem kulture sjećanja i izvora iz ra-
zličitih fondova pohranjenih u Arhivu Jugoslavije u Beogradu ovaj rad želi dati prilog
raspravi o socijalističkim spomenicima za vrijeme Federativne Narodne Republike Ju-
goslavije / Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije prikazom nekih političkih
i administrativnih mehanizama njihova nanciranja unutar socijalističkoga sustava, a
razmatra se i pitanje odnosa prema spomenicima i kulturi sjećanja s aspekta vlasti, tj.
iz perspektive države i državnih institucija u tom razdoblju. Posebna pozornost dana
je, kako je često nazivan, „najpoznatijem partizanskom spomeniku na prostoru bivše
SFRJ”, skulpturi „Bitka na Sutjesci” kipara Miodraga Živkovića na Tjentištu iz 1971.
godine.
Ključne riječi: socijalistički spomenici; kultura sjećanja; Bitka na Sutjesci; Memorijalni
kompleks Tjentište
Dana 7. studenog 1962., nakon nepuna dva desetljeća „izgradnje socijaliz-
ma”, pod naslovom „Spomenici su prošlost i budućnost” čitatelji Šibenskoga
lista imali su priliku pročitati neka „razmišljanja o spomenicima, Revoluciji
i njenim sinovima koji će biti podsticaj generacijama, a ne samo uspomena”.
Nepotpisani je autor u tekstu, u obliku pisma upućenog uredništvu, izražavao
svoje nezadovoljstvo time što se njegovi sugrađani nemarno odnose prema
spomenicima podignutim revolucionarima, i to čak u gradu Šibeniku, koji je,
kako je istaknuo, bio „slobodarsko gnijezdo”. Revolt pisca bio je izazvan time
151
ČSP, br. 1, 151-182 Zagreb, 2019.
∗ Rad je nastao u sklopu interdisciplinarnoga projekta Pojavnosti moderne skulpture u
Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti
i estetske kontemplacije (CROSCULPTURE) / Manifestations of Modern Sculpture in Croatia:
Sculpture on the Crossroads Between Socio-political Pragmatism, Economic Possibilities and Aes-
thetical Contemplation (voditelj dr. Dalibor Prančević), čiji je cilj analiza modernističkoga kip-
arstva u XX. stoljeću, a nancira ga Hrvatska zaklada za znanost.
152
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
što Šibenčani „nemarno gaze” preko spomen-ploče Radi Končaru1, koja je bila
postavljena na nogometnom stadionu na Šubićevcu, tj. što su hodali „baš pre-
ko te ploče i nemaju vremena da paze na što staju, jer je utakmica već počela
ili će početi”. Istovremeno se u članku podsjećalo na riječi novinara Vladimira
Kolara „u prošlom Vjesniku u srijedu”. Naime, ondje je pod naslovom „Nasljeđe
dragocjeno i vječno” bilo govora „o mnogobrojnim spomenicima podignutim
bezbrojnim herojima Revolucije širom zemlje”. Sada su se uz čitatelje Vjesnika
i oni Šibenskoga lista mogli upoznati s razmišljanjima o „funkciji spomenika”,
a u članku se upozoravalo da „sjećanja blijede” i da će „generacije učesnika
otići”. Tražilo se „neumrlo predanje u mramoru i bronci, u pisanoj riječi, u
pjesmama narodu, u dokumentima, u putokazima […]”.2
Otprilike u isto vrijeme, kao što možemo vidjeti iz građe fonda koji je na-
stao na temelju djelovanja Saveznoga sekretarijata za obrazovanje i kulturu u
glavnom gradu tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ),
brižno su se i u kancelarijama vlade u Beogradu čuvali isječci novinskih člana-
ka sličnoga sadržaja. I u saveznoj jugoslavenskoj administraciji, koja se bavila
pitanjima koja su se ticala partizanskih spomenika, očito su se čitali i čuvali
takvi tekstovi. Možemo pretpostaviti da je tako i članak iz Vjesnika „Tito o
kulturi i umjetnosti” dospio u spomenuti fond. Svoje je mjesto valjda našao
među molbama za nanciranje spomenika, raznim elaboratima i ostalim spisi-
ma jer je mogao poslužiti kao vrijedan putokaz u poslu i dobrodošla smjernica
s najvišega mjesta. Usto je taj članak lijep primjer kulta ličnosti druga Tita.
Započinje rečenicom:
„Poznato je da se drug Tito interesira za sve grane umjetnosti: prati izdavačku
djelatnost i ne propušta da pročita dobru knjigu, rado odlazi u kazalište, redovno
gleda lm, zanimaju ga slikarstvo i skulptura [podcrtao A. J.], voli muziku. […]
Na putu harmoničnog socijalističkog razvitka, i u teoriji i u praksi, nikada nije
izostajala briga i o kulturnom uzdizanju radnih ljudi naše zemlje. […] S tim u vezi
drug Tito je na VI kongresu SKJ rekao: ‘Za pravilan i uspješan razvoj socijalizma
potrebno je da civilizacija i socijalistička kultura idu naprijed. Visoki stepen ma-
terijalne kulture i društvenog razvoja zahtijeva i visoki stepen svestrane duhov-
ne kulture. Samo kad je to usklađeno, onda imamo pravilan razvoj društvenog
preobražaja.’”3
1 U članku Šibenskoga lista navodi se kao tekst na spomen-ploči: „RADE KONČAR SEKRE-
TAR CK KP HRVATSKE HEROJSKI STJEGONOŠA NARODNE REVOLUCIJE NA OVOM
MJESTU PAO JE SMRĆU HRABRIH STRIJELJAN 21. SVIBNJA 1942. ZLOČINAČKIM MET-
KOM FAŠIZMA.”
2 N. N., „Spomenici su prošlost i budućnost”, Šibenski list. Organ Socijalističkog saveza radnog
naroda kotara Šibenik (Šibenik), 7. 11. 1962., 5. U sličnom tonu još je članak na prethodnoj
stranici upozoravao: „Propadaju spomenici kulture” te da „nedavno osnovan Zavod za zaštitu
spomenika kulture […] još uvijek nije započeo rad”. Nadalje se isticala „činjenica” da su „mnogi
spomenici kulture ugroženi”.
3 SR-AJ-318, Savezni sekretarijat za obrazovanje i kulturu, Klasikaciona grupa: kultura,
podgrupa: likovna umetnost, godina: 1954-1967, br. j. opisa: 217, br. fasc. 153.
153
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije podignut je iznimno velik broj „soci-
jalističkih spomenika”, a brojni kipari i drugih umjetnici u tome su sudjelova-
li sa svojim ostvarenjima. Pritom povjesničari umjetnosti ističu da pedesete
godine XX. stoljeća označavaju granicu na kojoj se lome stare i rađaju nove
koncepcije hrvatskoga kiparstva.4 Među važnije spomenike i njihove tvor-
ce5 tijekom socijalističke Jugoslavije ubrajaju se: Antun Augustinčić6, Borka
Avramova7, Vojin Bakić8, Stojan Batič9, Ana Bešlić10, Bogdan Bogdanović11,
4 Usp. poglavlja „Pedesete ili projekt emancipacije i raznolikosti hrvatskoga kiparstva” i
„Nove tendencije (1961-1973)” u monograji ŠIMAT BANOV, Hrvatsko kiparstvo, 61-82 i
KOLEŠNIK, „Hrvatska spomenička skulptura”, 187-201.
5 Slike većega broja spomenika mogu se naći u svojevremenim fotomonograjama kao što je
PETKOVIĆ, Spomenici revolucije i na raznim internetskim stranicama, gdje su dostupni i popisi
važnijih spomenika, primjerice na stranici „Partizanski spomenici”.
6 Usp. „Zahvalnosti Crvenoj armiji” (1947.), spomenik postavljen u Memorijalnom kom-
pleksu „Batinska bitka”; „Maršal Tito” (1946.), izliven u nekoliko primjeraka, koji su postavljeni
u Kumrovcu ispred rodne kuće Josipa Broza Tita (1948.), Titovu Velenju (1977.), Muzeju Prve
proleterske brigade u Rudom, u dvorištu Muzeja istorije Jugoslavije (ispred Kuće cvijeća) i na
još nekoliko mjesta; „Nošenje ranjenika” (1952.), izliven u nekoliko primjeraka, koji su postav-
ljeni u Livnu (1952., nazivan i „Spomenik palim borcima”), Imotskom, Vukovaru, na Veterinar-
skom fakultetu u Zagrebu (1953.), u Derventi (1966., u malo izmijenjenom obliku), Krapinskim
Toplicama (1973.) i na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1983.); „Crvenoarmejac” (1954.),
postavljen na Groblju oslobodilaca Beograda u Beogradu (1961.) – nalazi se i na Banj brdu (prije
Šehitluci) kod Banje Luke; „Tuđe nećemo – svoje ne damo” (1964.) na Visu; „Ustanku” (1965.),
podignut u Sisku; „Vladi Zečeviću” (1973.), postavljen u Loznici.
7 „Spomenik pobedi” (1961., poznat i pod imenom „Žena borac”), postavljen u Tetovu.
8 „Poziv na ustanak” (1946.), izliven u tri primjerka, koji su postavljeni u Spomen-parku Bor-
ik u Bjelovaru (1947., poznat i pod nazivom „Bjelovarac”), u Beogradu ispred Muzeja „4. juli” i
u Vojnom muzeju u Beogradu; „Palim borcima” (1947.), podignut u Kolašinu; „Pred streljanje”
(1955., poznat i pod nazivom „Gudovčan”), postavljen u Gudovcu; „Ivanu Goranu Kovačiću”
(1960.), postavljen u Lukovdolu; „Spomenik narodnom heroju Stjepanu Filipoviću” (1960.),
podignut na brdu Vidrak kod Valjeva; „Revoluciji” (1968., poznat i pod nazivom „Spomenik
pobjedi naroda Slavonije”), podignut u Kamenskoj; skulpture u Spomen-parku Dotrščina kod
Zagreba (1968.), gdje je autor centralnoga spomenika „Palim žrtvama” i još 6-7 skulptura koje
su ondje postavljene; spomenik na Petrovoj gori (1981.), podignut na najvišem vrhu, Velikom
Petrovcu, posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi i žrtvama fašističkoga terora na Kordunu.
9 „Palim borcima” (1958.), postavljen u Donjem Logatecu; „Borisu Kidriču” (1963.), podig-
nut u Mariboru; „Dražgoškoj bici” (1977.), podignut kod Dražgoša. Stojan Batič autor je skulp-
tura boraca, Boris Kobeta autor arhitektonske strukture spomenika, a Ive Šubic autor mozaika
na spomeniku.
10 „Strijeljanim partizanima” (1961.), podignut kod Partizanskih Voda. Posvećen strijeljanim
partizanskim ranjenicima u studenom i prosincu 1941. godine. U izgradnji spomenika sudjelov-
ala je i Jovanka Jeanović.
11 „Židovskim žrtvama fašizma i palim borcima” (1952.), postavljen na Židovskom groblju u
Beogradu; Spomen-groblje u Sremskoj Mitrovici (1960.); „Mogila nepobeđenih” (1961.), post-
avljen u Spomen-parku Revolucije u Prilepu; Spomen-park Slobodište (1964.) na brdu Bagdala
kod Kruševca; „Partizanska nekropola” (1961./65.), partizansko spomen-groblje u Mostaru;
„Kameni cvijet” (1966.), memorijalni kompleks Jasenovac; „Spomenik Revolucije” (1964./71.),
postavljen u Leskovcu; „Palim borcima Revolucije” (1973./75.), postavljen u Vlasotincu; Spo-
men-kompleks „Palih boraca Revolucije” (1974.) kod Štipa; Spomen-park Dudik (1980.) kod
Vukovara; Spomen-park „Borbe i pobede” (1970./80.) kod Čačka; Spomen-park „Popina”
(1978./81.) kod Trstenika, posvećen borcima Kraljevačkoga partizanskog odreda poginulima u
borbi s Nijemcima 13. listopada 1941. godine.
154
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Stevan Bodnarov12, Janez Boljka13, Branko Bon14, Lojze Dolinar15, Drago Đu-
rović16, Nandor Glid17, Jordan Grabuloski18, Ante Gržetić19, Boris Kalin20,
Zdenko Kalin21, Marijan Kocković22, Zdenko Kolacio23, Frano Kršinić24, Boš-
12 „Spomenik narodnom heroju Janku Čmeliku” (1949.), postavljen u Staroj Pazovi; biste
Đure Đakovića, Ivana Milutinovića i Ive Lole Ribara (1949.) na „Grobnici narodnih heroja” u
Beogradu na Kalemegdanu; „Spomenik streljanima u Jajincima” (1951.), postavljen u Spomen-
parku Jajinci u Jajincima kod Beograda; „Partizanski kurir” (1955.), izliven u nekoliko primjer-
aka, koji su postavljeni ispred kuće u kojoj je održano savjetovanje Glavnoga štaba u Stolicama
kod Krupnja (1955.), ispred Sportskoga centra „Šumice” u Beogradu i dr.
13 „Spomenik borcima Gorice i Beneškog kraja” (1962.), postavljen u Goriškim Brdima; „Tao-
cima i borcima” (1965.), postavljen u Žalama kod Ljubljane. U izgradnji spomenika sudjelovao
je i arhitekt Feđa Košir.
14 „Palim borcima” (1963.), postavljen u Žabljaku.
15 „4. prosinac” (1953.), podignut u Prijepolju. Posvećen je borcima poginulima u Prijepoljs-
koj bitci 4. prosinca 1943.; „Streljanim rodoljubima” (1955.), postavljen u Kraljevu; „Revoluciji”
(1961.), postavljen u Kranju.
16 „Partizanu-borcu” (1957.) na brdu Gorica u Podgorici (tada Titogradu). U izgradnji spo-
menika sudjelovao je i arhitekt Vojislav Đokić. „Palim borcima” (1959.), podignut u Danilovgra-
du; „Streljanim omladincima” (1959.), podignut u Lazinama kod Danilovgrada. U izgradnji
spomenika sudjelovao je i arhitekt Vojislav Đokić. „Palim borcima” (1960.), podignut u Pljev-
ljima. U izgradnji spomenika sudjelovao je i arhitekt Mirko Đokić.
17 „Palim borcima u NOR-u” (1953.), podignut u Trebinju; „Balada o vešanima” (1967.), post-
avljen u Subotici; „Sto za jednog” (1980.), postavljen u Spomen-parku „Kragujevački oktobar” u
Kragujevcu.
18 Mauzolej „Palih boraca i žrtava fašizma” (1954.), podignut u Kičevu; „Palim borcima”
(1958.), podignut kod Belčišta; Memorijalni kompleks „Butel” (1961.) u Skopju. U izgradnji je
sudjelovao i arhitekt Dušan Pecovski. „Streljanim omladincima” (1962.), podignut u Vataši; spo-
menik „Ilinden” (1974., poznat i pod nazivom „Makedonium”), podignut u Kruševu. Posvećen
je palim borcima Ilindenskoga ustanka i Narodnooslobodilačke borbe. U izgradnji spomenika
sudjelovala je i Iskra Grabuloska.
