Content uploaded by Ivana Dobrotić
Author content
All content in this area was uploaded by Ivana Dobrotić on Oct 24, 2018
Content may be subject to copyright.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
309
Izvorni znanst veni članak
Primljeno: kolovoz, 2017.
Prihvaćeno: rujan, 2017.
UDK 364.016:364.65-058.34 -053.2
DOI 10. 3935/ljsr.v24 i2.187
Marina Ajduković1
Ivana Dobrotić2
Jelena
Matančević3
Sveučilište u Zagrebu
Pravni fakultet
Studijski centar socijalnog
rada
Ključne riječi:
djelotvornost socijalne
politike u smanjivanju
siromaštva djece, integrirani
vs. fragmentirani pristup
siromaštvu djece,
ugroženost prava siromašne
djece, rana ulaganja u djecu.
MOGUĆNOSTI
UNAPREĐENJA SOCIJALNE
POLITIKE U SMANJIVANJU
SIROMAŠTVA DJECE:
PERSPEKTIVA KLJUČNIH
DIONIKA
»Hrvatska nije toliko siromašna zemlja da mi trebamo imati
toliko siromašne djece… S pametnom politikom možemo
napraviti promjene.«
SAŽETAK
Polazeći od analize koja je pokazala raskorak između
smjernica Europske unije, nacionalnih strategija i programa
socijalne politike te konkretnih postignuća u suzbijanju siro-
maštva i socijalne isključenosti djece u Hrvatskoj, cilj ovog
rada bio je produbiti razumijevanje okolnosti koje pridonose
ili otežavaju djelotvornost socijalne politike u borbi protiv
siromaštva djece te mogućnosti unapređenja društvenog
djelovanja u ovom području. U istraživanju je sudjelovalo 13
ključnih dionika namjerno izabranih s obzirom na očekivanu
1 Prof. dr. sc. Marina Ajduković, p sihologinja, e-mail: mar ina.ajdukovic@
pravo.hr
2 Doc. dr. sc. Ivana Dobrotić, socijalna radnica, e-mail: ivana.dobrotic@
pravo.hr
3 Doc. dr. sc. Jele na Matančević, socijalna radn ica, e-mail: jelena .matan-
cevic@pravo.hr
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
310
članci
kompetentnost za temu i iskustvo: 7 dužnosnika ili visoko pozicioniranih stručnjaka
na razini državnih tijela ili razini tijela lokalne uprave i samouprave, 3 čelne osobe
uglednih udruga i 3 nezavisna eksperta. Podaci su prikupljeni metodom polustruktu-
riranog intervjua.
Analiza je pokazala da postoji visoko slaganje ključnih dionika oko nedostat-
ka suštinskog (političkog i društvenog) interesa za siromaštvo djece i neuspješnosti
socijalne politike u smanjivanju siromaštva djece te je naglašena potreba promjene
socioekonomskog okruženja, strateškog okvira, postojećih javnopolitičkih praksi,
kao i potreba za društveno odgovornim djelovanjem te preuzimanjem odgovornosti
svih društvenih dionika u prevenciji i smanjivanju siromaštva djece. Nalazi su rasprav-
ljeni u sedam ključnih točaka. Prva se odnosi na nužnost sagledavanja siromaštva iz
perspektive prava djeteta i promicanja dobrobiti djece. Nakon kritičkog osvrta na
pokazatelje neuspješnosti socijalnih politika u suzbijanu siromaštva djece, posebice
izostanka multidimenzionalnog i sveobuhvatnog pristupa rješavanju problema siro-
maštva djece, zastupamo integrirani nasuprot fragmentiranom pristupu siromaštvu
djece. Posebna pozornost je posvećena ključnoj ulozi države i nužnosti odmicanja od
diskursa zlouporaba socijalnih prava prema preusmjeravanju fokusa na važnost ranih
ulaganja i preventivnih programa. S tim je povezano i zagovaranje preventivne uloge
odgojno- obrazovnih institucij a koje bi trebale čim prije prihvati svoj dio odg ovornosti,
kao i jačanje uloge org anizacija civilnog druš tva u prevenciji i olakšavanju sirom aštva
djece. Kao posljednje naglašena je nužnost sustavnih evaluacija postojećih socijalnih
politika i djelovanje na svim razinama utemeljeno na podacima i znanstvenim spo-
znajama. Zak ljučno je naglašena i prilika ak tualne Vlade RH da preokrene ne povoljne
trendove i razvije integrirani pristup siromaštvu djece.
UVOD
Danas u Europskoj uniji (EU) u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti
živi 25,5 milijuna djece. Štoviše, unazad dvadesetak godina stope siromaštva djece
rasle su u većini razvijenih zemalja (Davies, 2013.), a u većini EU zemalja stope rizika
od siromaštva i socijalne isključenosti djece (27,1% u EU28) prelaze stope rizika od
siromaštva i socijalne isključenosti opće populacije (23,8% u EU28) (Eurostat, 2017.).
Siromaštvo djece ima nepovoljne učinke na različite aspekte djetetove dobrobiti.
Tako rastući broj istraživanja ukazuje na kratkoročne i dugoročne posljedice odra-
stanja u siromaštvu poput lošijih obrazovnih ishoda, teže zapošljivosti u odrasloj
dobi, slabijeg zdravlja, mentalnih poteškoća, poteškoća u ponašanju te kriminalnog
ponašanja i socijalne isključenosti (za pregled vidjeti npr. Gábos i Kopasz, 2015.;
Gunnarsdottir i sur., 2015.; Slack, Berger i Noyes, 2017.). Uz individualnu razinu, ne-
gativni su učinci prisutni i na razini društva, ponajprije u vidu gubitka ekonomskog
i ljudskog kapitala (de Boyser, 2012.). To ima važne javnopolitičke implikacije, a uko-
liko izostane adekvatna intervencija države u cilju izjednačavanja šansi djece koja
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
311
odrastaju u siromaštvu, ponajprije u vidu pristupa obrazovanju, siromaštvo djece
postaje začarani krug koji je teško prekinuti (Council of Europe, 2014.). Primjerice,
podaci Eurostata (2017.) ukazuju na visok udio odraslih (54,9% u dobi od 25 do 59
godina u EU28) koji danas žive u kućanstvima koja teško spajaju kraj s krajem, a koji
su u takvim kućanstvima živjeli i u djetinjstvu. Tek je njih trećina uspjela napraviti
tranziciju prema kućanstvima koja u odrasloj dobi lako spajaju kraj s krajem.
Hrvatska se ubraja među zemlje članice EU-a s nadprosječnim stopama rizika od
siromaštva i socijalne isključenosti djece (28,1% u 2015. godini), a koje su bliske općoj
stopi rizika od siromaštva i socijalne isključenosti (29,1%). Slično je i s pokazateljima
koji govore o samim stopama rizika od siromaštva4 – stopa rizika od siromaštva
djece u Hrvatskoj iznosi 20,9% (EU28 21,2%), a opće populacije 20,0% (EU28 17,3%).
Najveće stope rizika od siromaštva imaju djeca koja odrastaju u jednoroditeljskim
obiteljima (33,1%) te obiteljima s troje i više uzdržavane djece (34,1%). Više od 13%
djece u Hrvatskoj živi u uvjetima teške materijalne deprivacije (Eurostat, 2017.). Važno
je istaknuti i kako je nancijska i ekonomska kriza koja poprima svjetske razmjere
2008. godine nepovoljnije utjecala na materijalno blagostanje predškolske djece
nego na ukupno stanovništvo (Šućur i sur., 2015.). Unatoč izrazito visokom riziku
od izloženosti djece siromaštvu i socijalnoj isključenosti, Hrvatska tom pitanju nije
posvećivala dovoljnu pozornost, a postojeći su programi i mjere bili dominantno
pasivnog karaktera (Stubbs i Zrinščak, 2014.). Tako analize strukture izdvajanja za
programe za djecu i obitelj u Hrvatskoj, uz općenito niže razine izdvajanja za ovu
funkciju u usporedbi s prosjekom EU28, ukazuju na dominaciju izdvajanja za novčane
transfere (oko dvije trećine) u odnosu na izdvajanja za programe usluga, uključujući
rani i predškolski odgoj i obrazovanje (Babić, 2013.).
Ovaj rad daje uvid u prikladnost socijalne politike u smanjivanju i olakšavanju
siromaštva djece u Hrvatskoj iz perspektive predstavnika ključnih dionika te pro-
blematizira mogućnosti njezina unapređenja. Naime, kao što su pokazivale već
spomenute analize (Babić, 2013.; Stubbs i Zrinščak, 2014.), iako su noviji nacionalni
strateški dokumenti prateći trendove na europskoj razini siromaštvo djece identi-
cirali kao jedan od ključnih socijalnih rizika u Hrvatskoj, i nadalje izostaje adekva-
tan pristup tom problemu. Kako bi se kontekstualizirala mišljenja ključnih dionika
koja su prikupljena kvalitativnim istraživačkim pristupom, u uvodnom dijelu prvo
se ukratko iznose europski i hrvatski okvir socijalne politike usmjerene suzbijanju
siromaštva djece.
4 Valja razlikovati pokazatelj rizika od siromaštva koji mjeri isključivo monetarno siromaštvo i pokazatelj rizika
od siromaštva i socijalne isključenosti koji pokušava zahvatiti multidimenzionalnu prirodu siromaštva i glavni
je pokazatelj putem kojeg se mjeri napredak prema strateškom cilju EU2020 (vidi sljedeće poglavlje). Radi se o
kompozitnom pokazatelju koji zahvaća pokazatelje: stopa rizika od siromaštva, teška materijalna deprivacija i
udio osoba koje odrastaju u kućanstvima niskog radnog intenziteta (Eurostat, 2017.).
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
312
članci
SIROMAŠTVO DJECE − RAZVOJ EUROPSKOG OKVIRA
SOCIJALNE POLITIKE
Pitanje siromaštva i dobrobiti djece dobiva na sve većoj važnosti od strane
donositelja odluka na europskoj razini. Iako nadležnost da djeluju na području
suzbijanja siromaštva djece leži na zemljama članicama, EU ima komplementarnu
nadležnost (Daly, 2012.) te sukladno tome može podržavati, koordinirati i dopunja-
vati djelovanje država članica. EU se pitanjem siromaštva djece intenzivnije bavi
unazad zadnjih desetak godina kada uz opće mjere usmjerene suzbijanju siromaštva
i socijalne isključenosti počinje sve više naglašavati važnost specičnih intervencija
usmjerenih isključivo prema djeci (The Social Protection Committee, 2012.). Naime,
iako EU zauzima aktivniju ulogu na području siromaštva i socijalne isključenosti s
donošenjem Lisabonske agende 2000. godine, kada se uvodi i otvorena metoda
koordinacije (OMK)5 (eng. open method of coordination) na području siromaštva i
socijalne isključenosti (Atkinson i sur., 2002.), činjenica jest da se siromaštvo djece
kao zasebno područje djelovanja počinje eksplicitnije naslovljavati sredinom 2000-
ih godina.
Općenito gledano, EU zagovara dva vida djelovanja i suradnje na području
siromaštva djece – promicanje dobrobiti djece (eng. child meanstreaming) i OMK.
Promicanje dobrobiti djece podrazumijeva kako briga za dobrobit djece mora po-
stati sastavnim dijelom svih područja javnih politika te cjelokupnog procesa njihova
stvaranja (Marlier i sur., 2007.). Radi se o novom pristupu stvaranja javnih politika
koji podrazumijeva kako se i prilikom formuliranja te donošenja, tako i prilikom
implementacije te evaluacije socijalnih politika, treba sagledavati njihov učinak i
na dobrobit djece, a koji se prvi put počinje eksplicitno zagovarati 2005. godine za
vrijeme luksemburškog predsjedanja EU-om (Atkinson i sur., 2005.).
Problem siromaštva djece dobiva vidljivije mjesto unutar socijalnog OMK-a
i sustavnije se počinje pratiti nakon što je Europsko vijeće 2006. godine u svojim
zaključcima istaknulo kako bi same zemlje članice trebale poduzeti dodatne napore
usmjerene k suzbijanju siromaštva djece (TARKI, 2010.). Slijedom toga, zemlje članice
počinju ubrzano naslovljavati pitanje siromaštva djece unutar svojih akcijskih pla-
5 OMK predstav lja oblik vladavine koji se temelj i na dobrovoljnoj suradnji zemalja č lanica i počiva na mekim m eha-
nizmima poput z ajedničkih ciljeva i p okazatelja te zaje dničkom učenju, odnosno razmj eni dobrih praksi, d ok svoju
učinkovitost temelji na peer pritisku. OMK se pr vi put uvodi 1997. godine Ugovorom iz Amsterdama na područje
zapošljavanja te se 2000. širi na područje siromaš tva i socijalne isključenos ti, 2001. na p odručje mirovina, a 2004.
godine na područje zdravstva i dugotrajne skrbi. MOK na području siromaštva i socijalne isključenosti, mirovina
i zdravstva i dugotrajne skrbi 2005. godine integrira se u jedinstveni socijalni MOK. S Europom 2020 područje
socijalne uključenosti postaje sastavnim dijelom šireg procesa praćenja, tzv. Europskog semestra koji zahvaća i
ekonomsku politiku te politiku zapošljavanja (Schoukens, Becker i Smets, 2015.).
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
313
nova te izvješća o socijalnoj zaštiti i socijalnom uključivanju koja se donose u okviru
socijalnog OMK-a (Public Policy and Management Institute, 2011.), da bi se 2008.
godine siromaštvo djece identiciralo kao ključni prioritet u 24 zemlje članice, pri
čemu mnoge iznose i kvantitativne ciljeve na području suzbijanja siromaštva djece
(TARKI, 2010.). OMK je dao poticaj i okvir za aktivnije djelovanje brojnih aktera, pri
čemu se specičan fokus stavlja i na jačanje postojećih analitičkih alata, odnosno
postojećih socijalnih indikatora, kojima bi se mjerila i dobrobit djece (razvijanje
liste indikatora koji bi bili usmjereni i na djecu) (The Social Protection Committee,
2012.). Također, promjene u procesima stvaranja politika Europska komisija zagovara
donošenjem »Bijele knjige o vladavini« (Komisija europskih zajednica, 2005.). Cilj je
ovog dokumenta otvaranje procesa stvaranja politika različitim dionicima, a kako
bi on bio više uključiv i odgovoran i u konačnici rezultirao učinkovitijim mjerama. U
tome važnu ulogu imaju organizacije civilnog društva, ponajprije u davanju glasa
problemima građana i u ponudi usluga.
Novi poticaj dodatnim aktivnostima na području siromaštva djece daje Euro-
pa 2020, aktualni strateški dokument EU-a koji se donosi 2010. godine za naredno
desetogodišnje razdoblje i uvrštava suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti
među pet prioritetnih ciljeva. Sukladno tom cilju, broj bi se siromašnih i socijalno
isključenih osoba u EU-u trebao smanjiti za 20 milijuna do 2020. godine. Uz područje
se dječje dobrobiti blisko veže i cilj na području obrazovanja sukladno kojem se broj
mladih koji rano napuštaju školovanje treba smanjiti ispod 10%, a broj mladih koji
će završiti tercijarno obrazovanje povećati na 40%, a posredno i cilj na području
zapošljavanja kojim se traži dosezanje 75% stope zaposlenosti u zemljama člani-
cama (European Commission, 2010.). Aktivnosti usmjerene suzbijanju siromaštva i
socijalne isključenosti koordiniraju se unutar novoosnovane predvodničke inicijative
»Europska platforma za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti«, pri čemu je
glavna svrha djelovanja Platforme uključiti probleme i izazove vezane uz siromaštvo
i socijalnu isključenosti u sve segmente i područja donošenja odluka na europskoj
i nacionalnim razinama (eng. mainstreaming).
Među najvažnijim aktivnostima koje su proizašle iz rada Platforme, a bitne
su s aspekta suzbijanja siromaštva i socijalne isključenosti djece, svakako se ističe
donošenje Paketa socijalnog ulaganja (Europska komisija, 2013.a), a paralelno s njim
i prve preporuke Europske komisije na području siromaštva djece »Ulaganje u dje-
cu − suzbijanje kruga deprivacije« (European Commission, 2013.b).6 U prvi se plan
eksplicitno ističe koncept socijalnog ulaganja koji ponajprije počiva na socijalnoj
6 Prije toga je 2011. g odine donesena i prep oruka Vijeća o polit ikama za suzbijanje rano g napuštanja školovanja ( The
Council of the Europe an Union, 2011.), koja ističe važnost ob razovnog sustava na podru čju suzbijanja siromaštva
djece te predlaže zemljama članicama izradu te implementaciju sveobuhvatnih strategija koje će prevenirati rano
napuštanje školovanja.
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
314
članci
politici ulaganja u ljudski kapital i aktivaciju na tržištu rada, koja na taj način promiče
socijalnu uključenost i prevenira siromaštvo (Morel, Palier i Palme, 2012.). Slijedom
toga, na implementacijskoj razini na značaju sve više dobivaju »aktivne« politike
(Nolan, 2013.; Hemerijck, 2015.) što može dovesti u pitanje sveukupnu djelotvornost
politika na području suzbijanja siromaštva. Naime, paradigma socijalnog ulaganja
usko se veže uz tzv. načelo svetog Mateja (eng. Matthew eect)7 ističući kako najve-
će koristi od politika socijalnog ulaganja imaju pripadnici srednje klase (Cantillon,
2011.). Kako veza između politika socijalnog ulaganja i siromaštva te nejednakosti
nije jednostavna i lako razumljiva (Hemerijck, 2015.), u znanstvenoj se i stručnoj lite-
raturi zagovara komplementarnost oba pristupa − djelotvornog ulaganja u ljudski
kapital s jedne strane (npr. kroz obrazovanje, stručno osposobljavanje i rani odgoj
i obrazovanje) te djelotvorne zaštite ljudskog kapitala i zadržavanje redistributivne
funkcije socijalne države s druge strane (npr. kroz adekvatne naknade i zdravstvenu
zaštitu) (Cantillon i Vandenbroucke, 2014.).
Konkretnije, preporuke Europske komisije (Europska komisija, 2013.a) te Vijeća
Europe (Council of Europe, 2014.) u prvi plan stavljaju upravo »preventivni« karakter
politika. Tako se u funkciju smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti primarno
stavljaju mjere koje podupiru roditelje u pristupu tržištu rada, ponajprije pristup
uslugama poput kvalitetnog predškolskog odgoja i obrazovanja, zdravstvenih i
socijalnih usluga te stanovanja (European Commission, 2013.b). Slijedom toga, Eu-
ropska komisija (2013.b) i Vijeće Europe (Council of Europe, 2014.) zagovaraju inter-
vencije u cilju smanjenja siromaštva djece na sljedećim razinama: (1) omogućavanje
obiteljima pristup resursima i sudjelovanje roditelja na tržištu rada te osiguranje
primjerenih životnih uvjeta; (2) smanjivanje nejednakosti u ranoj životnoj dobi, kroz
ulaganje u rani i predškolski odgoj i obrazovanje, unapređenje uloge obrazovanja
u izjednačavanju šansi, poboljšanje zdravstvenih sustava u podmirenju potreba
djece u nepovoljnim životnim uvjetima, omogućavanje sigurnog i primjerenog
životnog okruženja djeci te jačanje obiteljskih potpora i kvalitete alternativne skrbi;
(3) promocija prava djece na sudjelovanje u rekreacijskim, sportskim i kulturnim
aktivnostima, kao i u donošenju odluka koje ih se tiču.
