Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti slobode izražavanja pred španjolskim sudovima

Abstract

This paper strives to form a part of the broader debate on the potential threats which the right to be forgotten may pose to freedom of expression on the internet. To that end, it examines the relevant case law of the Spanish courts, which have had the opportunity to develop a substantial practice in applying the right to be forgotten to search engines. The paper begins by highlighting the main guiding standards of the right to be forgotten, the notion of harm, and the interconnected ideas of the “public” and its interest. This is followed by a discussion on the relationship between these standards and freedom of expression. In this respect, it is posited that the central standard is the “public” and its interest. In Spanish law, the right to receive accurate information has had a dominant impact in providing substance to this standard. Because this is only one aspect of the more general freedom of expression, this right is more likely to favour the processing of data that occurs in a context similar to journalism. By applying it in ‘right to be forgotten’ cases, a particular temporality of freedom of expression is introduced. Consequently, the processing of personal data that can be justified by providing information in the interest of the collective existence of a political community is more likely to be immune to the right to be forgotten. Nevertheless, it is argued that the right to be forgotten does not pose a threat to freedom of expression. This is particularly so given that its impact is largely neutralised by its restricted field of application, making it effective only in relation to specific internet searches.

Full text

Mjerila primjene prava na zaborav i problem
temporalnosti slobode izražavanja pred
španjolskim sudovima
Matija Miloš
*
UDK : 342.9(497.17)
35.077.2/.3(497.17)
Original scientific paper / izvorni znanstveni rad
Received / primljeno: 20. 9. 2016.
Accepted / prihvaćeno: 15. 3. 2017.
Ovaj rad ima svrhu doprinijeti raspravi o potencijalnim
opasnostima prava na zaborav za slobodu izražavanja na
internetu. S tom su se svrhom koristile mjerodavne odluke
nadležnih španjolskih sudova, koji su imali prilike razviti
bogatu praksu primjene prava na zaborav u kontekstu pre-
traživača interneta. Nakon isticanja temeljnih mjerila ko-
jima se pravo na zaborav vodilo, štete i javnosti te njezina
interesa, u radu se raspravlja o odnosu tih mjerila i slobode
izražavanja. Središnje mjerilo jest javnost i njezin interes
za informacijom, koji su se u španjolskoj praksi tumačili
pozivanjem na pravo na pristup točnoj informaciji. Iako se
njime unosi specifična temporalnost slobode izražavanja u
tumačenje prava na zaborav, ono u trenutačnom uređenju
ne predstavlja bitnu opasnost slobodi izražavanja. Osim
toga, moguću opasnost prava na zaborav općenito neutra-
* Matija Miloš, asistent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Rijeci (Assistant at the Chair of on Constitutional Law at the Faculty of Law, University of
Rijeka, Croatia, e-mail: mmilos@pravri.hr)

292
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
lizira njegova opravdana ograničenost na specifične inter-
netske pretrage.
Ključne riječi: pravo na zaborav, sloboda izražavanja misli,
internet, razmjernost, javni interes, temporalnost
1. Uvod
Sud Europske unije izdao je 2014. prethodno mišljenje u predmetu Go-
ogle Spain. Tumačeći središnji tada važeći izvor europskog prava o zaštiti
osobnih podataka, Direktivu 95/46/EZ, Sud je proširio njegovu primjenji-
vost na pružatelje usluga pretraživanja interneta, kao što je i sâm Google.
U tom je kontekstu Sud utvrdio da postoji tzv. »pravo na zaborav«, obve-
zujući time pružatelje usluge pretraživanja interneta da iz rezultata pre-
traživanja interneta uklanjaju poveznice koje upućuju na osobne podatke
podnositelja zahtjeva za pravom na zaborav. Tome su izložene poveznice
čija je dostupnost protivna pravu zaštite osobnih podataka. Pri tome je
pružatelj usluge pretraživanja interneta dužan pravo na zaborav primije-
niti samo na ono pretraživanje interneta temeljeno na imenu i prezimenu
podnositelja zahtjeva.
Godine 2016. stupila je na snagu Uredba o zaštiti osobnih podataka. Ona,
između ostaloga, izrijekom uglavljuje pravo na zaborav kao tzv. pravo na
brisanje (right to erasure). Time je uvedeno pravo šireg opsega od onoga
utvrđenog u predmetu Google Spain, koje se može primijeniti na svaku
obradu osobnog podatka na internetu i izvan njega, a ne samo na dostu-
pnost osobnog podatka putem pretraživača interneta.
Primjena zaštite osobnih podataka na internetu izazvala je nezanemari-
ve prigovore u ustavnopravnim krugovima. Američki su pravnici posebno
brzo uputili kritiku toj pravnoj inovaciji s aspekta zaštite slobode izražava-
nja, smatrajući da se dodjeljivanjem prava na brisanje podataka ugrožava
slobodno i lako dostupno kolanje govora putem interneta. (Rosen, 2012,
para. 12) U osnovi se prigovaralo da je riječ o osobnom pravu na cenzuru
informacija koje osoba smatra nepoćudnima. Njegova je problematičnost
bila izražena zbog toga što se primjena tog prava trebala odvijati izvan
institucija koje inače uravnotežuju primjenu pojedinih temeljnih prava.
Pravo na zaborav trebale su, makar u kontekstu pretraživača interneta,
provoditi kompanije koje pretraživanje interneta omogućuju.
Iako su prigovori protiv prava na zaborav u ustavnopravnim krugovima
već poznati, nisu česta istraživanja koja ispituju kako se u praksi pravo na

293
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
zaborav razvija. Nakon odluke Suda EU-a u slučaju Google Spain razvila
se prilika upravo za takvo istraživanje. Stoga je ovaj rad usmjeren na ispi-
tivanje prakse španjolskog upravnog sudstva, koje je svojim prethodnim
pitanjem i iniciralo predmet u kojem je pravo na zaborav prvo uspostav-
ljeno na razini Unije (Silva de Lapuerta, 2014, str. 9) Osim toga, ono je,
poslije te odluke, učestalo primjenjivalo pravo na zaborav uspostavljeno u
prethodnom mišljenju Suda.
Istraživanje ima dvije svrhe. Prvo, utvrditi kakva su se mjerila primjenjivala
u primjeni prava na zaborav. Drugo, ispitati nose li ona kakvu opasnost
na slobodu izražavanja i kako u tom svjetlu treba razmišljati o kvalitetnijoj
primjeni prava na brisanje i izvan konteksta pretraživača interneta. U tom
je smislu moguće istaknuti pitanja javnog interesa i temporalnosti slobode
izražavanja, u konkretizaciji kojih će pravo imati važnu ulogu.
U prvom dijelu rada pruža se pregled mjerila primjenjivanih u pogledu
prava na zaborav pred nadležnim španjolskim sudovima. U tom su pogle-
du identificirana dva ključna viđenja prava na zaborav, negativno i pozi-
tivno, koja kao svoju os imaju različita mjerila. Prvo se oslanja na koncept
štete, a drugo ističe javnu korist od neke poveznice. U svakom slučaju,
oba viđenja prava na zaborav ovise o određenom konceptu javnosti. Kako
pravna konceptualizacija javnosti na internetu nosi sjeme napetosti sa
slobodom izražavanja, a to je usko vezano i s problemom temporalnosti
govora, druga polovica rada usredotočena je na ta pitanja.
2. Kriteriji primjene prava na zaborav pred
španjolskim upravnim sudovima
U predmetu Google Spain, Sud Europske unije utvrdio je da pojedinac
ima pravo na svojevrsnu personalizaciju rezultata pretraživanja interneta
koji se temelje na njegovu imenu i prezimenu. Tako postaje moguće tražiti
uklanjanje pojedinih poveznica iz tih rezultata koje vode na stranice na
kojima se osobni podaci koriste suprotno zahtjevima prava zaštite osob-
nih podataka.
Takav zahtjev opravdavaju tri međusobno povezane činjenice. Prvo, danas
je služenje internetom nezamislivo bez pretraživača. Oni omogućavaju
brz i jednostavan pristup širokom spektru informacija. Drugo, pretraživači
se u tom kontekstu koriste da bi se saznali detalji o pojedinoj osobi. Upisi-
vanjem imena i prezimena osobe u pretraživač moguće je izgraditi »manje
ili više detaljan profil« pojedinca o kojem je riječ (Solove, 2004, str. 46.).