19 „Spomenik bola i prkosa” (1959.), postavljen u Spomen-parku „Kragujevački oktobar”
u Kragujevcu. Posvećen je narodnoj heroini Jugoslavije Nadi Naumović, jedinoj ženi strijel-
janoj tijekom masovnoga strijeljanja u Kragujevcu u listopadu 1941. godine. „Otpora i slobode”
(1966.), postavljen u Spomen-parku „Kragujevački oktobar” u Kragujevcu; „Majci i kćerkama”
(1967.), postavljen u Topoli. Posvećen je narodnoj heroini Jugoslavije Darinki Radović i njezin-
im kćerima Radmili i Stanki, koje su četnici ubili u svibnju 1943. u Rajkovcu kod Topole.
20 „Gramozna jama” (1947.), postavljen u Ljubljani; „Grobnica narodnih heroja” (1952.), po-
dignuta u Ljubljani. U izgradnji je sudjelovao i arhitekt Edo Mihevc. „Palim borcima i taocima”
(1949.), postavljen u Begunjama. U izgradnji spomenika sudjelovao je i arhitekt Edo Ravnikar.
21 „Palima na Urhu” (1955.), postavljen na Urhu kod Ljubljane; „Spomenik narodnom heroju
Borisu Kidriču” (1960.), postavljen u Ljubljani; „Pionirima palim u NOB-u” (1962.), postavljen
u Ljubljani.
22 „Palim borcima” (1955.), postavljen u Gacku; „Palim borcima i žrtvama fašizma”, postav-
ljen u Glamoču.
23 „Spomen-kosturnica Vladimira Gortana” (1952.), podignuta u Bermu. U izgradnji je
sudjelovao i arhitekt Zdenko Sila. „Žrtvama fašizma” (1963.), postavljen u Kamenskom Vučjaku.
24 Spomenik „Streljanje talaca” (1951.), postavljen u Zagrebu. Posvećen je žrtvama fašizma
strijeljanim u Maksimiru, Dotrščini i Rakovu Potoku. „Palim borcima” (1953., poznat i pod
nazivom „Ranjeni kurir”), izliven u nekoliko primjeraka, koji su postavljeni na Visu, u Bakru i
u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu; „Ustanku” (1954.), posvećen palim borcima i žrtvama
fašizma kotara Sisak, izliven u nekoliko primjeraka, koji su postavljeni na Trgu slobode u Sisku,
u Spomen-šumi Brezovica, na mjestu osnutka Prvoga sisačkoga partizanskog odreda; „Josipu
155
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
ko Kućanski25, Đorđe Andrejević Kun26, Bogoljub Kurpjel27, Janez Lenasi28,
Svetislav Ličina29, Mirko Ostoja30, Tomislav Ostoja31, Kosta Angeli Radova-
ni32, Vanja Radauš33, Rajko Radović34, Ivan Sabolić35, Jakob Savinšek36, Jovan
Soldatović37, Rade Stanković38, Ratimir Stojadinović39, Slobodan Stojanović40,
Sreten Stojanović41, Vojin Stojić42, Slavko Tihec43, Luka Tomanović44, Drago Tr-
Brozu Titu” (1961.), postavljen na Trgu partizana u Titovu Užicu povodom dvadesetogodišnjice
ustanka.
25 Spomenik „Bitke za ranjenike” (1978.), podignut na Makljenu kod Prozora. Posvećen bor-
cima poginulima u bitci za ranjenike tijekom Četvrte neprijateljske ofenzive u ožujku 1943.
godine.
26 „Spomenik-mozaik Revoluciji” (1957.), postavljen u Ivanjici. U izgradnji spomenika
sudjelovali su i Nada Hude, Miloš Gvozdenović i Ljuba Lah.
27 „Prvoj proleterskoj brigadi” (1961.), podignut u Rudom, gdje je 21. prosinca 1941. osnova-
na Prva proleterska brigada.
28 „Prekomorskim brigadama” (1965.), podignut u Ilirskoj Bistrici.
29 „Palim borcima” (1961.), podignut na spomen-groblju palih boraca NOB-a u Prištini. U
izgradnji spomenika sudjelovao je i arhitekt Prvoslav Janković.
30 „Palim borcima” (1956.), podignut u Bileći; „Ivi Loli Ribaru” (1961.), postavljen u Suhom
Polju.
31 „Palim borcima Ciglenice” (1972.), podignut u Zagrebu.
32 „Spomenik Ustanka u Drežnici” (1949.), postavljen u Drežnici; „Radi Končaru i drugovi-
ma” (1961.), podignut u Spomen-parku Šubićevac u Šibeniku u spomen na Radu Končara i os-
talih 25 antifašista koje su u parku Šubićevac strijeljali talijanski fašisti 22. svibnja 1942. godine.
U izgradnji spomenika sudjelovao je i arhitekt Zdenko Kolacio. „Revoluciji” (1962.), postavljen
u Kumanovu.
33 „Ustanku” (1950.), podignut u Puli; „Ustanku naroda Hrvatske 1941” (1951.), postavljen u
Srbu; „Žrtvama fašizma” (1956., poznat i pod nazivom „Vješala”), posvećen žrtvama fašizma u
logoru Jadovno, podignut u gospićkom Jasikovcu.
34 „Krila galebova” (1962.), podignut u Podgori. Posvećen je osnivanju Partizanske mornarice
1942. godine.
35 „Husinskim rudarima” (1956.), postavljen u Tuzli. Posvećen je husinskim rudarima pogi-
nulima u Husinskoj buni 1920. i Narodnooslobodilačkoj borbi 1941. – 1945. godine. „Tri pesn-
ice” (1963.), postavljen u Spomen-parku Bubanj kod Niša.
36 „Taocu” (1953.), postavljen u Novom Mestu; „Palim borcima” (1959.), postavljen u Kvasici.
37 „Streljanim rodoljubima” (1962.), postavljen u Žablju; „Žrtvama racije” (1971.), postavljen
u Novom Sadu.
38 Spomen-reljef „Oslobodiocima Beograda” (1954.), postavljen na Groblju oslobodilaca Beo-
grada u Beogradu.
39 „Palim borcima i žrtvama fašizma” (1955.), podignut u Gornjem Milanovcu.
40 „Ustanku” (1977.), postavljen u Paraćinu. U izgradnji je sudjelovao i arhitekt Radomir
Prokić.
41 „Sloboda” (1951.), postavljen na Iriškom vencu na Fruškoj gori; „Ustanku” (1952.), po-
dignut u Bosanskom Grahovu; Mauzolej „Palih boraca i žrtava fašizma” (1957.), podignut u
Kumanovu.
42 „Palim borcima” (1963.), podignut u Petrovcu na Moru; „Kosmajskom NOP odredu”
(1982.), podignut na vrhu planine Kosmaj i posvećen borcima Kosmajskoga partizanskog odreda.
43 „Pohorskom bataljonu” (1959.), postavljen kod Osankarice na Pohorju;
„Narodnooslobodilačkoj borbi” (1975.), podignut u Mariboru.
44 „Palim borcima i žrtvama fašizma” (1954.), podignut u Herceg-Novom. U izgradnji spo-
menika sudjelovao je i arhitekt Nikola Dobrović. „Palima za slobodu” (1954.), podignut u Ko-
toru. U izgradnji spomenika sudjelovao je i arhitekt Vojislav Đokić.
156
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
šar45, Vojislav Vujisić46, Šime Vulas47, Aleksandar Zarin48, Miodrag Živković49 i
Dušan Džamonja50.
Već do 1961. popisima je bila obuhvaćena impozantna brojka od 14 402
spomenika i spomen-objekta na području cijele FNRJ.51 Dosadašnji rezultati
istraživanja upućuju na to da su socijalistički spomenici u Jugoslaviji u prvim
poratnim godinama „uglavnom bili podizani kako bi stvorili prigode za druš-
tveno sjećanje lokalnih zajednica na konkretne događaje i osobe vezane uz
antifašizam i Narodnooslobodilačku borbu”, pa slijedom toga neki istraživači
zaključuju da su spomenici podizani u tom razdoblju diljem čitavoga jugosla-
venskog teritorija bili rezultat procesa koji se nije temeljio na nekoj osmišlje-
noj, jedinstvenoj državnoj politici sjećanja. Različiti izvori podržavaju tezu da
su „spomenici u pravilu podizani sredstvima i na inicijativu samih lokalnih
zajednica ili lokalnih vlasti”.52 Nadalje se čini utemeljenim zaključak da je iz-
gradnja spomenika na lokalnoj razini fenomen koji se nikada nije potpuno
mogao kontrolirati ni iz republičkih centara, a još manje iz Beograda.
45 „Učesnicima revolucije” (1962.), postavljen u Kamniku; „Spomenik Revolucije” (1975.),
postavljen na Trgu Republike u Ljubljani; „Spomenik Revoluciji” (1985.), postavljen u Spomen-
parku Vukosavci kod Lopara.
46 „Palim borcima i žrtvama fašizma” (1967.), podignut u Andrijevici.
47 „Podhumskim žrtvama” (1970.), podignut na mjestu nekadašnjega sela Podhum kod Ri-
jeke, čije su stanovništvo 1942. talijanski fašisti u cijelosti pobili, a selo spalili.
48 „Otporu” (1961.), postavljen u Adi; „Palim borcima” (1965., poznat i pod nazivom „Rat-
nici”), postavljen u Novom Kneževcu.
49 „Hrabrima” (1960.), postavljen na Oštroj kod Čačka. Posvećen je borcima Čačanskoga par-
tizanskog odreda poginulima u borbi s Nijemcima 3. ožujka 1943. godine. „Palim borcima u
Narodnooslobodilačkom ratu” (1961.), postavljen u Prištini; „Streljanim đacima” (1963.), post-
avljen u Spomen-parku „Kragujevački oktobar” u Kragujevcu; „Bici na Sutjesci” (1971.), post-
avljen u Dolini heroja na Tjentištu; Spomen-park „Ustanka i Revolucije” (1978.), Grahovo kod
Nikšića; „Kadinjača” (1979.), postavljen u Spomen-kompleksu „Kadinjača” na Kadinjači kod
Užica.
50 „Prosinačkim žrtvama” (1960.), postavljen na Trgu prosinačkih žrtava u Dubravi (Za-
greb). Posvećen je šesnaestorici antifašista koje su ustaše objesili 20. prosinca 1943.; prvi javno
izložen apstraktni spomenik na području Jugoslavije. „Spomenik Revoluciji” (1967.), podignut
u Podgariću u Moslavini; „Spomenik Revoluciji” (1967.), podignut na Mrakovici na planini Ko-
zari; „Spomenik Pobjede i žrtvama” (1974.), postavljen u Memorijalnom kompleksu „Sremski
front” u Adaševcima kod Šida.
51 Na području Narodne Republike Hrvatske 1961. nalazilo se 2940 spomenika (u Srbiji
2866, u Sloveniji 4035, u BiH 3574, u Makedoniji 275, u Crnoj Gori 712). Usp. SR-AJ-KPR II-
2, Izvještaj centralne komisije o aktivnostima SUBNOR-a iz 1961., fond Predsednički kabinet,
citirano i u: HORVATINČIĆ, „Memorijalna baština”, 99.
52 Usp. HORVATINČIĆ, „Formalna heterogenost spomeničke skulpture”, 89. Ona upozorava
na „kaotično stanje na koje nailaze službena tijela koja se od kasnih pedesetih godina sustavno
bave popisivanjem, evaluacijom i održavanjem spomenika”. SR-AJ-297, kut. 80: Sednica Saveta
za negovanje tradicija NOB pri Saveznom odboru SUB NOR Jugoslavije, 14. 1. 1966.
157
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Od 1952. do 1963. tijelo koje je osnovao Savez udruženja boraca Narod-
nooslobodilačkog rata (SUBNOR) pod nazivom Odbor za obilježavanje i ure-
đivanje historijskih mjesta iz Narodnooslobodilačkog rata53 imalo je zadatak
organizirati obilježavanje i očuvanje sjećanja na događaje i datume koji su se
u kontekstu tadašnje službene ideologije smatrali relevantnima.54 Odbor je -
nanciralo Savezno izvršno vijeće (SIV), a trebao se brinuti o uređenju tzv. „cen-
tralnih istorijskih mesta Narodne revolucije, pa tako i o podizanju centralnih
ratnih memorijala”, kako Heike Karge u svojoj studiji opisuje djelatnost toga
„aktera u jugoslovenskom pamćenju”. Ona ističe da se uglavnom „u javnosti
ćutalo o delatnosti Odbora i to ponajpre ukazuje da je njegovo polje delovanja
unapred, i sasvim svesno, bilo izuzeto iz bilo kakve javne procene ili diskusije”,
što ju dovodi do, po mojem mišljenju, utemeljene i validne teze da se u soci-
jalističkoj Jugoslaviji sjećanje nije jednostavno moglo hijerarhijski nametnuti
odozgo, premda je to zasigurno bio cilj i namjera rada Odbora.55 Također valja
uzeti u obzir, što naglašava i Karge, da je u socijalističkoj Jugoslaviji potrebno
razlikovati pojedine centre moći. Treba uzeti u obzir i republičke elite, koje su
pokušavale „da se izbore za prerogative u tumačenju različitih vidova naracije
prošlosti”. Nedvojbeno je porast samostalnosti republika vodio k diversikaciji
„zvanične ponude sećanja i u okviru nje su republičko-etničke naracije postale
konkurencija opštedržavno-jugoslovenskim”.56
Danas, nepuna tri desetljeća nakon kraja Socijalističke Federativne Repu-
blike Jugoslavije (SFRJ), rasprava o „socijalističkim spomenicima” kao dijelu
nasljeđa jugoslavenskoga socijalizma postala je poticajna tema istraživanja u
humanističkim disciplinama, napose u kontekstu istraživanja kulture sjećanja
odnosno kulture pamćenja.57 Uočava se raširenost pojmova „sjećanje” i „pam-
ćenje” u znanstvenom diskursu povjesničara i drugih humanističkih i društve-
nih znanosti.58 Ponegdje se čak govori o tome da je nastupio „boom” u istraži-
53 Na čelu Odbora bio je Aleksandar Ranković, a na mjestu sekretara, koji je operativno vodio
poslove, Dragi Milenković. Među članovima su bili Spasenija Babović, Neda Božinović, Ro-
doljub Čolaković, Vladimir Dedijer, Osman Karabegović, Otmar Kreačić, Ivan Stevo Krajačić,
Voja Leković, Ivan Maček, Miko Tripalo, Slobodan Penezić, Đuro Pucar, Vidoje Smilevski, Veli-
mir Stojnić. Usp. SR-AJ-297, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata.
54 Fond 297 u Arhivu Jugoslavije sadržava materijale komisija SUBNOR-a za njegovanje revo-
lucionarnih tradicija, za međunarodnu suradnju, kao i dokumente republičkih odbora Saveza
boraca te materijale kongresa, plenuma, sjednica Sekretarijata predsjedništva Saveznoga od-
bora SUBNORJ, Izvršnoga odbora, savjetovanja, konferencija itd., koji su korišteni u: KARGE,
Steinerne Erinnerung (prijevod studije s njemačkoga jezika Aleksandre Kostić objavljen je pod
naslovom Sećanje u kamenu – okamenjeno sećanje?).