Opisane su aktivnosti te razmjena mišljenja i ideja između EU institucija, država
članica i organizacija civilnog društva rezultirale u konsenzusu oko četiri temeljna
principa djelovanja na području siromaštva djece koje u svom radu sažima Davies
(2013.), a koji se u konačnici i sumiraju u preporuci Europske komisije o dječjem
siromaštvu usvojenoj 2013. godine te ih tu detaljnije iznosimo. Tako Davies (2013.)
ističe kako temeljni principi djelovanja zahvaćaju: (1) koncept socijalnog ulaganja
sukladno kojem se na mjere suzbijanja siromaštva i socijalne isključenosti treba
7 »Doista, onomu tko ima dat će mu se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima«, Mk 4, 21-25.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
315
gledati kao na socijalno ulaganje budući da (dugotrajno) odrastanje u siromaštvu
ima brojne negativne učinke te može proizvesti samo dodatni trošak za društvo;
(2) važnost višedimenzionalnog pristupa dječjem siromaštvu koji uvažava različite
nepogodnosti življenja siromaštvu (npr. nizak prihod, odsustvo osnovnih potrepšti-
na, slabi stambeni uvjeti, život u opasnom susjedstvu, nemogućnost sudjelovanja u
aktivnostima slobodnog vremena) te traži koordinirane napore različitih pružatelja
usluga; (3) pristup temeljen na dječjim pravima koji stavlja naglasak na dijete kao
nositelja prava te na potrebe djece neovisno o situaciji u kojoj se nalaze njegovi
roditelji i obvezuje zemlje da uključe djecu u donošenje odluka;8 (4) dosezanje ba-
lansa između univerzalnih i ciljanih mjera pri čemu univerzalne sežu do onih obitelji
koje bi imale problem s pristupom uslugama ili pak bi se osjećale stigmatizirano
određenim pravima, dok su ciljane usmjerene onima u dodatnom riziku (npr. djeca
iz jednoroditeljskih obitelji, djeca s teškoćama u razvoju, migranti).
Smatra se kako su dosadašnje aktivnosti EU-a doprinijele: 1) razumijevanju
čimbenika siromaštva djece te identiciranju zajedničkih izazova i informiranju
vlada o tome, kao i lakšoj međusobnoj usporedbi zemalja članica na tom području;
2) širenju svijesti o politikama i programima koji najbolje funkcioniraju (npr. holi-
stički pristup, adekvatna uravnoteženost univerzalnih i ciljanih prava, jači fokus
na prevenciju i ranu dob); 3) razvijanju te jačanju pokazatelja te drugih analitičkih
alata (npr. jačanje dječje dimenzije postojećih pokazatelja o socijalnoj isključenosti
tako da daju uvid i u položaj djece, kao i daljnji rad na razvoju novih pokazatelja,
posebice nemonetarnih); 4) umrežavanju različitih aktera na EU razini i u zemljama
članicama. No, siromaštvo djece još uvijek nije postalo dovoljno visoki prioritet
unutar političkih programa (Daly, 2012.; The Social Protection Committee 2012.).
Novije kritike upućene Europskoj komisiji od strane Eurochilda dodatno potvrđuju
činjenicu kako djeca ostaju u pravilu »nevidljiva« unutar Europskog semestra te se
na njih referira samo u povezanosti s politikama zapošljavanja i pristupa roditelja
tržištu rada (npr. kroz potrebu njihova pristupa kvalitetnim i priuštivim uslugama
ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja), dok izostaje perspektiva usmjerenosti
na dijete (eng. child-centered perspective). Štoviše, ističe se kako je preporuka na
području suzbijanja siromaštva djece imala vrlo malen utjecaj na agendu socijalne
politike (Eurochild, 2016.). To je dodatno izraženo u zemljama poput Hrvatske koje
teško slijede i onu najužu agendu EU-a usmjerenu aktivaciji roditelja na tržištu rada
i u kojima općenito izostaje već i sam normativan diskurs koji bi naglasak stavio na
8 Daly (2012.) ističe kako se usmjeravanje na prava dj ece te uvjete življenja djece na euro pskoj razini može iščitati iz
nekoliko inicijativa. Primjerice, djeca se prepoznaju kao nositelji prava u »Charter of Fundamental Human Rights«,
dok komunikacija Euro pske komisije iz 2011. godine tra ži od zemalja članica promoc iju, zaštitu i ispunjavanje prava
djece te ističe nužnost da se kod kreiranja socijalnih politika vodi računa o najboljem interesu djece (European
Commission, 2011.).
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
316
članci
višedimenzionalan i preventivan pristup siromaštvu te istaknuo dijete kao nositelja
prava. U tom je svijetlu zanimljiva i zadnja inicijativa na europskoj razini − donošenje
Europskog stupa socijalnih prava i njegove mogućnosti jačanja socijalne dimenzije
Europskog semestra, pa time i politika usmjerenih suzbijanju siromaštva i socijalne
isključenosti djece. Ovdje je zanimljivo istaknuti dvije stvari. S jedne se strane jedan
od 20 temeljnih principa istaknutih unutar Europskog stupa socijalnih prava odnosi
upravo na djecu te ističe kako djeca imaju pravo na priuštive i kvalitetne programe
ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te pravo da ih se zaštiti od siromaštva.
Poseban naglasak je stavljen na pravo djece koja odrastaju u otežanim okolnosti-
ma na uvođenje specičnih mjera kako bi im se omogućile jednake mogućnosti
(European Commission, 2017.a). Takav pristup podrazumijeva ozbiljniju i opsežniju
intervenciju na području svih politika koje se dotiču zaštite interesa i dobrobiti djece,
a posebice na području politika suzbijanja siromaštva i socijalne isključenosti. No, s
druge se strane, u posljednjoj komunikaciji Europske komisije eksplicitno navodilo
kako je »Stup primarno koncipiran za zemlje članice Eurozone, ali primjenjiv i na sve
druge zemlje članice koje žele sudjelovati u njemu« (European Commission, 2017.b:
5). Takav bi pristup mogao dugoročno samo produbiti već ionako velike socijalne
razlike među zemljama članicama EU-a te se u konačnici ipak odustaje od njega
i izgledno je da će Europski stup socijalnih prava ipak postati primjenjiv u svim
zemljama članicama.
SIROMAŠTVO DJECE − HRVATSKI OKVIR SOCIJALNE
POLITIKE
S pristupanjem EU-u i obvezom sudjelovanja unutar OMK-a te kasnije i Eu-
ropskog semestra te prateći trendove i zbivanja u EU-u, u posljednjih se nekoliko
godina i u Hrvatskoj u okviru strateških dokumenata posvetila određena pozornost
upravo siromaštvu djece (npr. u okviru Nacionalne strategije za prava djece RH 2014.-
2020. i Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u RH 2014.-2020.).
Gledano na razini procesa stvaranja socijalne politike, radi se o važnom napretku u
odnosu na razdoblje prije 15 godina. Naime, u Programu borbe protiv siromaštva i
isključenosti u Hrvatskoj iz 2001. godine (Ministarstvo rada i socijalne skrbi, 2001.),
prvom strateškom dokumentu na ovom području, pitanje se siromaštva djece ek-
splicitno ne naslovljava. Na nacionalnoj je razini suzbijanje siromaštva djece prvi
put postavljeno kao jedan od prioriteta upravo unutar Zajedničkog memoranduma
o socijalnom uključivanju iz 2007. godine, koji je Hrvatska morala izraditi u okviru
predpristupnih aktivnosti. Među ključnim se mjerama usmjerenima suzbijanju
siromaštva ističu, između ostaloga, povećanje obuhvaćenosti djece uslugama
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
317
ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te analiza uzroka i prevencija ranog
napuštanja školovanja (Vlada RH, 2007.) čime se barem na strateškoj razini pridala
određena važnost i mjerama preventivnog karaktera. No, zanimljivo je istaknuti
kako noviji strateški dokumenti unutar Europskog semestra nemaju jednaku širinu
te se pitanjem suzbijanja siromaštva općenito, a potom i siromaštva djece, bave vrlo
usko – dominantno unutar samog sustava socijalne skrbi (vidi npr. Vlada RH, 2017.).
Ovakvu redukcionističku perspektivu slijede i strateški dokumenti koji de-
niraju smjernice djelovanja unutar različitih područja socijalne politike. Primjerice,
strateški dokumenti na području zdravstva ne problematiziraju problem pristupa
zdravstvenim uslugama te ne donose specične mjere usmjerene djeci koja odra-
staju u siromaštvu i socijalnoj isključenosti (Plan razvoja javnog zdravstva, 2011.;
Ministarstvo zdravlja RH, 2012.). Također, dok strateški dokumenti unutar obrazov-
nog sustava jasno ističu nepovoljan učinak odrastanja u lošijim socioekonomskim
prilikama na kasnije obrazovne ishode i životne šanse djece, u deniranju konkretnih
mjera u tom smjeru ne problematiziraju nedovoljno razvijen i nedostupan te ne-
priuštiv sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (Strategija obrazovanja,
znanosti i tehnologije, 2014.) koji je ključan za izjednačavanje životnih šansi djece,
a izvan kojeg ostaju ponajprije djeca nižeg socioekonomskog statusa (vidi npr.
Dobrotić, 2013.).
U Strategiji borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hr-
vatskoj 2014.-2020. djeca i mladi ističu se kao jedna od četiri skupine u najvećem
riziku od siromaštva, a rano obrazovanje i dostupnost socijalnih usluga ranjivim
skupinama navode se kao ključni u suzbijanju siromaštva i socijalne isključenosti
te smanjivanju nejednakosti (Vlada RH, 2014.a). Nažalost, izostaje jasnija razrada
prioriteta prema širenju mreže te dostupnosti i priuštivosti predškolskih i drugih
usluga. Tek Nacionalna strategija za prava djece RH 2014.-2020. (Vlada RH, 2014.b)
polazi od pristupa dobrobiti djece kao multidimenzionalnog konstrukta te navodi
različite aspekte dobrobiti djece, kao i specične ranjive skupine, uključujući i djecu
iz siromašnih obitelji. Strategija u preporukama i ciljevima slijedi ranije spomenute
europske smjernice prevencije i smanjenja siromaštva djece, uključujući razvoj ra-
nog i predškolskog odgoja i obrazovanja, potpore uključivanja roditelja na tržište
rada, sudjelovanja djece u planiranju i odlučivanju, prava djece na sudjelovanje u
sportskim, kulturnim i drugim aktivnostima i slično. Ali, izostaje implementacija. Tako
analize strateških i zakonodavnih mjera pokazuju kako se u Hrvatskoj suzbijanju si-
romaštva i socijalne isključenosti djece nije posvećivala dovoljna pozornost (Stubbs i
Zrinščak, 2014.). Stubbs i Zrinščak (2015.) posebice upozoravaju na negativne učinke
kriznih reformi na postojeća prava budući da dolazi do smanjenja određenih soci-
jalnih naknada uslijed ciljeva skalne konsolidacije, što je posebice oslabilo zaštitu
siromašnih i socijalno isključenih skupina. Također, ističu kako razvoj djelotvornih
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
318
članci
socijalnih politika otežava izrazito visoka institucionalna fragmentiranost te slaba
koordinacija između različitih institucija i razina vlasti. Slijedom toga, imamo izrazite
i produbljujuće regionalne razlike u pristupu uslugama te socijalnim naknadama,
gdje su u posebice lošem položaju djeca koja žive u gradovima i općinama slabije
razine razvijenosti (npr. Šućur i sur., 2016.; Dobrotić, Matković i Menger, 2017.).
CILJ ISTRAŽIVANJA I METODOLOGIJA
Polazeći od uočenog raskoraka između EU smjernica, nacionalnih strategija
i programa socijalne politike te konkretnih postignuća u suzbijanju siromaštva i
socijalne isključenosti djece u Hrvatskoj, cilj je ovog rada produbiti razumijevanje
prikladnosti socijalne politike u borbi protiv siromaštva djece te mogućnosti unap-
ređenja društvenog djelovanja u ovom području.9 Polazeći od tog cilja, istraživačka
pitanja su:
1. Što ključni dionici misle o postojećoj socijalnoj politici i njezinoj neposrednoj
primjeni u pristupu djeci koja odrastaju u siromaštvu ili riziku od siromaštva?
2. Što ključni dionici percipiraju kao ključne prepreke za primjenu mjera soci-
jalne politike usmjerenih suzbijanju siromaštva djece?
3. Koje su, po mišljenju ključnih dionika, mogućnosti unapređenja socijalne
politike i njezine neposredne primjene u suzbijanju siromaštva djece (u
pogledu programa nanciranja, zakonskog okvira na području socijalne
politike, institucionalnog okvira, suradnje dionika, preuzimanja vodstva…)?
Istraživački nacrt temelji se na kvalitativnoj metodi prikupljanja i analize podata-
ka. Podaci su prikupljeni metodom polustrukturiranog intervjua. Intervjui su provođeni
prema predlošku koji je obuhvaćao 4 široko postavljana pitanja koja se odnose na
tri tematske cjeline naznačene u istraživačkim pitanjima. Provedeno je 13 intervjua.
Radi se o namjernom uzorku, a izbor sudionika temeljio se na sljedećim krite-
rijima: (1) ekspertnost za temu (stvarna ili očekivana) temeljem formalne uloge ili/i
neposrednog rada u ovom području; (2) različite razine uključenosti u temu – od
neposrednog sudjelovanja u donošenju propisa, strategija i akcijskih planova, od-
lučivanja o programima za pomoć djeci koja žive u siromaštvu ili riziku siromaštva
u jedinicama lokalne uprave i samouprave, provođenja nezavisnih analiza stanja do
vođenja uglednih udruga u ovom području. Niti jedan od odabranih ključnih dionika
nije otklonio sudjelovanje u istraživanju, a samo je u jednom slučaju u intervjuu
sudjelovala osoba koja je formalni zamjenik osobe koju smo i odbrali za razgovor
9 Rad je nastao kao dio projekta »Indikatori dobrobiti i siromaštva djece u Hrvatskoj u doba krize: Kako prekinuti
začarani k ruga siromaštva djece?«. Projekt je p rovodio istraživački tim Studi jskog centra socijalnog rada Pravn og
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uz nancijsku potporu Zaklade ADRIS.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
319
zbog funkcije koju obnaša. U istraživanju je sudjelovalo 5 muškarca i 8 žena. Od
toga su: (1) 7 dužnosnika ili visoko pozicioniranih stručnjaka na razini državnih tijela
ili razini tijela lokalne uprave i samouprave (D); (2) 3 čelne osobe uglednih udruga
(U); (4) 3 nezavisna eksperta (E).
Istraživanje se provodilo u vrlo zanimljivom društvenom trenutku. Svi razgovori
su provedeni u razdoblju od 26. 10. 2015. do 1. 2. 2016. To je bilo razdoblje nepo-
sredno prije parlamentarnih izbora te uspostave novog saziva Sabora i stvaranja
13. po redu Vlade Republike Hrvatske. Stoga su se spontano s jedne strane sažimali
rezultati prethodne, sredinski-lijevo usmjerene Vlade10 i izražavalo očekivanje prema
novoj Vladi i sazivu Sabora.
Dobiveni podaci obrađeni su postupkom analize okvira (eng. framework
analysis). Analiza okvira razvila se u kontekstu istraživanja javnih, primijenjenih po-
litika s ciljem dobivanja specičnih informacija koje će omogućiti određene uvide
i preporuke u kraćem vremenskom razdoblju (Ritchie i Spencer, 1994.). Primarni
cilj je deskripcija i interpretacija onog što se u vezi određenih socijalnih pitanja
događa u specičnom okruženju. Osigurava sustavnu razinu analize koja je jasno
denirana i čiji nalazi su pristupačni drugima, npr. kreatorima socijalne politike.
Navedena analiza primjenjuje se u kvalitativnim istraživanjima kada postoje una-
prijed denirana istraživačka pitanja na koja treba dati odgovor (a priori pitanja) u
kratkom vremenskom roku te kada postoji uzorak koji je namjerno odabran pod
vidom istraživačkih pitanja (Lacey i Lu, 2009.).
Izjave sudionika analizirane su tako da su jedinice analize kodirane na temelju
sličnosti sadržaja i tako su denirani pojmovi, koji su zatim apstrahirani u katego-
rije. Dobiveni nalazi, odnosno pojedini pojmovi u prikazu rezultata ilustrirani su
izjavama sudionika, koje su zbog povjerljivosti označeni šiframa (D − dužnosnici,
U – čelnici udruga; E – eksperti). Zbog bolje preglednosti, pojmovi i kategorije koji
se odnose na iste teme organizirani su u tablične prikaze. S obzirom na opsežnost
građe i složenost provedene analize podataka tablični prikazi i cjeloviti prikaz
analize okvira po pojedinim istraživačkim pitanjima navedeni su u tri priloga koja
se nalaze u elektroničkom izdanju ovog rada. Na taj način nastojali smo pokazati
vjerodostojnost provedene analize i zaključaka. U rezultatima su prikazani samo
isječci rezultata koji ilustriraju kategorije i odgovarajuće pojmove.
Ovaj rad prikazuje istraživački proces koji bi trebao biti tipičan za kvalitativna
istraživanja. Naime, kvalitativna istraživanja vrlo su složena i u njima se isprepliće
»glas istraživača« i »glas sudionika istraživanja« (Chase, 2005.). Slijedom toga su
10 Dvanaesta Vlada Republike Hrvatske je pod vodstvom SDP-a okupila koalicijske partnere HNS i IDS. Kasnije im
se priključio i HSU. Mandat ove Vlade započeoje 23. prosinca2011., a okončan je22. siječnja2016.Predsjednik
Vladebio jeZoran Milanović.
