No full-text available
To read the full-text of this research,
you can request a copy directly from the author.
Bilješke o jeziku Drugoga beramskog brevijara
Abstract
Autor u članku iznosi zapažanja o jeziku 2. beramskoga brevijara (Ljubljana, NUK, Ms163) do kojih je došao transliterirajući 120 stranica iz njegove druge knjige. U tom se hrvatskoglagoljskom brevijaru koji se rabio u Bermu, kao i u većini drugih kodeksa, isprepliću elementi crkvenoslavenskoga jezika naslijeđeni iz predloška i elementi govornoga jezika koje su pisari, svjesno ili nesvjesno unosili u tekst koji su prepisivali. Istaknute su uočene zanimljivosti na grafijskoj, fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini te pogreške koje pružaju zanimljive podatke o pisarevu materinskom govoru kao i o njegovu poznavanju crkvenoslavenskoga jezika. Autor zaključuje da je brevijar pisan u središnjoj Istri (vjerojatno u samom Bermu), ali da je prepisan sa starijega glagoljskoga predloška koji potječe najvjerojatnije s Krka.
... južnu ili mlađu skupinu hrvatskoglagoljskih brevijara (Badurina-Stipčević, Mihaljević, Šimić 2012: 262), no također je izvjesno da jedan od starijih predložaka s kojih je mogao biti prepisan najvjerojatnije potječe s otoka Krka. Više v. Mihaljević (2011.) i HCSJ (2014. ...
U suvremenom se hrvatskom jeziku pravi jednostavni niječni imperativi u pravilu tvore od nesvršenih glagola (Ne dirajte mi ravnicu!). U prvom slavenskom književnom jeziku, starocrkvenoslavenskom, niječni su se imperativi mogli tvoriti od svršenih glagola, pri čemu se u literaturi navodila djelomična podudarnost s grčkim jezikom, odnosno s grčkim konjunktivima prezenta i aorista. U radu se ispituje odnos svršenih i nesvršenih pravih niječnih imperativa u prvom hrvatskom književnom jeziku, hrvatskom crkvenoslavenskom, s posebnim naglaskom na odnos s latinskim jezikom predložaka. Komparativno korpusno istraživanje provedeno je na tekstu hrvatskoglagoljskoga II. beramskoga brevijara(15. st.). Analiza je podataka pokazala da se glagolski vid upotrebljava neovisno o latinskom predlošku. Osim toga, kvantitativni podaci sugeriraju da u hrvatskom crkvenoslavenskom razdoblju nije još došlo do zapaženijega potiskivanja uporabe svršenoga vida s pravim niječnim imperativima
The work is devoted to a critical review of the relatively recently published edition of the Scientific Center for Innovative Research of Croatian Glagolitic at the Old Slavic Institute of the Croatian Academy of Sciences, dedicated to the monument of the 15th century – the Second Beram (Ljubljana) Breviary, consisting of two volumes of text publication (facsimile and set) and a collection of comprehensive studies on this glagolitic code. The collection includes articles by leading Croatian historians and linguistic philologists on paleography, illumination, textual and language codex, as well as the medieval history of the Beram region.
U radu se analiziraju jezične značajke dvaju tekstova pisanih glagoljicom koji se odnose na augustinski samostan u Rijeci, sadržanih i u knjizi Istraživanja o riječkome glagoljaškom krugu Darka Dekovića. Riječ je o dvama administrativno-pravnim tekstovima prepisanim u 16. st.: Isprave Reimberta III. Walseea iz 1429. i Isprave cara Ferdinanda I. iz 1528. Cilj je rada na temelju usporedne analize jezičnih slojeva navedenih tekstova i podataka prikupljenih za dosadašnjih dijakronijskih i sinkronijskih istraživanja govora Rijeke i okolnih punktova pokušati pobliže atribuirati spomenute tekstove određenomu čakavskomu arealu ili idiomu. Pritom valja uzeti u obzir činjenicu da mnogi tekstovi nastali u 16. st. i kasnije, uz utjecaj nasljeđa hrvatske crkvenoslavenske tradicije, odražavaju književnu stilizaciju i da nisu uvijek pogodni za dijakronijski pristup pojedinomu organskomu idiomu, ali, jednako tako, i da zbog prepoznatljivosti značajki pojedinoga idioma pružaju mogućnost iščitavanja pisarevih odmaka od tadašnje norme. Na temelju takvih osobitosti ipak se može zaključiti o utjecaju sjeveroistočnih istarskih idioma u prigrađu negdašnjega grada Rijeke na korpus istraživanja.