294
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
Treće, postupak stvaranja tog profila sastoji se od dviju radnji. Prva je
indeksiranje sadržaja mrežnih stranica, a druga sastavljanje rezultata poje-
dinih pretraga iz indeksiranjem stvorene baze podataka. Osobe čiji osobni
podaci bivaju zahvaćeni tim postupcima u načelu nemaju kontrolu nad
njima. To se svakako kosi s privatnošću i zaštitom osobnih podataka ako
se mogućnost samoodređenja smatra njihovom idejom vodiljom.
Temeljni spor u vezi s primjenom ovako definiranog prava jest pitanje kri-
terija po kojima se ona treba ravnati. Već je iz odluke Suda Europske unije
bilo jasno da ovdje nije riječ o jednostavnom vetu na »nepoželjnu infor-
maciju«, iako je Sud, pozivajući se na prava na privatnost i zaštitu osobnih
podataka, istaknuo da interes suprotstavljen njima treba samo iznimno
biti uspješan (Google Spain, para 97). Prije svega, Sud Europske unije
apriorno je potpuno diskvalificirao interes pružatelja usluge pretraživanja
interneta (Google Spain, para 56, 81, 97 i 99). Njegovo je nastojanje da
svojim korisnicima osigura što potpunije rezultate pretraživanja interneta
ocijenjeno čisto profitabilnim i kao takvim nedovoljno snažnim za otpor
interesu zaštite osobnog podatka.1
Osim toga, što je još zanimljivije, Sud Europske unije snažno je diskvalifi-
cirao i interes osoba koje internet pretražuju. »Opće je pravilo« zaključuje
Sud, »da i interes korisnika interneta mora ustuknuti pred digitalnim za-
boravom« (Google Spain, para 81). Iznimku je moguće utvrditi od slučaja
do slučaja, i to ako postoji dostatan »interes korisnika« da pristupi spor-
nom podatku. Taj interes prvenstveno treba ovisiti o ulozi pojedinca u
»javnom životu«, a u obzir treba uzeti i osjetljivost informacije kao i njezin
utjecaj na privatni život osobe o kojoj je riječ (Google Spain, para 81). O
brisanju poveznice u konkretnom slučaju odlučuje u prvom redu pružatelj
usluge pretraživanja interneta, na čiju je odluku moguće prigovoriti naci-
onalnim agencijama za zaštitu osobnih podataka te, u krajnjoj liniji, zbog
nje pokrenuti upravni spor.
Iako je Uredba o zaštiti osobnih podataka izrijekom postavila neutral-
niji pristup pravu na zaborav, odnosno »pravu na brisanje«, ističući da
se pri odlučivanju o eventualnom brisanju osobnog podatka treba voditi
načelom razmjernosti,2 jači naglasak na interesu brisanja podatka oprav-
1 Nacionalni sudovi nemaju uvijek isto mišljenje. Upravni odjel Nacionalnog suda
Španjolske u nekim je svojim odlukama navodio da Google ima legitiman interes koji nije
svodiv na stjecanje dobiti, ali ne navodi u čemu se on sastoji. (vidi odluku spomenutog Suda
u predmetu 276/2013).
2 Već u preambuli Uredbe stoji »Obrada osobnih podataka trebala bi biti osmišljena
tako da bude u službi čovječanstva. Pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo;

295
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
dan je u kontekstu pretraživača interneta. Prvo, riječ je o brisanju koje je
ograničeno samo na pretrage temeljene na imenu i prezimenu osobe, što
predstavlja znatno ograničenje u primjeni. Ono ostavlja iste poveznice do-
stupnima u pretragama koje nisu utemeljene na imenu i prezimenu osobe.
Zato je i šteta izazvana potencijalno neutemeljenom odlukom o brisanju
manja. Drugo, ime i prezime osobni je podatak koji se rijetko mijenja te je
usko isprepleten s identitetom pojedinca. Zato se u pogledu normativnog
opravdanja može poći od toga da su rezultati pretraživanja temeljeni na
tom podatku od posebnog interesa i trebaju biti pod posebnom kontro-
lom osobe o čijem se imenu i prezimenu radi.
Ipak, previranja o mjerilima po kojima treba ocjenjivati primjenjivost prava
na zaborav vide se u praksi španjolskih sudova. Ona postaju očita kada se
usporedi praksa upravnog odjela posebnog španjolskog visokog suda (Au-
diencia Nacional)3 te Vrhovnog suda Španjolske. U španjolskom je pravu
jedino upravni odjel tog visokog suda ovlašten odlučivati u sporovima protiv
odluka španjolske agencije za zaštitu osobnih podataka.4 Osim toga, Vrhov-
ni je sud unio svoje tumačenje prava na zaborav u odlučivanju o građanskoj
parnici pokrenutoj izravno protiv španjolskih novina El Pais. Postupak je
pokrenut prije odluke Suda Europske unije u Google Spain. Zato je, za ra-
zumijevanje primjene središnjih pravila koje španjolsko pravo nameće pri-
mjeni prava na zaborav, ključno razmotriti praksu upravu tih dvaju tijela.
Audiencia Nacional odlučila je četrdeset i osam predmeta nakon odluke
Suda Europske unije u predmetu Google Spain.5 U pravilu je tužitelj u tim
mora se razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim
temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti. Ovom se Uredbom poštuju sva
temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima,
osobito poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, zaštita osobnih po-
dataka, sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, sloboda izražavanja i informiranja, slobo-
da poduzetništva, pravo na učinkovit pravni lijek i pošteno suđenje te pravo na kulturnu,
vjersku i jezičnu raznolikost.« (Preambula Uredbe (EU) 2016/679, t. 2).
3 Puni naziv instancije jest Audiencia Nacional, Sala Contencioso-Administrativo.
4 Vidi mjerodavnu odredbu u t. 4 dodatne odredbe Zakona 29/1998. (Ley de 13 de
julio, reguladora de la Jurisdicción Contencioso-administrativa).
5 Upravni odjel Nacionalnog suda odlučio je sljedeće predmete (prema broju zah-
tjeva – n° de Recurso): 518/2012 (26. 6. 2015.), 17/2014 (26. 4. 2012.), 411/2012 (30. 3.
2015.), 18/2014 (20. 6. 2015.), 158/2012 (5. 6. 2015.), 180/2012 (2. 6. 2015.), 208/2012
(5. 6. 2015.), 276/2013 (24. 2. 2015.), 278/2013 (1. 6. 2015.), 338/2013 (14. 4. 2015.),
358/2012 (9. 6. 2015.), 493/2012 (24. 2. 2015.), 498/2011 (9. 6. 2015.), 498/2012 (11. 6.
2015.), 500/2012 (20. 2. 2015.), 23/2013 (28. 3. 2015.), 24/2013 (20. 2. 2015.), 45/2013
(29. 2. 2016.), 205/2013 (29. 2. 2015.), 209/2012 (20. 2. 2015.), 227/2012 (5. 2. 2015.),
277/2013 (2. 2. 2015.), 317/2011 (2. 2. 2015.), 337/2013 (2. 2. 2015.), 427/2013 (29. 2.
2015.), 434/2011 (5. 2. 2015.), 489/2012 (27. 2. 2015.), 565/2010 (29. 2. 2015.), 567/2010

296
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
predmetima bio Google kao najznačajniji pružatelj usluga pretraživanja
interneta. U svim je takvim predmetima Google nastojao u sporu pobiti
odluke Agencije za zaštitu osobnih podataka kojima je naloženo brisanje
poveznica u rezultatima pretraživanja interneta. Samo je u pet slučajeva
tužitelj bila fizička osoba koja je neuspješno od Agencije tražila brisanje
poveznice.6 U dva takva predmeta tužitelj je uspio u sporu, dok je u druga
tri Sud potvrdio odluku Agencije.7 U jednom je predmetu tužitelj bila fi-
zička osoba koja je prvo neuspješno od Googlea i Agencije tražila brisanje
poveznica, a zatim je njezina tužba bila odbijena u upravnom sporu.8 U
predmetima u kojima je Google bio tužitelj u pravilu se potvrđivala odluka
Agencije. Iznimka su tri slučaja u kojima se tražilo brisanje podatke sa ser-
visa Blogger, koji Google održava (Odluke AN 493/2012, AN 489/2012
i AN 205/2013). Kako je riječ o blogovima za koje potonji samo pruža
prostor, ali ne utječe na sadržaj, zahtjevi su odbijeni u dijelu u kojem su
se odnosili na tekstove sadržane na njima. Iz sličnih je razloga Google
dobio spor u slučaju u kojem se od njega tražilo da briše podatke izravno
s mrežnih stranica dnevnog lista (Odluka AN 567/2011).
Svim je sporovima u središtu upotreba imena i prezimena osobe. Do toga
dolazi zbog fokusa prava na zaborav. Ono je u konačnici usmjereno na
uređivanje onog pretraživanja interneta koje se temelji na tom osobnom
podatku. Svaki se predmet zato rješava utvrđivanjem konteksta u koji
je ime i prezime u konkretnom slučaju stavljeno, odnosno je li njihovo
isticanje nerazmjerno svrsi, zastarjelo ili na drugi način protivno zaštiti
(22. 3. 2015.), 590/2011 (10. 2. 2015.), 662/2009 (12. 2. 2015.), 105/2010 (5. 2. 2015.),
171/2012 (30. 3. 2015.), 303/2013 (28. 3. 2015.), 335/2013 (5. 2. 2015.), 336/2013 (28. 3.
2015.), 359/2010 (3. 2. 2015.), 360/2012 (28. 3. 2015.), 370/2011 (5. 2. 2015.), 456/2011
(28. 3. 2015.), 567/2011 (24. 5. 2013.), 654/2011 (5. 2. 2015.), 690/2011 (3. 2. 2015.),
727/2010 (22. 3. 2015.), 183/2012 (29. 12. 2014.), 110/2014 (6. 10. 2015.), 364/2013 (20.
3. 2015.) i 126/2014 (2. 10. 2015.). Vrhovni je sud o pravu na zaborav odlučivao u predmetu
br. 2772/2013 od 15. listopada 2015. Treba istaknuti da su odluke Upravnog odjela Nacio-
nalnog suda uspješno sporene pred Vrhovnim sudom Španjolske zbog postupovnih razloga.
Naime, Agencija za zaštitu osobnih podataka i nadležni upravni sud u svojim su odlukama
isticali suodgovornost španjolske podružnice Googlea za obradu osobnih podataka, a trebali
su odgovornim proglasiti isključivo američku tvrtku, Google Inc. Vidi, primjerice, odluku
1482/2015 od 2. ožujka 2016. (pobijena odluka u predmetu 24/2013), odluku 1300/2015 od
20. lipnja 2016. (pobijena odluka u predmetu 590/2011) i odluku 3275/2011 od 21. lipnja
2016. (pobijena odluka u predmetu 518/2012). Te odluke Vrhovnog suda nisu ulazile u
materijalna pitanja primjene prava na zaborav, što jest tema ovog rada, te se stoga rad njima
i ne bavi.
6 Radi se o predmetima 158/2012, 126/2014, 364/2013, 110/2014.
7 Riječ je o predmetima 126/2014 i 110/2014 i 364/2013.
8 Radi se o predmetu 158/2012.