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
320
članci
temeljne pretpostavke dobro postavljenog i provedenog kvalitativnog istraživanja
da se: (1) jasno opišu poticaji za istraživanje, izbor metoda, uzorka i istraživačkih
pitanja (»glas istraživača« u uvodnom dijelu i opisu metodologije); (2) da se što
vjernije prikažu nalazi istraživanja (»glas sudionika« u prikazu rezultata) te (3) da
postoji jasan prijelaz od prikaza nalaza k njihovoj interpretaciji (»glas istraživača« u
diskusiji i zaključcima). Pri tome je vrlo značajno da istraživač odredi svoju teorijsku
poziciju ili/i osobna iskustva s temom istraživanja, kako bi korisnici istraživanja znali
kroz koji »lter« istraživač analizira i interpretira dobivene nalaze. Kao što navode
Miles i Huberman (1994.), kvalitativna istraživanja osjetljiva su na pristranosti vezane
uz teorijsku, praktičnu ili metodološku orijentaciju istraživača; sklonost istraživača
određenom tumačenju rezultata u odnosu na cilj istraživanja; pristranosti tijekom
prikupljanja podataka, interpretacije tijekom analize i pisanja izvještaja. Polazeći od
toga, komentirat ćemo ovaj rad pod vidom pet kriterija vrednovanja kvalitativnih
istraživanja koje su razvili Miles i Huberman (1994.: 278-280).
Uz kriterij koji se odnosi na potrebu jasnoće o mogućim izvorima pristranosti,
u uvodnom smo dijelu prikazali svoju teorijsku poziciju temeljem odabira i kritičkog
prikaza europskog i nacionalnog okvira socijalne politike. Konkretno, to je koncept
prava djeteta, integrirani pristup smanjivanju siromaštva djece i djelovanje temeljem
činjenica i znanstvenih spoznaja. Ovaj rad nema pretenzije neutralnog prikaza soci-
jalnih politika usmjerenih smanjivanju siromaštva djece u Hrvatskoj, već je interes
na kritičkom propitivanju aktualne situacije, zagovaranju nužnih promjena radi
suzbijanja siromaštva djece i rizika od siromaštva te preuzimanja odgovornosti ključ-
nih dionika za te promjene. Što se tiče kriterija evaluacije kvalitativnih istraživanja i
zahtjeva za korisnosti, primjenjivost i akcijsku usmjerenost istraživanja (dakle, koja
je pragmatična vrijednost istraživanja?) u ovom su radu u rezultatima opisane ideje
samih sudionika kako unaprijediti programe socijalne politike i njihovu primjenu,
uz njihovo dodatno povezivanje s istraživanjima na ovom području koja govore o
smjeru nužnih promjena na području socijalne politike.
Sljedeći kriterij odnosi se na unutarnju vjerodostojnost, tj. imaju li nalazi istra-
živanja smisla i jesu li uvjerljivi sudionicima te ostalim članovima profesionalne
zajednice. Samo objavljivanje rada omogućava tu provjeru jer svim korisnicima/
čitateljima omogućuje da zaključe ima li istraživanje njima prihvatljivu razinu vjero-
dostojnosti na temelju opisa metodologije, analize rezultata i njihove interpretacije.
Kriterij vanjske valjanosti odnosi se na sukladnost stečenih spoznaja s već postojećim
znanjima te mogućnosti njihove generalizacije na druge kontekste, a u ovom radu
naglašen je u raspravi gdje se nalazi istraživanja povezuju s postojećim spoznajama.
Kriterij pouzdanosti i provjerljivosti podataka zadovoljen je tako što je u elek-
troničkom dodatku ovog rada priložena cjelovita analiza okvira po pojedinim em-
pirijski utvrđenim temama. Ona omogućava uvid jesu li kategorije unutar pojedine
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
321
teme formulirane na temelju teorijskog zasićenja, odnosno ponavljanja istih/sličnih
sadržaja u iskazima različitih sudionika. Identicirane kategorije i pojmovi koji ih
sačinjavaju potkrijepljeni su većim brojem iskaza različitih sudionika što pokazuje
njihovu dobru vjerodostojnost.
Pojedini sudionici pokazali su visoku razinu individualne unutarnje dosljedno-
sti. Tako su njihova promišljanja mogućih unapređenja socijalne politike usmjerene
smanjivanju siromaštva djece neposredno povezana s njihovim prethodno iskazanim
mišljenjima o slabosti i poteškoćama tih politika. To se lako može pratiti temeljem
njihovih identikacijskih oznaka. Na isti se način može pratiti tko od individualnih
sudionika je »glas« koje od skupina ključnih dionika (donositelji odluka, eksperti,
čelnici udruga) i čiji je glas više ili manje zastupljen u pojedinim temama u analizi.
Bez obzira na pozornost koju smo posvetili metodološkim aspektima, rad
ima i neka manja ograničenja. Naime, način formiranja namjernog uzorka koji je
heterogen upravo zbog toga da se dobiju različite perspektive ključnih dionika
od kojih su neki donositelji politika, neki su ključni za primjenu politika na razini
jedinica lokalne uprave i samouprave, a neki zagovaratelji prava djece, doveo je do
toga da je kod nekoliko broja pojmova upitno teorijsko zasićenje. To je u tekstu na
odgovarajući način navedeno. S druge strane, kod većine pojmova postoji visoko
teorijsko zasićenje, usprkos heterogenosti uzorka što dodatno ojačava vjerodo-
stojnost zaključaka. Također, povećanje uzorka, osim kod čelnika udruga, gotovo
da i nije bilo moguće s obzirom da potrebnu kompetentnost i formalnu poziciju
odgovornosti za pitanje siromaštva djece ima relativno mali broj stručnjaka i duž-
nosnika u Hrvatskoj koji i inače blisko surađuju te bi proširenje uzorka na taj način
umjetno pridonijelo teorijskom zasićenju.
REZULTATI
Mišljenje ključnih dionika o postojećim socijalnim
politikama usmjerenima suzbijanju i olakšavanju
siromaštva ili rizika od siromaštva djece
Prvo se istraživačko pitanje odnosilo na mišljenje ključnih dionika o priklad-
nosti socijalne politike usmjerene suzbijanju i olakšavanju siromaštva ili rizika
od siromaštva djece.11 Analiza je ukazala na »nedostatak suštinskog (političkog i
društvenog) interesa za siromaštvo djece«, a što ima učinke u vidu »neuspješnost
socijalnih politika« (Tablica 1.). Pri tome je ponajprije naglašen izostanak sustavne
11 Pogledati Prilog 1. u elektroničkom izdanju rada.
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
322
članci
i sveobuhvatne politike, ali i izrazite regionalne razlike u dostupnosti i pristupu
uslugama koje predstavljaju dodatni izvor nejednakosti siromašne djece.
Tablica 1. Mišljenje ključnih dionika o postojećim socijalnim politikama usmjerenima
suzbijanju i olakšavanju siromaštva ili rizika od siromaštva djece
Tem a: Mišljenje ključnih dionika o postojećim socijalnim politikama usmjerenima
suzbijanju i olakšavanju siromaštva ili rizika od siromaštva djece
Kategorije Pojmovi
Nedostatak suštinskog
(političkog i društvenog)
interesa za siromaštvo djece
Neprepoznavanje dječjeg siromaštva kao socijalnog
rizika
Umanjivanje problema siromašne djece
Neuspješnost socijalnih
politika
Izostanak sustavne i sveobuhvatne politike prema
siromašnoj djeci
Izostanak implementacije postojeće socijalne politike
Nedovoljna ulaganja u politike usmjerene suzbijanju
siromaštva djece
Nedovoljna razvijenost sustava prava/ usluga
usmjerenih djeci u riziku od siromaštva
Regionalne razlike u pristupu pravima i uslugama
Nefunkcioniranje postojećeg sustava
Pogoršavanje postojećeg sustava prava
Nedostatak suštinskog (političkog i društvenog) interesa za
siromaštvo djece
Kategoriju »nedostatak suštinskog (političkog i društvenog) interesa za siro-
maštvo djece« opisuju sljedeći pojmovi: (1) »neprepoznavanje dječjeg siromaštva kao
socijalnog rizika« i (2) »umanjivanje problema siromašne djece«. »Neprepoznavanje
dječjeg siromaštva kao socijalnog rizika« ovdje ilustriraju sljedeći iskazi: »Nije se o
tome ništa razgovaralo, osim ono malo o gladnoj djeci koja nemaju što za jesti, ali to
zapravo nije privuklo nikakvu pažnju niti je ikakvu mjeru iznjedrilo.« (E1); »…nisam
sigurna da organizacije civilnog društva prepoznaju problem dječjeg siromaštva
i da se o dječjem siromaštvu do unazad par mjeseci u Republici Hrvatskoj uopće
govorilo.« (D4); »Ako vi imate ograničenja u Zakonu gdje se obitelji s velikim brojem
djece stavljaju u situaciju da se iznose zajamčene minimalne naknade limitira na
određeni iznos, onda se vidi u koju razinu ih nositelji politika stavljaju. To su mali,
ali pravi pokazatelji odnosa prema siromaštvu.« (U1); »Članak 65. Zakona o obrazo-
vanju navodi učenici s teškoćama uvjetovani odgojnim, socijalnim, ekonomskim,
kulturalnim i jezičnim čimbenicima imaju pravo na primjerene oblike pomoći pri
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
323
školovanju… Školski sustav je prilagođen samo djeci koja imaju poteškoća što se
tiče zdravlja, recimo to su naši prilagođeni, individualizirani, a ovo (siromaštvo) je
nekako tabu tema, recimo…« (D6).
Nije iznenađujuće da se u ovakvom društvenom i političkom kontekstu javlja i
»umanjivanje problema siromaštva djece«: »Porast dječjeg siromašt va jest evidentan, ali
on zapravo možda nije toliko dramatičan. Dakle, ako se dobro sjećam onih podataka,
Hrvatska je imala ispodprosječan rizik siromaštva, ako gledamo liniju siromaštva, sad
je on nešto malo iznad, ali nije to neka dramatična promjena koja bi fokusirala pažnju
javnosti, onda i pažnju politike.« (E1); »Hrvatska ima jako, jako puno socijalnih otvorenih,
neriješenih pitanja, tako da ne bih isticao/la siromašt vo kao top temu, ali u ravnini s tim
i brojnim drugim pitanjima, pitanje siromaštva sigurno je nešto čime se ovo društvo
mora baviti. Na koncu, time se bavi cijela Europska unija, vrlo aktivno, ne baš uspješno,
ali aktivno. Hrvatska u tom smislu sa svojih 20% ljudi u riziku od siromaštva ima što za
raditi, ali nije to problem broj jedan.« (U3).
Neuspješnost socijalnih politika
Iz navoda sudionika može se nedvosmisleno zaključiti da gotovo svi sugovor-
nici smatraju kako je socijalna politika na području suzbijanja siromaštva ili rizika od
siromaštva djece u Hr vatskoj neuspješna. To je opisano kroz pojmove: (1) »izostanak
sustavne i sveobuhvatne politike prema siromašnoj djeci«; (2) »izostanak implementacije
postojeće socijalne politike«; (3) »nedovoljna ulaganja u politike usmjerene suzbijanju
siromaštva djece«; (4) »nedovoljna razvijenost sustava prava i usluga usmjerenih djeci
u riziku od siromaštva«; (5) »regionalne razlike u pristupu pravima i uslugama«; (6)
»nef unkcionira nje posto jećeg sus tava« te (7) »po goršavan je postoj ećeg sustava prava«.
Gotovo svi sudionici naveli su kako je evidentan »izostanak sustavne i sveo-
buhvatne politike prema siromašnoj djeci«. Također se navodi problem nedostatka
kontinuiteta političke posvećenosti ovom problemu te ishitrenih i nedovoljno
promišljenih mjera. Pokrijepit ćemo to ovdje samo s dva najilustrativnija iskaza:
»Zadnjih 25 godina kad imamo ipak eksploziju siromaštva i drugu strukturu i druge
uzroke, stagnirajuće, permanentno siromaštvo, ne vidim pomak u politici, osim nasli-
jeđenih mjera… Zapravo, ne postoji nikakva nacionalna politika razvijanja dobrobiti
djece, suzbijanja siromašt va… Ništa od preporuka nije usvojeno, nije došlo do pomaka.«
(E1); »Najzadnji novi pristup ili aktivnost koja je imala snažnog odjeka u javnosti, jer je
to resorno ministarstvo tako htjelo, je pitanje gladne djece i njihove prehrane u školskim
kuhinjama s kojima sigurno nitko od socijalnih radnika tko radi u praksi, s načinom na
koji se to pokušalo riješiti zapravo nitko nije presretan i nije zadovoljan. Na žalost, ako se
i poduzimaju neke aktivnosti, mislim da su one ishitrene, da se ne pita struku kako bi to
trebalo napraviti ili što bi bilo najbolje da se napravi i kako struka vidi da se te aktivnosti
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
324
članci
ciljaju prema onima kojima je to najpotrebitije, nego se poduzimaju nekakve ishitrene
aktivnosti koje onda imaju i takve učinke.« (U1).
Sugovornici su istaknuli i problem »izostanka implementacije postojeće socijalne
politike«: »Hrvatska ima strateške dokumente, nema nedostatak mjera, nema nedostatak
zakonodavnih propisa i smjernica, međutim uvijek je problem sama implementacija i
njena provedivost i konkretnost.« (D1); »Imamo neke dokumente, ali osim dokumenta,
apsolutno se ništa nije promijenilo… Imamo dokumente koji su deklarativni, koji
se ne provode.« (E1); »Na koncu, kad pogledate nacionalne strategije za borbu protiv
siromaštva, tu je puno dobrih riječi, ali zapravo prave, izvedive, primjenjive aktivnosti
ja baš dobro ne vidim.« (U1).
Zanimljivo je istaknuti i jednu odstupajuću perspektivu koja dolazi iz pozicije
samih donositelja odluka. Naime, za razliku od do sada iznesenih mišljenja, jedan
od dužnosnika navodi: »Ministarstvo socijalne politike i mladih je u cilju suzbijanja
siromaštva izradilo Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Repu-
blici Hrvatskoj (2014. – 2020.) koja je već nakon prve godine provedbe pokazala dobre
rezultate.« (D7).
Postoji visoko slaganje sudionika da je u Hrvatskoj već godinama prisutno
»nedovoljno ulaganje« u politike usmjerene suzbijanju siromaštva djece. Štoviše,
možemo vidjeti kako se ovdje također pojavljuje problem nerazumijevanja socijalnih
ulaganja te dominantnog diskursa da su socijalni izdaci troškovi, a ne ulaganje u
budućnost. Podsjećamo da, kao što je u uvodu navedeno, upravo koncept socijalnih
ulaganja ključan okvir djelovanja u dokumentima EU-a i preporučeni smjer razvoja
u prevenciji siromaštva. Tako sudionici navode: »Kad pogledamo stope izdavanja za
obrazovanje, socijalnu skrb, pa čak i položaj nekih skupina unutar o brazovanja i unutar
socijalne skrbi, konkretno kad gledamo djecu s teškoćama u razvoju, onda vidimo da je
to [siromaštvo djece] jako, jako podnancirano i da treba tu puno više uložiti… Da su
socijalni izdaci i troškovi zapravo investicija… Od strane donositelja političkih odluka to
uopće nije niti prepoznato, još manje implementirano u propise… Ulaganje u standarde
djece je investicija, a u praksi je to jedan trošak koji se jako nastoji držati pod kontrolom,
čak i minimizirati koliko je to moguće…« (U3); »… mi tu puno više novaca izdvajamo za
starije osobe, za klubove za starije, za njihovu prehranu, za osobe s niskim mirovinama
i tako dalje, nego za djecu.« (D5).
Ističe se i problem »nedovoljne razvijenosti sustava prava i usluga usmjerenih
djeci u riziku od siromaštva«: »Kad se govori o riziku od siromaštva… Prvo na što
svi pomisle su prava u sustavu socijalne skrbi, međutim siromaštvo se očituje i kroz
mnoga druga prava u sustavu zdravstva, u sustavu obrazovanja kroz pitanja prije-
voza učenika, prehrane učenika, besplatnih udžbenika…« (E3); »Ta djeca [djeca koja
odrastaju u siromaštvu] nemaju jednake mogućnosti kao djeca – školovanje, redovite
aktivnosti…« (U2).
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
325
Ne samo da su usluge nedovoljno razvijene, već gotovo svi sudionici ukazuju
i na problem »regionalnih razlika u ostvarivanju prava i dostupnosti usluga«. Tako se
posebice problematizira pristup decentralizaciji u Hrvatskoj koji je doveo do toga
da pristup uslugama, ali i drugim socijalnim pravima varira na području Hrvatske
te uvelike ovisi o mjestu stanovanja pojedinog djeteta, odnosno njegovoj regio-
nalnoj pripadnosti i stupanju urbanizacije sredine u kojoj živi: »Drugi veliki problem
u Hrvatskoj je ta neujednačenost zemlje u različitim regijama. Dostupnosti servisa, mo-
gućnosti, života u ruralnim područjima koja su potpuno zanemarena, zapuštena i gdje
djeca samo ako imaju tako moćne, predane roditelje se mogu razvijati, armirati u toj
svojoj dječjoj dobi…« (U1); »Veliki je raskorak po pitanju siromaštva, ali i ostvarenja svih
drugih prava djece u smislu regionalnih razlika…« (E3); »Pričamo generalno o nekakvoj
decentralizaciji koja je u nekakvoj perspektivi… ali dijete u Čabru nema apsolutno ništa
osim onog što mu je odredio zakon… a to je minimalno.« (D5); »Mi imamo stravične
regionalne razlike koje se povećavaju, nemamo smanjenje razlike između bogatih i
siromašnih županija, nego imamo povećanje tih razlika.« (E1).
Problem »nefunkcioniranja postojećeg sustava« najbolje ilustriraju izjave: »Ovdje
smo suočeni sa prije svega ograničenim resursima, ali u krajnjoj liniji ograničeni smo što
nam ne funkcionira ni sustav, u krajnjoj liniji doplatka za djecu koji kao takav je isto pod-
ložan reformi i dalje nalazi na nekom raskoraku je li to socijalna mjera ili pronatalitetna
mjera.« (D1); »Mogu Vam reći najstrašniji primjer, a to je Operativni program Fonda eu-
ropske pomoći za najsiromašnije, on je prihvaćen, Vlada ga je usvojila. To je za razdoblje
od 2014. do 2020., ukupno je 43 milijuna eura u igri. Namijenjen je za pomoć siromašnim
obiteljima i djeci, i to za hranu, za higijenu, za školske potrepštine, školsku opremu, odjeću
i još je nekoliko stavki, upravo onda gdje su ta siromašna djeca i obitelji najugroženiji.
Dvije godine su prošle, još nikakav javni poziv raspisan nije, sredstva stoje u zraku...« (U2).
Štoviše, posebice se ističe i »pogo ršavanje postojeć eg sustava p rava« usmjerenih
djeci u siromaštvu, gdje izdvajamo sljedeće izjave: »Nemamo, dakle, podatke o svim
mjerama, međutim u zadnjih recimo dvije godine, moja procjena je da je stanje gore,
tako da se gube i neka prava, odnosno neki beneti i da se pomalo urušava i nešto u
sustavu što je ranije i postojalo.« (E3); »Čak su neke politike i pogoršane. Mi smo imali
zajamčenu minimalnu naknadu koja je zapravo sve ograničila, što je pogoršalo položaj
obitelji s više djece.« (E1).