U radu su donesene marginalije povijesne tematike koje se nalaze u glagoljskim misalima i brevijarima iz Berma u Istri. Riječ je o rukopisnim knjigama koje su u liturgijskoj, molitvenoj i čitalačkoj uporabi lokalne glagoljaške zajednice bile od druge polovine 15. do početka 17. stoljeća. Korisnici tih knjiga povremeno bi na rubovima ili zadnjim stranicama dodavali vlastite bilješke. U pet je takvih rukopisnih knjiga iz Berma sedamdesetak marginalija vrijednih historiografskoga zapažanja. Sve su, izuzev jedne, napisane glagoljicom na hrvatskom jeziku. Najčešće su nastale u vremenu vrijednu bilježenja bilo da je riječ o događaju od osobne važnosti (npr. svladavanje pisma), bilo o događaju od važnosti za zajednicu (npr. dobročiniteljeva smrt). Vanjski čimbenici poput onih u doba velike opasnosti i pogibelji (npr. krvavi okršaji s Mlecima, kužne epidemije, elementarne nepogode, klimatsko zahladnjenje, podbačaj ljetine, godine gladi) također su bili poticatelji njihova nastanka.
U radu se analizira morfologija jednostavnih glagolskih oblika u temporalu Drugoga beramskoga brevijara : prezenta, sintetskoga imperativa, imperfekta i aorista. Podatci se uspoređuju sa stanjem opisanim u liturgijskim tekstovima pisanim hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Pozornost se posvećuje i onim značajkama koje predstavljaju odstupanja od norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika i koje su u tekstove ušle iz govorne čakavštine. Radom će se pridonijeti cjelovitijem poznavanju morfologije jednostavnih glagolskih oblika u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, a ekscerpirani će govorni, čakavski elementi moći poslužiti pri utvrđivanju tempa promjena u hrvatskom jeziku.
Prvotni je prijevod starocrkvenoslavenskih biblijskih tekstova kao što je poznato, posebice aprakosa, psaltira i apostola izmijenjen u Moravskoj premda je još uvijek neistraženo u kojoj mjeri. Određeni je broj leksema vjerojatno preuzet iz zapadnoslavenskih jezika. Iako u povijesnim izvorima za najstarije ćirilometodsko razdoblje slavenske pismenosti nema potvrda o dodiru Hrvata s moravskom misijom, može se pretpostaviti da je do tog utjecaja došlo nakon protjerivanja slavenskih učenika iz Moravske ako ne i ranije. To uz ostalo potvrđuju i očuvani moravizmi u hrvatskoglagoljskim tekstovima, odnosno riječi koje su u kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima arhaizmi. Većina njih pojavljuje se u našim starijim rukopisima, fragmentima, misalima i brevijarima: dr(e)vle, drьkola, uedriti, ešutь, mьša, mito, natruti, raspeti, rêsnota, siko, sьnьmь, šui itd. Neki se od tih leksema pojavljuju i u Drugome beramskom brevijaru: drev’lê, dreselь, drkola, kokošь, pastirь, pênezь, izvedenice od korijena rêsn- itd. Iako problem leksičkih moravizama u hrvatskoglagoljskim spomenicima nije posve usustavljen i definiran, autorica izlaže popis mogućih moravizama u Drugom beramskom (ljubljanskom) brevijaru uz analizu njihova značenja. Između ostaloga, istražuje se postoji li razlika u broju moravizama između 1. i 2. dijela brevijara, kao i kakav je odnos između ovog sloja leksema u ovom rukopisu i najstarijih hrvatskoglagoljskih fragmenata.