297
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
osobnog podatka. Moguće je da će upotreba imena i prezimena učini-
ti poveznicu podložnom brisanju jer nerazmjerno vezuje identitet osobe
za druge osobne podatke posebne naravi (primjerice zdravstveno stanje
pojedinca) ili, najčešće, zbog toga što ga se stavlja u kontekst određenog
događaja. Jedan su primjer toga u španjolskoj praksi digitalizirani novinski
članci koji opisuju kaznena djela ili prekršaje u vezi s kojima su pokrenuti
postupci odavno zaključeni. (Vidi, primjerice, odluke AN 277/2013 i AN
337/2013). Daljnja dostupnost tih članaka u pretraživanju imena i prezi-
mena počinitelja stoga onemogućuje njihovu rehabilitaciju te se u njezinu
interesu nalaže uklanjanje spornih poveznica.
Kako bi utvrdilo je li pojava osobnog podatka nedopuštena u tom kontek-
stu te kao takva podložna brisanju, nadležno španjolsko upravno sudište
uzima u obzir niz faktora. Kao primjer može poslužiti njegova najnovija
odluka AN 126/2014. U tom je predmetu tužitelj pobijao odluku Agencije
kojom je odbijen njegov zahtjev da se iz pretrage bazirane na njegovom
imenu i prezimenu izbriše poveznica na članak lista El Pais. U tom je
članku, objavljenom 2002., opisana tužiteljeva osuda za prekršaj. Tužitelj
je zahtijevao da se poveznica na spomenuti članak izbriše, a Sud se s njime
složio. Pri tome je utvrdio da su relevantni razlozi starost informacije, da
internetski namjernik može donijeti pogrešan zaključak o tužitelju te da
je izgledno da se time nanosi šteta njegovoj karijeri i osobnom životu. Ko-
načno, relevantna je bilo i nepostojanje »osobnih okolnosti« kod tužitelja
koje bi mogle izazvati opravdan interes javnosti (odluka AN 126/2014, str.
10). Opravdana »osobna okolnost« predstavljala bi, primjerice, istaknuta
uloga podnositelja zahtjeva u političkom životu zemlje.
Faktori na koje se španjolsko upravno sudište pozvalo pojavljuju se u svim
drugim predmetima, iako se ne koriste jednakom dosljednošću. Primjerice,
šteta koju se nanosi tužitelju, iako uvijek u nekom obliku prisutna, nema
postojanu definiciju. Štoviše, pravo na zaborav u formulaciji Suda Europske
unije i ne traži da dostupnost određene poveznice u rezultatima pretraži-
vanja »uzrokuje štetu osobi čiji se podaci obrađuju« (Google Spain, para
96). Usprkos tome, u španjolskoj se sudskoj praksi štetu redovito ističe kao
bitan sastojak primjene prava na zaborav.9 Jedina je razlika u tome što se u
manjem broju predmeta njezin opseg određuje vrlo široko.
9 Ponegdje Audiencia Nacional unosi štetu ispitujući koliko dostupnost poveznice
može »utjecati na osobni život« pojedinca, koristeći se u tom smislu i kategorijom »osjetlji-
vog podatka« (V. odluke u predmetima 17/2014, 18/2014, 180/2012, 276/2013, 493/2012,
23/2013, 171/2012, 303/2013, 336/2013, 360/2012, 370/2011, 456/2011, 567/2011,
727/2010). Nju ne treba poistovjećivati s posebnim kategorijama podataka koje Uredba

298
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
U jednom je od slučajeva tužiteljica tako tražila da Audiencia Nacional naloži
uklanjanje popisa pozvanih na testiranje održano u sklopu natječaja za radno
mjesto. Sud je utvrdio da Google mora izbrisati poveznice na taj dokument
u pretrazi baziranoj na imenu i prezimenu tužiteljice, iako ne postoji nikakav
razlog zbog kojega bi ta informacija mogla štetiti njezinim interesima (od-
luka AN 335/2013). U svojoj je drugoj odluci Audiencia Nacional ponovo
odlučivala o popisu pozvanih na testiranje za drugo radno mjesto, zaključivši
da obrada nije potrebna s obzirom na njezin cilj te da zato treba postupiti
prema željama osobe kojoj osobni podatak pripada (AN 208/2012). Stoga
je moguće zaključiti da je tu već sama dostupnost poveznice bez pristanka
osobe o čijim je osobnim podacima riječ izazvala dostatnu štetu, što je blisko
zaključivanju Suda Europske unije u predmetu Google Spain.
Zanimljiva je u ovom kontekstu odluka Vrhovnog suda Španjolske u kojoj
je izrijekom istaknuto da mora postojati izrazita šteta da bi poveznica
bila uklonjena. Odlučujući o pravnom lijeku u građanskoj parnici koju
je tužitelj pokrenuo izravno protiv novina El Pais, Sud je utvrdio da je
brisanje dopušteno samo ako se kontinuiranom dostupnošću poveznice
u rezultatima pretraživanja zasnovanima na imenu i prezimenu osobu
»stigmatizira«, odnosno ako joj se onemogućuje uredno funkcioniranje
i život u društvu (odluka VS 2772/2013, t. 8.). Vrhovni sud Španjolske
time je uglavio izraženu štetu kao ključan preduvjet za primjenu prava na
zaborav, suprotno odluci Suda Europske unije i dijelu prakse španjolskog
upravnog sudišta nadležnog za pravo na zaborav.
Nadalje, ideju štete Vrhovni sud vezuje za drugi element primjene prava
na zaborav, odnosno problem je li osoba »javna«. Za Sud šteta postaje re-
levantna ako nije riječ o javnoj osobi (odluka VS 2772/2013, t. 8.). Može se
pretpostaviti da u slučaju javne osobe treba prevladati interes javnosti, neo-
visno o šteti koja dostupnošću informacije biva nanesena pojedincu o čijem
se osobnom podatku radi. Osim toga, treba istaknuti da se u slučaju odluke
Vrhovnog suda osobni podatak pojavljuje u članku izvorno objavljenom u
novinama, dok se u dva slučaja u kojima je Audiencia Nacional usvojila kraj-
nje blagu koncepciju štete ime i prezime osobe pojavljuje na jednostavnom
popisu pozvanih na testiranje, koji nema jednaku vrijednost u pogledu infor-
macija koje može pružiti općoj javnosti. Na toj je osnovi moguće opravdati
o zaštiti osobnog podatka predviđa u čl. 9. Ovdje se naime ne radi o nekom posebnom
osobnom podatku, već u »osjetljivom« kontekstu u koji se ime i prezime stavlja. Takav se
»osjetljivi podatak« javlja ako se, primjerice, ime i prezime pojedinca povezuje s optužbom
da je riječ o trgovcu drogom (odluke AN 303/2013 i 456/2011) ili s odlukom o pomilovanju
koja više nije aktualna (odluka AN 727/2010).