Zanimljivo je istaknuti kako i u ovom aspektu imamo jednu odstupajuću
izjavu, odnosno različito mišljenje jednog od dionika koji dolazi iz skupine donosi-
telja odluka: »Stupanjem na snagu Zakona o socijalnoj skrbi 1.1.2014. započeo je prvi
veliki korak u procesu objedinjavanja socijalnih naknada. ZMN je već u jednogodišnjoj
provedbi opravdao koncept i potvrdio očekivane rezultate u smislu bolje zaštite onih
skupina u najvećem riziku od siromaštva poput samaca i samohranih roditelja kojima
je pomoć povećana za 33%.« (D7).
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
326
članci
Prepreke za primjenu ili/i unapređenje mjera socijalne
politike u suzbijanju i olakšavanju siromaštva djece
Drugo istraživačko pitanje odnosilo se na to što ključni dionici percipiraju kao
ključne prepreke za primjenu postojećih politika u suzbijanju i olakšavanju siromaš-
tva djece.12 Kod ove smo teme identicirali dvije kategorije – »institucionalne pre-
preke« i »nedovoljan angažman civilnog društva i akademske zajednice« (Tablica 2.).
Posebice se naglašava problem nekoordiniranog i nesustavnog djelovanja različitih
dionika, kao i zatvorenost donositelja odluka za stručna mišljenja. Štoviše, u prvi
plan dolazi i nedavno uočena problematična promjena diskursa prema zlouporabi
socijalnih prava te nedovoljan angažman različitih dionika u suzbijanju siromaštva
i socijalne isključenosti djece.
Tablica 2. Prepreke za primjenu ili/i unapređenje mjera socijalne politike u suzbijanju
i olakšavanju siromaštva djece
Tema: Prepreke za primjenu ili/i unapređenje mjera socijalne politike u suzbijanju i
olakšavanju siromaštva djece
Kategorije Pojmovi
Institucionalne prepreke
Izostanak koordiniranog i sustavnog djelovanja
Niska izdvajanja za socijalne programe
Djelovanje neutemeljeno na podacima i
znanstvenim spoznajama
Zatvorenost donositelja odluka za stručna mišljenja
Nejasan koncept i nepostojanje socijalnih inovacija
Preusmjeravanje pozornosti s potreba siromašnih
građana na zlouporabe
Nestabilnost okružja djelovanja organizacija civilnog
društva u pružanju usluga
Nedovoljan angažman civilnog
društva i akademske zajednice
Nedovoljan intrinzični angažman civilnog društva
Nedovoljan interes akademske zajednice
Institucionalne prepreke
Pojmovi koji opisuju institucionalne prepreke su: (1) »izostanak koordiniranog
i sustavnog djelovanja«, (2) »niska izdvajanja za socijalne programe«, (3) »djelovanje
neutemeljeno na podacima i znanstvenim spoznajama«; (4) »zatvorenost donositelja
odluka za stručna mišljenja«; (5) »nejasan koncept i nepostojanje socijalnih inovacija«;
12 Pogledati Prilog 2. u elektroničkom obliku izdanja rada.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
327
(6) »preusmjeravanje pozornosti s potreba siromašnih građana na zlouporabe« te (7)
»nestabilnost okružja djelovanja organizacija civilnog društva u pružanju usluga«.
Sudionici naglašavaju kako veliku prepreku unapređenju mjera socijalnih
politika na području suzbijanja siromaštva djece predstavlja upravo »izostanak
koordiniranog i sustavnog djelovanja«, što nerijetko vodi paralelizmu programa, ali
i ishitrenim mjerama upitnog dosega. Tako, primjerice, ističu: »Naše službe su, tu
mislim i na škole i na centre za socijalnu skrb i sve ostalo, zapravo usko ukalupljene u
ono svoje i prate samo svoj segment obrazovanja, obrazovanje, socijalna skrb svoju
domenu. Zapravo, nedostaje razmjene informacije, nedostaje koordinacije među
njima.« (D2); »Možda jedan od problema je preklapanje programa, inicijativa, pa
onda to rezultira time da neke sredine možda imaju previše, a neke nemaju uopće
nekih programa ili mogućnosti, da su nam standardi neujednačeni, ovisno o lokalnoj
i regionalnoj razini… tu se više radi o koordinaciji, i mislim da to uloga državnog tijela
može uvijek biti. « (U3); »…socijalna politika nije sustavna i da se stvari rade ad hoc.
Pa i ove knjige koje su velika pomoć, mislim da se to radi ad hoc… Nisam sigurna da
li je to izdvajanje upravo ono što je potrebno i da li tako utječemo na smanjivanje i
dječjeg siromaštva.« (D4).
Stručnjaci ističu i već poznati problem »niskih izdvajanja za socijalne programe«,
što također koči razvoj sustava: »…imaš najniže troškove socijalne pomoći i onda još
ograničavaš jer su kao previsoke… Tu se vidi antisocijalna retorika.« (D2); »Kad gledamo
raspodjelu socijalnih troškova, upravo najmanje ide na socijalnu pomoć i na druge
naknade koje su usmjerene najsiromašnijima.« (E1).
Iznimno značajnom preprekom unapređenja sustava ističe se činjenica kako
se ne koriste »čvrsti« podaci pri planiranju i praćenju učinaka mjera, odnosno da
»djelovanje nije utemeljeno na podacima i znanstvenim spoznajama«: »…potrebno
je nekako pronaći indikatore koji bi zaista na pravi način evaluirali što se događa, što
će se dogoditi sa trendovima koji su sada primijećeni kao vrlo negativni. Međutim,
dođemo i stanemo na situaciji da nam nedostaju indikatori…« (D1); »Vidimo da je
socijalna pomoć jedna od najekasnijih mjera, a s druge strane, najmanje su je uvažili.
Kad gledamo raspodjelu socijalnih troškova, upravo najmanje ide na socijalnu pomoć
i na druge naknade koje su usmjerene najsiromašnijima.« (E1).
Štoviše, eksperti i predstavnici udruga ističu kao prepreku i općenitu »zatvo-
renost donositelja odluka za stručna mišljenja«: »Nekompetentnost i neznanje stvorilo
je otpor prema stručnjacima i nemogućnost da stručnjaci ikako utječu na politiku. To
je evidentno za vrijeme ove Vlade (op. Vlada 2012. - 2015.), a bilo je i za prošlih vlada, ali
za ove Vlade bilo je evidentno da je stvorilo otpor prema bilo kojoj inovaciji, bilo kojem
širem uključivanju stručnjaka, javnosti, udruga u rješavanju bilo kakvih problema.«
(E1); »Nismo zadovoljni svojim položajem upravo u ovom zajedničkom djelovanju s
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
328
članci
nositeljima politika, mi mislimo da nas oni dovoljno ne uključuju, da nam ne daju do-
voljno prostora i da politika ima neke svoje ciljeve koji su ponekad, tako se nama čini,
prilično daleko od prakse… I kad se na razini politike donose određene odluke vezane za
siromaštvo… Mi mislimo da bi mi itekako mogli doprinijeti nekakvim boljim učincima
i kreiranju politike.« (U1).
Ističe se i »nejasan koncept i nepostojanje socijalnih inovacija«, pa tako sudionici
ističu: »Nemam takav empirijski uvid… Da li se nešto radi inovativno, ja to stvarno
ne znam.« (E1); »Pa sve se više-manje predstavlja kao inovativni pristup, samo to su
sve uvijek edukacije... A koliko je to inovativno, ne znam. Ono što bi bilo inovativno je
svakako digitalizacija ili učenje preko interneta, međutim ne mogu reći da smo imali
nekih takvih projekata…« (D3); »Mislim da je najveća inovacija svijest o tome da je u
trenutcima gospodarske krize moguće i nužno posložit prioritete.« (E3).
Sudionici ukazuju i na problem »preusmjeravanja pozornosti s potreba siro-
mašnih građana«. Konkretno, upućuju na negativistički medijski pristup siromaš-
tvu koji su u velikoj mjeri podupirala nadležna državna tijela koja stavljaju veći
naglasak na zloupotrebe nego na potrebe siromašnih građana. Možemo lako
uočiti da su državna tijela u proteklom razdoblju pokazala iznimno nesnalaženje
u pristupu siromaštvu. Sudionici tako ističu: »Ministarstvo socijalne politike jako je
važno i jedan je od ključnih dionika jer ono ne samo da utvrđuje politiku, nego daje
i naglaske, neki ritam, usmjerava. Ono što smo imali nesreću u zadnjih 4 godine je
da je glavni naglasak bio na zloupotrebama socijalne pomoći i time se daje sasvim
kriva slika i time se energija ne usmjerava prema siromaštvu i potrebama obitelji
siromašne djece, nego se zapravo odvlači, jer su oni krivi itd. Puno je veći naglasak
bio na zloupotrebama, nego što su stvarne zloupotrebe i slala se posve kriva poruka.«
(E1); »I tu je onda ključno pitanje – kako se javnost odnosi prema siromaštvu? Jer svaki
put kad se u javnosti nešto čuje o siromaštvu, čuje se o zlouporabama ljudi u sustavu
socijalne skrbi koji s mercedesima dolaze u pučke kuhinje ili imaju neke nekretnine i
primaju pomoći. Nije isključeno da se negdje to i dogodilo, ali to nije primarno pitanje
kad razgovaramo o siromaštvu.« (U1).
Konačno, predstavnici udruga, ali i drugi sudionici upozoravaju na »problem
nestabilnog okružja djelovanja organizacija civilnog društva«, koje utječe na održi-
vost usluga koje se pružaju te u konačnici na njihovu ulogu i doprinos ublažavanju
siromaštva djece. Nestabilnost okružja prepoznaje se u vidu nanciranja, kao i
nestabilne političke podrške koja je podložna smjenama vlasti. Sudionici tako
ističu: »Veliki problem s kojim se mi suočavamo u ovom području je diskriminacija od
strane resornog Ministarstva, od strane osoba koje su zadužene za provedbu socijalnih
politika na način da se nas sustavno i namjerno isključuje iz natječaja bilo na nacional-
noj razini, bilo na razini europskih fondova.« (U2); »Ja mislim da za civilno društvo ne
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
329
slijede baš svijetli dani, to se već vidi. Mislim da će civilno društvo zbog različitih razloga
imati manje novaca i da će se dalje politizirati njegova uloga… Ako je općenito uloga
civilnog društva marginalna (i udruga i Crkve), onda ne očekujem da će oni kao dionici
nešto bitno doprinijeti.« (E1); »…opet je pitanje kako će politika pogledati na to i koliko
će politika usmjeriti resursa i koji prostor će dati organizacijama civilnog društva.« (U1).
Nedovoljan angažman civilnog društva i akademske zajednice
Pojmovi koji opisuju nedovoljan angažman civilnog društva i akademske
zajednice su: (1) »nedovoljan intrinzični angažman civilnog društva« i (2) »nedovoljan
interes akademske zajednice«. Što se tiče civilnog društva, sudionici su izrazili da
je prisutan »nedovoljan intrinzični angažman civilnog društva« što s jedne strane
opisuju iskazi o nedovoljnoj vidljivosti organizacija civilnog društva koje se bave
siromaštvom, a s druge strane o nezainteresiranosti većine civilnog sektora za
pitanje siromaštva: »Udruge jesu važne, ali one koje se bave siromaštvom, ne samo
da ih ima malo, nego same nisu prisutne u javnosti… Ni Caritas ni udruge se nisu
prolirale kao glas javnosti koji će nastupiti u njihovo ime, koji će biti njihov zagova-
ratelj na nacionalnoj razini.« (E1); »…jednostavno neke udruge pretvaraju se u one
konformističke organizacije koje se vode uobičajenim programima koje kopiraju iz
godine u godinu i doslovno žive isključivo od nanciranja Nacionalne zaklade za ra-
zvoj civilnog društva, Ureda za udruge ili Ministarstava u sklopu njihovih programa.
Nedostatak i krivnja ne leži samo na njima koji koriste ono što im se pruža, nego na
ministarstvima koji u sklopu svojih sektora nemaju jasno precizirane programe.« (D1);
»…zapravo se nijedna od organizacija koja se nama kao partner uvijek javlja nije
javljala radi problema siromaštva djece… Nitko nije došao i rekao problem je dječje
siromaštvo i mi moramo raditi na tome.« (D4).
Što se tiče akademske zajednice, sudionici su iskazali mišljenje da je općenito
karakterizira »nedovoljan interes za problem siromaštva«: »Imamo neki mali trend,
neki veći interes stručne javnosti za problem djece i za problem siromaštva. Postoje
sad neka istraživanja koja su rađena, postoje neke studije, nacionalne zaklade... Postoji
nešto malo veći fokus što se tiče tekstova i istraživanja, ali i dalje je to vrlo slabo.« (E1).
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
330
članci
Mišljenje ključnih dionika o načinima postizanja pozitivnih
promjena u suzbijanju i olakšavanju siromaštva ili rizika od
siromaštva djece
Treće istraživačko pitanje o dnosilo se na mišljenje ključnih dionika o načinima postiza-
nja pozitivnih promjena u suzbijanju i olakšavanju siromaštva ili rizika od siromaštva djece.13
Analiza je pokazala da se može identicirati 5 kategorija koje se odnose na: »promjenu
socioekonomskog okruženja«, »strateške promjene«, »promjenu javnopolitičke prakse«,
»društveno odgovorno djelovanje« te »preuzimanje odgovornosti i jačanje uloge svih
dionika« (Tablica 3.). Ove promjene mogle bi pridonijeti da se od nedjelotvorne socijalne
politike i prigodničarskih akcija dođe do integriranog pristupa siromaštvu djece.
Tablica 3. Mišljenje ključnih dionika o načinima postizanja pozitivnih promjena u
suzbijanju i olakšavanju siromaštva ili rizika od siromaštva djece
Tem a: Mišljenje ključnih dionika o načinima postizanja pozitivnih promjena u suzbijanju
i olakšavanju siromaštva ili rizika od siromaštva djece
Kategorije Pojmovi
Promjena socioekonomskog
okruženja
Omogućavanje sudjelovanja roditelja na tržištu rada
Jačanje gospodarskog sektora
Strateške promjene
Siromaštvo djece kao prioritetno socijalno pitanje
Važnost ranog i sustavnog ulaganja u siromašnu djecu
Razvijanje dobrih i operativnih strateških dokumenata
Ujednačen regionalni razvoj i pristup pravima i uslugama
Promjena javnopolitičke
prakse
Djelotvorno i transparentno raspolaganje resursima
Razvijanje novih programa i usluga za djecu i obitelji
Koordinirano i međuresorsko djelovanje na državnoj i
lokalnoj razini
Uvažavanje prava djeteta
Osnaživanje i informiranje korisnika
Praćenje i evaluacija socijalnih politika
Društveno odgovorno
djelovanje
Stvaranje pritiska i zagovaranje
Odgovorno medijsko prikazivanje siromaštva
Preuzimanje odgovornosti i
jačanje uloge svih dionika
Politička volja i hrabri političari
Aktivnija uloga države
Aktivnija uloga odgojno-obrazovnog sustava
Jačanje uloge organizacija civilnog društva
Jačanje uloge akademske zajednice i istraživanja
Veća odgovornost svih dionika
13 Pogledati Prilog 3 u elektroničkom izdanju rada.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
331
Promjena socioekonomskog okruženja
Što se tiče promjene socioekonomskog okruženja, sudionici su istaknuli važnost
stvaranja preduvjeta za (1) »omogućavanje sudjelovanja roditelja na tržištu rada« te
općenito važnost (2) »jačanja gospodarstva«. Kada se govori o »omogućavanju sudje-
lovanja roditelja na tržištu rada«, ponajprije se ističe nužnost sudjelovanja roditelja
na tržištu rada, ali i važnost stvaranja pretpostavki za njihovo nesmetano sudjelo-
vanje na tržištu rada: »Najbolja pomoć djetetu su zaposleni roditelji sa prihodima koji
osiguravaju stabilnost i dostojan život.« (E3); »Općenito je potrebno razvijati obuhvatne
mjere (intervencije i programe) u smjeru unaprjeđenja standarda života i stanovanja
siromašnih obitelji te usporednog provođenja programa podrške roditeljima u pogledu
razvoja roditeljskih kompetencija, ali i drugih životnih vještina i sposobnosti kako bi im
se povećala konkurentnost na tržištu rada te na taj način postupno mobilizirale snage
obitelji za izlazak iz siromaštva.« (D7).
Sudionici ističu kako to podrazumijeva i »jačanje gospodarskog sektora« kao
jednu od nužnih pretpostavki promjena: »Nema ekonomskog napretka djece bez
jačanja gospodarstva općenito. Teško da vi možete socijalnim davanjima pomoć djetetu,
a imate roditelje koji su nezaposleni. Najbolja pomoć djetetu su zaposleni roditelji sa
prihodima koji osiguravaju stabilnost i dostojan život.« (E3); »Kad je siromaštvo u pitanju,
tu je i gospodarski sektor i negdje, djeca ne žive izolirano, oni žive u svojim obiteljima,
obitelj živi u zajednici, svi zajedno žive u kontekstu krize i ovih uvjeta ekonomskih ka-
kvi jesu tako da, pričati samo o siromaštvu djece, a ne dotaknut se i okruženja, je vrlo
selektivno.« (E2).
Strateške promjene
Analiza je pokazala kako su sudionici imali mnoštvo sugestija u području
strateških promjena, a koje se kreću od potrebe za deniranjem (1) »siromaštva
djece kao prioritetnog so cijalnog pitanja«; (2) »ranog i sustavnog ulaganja u siromašnu
djecu«; (3) »razvijanja dobrih i operativnih strateških dokumenata« do (4) »ujednače-
nog regionalnog razvoja i pristupa pravima i uslugama«. Sudionici istraživanja tako
jasno ukazuju ponajprije na potrebu deniranja »siromaštva djece kao prioritetnog
socijalnog pitanja«. Naglašava se da čak i u ograničenim okolnostima država ima
mogućnost izbora i mogućnost da siromaštvo djece stavi više na ljestvici priori-
teta. No, podsjetimo se kako postoji i tendencija umanjivanja siromaštva djece
kao socijalnog problema i tu zapravo dolazimo do područja različitih vrijednosnih
tendencija u našem društvu kada se radi o siromaštvu djece: »Na nacionalnoj razini,
kao što treba i na gospodarskom planu, mora biti određeni konsenzus vezan za socijalna
pitanja, bez obzira koja ste vi opcija… To mora biti cilj, strategija prema kojoj bi svaka
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
332
članci
Vlada, iz kojeg god konteksta dolazila, kojeg god predznaka bila, morala imati prioritete,
a jedan od njih je denitivno smanjenje siromaštva.« (U2); »Iako je gospodarska kriza
nešto što je realnost ne samo naše zemlje nego i svijeta općenito, da država ipak ima i
mogućnost izabrati što će staviti kao prioritet. I zapravo dat da je prioritet dijete i uvjeti
života djece, i borba protiv siromaštva djece, je ipak izbor koji jedna država učini ili ne
učini ili u kojoj mjeri će to napraviti.« (E2).