55 KARGE, Sećanje u kamenu, 99-101.
56 Isto, 21.
57 Diskurs o socijalističkim spomenicima za sada se, čini se, uglavnom vodi bez većega
sudjelovanja povjesničara. Izvrstan pregled daju prilozi u: STIERLI, KULIĆ, Toward a Concrete
Utopia i PUPOVAC, ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, „Pristup socijalističkim spomenicima danas”, kao
i HORVATINČIĆ, „Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj” i HORVATINČIĆ, „Prijed-
log modela problemske analize”, 217-228.
58 Usp. tekstove u: BRKLJAČIĆ, PRLENDA, Kultura pamćenja i historija i navedenu liter-
aturu u: JAKIR, „Viški boj kao mjesto sjećanja”. Ondje su iznesena i neka promišljanja o koncep-
158
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
vanju kulture sjećanja, a napose su strani autori moć sjećanja dovodili u tijesnu
vezu s raspadom socijalističke jugoslavenske države i ratovima devedesetih go-
dina prošloga stoljeća.59 U svakom slučaju, moglo bi se reći da su se u raznim
historiograjama fenomeni individualnoga i kolektivnoga sjećanja60 i zabora-
va61 počeli intenzivno istraživati, usmjeravajući proučavanja i prema različitim
mjestima pamćenja ili mjestima sjećanja, kako se prevodi francuski izraz lieux
de mémoire, za koji se smatra da ga je sustavno prvi počeo upotrebljavati fran-
cuski povjesničar Pierre Nora osamdesetih godina XX. stoljeća.62 U raspravi o
tzv. partizanskim spomenicima u svim postjugoslavenskim društvima uočava
se, dakako, i politička dimenzija.63
Spomenici kao jedan od najvidljivijih izraza dominantnih društvenih
narativa i kao uprostoravanje nove ideologije, kako je fenomen upečatljivo
nazvala Olga Manojlović Pintar, nedvojbeno se mogu tumačiti i kao oblik
borbe za vladavinu nad poviješću, što je fenomen koji opažamo u svim suvre-
menim društvima, a što uvijek znači i borbu za pravo na određivanje onoga
što treba zapamtiti i onoga što treba zaboraviti. Interpretacijom ili reinter-
pretacijom prošlosti utječe se na kolektivnu memoriju, a događaji iz prošlosti
reinterpretiraju se s obzirom na dominantnu politiku i ideologiju. Povijest se
često tumači da bi se legitimirala određena politička pozicija u sadašnjosti,
što je zasigurno bit kulture sjećanja, kako opravdano naglašavaju i urednici
dvaju važnih zbornika na hrvatskom jeziku u kojima se radovi bave kultu-
rom sjećanja i svladavanjem prošlosti u različitim kontekstima na području
jugoistočne Europe.64 Doista se može reći da „poruke, značenja i ideje […]
tima kao što su „mjesto sjećanja” i „kolektivno pamćenje”. Možda bismo složeni proces stvaranja
kolektivnoga sjećanja, cijeloga sustava znakova, simbola i praksi, mogli usporediti s procesom
nastajanja kristala? Pri kristalizaciji se osnovne čestice slažu u prostoru stvarajući slojevitu
kristalnu rešetku, a historijski uvjetovano kolektivno sjećanje također nastaje i raste, tako reći,
u slojevima, upotrebom simbolične i funkcionalne semantike unutar jedne komunikacijske za-
jednice u kojoj se stvara i dijeli ono što se smatra i propagira kao zajedničko povijesno iskustvo
i što se čini kolektivno prihvatljivim i poželjnim tumačenjem prošloga.
59 Pored spomenutih radova usp. BERGHOLZ, „e Strange Silence”; NORA, „e reason for
the current upsurge in memory”; WINTER, „Notes on the memory boom”; BERLINER, „e
Abuses of memory”; BET-EL, „Unimagined communities”; HERSCHER, „Points of no return”;
HUYSSEN, Present pasts.
60 Usp. HALBWACHS, La Mémoire Collective i HALBWACHS, Les Cadres Sociaux de la Mé-
moire.
61 Aleida Assmann u svojim radovima iznosi poticajnu teoriju o raznim oblicima individu-
alnoga i kolektivnoga sjećanja, usp. ASSMANN, Der lange Schatten der Vergangenheit; ASS-
MANN, „Memory, Individual and Collective”; ASSMANN, Cultural Memory and Western
Civilization. O fenomenu zaborava: ASSMANN, Formen des Vergessens; RIEFF, In Praise of For-
getting; SMITH, EMRICH, Vom Nutzen des Vergessens; RICŒUR, Das Rätsel der Vergangenheit;
RICŒUR, La mémoire, l’histoire, l’oubli; CONNERTON, How Modernity Forgets.
62 Usp. NORA, „Između sjećanja i povijesti” i NORA, „Između pamćenja i historije”. Njegovi
radovi na izvornom jeziku: NORA, Les Lieux de mémoire, sv. 1-3; NORA, Présent, nation, mé-
moire; NORA, LE GOFF, Faire de l’histoire, sv. 1-3.
63 Usp. KIRN, „Transformation of memorial sites”; KIRN, BURGHARDT, „Jugoslavenski par-
tizanski spomenici”.
64 Usp. CIPEK, MILOSAVLJEVIĆ, Kultura sjećanja: 1918. i CIPEK, BOSTO, Kultura sjećanja: 1945.
159
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
pripisane spomenicima […] reektiraju strukturne odnose moći kojima su
u zadanom društveno-političkom kontekstu denirane politike pamćenja”.65
Iz perspektive povjesničara, na temelju literature i izvora iz različitih fon-
dova pohranjenih u Arhivu Jugoslavije u Beogradu66, ovaj rad želi dati prilog
raspravi o socijalističkim spomenicima prikazom nekih političkih i admini-
strativnih mehanizama njihova nanciranja unutar socijalističkoga sustava,
napose ako se radilo o sredstvima kojima je raspolagao SIV, a razmatrat će se
i pitanje odnosa prema spomenicima u tom razdoblju.
Ovdje prikazana kultura sjećanja govori o odnosu socijalističke države i
saveznih državnih institucija, kao i drugih razina vlasti, prema spomenicima
Narodnooslobodilačke borbe, a ne govori o tome kako je ona prihvaćena, ili
pak nije, u pojedinim segmentima društva odnosno države. Pritom je soci-
jalistička Jugoslavija nesumnjivo bila zemlja – kako je Snježana Koren uvjer-
ljivo pokazala u svojoj monograji Politika povijesti u Jugoslaviji 1945-196067
– u kojoj se ulagao silan trud u oblikovanje i prenošenje određene verzije
povijesti. No, kao što je poznato, ta se konstrukcija u posljednjim godina-
ma režima i osobito u devedesetim godinama XX. stoljeća „srušila kao kula
od karata”.68 Za razliku od spomenute studije Snježane Koren, koja temeljito
analizira kako su partijske i državne vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji od 1945.
do 1960. postupale s prošlošću i prati razne manifestacije toga postupanja
kroz programske i udžbeničke narative, svakodnevne prakse, školske prosla-
ve državnih praznika i važnih datuma itd., u fokusu ovoga članka nije propi-
tivanje složenih međusobnih veza i odnosa između političke moći i povije-
snih narativa. Ovdje će primarno biti riječi o spomenicima i mehanizmima
njihova nanciranja, a u tom kontekstu posebna će pozornost biti posvećena
„najpoznatijem partizanskom spomeniku na prostoru bivše SFRJ”69, kako je
65 HORVATINČIĆ, „Memorijalna baština”, 60.
66 Za ovaj rad korišteni su neobjavljeni materijali iz fondova: SR-AJ-15, Prezidijum Narodne
skupštine FNRJ, Grupa, podgrupa: AJ 348-353, 1945-1956, br. fasc. 20; SR-AJ-297, Predsednički
kabinet, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, 1947-1973; SR-AJ-318, Savezni
sekretarijat za obrazovanje i kulturu, Grupa, podgrupa: Kultura – opšte 1956-1967; SR-AJ-319,
Savezni sekretarijat za obrazovanje i kulturu, Klasikaciona grupa: kultura, podgrupa: likovna
umetnost, godina: 1954-1967, br. j. opisa: 217, br. fasc. 153; SR-AJ-319, Savezni savet za ob-
razovanje i kulturu, Klasikaciona grupa: stručna služba, podgrupa: kultura i umetnost, br.
fasc. 76 i passim; SR-AJ-142, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, Grupa, podgrupa:
Materijali sa sastanaka: predsedništva G.O., Nadzornog i I.O. Odbora i sekretarijata NF-SSRN
Hrvatske, 1949-1957, 1959, br. fasc. 112; SR-AJ-218, Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika
kulture, Grupa, podgrupa: Strogo poverljiva i poverljiva prepiska (nedostaje 1955., 1964., 1966.,
1967., 1969. i 1970.), Godina 1950-1971, br. fasc. 167, Jugoslovenski institut za zaštitu spome-
nika kulture, Zapisnici sa sastanaka Upravnog odbora i stručnog kolegijuma, god. 1965-1968,
br. fasc. 168.
67 Usp. KOREN, Politika povijesti u Jugoslaviji.
68 ŠIMPRAGA, „Jugoslavenski poučak”.
69 Ovdje prema: MILOJEVIĆ, „Monumentalni svedoci istorije ničija briga”. U prilogu se
prenosi izjava kipara Živkovića te se navodi „da je Tito bio prezadovoljan spomenikom, i da mu
je dao neograničenu slobodu u radu. Seća se i svečanog otvaranja spomenika u društvu Tita,
njegove supruge Jovanke, Branka Mikulića i Hamdije Pozderca”.
160
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
često nazivan, spomeniku „Bitka na Sutjesci” kipara Miodraga Živkovića na
Tjentištu iz 1971. godine.
Prvi dokumenti u kojima se spominju spomenici u građi Prezidijuma Na-
rodne skupštine FNRJ potječu već iz proljeća 1945. godine. Molba koju je upu-
tio „Odbor za podizanje spomenika izginulim crvenoarmejcima iz sela Veliki
Izvor kod Zaječara” nosi datum 18. lipnja 1945. i nečitljivo je potpisana „po
ovlašćenju ODBORa” (velika slova i ortograja ovdje i u sljedećim citatima
uvijek kao u izvorniku).70 U njoj se kaže da će „Narod ovoga kraja” biti „za-
hvalan Pretsedništvu AVNOJa ako izvoli udostojiti nas svoje pažnje, da ovu
našu skromnu svečanost uvećava prisustvom svoga pretstavništva”. Odbor se
obraća „Pretsedništvu AVNOJa Beograd” i u svojem dopisu iznosi da „građani
sela […] u znaku pažnje prema poginulim herojima Crvene Armije podižu
SPOMENIK ZAHVALNOSTI. […] Ovaj SPOMENIK pričaće pokoljenima o
herojskim podvizima Crvenoarmejaca, koji su svojom plemenitom krvlju na-
topili našu svetu zemlju i time učvrstili temelje našem bratstvu i slovenskoj
solidarnosti. Svečanost otkrivanja SPOMENIKA obaviće se na dan 25. VI. u 10
čas. pre podne. S.F.-S.N.” Na dnu dopisa rukom je napisano s datumom „23/
VI.45” da AVNOJ „neće slati izaslanika na svečanost”. Naime, broj takvih i slič-
nih svečanosti na kojima su se očekivali najviši funkcionari nove vlasti uvelike
je nadilazio mogućnosti vlasti i administracije koja se ustrojavala u Beogradu.
Način na koji su se i građani pozivali na takve događaje vidi se iz teksta plakata
formata A3, koji se također čuva u fondu Prezidijuma Narodne skupštine:
„Selo VITANOVAC sreza ŽIČKOG koje se nalazi nedaleko od Kraljeva na
putu za Kragujevac, zapamtilo je herojsku i nadčovečansku borbu koja se vodi-
la na njegovom terenu u danima kada je trebalo krvoločnom neprijatelju učiniti
kraj. Stanovništvo ovoga sela zadivljeno herojskim držanjem u borbi svoje braće
Crvenoarmejaca – njihovom ratnom taktikom i veštinom – njihovim nesebičnim
požrtvovanjem za slobodu svoga naroda, čuva ovu uspomenu živo u svom srcu.
Kako bi ova uspomena ostala kao tradicija koju je već narod ovoga kraja kroz svo-
ju dušu i maštu opevao i preradio to je stanovništvo ovoga kraja, da bi ovekovečilo
sećanje na 22 palih heroja Crvenoarmejaca u ovoj okolini, podiglo SPOMENIK u
znak zahvalnosti i ljubavi prema našim herojima na kome će se buduća pokolenja
napajati ljubavlju prema Sovjetskom Savezu, učiti kako se hrabro gine za slobodu
i čast svoje domovine i dobro svoga naroda. Dana 9-VI (na prvi dan duhova)
t.g. obaviće se svečano otkrivanje spomenika. Umoljavate se da Vašim prisustvom
uvećate istorijsku svečanost ovoga kraja. Živela naša F.N.R.J. Odbor za podizanje
spomenika palim Crvenoarmejcima s. Vitanovac, srez žićki okrug čačanski.”
Na inicijativu odbora Narodnoga fronta podizani su tada brojni takvi
spomenici,71 o čemu svjedoče i brojni pozivi „Predsedništvu privremene Na-
70 SR-AJ-15, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ, Grupa, podgrupa: AJ 348-353, 1945-1956,
br. fasc. 20.
71 Usp. MANOJLOVIĆ PINTAR, Arheologija sećanja, spomenici i identiteti; MANOJLOVIĆ
PINTAR, „Uprostoravanje ideologije”; MANOJLOVIĆ PINTAR, „‘Široka strana moja rodnaja’
161
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
rodne skupštine u Beogradu” u kojima su se „dragi drugovi” redovito pozivali
na svečano otkrivanje, kao u dopisu Odbora iz Velike Plane od 22. kolovoza
1945., u kojemu se naglašava da su „u mnogim mestima podignuti veoma lepi
spomenici”. No, razumije se, nisu nicali samo spomenici crvenoarmejcima.
Primjerice, dopis „Mesnog izvršnog odbora Narodnog fronta Novi Žednik”
od 20. studenog 1947. upućen „Prezidijumu Narodne skupštine Federativne
Narodne Republike Jugoslavije” doima se tipičnim za taj prvi val podizanja
spomenika nakon rata:
„Naša mala kolonija, Novi Žednik, srez Subotica, broji svega 2000 stanovnika.
Ona je dala 90 palih boraca za slobodu i čast naših naroda. Sem toga ona danas
ima 2 generala i 60 viših i nižih ocira u Titovoj Armiji, a skoro celo selo je uzelo
učešća u Narodno-Oslobodilačkoj borbi, a i danas učestvuje u izgradnji i obnovi
naše nove Otadžbine. Naš Narodni Front je podigao spomenik palim borcima
i žrtvama fašizma, uz pomoć i aktivno učešće svih svojih članova. Dug prema
palim drugovima nam nalaže da Vas pozovemo na, za nas, historijski dan otkri-
venja spomenika 30 novembar ove godine. Svečanost će se obaviti u 11 časova.
Očekujući Vas, mi Vas pozdravljamo: SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!”
U potpisu „Sekretar Kmezić Petar, Predsednik Ivanović Stanko”.