299
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
razliku između konstruiranja štete u slučaju novinskog teksta u usporedbi s
popisom koji samo služi administriranju određenog postupka zapošljavanja,
iako se sami španjolski sudovi na takve razlike u konkretnim predmetima
ne pozivaju. To ne znači da sudovi ne uzimaju u obzir okolnosti u kojima
je objavljeni sadržaj izrađen. Tako, iako redovito nastoji razdvojiti pitanje
ustavnosti i zakonitosti objave imena i prezimena na mrežnoj stranici od
pitanja njegove raširene dostupnosti u tom kontekstu putem tražilica, Sud
je istaknuo da je bitno u kakvom je kontekstu identitet osobe istaknut, radi
li se o intervjuu i je li kritika konkretne osobe (odluka 158/2012).
Problem »javnosti« zapravo predstavlja središnje pitanje primjene prava
na zaborav u Španjolskoj, zbog čega mu je posvećen odvojeni dio rada.
Prije otvaranja te rasprave, ovdje treba istaknuti zbog čega bi »javni inte-
res« ili »javnost« trebalo smatrati toliko važnim u primjeni prava na zabo-
rav. To postaje jasnim kada se iz odluka nadležnih španjolskih tijela izvede
dva teorijska shvaćanja prava na zaborav: negativno i pozitivno. Moguće
ih je razlikovati prema dominantnim mjerilima u primjeni prava na za-
borav. Negativno se vodi štetom koju dostupnost poveznice nanosi, dok
pozitivno za njezin opstanak traži doprinos »javnom interesu«.
Negativno shvaćanje prava na zaborav, za sada samo deklarativno domi-
nantno u španjolskoj praksi, polazi od toga da šteta mora postojati kako
bi poveznica bila uklonjena. U takvoj će analizi dominirati utvrđenje po-
sljedica dostupnosti informacija za osobu. U teoriji bi ovakvo shvaćanje u
načelu trebalo biti pogodnije za zadržavanje poveznice jer bi brisanju bile
podložni samo sadržaji koji su štetni. Međutim, učinak ovog teorijskog
gledišta u praksi ovisi o konkretnoj definiciji štetnosti, zbog čega ovdje
primjena odstupa od teorije. U slučajevima u kojima je jedina šteta koja
se traži nepostojanje pristanka osobe na dostupnost određene informacije
već samo kršenje autonomije pojedinca dovoljna je šteta.10
Takvo viđenje prava na zaborav otvoreno je u biti olakšanom uklanjanju sadr-
žaja. Trenutačno još nema odluka nadležnog upravnog sudišta iz kojih bi bilo
moguće utvrditi je li već opisani stroži standard štete iz odluke Vrhovnog suda
utjecao na ustaljene kriterije nadležnog upravnog suda. U svakom je slučaju
10 Od podnositelja zahtjeva za pravo na zaborav ipak se traži da objasni kako pove-
znice utječu na njegov osobni i obiteljski život, što znači da u tom shvaćanju pojedinac ba-
rem mora učiniti vjerojatnom kakvu-takvu štetu (odluke AN 358/2012, 565/2010, 359/2010,
690/2011). Ovaj zahtjev čini nevaljanim argument po kojemu se zapravo uopće ne traži
šteta, jer u takvoj bi situaciji bilo dostatno samo istaknuti želju za uklanjanjem poveznice
te naglasiti da osoba koja to traži nije »javna«. U španjolskom pravosudnom iskustvu nema
predmeta koji postavlja takve niske kriterije za primjenu prava na zaborav.

300
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
važno istaknuti da »šteta« dolazi u obzir samo ako osoba nije »javna«, odno-
sno ako se poveznica ne odnosi na pitanje od »javnog interesa«. Ako je riječ
o javno značajnom problemu, pitanje štete postaje praktički nebitnim, što je
stav nadležnog španjolskog upravnog suda, ali i Vrhovnog suda.
Suprotno od negativnog shvaćanja, pozitivno poimanje prava na zaborav
nalagalo bi da se poveznica u pravilu briše. Za njezin je opstanak potpuno
nebitno postoji li šteta, već je jedino važno da nema javnog interesa koji
bi opravdao njezino zadržavanje. Primjer je takvog rezoniranja predmet
noćnog čuvara koji je htio ishoditi uklanjanje poveznice na poziv na testi-
ranje za radno mjesto. Audiencia Nacional utvrdila je da u izostanku ja-
snog javnog interesa ne može biti ni potrebe održavanja dostupnosti pove-
znice (odluka AN 208/2012, isto i u odlukama AN 278/2013, 338/2013,
498/2011, 498/2012 i 24/2013). Ovo je gledište potpuno podudarno s
pristupom Suda Europske unije te je samo po sebi daleko otvorenije ukla-
njanju poveznica iz rezultata pretraga. U praksi je zapravo i kriterij štete
španjolskog upravnog sudišta primijenjen u pojedinim predmetima pribli-
žio pravo na zaborav upravo ovom njegovu poimanju.
U španjolskoj se praksi pokazalo da ni negativno ni pozitivno shvaćanje ne
obuhvaćaju u potpunosti ulogu elementa »javnog interesa«. U oba shva-
ćanja on ostaje izvan svih ostalih mjerila te nastupa kao njihov korektiv.
Kod negativnog poimanja on će imati presudan utjecaj, na način da će
relativizirati štetu ako je osoba »od javnog interesa« te učiniti brisanje
nemogućim. U slučaju osobe koja je, uvjetno rečeno, »privatna«, nepo-
stojanje javnog interesa proširit će ideju štete do te mjere da će i puka do-
stupnost poveznice dostajati za njezino brisanje. U pozitivnom poimanju
prava na zaborav »javnost« i »javni interes« pretpostavke su za izbjegava-
nje brisanja poveznice. Ako ih je nemoguće dokazati, ni osporena obrada
osobnog podatka ne može opstati. Stoga se »javni interes« pojavljuje kao
svojevrsno temeljno mjerilo primjene prava na zaborav. Važno je zato ra-
zumjeti kako su u španjolskom slučaju »javnost« i »javni interes« konkreti-
zirani. Važnosti tog problema pridonosi i problem temporalnosti slobode
izražavanja koji je isprepleten s konceptom »javnosti«.
3. Element javnosti u pravu na zaborav i
temporalnost slobode izražavanja na internetu
Španjolska praksa u pogledu prava na zaborav pokazala je da će ključan
element njegove primjene biti ideja »javnosti« ili »javnog interesa«. O njoj

301
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
će ovisiti u kojoj će se mjeri u obzir uzimati faktor štete i postoji li legiti-
man interes za dostupnošću informacije. U konačnici, postoje i predmeti
u kojima Audiencia Nacional nije izrijekom uravnoteživala nikakve intere-
se u primjeni prava na zaborav, već je samo utvrdila da je prošlo »dovoljno
vremena« da bi se brisanje moglo provesti.11 Čak je i u takvim slučajevima
problem »javnog interesa« osnova na kojoj Sud procjenjuje ima li mjesta
za pravo na zaborav. Nadležno će tijelo u takvim slučajevima ispitivati
svrhu dostupnosti osobnog podatka u rezultatima pretraživanja. Ona će,
zbog toga što pretraživači interneta služe lakšem nalaženju informacija,
uvijek biti pružanje određene informacije javnosti putem pretrage izvrše-
ne na temelju imena i prezimena osobe. Konačna procjena tada će ovisiti
o tome ima li ta javnost još uvijek legitiman interes za takvim pristupom
informaciji. Odluka nadležnog tijela zato će nužno pretpostavljati i odre-
đenu koncepciju »javnog« i njegova »interesa«.
Pothvat utvrđivanja javnosti u pogledu prava na zaborav opterećen je dva-
ma izazovima. Prvo, pretraživanje interneta inherentno je individualistički
čin. Svaki korisnik za sebe, iz vlastitih motiva, upisuje pojam koji ga zani-
ma. Stoga je »javnost« koja se koristi pretraživačem u svojoj naravi zapra-
vo atomizirana i efemerna.12 Usprkos tome, za potrebe predmeta u kojem
treba primijeniti pravo na zaborav potrebno je utvrditi »interes javnosti«,
što pretpostavlja da mora postojati nešto više od puke želje korisnika da
pretraživanjem dođe do kakve pikantne informacije o osobi čije ime i pre-
zime pretražuje. Naime, obično se zadiranje u privatnu sferu osobe dopu-
šta samo u onoj mjeri u kojoj je to nužno da bi se zadovoljio javni interes,
koji ne može biti pitanje puke znatiželje.13 Nadležni španjolski upravni
11 Riječ je o odluci 209/2012.
12 Javnosti koje postoje izvan interneta i javnosti koje se razvijaju isključivo na inter-
netu u postojećim se radovima o slobodi izražavanja na mreži katkada nedovoljno jasno luče
(v. Lat & Shemtob, 2011, str. 413). Tako nije uvijek jasno smatraju li autori da se pravo na
zaborav treba voditi prema javnom interesu koji se prema osobi razvija isključivo zbog nje-
zinog djelovanja u virtualnim svjetovima ili se u obzir mora uzeti javni interes koji se razvija
izvan njih i koji se koristi mrežom kao dodatnim resursom svojeg izražavanja i potvrđivanja.
Ova je druga mogućnost više usklađena s ciljem prava na zaborav, koje bi trebalo osigurati
mogućnost prevladavanja prošlosti u svakodnevnom životu. Prema toj logici, pozornost raz-
vijena na osnovi aktivnosti pojedinca koje se odvijaju isključivo na internetu može biti faktor
u primjeni prava na zaborav u mjeri u kojoj se takva javnost pretače u svakodnevicu osobe
i izvan interneta. Iako španjolski sudovi nikada nisu izravno raspravljali o ovom pitanju,
postojeća praksa pokazuje da se vode prvenstveno javnim interesom koji svoj izvor nalazi u
djelovanju osobe izvan interneta.
13 Vidi, primjerice, odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Mosley pro-
tiv Ujedinjenog Kraljevstva (48009/08), u kojem je Sud utvrdio da se slobodu izražavanja u