Ističu se i preporuke ključnih dionika u vidu »važnosti ranog i sustavnog ula-
ganja u siromašnu djecu«, što ne iznenađuje s obzirom na slabo razvijen sustav
mjera prevencije te, kao što smo vidjeli i ranije, dominantan javnopolitički diskurs
u Hrvatskoj koji govori o izdacima za programe usmjerene djeci više u terminima
troška, a ne ulaganja: »Kad je u pitanju siromaštvo, treba djelovati odmah od rođenja,
u prvim najvažnijim godinama života kad se djeca odgajaju, kad se djeca obrazuju,
jer bez obrazovanja zapravo izlaska iz siromaštva gotovo da i nema… Mislim da je to
nešto što svaka pametna država zna da to je prioritetno pitanje jer ono ima dugoročne
posljedice. I ako danas uložiš u dijete, ako danas usmjeriš i uložiš resurse u njegov razvoj,
njegovo osnaživanje, osposobljavanje itd., to će ti se u budućnosti višestruko vratiti.«
(U1); »Prvo je generalna spoznaja da je ulaganje u djecu ulaganje u budućnost, da je to
isplativa socijalna investicija.« (E1).
Gotovo su svi sudionici ukazali na potrebu »dobrih i operativnih strateških
dokumenata« te naglasili da je bitno uspostaviti mehanizme koji će osigurati
njihovo provođenje: »Prije svega, treba promijeniti sadašnju Strategiju borbe protiv
siromaštva koja je, po meni, jedan od vrlo loših dokumenata. Ona je deklarativna, tu
nema nikakvih pokazatelja, nema startnih pozicija. Treba ga promijeniti, napraviti
ga realnim, empirijski utemeljenim i provedivim. I onda se obavezati na njegovo
provođenje.« (E1); »…uspostaviti kontrolne mehanizme koji moraju vodit računa o
tome da se strategija ostvaruje, moraju imati alate u rukama što učiniti ako se nešto
ne ostvaruje.« (D2).
»Ujednačeni regionalni razvoj i pristup pravima i uslugama« koji smo izdvojili
u analizi zahvaća širok prijedlog tema od problematiziranja postojećeg sustava
decentralizacije, nužnosti usklađenog djelovanja državnih i lokalnih tijela pa do
preuzimanja odgovornosti države i u situacijama kad lokalne zajednice nemaju
dovoljno sredstava: »Decentralizacija kao takva možda je bolje rješenje, međutim po-
navljam nedostaju preduvjeti samodostatnih jedinica lokalne samouprave za primjenu
i potpunu uspostavu i provedbu deinstitucionalizacije… Dok se ne napravi ekasan i
učinkovit sustav, teritorijalni ustroj, jedina opcija koja trenutno postoji je centralizacija
osnovnog standarda socijalne zaštite za sve skupine korisnika koje postoje.« (D1); »To
treba rješavati država, a svaku nadogradnju na to treba rješavati prema mogućnostima
lokalne zajednice. Ako smo stavili u zakon da plaćamo troškove stanovanja i da je to
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
333
obaveza lokalne zajednice, onda trebamo donijeti posebne mjere za dječje siromaštvo i
znati da je osnova nekakav minimum za tu djecu. Ako lokalne zajednice nemaju, u tom
dijelu vidim ulogu države da ona to mora osigurat.« (D4).
Promjena javnopolitičke prakse
Treća kategorija odnosi se na promjenu javnopolitičkih praksi i uključuje: (1)
»djelotvorno i transparentno raspolaganje resursima«; (2) »razvijanje novih programa
i usluga za djecu i obitelji«, (3) »koordinirano i međuresorsko djelovanje na državnoj i
lokalnoj razini«; (4) »uvažavan je prava d jeteta«; (5) »osnaživanje i informiranje korisnika«
te (6) »praćenje i evaluaciju socijalnih politika«. Kako se radi o izrazito velikom broju
iznesenih prijedloga, ovdje ilustriramo izjavama tek neke pojmove, dok se detaljnija
analiza nalazi u Prilogu 3.
Sastavni dio pojma »djelotvorno i transparentno raspolaganje resursima« odnosi
se i na usvajanje dječjeg proračuna koji može omogućiti transparentnost i bolje
praćenje toga kako se raspolaže sredstvima za djecu te kako se ona troše. Ilustrirat
ćemo to s dvije izjave: »Formiranje takozvanog dječjeg proračuna je to nešto što našoj
državi je nužno… Uvijek je odgovor bio pa to nije jednostavno… To nije jednostavno…
Ali ga je bitno uspostaviti, odnosno osigurati poziciju u proračunu na kojem će se loci-
rati sredstva namijenjena djeci jer se jedino na takav način može pratiti koliki je ulog u
djecu…« (D2); »Otvorila se ta tema primjerenosti i pravilne distribucije… Vjerujem da
ima prostora za pravednije i bolje, bolju namjenu tih sredstava koje imamo, ali da mi
ukupno izdvajamo puno kao društvo, to sigurno ne.« (E2).
Kao važna promjena prakse, ističe se i »koordinirano i međusektorsko djelova-
nje« na različitim razinama, čiji izostanak se provlači kao jedan od ključnih izazova
kroz cijelo istraživanje. Jedan od sugovornika nudi i moguće inovativno rješenje
osnivanjem »centara za koordinaciju usluga«. Sudionici tako ističu: »Da razmjena
informacija postoji, da postoji koordinacija, da postoje sastanci na kojima se o pojedi-
nim temama raspravlja, sigurna sam da bi informacije dolazile do većeg broja djece…
Mislim da se ovako na nižim razinama, a niže razine tamo su gdje su djeca, odnosno
njihovi roditelji, i svi koji tamo žive, te koordinacije bi morale biti na mjesečnoj razini.«
(D2); »Mislim da je dobro imati takvo nešto, što ja inače nazivam u razmišljanju o za-
jednici – centrom za koordinaciju servisa. Može biti na lokalnoj, regionalnoj i državnoj
razini. Mislim da bi na državnoj razini takvo nešto trebalo postojati.« (U3); »Moramo
postići koncensus na samoj nacionalnoj razini između različitih ministarstava… Da
bi se riješilo dječje siromaštvo kao takvo, treba ga sustavno gledati u puno široj slici.
Znači, dječje siromaštvo se ne može rješavati isključivo kroz jedno ministarstvo pa će
to biti isključivo kroz različite programe, pružanje usluga, ili različite naknade, nego je
poanta da možemo zaista napraviti potpunu reviziju konteksta socijalne zaštite… Znači,
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
334
članci
apsolutno se radi o jednom velikom sinergijskom učinku gdje se siromaštvo rješava kroz
sve moguće resore.« (D1).
Prepoznaje se i potreba davanja »važnosti uvažavanju prava djeteta«, uklju-
čujući pravo svakog djeteta na pristup socijalnim pravima te pravo djeteta na
sudjelovanje: »Ne mora sve bit zaštita, može biti i ostvarenje prava djeteta. Jer meni
je žao da mi uvijek nekako nikako nismo se daleko makli od toga da, kad spomenemo
djecu, nama treba samo zaštita. Ja bih rekla da djeca kroz te politike moraju imat i
aktivniju ulogu. Da, da, da ta njihova participacija u društvenom životu mora biti
jača.« (D2); »Odluke i lokalne uprave i samouprave, kao i na nacionalnoj razini često
se zapravo donose bez dijaloga sa korisnicima.« (E3); »…da ta sredstva izdvojimo za
Ministarstvo obrazovanja koje bi moglo osigurat svoj djeci primjerice potpune obra-
zovne usluge, znači udžbenike, prijevoz, što god im je potrebno recimo za osnovno
obrazovanje. Time to više nije pitanje socijale nego pitanje djeteta i njegovih prava u
Republici Hrvatskoj.« (D1).
Sudionici su također suglasni u tome da je nužno uvesti praksu »praćenja i
evaluacije socijalne politike«: »Možda ima nekih ideja dobrih, ali pitanje je funkcioni-
raju li ili ne. Većinom ne znamo… Sve što se radi mi, trebalo bi biti ‘evidence’, znači iz
pozicije znanja i nekako su potrebni nekakvi dokazi i brojke i da iz te pozicije kreiramo,
a ne iz neke nade da bi nešto moglo biti dobro.« (E2); »A statistika, šta god mi rekli, je
osnova svega. Kad to imamo, možemo vidjeti. Mi se sad možemo hvaliti velikim izda-
cima, a ne znamo da li su oni utjecali na smanjivanje siromaštva djece. Evo, to, to mi
se čini kao nešto. I mislim da javno moramo progovoriti o problemu, tom problemu,
javno.« (D4).
Društveno odgovorno djelovanje
Sljedeća kategorija koja pokazuje mišljenje ključnih dionika o načinima
promjene pristupa smanjivanju i olakšavanju siromaštva djece je društveno od-
govorno djelovanje, a opisuju je dva pojma: (1) »stvaranje pritiska i zagovaranje«
te (2) »odgovorno medijsko prikazivanje siromaštva«. Ove pojmove ilustrirat ćemo s
nekoliko izjava ključnih dionika, sudionika istraživanja: »G rupe za pritisak kao korek tiv
službenim politikama denitivno mogu biti građansko društvo, odnosno civilne udruge,
stručnjaci koji sigurno imaju jako dobar uvid o tome, što i kako se događa. Mislim da
civilne udruge s tom namjerom i postoje…Naša država ima i nezavisne institucije koje
o tome također, ne da mogu, nego moraju nešto reći. Tu su i pravobraniteljske institucije
koje moraju pratiti izvršenje pojedinih politika i koje moraju upozoravati tijela koja su
nositelji pojedinih aktivnosti ako nisu izvršile da to izvrše i naprosto bdjeti nad tim.«
(D2); »Mislim da bi bilo potrebnije i važnije da i strukovna udruženja u suradnji s nepro-
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
335
tnim pružateljima socijalnih usluga naprave veći kontinuirani pritisak… Mislim da bi
tu trebalo kontinuirano vršiti pritisak i ukazivati na problem, a problem je doista velik i
ozbiljan, bez obzira što medijima to nije previše zanimljiva priča.« (U2).
Gotovo svi sudionici istraživanja ukazali su i na važnost »odgovornog me-
dijskog prikazivanja siromaštva«: »Mediji u Hrvatskoj imaju jako značajnu ulogu, ali
ne znam koliko su oni mjerodavni jer se vrlo često događa da govore sa poluinfor-
macijama, nedovoljno su informirani… Čini mi se da nisu dovoljno educirani da bi
govorili o toj temi.« (D4); »Mislim da treba dignut svijest građana općenito i da mediji
tu moraju, ovoga, dat ovaj, onaj obol da, neki građani, neki građani ja mislim da opće
nisu svjesni da postoje djeca u riziku od siromaštva i siromašna djeca koja zapravo
nemaju ništa.« (D5).
Preuzimanje odgovornosti i jačanje uloge svih dionika
Što se tiče kategorije preuzimanje odgovornosti i jačanje uloge svih dionika,
svi sugovornici su bili jedinstveni u potrebi »aktivnije uloge ponajprije države«, ali i
jedinica lokalne samouprave: »Država uvijek treba biti svjesna svoje odgovornosti, ali
svatko od nas treba stvarati klimu u kojoj mi zahtijevamo i tražimo od države da ispo-
ruči ono za što je odgovorna, a to je osigurati primjerene uvjete života djeci i njihovim
obiteljima − to je potpisala, i to nam i Ustav jamči i naši zakoni.« (E2); »Denitivno bi to
trebalo biti na razini Vlade koja donosi zakonodavni okvir, akcijski plan, strategiju…
Koordinacija mora polaziti iz jednog ministarstva koje bi imalo mandat Vlade…« (D1);
»Nema uopće tu dvojbe. Vlada i jedinice lokalne samouprave i uprave….. Jedinice lokalne
samouprave i uprave su u državi… Dakle, partnerstva.« (E3).
U tom kontekstu je značajno da je dio sudionika istaknuo i »važnost političke
volje i hrabrih političara«, kao preduvjetu za dosezanje stvarnih promjena. »…prije
svega, treba puno političke volje i političke hrabrosti… To politika može riješiti, ali da
trebaju biti hrabri političari koji će se založiti za takvu promjenu.« (U1); »Ne vidim druge
osobe osim ljudi koji su ušli u politiku i prihvatili se određenih funkcija u službi građa-
na… Netko tko je dovoljno hrabar da izađe s podacima koji jesu. U nekakvim uređenim
zemljama to bi bio ministar ili ministrica nadležan za pitanje socijale… Međutim, mislim
da to u Hrvatskoj nije slučaj.« (D4).
Sudionici su posebnu pozornost posvetili »preuzimanju aktivnije uloge odgoj-
no-obrazovnog sustava« što uključuje jačanje uloge škole kao središnje ustanove
za djecu te dostupan i priuštiv rani i predškolski odgoj i obrazovanje za svu djecu:
»Ako stavimo to malo u širu sliku i ako jednostavno počnemo razmišljat o tome da to
više ne gledamo kroz socijalnu zaštitu i kroz socijalni sektor, nego da postavimo kroz
obrazovni sektor i kažemo ovo je stvar osnovnih obveza svakog građana da završi
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
336
članci
osnovnu školu i to više ne bi trebalo biti pitanje bez obzira jel promatramo siromašno
dijete, nego gledamo sve kao djecu koja imaju pravo na pristup obrazovanju… Da ta
sredstva izdvojimo za Ministarstvo obrazovanja koje bi moglo osigurat svoj djeci, pri-
mjerice, potpune obrazovne usluge, znači udžbenike, prijevoz, što god im je potrebno
recimo za osnovno obrazovanje.« (D1); »To je prije svega bitno – razviti predškolski odgoj
i usluge koje bi onda zapravo pomogle toj djeci specično. Drugo je obrazovanje. Tu je
onda osiguranje dnevnog boravka u školi i besplatnog obroka za svu djecu.« (E1); »Mi
smo kroz istraživanje dobili da je pravo na predškolski odgoj i obrazovanje za najranji-
vije skupine djece zapravo pravo koje jamči izjednačavanje šansi. I bez izjednačavanja
šansi, taj equity gap će ostati sve veći i veći, a ulaganju u ranim godinama i kako je
to najisplativija investicija. Znači, nije samo stvar etike i šta bi bilo dobro da svi imaju
jednake šanse, dakle, to je mudra investicija.« (E2).
Uz to što su specično naglasili potrebu jačanja uloge odgojno-obrazovnog
sustava, gotovo svi sudionici naglasili su značaj »jačanja uloge organizacija civilnog
društva«. Zanimljivo je da, kada su govorili o civilnom društvu te naglasili i potrebu
povlačenja EU sredstva, da se i u tom kontekstu pojavila i inicijativa da se udruge
orijentiraju na EU fondove. Također, ponajprije su donositelji odluka te eksperti
vidjeli nužnost jačanja uloge civilnog društva. Sudionici tako ističu: »Mislim da je
tu [civilno društvo] jedna iznimno velika snaga i da udruge imaju veliki potencijal,
veliki kapacitet i dolaze do onih najudaljenijih… Organizacije civilnog društva koje
nisu toliko rigidne, krute… One su te koje zapravo mogu djelovati, mogu puno toga
napraviti u suradnji.« (D4); »Poticanjem razvoja alternativnih oblika pružanja soci-
jalnih usluga valja imati na umu i njihovu nancijsku održivost te moguće probleme
za korisnike. Slijedom navedenog, potrebno je organizacije civilnog društva poticati
na izgradnju kapaciteta za održivost nanciranja ne samo iz državnog proračuna
već i iz fondova Europske unije koja bi im osigurala kontinuitet u provedbi projekata
i programa.« (D7).
Prepoznaje se i važnost »jačanja uloge akademske zajednice i istraživanja«: »Aka-
demska zajednica bi trebala imati presudnu ulogu u zastupanju promjena temeljem
podataka i istraživanja… Vodstvo akademske zajednice je nužno upravo zbog njezine
nezavisnosti.« (U3).
Očekivano, spominje se i potreba »veće odgovornosti svih dionika«, uključujući
i same građane. Ističemo kako ovi nalazi sugeriraju određenu difuziju odgovornosti
za ublažavanje i borbu protiv siromaštva djece, a koja bez dobre koordinacije svih
dionika i integriranog pristupa u suzbijanju siromaštva i socijalne isključenosti, koji se
ističe već ranije kao potencijalni izazov, lako može dovesti do statusa quo. Sudionici
ističu: »Svi, ali neki više od ostalih. Svi smo mi pozvani zalagati se i boriti se za smanjenje
siromaštva, od toga da mijenjamo svoj odnos prema radu, poslu, prema dobrima koje
imamo, da štedimo, da pametnije koristimo ono što imamo, to su u najširem smislu
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
337
zadaće svakog građanina Hrvatske.« (U1); »…UN organizacije, odnosno agencije, UNDP
je jako puno radio na pitanjima siromaštva i socijalne isključenosti, pravobraniteljice,
svakako civilni sektor… Brojni znanstvenici i stručnjaci s kojima surađujemo u našoj
zemlji, ali i isto tako, kada je to potrebno, i s ljudima koji donose i neko vanjsko iskustvo.«
(D2); »Mislim da treba bitno promijeniti strategiju i da treba ljude, građane pridobiti kao
suradnike u borbi protiv siromaštva. Na ovakav način prosječni hrvatski građanin koji
ne živi baš lagodno, otvara mu se čitav niz pitanja jesu li te mjere koje nositelji politika
tako propagiraju u javnosti, idu li u prave ruke.« (U1).
Takav pristup pridonio bi adekvatnom informiranju i mobiliziranju građana za
rješavanje problema siromaštva.
RASPRAVA
Polazeći od ciljeva rada, diskusija se usmjerava samo na ključne nalaze koji se
integriraju po određenim temama od posebnog značaja za razumijevanje poteškoća
i mogućnosti suzbijanja siromaštva djece u hrvatskom kontekstu.
Sagledavanje siromaštva iz perspektive prava djeteta i
promicanja dobrobiti djece
Siromaštvo djece složeni je i multidimenzionalni fenomen koji stoga traži i
multidimenzionalan te cjelovit pristup procesu stvaranja socijalne politike, koji se
odmiče od isključivo novčanih naknada te naglasak stavlja na djecu i njihova prava
te dobrobit (Ortiz, Daniels i Engilbertsdóttir, 2012.). Stoga, kao posebno značajnim,
treba istaknuti upravo sagledavanje siromaštva iz šire perspektive prava djece i
ukazati kako siromaštvo dovodi do dodatnog ugrožavanja različitih prava djece.
