ArticlePDF Available

Abstract

The Mission of Saints Constantine Cyril and Methodius in Great Moravia in the second half of the 9th century took place in certain historical context and paradigm that was determined by theological and disciplinary regulations of the Roman church. Authors are presenting church historical context of the Cyrillo-Methodian mission, the activity of the Roman pontiffs and theological thought that was developed in the ninth century and that had an influence on the inculturation mission of Saint brothers. With this research, authors are introducing interdisciplinary approach in the theological research, by connecting historical and theological conclusions.
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 43 |
RIMSKI PRVOSVEĆENICI UVRIJEME ĆIRILOMETODSKE MISIJE
Roman Pontis inthe Time ofCyrillo-Methodian Mission
Silvio Košćak– Kristijan Kuhar
DOI: 10.17846/CL.2017.10.2.43-61
Abstract: KOŠĆAK, Silvio– KUHAR, Kristijan. Roman Pontis in the Time ofCyrillo-
Methodian Mission. e Mission of Saints Constantine Cyril and Methodius in Great
Moravia inthe second half ofthe 9th century took place incertain historical context and
paradigm that was determined by theological and disciplinary regulations ofthe Roman
church. Authors are presenting church historical context ofthe Cyrillo-Methodian mission,
theactivity ofthe Roman pontis and theological thought that was developed inthe ninth
century and that had aninuence on theinculturation mission ofSaint brothers. With this
research, authors are introducing interdisciplinary approach inthe theological research, by
connecting historical and theological conclusions.
Keywords: Saints Constantine Cyril and Methodius, Cyrillo-Methodian mission, theology,
christian missions, Roman pontis, Church teaching, liturgy, paradigm ofunity
Abstrakt: KOŠĆAK, Silvio– KUHAR, Kristijan. Rímski pápeži vobdobí cyrilo-metodskej mi-
sie. Misia svätých Konštantína-Cyrila aMetoda naVeľkú Moravu, odohrávajúca sa vdruhej
polovici 9. storočia, sa uskutočnila vurčitom historickom kontexte aparadigme vymedze-
nej teologickými adisciplinárnymi smernicami rímskej cirkvi. Autori článku predstavu
cirkevno-historický kontext cyrilo-metodskej misie, aktivity rímskych pápežov ateologické
myslenie, ktoré sa vyvinulo v9. storočí aktoré malo vplyv nainkulturačnú misiu solúnskych
bratov. Svojím výskumom autori článku prinášajú interdisciplinárny prístup vteologickom
bádaní spájaním historických ateologických záverov.
Kľúčové slová: Svätí Konštantín-Cyril a Metod, cyrilo-metodská misia, teológia, kresťanské
misie, rímski pápeži, cirkevné učenie, liturgia, paradigma jednoty
Uvod
Među mnogim misijskim pothvatima kršćanstva kroz srednji vijek, nakon pada rimskoga carstva
i doseljavanja novih naroda na područje Europe, misija svetih Konstantina Ćirila i Metoda
posebno privlači pozornost iukazuje potrebu ponovnog historiografskog vrednovanja temeljenog
nainterdisciplinarnom pristupu teološkoj kvalikaciji vremena.
Povijesne činjenice, iako već historiografski pomno istražene, pokazuju jednu stranu misijskog
pothvata Svete braće, ne uzimajući dovoljno u obzir teološke i duhovne tekovine vremena
ukojemu se odvijala misija te koji su možebitno utjecali nanjezino ostvarenje.1 Paleoslavistička
1 Povijesne činjenice iznošene su uvrijednim radovima povjesničara i paleoslavista, posebno tijekom
20.stoljeća, te su često uvjetovane tezama koje idu uprilog stvaranju novih državnosti napodručjima
S K – K K
| 44 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
istraživanja korpusa liturgijskih tekstova staroslavenskog kanona, koja su paleografski,
lingvistički ipovijesno-književno vrlo vrijedna, iziskuju teološko-liturgijsku kvalikaciju koja
bi ukazala napodrijetlo, funkciju itradiciju tih liturgijskih tekstova, te uputila nadonošenje
kvalitetnih rezultata. Da bi se dobila cjelokupna slika vrijednih znanstvenih rezultata potrebno je
uistraživanja uvesti, interdisciplinarnim pristupom, teološku reeksiju povijesnih, te liturgijskih
i povijesno-književnih istraživanja. Ćirilometodska misija, iako je baština slavenskih naroda
ipovijesti srednje ijugoistočne Europe, neodvojivo je dio povijesti Crkve koja ima svoje vlastite
metode ipristupe kojima povijesne činjenice promatra ureeksiji teološke stvarnosti vremena,
uzimajući uobzir iveć donesene znanstvene zaključke.2
Ovim radom, prikazom djelovanja rimskih prvosvećenika, kao i teološke misli povezane
s ostvarivanjem misije i evangelizacije Europe, uistraživanjima ćirilometodske misije, želimo
otvoriti vrata teološkoj znanstvenoj disciplini uova istraživanja.