302
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
sud u svojoj je odluci istaknuo da je pravo na zaborav primjenjivo upravo
onda kada je dostupnost osobnog podatka istodobno i povreda privatnog
života14 (odluka AN 518/2012, str. 15).
Prema tome, i sudovi su ovdje morali naći način da utvrde interes koji
povezuje korisnike interneta iznad njihove znatiželje, koja, sama po sebi,
ne bi mogla zaštititi podatke od brisanja. Morali su, dakle, pronaći ele-
ment interesa javnosti tamo gdje dominira interes mnogih pojedinaca. U
konačnici, da to nije zahtjev obrane od prava na zaborav, ni Sud Europske
unije ne bi istaknuo da će »u pravilu« interes korisnika biti nevažan, što
pretpostavlja da je za njegovo prevladavanje nad digitalnim zaboravom
osobe o čijim se osobnim podacima radi zapravo potrebna neka vrsta oz-
biljnog opravdanja.
Drugi je izazov fluidna priroda komuniciranja putem interneta. Dok su
tradicionalnija sredstva prenošenja informacija koliko-toliko ograničena
na prostor određene političke zajednice, internet preskače te granice, i
prostorno i vremenski. To izravno utječe na problem interesa javnosti za
pristup informacijama, jer pretežna ograničenost komuniciranja na odre-
đenu političku zajednicu za sobom povlači i spektar pitanja koja u okviri-
ma te zajednice mogu biti od javnog interesa. Njihov je opseg nužno širok
pa će, uz raspravu o političkoj odgovornosti kakvog ministra, u reflektoru
javnosti biti i ljubavni život vrhunskog sportaša.15 Dakle, konture javnog
interesa u tom su pogledu otvorene te uvelike prepuštene samoregulaciji
sudionika javne rasprave, kako medija tako i njihove publike. Ipak, barem
minimalne granice uvijek postoje jer se u pravnom tumačenju javnog in-
teresa pretpostavlja postojanje jedne javnosti koja u određenom vremenu
ima interes za određenim pitanjima.16 Na internetu pak ne postoji jedna
kontekstu medija treba uže tumačiti ako izvještavanje ne doprinosi nekom pitanju od javnog
interesa, već služi samo zabavljanju javnosti i zadovoljenju njezine znatiželje.
14 Takvo je poistovjećivanje dvaju prava dvojbeno zbog toga što je zaštita osobnih
podataka šira od privatnosti i intime te obuhvaća svaki podatak koji osobu »identificira ili
može identificirati«. Zato bi u njezinoj dosljednoj primjeni i osobni podatak koji ne čini dio
nečijeg privatnog ili osobnog života morao biti potencijalnim predmetom prava na zaborav.
15 V. predmet Rio Ferdinand v. MGN Limited, [2011] EWHC 2454 (QB) od 29. rujna
2011.
16 U ovom pogledu postoje zanimljive razlike između država. Primjerice, dok je
postojanje izvanbračnog djeteta prestolonasljednika Monaka u Njemačkoj bilo shvaćeno
kao prvorazredno javno pitanje zbog toga što je Monako ustavna monarhija pa je pitanje
nasljeđivanja istaknuto u političkoj sferi, francuski su sudovi došli do dijametralno suprotnog
zaključka. Za njih je spomenuto očinstvo u bitnome bilo privatno pitanje kojemu u javnom
prostoru nema mjesta (v. odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Couderc and
Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske (40454/07)).

303
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
»svjetska javnost« već, ponovo, niz korisnika koji mogu i ne moraju pri-
padati istoj političkoj zajednici i generaciji kojoj je u određenom vremenu
neko pitanje zaista bilo od interesa.
Kako bi doskočili tim izazovima, Audiencia Nacional i Vrhovni sud Špa-
njolske primijenili su isti pristup, oslonivši se na određene kriterije »jav-
nosti« i »javnog interesa. Tako Vrhovni sud u svojoj, već citiranoj, odluci
ističe da će javni interes postojati onda ako je ime i prezime pojedinca
upleteno u informaciju koja služi »oblikovanju osnovanog mišljenja o pita-
njima od važnosti za funkcioniranje demokratskog društva«, bilo da je ri-
ječ o političkoj, ekonomskoj ili kakvoj drugoj sferi (odluka VS 2772/2013,
t. 5.6.). Za konkretizaciju javnosti i njezinog interesa Audiencia Nacional
oslonila se na dvije kategorije »javne osobe« poznate slobodi izražavanja.
Prvo, osobe koja je, zbog svoje izražene uloge u javnom životu, javna u
svakom slučaju. Političari redovito pripadaju toj kategoriji. (primjer pred-
stavlja odluka AN 158/2012). Druga je kategorija osoba koje su upletene
u neko pitanje od posebnog javnog interesa, kao što je kakvo kazneno
djelo, te se u kontekstu tog problema smatraju javnima (primjer je odluka
AN 498/2012). Sama rodbinska povezanost s takvom osobom ne čini dru-
goga javnom ličnošću (odluka AN 110/2014).
Ovakva konkretizacija javnosti i javnog interesa u španjolskom pravu nije
inovacija prava na zaborav. Ona predstavlja preuzimanje sadržaja odre-
đenog temeljnog prava, prava na primanje točne informacije zaštićenog
čl. 20(1)(d) Ustava Španjolske. Iako zaštićeno istim člankom kao i slo-
boda izražavanja misli uopće, ono štiti samo neke sadržaje i u pogledu
njih ima prednost u odnosu prema pravu na privatnost. Kao što ističe
Bustos Gisbert, u njegov opseg potpadaju informacije koje se tiču »doga-
đaja od javne važnosti« te su kao takve »potrebne za ostvarivanje stvarnog
sudjelovanja građana u kolektivnom životu«. To moraju biti informacije
koje su bitne svim građanima, a ne samo pojedincima ili nekim dijelovi-
ma građanstva (Bustos Gisbert, 1994, str. 277 i 282). U jednoj od svojih
novijih odluka, Ustavni sud ističe pravo na primanje točne informacije
kao pravo koje se po tom svojem specijaliziranom opsegu razlikuje od
slobode izražavanja koja štiti, primjerice, i vrijednosne sudove (odluka TC
16538/2010, str. 22).
Izbor mjerila ukorijenjenih u pravu koje nema širinu istovjetnu slobodi
izražavanja ima dvije posljedice. Sadržajno, pravo na primanje istinitih in-
formacija usmjereno je na zaštitu sadržaja koji informiraju javnost, odno-
sno onih koji su prvenstveno činjenično orijentirani. To znači da bi pravo
na zaborav, primijenjeno na pretraživače interneta, trebalo slabije poga-
đati osobne podatke sadržane u činjeničnim tvrdnjama, dok bi vrijednosni

