Content uploaded by Ninoslav Šilić
Author content
All content in this area was uploaded by Ninoslav Šilić on Feb 18, 2019
Content may be subject to copyright.
stručni r adovi iZvan tem e
496
Ninoslav Šilić
Damir Crnjac
Mate Brekalo
TJELESNA AKTIVNOST I PSIHOLOŠKO
FUNKCIONIRANJE KOD STARIJIH OSOBA
1. UVOD
Postoji mnogo radova na temu povezanosti tjelesne aktivnosti i psihološkog
funkcioniranja (1, 2, 3, 4, 5). U ovom slučaju, pregled je literature ograničen na
one aspekte psihološkog funkcioniranja čija funkcija opada s godinama i gdje
postoji dosta istraživanja iz kojih se mogu izvući valjani zaključci. Ta područja
su: kognitivno funkcioniranje, depresija i kontrola opažanja ili samoefikasnost.
Kognitivno je funkcioniranje naglašeno zbog dobro zabilježenog opadanja funkcija
središnjeg živčanog sustava s godinama što je prihvaćeno kao nepovratno i neizbježno
(6). Depresija je jedan od najčešće zabilježenih poremećaja mentalnog zdravlja kod
starijih (7). Visoka razina samoubojstava kod depresivnih starijih osoba i povećanje
javnih troškova uzrokovano depresijom daje ozbiljnost ovom stanju (8). I konačno, sa
starenjem uz neizbježno opadanje fizičkih, senzornih i kognitivnih funkcija, dolazi
i do ubrzanog opadanja kontrole opažanja (9). Osobna se kontrola najbolje iskazuje
kao samoefikasnost i pouzdano je utvrđeno da opada s godinama (10,11). Pažnja je
poklonjena ovim trima područjima psihološkog funkcioniranja i zbog: 1. stupnja u
kojem fizička aktivnost utječe na ova stanja 2. postoje li akutni i kronični efekti 3.
preporuke za buduća istraživanja.
2. TJELESNA AKTIVNOST I KOGNITIVNO FUNKCIONIRANJE
Postoji veći broj opsežnih istraživanja koja su zabilježila povezanost između
tjelesne aktivnosti i kognitivnog funkcioniranja (12). Glavna svrha ovih istraživanja
bila je zabilježiti efekte aerobike na različite aspekte kognitivnog funkcioniranja
(memorija, pažnja, vrijeme reakcije, različite vrste inteligencije). Logičan temelj
bio je da smanjenje kardiovaskularnog funkcioniranja povezano s godinama dovodi
do hipoksije u mozgu i da aerobno vježbanje može usporiti ili spriječiti opadanje
kognitivnih funkcija. Ranije studije u kojima su se uspoređivale aktivne i neaktivne
starije osobe izvješćivale su o boljoj izvedbi aktivnih sudionika u jednostavnoj
brzini reakcije (13), kao i u zaključivanju, kratkoročnom pamćenju, memoriji
i inteligenciji (14). Nedosljedna i često nepostojeća procjena tjelesne spremnosti,
otežava interpretaciju dobivenih rezultata.
20. lje tna škola kineZiologa republike hrvatske
497
Mnogo određenije istraživanje odnosa između tjelesne aktivnosti i kognicije
omogućavaju trenažne studije koje postoje. Međutim, dobiveni podaci su u najmanju
ruku dvosmisleni. Pregled 12 longitudinalnih studija (15) u kojima se tjelesna
spremnost povećava između 8% i 47% (16) ukazuje da su ove intervencije rezultirale
s umjerenim i mješovitim poboljšanjima u neuropsihološkom funkcioniranju s
jednim izuzetkom (17). Ova zadnja studija, koja je trajala 4 mjeseca i s malim brojem
ispitanika, pokazuje impresivne promjene u brzini reakcije, mentalnoj fleksibilnosti
kao i značajno poboljšanje aerobne spremnosti. Nekoliko drugih studija podupire ove
rezultate (18), iako se sve mogu podvrgnuti kritici zbog načina na koji su kreirane,
veličine uzorka i procjene tjelesne pripremljenosti. Trebalo bi zabilježiti da poboljšanja
u tjelesnoj pripremljenosti i kognitivnom funkcioniranju nisu povezana (19).
Većina studija nije dokazala da su efekti aerobnog treninga povezani s poboljšanim
neuropsihološkim funkcioniranjem (20). Postoji nekoliko limitirajućih faktora kod
studija o povezanosti tjelesne aktivnosti i kognicije, koje ako se prebrode, mogu
rasvijetliti kompleksne i mješovite odnose. Prvo, intervencije vježbanjem su imale
različito trajanje i intenzitet, a naglašeno je da duljina vježbanja i stupanj poboljšanja
forme može biti krucijalan u poboljšanju neuropsihološkog funkcioniranja koje donosi
vježbanje (20). Drugo, razlika u godinama kod sudionika je jako varirala, što je važan
činilac s obzirom da su neki znanstvenici naveli da povezanost tjelesnog vježbanja
i kognicije ovisi o godinama (20). Zato bi bilo ključno da se za istraživanja koriste
sudionici koji su u dobi kada se očekuje opadanje u kognitivnom funkcioniranju.