Društvena povijest, koja je dovela doostvarenja misije svetih Konstantina Ćirila iMetoda,
svetaca Zapadne i Istočne Crkve, te zaštitnika Europe, odvijala se i unutar crkvene povijesti
praćene teološkim orisima vremena idjelovanjima rimskih prvosvećenika koji su bili zaduženi
za čuvanje pravovjernosti, ćudoređa i crkvene politike svoga vremena, asve u nastojanju da
ostvare evanđeoske zapovijedi isačuvaju jedinstvo itradiciju Crkve općenito.
Njihovo djelovanje iziskivalo je izlaženje ususret novim narodima doseljenima naprostore
srednje Europe, brigu za kristijanizaciju i utvrđivanje kršćanskog društvenog poretka. Pored
tih zadaća, koje izviru iz samog poslanja Crkve, rimski su prvosvećenici morali voditi brigu
zadiplomatske odnose spostojećim inovim državnostima, koje su se ujeku društveno-političkih
promjena usrednjem vijeku nerijetko miješali u pitanja svetog poslanja Crkve. Evangelizaciju
ikristijanizaciju novih naroda Europe, uspješno su završili misionari poslani odmjesnih Crkava,
redovito nakontaktnom području. Uspostavljanje redovite crkvene hijerarhije načelu smjesnim
biskupom, astime iuspostava kršćanske kulture temeljene natradiciji vjerovanja, bogoslužja
ićudoređa, bio je novi misijski pothvat koji se odvijao prema drugačijem modelu ili paradigmi
nego što je to početna evangelizacija ikristijanizacija.
Sveti Konstantin Ćiril iMetod naprostore Moravske iPanonije dolaze upravo sciljem uspostave
kršćanske kulture iredovite crkvene hijerarhije, auz novo pismo, jezik iliturgijske knjige, sa
sobom donose i novu paradigmu misijskog djelovanja, temeljenu na izvrsnom poznavanju
kulture, političkih odnosa te diplomatske domišljatosti, sciljem uspostave jedinstva slavenskih
naroda srimskom Crkvom.
Povijest tvrdi da je misija Svete braće, smrću sv. Metoda 885. godine, doživjela slom iopću
propast započetog djela. No, činjenice govore uprilog ostvarenju paradigme jedinstva te nastavak
plodnog djelovanja učenika Svete braće napodručju srednje ijugoistočne Europe, naprostoru
Zapadne i Istočne crkvene kulture, u srednjovjekovnim književnostima Slaviae orthodoxae
iSlavae romanae, stvarajući tako dva neodvojiva kulturna iduhovna pola slavenske kulture.
Srednje Europe. Uzimajući uobzir rečeno, smatramo da je takvim istraživanjima potrebno dodati iona
koja će interdisciplinarnim pristupom potvrditi ili dopuniti dosadašnje rezultate.
2 „Bavljenje poviješću Crkve uključuje poznavanje novih stečevina inovih metoda. No važno je ito da
se ne zanemari ni ona tradicionalna povijest, naime povijest kulture i ideja koja zahtjeva poznavanje
kronologije, događaja te života i djela velikih ljudi“ (Bedouelle 2004, 33). Za metodologiju rada vidi
Bedouelle (2004, 17-36).