U ovom su radu istaknute značajke temporala Drugoga beramskoga (ljubljanskoga) brevijara (BrBer2) koje se razlikuju od hrvatskih crkvenoslavenskih značajki, a koje bi se mogle pripisati vernakularu. Dosadašnji pokušaji utvrđivanja vernakularnih elemenata na prvih 50 listova s aspekta dijakronijske dijalektologije pokazuju da taj dio temporala BrBer2 pripada sjevernomu tipu liturgijskih tekstova. Razlog je takvomu zaključku u prvom redu brojnost žd-refleksa jotacije dentala d (d) iako je na dijelu 38ra-50ra ipak rjeđe zastupljen, što pridonosi pretpostavci da je potonji dio pisala druga ruka. Premda su prvih 30 (odnosno prvih 20, pa 21 – 30) listova, kao što je odredio M. Žagar na temelju osnovnoga dojma pisma (prema slovnim proporcijama, smještaju u retku), pisala dva pisara – prema udjelu su vernakularnih značajki i stranice od 30cd do 37cd bez bitnih različitosti, što govori ili o pripadnosti pisara istoj pisarskoj školi ili o zajedničkomu materinskom govoru. Vodeći računa o (ne)pouzdanosti starih tekstova kao dijalektoloških predložaka, jednakom se je metodologijom – dijakronijske ili povijesne dijalektologije – pokušalo u ovom radu utvrditi ima li u ostalim dijelovima temporala (104vd–122vd, 165ra–194vd i 237ra–240vd), koje je prema spomenutomu kriteriju izdvojio M. Žagar, vernakularnih elemenata. Takve su jezične činjenice uspoređene s rezultatima istraživanja beramskoga govora provedenog za potrebe ovoga rada s ciljem da se odgovori na pitanje jesu li temporal BrBer2 i pisali pisari kojima je materinski idiom bio beramskoga tipa ili su pišući unosili elemente beramske skupine govora. Dvije su među njima temeljne: odraz jata (;) u gramatičkim morfemima i odraz stražnjega nazala ǫsъ (õ). Uvećani je broj tzv. ekavizama u prvim dvama za ovaj članak analiziranim dijelovima zasigurno posljedica tendencije da se ekavski odraz jata () piše slobodnije, odnosno percepcije jata () kao vokala e-tipa (DAMJANOVIĆ 2011: 284–285), ali moguće i utjecaja beramskoga govornoga tipa, to više što se ekavske zamjene mogu naći i u gramatičkim morfemima. Ikavizmi u leksičkim morfemima, uz zamjenicu če (e), govore pak u prilog predlošku s krčkoga vrbničkoga područja. Kada je riječ o odrazu stražnjega nazala ǫsъ (õ), može se pretpostaviti da je primarni refleks u beramskomu govoru bio o (o) (danas dosljedan u gramatičkim morfemima, paralelan s u (u) u leksičkim, u koje inovacije brže prodiru), a da je u ovom temporalu u (u) bilježen prema normi hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika. U tom bi se smjeru i rijetke zamjene s o (o) – to više što je već i na nekoliko takvih primjera u sanktoralu BrBer2 upozorio M. Mihaljević (2011: 131) – mogle promatrati i kao utjecaj organskoga idioma.
U Urachu kraj Tübingena je otisnuto protestantsko izdanje Novoga testamenta, na glagoljici (I. dio 1562. i II. dio 1563.). Poznato je da su u njegovu prevođenju sudjelovali Istranin Stipan Konzul i drugi istarski svećenici. Svi su oni dobro poznavali crkvenoslavenske kodekse nastale i upotrebljavane u središnjoj Istri, baš kao što su i Beramski brevijari. Iako je dobro poznato i već potvrđeno, da su protestanti napravili odlučan iskorak prema narodnom jeziku zanimat će nas ‒ na temelju konkretne usporedne analize ‒ u kolikoj je mjeri to doista i provedeno, odnosno koliko se u njima ipak odražava poznavanje crkvenoslavenskih prijevoda. Osim toga, ustanovljena je bliskost protestantskih prijevoda s latiničkim lekcionarima, pri čemu se utvrdila sličnost sa Zborovčićevim lekcionarom iz 1543. godine, otisnutim u Veneciji, a riječ je o drugom izdanju Lekcionara Bernardina Splićanina (1495.). Analiza je napravljena na tekstu Prve Epistole svetoga Pavla Korinćanima (1 Kor 11,20–33) koji se nalaze u Drugom beramskom brevijaru iz 15. stoljeća kao predstavniku srednjoistarskog kodeksa, te u Lekcionaru Bernardina Splićanina i u II. dijelu glagoljicom pisanog protestantskog izdanja Novoga testamenta. Usporedbom se dolazi do zaključka da čakavski, tj. hrvatski elementi prevladavaju u Novom testamentu, dok je udio crkvenoslavenskih elemenata u ovom dijelu teksta zanemariv.