Treće, potrebna je opsežna i dosljedna procjena aerobne spremnosti. Četvrto, potrebna
su nasumična, kontrolirana pokusna istraživanja ako se žele otkriti efekti tjelesnog
vježbanja na kognitivnu izvedbu. I konačno potrebna je usporedba utjecaja vježbanja
na one kognitivne procese za koje se zna da opadaju s godinama s onim procesima
na koje ne utječu godine.
3. TJELESNA AKTIVNOST I DEPRESIJA
Simptomi depresije utvrđeni su kod otprilike 15% starije populacije i u studijama
koje su provedene na velikom uzorku ispitanika, depresija je korelirala s godinama
(3). Zbog toga je proučavanje utjecaja tjelesne aktivnosti na simptome depresije
vrlo važna tema u zdravstvenoj javnosti. Vježbanje se učestalo preporuča od strane
liječnika kod simptoma blage depresije (21). Postoji nekoliko važnih studija, a jedna
opsežna studija iz ovog područja je bitna za starije osobe (22). Iako neki istraživači
smatraju da tjelesna aktivnost smanjuje depresiju, neki još uvijek tvrde da je takav
zaključak preuranjen zbog metodoloških problema u ovoj literaturi(22). Na primjer,
mjere tjelesne aktivnosti i tjelesne spremnosti su nekonzistentne i ograničene i za
procjenu stanja depresije su korištene mjere koje su diskutabilne za primjenu kod
starijih osoba (22). Možda najpouzdanije podatke o povezanosti tjelesne aktivnosti
stručni r adovi iZvan tem e
498
i depresije daje Alameda County Study (23). U toj studiji, koja se proteže na dvije
dekade i tri točke mjerenja, osnovni su simptomi depresije povezani s tjelesnom
neaktivnosti, čak i kad su se kontrolirali drugi faktori za koje je poznato da koreliraju
s godinama. Povećanje intenziteta tjelesne aktivnosti ukazuje da ti ispitanici nisu
bili izloženi većem riziku od depresije u budućnosti od onih koji su ostali na istom
intenzitetu vježbanja.
Jedna nedavna studija (24), koristi podatke od Iowa 65+ Rural Health Study,
desetogodišnja longitudinalna studija koja je koristila 3673 muškaraca i žena starijih
od 65 godina. Podaci do kojih se došlo ukazuju na obrnutu povezanost između dnevnih
šetnji i simptoma depresije. Kao i u Alameda County Study, i u Iowa 65+ podaci govore
da je vježbanje prikladno za promjenu stanja depresije. Ispitanici s većim simptomima
depresije u osnovi imaju veće izglede za poboljšanje ako provode dnevni ritam šetanja.
Autori također na osnovi svojih podataka tvrde da najveće poboljšanje kod simptoma
depresije dolazi kod osoba koje su prešle iz sjedilačkog načina života u način života s
minimalnom tjelesnom aktivnosti. Ove studije, dakle tvrde da tjelesna aktivnost igra
zapaženu ulogu u poboljšanju simptoma depresije. Međutim neki autori navode da
kao i kod drugih srodnih istraživanja (23) koja izvještavaju o obrnutoj povezanosti
između simptoma depresije i tjelesne aktivnosti, mjerenja su problematična i studije
imaju niz metodoloških ograničenja. Ipak, podatak da postoji konstantna povezanost
je ohrabrujući. Eksperimentalni dokazi koji potvrđuju povezanost između tjelesnog
vježbanja i depresije nisu tako čvrsti kao što izgleda (22). Utjecaj vježbanja je nizak
i umjeren (24), uzorci su mali i vrlo često nisu korištene prikladne skupine ispitanika
(eksperimentalna i kontrolna skupina). Još k tome, većina ovih studija je koristila
osobe koje ne pate od depresije što potvrđuje da tjelesna aktivnost može smanjiti
depresiju kod onih starijih osoba koji nisu klinički depresivni (22). Samo je nekoliko
studija koje su usmjerene na depresivne starije osobe. U jednoj od njih, društveni
kontakt i tjelesno vježbanje označeni su kao djelotvorni na različite aspekte depresije,
a kod grupe koja je vježbala utvrđeno je veće poboljšanje (21). Postoji malo dokaza
da redovito tjelesno vježbanje smanjuje depresiju kod starijih osoba. Ipak, jedno
istraživanje navodi da se pozitivni efekti vježbanja na depresiju mogu uočiti već na
samom početku vježbanja (24). Ovo je istraživanje provedeno na osobama od 55
godina i mlađima što isključuje čvrste zaključke koji bi se odnosili na starije osobe.