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 45 |
Misija sv. Konstantina Ćirila iMetoda među Slavenima uširem kontekstu
evangelizacijskog djelovanja Crkve
Misijsko djelovanje (lat. missio)3 označuje se uteološkoj znanosti kao „slanje nekoga da nešto
uradi u ime drugoga“ (usp. Hellwig 2005b, 77; Zovkić, 1970). U tom kontekstu pojam misija
upotrebljava se „za Isusovu otkupiteljsku zadaću“ (Hellwig 2005b, 77), djelovanje Crkve usvijetu,
pojedinaca te zajednica unaviještanju Evanđelja izvan zadanih okvira Crkve, kao iunutar zajednice
krštenih, udanašnjem pojmu reevangelizacija (usp. Hellwig 2005b, 77). Tijekom povijesti zadaću
provođenja evangelizacije imale su redovničke zajednice koje su svojim radom nastojale prenijeti
poruku evanđelja (Hellwig 2005b, 77), kao imisionari koji su tijekom ranog irazvijenog srednjeg
vijeka napodručjima Europe uspostavljali kršćansku kulturu temeljenu nakristijanizaciji novih
naroda koji su se naselili naodređenim područjima.
U počecima Crkve, apostoli su bili nositelji misija, vjerni zapovijedi svoga Učitelja da
idu posvem svijetu inaviještaju Evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15), a među njima
istaknuli su se apostoli Pavao iPetar, koji su svojim misionarskim radom došli doRima (usp.
Hellwig 2005a, 334). „Tradicija prikazuje kako su se drugi apostoli iučenici kretali iz Jeruzalema
usvim pravcima, anjih su slijedili misionari odjednog naraštaja dodrugoga.“ (Hellwig 2005a,
334). Odvelikih misionara Crkve kroz povijest ističu se imena sv. Patrika (Irska), sv. Augustina
Canteburyjskog (Engleska), sv. Bonifacija (Njemačka), te apostoli Slavena sv. Konstantin Ćiril
iMetod (usp.Hellwig 2005a, 334).
Tijekom povijesti nosioci misija, usvojem djelovanju koje je utemeljima imalo širenje poruke
Isusa Krista, zauzimali su određeni pristup ili model kako bi njihova poruka naišla naprihvaćanje.
Tako možemo razlikovati „tri glavna pristupa evangelizaciji (misiji)“ (usp. Hellwig 2005a, 334).
U literaturi se navodi pristup takozvanog jednosmjernog prijenosa bogatstava – prilaženja
narodima i pojedincima koji nisu upoznali evanđelje, ali s težnjom da se iskorijeni kultura
naroda kojima je misija poslana. Ovakav model bio je pogodan zaostvarenje kolonijalnih težnji
(Hellwig 2005a, 334) vladara zemalja iz kojih su umisije odlazili širitelji poruke Evanđelja. Jedan
odpristupa evangelizaciji naroda je model zasađivanje iprilagodba. Takav model primjeren je
svakom vremenu imjestu naroda koji nije upoznao Evanđelje, budući da misionari najprije uče
onarodima kojima su poslani, kako bi Evanđelje kasnije prilagodili uinkulturacijskom misijskom
djelovanju. Model utjelovljenja dvosmjerni je proces misije ukojem adresati misije, oni kojima su
misionari poslani umisijsko djelovanje, specičnošću kulturno-religijskog konteksta obogaćuju
same nosioce misije te kulturu iz koje dolaze (Hellwig 2005a, 334-335).
Evangelizacijski procesi, prema nekom odnavedenih modela, imali su određene paradigmatske
oznake. Paradigmatski4 promatrano možemo razlikovati „model dovršene misije, ponovno
pokrenute, skrovite, contra gentes, ad gentes i povijesno-spasenjske misije“ (Semeraro 2009, 654-
655). Postavke određenih modela možemo pronaći iukontekstu misije svetih Konstantina Ćirila
iMetoda, dajući neke naznake zašire razumijevanje prema hagiografskim ipovijesnim izvorima.5
Ćirilometodska misija pod tim je vidom ponovno pokrenuta, povijesno-spasenjska iad gentes
misija sinkulturacijskim ciljem. Prema tome, misija Svete braće zapravo je bila uređena poposve
novoj paradigmi, koja je imala drugačije ciljeve odpočetne misije, tj. kristijanizacije, te je bila
3 Kao sinonimi za misije, u povijesnoj se literaturi pojavljuju pojmovi: evangelizacija, kristijanizacija,
misija, idrugo.