304
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
sudovi, u mjeri u kojoj ih je moguće razlikovati od činjeničnih tvrdnji,
na njega bili ranjiviji.17 Primjer je toga predmet u kojem je povezivanje
imena i prezimena osobe s grubom uvredom ocijenjeno neprimjerenim te
podložnim brisanju (odluka AN 183/2012). Druga posljedica izbora mje-
rila ukotvljenih u pravo na primanje točne informacije leži u tome što to
pretpostavlja postojanje jedinstvene javne sfere u kojoj informacije nastaju
i nalaze svoju publiku. Ona se ne iscrpljuje u političkim pitanjima, iako
kriterij participacije u »kolektivnom životu« svakako poseban naglasak
stavlja upravo na govor koji se njih dotiče.
S druge strane, izražavanje na internetu nije svedivo na jedinstvenu javnu
sferu niti na politički govor. Kao što ističe Balkin, njegov primarni cilj
nije rasprava koja bi bila vrijedna upravljanju političkom zajednicom, već
ponajprije govor koji teži »stvaranju i održavanju kulture« (Balkin, 2004,
str. 3). U usporedbi s tim drugim sadržajima internetskog govora, izraža-
vanje koje bi bilo uklopljeno u bilo što političko blijedi svojim opsegom
(Dahlgren, 2005, str. 151). Ono što je bitno za pojedine političke zajed-
nice biva utopljeno u nizu svojih alternativa i pravaca od kojih neki s time
imaju malo ili nemaju nikakve veze. Demokratizirajući govor na taj način,
internet na površinu zapravo iznosi samo činjenicu mnogostrukosti javne
sfere u sklopu koje, uz onu zabavljenu političkim, ekonomskim i kultur-
nim pitanjima koja su fokus pažnje čitave zajednice, postoji i niz podsfera,
u kojima osoba može uživati različite stupnjeve prepoznatljivosti između
polova javnosti i anonimnosti.18
Temeljni je problem potencijalno nedovoljna osjetljivost prava na zaborav
na tu činjenicu. Ako je središnji kriterij odmjeravanja javnosti utemeljen
na ideji o središnjoj javnoj sferi u prostoru koji takve sfere zapravo nema,
postoji mogućnost da će od brisanja biti izuzete samo one poveznice koje
17 Sami po sebi, osobni podaci nisu istovjetni vrijednosnim sudovima. Za potrebe
slobode izražavanja čini se ispravnijim smatrati ih bliskima činjenicama. Naime, njihovo
korištenje mora udovoljavati zahtjevima koji, između ostaloga, trebaju osiguravati njihovu
točnost te njihovo zakonito i razmjerno korištenje (Wong i Savirimuthu, 2008, str. 243).
Istodobno, osobni podaci nisu činjenice razvedene od konkretnih osoba, jer oni se uvijek
»odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi« (Uredba o zaštiti osobnih
podataka, čl. 4(1)(1)). Zato i dolazi do snažnog naglaska na autonomiju osobe na koju se ti
podaci odnose, a samim time i na njihove subjektivne sudove. Stoga bi i kod osobnog po-
datka uklopljenog u vrijednosni sud bilo neispravno tvrditi da on predstavlja vrijednosni sud
pojedinca koji izriče svoj stav. Naime, i u takvoj situaciji treba adekvatno zaštititi sud osobe
kojoj osobni podaci pripadaju i bez koje u konačnici i ne bi bili osobni.
18 U tom je pogledu ovaj argument blizak kritici koju je Nancy Fraser uputila Haber-
masovu monolitnom razumijevanju javne sfere, ali pri tome ne implicira da je internet neka
vrsta globalne javne sfere (v. šire Papacharissi, 2008, str. 230-245).

305
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
se mogu uklopiti u nj (Miloš, 2016, str. 457). Prema tome, ako je riječ o
sadržajima koji više ne bi bili aktualni za neku političku zajednicu uopće ili
o onima koji to nikada ne bi ni bili, oni će biti podložniji pravu na zaborav.
U osnovi je ovdje riječ o pitanju temporalnosti izražavanja.19 Naime, pra-
vom na zaborav nastoji se pravno konstruirati »zaborav« u kontekstu teh-
nologije koja mu se opire. Cilj je ograničiti dostupnost sadržajima koji
su, posebno zbog proteka vremena, zastarjeli ili nerazmjerni svrsi (Google
Spain, para 93). Da bi se pravom na zaborav utvrdilo je li tome zaista tako
u svakom pojedinom slučaju, ono se ne može osloniti na kronološki tok
vremena. Drugim riječima, »zastarijevanje« osobnog podatka, a s njime i
informacije, ne može ovisiti o fiksnom vremenu (Korenhof et al., 2014,
str. 2). Ono se oblikuje prema zahtjevima svake konkretne, društveno
uvjetovane situacije. Prema tome, važno je postoje li osnove za utvrđiva-
nje da neka zajednica može smatrati informaciju i dalje relevantnom u vri-
jeme kada se traži njezino brisanje. Ne mora se nužno raditi o kriterijima
neke nacionalne javne sfere, već može biti riječ i o užoj javnosti. Zbog toga
bi bilo neispravno svoditi primjenu prava na zaborav na pitanje je li osoba
javna ili privatna u smislu nacionalne politike, kulture ili ekonomije. Kri-
terij štete, kao i razmatranje konteksta u kojem se osobni podatak nalazi,
neizostavni su elementi analize.
Određivanje govora od »javnog interesa« nije kontroverzno samo stoga
što postoje neslaganja o tome što bi trebalo biti legitimnim i zakonitim
predmetom široke javne rasprave, već i zato što je riječ o pitanju koje je
prožeto problemom moći i njezine raspodjele. Naime, postavlja se pitanje
mjere u kojoj bi sama javnost trebala krojiti sadržaj i granice javne rasprave
te trebaju li se i koliko u taj pothvat upletati tijela javne vlasti. Strahovanje
od potencijalno negativnog utjecaja države u nekim je slučajevima poseb-
no izraženo. Zaštitu slobode govora u Sjedinjenim Američkim Državama
tako karakterizira strah od utjecaja sudstva na javnu raspravu. On je do-
datno poduprijet samom kulturom sudaca koji smatraju da nisu pozvani
odlučivati o tome što je dopustivo u javnoj raspravi, ali i, prema nekim
autorima, moćnom kulturalnom aurom Prvog amandmana koji stoji kao
istaknuto tekstualno jamstvo slobode izražavanja, dok je, s druge strane,
privatnost u prvom redu plod sudskog djelovanja (Hughes & Richards,
2015, str. 172).
Pravo na zaborav oživjelo je te aspekte rasprave o slobodi izražavanja u
kontekstu interneta. Postupak izbora između različitih temporalnosti go-
19 Općenito o konceptu temporalnosti v. French, 2001.

306
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
vora tako je postao kontroverzan i zbog njegovog načina pokretanja i pro-
vođenja. Prije svega, neki su kritičari prozvali pravo na zaborav začetkom
prava pojedinca da na internetu provodi cenzuru. Osoba kojoj smeta neki
sadržaj obraća se pružatelju usluge pretraživanja interneta koji potiskuje
nezgodan kontekst u kojem se nečije ime i prezime pojavljuje (Rosen,
2011, str. 352). Taj je proces potiskivanja sporan ne samo zbog toga što
je moguć već zbog toga što ga ne provodi ni sud niti drugo tijelo javne
vlasti, već sam pružatelj pretraživanja usluge interneta. Takav bi se pristup
mogao označiti nedovoljno otvorenim, posebno zbog toga što pojedinac
postupak može pokrenuti i u njemu sudjelovati, a da stranka o čijoj se
mrežnoj stranici radi ne sazna za njega.
Bojazni vezane za institucionalne i postupovne aspekte prava na zabo-
rav istodobno su korisne i pretjerane. Korisne su zato što pokazuju po-
tencijalne probleme ako bi se pravo na zaborav počelo primjenjivati na
osobne podatke izvan konteksta pretraživača interneta. Posebno stoje pri-
govori usmjereni na postupak brisanja poveznica. Njihova je snaga, kao
što se u nastavku navodi, ipak relativizirana sve dok se pravo na zaborav
ograničava samo na pretraživanje interneta, i to samo u pogledu imena i
prezimena pojedinca. Osim toga, prigovori su dijelom pretjerani. Naime,
pretpostavljaju da su rezultati pretraživanja interneta, lišeni prava na za-
borav, neutralni i potpuni. Pri tome zanemaruju da su rezultati pretraživa-
nja po definiciji filtrirani, i to u postupku koji je netransparentan (Leaver,
Willson, & Balnaves, 2012). Zato se rezultati mogu smatrati neutralnima
samo ako neutralnost znači primjenu jednom izrađenog koda bez nepo-
srednog upletanja ljudskog faktora.
Težnja prema osiguravanju dostupnosti sadržaja pretraživanjem interneta
bez navodne arbitrarnosti pojedinaca isto tako zanemaruje u kojem se
kontekstu pravo na zaborav stvarno primjenjuje. Napadajući pravo na za-
borav in abstracto, oštrica kritike oduzima na značenju činjenicu da je pri-
mjenjivost ograničena na pretraživanje utemeljeno na imenu i prezimenu
osobe. Nadalje, ona je, barem u španjolskoj praksi, ograničena isključivo
na opće pretraživače interneta. Iz opsega prava na zaborav izuzimaju se
tzv. specijalizirani pretraživači, čiji pružatelj može biti i Google. Te tražili-
ce rezultate sastavljaju samo iz sadržaja stranice za potrebe koje su uspo-
stavljene. Vrhovni sud Španjolske utvrdio je da bi se primjenom prava na
zaborav na njih ugrozila arhivska funkcija stranice te nerazmjerno otežalo
pretraživanje informacija (odluka VS 2772/2013, t. 7.4, v. i odluku AN
364/2013). Prema tome, u praksi se pravo na zaborav za sada potvrdilo
kao sredstvo otežavanja prejednostavnog nalaženja nekih informacija o
konkretnoj osobi. Iste je informacije, treba ponoviti, moguće naći putem