Štovanje sv. Martina biskupa na istarskom poluotoku predstavlja važan segment istraživanja ukupne europske tradicije kulta sv. Martina. Istarska je martinska tradicija posebno prisutna u glagoljaškom kulturnom specifikumu, a najsnažnija je u Bermu. Posebna se pozornost obraća na razlikovanje i preklapanje kulta sv. Martina biskupa i prastare predaje o kreposnom Martina što je korisno za razumijevanje martinskog kulta u tom središtu glagoljaške Istre. Ovaj je rad posebno usredotočen na sačuvanu pisanu beramsku glagoljašku martinsku baštinu koja se može naći u dvama beramskim brevijarima. Riječ je ponajprije o opširnom čitanju na svečev blagdan (11. studenoga) iz sanktorala Prvog beramskog brevijara (vjerojatno s kraja 14. st.) te o jedinstvenom himnu u slavu sv. Martina biskupa iz istog brevijara. Literarnim se potvrdama martinske duhovnosti pridružuje likovna beramska martinska baština sačuvana u župnoj crkvi sv. Martina i u crkvici sv. Marije na Škrilinah koja do danas živo svjedoči o beramskoj svetomartinskoj tradiciji. Radom se želi istaknuti važnost Berma kao najsnažnijeg središta istarske martinske glagoljaške tradicije koja, kao cjelina, zaslužuje ponovno vrednovanje i oživljenje, što je moguće učiniti u kontekstu europskoga kulturnoga itinerara Vijeća Europe Sveti Martin, Europljanin, simbol dijeljenja s drugima, zajednička vrijednost.
U radu se opisuju morfološke, sintaktičke i semantičke osobitosti imenica muškoga roda (j)a-deklinacije u hrvatskom crkvenoslavenskom i starohrvatskom jeziku. Za razliku od ostalih imenica (j)a-deklinacije one uvijek ukazuju na (mušku) osobu, pa nije neobično što u njihovoj sklonidbi uz oblike (j)a-deklinacije nerijetko nalazimo i dublete: oblike (j)o-deklinacije. Autorica bilježi zanimljivosti i kolebanja u sročnosti - po rodu i živosti - pridjevnih riječi s promatranim imenicama te ukazuje na ulogu što je pripadnost muškomu rodu unutar (j)a-deklinacije ima pri odabiru padeža zanijekanoga izravnoga objekta i u odabiru oblika za vokativ jednine te u tvorbi posvojnoga pridjeva.
In this paper we analyze the graphic and the linguistic characteristics of the 1375 Paris Miscellany (Slave 73) by examining the Psalter and the canticles. Since the author of this oldest Croato-Glagolitic miscellany, Grgur Borislavić, was from Modruš, we have studied to what extent the language of the manuscript was influenced by the Modruš vernacular. Furthermore, considering that, according to the colophons, the target audience of the manuscript were the Šibenik nuns of St Julian’s Church we have also examined to what extent the linguistic concept was affected by the intended readership of the text. Linguistic research has proven that the text was written in the Croatian Old Slavonic language with some features of the Modruš vernacular, i.e. Čakavian. It is possible that some of these linguistic features were common to both the author and the inhabitants of Šibenik. The only linguistic characteristics that indicate that the text was adapted to the readership (Šibenik nuns) are the occasional Ikavisms. The Paris Miscellany is without a peer among the Croato-Glagolitic manuscripts. Not only is it the oldest complete miscellany, but it is also the only Glagolitic codex associated with Šibenik and one of the rare miscellanies that contain Biblical texts. Both the liturgical and the textological elements confirm the uniqueness of this manuscript. Special attention should be paid to the liturgical order and the Canon which both belong to the original redaction of the Croatian Glagolitic sacramentary. Since the Paris Miscellany is the most Croaticized 14th century Croato-Glagolitic manuscript, its language is particularly distinctive. It is reasonable to assume that the intended readership affected the concept on which it was based, i.e. its modernisation, as the nuns (as opposed to priests) were not educated or taught the Church Slavonic language. In other words, this manuscript (unlike other Croato-Glagolitic psalters in breviaries) was fairly Croaticized since it needed to be adapted to its readership.