Nažalost, u dijelu rezultata koji se odnose na prijedloge promjena to se tek margi-
nalno nazire kod pristupa uslugama te se nije operacionalizirala jasna preporuka
kako pri donošenju, implementaciji i evaluaciji programa socijalne politike treba
sagledavati njihov učinak na ostvarivanje prava i dobrobit djece. Podsjećamo da
je to važan sastavni dio EU pristupa siromaštvu djece koji naglašava potrebu pro-
micanja dobrobiti djece (Atkinson i sur., 2005.) te razvijanja pristupa temeljenog na
pravima djece koji stavlja naglasak na dijete kao nositelja prava (Davies, 2013.). To bi u
hrvatskom kontekstu pretpostavljalo ravnopravan pristup svakog djeteta uslugama
i resursima neovisno o situaciji u kojoj se nalaze njegovi roditelji ili sredine iz koje
dijete dolazi, a što je problematizirala većina sudionika istraživanja.14 Štoviše, to bi
14 Primjerice, to bi značilo pravo djeteta na mjesto u predškolskom programu − zakonski propisanu obvezu da
se svoj djeci predškolske dobi osigura pristup javno subvencioniranim uslugama u njihovoj sredini neovisno o
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
338
članci
prvenstveno tražilo i značajnu i vidljivu ulogu Ureda pravobranitelja/ice za djecu u
zastupanju prava siromašne djece. Stoga je zanimljivo istaknuti kako su sudionici
tek periferno i to samo u dijelu koji se odnosi na to tko treba preuzeti odgovornost
za nužne promjene spomenuli i Ured pravobranitelja/ice za djecu.
Neprikladnost socijalnih politika u suzbijanu siromaštva
djece: kako izaći iz »začaranog« kruga?
Ključni dionici bili su sukladni u mišljenju kako siromaštvo djece u Hrvatskoj
nije dovoljno prepoznato kao socijalni rizik, kao i da izostaje jasna, sustavna i sve-
obuhvatna nacionalna politika prema siromašnoj djeci, dok su postojeće socijalne
politike usmjerene suzbijanju siromaštva djece neprikladne. Pri tome je posebice
naglašeno kako izostaje implementacija ključnih strateških dokumenata, kako se ne
ulaže dovoljno u mjere i programe usmjerene prevenciji i smanjivanju siromaštva
djece, kao i da su postojeća zakonska rješenja nepovoljna i nedovoljna. Štoviše,
ističe se kako je u novije vrijeme prisutno i pogoršanje pojedinih mjera socijalne
politike, a koje je povezano s novijim nepovoljnim zakonskim rješenjima i izostankom
političkog vodstva u borbi protiv siromaštva djece. Konačno, sudionici istraživanja
ističu kako je velik broj mjera nepromišljen i tek povremenog karaktera, kao i da su
prisutne velike regionalne razlike u pristupu pravima i uslugama čime se djeca koja
žive u manje razvijenim dijelovima Hrvatske dodatno stavljaju u nepovoljan položaj.
Da je ovakav kritički stav opravdan, na razini činjenica potvrđuje i najnoviji
izvještaj Europske komisije (European Commission, 2017.c) o praćenju preporuke
»Ulaganje u djecu − suzbijanje kruga deprivacije« za razdoblje od 2014. do 2016.
godine koji je između ostaloga pokazao kako se Hrvatska ubraja među zemlje
članice u kojima novčana davanja za djecu i njihove obitelji nisu bila indeksirana,
odnosno usklađivana s povećanim troškovima života15 i koje ne prepoznaju djecu
kao nositelje prava. Hrvatska se nalazi i među šest zemalja članica EU-a koje još
zaposlenosti roditelja, socioekonomskom ili obiteljskom statusu. Radi se o praksi koju ima veliki broj EU zemalja
(uključivši susjednu Sloveniju i to od prve godine života djeteta) i sukladno kojoj su u nemalom broju zemalja
vrtićki p rogrami besplatni (Eur ydice i Eurostat, 2014.). Uz nedostatak politič kog interesa za to podru čje, u Hrvatskoj
veliku prepreku ostvarenju tog cilja čine i izrazite i produbljujuće regionalne razlike u dostupnosti i priuštivosti
predškolskih p rograma, gdje su djeca koja odr astaju u slabije razvij enim sredinama u daleko nepovolj nijem polo-
žaju, i čije prevladavanje nadilazi trenutne mogućnosti i skalne kapacitete mnogih jedinica lok alne samouprave
te traži snažniju intervenciju države (Dobrotić, Matković i Menger, 2017.).
15 To ponajprije zahvaća visinu roditeljskih naknada koje su ipak rasle do određene razine počevši od srpnja 2017.
godine (Izmjen e i dopune Zakona o rodiljnim i ro diteljskim potpor ama, 2017.), ali i visinu i adekvat nost doplatka za
djecu. Dopla tak za djecu ne usklađuje se s t roškovima rasta života, a njeg ovi se iznosi i dohodovni raz redi unazad
desetak god ina nisu mijenjali (Dobrotić, 2012.). Uz to, posebice zabrinjavaju na lazi istraživanja Bagića i su r. (2017.)
koji su pokazali kako u neaktivnim kućanstvima s većim brojem djece upravo doplatak za djecu služi kao jedan
od ključnih izvora prihoda, a čime doplatak za djecu gubi svoju primarnu funkciju mjere obiteljske politike.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
339
uvijek nemaju integrirani pristup uslugama. Štoviše, postoji tendencija i da se nove
usluge razvijaju fragmentirano. Hrvatska je i dalje u skupini zemalja koje malo ulažu u
podršku ranom dječjem razvoju. Također, Hrvatska je na posljednjem mjestu u EU28
po udjelu djece starije od 3 godine uključene u predškolske programe (52,9% djece
u odnosu na prosjek EU28 od 83,3%) (European Commission, 2017.c).16 Osim toga,
Stubbs i sur. (2017.) upozoravaju kako je u Hrvatskoj od kratkotrajnog siromaštva
značajniji problem dugotrajno siromaštvo djece te da se Hrvatska nalazi u skupini
EU zemalja s najvišim stopama djece koja su u siromaštvu provela četiri godine.
Ovom dominantnom kritičnom stavu idu u prilog i izmjene Zakona o socijalnoj skrbi
iz 2013. godine (2013.) kojima se djetetu dodjeljuje manji iznos novčane pomoći u
odnosu na ranija zakonska rješenja te se ograničava maksimalni iznos zajamčene
minimalne naknade, čime se povećava socijalna ranjivost djece, a ponajprije dovode
u nepovoljniji položaj obitelji s većim brojem djece.17
Usprkos svim ovim pokazateljima, jedan od sudionika, predstavnik dono-
sitelja odluka na nacionalnoj razini, imao je izdvojeno mišljenje navodeći da
je »Vlada Republike Hrvatske borbu protiv siromaštva postavila kao prioritet svog
djelovanja« te da je s uvođenjem »Zakona o socijalnoj skrbi« 2014. godine »ZMN
već u jednogodišnjoj provedbi opravdao koncept i potvrdio očekivane rezultate u
smislu bolje zaštite onih skupina u najvećem riziku od siromaštva poput samaca i
samohranih roditelja kojima je pomoć povećana za 33%« (D7). Kako objasniti te
razlike u percepciji? Možemo samo pretpostaviti da se kod dijela predstavnika
donositelja odluka na nacionalnoj razini pokrenuo poznati fenomen selektivne
percepcije (Rathus, 2000.) kao načina rješavanja kognitivne disonance, između
proklamiranih načela i stvarnosti koja nije s njima u skladu. Također, kako Hrvat-
ska nema razvijenu praksu evaluacije socijalnih politika, ne iznenađuje ovakvo
paušalno iznošenje pozitivnih ocjena trenutnog zakonskog rješenja čiji učinci nisu
bili predmetom ozbiljnijih evaluacijskih istraživanja.
Ovi su rezultati u skladu s prethodnim analizama koje pokazuju da u Hrvatskoj
izostaje preventivan, promišljen, sustavan i koordiniran pristup u suzbijanju siromaš-
tva i socijalne isključenosti djece. Štoviše, kao što navode Stubbs i Zrinščak (2015.),
16 Podaci DZS-a daju slične podatke te govore kako je 2015. godine vrtićkim programima bilo obuhvaćeno tek
55,5% djece, a jasličkim programima 19% djece. Štoviše, evidentne su i velike regionalne razlike u dostupnosti,
priuštivosti i kvaliteti predškolskih programa, gdje najsiromašnije sredine karakterizira posebice otežan pristup
uslugama (Dobrotić, Matković i Menger, 2017.).
17 Prema ovim izmj enama, zajamčena minima lna naknada za kućans tvo ne može biti veća od b ruto iznosa minimalne
plaće u Republici Hrvatskoj, koja je za 2016. godinu vladinom uredbom (Uredba o visini minimalne plaće, 2016.)
utvrđena u bruto iznosu od 3 276,00 kuna . Također, sukla dno prethodnom zakonskom rješenju, iznos se pomoći
za dijete određivao u rasponu od 400 do 500 kuna mjesečno, ovisno o njegovoj dobi (Zakon o socijalnoj skrbi,
2012.), dok sukladno novom zakonskom rješenju to iznosi 320 kuna mjesečno za svako dijete.
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
340
članci
prilagodbe socijalne politike koje su išle u smjeru zaštite kompenzacijskih programa
nisu se pokazale djelotvornima. Kao što je već istaknuto, razvoj djelotvornih politika
smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti djece utemeljenih na potrebama i
činjenicama dodatno otežava i institucionalna fragmentiranost, slaba koordinacija
između različitih institucija i različitih razina vlasti te paralelizam socijalnih progra-
ma (Šućur i sur., 2015.; Stubbs i Zrinščak, 2015.). Štoviše, ovo je istraživanje ukazalo
kako Hrvatska ne slijedi ni onu najužu agendu EU-a koja je ponajprije usmjerena
razvijanju novih predškolskih programa i drugih mjera usklađivanja obiteljskih oba-
veza i plaćenog rada koje olakšavaju aktivaciju roditelja na tržištu rada, a još manje
uvažava višedimenzionalan i preventivan pristup siromaštvu djece koji uzima u
obzir različite nepogodnosti življenja u siromaštvu te razvija koordinirane programe
temeljene na pravima djece ističući ponajprije dijete kao nositelja prava (usp. Daly,
2012.; Davies, 2013.). Uz već spomenute prepreke vezane uz sam pristup nošenju s
izazovima siromaštva djece u Hrvatskoj (npr. odsustvo političke volje i nedovoljna
prepoznatljivost siromaštva djece kao socijalnog rizika, odsustvo sustavne politike,
neprikladnost postojeće socijalne politike), tome svakako doprinosi i sam karakter
mjera koje se zagovaraju unutar Europskog semestra, a koje uglavnom naslovljavaju
pitanje siromaštva djece u povezanosti s ciljevima politike zapošljavanja i pristupa
roditelja tržištu rada (usp. Eurochild, 2016.). Konačno, vidjeli smo kako postojeći
strateški okvir u Hrvatskoj ne uvažava važnost multidimenzionalnog i sveobuhvat-
nog pristupa rješavanju problema siromaštva djece te ne nudi dovoljno kvalitetan
okvir za promjenu.
Integrirani nasuprot fragmentiranom pristupu siromaštvu
djece
U cjelini, analiza aktualne situacije, prepreka i mogućih unapređenja jasno
pokazuje kako je nužno da siromaštvo djece postane prioritetno socijalno i političko
pitanje, kao i dosezanje nacionalnog konsenzusa u smjeru razvijanja socijalne politi-
ke koja se temelji na integriranom pristupu (namjerno ne koristimo pojam strategije)
smanjivanja i olakšavanja siromaštva djece. Pri tome je dobar putokaz preporuka
Europske komisije o siromaštvu djece usvojena 2013. godine. Četiri temeljna načela
djelovanja detaljnije su opisana u uvodu, a ovdje iznosimo tri temeljena stupa koja
zahvaćaju: (1) pristup resursima (naglasak se posebice stavlja na pristup primjere-
nom zaposlenju roditelja i ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju te na druge
mjere usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada, kao i na socijalne naknade);
(2) priuštive i kvalitetne usluge (ponajprije odgojno-obrazovne koje su bitne radi
prekidanja međugeneracijskog prijenosa siromaštva, ali i zdravstvene, stanovanja,
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
341
socijalne skrbi) te (3) sudjelovanje djece, posebice u procesu donošenja odluka koje
se tiču njihove dobrobiti (Davies, 2013.).
Dosljedno svom kritičkom pogledu, većina se ključnih dionika, kada govore
o unapređenju djelovanja na smanjivanju siromaštva i rizika od siromaštva djece,
zalaže za što ranija i preventivna ulaganja u djecu u riziku od siromaštva i njihove
obitelji. Tako možemo vidjeti kako u hrvatski javnopolitički prostor pomalo prodire
agenda EU-a koja u prvi plan stavlja koncept socijalnog ulaganja. Dok je gledanje
na socijalne izdatke usmjerene djeci kao na ulaganje u budućnost iznimno bitno
i nužno, valja imati na umu i činjenicu da, iako koncept socijalnog ulaganja kao
takav daje legitimitet za dodatna ulaganja u davanja i usluge usmjerene djeci i
roditeljima (Morel, Palier i Palme, 2012.), iskustva drugih zemalja pokazuju kako isti
lako otvara prostor i za neoliberalne ideje u procesu stvaranja socijalnih politika što
može smanjiti obvezatnost pojedine države u smjeru većih izdvajanja za programe
usmjerene k djeci te suzbijanju siromaštva i socijalne isključenosti (Daly, 2012.). Sto-
ga se opravdano postavlja pitanje kako osigurati da to postane dio dominantnog
diskursa, a da se pritom uvaži višedimenzionalnost koncepta socijalnog ulaganja
koji traži ulaganje kako u preventivne tako i u socijalno-zaštitne programe, uz isto-
vremeno inzistiranje na jednakosti i ravnopravnosti? Treba li se za to čekati izlazak
iz recesije? Iskustva iz EU-a pokazuju da je opravdavanje neulaganja recesijom samo
puki izgovor (Europska komisija, 2017.c), dok u hrvatskom kontekstu možemo vidjeti
kako se diskurs na tom području ne mijenja niti nakon što je Hrvatska počela bilje-
žiti pozitivne ekonomske pokazatelje te izašla iz recesije. Također, kao što navode
Stubbs i sur. (2017.: 4): »Manjak investicija u djecu je ne samo opasno, nego i skupo za
društvo te nadolazeće generacije«.
Ključna uloga države: nužnost odmicanja od diskursa
zlouporaba socijalnih prava i preusmjeravanja fokusa na
važnost ranih ulaganja i preventivnih programa
Istraživanje je jasno ukazalo kako država kao takva suzbijanje siromaštva djece
nije postavila među prioritetna područja svog djelovanja. Izdvajanja su za programe
usmjerene djeci koja odrastaju u siromaštvu niska i neadekvatna, dok su mjere koje
se provode od strane države često nepromišljene i ad hoc karaktera. Izostaje susta-
van i kontinuiran pristup rješavanju problema s kojim se nose djeca koja odrastaju
u siromaštvu, pri čemu ponajprije izostaju mjere preventivnog karaktera. Štoviše,
analiza ukazuje kako u novije vrijeme u Hrvatskoj jača diskurs visokih socijalnih
troškova te zlouporabe socijalnih prava što vodi njihovom smanjivanju. Na tzv.
sagu o visokim socijalnim troškovima već su upozoravale ranije analize (Stubbs i
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
342
članci
Zrinščak, 2012.) koje su jasno pokazale kako su izdvajanja Hrvatske za najranjivije
skupine u društvu ispodprosječna. Prethodne analize ukazuju i kako retorika o zlo-
uporabama socijalnih prava vodi negativnom imidžu socijalne države koju ionako
karakterizira nisko povjerenje i visoko podijeljeni partikularni interesi te dodatno
ruši njezin legitimitet (Dobrotić, 2016.).
Bez odmaka od takvog diskurzivnog okvira donositelja odluka te razumijeva-
nja i isticanja važnosti koje sa sobom nose ulaganja u svu djecu od najranije dobi
teško da će se nadići razmjeri siromaštva djece u Hrvatskoj i negativne posljedice
koje ono sa sobom nosi. Ako iste svedemo tek na usku dimenziju socijalnih iz-
dataka sadašnja je politika dugoročno »skuplja« od one koja bi bila preventivno
orijentirana. Primjerice, analize (npr. Cunha i sur., 2005.; Heckman i LaFontaine,
2006.) jasno pokazuju kako je povrat ulaganja u ljudski kapital najveći upravo za
ulaganja u programe u najranijoj dobi, dok kasnija ulaganja imaju manji povrat,
iako i dalje pozitivan te važan za zadržavanje prethodnih ulaganja. Također, ana-
lize (za pregled vidi Esping-Andersen, 2009.) ukazuju na povezanost siromaštva
u dječjoj dobi i kasnijih troškova za društvo, prvenstveno povezanih s niskim
obrazovnim postignućima.18
Značajna preventivna uloga odgojno-obrazovnih
institucija: kako motivirati odgojno-obrazovni sustav da
prihvati svoj dio odgovornosti?
Kroz cijelo se istraživanje provlači mišljenje kako se rješavanju problema
siromaštva djece pristupa na uzak način isključivo kroz sustav socijalne skrbi te
da ponajprije odgojno-obrazovne institucije i obrazovni sustav općenito nisu
dovoljno uključeni i aktivni u olakšavanju i prevenciji siromaštva djece. Važno je
istaknuti kako se radi o sustavu koji igra ključnu ulogu u prekidanju tzv. začaranog
kruga siromaštva, pri čemu se posebice važnim ističe rano uključivanje djece u
predškolske programe budući da je ono ključno za izjednačavanje životnih šansi
djece koja dolaze iz siromašnijih obitelji (Penn, 2009.; European Commission, 2014.).
Dosljedno tome, ključni dionici naglašavaju kako je nužno da odgojno-obrazovne
institucije dobiju, odnosno preuzmu vidljiviju i aktivniju ulogu. To se odnosi kako na
već spomenutu potrebu daljnjeg širenja mreže kvalitetnih i priuštivih predškolskih
programa tako i na školski sustav koji bi uz dječje vrtiće trebao igrati ključnu ulogu
18 Primjerice, anali ze na primjeru SAD-a govore o t roškovima u visini 4% BDP-a koji nastaju k ao posljedica siromaš tva
djece. Iako, s obzirom na specičnosti američkog konteksta, posebice nerazvijenu socijalnu državu, možemo
pretpostaviti kako bi to u europskom kontekstu značilo nešto manje, radi se o iznimno velikim izdacima.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
343
u prevenciji i ublažavanju rizika koje sa sobom nosi siromaštvo. Stoga dodatno
zabrinjava činjenica kako se u dijelu našeg šireg istraživanja koji se odnosi na mišlje-
nje stručnjaka koji neposredno rade s djecom moglo vidjeti nesnalaženje učitelja i
stručnih suradnika kada je u pitanju siromaštvo djece (Ajduković, Matančević i Rimac,
2017.). S druge strane, u dijelu istraživanja u kojem su sudjelovali roditelji korisnici
socijalnih naknada vrlo je jasno njihovo veliko očekivanje od škole i obrazovnog
sustava (Družić Ljubotina, Sablić i Kletečki Radović, 2017.). Dakle, svi osim zaposlenih
u obrazovnom sustavu imaju jasna očekivanja od odgojno-obrazovnih ustanova u
smjeru njihova većeg angažmana radi olakšavanja i prevencije siromaštva djece –
ključni dionici, roditelji i djeca. Očito je da je krajnji trenutak da odgojno-obrazovne
institucije postanu spremne preuzeti svoju ulogu u prepoznavanju, razumijevanju
i podržavanju sve djece, pa tako i siromašne djece i djece u riziku od siromaštva.