307
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
drugih pretraga interneta koje će, umjesto na ime i prezime, biti usmjere-
ne na, primjerice, trgovinu drogom ili korupciju.
U svojoj trenutačnoj primjeni na pretraživače interneta pravo na zaborav
ima smisla zbog temporalnog djelovanja pretraživača interneta. Oni po-
jedine dijelove dostupnih mrežnih stranica izlažu, na zahtjev korisnika,
na stranici s rezultatima. Tada ti različiti segmenti sadržaja dostupnih na
internetu dobivaju nov kontekst. Sami po sebi, dakle, internetski pretraži-
vači ne pridaju važnost nekoj koncepciji društvenog vremena te su u tom
smislu atemporalni. Oni vade informacije iz mnoštva različitih konteksta
i sastavljaju ih u jedno, temporalno sterilno okruženje. U slučajevima u
kojima se pravo na zaborav primjenjuje, zajednička točka tih dekontekstu-
aliziranih digitalnih sadržaja postaje nečije ime i prezime. Ako se osobi u
takvoj situaciji ne bi priznala mogućnost utjecanja upravo na te rezultate
pretraživanja, to bi značilo da ona u određenoj mjeri postaje predmetom,
pukim sredstvom zadovoljenja nečije znatiželje. Takav bi se pristup mo-
gao smatrati povredom dostojanstva osobe o čijem je imenu i prezimenu
riječ (Barak, 2015, str. 117).
Suprotno tomu, tvrditi da pravo na zaborav općenito predstavlja znatnu
prijetnju slobodi izražavanja čini se pretjeranim. U konačnici, njime se i
ne dovodi u pitanje ustavnost i zakonitost izvornog čina izražavanja. Što-
više, u primjeni prava na zaborav, nadležno tijelo ne svodi analizu na re-
trospektivno preispitivanje okolnosti u trenutku objave sadržaja na mrež-
noj stranici (Pazos Castro, 2016, str. 14). Ipak ne treba izgubiti iz vida da
izvorni izričaj i njegova dostupnost na pretraživaču nisu potpuno pravno
nepovezani. Primjerice, ustavnost, zakonitost i pravodobnost sadržaja na
mrežnoj stranici, barem prema španjolskim kriterijima, otežava brisanje
predmetne poveznice u pretrazi temeljenoj na imenu i prezimenu osobe
(v. odluku AN 110/2014). Međutim, kao što je već istaknuto, čak će i u
slučaju brisanja sporni sadržaj biti moguće pronaći po drugim kriterijima
budući da se pravo na zaborav još uvijek ne primjenjuje na same mrežne
stranice.
S druge pak strane, problematično bi bilo kada bi pravo na zaborav posta-
lo istaknutijim sredstvom rješavanja sukoba između slobode izražavanja
i njima suprotstavljenih prava, prvenstveno prava na privatan i obiteljski
život. To, naravno, pod uvjetom da se ovdje raspravljeni kriteriji jednostav-
no prenesu iz konteksta pretraživača interneta i takvi primijene na mrež-
ne stranice. U toj bi situaciji sve istaknute kritke povezane s konceptom
javnosti i njezine temporalnosti dobile na značenju. Međutim, iz same
trenutačno važeće Uredbe za zaštitu osobnih prava nije moguće predvi-
djeti taj razvoj, posebno s obzirom na izniman naglasak na razmjernosti i

308
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
potrebi zaštite slobode izražavanja. Niti dosadašnje iskustvo s primjenom
prava na zaborav u Španjolskoj ne daje naznačiti da bi ono moglo na taj
način postati problematično.
4. Zaključak
Svrha je ovog rada bila doprinijeti raspravi o odnosu prava na zaborav i
slobode izražavanja na internetu. Tekst koji je prethodio ovom zaključku
svoj je doprinos u pogledu tog pitanja usmjerio na praksu nadležnog špa-
njolskog upravnog suda te mjerodavnu odluku Vrhovnog suda Španjolske.
Na taj se način, umjesto uopćene ocjene mogućih problema s primjenom
prava na zaborav, htjelo istražiti kakva su mjerila sudovi konkretne drža-
ve osmislili kako bi pomirili suprotstavljena prava. U fokusu je rasprave,
nadalje, bilo jesu li ta mjerila problematična za slobodu izražavanja na
internetu.
Moguće je zaključiti da pravo na zaborav u Španjolskoj trenutačno ne
predstavlja opasnost za slobodu izražavanja na internetu. Istraživanje je
pokazalo da pravo na zaborav, kako se u Španjolskoj trenutačno primje-
njuje, posebno ovisi o mjerilima štete te javnosti i javnog interesa. U praksi
se pak pokazuje da upravo mjerilo javnosti i javnog interesa ima pretežito
značenje te da o njemu ovisi hoće li se i koliko druga mjerila, a posebno
šteta, uzimati u obzir. Potencijalni je problem s javnošću u tome što se
njezin sadržaj određuje oslanjanjem na ustavnopravnu teoriju razvijenu
u kontekstu prava na pristup točnim informacijama, što oblikuje i utjecaj
prava na zaborav. Osim tog materijalnopravnog problema, institucionalni
i postupovni problem prava na zaborav počiva u netransparentnom po-
stupku udaljenom od tijela javne vlasti.
Potencijalne probleme s primjenom prava na zaborav u Španjolskoj ogra-
ničava njezino strogo zadržavanje u okvirima pretraživača interneta, i to
samo u pogledu onih pretraga koje se odnose na ime i prezime osobe.
Vezivanje prava na zaborav uz potonji osobni podatak nalazi svoje snažno
opravdanje u time što se automatiziranim i neselektivnim indeksiranjem
sadržaja koji uključuju osobne podatke omogućuje lako profiliranje osobe.
Ona može postati pukim predmetom pretrage te je stoga utemeljeno dati
posebno značenje upravo njezinom položaju te joj omogućiti utjecaj na
profil koji pretraga interneta stvara.
Ako bi pravo na zaborav bilo primijenjeno izvan tog konteksta, ne bi bilo
poželjno zadržati njegova trenutna obilježja. Ono bi se moralo uklopiti u

309
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
klasičnu analizu razmjernosti koja se redovito primjenjuje i u srazu svih
temeljnih prava, a čini se da za budućnost upravo takav scenarij predviđa i
Uredba o zaštiti osobnih podataka, koja je stupila na snagu 2016. godine.
Ograničenje je ovog istraživanja prije svega u tome što je usredotočeno na
jednu državu. Drugo je ograničenje u izdvajanju isključivo sudske prakse.
Iako je ona poslužila utvrđivanju mjerila primjene prava na zaborav koja se
razvijaju na najvišoj instanciji zaduženoj za njegovu primjenu, tek predsto-
ji istražiti kako se ona odražavaju u djelovanju nadležne agencije za zašti-
tu osobnih podataka. Bilo bi zanimljivo ovdje istaknuta mjerila dovesti u
vezu i s primjenom prava na zaborav u djelovanju samih pružatelja usluge
pretraživanja interneta. Međutim, kako su njihove odluke gotovo potpuno
nedostupne javnosti, takvo istraživanje trenutačno nije provedivo.
Literatura
Balkin, J. M. (2004). Digital Speech and Democratic Culture: A Theory of Free-
dom of Expression for the Information Society, New York University Law Re-
view, 79(1), 1-55.
Barak, A. (2015). Human Dignity: The Constitutional Value and the Constitutional
Right, Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Bustos Gisbert, R. (1994). El concepto del libertad de informacion a partir de
su distincion de la libertad de expresion, Revista de Estudios Políticos (Nueva
Epoca), 54(85), 261-289.
Dahlgren, P. (2005). The Internet, Public Sphere, and Political Communication:
Dispersion and Deliberation, Political Communication, 22(2), 147-162.
French, R. R. (2001). Time in the Law, University of Colorado Law Review, 72(3),
663-748.
Hughes, K. & Richards, N. M. (2015). The Atlantic Divide on Privacy and Free
Speech. U A. T. Kenyon (ur.) Comparative Defamation and Privacy Law (str.
164-198). Cambridge, UK: Cambridge University Press
Korenhof, P., Ausloos, J., Szekely, I., Ambrose, M., Sartor, G. & Leenes, R.
(2014). Timing the Right to be Forgotten: A study into “time” as a factor in deciding
about retention or erasure of data. Preuzeto sa Social Science Research Network:
http://ssrn.com/abstract=2436436 http://dx.doi.org/10.2139/ssrn.2436436.
Lat, D., & Shemtob, Z. (2011). Public Figurehood in the Digital Age, Journal on
Telecommunication and High Technology Law, 9(2), 403-419.
Leaver, T., Willson, M., & Balnaves, M. (2012). Transparency and the Ubiquity
of Information Filtration?, Ctrl-Z: New Media Philosophy, 1(2):1-14. Preuzeto
s mrežne stranice časopisa http://bit.ly/1CLvcI6.
Miloš, M. (2016). Private and Public Dimensions of Personal Data in Online
Speech: Lessons from the Right to be Forgotten. U A. Balthasar, B. Golob,
H. Hansen, R. Müller-Török, A. Nemeslaki, J. Pichler & A. Prosser (ur.) CEE