Se 7 autotyp. snímky a mapkou
This article deals with a type of abbreviation, here termed ‘alphabetic suspension’, which relies on the fact that the names of letters in the Glagolitic and Cyrillic alphabets were meaningful words, which could therefore be shortened, when they occurred in continuous text, to their initials. It reviews the evidence for alphabetic suspension in the sources available to the author, and concludes that it would be useful if the temporal and local distribution of alphabetic suspension in the Glagolitic and Cyrillic traditions could be established in more detail, because its use serves to distinguish individual scribes and could help to date manuscripts, to identify scribal schools and to cast light on their activities.
Das moskauer Fragment des glagolitischen Missale aus dem 15. Jh Im historischen staatlichen Museum in Moskau, in der Handschriftensammlung des A. D. Čertkov, wird unter der Nr. 387, ein Fragment des glagolitischen Missale aufbewahrt, welches in der Literatur als ein Fragment des Rituale erwähnt wurde. Es wurde zum ersten Male tschechischen Schriftsteller Josip Kolař in seinem wissenschaftlichen Bericht über eine Reise in Russland erwähnt. Der Bericht wurde im J. 1865. von V. Jagić in der Zeitschrift "Književnik" (II. J.) in kroatischer Übersetzung, unter dem Titel "Wissenschaftlische Reise nach Russland", veröffentlicht. Das Fragment enthält jedoch keinen rituellen Text, sonder ein Canon missae mit einer Einführung und einigen Votivmessen. Das Fragment wurde vom Prior "fratar Juraj" (bruder Georg) geschrieben; sein Name ist nämlich im Gebete "Memento vivorum" erwähnt worden. Er ist weder mit dem Schreiber Juraj, welcher einen Teil des Missale von Bribir schreib (f. 37-57), noch mit dem Priester (pop) Juraj, welcher im J. 1459. das erste Brevier aus Novi schrieb, identisch, obwohl ihre Handschriften einander ähneln und sich nur in Einzelheiten unterscheiden. Bruder Juraj könnte der Prior des paulinischen Klosters des hl. Spas bei Senj gewesen sein; er wurde nämlich in der glagolitischen Urkude vom 14. April 1466. erwähnt. Einer solchen Hypothese widersprechen keineswegs weder paleographische und ortographischen Merkmalen kann das moskauer Fragment in das 15. Jh. datiert werden, und nach den sprachlichen (das ekawische Reflex des jat, das Verbum prnesti) wurde es auf dem nordwestlichen tschakawischen Gebiete geschrieben- wo auch das Kloster des hl. Spas lag. Dem Inhalt nach enthält das Fragment einen Teil des Sacrificale oder eines Sammelwerk, welche die wichtigsten Messen, Offizien, Gebete und Lesungen enthält, aber keinen Teil des Rituale wie es Josef Kolař dachte.
Baromićev brevijar (399bc) i Drugi novljanski brevijar (466b); a za treći: Pašmanski brevijar (249d), Illirico 6 (154d)
- Usp
- Za
- Primjer
Usp. za prvi primjer: Pašmanski brevijar (249c), Illirico 6 (153c), Četvrti vrbnički brevijar (29b), Prvi beramski brevijar (104c), Vat. Slav. 19 (334a), Baromićev brevijar (399a) i Drugi novljanski brevijar (466ab); za drugi primjer: Illirico
6 (153d), Četvrti vrbnički brevijar (29b), Prvi beramski brevijar (104c), Vat. Slav. 19 (334b), Baromićev brevijar (399bc)
i Drugi novljanski brevijar (466b); a za treći: Pašmanski brevijar (249d), Illirico 6 (154d), Četvrti vrbnički brevijar (30b),
Prvi beramski brevijar (105d), Vat. Slav. 19 (334b), Baromićev brevijar (400d) i Drugi novljanski brevijar (466d).
I izvan te konstrukcije instrumental je uobičajeno sredstvo kojim se u hrvatskoglagoljskim tekstovima prevodi latinski ablativ
I izvan te konstrukcije instrumental je uobičajeno sredstvo kojim se u hrvatskoglagoljskim tekstovima prevodi
latinski ablativ. Usp. TANDARIĆ 1993: 103-104.
Klara umrla je 1253. a sveticom je proglašena već 1255
- Sv
Sv. Klara umrla je 1253. a sveticom je proglašena već 1255. godine. Usp. GORYS 2003: 218-219.