Kako je protjecalo svečano otkrivanje spomenika možemo iščitati, primje-
rice, iz dopisa „sekretara i pretsednika Okružnog odbora Narodnog Fronta za
severni Banat od 25. Jula 1946.”, u kojemu je i razrađeni protokol koji je poslan
drugovima u „Prezidijumu” uz poziv da prisustvuju „na dan 4. avgusta 1946
godine svečanoj predaji spomenika javnosti u Petrovgradu”. I taj se spomenik
podizao „u spomen palim žrtvama u toku četverogodišnje borbe od fašističkog
terora” i drugovi su bili pozvani „da pošalju svoga delegata”. Bio je predviđen
sljedeći program:
„I. 3. avgusta 1946 godine uveče u 21 časova svečana komemorativna akade-
mija, sa sledećim programom: 1/ Uvertira; izvodi vojni orkestar. 2/ Referat drži
drug Djura Jovanović ‘Mića’ sekretar Okružnog odbora Narodnog fronta. 3/ Po-
smrtni marš; ‘Vi padoste žrtvom…’ izvodi hor grada Petrovgrada. 4/ Dve recitacije
od Vladimira Kolarevog. 5/ Četvrti čin iz Najezde od Leonida Leonova izvodi
Narodno pozoršte Toša Jovanović. 6/ Internacionala; izvodi hor grada Petrovgra-
da. […] II. 4. avgusta 1946 godine u 9 časova pre podne održaće se svečano pre-
davanje spomenika javnosti. Napominjemo da se ovaj spomenik podiže u spomen
palim žrtvama u toku četverogodišnje borbe, a kojih ima oko 800, na dan 31 jula
streljano je 90 medju kojima i Narodni Heroj Sonja Marinković. U isto vreme mo-
limo Prezidijum Narodne skupštine Narodne Republike Srbije, da nas izvesti da li
će te poslati i koga će te poslati kao svoga pretstavnika i govornika. Isto tako Vas
molimo da nas obavestite kada će delegat stići u Petrovgrad da bi smo ga mogli
sačekati i smestiti. Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”
Spomenici sovjetskim vojnicima podizani u Srbiji 1944 – 1954”; МАНОЈЛОВИЋ ПИНТАР,
„(Не)видљива места сећања, споменици црвеноармејцима у Србији”.
162
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Drugi val podizanja spomenika može se ilustrirati na primjeru spomeni-
ka „Narodnom heroju Radi Končaru” u krugu Tvornice električnih strojeva
„Rade Končar” u Zagrebu. I u tom slučaju „Prezidijum Narodne skupštine
FNRJ” zaprimio je dopis, datiran 21. veljače 1952., „Odbora za podizanje spo-
menika Narodnom heroju Radi Končaru” pri poduzeću „Rade Končar”. Sekre-
tar Odbora, Dragutin Škrgatić, istaknuo je:
„Radnički savjet poduzeća ‘Rade Končar’ […] na svojoj redovnoj sjednici dne
24. X. 1951- g. zaključio je, da se u poduzeću ‘Rade Končar’ podigne spomenik
Narodnom heroju Radi Končaru. Osnovni motivi koji su rukovodili Radnički sa-
vjet pri donošenju ovakove odluke su bili, da je Narodni heroj Rade Končar radio
od 1936.-1940. g. u bivšem poduzeću ‘Siemens’ d.d. (na čijem se mjestu danas
nalazi novoizgradjena tvornica, koja nosi njegovo ime) kao strojobravar i da je za
čitavo vrijeme svog rada u navedenom poduzeću bio organizator i rukovodilac
svih revolucionarnih akcija radnika u borbi sa poslodavcima. Isto tako kod dono-
šenja odluke Radnički savjet se rukovodio i time, da je Rade Končar bio politički
sekretar CKKPH i jedan od organizatora oružanog ustanka u Hrvatskoj, te je kao
takav strijeljan 27.V. 1952.g. [očita greška, misli se na 1942., op. A. J.] od talijan-
skih fašista u Šibeniku. Podizanjem spomenika Narodnom heroju Radi Končaru
čitav kolektiv ‘Rade Končar’ na čelu sa Radničkim savjetom daje zahvalnost tom
velikom revolucionaru, a preko njega i svima onima koji su poginuli za slobodu
koju svi mi danas uživamo. Spomenik će biti podignut u samoj tvornici ‘Rade
Končar’, a izradjuje ga kipar-akademik Vanja Radauš. Visina spomenika zajedno
sa postamentom iznositi će cca 6 metara. Statua će biti izlivena u bronci, a posta-
ment izradjen u bijelom istarskom mramoru. Po predračunu spomenik stoji cca
1,600.000.- din. Poduzeće ‘Rade Končar’ daje za gradnju spomenika 300.000.- din.
iz fonda rukovodstva. Dobrovoljnim prilozima radnika i službenika skupiti će se
cca. 800.000.- din. Kako se ovdje radi o podizanju prvog spomenika Narodnom
heroju Radi Končaru u našoj zemlji, a osim toga ovo je i prvi slučaj da jedna tvor-
nica podiže spomenik Narodnom heroju, molimo Vas da i Vi sa Vaše strane date
neki doprinos, kako bi mogli forsirati radove koji su već u toku, jer spomenik na-
mjeravamo svečano otkriti na dan ustanka u Hrvatskoj, t.j. 27. VII. 1952. g. U pri-
logu Vam dostavljamo slike makete spomenika i virmanski nalog, te Vas molimo,
da nam novac doznačite na adresu: Odbor za podizanje spomenika Narodnom
heroju Radi Končaru pri poduzeću ‘Rade Končar’, Zagreb Narodna banka FNRJ.
Filijala Zagreb br. 405.656.415 SMRT FAŠIZMU-SLOBODA NARODU.”
Tada se u dokumentima saveznih tijela koji su pregledani za ovaj rad prvi put
pojavljuje i pitanje nanciranja spomenika, što će u idućim godinama biti čest
predmet sporenja, osobito za spomenike za koje se smatralo da su od „općejugo-
slavenskog značaja”, što je zadavalo dosta muka raznim tijelima vlasti, pa tako i
raznim ministarstvima, primjerice Saveznom savjetu za obrazovanje i kulturu.72
72 SR-AJ-319, Savezni savet za obrazovanje i kulturu, Klasikaciona grupa: stručna služba,
podgrupa: kultura i umetnost, br. fasc. 76.
163
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
U literaturi se opravdano ističe da u prvim poslijeratnim desetljećima lo-
kalne zajednice nisu samo inicirale podizanje spomenika nego su se morale
pobrinuti i za njihovo nanciranje. Prema raspoloživim podacima, u Hrvat-
skoj je „samo 1951. godine preko regionalnih boračkih saveza od stanovništva
sakupljeno 56 miliona dinara za podizanje spomenika i uređivanje grobova iz
r a t a ”. 73 Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, čini se da su općine pede-
setih godina mahom postavljale spomenike koji su se uglavnom orijentirali
„prema tradicionalnim formama za čuvanje sjećanja na poginule u ratu”. U do
sada najsustavnijoj studiji koja se bavila tom tematikom stoga se ističe da su
lokalni spomenici i drugi oblici sjećanja pedesetih godina bili usmjereni „na
gubitak ljudi u ratu, bilo da su to bili pali borci ili žrtve fašističkog terora”. Taj
fokus služio je „i kao izraz žalosti za mrtvima, a ne patetičnoj apoteozi ratnog
stradanja, (i) objašnjava kvantitet memorijalnih objekata i novčanu podršku za
njihovu izgradnju”.74
Činjenica je da je početkom šezdesetih godina u Hrvatskoj od 2700 me-
morijalnih objekata koji su bili povezani s „Narodnooslobodilačkim ratom”
bilo oko 1800 spomen-ploča, odnosno dvije trećine tih objekata bile su po-
svećene sjećanju na pale borce i žrtve fašističkog terora. Prema tome se čini
utemeljenim zaključak da su u „centru lokalnih memorijalnih praksi bili
mrtvi i žalost zbog njihovog stradanja”, a u mnogo manjoj mjeri „revoluci-
onarna, socijalistička vizija”.75 U dokumentu iz Hrvatske koji se početkom
šezdesetih godina bavio „značajnim ličnostima i događajima iz istorije ju-
goslovenskih naroda” povodom priprema republičkoga zakona o podizanju
spomenika iznosi se kritika da „uopće nemamo obilježja za Parišku komunu,
Oktobarsku revoluciju i sl.”, a analiza koju je početkom šezdesetih naručio
Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije konstatira da su do toga
trenutka u cijeloj Jugoslaviji Lenjinu bila posvećena samo tri memorijalna
objekta, i to u Srbiji, a Marxu i Engelsu u cijeloj zemlji nijedan.76 No, ovdje
nećemo pratiti kako se namjeravalo usmjeriti poželjno sjećanje na „revolu-
ciju” i njezine aktere, nego ćemo pokušati iznijeti neke značajke nanciranja
spomenika iz saveznih sredstava. I prije i nakon donošenja novih zakona koji
su regulirali materiju spomenika i propisivali stvaranje komisija77 nancijske
73 KARGE, Sećanje u kamenu, 46.
74 Isto, 47. Oslanja se na Izvještaj Glavnoga odbora SUBNOR-a za 1957. godinu.
75 Isto, 47 i 49. Aleksandar Ranković iznio je u svojem referatu na Četvrtom kongresu Saveza
boraca 1961. podatak da se među 14 400 ratnih spomenika „samo 184 objekta mogu shvatiti
kao spomenici podignuti u slavu revolucionarnog radničkog pokreta”, što upućuje na svojevrsno
zanemarivanje aspekta koji se u službenoj ideologiji nazivao „socijalistička revolucija”. Usp. Re-
ferat Ranković, 4. kongres SUBNORJ, 28. 6. 1961., Hrvatski državni arhiv, 1241/2, 1961, kut.
287, b.b.: 33, ovdje citirano prema: KARGE, Sećanje u kamenu, 84.
76 Usp. Podaci o spomen-obilježjima NOB i radničkog pokreta u Hrvatskoj, 1959, Hrvatski
državni arhiv, 1241/2, 1960, kut. 285, b.b. i Informacije o dosadašnjem obilježavanju značajnih
ličnosti i događaja naroda Jugoslavije u NRH, 1962, HR-MK, b.b., ovdje prema: KARGE, Sećanje
u kamenu, 85 i 86.
77 Usp. Zakon o podizanju spomenika istorijskim događajima i ličnostima iz 1968. te Za-
kon o uređivanju spomenika radničkom pokretu, NOB-e i NOR-a od nacionalnog značaja
164
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
implikacije često nisu bile do kraja jasne, posebno kada se radilo o spome-
niku za koji je trebalo odrediti ima li općedržavno značenje. Kada bi lokalne
molbe stizale SIV-u u Beograd, redovito se u odgovorima postavljalo pitanje
„koliko bi od toga došlo na teret Saveznog izvršnog veća i odakle bi obezbe-
dili ostatak sredstava”.78
Način na koji se tražio novac od, kako je rečeno u dokumentu, „Izvršnog
vijeća FNRJ”, pokazuje, primjerice, i dopis „Saveza boraca NOR-a – Gradski
odbor” iz Opatije od 13. kolovoza 1953. godine:
„Ova organizacija poduzela je akciju, da uz podršku i pomoć ostalih masovnih
organizacija, ustanova i privrednih poduzeća, te mještana, podigne spomenik pa-
lim borcima za slobodu. Opatija je u toku višegodišnje fašističke okupacije, kasnije
u toku Narodno-oslobodilačkog rata u žrtvama fašističkog terora, te gubicima u
borcima, podnijela mnogobrojne žrtve za oslobodjenje tj. do konačnog prisajedi-
njenja narodnoj zajednici FNRJ. Ovim žrtvama naši narodi duguju mnogo, a na-
pose mještani Opatije, pa je s tog stanovišta poduzeta akcija, podizanje spomenika
u znak zahvalnosti i uspomene na njih, a ova organizacija poduzima sve, da do
ostvarenja ove zamisli što skorije dodje. Medjutim, Opatija po svom privrednom
i turističkom značenju zauzima posebno mjesto, kako kod nas, tako i u svijetu, a
tim u vezi podizanje spomenika skopčano je sa većim materijalnim izdacima, jer
bi taj spomenik po svom simboličnom značenju i umjetničkoj vrijednosti trebao
biti na visini, dok izvori novčanih sredstava samih mještana, poduzimanjem ra-
znih akcija raznih načina i oblika, ne daju garanciju, da se ova časna zamisao što
skorije provede u djelo. S toga se obraćamo na Vas, da nas u ovoj našoj namjeri
pomognete, na čemu Vam unaprijed zahvaljujemo. Naš tek.račun kod Narodne
Banke Opatija-516-T-162. Smrt fašizmu – Sloboda narodu! Tajnik Denić Mirko,
predsjednik Vlatković Vice.”
Međutim, „Načelnik Biroa Sekretara Saveznog izvršnog veća” Lavoslav Lu-
kić 5. rujna iste godine odgovara:
„U vezi Vašeg dopisa br. 36/53, obaveštamo vas da ovo Veće često dobija mo-
lbe raznih organizacija i odbora da ih pomogne sa izvesnim prilozima za spro-
vodjenje odredjenih akcija (podizanje spomenika, izgradnja kulturnih domova i
sl.). Kako su naša sredstva za takve svrhe minimalna, to vas obaveštavamo da ne
možemo udovoljiti vašoj molbi. Napominjemo da je prošle godine u Beogradu
formiran Odbor za obeležavanje i uredjivanje istoriskih mesta iz narodnooslobo-
dilačke borbe, pa se možete njemu obratiti za eventualnu pomoć. Smrt fašizmu
– Sloboda narodu!”
Među dokumentima u fondovima vladinih tijela mogu se naći molbe iz
svih krajeva FNRJ, a savezna administracija poprilično se često bavila takvim
molbama. Dana 10. ožujka 1962. Veljko Zeković, sekretar SIV-a, u svojem
i o učestvovanju SRH u financiranju njihove zaštite, obilježavanja i održavanja iz 1974.
godine.
78 SR-AJ-318, Grupa, podgrupa: Kultura – opšte 1956-1967, br. j. opisa 171, br. fasc. 128.
165
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
odgovoru „Drugu Milijanu Neoričiću, predsedniku Narodnog odbora grada
Beograda”, objašnjava da je 27. veljače te godine na sjednici Koordinacijskoga
odbora SIV-a „razmatran ponovan zahtev za dodelivanje sredstava za izgrad-
nju Spomen parka u Jajincima”. Tada je zaključeno
„da Savezno izvršno veće ne može da nansira ovu izgradnju. Politika u
ovoj oblasti je takva da se izgradnja svih spomenika o revoluciji i NO ratu de-
centralizuje na republike i narodne odbore, dok federacija svoju politiku u toj
oblasti treba da ostvaruje preko Saveza udruženja boraca NOR Jugoslavije”
(istaknuo A. J.).