Naglašavamo riječ »spremne« jer su i do sada, sukladno zakonodavnom okviru i
različitim strategijama, imale tu ulogu.
Pod tim vidom preporuka iz istraživanja Stubbsa i sur. (2017.) da se siromaš-
nim obiteljima i djeci ponudi konkretna pomoć u postizanju obrazovnih ciljeva je
nužna, ali to nije dovoljno. Ponajprije je potrebno upravo dijete staviti u prvi plan
kao nositelja prava te osigurati uključenost sve, pa time i siromašne djece i djece u
riziku od siromaštva u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Kao što
je već naglašeno, radi se o ključnoj fazi odgojno-obrazovnog procesa s aspekta
izjednačavanja životnih šansi djece, a koja nikako da se pozicionira među političke
prioritete na državnoj razini koje će potom slijediti jasan i djelotvoran okvir djelo-
vanja te sustavu čija se nedovoljna razvijenost sustavno ignorira i prepušta moguć-
nostima pojedinih lokalnih sredina (vidi npr. Dobrotić, Matković i Baran, 2010.). Dok
sve veći broj zemalja ide u smjeru političkog prioritiziranja predškolskog sustava
i jamčenja prava svakom djetetu na rani i predškolski odgoj i obrazovanje (što je
sastavni dio i novije EU agende), koji je nerijetko besplatan za roditelje (Eurydice
i Eurostat, 2014.), u Hrvatskoj nadalje imamo sustav koji karakterizira nedovoljan
interes donositelja odluka na državnoj razini te u konačnici i izrazito niska obuhva-
ćenost djece predškolskim programima, njihova slaba priuštivost i nedovoljna razina
kvalitete (Dobrotić¸ Matković i Menger, 2017.). Kao drugo, ostaje otvoreno pitanje
− kada djeci osiguramo »jednak obrazovni početak«, tko siromašnim obiteljima i
djeci treba omogućiti konkretnu pomoć u postizanju obrazovnih ciljeva? Kakva je
uloga i odgovornost pojedinih resora državnih tijela i jedinica lokalne (i područne)
samouprave? Što napraviti da to ne postane primarna odgovornost sustava soci-
jalne skrbi? Što u tome specično treba i može napraviti sustav obrazovanja? Kako
to uklopiti u integrirani pristup koji po navodima istih autora »kombinira pristup
adekvatnim resursima, pristup nancijski dostupnim kvalitetnim uslugama te pro-
movira sudjelovanje djeteta« (Stubbs i sur., 2017.: 4)?
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
344
članci
Značajnija uloga organizacija civilnog društva
Analiza mišljenja ključnih dionika pokazala je zanimljiv raskorak koji se odnosi
na organizacije civilnog društva, prije svega udruge. S jedne strane, postoji veliko
suglasje sugovornika kako su udruge zbog svoje eksibilnosti i kvalitete usluga koje
pružaju od iznimnog značaja za olakšavanje siromaštva djece, no s druge se strane
upozorava kako udruge do sada u ovom području nisu bile niti dovoljno vidljive niti
dovoljno inicijativne. Tu »uljuljkanost« većine civilnog sektora dobro ilustrira iskaz:
»…zapravo se nijedna od organizacija koja se nama kao partner uvijek javlja nije javljala
radi problema siromaštva djece… Nitko nije došao i rekao problem je dječje siromaštvo
i mi moramo raditi na tome«. S duge strane, jedan od dužnosnika opravdano navodi:
»Nedostatak i krivnja ne leži samo na njima koji koriste ono što im se pruža, nego na
ministarstvima koja u sklopu svojih sektora nemaju jasno precizirane programe«. Stu-
bbs i sur. (2017.) su u svom istraživanju s roditeljima i djecom korisnicima zajamčene
minimalne naknade također potvrdili relativno malu ulogu područne/regionalne
i lokalne samouprave te organizacija civilnog društva u smanjivanju siromaštva
djece. Ove spoznaje govore o trajnijoj nepripravnosti organizacija civilnog druš-
tva u području borbe protiv siromaštva i odgovoru na nove socijalne rizike te o
slabostima vladavine u ovom području. Naime, i ranija su istraživanja (Bežovan i
Zrinščak, 2007.) pokazala slabu posvećenost i utjecaj organizacija civilnog društva
na smanjenje siromaštva, pri čemu je, izuzev Caritasa i drugih vjerskih organizacija,
mali broj udruga bio posvećen ovom pitanju. To se dijelom objašnjava slabijim
kapacitetima građana u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti za samoor-
ganizaciju i zagovaranje vlastitih interesa i prava (Bežovan i Matančević, 2017.). S
druge strane, organizacije civilnog društva aktivne u specičnim područjima borbe
protiv socijalne isključenosti, primjerice organizacije koje zagovaraju prava i pružaju
skrb za beskućnike, upozoravaju na rastuću socijalnu ranjivost i rizik beskućništva
mladih obitelji s djecom te mladih iz alternativne skrbi (CERANEO, 2015.). Također,
samoorganizacijom građana, upravo su organizacije civilnog društva (primjerice,
udruge Franak, Blokirani) upozorile na nove socijalne rizike vezane uz siromaštvo i
socijalnu isključenost, a koji značajno pogađaju i obitelji s djecom. Također, snažnija
se zagovaračka uloga u borbi protiv siromaštva djece te jačanje poveznice prema
inicijativama na razini europskog okvira politika očekivala i od Hrvatske mreže protiv
siromaštva, kao članice takve europske mreže – »European Anti-Poverty Network«
(EAPN). Nažalost, Hrvatska mreža protiv siromaštva nije postigla očekivanu vidljivost
i inicijativnosti.
Iako sudionici naglašavaju značaj partnerstva udruga i državnih tijela te jedinica
lokalne (uprave i) samouprave i njihove uloge u nanciranju programa, uočava se
usmjeravanje udruga prema EU fondovima. Pod tim vidom, ključno je pitanje − kako
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
345
osigurati održivost nanciranja programa od posebnog društvenog značaja kao
što bi trebali biti oni usmjereni smanjivanju siromaštva djece? Ključni dionici,
sudionici ovog istraživanja, iskazali su i iznimno velika očekivanja od udruga i to
u rasponu od pružanja eksibilnih usluga i programa do organiziranja grupa za
pritisak kao korektiva službenim politikama. Zanimljivo je istaknuti kako očeki-
vanja o snažnijoj ulozi udruga u većoj mjeri iskazuju predstavnici dužnosnika i
nezavisnih eksperata nego li sami predstavnici udruga. No, ostaje otvoreno pitanje
kako sve to postići u društvu u kojem »...civilni sektor ima jako veliku ulogu… ali, i
njihov život ovisi o politikama u Hrvatskoj« što se dodatno odražava na održivost
njihovih programa.
Možemo primijetiti kako se u Hr vatskoj paralelno javljaju dva pogleda na nan-
ciranje udruga. Jedan od pogleda ocrtava mišljenje Stubbsa i sur. (2017.: 68): »Država
bi − i regionalna i lokalna samouprava − trebala prioritetno nancirati organizacije
civilnog društva koje razvijaju takve programe/usluge za djecu iz siromašnih obitelji,
osigurati njihovu kvalitetu i održivost dugoročnim nanciranjem uspješnih programa.«.
Druga je pozicija da se udruge trebaju boriti za EU sredstva. To dovodi u pitanje
širenje usluga ukoliko se udruge nisu prijavljivale na EU fondove zajedno s nacional-
nim tijelima ili jedinicama (regionalne i) lokalne samouprave, ali i održivost samih
usluga nakon što istekne nanciranje. Pored toga, valja upozoriti kako tek manji dio
profesionaliziranih i »jačih« organizacija ima odgovarajuće kapacitete za pripremu i
provedbu projekata nanciranih iz EU fondova. Također, prilikom donošenja razvoj-
nih programa i dokumenata kao okvira povlačenja sredstava iz EU fondova, često se
ne vodi računa o prioritetima i stvarnim učincima projekata (Bežovan i Matančević,
2017.). Dosadašnja iskustva u ovom području ukazuju i na slabe kapacitete države
(provedbenih tijela) u provedbi programa EU fondova (USAID, 2017.)19. Smanjivanje
sredstava za nanciranje udruga iz javnih izvora, nestabilnost institucionalnog
okvira potpore organizacijama civilnog društva te poteškoće provedbe natječaja
u okviru EU fondova (USAID, 2017.), kao i nesustavnost suradnje organizacija civil-
nog društva i države te ograničen utjecaj organizacija na javne politike (Bežovan i
Matančević, 2017.) govore u prilog mišljenja sudionika istraživanja o nestabilnosti
nancijskog i političkog okružja djelovanja udruga, svojevrsne regresije političkog
okružja razvoja civilnog društva, što ograničava i njihovu djelotvorniju ulogu u
borbi protiv siromaštva.
19 Prema izvješću »Indeksa održivosti organizacija civilnog društva u 2016. godini za Hrvatsku« (USAID, 2017.), u
2016. godini smanjena su sredstva za nanciranje organizacija civilnog društva iz javnih izvora, što je negativno
utjecalo na o drživost programa i so cijalnih usluga koje one pruž aju. Zbog političke nes tabilnosti i neučinkovi tosti
tijela vlasti, provedba natječaja i dodjela sredstva iz EU fondova značajno je kasnila.
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
346
članci
Evaluacija postojećih politika i djelovanje utemeljeno na
podacima i znanstvenim spoznajama
Sudionici kao poteškoću postojećeg sustava, ali i kao mogućnost za unap-
ređenje planiranja budućeg djelovanja u smjeru suzbijanja siromaštva i socijalne
isključenosti prepoznaju upravo inzistiranje na evaluaciji mjera i intervencija, a kako
bi donošenje socijalnih politika bilo utemeljeno na pokazateljima i znanstvenim
spoznajama. Za razliku od takve prakse na kojoj inzistira i sama EU, Hrvatska do sada
nije razvila kulturu evaluacije socijalnih politika što je vidljivo i iz ovog istraživanja
gdje većina sudionika ukazuje na nedovoljnu otvorenost procesa stvaranja socijalne
politike i donositelja odluka za mišljenja stručnjaka, kao i na nedovoljno promišljeno
donošenje novih programa. U ovom je području u međuvremenu napravljen prvi
značajan iskorak izradom nacionalnih indikatora dobrobiti djece koje su UNICEF i
Ministarstvo demograje, obitelji, mladih i socijalne politike predstavili profesional-
noj javnosti i nadležnim državnim tijelima 20. travnja 2017. godine. Ovi indikatori
trebaju biti »alat« politika u nacionalnom kontek stu u: (1) identiciranju nacionalnih
političkih prioriteta u postizanju dobrobiti djece, (2) poticanju promjene u priku-
pljanju statističkih i drugih podataka o dobrobiti djece; (3) identiciranju problema,
spornih pitanja, pogrešaka/propusta u politikama ili njihovom provođenju te (4)
praćenju promjene tijekom vremena. S obzirom da je ovaj dokument platforma za
širu stručnu raspravu za odabir prioritetnih indikatora dobrobiti djece u Hrvatskoj
koji bi se pratili u narednom petogodišnjem razdoblju, nužan sljedeći korak je ope-
racionalizirati koji će se podaci prikupljati, u kojim vremenskim razdobljima će se
pratiti, koji su minimalni standardi kvalitete podataka i tko ih osigurava. Siromaštvo
djece je jedna od nezaobilaznih domena za praćenje (Ajduković i Šalinović, 2017.).
Sudionici su upozorili i na nedovoljan angažman akademske zajednice, no u
razdoblju kada je provođeno ovo istraživanje (2015. godine) te u protekloj godini
svjedoci smo povećanog interesa istraživača i angažmana akademske zajednice za
ovo područje (npr. Šućur i sur., 2015.; Stubbs i sur., 2017.). Ostaje otvoreno pitanje
koliki će biti učinak ovih istraživanja na donositelje odluka i koliko će potaknuti
političare na promjenu i preuzimanje odgovornosti za vodstvo utemeljeno na re-
levantnim podacima. No, ostaje i pitanje tko će od navedenih istraživača uporno i
hrabro zagovarati da se socijalne politike planiraju i provode u skladu sa znanstvenim
spoznajama i utemeljeno na činjenicama.
Nalazi ovog istraživanja, kao i drugi pokazatelji na koje se pozivamo u ovom
radu, upućuju da siromaštvo djece nije niti prepoznato niti konstruirano kao relevan-
tan socijalni i politički problem u Republici Hrvatskoj. Istodobno, sve je više glasova
koji dolaze iz europskih profesionalnih krugova o nužnosti preispitivanja dominante
paradigme u konstruiranju siromaštva djece, a u kojoj dominiraju konzervativni i
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
347
strukturalni pristup. Tako se npr. Krumer-Nevo (2016.) zalaže za kritički pristup znanju
o siromaštvu kroz propitivanje tri međusobno povezane cjeline: ontološke (Što je
siromaštvo? Koje su osnovne značajke korisnika usluga namijenjenih siromašnima?),
epistemološke (Što se smatra znanjima o siromaštvu? Kako se do njega dolazi i kako
se ono procjenjuje?) i aksiološka (Koji su etički stavovi koje treba uzeti u obzir u od-
nosu na siromaštvo i pristup siromaštvu?). Sve se više preispituje i aktualni pristup
EU-a smanjenju siromaštva djece koji se temelji na modelu socijalnih ulaganja.
Tako, primjerice, temeljem sustavne analize niza recentnih izvora Geinger, Roets
i Vandenbroeck (2017.) ukazuju da su sve prisutniji kritički glasovi koji upućuju na
oprez pri jednostranom zagovaranju modela socijalnog ulaganja u kojem se ključ
izjednačavanja mogućnosti siromašne djece vidi u nizu usluga usmjerenih k aktivaciji
roditelja te u kvalitetnom ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, a bez da se
pri tome vodi računa o složenoj prirodi siromaštva djece kao značajnog socijalnog
problema. Za razliku od ovakvih kritičkih promišljanja, u Hrvatskoj se još nije počeo
sustavno konstruirati problem siromaštva djece i u skladu s tim promišljati učinkovit
društveni odgovor na ovaj značajan socijalni problem. Suvremena konceptualizacija
problema siromaštva djece na nacionalnoj razini u kojoj bi se strukturalni model
razumijevanja siromaštva nadopunio s perspektivom djece i roditelja koji žive u
siromaštvu bio bi i dobar put senzibiliziranja javnosti za ovaj problem.
ZAKLJUČAK
Istraživanje je pokazalo kako ključni dionici mjere socijalne politike usmjerene
suzbijanju siromaštva djece smatraju neprikladnima i neuspješnima, kao i da u Hr-
vatskoj nemamo jasnu, promišljenu i sustavnu nacionalnu politiku prema siromašnoj
djeci. Analiza je pokazala da postoji niz okolnosti koje tome pridonose, no ključni
je nedostatak suštinskog (političkog i društvenog) interesa za siromaštvo djece
koji je s jedne strane odraz nedovoljne svijesti o okolnostima života i potrebama
siromašne djece, a s duge strane dovodi do umanjivanja problema siromašne dje-
ce i nefunkcioniranja sustava, čak i u aspektima koji su dobro zakonski ili strateški
postavljeni. Kao što je u diskusiji detaljno opisano, ovakav kritički stav opravdan je i
najnovijim izvještajem Europske komisije (2017.c) o praćenju preporuka na području
siromaštva djece za razdoblje od 2014. do 2016. godine koji je pokazao da u je u
nizu pokazatelja Hrvatska i dalje u skupini zemlja na začelju EU28. Pod vidom tih
podatka, iako je ovo istraživanje provedeno krajem 2015., nalazi su relevantni i danas.
Kao prepreke za primjenu i unapređenje postojećih programa socijalne politike
u suzbijanju siromaštva djece, ključni dionici navode niz institucionalnih prepreka
poput izostanka sinergije i koordinacije među nadležnim tijelima, zanemarivanja pre-
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
348
članci
ventivnih mjera, zatvorenosti politike za neovisna i argumentirana stručna mišljenja,
negativnog diskursa prema primateljima različitih naknada te djelovanja neuteme-
ljenog na podacima i znanstvenim spoznajama. Ovdje je zanimljivo istaknuti kako
psihološki nije iznenađujuće da neki dužnosnici preusmjeravaju pozornost s potreba
siromašnih građana na zlouporabe, kako bi »racionalizirali« svoju neuspješnost u
suzbijanju siromaštva općenito, a posebice siromaštva djece. Iako je to psihološki
razumljivo, radi se zapravo o društveno neodgovornom ponašanju koje ima niz loših
posljedica po siromašne građane i djecu – od osjećaja posramljenosti, stigmatizacije,
društvene osude, pa i samu državu u vidu većih izdataka koje sa sobom nosi takav
pristup siromaštvu djece. Isto, ne iznenađuje niti s aspekta socijalne politike, budući
da se time u razdoblju ekonomske i nancijske krize koja stavlja nova ograničenja
na državni proračun daje dodatni legitimitet smanjivanju pojedinih prava (vidi npr.
Dobrotić, 2016.). Nažalost, ovakav stav ključnih donositelja odluka, kao što smo
vidjeli, u konačnici i ima za posljedicu restriktivnije zakonodavstvo koje ograničava
pristup temeljnim socijalnim pravima, dok strateški dokumenti ostaju deklarativnog
karaktera te izostaje istinska posvećenost rješavanju problema siromaštava djece.
U cjelini, analiza obilježja programa socijalne politike i njihove primjene u pristupu
siromašnoj djeci i djeci u riziku od siromaštva pokazuje da su ova djeca u Hrvatskoj
u višestrukom riziku strukturne ugroženosti.