Dominiku, ima još pet potvrda te riječi i to u oba značenja: 1. zemljana posuda i 2. komad zemljane posude, hrbina, kržina. Latinska je paralela i tu uvijek testa. U istoj je službi na listu 101c zanimljiv instrumental jednine prĉav'cemь
- Latinska Je Paralela Također Testa. U Građi
posude, hrbina, kržina'. Latinska je paralela također testa. U građi RJEČNIKA, osim navedenoga
mjesta iz službe u čast sv. Dominiku, ima još pet potvrda te riječi i to u oba značenja: 1. zemljana
posuda i 2. komad zemljane posude, hrbina, kržina. Latinska je paralela i tu uvijek testa.
U istoj je službi na listu 101c zanimljiv instrumental jednine prĉav'cemь. Istu riječ na istome
mjestu imaju i Illirico 6 (146c), Vrbnički četvrti (18d), Prvi beramski (96a) i Drugi novljanski brevijar
(459c). Riječ označuje 'želudac', a u građi RJEČNIKA potvrđena je još samo u Knjizi o Jobu 15, 2:
prĉavcu svoemu u vatikanskom brevijaru Illirico 5 (192a) i Drugome novljanskom brevijaru (210d). Na
oba se mjesta -i u službi u čast sv. Dominiku i u Knjizi o Jobu -kao latinska paralela pojavljuje riječ
stomachus. Riječ prĉavacь nije potvrđena u starocrkvenoslavenskim rječnicima, a to znači da je u
pitanju inovacija naših glagoljaša, preuzeta vjerojatno iz govornoga jezika (čakavskoga narječja).
Slav 19 i Baromićevu brevijaru, u kojima su službe kraće, toga dijela teksta nema
- U Pašmanskom
- Vat
U Pašmanskom, vatikanskom Vat. Slav 19 i Baromićevu brevijaru, u kojima su službe kraće, toga dijela teksta
nema.
K lexikálním archaismům charvátskohlaholských textů
- Helena Bauerová
Helena Bauerová, "K lexikálním archaismům
charvátskohlaholských textů", Slavia, 70, Praha 2001., 291-298.
Finka 1971
Tendencije dijakronijskog razvitka fleksije pridjeva i zamjenica u jeziku hrvatskoglagoljskih zborničkih tekstova 15. st
- Eduard Hercigonja
Eduard Hercigonja, "Tendencije dijakronijskog
razvitka fleksije pridjeva i zamjenica u jeziku
hrvatskoglagoljskih zborničkih tekstova 15.
st.", Filologija, 11, Zagreb 1983., 9-73.
Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara
- Ivan Jurčević
Ivan Jurčević, Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih
brevijara, Osijek 2002.
kalsBeek 1998
Slavenski govori u Istri
- Mieczysław Małecki
Mieczysław Małecki, Slavenski govori u Istri,
Rijeka 2002.
miHaljević 1991
Generativna fonologija hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika
- Milan Mihaljević
Milan Mihaljević, Generativna fonologija hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika, Zagreb
1991.
miHaljević 1992
Slova iže i myslite u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima
- Milan Mihaljević
Milan Mihaljević, "Slova iže i myslite u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima", u Slavica mediaevalia in memoriam Francisci Venceslai
Mareš, (Hrsg. Johannes Reinhart), Frankfurt
am Main 2006., 69-87.
miHaljević -reinHart 2005
The Croatian Redaction : Language and Literature
- Milan Mihaljević -Johannes Reinhart
Milan Mihaljević -Johannes Reinhart, "The
Croatian Redaction : Language and Literature", Incontri linguistici, 28, Pisa -Roma 2005,
31-82.
nazor 1970
Moravizmi u hrvatskoglagoljskim tekstovima
- Marinka Šimić
Marinka Šimić, "Moravizmi u hrvatskoglagoljskim tekstovima", u Glagoljica i hrvatski glagolizam, (ur. Marija-Ana Dürrigl et al.), Zagreb-Krk
2004., 577-586.
Šimunović 1992
Ogledi govora na Buzeštini
- Petar Šimunović
Petar Šimunović, "Ogledi govora na Buzeštini", Buzetski zbornik, 17, Buzet 1992., 33-42.
tandarić 1993