Međutim, molbe su i dalje pristizale, poput one od 11. studenog 1968.,
koju je uputio predsjednik Odbora za podizanje spomenika Đoko S. Leković iz
Zemuna uime sela Godinje, općina Bar, koje je „poznato po učešću u narodnoj
revoluciji”. I selo Godinje „rešilo je da podigne spomenik palim borcima”, u
ovom slučaju istovremeno onima „iz oslobodilačkih ratova 1912-1914 i na-
rodne revolucije 1941-1945”. U pismu se kaže: „U tu svrhu ono [selo Godinje,
op. A. J.] je organizovalo sabirnu akciju i prikupilo oko 4 miliona starih dinara,
angažovalo umetnika koji je izradio projekt i otpočeo sa izvodjenjem radova.”
Ali i ovdje su se pojavili nancijski problemi: „Kako troškovi oko dovršavanja
spomenika prevazilaze materijalne mogućnosti seljana, Odbor za podizanje
spomenika došao je na ideju da vam se obrati za pomoć, jer nam je poznato, da
vi raspolažete materijalnim sredstvima predvidjenim za ove svrhe.”
Tipičnim se doima i upit Milutina Morače uime „Odbora za izgradnju
spomen-obilježja Ivo Lola Ribar u Glamoču”, koji se 18. travnja 1969. obraća
SIV-u dopisom u kojemu se traži okrugla svota od „1,000.000 dinara” premda
„dokumentacija dokazuje da nam je za uspješno dovršenje ove akcije potrebno
oko 4,643.480 dinara, koje iz vlastitih sredstava nismo u mogućnosti obezbje-
diti”. Stoga se ističe:
„Mišljenja smo, a iza toga stoji i CK SOJ, da ova akcija treba da poprimi Save-
zni značaj […] da to ne treba biti briga samo jedne siromašne komune, kad se zna
šta je bio i šta je Lola značio za naš i Evropski omladinski pokret. 50.ta godišnjica
stvaranja SKJ i SKOJ-a i 25.ta godišnjica smrti Ive lole Ribara, mislimo da je dobra
prilika da se koliko-toliko odužimo tom divnom liku i revolucionaru.”
Ipak i u tom slučaju 6. svibnja 1969. „sekretar sekretarijata za savezni
budžet i opšte poslove” Vuksan Ljumović dostavlja sekretaru SIV-a mišlje-
nje „s molbom da se iznese na sednicu Saveznog izvršnog veća”, a „povodom
zahteva Odbora za izgradnju spomen-obeležja Ivi-Loli Ribaru u Glamoču za
dodelu sredstava iz saveznog budžeta za izgradnju spomen-obeležja Ivi-Loli
Ribaru u iznosu od 1,000.000 dinara”. Ponovno je artikulirano:
„Savezno izvršno veće je po sličnim zahtevima u više mahova zauzelo stav
da se iz saveznog budžeta ne mogu dodeljivati sredstva za ovakve potrebe, već da
pitanje nansiranja izgradnje spomen-domova, spomen-obeležja, muzeja, izložbi
i drugih kulturnih institucija i akcija treba da se rešavaju u skladu sa našim decen-
tralizovanim sistemom nansiranja – socijalističke republike na čijoj se teritoriji
166
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
nalaze te institucije, bez obzira na njihov značaj. Iz navedenih razloga Sekretarijat
za savezni budžet i opšte poslove ne može podržati podneti zahtev.”
Na kraju je Komisija za budžetska pitanja u svojem „Izvještaju uz zahtev za
dodelu sredstava za izgradnju Spomen-obeležja Ivi Loli Ribaru u Glamoču” od
12. svibnja 1969., nakon što je pitanje razmotreno, takav stav ipak modicirala.
S jedne je strane konstatirano „da dodeljivanje pomoći iz saveznog budžeta za
izgradnju spomenika nije u skladu sa ranijim stavovima Saveznog izvršnog
veća”, ali ipak „s obzirom da se u ovom slučaju radi o zahtevu za dodeljivanje
pomoći za izgradnju Spomen-obeležja jednoj od najistaknutijih ličnosti jugo-
slovenske revolucije, kao i s obzirom da se Spomen-obeležje izgradjuje na po-
dručju nerazvijene komune, Komisija predlaže da se iz budžetske rezerve sa-
veznog budžeta za 1969. godinu odobre sredstva u iznosu od 500.000 dinara”.
Dobre vijesti glede mogućnosti da se ipak dobiju savezna sredstva za po-
stavljanje spomenika brzo su se pročule, pa je nedugo nakon toga, 31. srpnja
1969., SIV-u stigao dopis „na ruke predsednika Mitije Ribičiča”. U njemu „pot-
predsjednik Skupštine opštine Livno iz SR BiH, Izet Balagić” obavještava vladu
da „u livanjskoj komuni već dvije godine traje akcija za izgradnju zavičajnog
muzeja narodnooslobodilačke borbe i spomenika Hasanu Brkiću [podcrtano
u izvorniku, op. A. J.], istaknutom revolucionaru i državniku, koji se rodio u
Livnu i u njemu proveo djetinstvo i mladost”. Dopisom se SIV-u željelo „pruži-
ti priliku da nansijskom pomoći, sugestijama i podrškom učestvujete u ovoj
akciji, koja bi trebalo da ima opštejugoslovenski karakter” (podcrtano u izvor-
niku). Nakon šire elaboracije o zaslugama Hasana Brkića, u kojoj nije presko-
čeno „da je svoju ogromnu energiju i iskustvo utrošio [i] radeći u Saveznom iz-
vršnom vijeću, Centralnom komitetu SKJ i drugim organima […] molimo Vas
da novčanim prilogom pomognete našu inicijativu [podcrtano u izvorniku,
op. A. J.] koja bi trebala da se realizuje u što kraćem roku i da, po mogućnosti,
u toj realizaciji učestvuju sve one institucije i organizacije u Jugoslaviji u čijem
je stvaranju i razvoju aktivno učestvovao pokojni Hasan. Suvišno bi bilo isticati
da mi u Livnu nemamo ni materijalnih ni stručnih snaga da bez pomoći ostva-
rimo zamisao o kojoj je riječ u ovom pismu”.
Nakon serije sastanaka raznih tijela SIV-a ponovno je, toga puta 6. ožuj-
ka 1970., Komisija za budžetska pitanja u svojem „Izvještaju uz Informaciju o
učešću federacije u izgradnji spomenika i drugih objekata u vezi sa obeleža-
vanjem dogadjaja iz narodnooslobodilačkog rata” našla shodnim istaknuti da
ostaje „pri ranijem zaključku da se za izgradnju spomenika i drugih objekata
[…] ne odobravaju sredstva iz saveznog budžeta”. No, iz same „Informacije”
proizlazi koliko je bilo „izuzetaka u smislu odstupanja”, pa se za „poslednje dve
godine” navode pristigli novi zahtjevi (među njima spomen-obilježja Bošku
Buhi, Petru Mećavi i Hasanu Brkiću) te nabrajaju odobrena sredstva u tom
razdoblju: 5,000.000 dinara za izgradnju Doma kulture u Jajcu, 2,500.000 dina-
ra za izgradnju spomenika Moši Pijadi, 850.000 dinara za nanciranje proslave
25-godišnjice priključivanja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Jugoslaviji, 500.000 di-
nara za izgradnju spomen-obilježja Ivi Loli Ribaru u Glamoču, 1,000.000 di-
167
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
nara za dovršenje Spomen-doma „Djuro Salaj” u Slavonskom Brodu itd. Ističe
se da su „izuzeci činjeni samo u slučajevima vezanim za dogadjaje od interesa
za čitavu zemlju ili kada se radilo o ličnostima koje su bile na odredjenim naj-
višim funkcijama u federaciji ili je njihov doprinos čitavoj društvenoj zajednici
bio takav da je bilo neophodno ovakvo rešenje”.
Premda je brojnost takvih molbi i nemogućnost da se svima udovolji na-
lagala načelno rješavanje pitanja nanciranja, trajno rješenje problema nije
se postiglo koliko god se često raspravljalo o „problemima zaštite i podiza-
nja spomenika revolucije”. Savezna administracija opetovano je naglašavala
„da nansiranje […] u prvom redu treba da bude briga skupština opština”
[istaknuo A. J.], ali je naposljetku svoj stav ublažila prihvaćajući da je „potreb-
no razmotriti za koje spomenike, i sa čije strane, treba redovno obezbedjivati
dodatna sredstva”, polazeći od toga da će za „neke značajne spomenike” biti
potrebno „da brigu oko nansiranja izgradnje, eventualne adaptacije, zašti-
te i prezentovanja, delimično ili u potpunosti, preuzmu na sebe pokrajina ili
republike”. Također se predlagalo da se „u društveno-političkim zajednicama
razmotri mogućnost i opravdanost obrazovanja posebnih fondova za izgrad-
nju i održavanje spomenika revolucije ili da se u postojećim fondovima stalno
angažuju neophodna sredstva za ovu svrhu. Najzad, da se u saveznoj skupštini,
u republičkim i pokrajinskim skupštinama svestrano razmotre problemi iz ove
oblasti i nadju najbolja rešenja za zakonsko regulisanje pitanja zaštite i izgrad-
nje spomenika revolucije […]”.
U saveznim se tijelima, čini se, razmjerno često raspravljalo o nanciranju,
ali i o „problemima valorizacije spomenika kulture, s posebnim osvrtom na
spomenike narodne revolucije”. U memorandumima i elaboratima koji se na-
laze među navedenom građom riječ je o tome da je „raspravljano […] i objav-
ljeno mnogo, tako da bi svaki novi osvrt bio samo ponavljanje”, ali istovremeno
se konstatira da „problemi valorizacije spomenika narodne revolucije i dalje
ostaju izdvojeni i tretirani kao sporedni i drugorazredni zadatak”.
Tako se među dokumentima u službama SIV-a nalaze i preporuke sa „Sa-
vetovanja o nekim problemima sa područja zaštite i izgradnje spomenika
NOB”79, odnosno o „nekim problemima sakupljanja, čuvanja i obrade istorij-
ske građe NOR i revolucije”. Na jednom od takvih opširnih izvještaja podcr-
tano je da su, primjerice, na savjetovanju o spomenicima održanom 23. i 24.
prosinca 1968. u Beogradu pročitana čak 34 referata i da je u raspravi sudjelo-
valo 47 sudionika. Među materijalima SIV-a može se naći i elaborat dr. Smaila
Tihića u kojemu se razmatra „opšta situacija spomenika”, pa se može pretpo-
staviti da se i o tome raspravljalo na sastancima radnih tijela vlade.80
79 Ovaj dokument poslije je objavljen pod naslovom Savetovanja o nekim problemima sa
područja zaštite i izgradnje spomenika NOB kao zasebna publikacija u Beogradu 1968. godine.
80 Na naslovnoj stranici elaborata Smaila Tihića, koji se nalazi u fondu, stoji „Beograd, april
1969”. Zanimljivo je da se u tekstu elaborata spominju i „mnoge kraške špilje i pećine koje ne
samo da su speleološki rariteti već i autentični svjedoci teških stradanja naših naroda, potresna
svjedočanstva zločina i nasilja” – dakako samo „fašističkih osvajača i njihovih saradnika” (str.
168
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Ipak, pitanje nanciranja najviše je mučilo funkcionare u SIV-u, a stav je
bio da se samo „u iznimnim slučajevima” smije prihvatiti da se spomenici -
nanciraju iz saveznih budžeta. Na jedan takav slučaj upućuje i „rešenje” koje je
potpisao Petar Stambolić „o dodeljivanju Savezu udruženja boraca narodnoo-
slobodilačkog rata Jugoslavije sredstava iz budžetske rezerve saveznog budžeta
za 1967. godinu”, kojim je SUBNOR-u 16. veljače 1967. dodijeljen „iznos od
210.000 dinara za projektovanje i pripremne radove na uredjenju memorijal-
nog kompleksa na Sutjesci”.
Natječaj za umjetnički spomenik na Sutjesci okončan je na Dan Republike
1962. i, kako piše Karge, „ima razloga za pretpostavku da je konkurs iz 1962.
godine bio otvoreni konkurs, a barem je jedan umetnik – Miodrag Živković –
dobio 10. aprila direktan zahtev od Saveza boraca da učestvuje na konkursu”.81
Svoj je projekt autor Miodrag Živković prvi put predložio na zasjedanju Sekre-
tarijata saveznog odbora Saveza boraca u svibnju 1965., kada je i prihvaćen.
Simboliku Bitke na Sutjesci kipar je tumačio riječima da ona „svojom su-
štinom oličava humani, borbeni polet revolucije” i da „simbolizuje narodni
otpor protiv tlačitelja, zajednički prkos najezdi, porobljavanju, čak i samoj
smrti”. U elaboratu je postavljeno pitanje kako „umetnički izraziti neprolazno
3). U kontekstu razmišljanja o privođenju „ovih objekata u život” kaže se da je potrebno „osim
što ćemo izgraditi pristupne komunikacije […] poboljšanje tehničkog stanja objekta […] ste-
pen njegove očuvanosti, odnosno zapuštenosti, a i sam režim održavanja […] Zato ih najprije
moramo gradjevno sanirati, očistiti i pripremiti za razgledanje, a tek potom učiniti pristupnim
ljudima. S tim u vezi postavlja se odmah i pitanje čuvara tih objekata i njihovog plaćanja, a
tako i troškova održavanja”. Glede „mnogo brojnije grupe” koju čine „obilježja i objekti po-
dignuti na temu revolucije i radničkog pokreta”, sa žaljenjem se konstatira: „Područja mnogih
opština su još uvijek nedovoljno pokrivena spomenicima i preostao je veliki broj značajnijih
ličnosti, dogadjaja i mjesta revolucije koji nisu obilježeni […].” Kao „najkarakterističnija” po-
java spominje se „podudarnost velikog broja novih memorijalnih spomenika sa spomenicima
konfesionalne grobne arhitekture. Izvjestan dio njih asocira na nacionalne spomenike podig-
nute u periodu izmedju dva rata, pa i one koje su izgradile austrougarske okupacione vlasti
/1878-1918/. Ovakvim stanjem, prirodno, ne možemo biti zadovoljni i moramo pokušati da
iznadjemo nove, adekvatnije forme izražavanja obzirom na to da je i sadržaj sada u osnovi nov i
drugačiji. Umjesto religiozne sjete i depresije, kojim je sadržajima odgovarao tip naivnih i teških
grobnica, radjenih upotrebom velikih masa betona i mramora, sada imamo jednu vedriju notu
i optimističku komponentu, kojem će sadržaju bolje odgovoriti i bio bi adekvatniji izraz rješenja
ili rješenja u formi lakših i vitkijih obeliska. Estetskom promašaju mnogih memorijalnih spome-
nika doprinosi i činjenica da su opterećeni nizom dodatnih elemenata takodjer pokupljenih sa
konfesionalnih grobnica. To su prije svih teški željezni lanci sa stubovima i betonski ‘kaleži’, sada
u funkciji vaza za cvijeće, radjeni bez duha i invencije, priprosto zanatski, sa ‘sivim’ materijalima,
bez ijednog stabla ili cvijeta. […] U kontekstu ovih razmatranja poseban problem predstavljaju
groblja palih boraca i umjetnički spomenici koji, u pretežnom dijelu, ne zadovoljavaju ni es-
tetski ni funkcionalno” (str. 5-6). U zaključku (str. 23) ističe se potreba „insistiranja i svjesnog,
upornog nastojanja da se spomenici ove vrste podignu na viši društveni pijedestal i rang, da se
razvije izvjestan kult njihovog poštovanja, da niko od gradjana ne dopusti bilo kakvo njihovo
oskrnavljenje, i da na svaki eksces, pa i onaj bezazlene prirode, reaguje i sprečava povredu nji-
hovog spomeničkog integriteta”.