Informacije koje se odnose na mehanizme (neurološki, biomehanički, socijalni
i psihološki) koji se nalaze u pozadini povezanosti tjelesne aktivnosti i depresije kod
starijih su nedovoljne. U budućnosti bi se istraživanja trebala koncentrirati na to kao
i na pitanje optimalne razine tjelesne aktivnosti za maksimalno smanjenje depresije.
Većina se ovih studija fokusirala na osobe s relativno niskim stupnjem depresije, a
trebali su istraživati efekte vježbanja na onima s depresivnim poremećajima (23).
20. lje tna škola kineZiologa republike hrvatske
499
4. TJELESNA AKTIVNOST I KONTROLA OPAŽANJA
Svijest o osobnoj učinkovitosti ili kontroli je važna za tjelesno i psihološko
zdravlje (26) jer dok osobe stare, popratno opadanje u funkcioniranju i ograničenje
izvedbe dnevnih aktivnosti (25) dovode do smanjenja njihove svjesne kontrole. U
literaturi o tjelesnoj aktivnosti i starenju, ova svjesna kontrola je najčešće nazivana
svijest o samoučinkovitosti (27). Svijest o učinkovitosti je osnovna komponenta
Bandurine (9) socijalno kognitivne teorije i široko je potvrđeno da ona djeluje i da
na nju djeluje tjelesna aktivnost kod starijih osoba. Ova je povezanost potvrđena kod
zdrave (12) i kliničke populacije(27).
Kad je riječ o nekliničkoj populaciji, samoučinkovitost se najčešće identificirala
kao odlučnost za vježbanje kod starijih osoba (28). U jedinom pokusu u kojem se
pokušalo utjecati na pristupanje vježbanju preko tretmana povećanja efikasnosti,
utvrđeno je 12% povećanje sudjelovanja u aktivnosti kod sredovječnih odraslih osoba
(27). U eksperimentalnoj je skupini gotovo dvostruko više ispitanika vježbalo na
željenoj razini (2 ili više dana u tjednu) nego u kontrolnoj skupini. Zanimljivo je da
kod sjedilačke starije populacije, postoje značajne razlike između spolova u svijesti
o kontroli koja se odnosi na tjelesne sposobnosti (28). Muškarci su djelotvorniji od
žena, ali ove razlike prisutne zahvaljujući izloženosti tjelesnoj aktivnosti (28).
Kod oboljele populacije (oboljenja koronarnih arterija i plućna oboljenja)
povezanost između vježbanja i efikasnosti je veća. Željena efikasnost igra važnu
ulogu u usvajanju navike vježbanja kod pacijenata nakon srčanog udara (27). Isto tako,
samoefikasnost utječe na prihvaćanje vježbanja u rehabilitaciji i korelira s fiziološkim
statusom kod pacijenata s kroničnim plućnim oboljenjima (27). Željena efikasnost
koja je povezana s vježbanjem također dobro korelira s drugim aspektima tjelesnog
funkcioniranja kod starijih osoba. Samoefikasnost koja se odnosi na vježbanje
značajan je prediktor izvedbe penjanja uz stepenice i sposobnosti podizanja i nošenja
tereta (29). Iz zdravstvene perspektive, a što je indirektno povezano s fizičkom
aktivnošću, efikasnost se identificira kao odlučujući faktor kod smanjenja padova i
opadanja funkcija kod starijih osoba (29).
Percepcija samokontrole može naglo opadati s godinama i utjecati na važne
aspekte funkcioniranja (29). Međutim, samokontrola može biti i odlučujući faktor i
posljedica sudjelovanja u tjelesnoj aktivnosti. Kako samokontrola međusobno djeluje
s psihološkim, sociološkim i biokemijskim utjecajima, a što je povezano sa tjelesnom
aktivnošću i starenjem još ostaje da se utvrdi.
stručni r adovi iZvan tem e
500
5. ZAKLJUČAK
Odavno je utvrđeno da su tjelesna aktivnost i psihološko funkcioniranje kod
starijih osoba povezani. Ignoriranje ove važne činjenice kao što je utjecaj tjelesne
aktivnosti na zdravlje kod starijih osoba protivno je biopsihosocijalnom modelu
zdravlja i ljudskog funkcioniranja (30). Međutim potrebna su slučajna kontrolna
istraživanja, u kojima će se pozornost posvetiti dimenzijama tjelesne aktivnosti i
psihološkog funkcioniranja, mehanizmima koji utječu na tu povezanost, vremenski
slijed psiholoških promjena, pitanje količine aktivnosti i odgovora na nju i razlike
u uzorku populacije koja se istražuje. Ove potrebe predstavljaju važan izazov u
budućnosti za znanstvenike u kineziologiji, gerontologiji i drugim područjima.