Što se tiče načina postizanja pozitivnih promjena u suzbijanu siromaštva ili
rizika od siromaštva djece, sudionici istraživanja ponudili su više izlaza i niz moguć-
nosti – od promjena socioekonomskog okruženja, strateških promjena, potrebe
društveno odgovornog djelovanja, promjene javnopolitičkih praksi do preuzima-
nja odgovornosti i jačanja uloge svih dionika. Ove promjene mogle bi pridonijeti
tome da se od nedjelotvorne socijalne politike koju dodatno prati neravnopravan
položaj djece u različitim dijelovima Hrvatske i prigodničarskih akcija dođe do
integriranog pristupa siromaštvu djece. No, po svemu sudeći, ključno je upravo
posljednje, odnosno preuzimanje političkog vodstva i ključne uloge države koja
bi trebala postati nositelj tih promjena u suradnji sa svim drugim dionicima. To je
ujedno i prilika sadašnjoj, četrnaestoj Vladi RH koja je imenovana u listopadu 2016.
godine da preokrene nepovoljne trendove i razvije integrirani pristup siromaštvu
djece. No, podsjetimo se:
»…prije svega, treba puno političke volje i političke hrabrosti… To politika
može riješiti, ali trebaju biti hrabri političari koji će se založiti za takvu pro-
mjenu.« (U1).
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
349
LITERATURA
1. Ajduković, M., Matančević, J. & Rimac, I. (2017). Siromaštvo djece iz perspektive
stručnjaka: učinci i mogućnosti djelovanja. Ljetopis socijalnog rada, 24 (3).
2. Ajduković, M. & Šalinović, M. (ur.) (2017). Indikatori dobrobiti djece. Zagreb: ured
UNICEF-a za Hrvatsku. Radni dokument.
3. Atkinson, A. B., Cantillon, B., Marlier, E. & Nolan, B. (2002). Indicators for social
inclusion in the European Union. Oxford: Oxford University Press.
4. Atkinson, A. B., Cantillon, B., Marlier, E. & Nolan, B. (2005). Taking forward the
social inclusion process. Preuzeto s: http://www.eu2005.lu/en/actualites/docu-
ments_travail/2005/06/13socialreport/report.pdf (31.8.2017.).
5. Babić, Z. (2013). Ekonomski aspekti ulaganja u rani razvoj djece: komparativni
prikaz. U: Pećnik, N. (ur.), Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi u
Hrvatskoj? Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku, 251-259.
6. Bagić, D., Dobrotić, I., Lažnjak, J., Rodik, P. & Vučković Juroš, T. (2017). Household
strategies of coping of economically (partially) inactive households: The case
of Croatia, Südosteuropa. Journal of Politics and Society (In press).
7. Bežovan, G. & Matančević, J. (2017). Civilno društvo i pozitivne promjene. Zagreb:
Školska knjiga.
8. Bežovan, G. & Zrinščak, S. (2007). Civilno društvo u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatsko
sociološko društvo.
9. Cantillon, B. (2011). The paradox of the social investment state: Growth, em-
ployment and poverty in the lisbon era. Journal of European Social Policy, 21 (5),
432-449.
10. Cantillon, B. & Vandenbroucke, F. (2014). Reconciling work and poverty reduction:
How successfull are european welfare states? Oxford: Oxford University Press.
11. CERANEO (2015). Izvještaj: Ključni trendovi u području beskućništva u Hrvatskoj.
Zagreb: Centar za razvoj neprotnih organizacija.
12. Chase, S. E. (2005). Narrative inquiry: Multiple lenses, approaches and voices.
In: Denzin, N. K. & Lincoln, Y. S. (eds.), The sage handbook of qualitative research
(3rd ed.). Los Angeles: Sage Publications, 651-679.
13. Council of Europe (2014). Ending child poverty in Europe (Izvješće Odbora za
socijalna pitanja, zdravlje i održivi razvoj). Preuzeto s: http://assembly.coe.int/
ASP/Doc/XrefViewPDF.asp?FileID=20565&Language=en (31.8.2017.).
14. Cunha, F., Heckman, J. J., Lochner, L. & Masterov, D. V. (2006). Interpreting the
evidence on life cycle skill formation. Handbook of the economics of education,
1, 697- 812.
15. Daly, M. (2012). Combating child poverty through measures promoting the so-
cio-cultural participation of clients of the Public Centres of Social Action/Welfare
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
350
članci
(Brussels, 20-21 September 2012). Peer review on combating child poverty,
Belgija 2012. Preuzeto s: http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1024&lan-
gId=en&newsId=1427&moreDocuments=yes&tableName=news (31.8.2017.).
16. Davies, R. (2013). Child poverty and social exclusion: A freamework for European
action. Library of the European Parliament. Preuzeto s: http://www.europarl.
europa.eu/RegData/bibliotheque/brieng/2013/130537/LDM_BRI(2013)130537_
REV1_EN.pdf (31.8.2017.).
17. De Boyser, K. (2012). Combating child pover ty through measures promoting the so-
cio-cultural participation of clients of the Public Centres of Social Action/Welfare: Host
countr y report. Peer Review on combating child poverty, Belgija 2012. Preuzeto
s: http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1024&langId=en&newsId=1427&-
moreDocuments=yes&tableName=news (31.8.2017.).
18. Dobrotić, I., Matković, T. & Baran, J. (2010). Zaposlenost žena i pristup sustavu
predškolske skrbi za djecu u Hrvatskoj: Postoji li veza? Revija za socijalnu politiku,
17 (3), 363-385.
19. Dobrotić, I. (2012). Dejavniki politik usklajevanja plačanega dela in družinskih
obveznosti v posocialističnih državah. Doktorska disertacija. Ljubljana: Fakulteta
za družbene vede.
20. Dobrotić, I. (2013). Dostupnost i korištenje usluga predškolskog odgoja i obra-
zovanja te drugih oblika skrbi. U: Pećnik, N. (ur.), Kako roditelji i zajednice brinu o
djeci najmlađe dobi u Hrvatskoj. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku, 166-179.
21. Dobrotić, I. (2016). Crisis and Croatian welfare state: A new opportunity for
welfare state retrenchment? In: Schubert, K., Villota, P. & Kuhlmann, J. (eds.),
Challenges to European welfare systems. New York: Springer, 301-324.
22. Dobrotić, I., Matković, T. & Menger, V. (2017). Analiza dostupnosti, kapaciteta i
nanciranja sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Zagreb: Ministar-
stvo za demograju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Radni dokument.
23. Družić Ljubotina, O., Sablić, T. & Kletečki Radović, M. (2017). Kako žive obitelji s
djecom u uvjetima siromaštva?: perspektiva roditelja. Ljetopis socijalnog rada,
24 (2) 243-276.
24. Esping-Andersen, G. (2009). The incomplete revolution. Adapting to women’s new
roles. Cambridge, Malden: Polity Press.
25. Eurochild (2016). Is Europe doing enough to invest in children? 2016 Eurochild
Report on the European Semester. Preuzeto s: http://www.eurochild.org/-
leadmin/public/05_Library/Thematic_priorities/02_Child_Poverty/Eurochild/
FINAL_Eurochild_Semester2016_web.pdf (31.8.2017.).
26. European Commission (2010). Europe 2020: A strategy for smart, sustainable and
inclusive growth. Preuzeto s: http://eur lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.
do?uri=COM:2010:2020:FIN:EN:PDF (31.8.2017.).
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
351
27. European Commission (2011). Communication from the Commission to the Europe-
an Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the
Committee of the Regions. An EU Agenda for the Rights of the Child, Brussels.
COM (2011) 60. Preuzeto s: http://ec.europa.eu/justice/policies/children/docs/
com_2011_60_en.pdf (31.8.2017.).
28. Europska komisija (2013a). Prema socijalnom ulaganju za rast i koheziju – uklju-
čujući i provedbu Europskog socijalnog fonda za razdoblje 2014. – 2020. Revija
za socijalnu politiku, 20 (2), 167-190.
29. European Commission (2013b). Investing in children: Breaking the cycle of disadvan-
tage. Commission Recommendation of 20 February 2013. Preuzeto s: http://
ec.europa.eu/justice/fundamental-rights/les/c_2013_778_en.pdf (31.8. 2017.).
30. European Commission (2014). Proposal for key principles of a Quality Framework for
Early Childhood Education and Care. Report of the Working Group on Early Childhood
Education and Care under the auspices of the European Commission. Preuzeto s:
http://ec.europa.eu/dgs/education_culture/repository/education/policy/strate-
gic-framework/archive/documents/ecec-quality-framework_en.pdf (31.8.2017.).
31. European Commission (2017a). The European Pillar of Social Rights in 20 princi-
ples. Preuzeto s: https://ec.europa.eu/commission/priorities/deeper-and-fai-
rer-economic-and-monetary-union/european-pillar-social-rights/european-pi-
llar-social-rights-20-principles_en#chapter-iii-social-protection-and-inclusion
(31.8.2017.).
32. European Commission (2017b). Communication from the Commission to the
European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee
and the Committee of the Regions. Establishing a European Pillar of Social Rights.
COM (2017) 250. Preuzeto s: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?u-
ri=COM:2017:0250:FIN (31.8.2017.).
33. European Commission (2017c). Taking stock of the 2013 Recommendation on »In-
vesting in children: Breaking the cycle of disadvantage«. Commission Sta Working
Document. Preuzeto s: ec.europa.eu/social/BlobServle t?docId=17618&langId=en
(31.8.2017.).
34. Eurostat (2017). Income and living conditions database. Preuzeto s: http://ec.eu-
ropa.eu/eurostat/data/database (31.8.2017.).
35. Eurydice, Eurostat (2014). Key Data on Early Childhood Educationand Care in Eu-
rope. Preuzeto s: http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/
key_data_series/166EN.pdf (31.8.2017.).
36. Gábos, A. & Kopasz, M. (2015). Peer Review Children First – pilot local consultation
platforms on child poverty: Discussion paper, Belgija.Preuzeto s: http://ec.europa.
eu/social/main.jsp?catId=1024&langId=en&newsId=2100&furtherNews=yes
(31.8.2017.).
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
352
članci
37. Geinger, F., Roets, G. & Vandenbroeck, M. (2017). Families with young children in
times of economic downturn: Implications for social work practice. International
Journal of Social Welfare (In press).
38. Gunnarsdottir, H., Hensing, G., Povlsen, L. & Petzold, M. (2015). Relative deprivati-
on in the Nordic countries – child mental health problem in relation to parental
nancial stress. The European Journal of Public Health, 21 (1-6), 277-282.
39. Heckman, J. J. & LaFontaine, P. A. (2006). Bias-corrected estimates of GED returns.
Journal of Labor Economics, 24 (3), 661-700.
40. Hemerijck, A. (2015). The quiet paradigm revolution of social investment. Social
Politics, 22 (2), 242-256.
41. Izmjene i dopune Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (2017). Narodne
novine, 59/ 2017.
42. Komisija Europskih zajednica (2005). Europska vladavina. Bijela knjiga. Revija za
socijalnu politiku, 12 (2), 189-213.
43. Krumer-Nevo, M. (2015). Poverty-aware social work: A paradigm for social work
practice with people in poverty. The British Journal of Social Work, 46 (6), 1793-
1808.
44. Lacey, A. & Lu, D. (2009). Qualitative data analysis. The national institute for
health research. Yorkshire & Humber. Sheeld: The NIHR RDS for Yorkshire &
the Humber.
45. Marlier, E., Atkinson, A. B., Cantillon, B. & Nolan, B. (2007). The EU and social inc-
lusion: Facing the challenges. Bristol: The Policy Press.
46. Miles, M. B. & Huberman, A. M. (1994). Qualitative data analysis (2nd edition).
Thousand Oaks: Sage Publications.
47. Ministarstvo rada i socijalne skrbi RH (2001). Program borbe protiv siromaštva
i isključenosti u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 8 (2), 181-193.
48. Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske (2012). Nacionalna strategija razvoja
zdravst va 2012.-2020. Preuzeto s: https://zdravlje.gov.hr/UserDocsImages/doku-
menti/Programi,%20projekti%20i%20strategije/Nacionalna%20strategija%20
zdravstva%20-%20za%20web.pdf (31.8.2017.).
49. Plan razvoja javnog zdravstva za razdoblje 2011.– 2015. godine (2011). Narodne
novine, 49/ 2011.
50. Morel, N., Palier, B. & Palme, J. (2012). Social investment: A paradigm in search of
new economic model and political mobilisation. In: Morel, N., Palier, B. & Palme,
J. (eds.), Towards a social investment welfare state: Ideas, policies and challenges.
Bristol and Chicago: The Policy Press.
51. Nolan, B. (2013). What use is »Social investment«? Journal of European Social
Policy, 23 (5), 459–468.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
353
52. Ortiz, I., Daniels, L. M. & Engilbertsdóttir, S. (2012). Child poverty and inequality:
New perspectives. New York: UNICEF.
53. Penn, H. (2009). Early childhood education and care: Key lessons from research for
policy makers. Technical Report. Brussels: European Commission, Directorate-Ge-
neral for Education and Culture.
54. Public Policy and Management Institute (2011). Evaluation of the eectiveness
and impact of the social OMC since 2006. Lithuania. Report commissioned by the
European Commission.
55. Rathus, S. A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
56. Ritchie, J. & Spencer, L.(1994). Qualitative data analysis for applied policy re-
search. In: Bryman A. & Burgess R. (eds.), Analyzing Qualitative Data. London:
Routledge.
57. Schoukens, P., Becker, E. & Smets, J. B. (2015). Fighting social exclusion under the
Europe 2020 strategy: Which legal nature for social inclusion recommendations?
International Comparative Jurisprudence,1 (1), 11-23.
58. Slack, K. S., Berger, L. M. & Noyes, J. L. (2017). Introduction to the special issue
on the economic causes and consequences of child maltreatment. Children and
Youth Services Review, 72 (1), 1-4.
59. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (2014). Narodne novine, 124/2014.
60. Stubbs, P. & Zrinščak, S. (2012). Europeizacija i socijalna politika: između retorike
i stvarnosti U: Puljiz, V., Ravlić, S. & Visković, V. (ur.), Hrvatska u EU: kako dalje.
Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.
61. Stubbs, P. & Zrinščak, S. (2014). Ulaganje u djecu – kako nadvladati zamku depriva-
cije: Hrvatska. Brussels: European Commission, General for Employment, Social
Aairs & Inclusion.
62. Stubbs, P. & Zrinščak, S. (2015). ESPN thematic report on social investment: Croatia.
Brussels: European Commission, European Social Policy Network (ESPN).
63. Stubbs, P., Ledić, M., Rubil, I. & Zrinščak, S. (2017). Dječje siromaštvo i strategije
nošenja sa siromaštvom kućanstava u Hrvatskoj. Zagreb: EIZG i Zaklada ADRIS.
64. Šućur, Z., Kletečki Radović, M., Družić Ljubotina, O. & Babić, Z. (2015). Siromaštvo
i dobrobit djece predškolske dobi u Republici Hrvatskoj. Zagreb: UNICEF.
65. Šućur, Z., Babić, Z., Urban, I. & Baran, J. (2016). Struktura naknada, izdaci i korisnici
programa socijalne zaštite u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Ministarstvo socijalne
politike i mladih.
66. TARKI (2010). Child poverty and child well-being in the European Union. Preuzeto
s: http://www.tarki.hu/en/research/childpoverty/report/child_poverty_nal%20
report_ jan2010.pdf (31.8.2017.).
67. The Council of the European union (2011). Council recommendation of 28 June
2011 on policies to reduce early school leaving (Text with EEA relevance) (2011/C
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
354
članci
191/01). Preuzeto s: http://eurlex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:-
C:2011:191:0001:0006:en:PDF (31.8.2017.).
68. The Social Protection Committee (2012). SPC advisory report to the European
Commission on tackling and preventing child poverty, promoting child well-being.
Preuzeto s: http://ec.europa.eu/social/BlobServlet?docId=7849&langId=en
(31.8.2017.).
69. Uredba o visini minimalne plaće. Narodne novine, 115/2 016 .
70. USAID (2017). The 2016 CSO Sustainability Index for Central and Eastern Europe and
Eurasia. Washington: U.S. Agency for International Development.
71. Vlada RH (2007). Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju Republike
Hrvatske. Zagreb: Vlada RH.
72. Vlada RH (2014a). Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Re-
publici Hrvatskoj 2014. - 2020. Zagreb: Vlada Republike Hrvatske.
73. Vlada RH (2014b). Nacionalna strategija za prava djece Republike Hrvatske za
razdoblje od 2014. do 2020. godine. Zagreb: Vlada Republike Hrvatske.
74. Vlada RH (2017). Nacionalni program reformi 2017. Zagreb: Vlada Republike Hr-
vatske.
75. Zakon o socijalnoj skrbi. Narodne novine, 33/ 2012.
76. Zakon o socijalnoj skrbi. Narodne novine, 157/2013.
M. Ajduković, I. Dobrotić, J. Matančević: Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju...
članci
355
Marina Ajduković
Ivana Dobrotić
Jelena Matančević
University of Zagreb
Faculty of Law
Department of Social Work
OPPORTUNITIES FOR ADVANCING SOCIAL POLICY IN REDUCING CHILD
POVERTY: THE PERSPECTIVE OF KEY STAKEHOLDERS
ABSTRACT
On the basis of an analysis that revealed a gap between European Union guidelines,
national strategies, and social policy programmes on the one hand and specific achieve-
ments in the combating of poverty and social exclusion of children in Croatia on the other,
the aim of this paper was to deepen the understanding of circumstances contributing to
or aggravating the efficiency of the social policy in the fight against child poverty and of
opportunities for advancing social action in this area. The research included 13 key stake-
holders who were selected deliberately in view of their expected competence concerning
the topic and their experience: seven officials or high-ranking experts at the level of state
bodies or local government and self-government, three key persons from prominent civil
society organisations, and three independent experts. The data was collected via the met-
hod of semi-structured interview.
The analysis showed a high level of agreement among key stakeholders concerning the
lack of any substantial (political and social) interest in child poverty and concerning the inef-
ciency of social policy in reducing child poverty. It also emphasized the need to change the
socioeconomic environment, strategic framework, current public policy practices as well as the
need to ensure socially responsible action and responsibility on the part of all stakeholders for
the prevention and reduction of child poverty. The ndings were discussed in seven key points.
The rst relates to the necessity of considering poverty from the perspective of the rights of
the child and the promotion of child well-being. Following a critical review of the indicators
of ineciency of social policies in the combating of child poverty, especially the absence of a
multidimensional and comprehensive approach in the eradiction of child poverty, we advocate
an integrated instead of a fragmented approach to child poverty. Special attention is paid to
the key role of the state and the necessity to veer the discourse from the abuse of social rights
towards the importance of early investments and preventive programmes. In that respect, we
also advocate the preventive role of educational institutions that should assume their share
of responsibility as soon as possible as well as the strengthening of the role of civil society
organisations in the prevention and mitigation of child poverty. Finally, we emphasize the
necessity of systematic evaluations of the existing public policies and evidence-based action
Ljetopis socijalnog rada 2017., 24 (2), 309-356.
356
članci
at all levels. In conclusion, we emphasize the opportunity that is available to the current
Government of the Republic of Croatia to transform unfavourable trends and develop an
integrated approach to child poverty.
Key words: eciency of social policy in mitigating child poverty, integrated vs fragmented
approach to child poverty, threat to the rights of children in poverty, early investments in children.
Međunarodna licenca / International License:
Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0.