81 Usp. KARGE, Sećanje u kamenu, 151. Autorica se poziva na sadržaj dokumenta o uređenju
Memorijalnoga kompleksa na Tjentištu, 4. 12. 1968., u Arhivu Srbije i Crne Gore (danas opet
AJ) u fondu 297 (90-0504-3358/1).
169
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
značenje Sutjeske, revolucionarni karakter njene epopeje, dimenzije njenog
sveobuhvatnog i večnog smisla”, a na sjednici Saveznoga sekretarijata SUB-
NOR-a naglašeno je: „Smatramo da je Sutjeska toliko svetao historijski primer
dalekosežnih posledica, uzvišen i jedinstven, da bi sve ono što ona znači i čime
zrači trebalo i odgovarajućim skulptorskim sredstvima ovekovečiti. […]”82
Spomenik Bitci na Sutjesci
Dok nije konačno prihvaćen novi elaborat, o memorijalnom kompleksu
Sutjeska već se petnaestak godina raspravljalo, prvotno na sjednicama Odbora
za uređivanje istorijskih mesta. Može se reći da je „Pogibija nepoznatih žrtava
(partizana) […] otkrivena […] kao potencijalno mesto opštejugoslovenskog
sećanja 1954. godine, i to uz pomoć Sutjeske”. Svakako se kod Sutjeske radi-
lo o ratnom memorijalu koji je imao općejugoslavensko značenje. Sutjeska je
„korak po korak išla ka tome da postane centralni [istaknuto u izvorniku, op.
A. J.], najprestižniji ratni memorijal u Jugoslaviji”. Godine 1965. SUBNOR je
formirao novi odbor, koji je dobio naputak da izradi cjeloviti plan Sutjeske kao
spomen-mjesta nakon što se odustalo od prijedloga „za idejno rešenje spo-
menika Petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci” koje je Cvetko Radović bio
izradio još u rujnu 1955., premda su se neki elementi toga prijedloga poslije
preuzeli pri realizaciji.83
Dana 5. svibnja 1967. Savezna skupština SFRJ pisala je jugoslavenskoj vla-
di „ponovo”, kako se naglašavalo u dopisu, vezano za zahtjev „Saveza boraca
NOR-a”, kako je stajalo na memorandumu, s molbom „da u smislu zaključ-
ka donetog na sednici predsedništva Savezne skupštine Savezno izvršno veće
dade svoje mišljenje”. Može se iščitati negodovanje drugova iz Savezne skupšti-
ne „da se iz Vašeg dopisa […] ne vidi Vaš stav o pokrenutom pitanju”.
Naime, radilo se o više puta ponovljenom zahtjevu SUBNOR-a da se done-
se poseban „zakon o nansiranju radova na uredjenju memorijalnog komplek-
sa na Sutjesci”. Naposljetku su pritisci urodili plodom i mjerodavni sekretarijat
zaključio je „da se predlog u načelu prihvati, s tim da se predlagač budžeta
izjasni o mogućnosti obezbedjenja materijalnih sredstava”. Skupština je ionako
bila mišljenja da „SIV ima veće mogućnosti za dogovor i utvrdjivanje visine
učešća republika u nansiranju ovog objekta to predlažemo da dalju izradu
ovog zakona preuzme to Veće”. U svezi s tim, pismo SUBNOR-a od 4. ožujka
1968. upućeno SIV-u, i to poimence „drugu Ali Šukriji”, bilo je kratko i jasno i
upućuje na to čija je riječ za vrijeme jugoslavenskoga socijalizma za života ipak
bila zadnja te govori o tome kako se spomenuti zakon donosio:
82 Sednica Sekretarijata SaO-a SUBNORJ, 27. 5. 1965., ovdje prema: KARGE, Sećanje u ka-
menu, 152-153.
83 Usp. SR-AJ-297, „Predlog za idejno rešenje”, Cvetko Radović, 16. 9. 1955., koji obuhvaća
prilazni dio, mauzolej i park sjećanja, i predviđao je spomenik poginulom komandantu Savi
Kovačeviću.
170
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
„Na osnovu razgovora kod Predsednika Republike 27. februara 1968. godine
o problemima vezanim za izgradnju memorijalnog kompleksa na Tjentištu ša-
ljemo Vam NACRT ZAKONA o nansiranju radova na uredjenju memorijalnog
kompleksa na Sutjesci, obrazloženje nacrta zakona sa pregledom investicionih ra-
dova i pregledom investicionih ulaganja. Molimo Vas da omogućite da ovaj mate-
rijal dodje što hitnije na dnevni red Savezne skupštine kako bi se moglo otpočeti
sa radovima ovog proleća, odnosno aprila meseca ove godine. Za Savezni odbor
SUB NORJ Generalni sekretar: Milenković Dragi.”
I tako bi. Nakon Titova konačnoga odobrenja materijala vezanih za izgrad-
nju memorijalnoga kompleksa Sutjeska, koji su bili izloženi 1966. u Beogradu,
razni dokumenti kolali su unutar pojedinih sekretarijata SIV-a, a iz dopisa Se-
kretarijata za savezni budžet i opšte poslove od 25. travnja 1968. postaje jasno
da se vezano za potrebna nancijska sredstva, bar što se ticalo projekta Sutje-
ska, više nisu službeno postavljala pitanja. Kada je upućen „novi zahtev” SUB-
NOR-a kojim se tražilo „iz saveznog budžeta dodeljivanje sredstava u iznosu od
650.000 dinara za proslavu 25-godišnjice bitke na Sutjesci”, čime se „zamenjuje
[…] prvobitni zahtev, kojim je traženo po ovom osnovu 500.000 dinara”, nije
bilo nikakvih prigovora Komisije za budžet. Tada je i ostalim članovima vlade
dostavljen „elaborat za izgradnju Memorijalnog kompleksa na Tjentištu Su-
tjeske (arh. Ranko Radović, vajar Miodrag Živković, istoričar Dušan Plenča)”.
Autori elaborata isticali su u svojem tekstu da je Sutjeska postala „legen-
darni izraz naše Revolucije” i „jedan od najistaknutijih simbola revolucionarne
bitke jugoslovenskih naroda, sjedinjujući etičku čistotu ukupnog narodnooslo-
bodilačkog rata i najčistiji ljudski heroizam”. Prema njihovu mišljenju, memori-
jalni kompleks na Tjentištu „treba da obezbedi vidljivost i pristupačnost posto-
jećoj Kosturnici, da jednim plastičnim, vajarskim elementom – Spomenikom
izrazi duhovne vrednosti velike bitke, arhitektonskim objektom Informativ-
nog centra omogući hiljadama mladih da se upoznaju i informišu modernim
sredstvima o svim istinama revolucionarne Sutjeske”. Predviđeni spomenik na
Tjentištu ovako je opisan u elaboratu koji se nalazi u fondu Saveznoga sekreta-
rijata za kulturu:
„Svetli i veličanstveni primer Sutjeske dalekosežnih posledica obeležen je
u Memorijalnom kompleksu Tjentište skulptorskim sredstvima, spomenikom.
Na taj način Spomenik je dobio odgovarajuće prostorno i likovno mesto u celi-
ni izvršavajući nekoliko osnovnih likovnih i prostornih funkcija. Skulpturskom
masom istaknuta je vidljivost postojeće kosturnice i zajedno čine novi akcent i
dominantu prostora. Skulptorska masa je u tesnoj, funkcionalnoj vezi sa kostur-
nicom, sa kojom čini celinu. Spomenik postaje kompozicioni motiv Kompleksa,
a istovremeno naglašava kosturnicu u kojoj je, kako je poznato, sahranjeno 5000
boraca sa Sutjeske. Kamena masa skulpture dramatično su uznemirene, ustre-
mljene u visinu. Vertikalna ustremljenost i dinamičnost dveju gromada izražava
herojski čin same bitke, njenu moralnu veličinu i optimistički smisao. Skulptura
ostavlja utisak snage, poleta i pobede. Izdaleka potseća na kameni masiv koji se
rasplamsava. Pored kosturnice koja označava mir, uzdiže se skulptorska masa
171
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
prožeta dahom života i borbe, simbolično i realno negirajući smrt. Prostor iz-
medju gromada simbolično predstavlja prodiranje partizanskih jedinica i obra-
zuje dve mase, koje u medjusobnim odnosima prerastaju u celinu punu prkosne
snage. […] Krajnje stilizovane gure boraca na unutrašnjim delovima gromada
Spomenika čine jedinstvo sa ljudima koji se kreću medju gromadama, na plato-
ima. Čovek postaje učesnik u proboju. Trake sa imenima kreću ka planinama,
kreću u život i budućnost.”84
Troškovnik, koji je sastavio Miodrag Živković („Pregled investicionih
ulaganja po vrsti radova”), samo za „Spomenik-Tjentište” (bez Informativno-
ga centra i urbanističkoga rješenja Memorijalnoga kompleksa i troškova za
postavljanje stalne izložbe „Bitka na Sutjesci”) predviđao je troškove u visini
3,900.564 novih dinara. Ukupna investicija trebala je iznositi 11,338.344 novih
dinara.85
Otkada se Sutjeska prvi put počela spominjati kao pogodno mjesto sje-
ćanja, radovi na uređivanju nacionalnoga parka, kosturnice, spomenika, in-
formativnoga centra i turističkih objekata vezanih za Memorijalni kompleks
Sutjeska-Tjentište protegnuli su se na gotovo dvadeset godina, i svi su savezno
nancirani.86 Do kolovoza 1967., znači dok radovi na projektu koji je Tito bio
prihvatio još nisu ni započeli, za pripremne radove na Sutjesci iz proračuna fe-
deracije, tj. saveznoga budžeta izdvojeno je već 45 milijuna dinara. Tom iznosu
treba dodati onih 11,3 milijuna koje je predviđao troškovnik. Stupanjem na
snagu Zakona o nanciranju taj je iznos povećan za još 1,5 milijun dinara. Ra-
dovi na spomeniku započeli su 1969., a 1971. spomenik je u prisutnosti Josipa
Broza Tita svečano otkriven pod nazivom „Spomenik pobjedi” (skulptura se
84 Na internetskoj stranici „Miodrag Živković”, posvećenoj kiparevu životu i djelu, nalazi se
ovaj opis spomenika: „1971 Spomenik Bitke na Sutjesci, Tjentište. Spomenik se sastoji od dve
simetrično postavljene kamene gromade razuđene strukture, visine 19 metara, između kojih se
nalazi prodor oblikovan borcima i kolonama u pokretu. Iza spomeničkog prodora nalazi se ‘Pla-
to brigada’ sa kamenim trakama na kojima su upisani nazivi jedinica. Spomenik je izveden od
belog betona. Spomenik je otkrio predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Statika i konstrukcija
Dr. Ðorde Zloković, ing. arh. Saradnik na realizaciji Ladislav Fekete, vajar.”
85 U skladu sa specikacijom u elaboratu, time su trebali bili obuhvaćeni: „1. Zemljani radovi
za 130.000 n.d. (priprema terena neposredno za spomenik, zemljani radovi za temelje spome-
nika i osnovna nivelacija), 2. Livanje spomenika za 821.000 n.d. (betoniranje temelja, arma-
tura, materijal, livanje spomenika u francuskom belom cementu sa kamenom granulacijom,
čelična armatura, oplata i ostalo), 3. Umetnička obrada spomenika za 1.021.800 n.d. (klesanje
guralnih kompozicija na površini od 160 m², konačna obrada ostalih delova spomenika čija
površina iznosi 740 m², autorski honorar za projekte i studije, za statički proračun, rad autora,
angažovanje grupe vajara i stručnjaka na umetničkoj obradi spomenika i ostalo u trajanju od
četiri godine), 4. Izrada 75000 slova za 375.000 n.d. (njihovo livenje i montiranje na kamene
trake na površini od 200 m²), 5. Uredjenje okoline spomenika za 1.552.564 n.d. (platoa, obrada
kosih armirano betonskih i kamenih elemenata na platoima, čija dužina iznosi 200 m, njiho-
vo postavljanje, osvetljavanje spomenika, postavljanje kamenih detalja na platoima, pločama,
posebni troškovi i ostalo).”
86 KARGE, Sećanje u kamenu, 120-122. Autorica prvi spomen Sutjeske vezuje uz sastanak 19.
listopada 1954. i raspravu Organizacionoga sekretarijata Centralnog odbora Saveza boraca, na
kojoj Ranković u svojoj diskusiji kaže da se radi o mjestu „koje zaslužuje da se […] uzme u obzir
i da se nešto napravi”. Sve faze realizacije detaljno su opisane u: Isto, 141-159.
172
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
nazivala i „Spomenik pobedi u bici na Sutjesci” odnosno „Spomenik pobede
Jugoslovenske narodnooslobodilačke vojske”).
Memorijalni kompleks Sutjeska postao je po svoj prilici najpoznatije takvo
mjesto u cijeloj socijalističkoj Jugoslaviji, ali svejedno se može konstatirati da
je malo nedostajalo da ne bude izgrađen upravo iz nancijskih razloga. Na
kraju se čak požurivalo s otkrivanjem Živkovićeva spomenika jer je u Save-
zu boraca postojala bojazan da će sredstva za Sutjesku, koja su po zakonu do
tada izdvajana iz proračuna federacije, „kasniti ili možda više uopće neće biti
uplaćivana”.87 Heike Karge, smatram, pravilno zaključuje: „Na simboličkom i
retoričkom terenu bratstvo i jedinstvo su, čini se, ostali netaknuti, ali na planu
nansija su odavno postali predmet javnih diskusija.”88
Na kraju bismo mogli reći: ako su se Tito i njegovi suborci nadali da će
se pomoću monumentalnoga spomenika moći prenijeti poželjno sjećanje na
nove generacije, to se nije dogodilo. Međutim, dominantna interpretacija po-
vijesnoga konteksta i danas, primjerice na mrežnim stranicama Nacionalnoga
parka Sutjeska, ostala je u okvirima onoga što je i jugoslavenska historiogra-
ja svojevremeno isticala. Bitka na Sutjesci i tzv. Peta neprijateljska ofenziva
(Operation Schwarz) od sredine svibnja do sredine lipnja 1943. označavala se
kao prekretnica prema pobjedi u Narodnooslobodilačkoj borbi. Memorijal-
ni kompleks koji je trebao podsjećati na vojni sukob s nadmoćnim snagama
okupatora i domaćih izdajica, iz čijega su se obruča partizani pod vodstvom
vrhovnoga komandanta Tita uspjeli izvući uz veliki broj herojskih pogibija i
junačkih djela, i historijska pozadina opisuju se i danas ovako:
„Jedna od najkrvavijih bitaka Drugog svetskog rata, poznata kao Bitka na
Sutjesci ili ‘Slučaj Crni’, odigrala se 1943. godine u širem području Tjentišta. Na
početku bitke na Sutjesci, 15. maja 1943. godine, svedoči kapitalna knjiga ‘Borci
Sutjeske’ Viktora Kučana, Prva proleterska je imala 1934 borca – 1747 muškaraca
i 187 žena. Nacionalni Park Sutjeska je poznat po pobedi partizana nad Nemcima
na Sutjesci u Drugom svetskom ratu i velikom kamenom spomeniku koji podse-
ćaju na taj istorijski događaj. Bitka na Sutjesci je činila jednu od središnjih tačaka
mita o partizanskom otporu okupatorima u Drugom svetskom ratu. Okosnicu
čuvene Bitke na Sutjesci vodili su Vrhovni štab, Centralna bolnica, i brigade: Prva
proleterska, Prva dalmatinska, Prva majevička, Druga proleterska, Druga dalma-
tinska, Treća sandžačka, Treća krajiška, Treća dalmatinska, Četvrta proleterska,
Peta crnogorska, Šesta istočnobosanska, Sedma banijska, Sedma krajiška, Osma
banijska, Deseta hercegovačka, Šesnaesta banijska. 3301 borac ostavio je svoj život
u toj natčovečanskoj bici. Spomen celina na Tjentištu na Sutjesci obuhvata veliki
spomenik koji je izradio vajar Miodrag Živković, dok je ceo memorijalni kom-
pleks projektovao arhitekta Ranko Radović. U Spomen sobi su freske rađene od
1971. do 1974. prema likovnom konceptu i kartonima Krste Hegedušića i idejnom
87 Usp. Isto, 157-158, gdje se upućuje na: M. Cvetković, Pismo predsedniku Saveznog IV-a u
cilju obezbeđivanja nansijskih sredstava za dovršenje MK-a na Tjentištu, 7. 12. 1970., ASCG-
297-85-0504-663/3.