6. LITERATURA
1. Brown, D.R. Physical activity, ageing, and psychological well-being. Can. J.
Sports Sci. 17:185-193, 1992.
2. Folkins, C.H. and W.E. Sime. Physical fitness training and mental health. Am.
Psychol. 36:373-389, 1981.
3. McAuley, E. Physical activity and psychosocial outcomes. In: Physical Activity,
Fitness, and Health: The Consensus Knowledge, C. Bouchard, R.J. Shephard,
and T. Stephens (Eds.). Champaign, IL: Human Kinetics, 1994, pp. 551-568.
4. McAuley, E. and D. Rudolph. Physical activity, aging, and psychological well-
being. J. Aging Physiol. Activ. 3:67-96, 1995
5. Plante, T.E. and J. Rodin. Physical fitness and enhanced psychological health.
Curr. Psychol. Res. Rev. 9:3-24, 1990.
6. Bashore, T.R. and P.H. Goddard. Preservative and restorative effects of aerobic
fitness on the age-related slowing of mental processing speed. In: Adult
Information Processing: Limits on Loss, J. Cerella, J. Rybash, W. Hoyer, and
M.L. Commons (Eds.). New York: Academic Press, 1993, pp. 205-227.
7. O’Connor, P. J., L. E. Aenchenbacher, and R.K. Dishman. Physical activity and
depression in the elderly. J. Aging Physiol. Activ. 1:34-58, 1993.
8. Agency for Health Care Policy and Research. Depression in primary care:
detection and diagnosis, Vol. 1, Washington, DC: U.S. Government Printing
Office 93:0551, 0-176 1993.
9. Bandura, A. Self-Efficacy: The Exercise of Control, New York: W. H. Freeman
and Company, 1997, pp. 1-601.
10. Mirowsky, J. Age and the sense of control. Soc. Psychol. Q. 58:31-43, 1995.
11. Wolinsky, F.D. and T. E. Stump. Age and the sense of control among older
adults. J. Gerontol. 51:S217-S220, 1996.
20. lje tna škola kineZiologa republike hrvatske
501
12. Bandura, A. Social Foundations of Thought and Action: A Social Cognitive
Theory, Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall, 1986, pp. 1-617.
13. Rodin, J. Aging and health: effects of the sense of control. Science 233:1271-
1276, 1986.
14. Baylor, A.M. and W.W. Spirduso. Systematic aerobic exercise and components
of reaction time in older women. J. Gerontol. 43:121-126, 1988.
15. Clarkson-Smith, L. and A.A. Hartley. Relationships between physical exercise
and cognitive abilities in older adults. Psychol. Aging 4:183-189, 1989.
16. Dustman, R.E., R. Emmerson, and D. Shearer. Physical activity, age, and
cognitive- neuropsychological function. J. Aging Phys. Act. 2:143-181, 1994.
17. Hassmen, P., R. Ceci, and L. Backman. Exercise for older women: a training
method and its influences on physical and cognitive performance. Eur. J. Appl.
Physiol. 64:460-466, 1992.
18. Blumenthal, J.A., C.F. Emery, D.J. Madden, L.K. George, R.E. Coleman,
M.W. Riddle, D.C. McKee, J. Reasoner, and R.S. Williams. Cardiovascular
and behavioral effects of aerobic exercise training in healthy older men and
women. J. Gerontol. 44:M147-M157, 1989.
19. Blumenthal, J.A., C.F. Emery, D.J. Madden, S. Schniebolk, M. Walsh-Riddle,
L.K. George, D.C. McKee, M.B. Higginbotham, F.R. Cobb, and R.E. Coleman.
Long-term effects of exercise on psychological functioning in older men and
women. J. Gerontol. Psychol. Sci. 46:P352-P361, 1991.
20. McAuley, E. Physical activity and psychosocial outcomes. In: Physical Activity,
Fitness, and Health: The Consensus Knowledge, C. Bouchard, R.J. Shephard,
and T. Stephens (Eds.). Champaign, IL: Human Kinetics, 1994, pp. 551-568.
21. Wallace, J. and M.W. O’Hara. Increases in depressive symptomatology in the
rural elderly: results from a cross-sectional and longitudinal study. J. Abnorm.
Psychol. 101:398-404, 1992.
22. Dunn, A.L. and R.K. Dishman. Exercise and the neurobiology of depression.
Exerc. Sport Sci. Rev. 19:41-98, 1991.