310
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
eDem and eGov Days 2016: Multi-Level (e)Governance: Is ICT a means to en-
hance transparency and democracy? (str. 451-462). Beč, Austrija: Oesterreichis-
che Computer Gesellschaft
Papacharissi, Z. (2008). The virtual sphere 2.0. A. Chadwick & P. N. Howard
(ur.) Routledge Handbook of Internet Politics (str. 230-245). Abingdon, UK:
Routledge.
Pazos Castro, R. (2016). El derecho al olvido frente a los editores de hemerotecas
digitales: A proposito de la STS (Pleno de la Sala 1a) de 15 de octubre de
2015, Revista para el análisis del derecho, 1(4), 1-49.
Rosen, J. (2011). Free Speech, Privacy, and the Web That Never Forgets, Journal
on Telecommunication & High Technology Law, 9(2), 345-356.
Rosen, J. (2012). The Right to be Forgotten. Stanford Law Review Online. Preuzeto
s mrežne stranice časopisa: http://stanford.io/2iZ0sjO.
Silva de Lapuerta, M. (2014). El “derecho al olvido” como aportación Española y
el papel dela Abogacía del Estado, Actualidad Juridica Uría Menéndez, 7-12.
Preuzeto s mrežne stranice časopisa http://bit.ly/2ibXc4W.
Solove, D. (2004). The Digital Person: Technology and Privacy in the Digital Age,
New York, SAD: New York University Press.
Wong, R. & Savirimuthu, J. (2008). All or nothing: this is the question? The ap-
plication of Article 3(2) Data Protection Directive 95/46/EC to the internet,
John Marshall Journal of Computer & Information Law, 25(2), 241-266.
Propisi
Ley de 13 de julio, reguladora de la Jurisdicción Contencioso-administrativa, Bo-
letin Oficial del Estado, nr. 167 (14. 7. 1998.).
Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o
zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju
takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ, OJ L 119,
4.5.2016, str. 1–88.
Sudske odluke
Odluka Suda Europske unije (veliko vijeće) Google Inc. vs. Agencia de Protec-
ción de Datos (AEPD), Mario Costeja Gonzales, EU:C:2014:317, predmet
C-131/12, 13.5.2014. (Google Spain)
Couderc and Hachette Filipacchi Associés vs. Francuske, zahtjev br. 40454/07,
12. 6. 2014.
Mosley vs. Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev br. 48009/08, 10. 5. 2011.
Rio Ferdinand vs. MGN Limited, [2011] EWHC 2454 (QB), 29. 9. 2011.
Odluka Građanskog odjela Vrhovnog suda Španjolske, 2772/2013, TS:2015:4132,
15. 10. 2015.

311
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
Odluke Upravnog odjela Vrhovnog suda Španjolske (navedene prema broju pred-
meta, ECLI oznaci i datumu)
3275/2011, ES:TS:2016:3706., 21. 6. 2016.
1300/2015, ES:TS:2016:2842., 20. 6. 2016.
1482/2015, ES:TS:2016:1055, 2. 3. 2016.
Odluke Upravnog odjela Visokog suda Španjolske (Audiencia Nacional) (nave-
dene prema broju zahtjeva (n° de Recurso), ECLI oznaci i datumu)
45/2013, ES:AN:2015:623., 29. 2. 2016.
662/2009, ES:AN:2015:643., 12. 2. 2015.
105/2010, ES:AN:2015:567., 5. 2. 2015.
359/2010, ES:AN:2015:344., 3. 2. 2015.
565/2010, ES:AN:2015:649., 29. 2. 2015.
567/2010, ES:AN:2015:412., 22. 3. 2015.
727/2010, ES:AN:2015:411., 22. 3. 2015.
317/2011, ES:AN:2015:663., 2. 2. 2015.
370/2011, ES:AN:2015:647., 5. 2. 2015.
434/2011, ES:AN:2015:636., 5. 2. 2015.
456/2011, ES:AN:2015:410., 28. 3. 2015.
498/2011, ES:AN:2015:661., 9. 6. 2015.
567/2011, ES:AN:2013:2552., 24. 5. 2013.
590/2011, ES:AN:2015:484., 10. 2. 2015.
654/2011, ES:AN:2015:641., 5. 2. 2015.
690/2011, ES:AN:2015:342., 3. 2. 2015.
158/2012, ES:AN:2015:2486., 5. 6. 2015.
171/2012, ES:AN:2015:338., 30. 3. 2015.
180/2012, ES:AN:2015:2981., 2. 6. 2015.
183/2012, ES:AN:2014:5208., 29. 12. 2014.
208/2012, ES:AN:2015:2353., 5. 6. 2015.
209/2012, ES:AN:2015:483., 20. 2. 2015.
227/2012, ES:AN:2015:651., 5. 2. 2015.
358/2012, ES:AN:2015:2149., 9. 6. 2015.
360/2012, ES:AN:2015:343., 28. 3. 2015.
411/2012, ES:AN:2015:341., 30. 3. 2015.
489/2012, ES:AN:2015:661., 27. 2. 2015.
493/2012, ES:AN:2015:568., 24. 2. 2015.
498/2012, ES:AN:2015:2487., 11. 6. 2015.
500/2012, ES:AN:2015:1072., 20. 2. 2015.
518/2012, ES:AN:2015:2980., 26. 6. 2015.
23/2013, ES:AN:2015:325., 28. 3. 2015.
24/2013, ES:AN:2015:626., 20. 2. 2015.
205/2013, ES:AN:2015:622., 29. 2. 2015.
276/2013, ES:AN:2015:616., 24. 2. 2015.
277/2013, ES:AN:2015:618., 2. 2. 2015.
278/2013, ES:AN:2015:2338., 1. 6. 2015.

312
Miloš, M. (2017). Mjerila primjene prava na zaborav i problem temporalnosti ...
HKJU-CCPA, 17(2), 291–312
CROATIAN AND COMPARATIVE PUBLIC ADMINISTRATION
303/2013, ES:AN:2015:324., 28. 3. 2015.
335/2013, ES:AN:2015:523., 5. 2. 2015.
336/2013, ES:AN:2015:323., 28. 3. 2015.
337/2013, ES:AN:2015:782., 2. 2. 2015.
338/2013, ES:AN:2015:1609., 14. 4. 2015.
364/2013, ES:AN:2015:1228., 20. 3. 2015.
427/2013, ES:AN:2015:621., 29. 2. 2015.
18/2014, ES:AN:2015:2261., 20. 6. 2015.
110/2014, ES:AN:2015:4456., 6.10. 2015.
126/2014, ES:AN:2015:3501., 2. 10. 2015.
17/2014, ES:AN:2015:1838., 26. 4. 2012.
STANDARDS FOR APPLYING THE RIGHT TO BE FORGOTTEN
AND THE TEMPORALITY OF FREEDOM OF EXPRESSION IN
SPANISH CASE LAW
Summary
This paper strives to form a part of the broader debate on the potential threats
which the right to be forgotten may pose to freedom of expression on the internet.
To that end, it examines the relevant case law of the Spanish courts, which have
had the opportunity to develop a substantial practice in applying the right to be
forgotten to search engines. The paper begins by highlighting the main guiding
standards of the right to be forgotten, the notion of harm, and the interconnect-
ed ideas of the “public” and its interest. This is followed by a discussion on the
relationship between these standards and freedom of expression. In this respect,
it is posited that the central standard is the “public” and its interest. In Spanish
law, the right to receive accurate information has had a dominant impact in
providing substance to this standard. Because this is only one aspect of the more
general freedom of expression, this right is more likely to favour the processing of
data that occurs in a context similar to journalism. By applying it in ‘right to be
forgotten’ cases, a particular temporality of freedom of expression is introduced.
Consequently, the processing of personal data that can be justified by providing
information in the interest of the collective existence of a political community is
more likely to be immune to the right to be forgotten. Nevertheless, it is argued
that the right to be forgotten does not pose a threat to freedom of expression. This
is particularly so given that its impact is largely neutralised by its restricted field
of application, making it effective only in relation to specific internet searches.
Keywords: right to be forgotten, freedom of expression, internet, proportionality,
public interest, temporality