88 Isto, 159.
173
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
scenariju Dušana Plenče. Uradili su ga Hegedušićevi saradnici akademski slikari
Branka Hegedušić, Milenko Bosanac, Milutin Gajić, Ratko Janjić Jobo, Zlatko Ke-
ser i Fedor Ličina, dok je majstor zidar bio Hamid Madeško, a pomoćnik Ahmo
Krek. Otvoren početkom sedamdesetih godina 20. veka, Spomen Park i kosturni-
ca 3301 partizana poginulih u Bitci na Sutjesci – Tjentištu, uz muzej su činili jednu
od najprivlačnijih i najlepše uređenih destinacija grupa i individualnih posetilaca
koji su putovali Jugoslavijom.”89
U skladu s tim i danas se, uz „rekreativne sadržaje”, ističe postojanje „više
spomen-obilježja” unutar „Memorijalnog kompleksa Tjentište, općina Foča
[…] u sastavu Nacionalnog parka Sutjeska”: „Nekada stjecište omladinskog
turizma u SFRJ, a nedugo zatim zapušteni kompleks sa monumentalnim spo-
menikom, Dolina heroja na Tjentištu danas doživljava svoju renesansu”, čemu
doprinosi i „remek djelo socrealističke spomeničke umjetnosti, monumental-
ni spomenik rad kipara Miodraga Živkovića, otvoren 1971. Isklesana betonska
krila, koja se fantastično uklapaju u prirodni krajolik, čuvaju uspomenu na
Bitku na Sutjesci.”90
Zaključak
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije podignut je iznimno velik broj „soci-
jalističkih spomenika”, u čemu su sa svojim ostvarenjima sudjelovali i brojni
kipari i drugih umjetnici. Do 1961. popisima je već bilo obuhvaćeno preko 14
400 spomenika i spomen-objekata na području cijele FNRJ. Korišteni izvori iz
Arhiva Jugoslavije, kao što su materijali Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ
i dokumenti iz fondova Saveznoga savjeta i Saveznoga sekretarijata za obra-
zovanje i kulturu, potkrepljuju tezu da su vladajuće strukture u socijalističkoj
Jugoslaviji bile svjesne koliko su spomenici važni kao jedan od najvidljivijih
izraza tada poželjna društvenoga narativa. Uprostoravanjem nove ideologi-
je željelo se usmjeriti politiku pamćenja. Materijali također potvrđuju da su
spomenici nakon 1945. u pravilu podizani sredstvima i na inicijativu samih
lokalnih zajednica ili lokalnih vlasti odnosno na inicijativu odbora Narodnoga
fronta. U prvom valu podizanja spomenika već od proljeća 1945. podižu se
spomenici zahvalnosti poginulim crvenoarmejcima, palim borcima i žrtvama
borbe i terora, a svečanosti otkrivanja spomenika odvijaju se u prisutnosti naj-
viših dužnosnika po razrađenom protokolu, koji obiluje raznim elementima
pomoću kojih su se promicali ideološki postulati nove vlasti. U svojevrsnom
drugom valu postavljanja spomenika, uz lokalne zajednice, uključuju se i pri-
vredni subjekti, na što upućuje primjer postavljanja spomenika Radi Končaru
u krugu istoimene tvornice električnih strojeva u Zagrebu 1952. godine. Tada
se u dokumentima pojavljuje i pitanje nanciranja spomenika; osobito za spo-
89 „Nacionalni park Sutjeska.”
90 „Upoznaj BiH – Tjentište: Let iznad Doline heroja.”
174
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
menike za koje se smatralo da su od općejugoslavenskoga značenja učestalo se
raspravljalo u saveznoj administraciji. Iste je godine preko SUBNOR-a osno-
van Odbor za obilježavanje i uređivanje historijskih mjesta iz Narodnooslobo-
dilačkog rata, koji se u potpunosti nancirao iz budžeta federacije, a čiji je za-
datak bio skrbiti o uređenju tzv. centralnih istorijskih mesta Narodne revolucije
i o podizanju centralnih ratnih memorijala.
O pitanjima nanciranja spomenika iz saveznih sredstava, kako pokazuju
dokumenti državnih tijela, a što se može iščitati iz rasprava u tijelima SIV-a u
Beogradu koje su bile potaknute molbama iz svih dijelova zemlje, raspravljalo
se učestalo. Savezni su organi zauzimali stav da podizanje spomenika nije u
nadležnosti federacije nego lokalnih i republičkih vlasti, a molbe za nancijsku
pomoć upućivali su Odboru za obilježavanje i uređivanje historijskih mjesta
iz Narodnooslobodilačke borbe (znajući, dakako, s koliko je novca taj odbor
raspolagao jer se u cijelosti nancirao iz saveznih sredstava). Često se u ko-
respondenciji isticalo da SIV ne može nancirati izgradnju spomenika i me-
morijalnih kompleksa, da je politika decentralizirana i da republike i narodni
odbori trebaju odlučivati o spomenicima, a federacija svoju politiku ostvaruje
isključivo preko SUBNOR-a. Međutim, uslijed velikih pritisaka, na kraju su se
iz saveznoga budžeta ipak dodjeljivala znatna sredstva, kako se može vidjeti iz
materijala Komisije za budžetska pitanja. Kada bi se radilo o „najistaknutijim
ličnostima jugoslovenske revolucije”, napose na područjima nerazvijenih opći-
na, ipak bi se za spomenike odobrila sredstva iz budžetske rezerve saveznoga
budžeta. Kako pokazuje u tekstu navedeni „Izvještaj uz Informaciju o učešću
federacije u izgradnji spomenika i drugih objekata u vezi sa obeležavanjem
dogadjaja iz narodnooslobodilačkog rata”, bilo je podosta „izuzetaka u smislu
odstupanja” od pravila da SIV nije nadležan za nanciranje spomenika. Obra-
zlagalo se da su „izuzeci” činjeni u slučajevima vezanim za događaje od inte-
resa za čitavu zemlju, ili kada se radilo o osobama koje su bile na određenim
najvišim funkcijama u federaciji, ili ako je njihov „doprinos čitavoj društvenoj
zajednici” bio takav da je bilo „neophodno ovakvo rešenje”. Tada je za „neke
značajne spomenike” ipak bilo omogućeno savezno nanciranje.
U saveznim se tijelima raspravljalo i o problemima „valorizacije spome-
nika kulture, s posebnim osvrtom na spomenike narodne revolucije”. Primjer
uređenja memorijalnoga kompleksa na Sutjesci, koji se razmatra u radu, može
se smatrati paradigmatičnim za poželjnu kulturu sjećanja iz perspektive vla-
sti, odnosno s aspekta države i državnih institucija. Idejno rješenje spomenika
koje je predložio kipar Miodrag Živković prihvaćeno je kao savršen simbol
i umjetnički izričaj „neprolaznog značenja Sutjeske”. Kao mjesto sjećanja na
žrtvu i pobjedu partizana od općejugoslavenskoga značenja, Sutjeska je prvi
put spomenuta još 1954. godine. Nakon što je Josip Broz Tito osobno odobrio
konačni izgled idejnoga projekta, njegova uloga, kako u radu citirani doku-
ment pokazuje, i pri donošenju zakona o nanciranju radova na uređenju me-
morijalnoga kompleksa na Sutjesci bila je, po svoj prilici, ključna. Formalno
je SIV morao dogovarati i određivati visinu udjela republika u nanciranju
175
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
kompleksa, ali je SUBNOR 4. ožujka 1968. SIV-u uputio već razrađen nacrt za-
kona o nanciranju radova, s obrazloženjem i pregledom investicijskih radova
i ulaganja, pozivajući se na sastanak kod Tita. Uređenje memorijalnoga kom-
pleksa na Tjentištu, uključujući izradu i postavljanje spomenika, nancirano je
iz saveznih sredstava u visini od otprilike 57,8 milijuna dinara.
Spomenik, za koji se može reći da je do danas najpoznatiji partizanski spo-
menik na prostoru bivše SFRJ, svečano je otkriven 1971. u prisutnosti Josipa
Broza Tita. Tada je nazvan „Spomenik pobjedi”. Međutim, u sve više decentra-
liziranom sustavu akteri poput SUBNOR-a strahovali su da bi izgradnja me-
morijalnoga kompleksa iz nancijskih razloga mogla biti dovedena u pitanje,
stoga se požurivalo s otkrivanjem spomenika iako cijeli kompleks još nije bio
sasvim dovršen. Čini se opravdanim zaključak da se početkom sedamdesetih
godina XX. stoljeća o bratstvu i jedinstvu govorilo na razini simbola, ali ned-
vojbeno su se zahtjevi za „čiste račune” unutar federacije odnosili na sva nan-
cijska pitanja, pa tako i na nanciranje spomenika i memorijalnih kompleksa
od općejugoslavenskoga značenja. Međutim, i ovaj primjer službene socijali-
stičke kulture sjećanja pokazuje da se ni pomoću umjetnički uspjelog monu-
mentalnog spomenika i masovnog posjećivanja takva centralnoga mjesta sje-
ćanja – kakvo je Tjentište zasigurno bilo u vrijeme SFRJ – nije moglo prenijeti
na nove generacije ono sjećanje koje su preživjeli pripadnici partizanske vojske
i vladajuće strukture nakon 1945. htjeli prenijeti. Ipak, za dominantnu inter-
pretaciju Bitke na Sutjesci i danas se u postjugoslavenskom kontekstu može
ustvrditi, kako pokazuju recentni primjeri, da ostaje u okvirima onoga što se
isticalo i onda kada je postavljen spomenik na Tjentištu. I dalje je u očima
mnogih na južnoslavenskom prostoru Sutjeska simbol žrtve i simbol bratstva
i jedinstva u antifašističkoj borbi te označava prekretnicu prema pobjedi Tito-
vih partizana u Narodnooslobodilačkom ratu.
Arhivski i neobjavljeni izvori
SR-AJ: Srbija, Arhiv Jugoslavije, Beograd:
– fond 15, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ.
– fond 142, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije.
– fond 218, Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture.
– fond 297, Predsednički kabinet, Savez udruženja boraca NOR-a, 1947-
1973, Komisija za negovanje revolucionarnih tradicija, Komisija za međuna-
rodnu suradnju, Republički odbori Saveza boraca, materijali kongresa, plenu-
ma, sjednica Sekretarijata predsedništva Saveznog odbora SUBNORJ, Izvršnog
odbora, savjetovanja, konferencija.
– fond 318, Savezni sekretarijat za obrazovanje i kulturu.
– fond 319, Savezni sekretarijat za obrazovanje i kulturu.
– fond 319, Savezni savet za obrazovanje i kulturu.
176
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Tisak
Šibenski list. Organ socijalističkog saveza radnog naroda kotara Šibenik
(Šibenik), 1962.
Literatura
ASSMANN, Aleida. Cultural Memory and Western Civilization: Functions,
Media, Archives. Cambridge: Cambridge University Press, 2012.
ASSMANN, Aleida. Der lange Schatten der Vergangenheit. Erinnerungs-
kultur und Geschichtspolitik. München: C.H. Beck Verlag, 2006.
ASSMANN, Aleida. Formen des Vergessens. Göttingen: Wallstein Verlag,
2016.
ASSMANN, Aleida. „Memory, Individual and Collective”. U: e Oxford
Handbook of Contextual Political Analysis, ur. Robert E. Goodin i Charles Tilly.
Oxford: Oxford University Press, 2006, 210-224.
BERGHOLZ, Max. „e Strange Silence: Explaining the Absence of Mo-
numents for Muslim Civilians Killed in Bosnia during the Second World War”.
East European Politics and Societies 24 (2010), br. 3: 408-434.
BERLINER, David C. „e Abuses of memory: reections on the memory
boom in anthropology”. Anthropological Quarterly 78 (2005), br. 1: 197-211.
BET-EL, Ilana R. „Unimagined communities: e power of memory and
the conict in the former Yugoslavia”. U: Memory and power in post-war Euro-
pe: Studies in the Presence of the Past, ur. Jan-Werner Mueller. Cambridge, UK;
New York, NY: Cambridge University Press, 2002, 206-222.
BRKLJAČIĆ, Maja; PRLENDA, Sandra, ur. Kultura pamćenja i historija.
Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006.
CIPEK, Tihomir; BOSTO, Sulejman, ur. Kultura sjećanja: 1945. Povijesni
lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2009.
CIPEK, Tihomir; MILOSAVLJEVIĆ, Olivera, ur. Kultura sjećanja: 1918.
Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2007.
CONNERTON, Paul. How Modernity Forgets. Cambridge: Cambridge
University Press, 2009.
HALBWACHS, Maurice. La Mémoire Collective. Paris: F. Alcan, 1939.
HALBWACHS, Maurice. Les Cadres Sociaux de la Mémoire. Paris: Presses
Universitaires de France, 1925.
HERSCHER, Andrew. „Points of no return: Cultural heritage and counter-
memory in post-Yugoslavia”. U: Curating dicult knowledge: Violent pasts in
public places, ur. Erica T. Lehrer, Cynthia E. Milton i Monica Patterson. Ho-
undmills, Basingstoke Hampshire; New York, NY: Palgrave Macmillan, 2011,
147-160.
177
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
HORVATINČIĆ, Sanja. „Formalna heterogenost spomeničke skulpture i
strategije sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji”. Anali Galerije Antuna Augustin-
čića XXXI (2011), br. 31: 81-106.
HORVATINČIĆ, Sanja. „Memorijalna baština i strategije otpora norma-
lizacijskom diskursu zaborava u Hrvatskoj”. DAI SAI. Zbornik godišnjih ak-
tivnosti Društva arhitekata Istre = Annuario della Società architetti dell’Istria
(2018), 60-73.
HORVATINČIĆ, Sanja. „Prijedlog modela problemske analize spome-
ničke plastike iz razdoblja socijalizma”. Radovi Instituta za povijest umjetnosti
(2013), br. 37: 217-228.
HORVATINČIĆ, Sanja. „Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj –
prijedlog tipologije”. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, 2017.
HUYSSEN, Andreas. Present pasts: Urban palimpsests and the politics of
memory. Stanford, Calif.: Stanford University Press, 2003.
JAKIR, Aleksandar. „Viški boj kao mjesto sjećanja”. U: 150. obljetnica Viš-
kog boja, ur. Mateo Bratanić. Zadar: Sveučilište u Zadru, 2019 [u tisku].
KARGE, Heike. Sećanje u kamenu – okamenjeno sećanje? Beograd: Biblio-
teka XX vek, 2014.
KARGE, Heike. Steinerne Erinnerung – versteinerte Erinnerung? Kriegsge-
denken im sozialistischen Jugoslawien. Wiesbaden: Harrassowitz, 2010.
KIRN, Gal. „Transformation of memorial sites in the post-Yugoslav con-
text”. U: Reading Images in the post-Yugoslav context, ur. Slobodan Karamanić i
Daniel Šuber. Leiden: Brill, 2012, 252-281.
KIRN, Gal; BURGHARDT, Robert. „Jugoslavenski partizanski spomenici.
Između revolucionarne politike i apstraktnog modernizma”. jugoLink. Pregled
postjugoslovenskih istraživanja 2 (2012), br. 1: 7-19. Pristup ostvaren 28. 2.
2019. https://jugolink.les.wordpress.com/.../jl_2_1_kirn_burkhardt.pdf.
KOLEŠNIK, Ljiljana. „Hrvatska spomenička skulptura u kontekstu europ-
skog modernizma druge polovice 20. stoljeća: primjer V. Bakića”. Radovi Insti-
tuta za povijest umjetnosti (1998), br. 22: 187-201.
KOREN, Snježana. Politika povijesti u Jugoslaviji 1945-1960. Komunistička
partija Jugoslavije, nastava povijesti, historiograja. Zagreb: Srednja Europa, 2012.
MANOJLOVIĆ PINTAR, Olga. Arheologija sećanja, spomenici i identiteti u
Srbiji 1918-1989. Beograd: Udruženje za društvenu istoriju; Čigoja štampa, 2014.
МАНОЈЛОВИЋ ПИНТАР, Олга. „(Не)видљива места сећања,
споменици црвеноармејцима у Србији”. U: Ослобођење Београда 1944.
Зборник радова. Београд: Институт за новију историју Србије, 2010, 545-
553.
MANOJLOVIĆ PINTAR, Olga.“‘Široka strana moja rodnaja’ Spomenici
sovjetskim vojnicima podizani u Srbiji 1944 – 1954”. Tokovi istorije (2005), br.
1-2: 134-145.
178
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
MANOJLOVIĆ PINTAR, Olga. „Uprostoravanje ideologije: Spomenici
Drugog svetskog rata i kreiranje kolektivnih identiteta”. U: Dijalog povjesniča-
ra/istoričara, sv. 10/1, ur. Igor Graovac. Zagreb: Friedrich Neumann Stiung,
2008, 287-307.
NORA, Pierre. „Između pamćenja i historije. Problematika mjesta”. U:
Kultura pamćenja i historija, ur. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda. Zagreb: Gol-
den marketing – Tehnička knjiga, 2006, 21-43.
NORA, Pierre. „Između sjećanja i povijesti”. Prevele s francuskog Mile-
na Ostojić i Ana Irena Hudl. Diskrepancija 8 (2007), br. 12: 135-165. Pristup
ostvaren 25. 2. 2019. https://hrcak.srce.hr/le/15308.
NORA, Pierre. Les Lieux de mémoire, sv. 1: La République, sv. 2: La Nation,
sv. 3: Les France. Paris: Gallimard, 1984, 1986, 1992.
NORA, Pierre. Présent, nation, mémoire. Paris: Gallimard, 2011.
NORA, Pierre. „e reason for the current upsurge in memory”. U: e
collective memory reader, ur. Jerey K. Olick, Vered Vinitzky-Seroussi i Daniel
Levy. New York: Oxford University Press, 2011, 437-441.
NORA, Pierre; LE GOFF, Jacques. Faire de l’histoire, sv. 1: Nouveaux pro-
blèmes, sv. 2: Nouvelles approches, sv. 3: Nouveaux objets. Paris: Gallimard, 1974.
PETKOVIĆ, Ljubiša, ur. Spomenici revolucije. Bela Crkva: Gračko izda-
vačka. Radna organizacija “Sava Mućan”, 1978.
PUPOVAC, Tihana; ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena. „Approaching So-
cialist Monuments Nowadays”. Studia ethnologica Croatica 29 (2017): 11-14.
Pristup ostvaren 14. 04. 2018. DOI: 10.17234/SEC.29.17.
PUPOVAC, Tihana; ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ, Nevena. „Pristup socijali-
stičkim spomenicima danas”. Studia ethnologica Croatica 29 (2017): 15-17.
RICŒUR, Paul. Das Rätsel der Vergangenheit. Erinnern – Vergessen – Ver-
zeihen. Göttingen: Wallstein Verlag, 1998.
RICŒUR, Paul. La mémoire, l’histoire, l’oubli. Paris: Seuil, 2000.
RIEFF, David. In Praise of Forgetting. Historical Memory and Its Ironies.
London: Yale University Press, 2016.
SMITH, Gary; EMRICH, Hinderk M., ur. Vom Nutzen des Vergessens. Ber-
lin: Akademie Verlag, 1996.
STIERLI, Martino; KULIĆ, Vladimir, ur. Toward a Concrete Utopia: Archi-
tecture in Yugoslavia, 1948-1980. New York: e Museum of Modern Art, 2018.
ŠIMAT BANOV, Ive. Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb: Nakla-
da Ljevak, 2013.
WINTER, Jay. „Notes on the memory boom: War, remembrance, and the
use of the past”. U: Memory, trauma and world politics, ur. Duncan Bell. Basin-
gstoke, New York: Palgrave Macmillan, 2006, 54-73.
179
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Internetske stranice
MILOJEVIĆ, Milkica. „Monumentalni svedoci istorije ničija briga. Ko i
kako vodi računa o najvrednijim spomenicima u Srpskoj”. Portal Blic Online,
18. 2. 2018. Pristup ostvaren 8. 3. 2019. https://www.blic.rs/vesti/republika-
srpska/monumentalni-svedoci-istorije-nicija-briga-ko-i-kako-vodi-racuna-
o-najvrednijim/w3kjcpb.
„Miodrag Živković”. Pristup ostvaren 8. 3. 2019. http://miodrag-zivkovic.
com/biograja.htm.
„Nacionalni park Sutjeska”. Pristup ostvaren 8. 3. 2019. http://www.pana-
comp.net/nacionalni-park-sutjeska/.
„Partizanski spomenici”. Wikipedia. Pristup ostvaren 8. 3. 2019. https://
hr.wikipedia.org/wiki/Partizanski_spomenici.
ŠIMPRAGA, Saša. „Jugoslavenski poučak”. H-ALTER, 30. 1. 2015. Pristup
ostvaren 8. 3. 2019. http://h-alter.org/vijesti/jugoslavenski-poucak.
„Upoznaj BiH – Tjentište: Let iznad Doline heroja”. Radiosarajevo.ba, 1. 7.
2016. Pristup ostvaren 8. 3. 2019. https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/
teme/tjentiste-let-iznad-doline-heroja/230650.
180
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
SUMMARY
“Monuments are the Past and the Future”. Political and
Administrative Mechanisms of Financing Monuments during
Socialist Yugoslavia
e intent of this paper is to provide a contribution to the discussion
of socialist monuments during the time of socialist Yugoslavia based on the
recent literature dealing with the study of memory culture as well as sources
from various fonds stored in the Yugoslav Archives in Belgrade, by displaying
some of the political and administrative mechanisms of the funding of these
monuments within the federal Yugoslav system. Also discussed are questions
about the attitudes towards monuments within this period from the perspecti-
ve of memory culture, and how it was propagated from central state instituti-
ons during the time of socialist Yugoslavia. Special attention is given to, as it is
has oen been called, the most famous Partisan monument on the territory of
the former Socialist Federative Republic of Yugoslavia, the sculpture devoted
to the “Battle of Sutjeska” by Miodrag Živković at Tjentište, from 1971.
During the period of socialist Yugoslavia, an exceptionally large number
of “socialist monuments” were built, and numerous sculptors and other artists
participated in this endeavour with their sculptures. By 1961, censuses had
already counted more than 14,400 monuments and memorials on the entire
area of the country. e sources from the Yugoslav Archives in Belgrade used
in this article, such as materials from the Presidency of the National Assembly,
as well as documents from the Federal Council and the Federal Secretariat
for Education and Culture, underline the thesis that the ruling structures in
socialist Yugoslavia were aware of the importance of monuments as the most
visible expressions of the then desirable socialist interpretation of history. Such
materials conrm what the literature on the topic has already shown, that mo-
numents aer 1945 were usually raised at the initiative of local communities or
local authorities. In the rst wave of building new monuments, as early as the
spring of 1945, monuments of gratitude were erected and devoted to the fallen
soldiers of the Soviet Red Army as well as to victims of war and terror who had
been on the side of Tito’s victorious forces. e unveiling ceremonies for such
monuments were held in the presence of the highest ocials of the new regi-
me, and elaborate protocols were designed, showing an abundance of various
elements by which the new ideological code was brought forward.
Aer the consolidation of power, it was not just local communities, but
now also socialist enterprises who expressed the willingness to build monu-
ments, as evidenced by the example of the installation of the monument to the
“People’s Hero Rade Končar” at the electrical machinery factory bearing his
name in Zagreb in 1952. However, questions of nancing these monuments,
as is shown in this paper, generated frequent debates in the following years,
especially when it came to monuments that were considered to be of general
181
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
Yugoslav importance. Also, in 1952 the Federation of Veterans’ Associations
of the People’s Liberation War of Yugoslavia (SUBNOR) established a Com-
mittee with the task of deciding what were the most important historical sites
connected to the People’s Liberation War and to what was called the “People’s
Revolution” in Yugoslavia. is Committee was fully funded from the federal
budget and its task was to prepare the erection of central war memorials. Hen-
ce, as documents from state bodies such as the Federal Executive Council in
Belgrade indicate, issues of nancing monuments from the central state level
were not always easy to resolve within the federal system. Central institutions
were prompted by local requests for nancing socialist monuments. Although
the federal authorities took the view that, in general, nancing the erection of
monuments was not the business of central but of local authorities as well as
those on the level of the republics, and they said that requests for nancial aid
for monuments of Yugoslav importance should be referred to the Committee
(knowing, of course, how little money the Committee had at its disposal; it was
entirely dependent on federal funds), frequent requests from all parts of Yugo-
slavia were received. It was oen pointed out in the correspondence that the
Federal Executive Council could not nance the construction of monuments
and memorial complexes because of the decentralized structure of the state,
and that republics and committees should decide on the monuments while the
Yugoslav Federation pursues its policy exclusively through SUBNOR. Howe-
ver, due to strong pressure, in the end the federal budget still provided signi-
cant funds, as can be seen from the materials of the Budgetary Commission.
When it came to “the most prominent personalities of the Yugoslav revo-
lution”, especially in the areas of underdeveloped municipalities, funds from
the federal reserve budget could be made available for monuments. As a report
“on the Participation of the Federation in the Construction of Monuments and
Other Objects Concerning the Marking of Events from the People’s Liberation
War” clearly shows, there were many “exceptions in terms of deviation” from
the rule that the federal government did not have jurisdiction over. e go-
vernment argued that monuments had to be nanced from the municipalities
or republics, and that “exceptions can be made only in cases involving events
of interest to the entire country, or when it comes to persons who were at the
highest functions in the federation”. So, it turned out that federal funding was
nevertheless possible for “important monuments”. Federal authorities frequ-
ently discussed funding, but also debated about “the problems of the valori-
sation of cultural monuments, with particular reference to the monuments of
the People’s Revolution”. e design and funding of the memorial complex at
Sutjeska is considered as an example of this in the paper.
e Sutjeska monument can be considered paradigmatic in relation to a
desired memory culture from the perspective of government, that is, from the
aspect of the state and state institutions. e artistic solution for the monu-
ment at Tjentište by sculptor Miodrag Živković was accepted as a perfect sym-
bol and artistic expression of the “inescapable meaning of Sutjeska”. e Battle
182
ALEKSANDAR JAKIR , „Spomenici su prošlost i budućnost.” Politički i... ČSP, br. 1, 151-182 (2019)
of Sutjeska in 1943 was considered to be “a glorious historical example with
far-reaching consequences, exalted and unique”. It can be said that it is still the
most famous Partisan monument on the territory of the former socialist Yugo-
slavia. Sutjeska as a place of memory and a site for a memorial complex was
mentioned for the rst time in 1954. Aer Josip Broz Tito personally endorsed
the ultimate design concept, his role, as cited in the paper, was evidently also
crucial in adopting the law on nancing the works on the memorial complex
in Sutjeska. Formally, the central government had to negotiate and determine
the level of republican involvement in nancing the complex but, on 4 March
1968, SUBNOR sent an elaborate dra nancing the bill for the design of the
memorial complex in Sutjeska, with an explanation and review of the necessary
investment, clearly mentioning a meeting with Tito during which the lifelong
president of Yugoslavia made his decision about the matter. e design of the
memorial complex at Tjentište, a place where, without any source references,
it was claimed that there were “5,000 buried soldiers”, was entirely nanced
by federal funds amounting to approx. 57.8 million dinars. e monument
was ocially unveiled under the name “Monument of Victory” in 1971 in the
presence of Josip Broz Tito. However, in an increasingly decentralized system,
actors such as SUBNOR feared that building the memorial complex could be
called into question for nancial reasons, so it was quick to reveal the monu-
ment, even though the entire complex was not yet fully completed. A justied
conclusion seems to be that, at the beginning of the 1970s, “brotherhood and
unity” was, at the symbolic level of course, the ocial motto of the socialist fe-
deration of Yugoslavia, but demands for “clear accounts” within the federation
were applied to all nancial issues, not excluding the nancing of monuments
and memorial complexes of common Yugoslav signicance. It is also possible
to ascertain that, when it comes to socialist memory culture, members of the
victorious Partisans during the war as well as representatives of the governing
structures aer 1945 did not manage to pass what they wanted to become a
memory on to new generations, not even through the impressive and artisti-
cally successful grand monument to the Battle of Sutjeska. Nonetheless, it can
be stated that the dominant interpretation of the Battle in the post-Yugoslav
context, as recent examples show, remains within the framework of what was
emphasized at the time when the monument was placed in Tjentište. In the
eyes of many in the South Slavic areas, Sutjeska still represents a symbol of the
sacrice, brotherhood and unity of the heroic anti-fascist struggle, marking a
milestone on the path to the victory of Tito’s Partisans in the People’s Libera-
tion War, 1941–45.
Key words: socialist monuments; memorial culture; Battle of Sutjeska; me-
morial complex in Tjentište