4 Pojam „paradigma“ koristi se uteološkom značenju kojim se želi opisati model prema kojemu se određeni
misionari odnosili usvojem evangelizacijskom djelovanju. Pojam paradigme ovdje se koristi uvjetno.
5 Hagiografski izvori su Žitija svete Braće, pisana crkvenoslavenskim jezikom. Historiografski izvori su
papinska pisma ipovijesni anali, sabrani posebno uzbirci Magnae Moraviae fontes historici.
S K – K K
| 46 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
usmjerena stvaranju kršćanske kulture. Zadaća Svete braće nije bila uslavensko okružje unijeti
utjecaj Bizanta ili pak proširiti utjecaj Istočne crkvene hijerarhije namisijskom području kao što su
to činili misionari koji su započeli evangelizaciju Slavena6, već im se pristupalo kao ravnopravnom
narodu među svim ostalim narodima tada poznatog svijeta kojemu je trebalo ustanoviti kršćansku
kulturu koja će ovaj narod povezati sostalim narodima zapadne crkvene uljudbe. To je vidljivo iiz
„Žitija Konstantinovog“, udijelu ukojem se govori oposlanstvu kneza Rastislava caru Mihaelu:
„Naši su se ljudi odrekli poganstva ipridržavaju se kršćanskoga zakona, ali mi nemamo takvoga
učitelja koji bi nam (…) pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se unas ugledale idruge zemlje“
(Žitije Konstantinovo 14; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 27-89). U„Žitiju
Metodovu“ također nalazimo zapis oposlanstvu kneza Rastislava snjegovom željom da mu se
pošalju misionari koji neće biti kao oni koji su među njima djelovali dotada, jer kako navodi tekst:
„Među nas su ušli mnogi učitelji kršćani, odTalijana, Grka iNijemaca, iuče nas različito, ami
smo Slaveni priprost narod inikoga nemamo tko bi nas naučio istini irazumno objasnio“ (Žitije
Metodovo 5; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 91-119).
Misionari koji su započeli rad naevangelizaciji Slavena ujedno su izapočeli su borbu oko
prevlasti, dok je sam narod, iako priprost, shvatio važnost evanđeoske poruke kao injezine
važnosti zaosobni izajednički život.7 Stoga su Sveta braća naišla na odobravanje slavenskog
naroda te su srdačno prihvaćeni po svom dolasku (usp. Žitije Konstantinovo 15; Žitija
Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 27-89)– još više iz razloga što su među njih
došli spripremljenim knjigama zapouku učenika naslavenskom jeziku.8 Tako su nadogradili
misiju koju su započeli „irsko-škotski misionari u8. st., akarolinški (bavarski) napočetku 9. st.“
(usp. Tandarić 1986, 370).
U Žitiju Konstantinovu navodi se, za teološko shvaćanje njegove misijske revnosti, pojam
„praotačke časti“. Zamisao svetog Konstantina Ćirila i njegova želja zapostizanjem takozvanih
praotačkih časti misiju čini povijesno-spasenjskom. Svaki čin njegova misijskog djelovanja,
od navještaja evanđelja, stvaranja novog jezika i pisma, pouke učenika, i slično, za cilj ima
vječno spasenje adresata misije. Ideja stjecanja i življenja praotačkih časti iznesena je u„Žitiju
Konstantinovu“ uopisu događaja ukojemu mu Bizantski logotet želi predati svoju pokćerku zaženu.
Sveti Konstantin Ćiril odbija ponudu uz napomenu: „... meni nije ništa draže odučenja pomoću
kojega ću doći dospoznaje kako da steknem pradjedovske časti ibogatstva“ (Žitije Konstantinovo
4; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 27-89). Ideju pradjedovskih časti nalazi
kod Grgura Nazijanskog, kojeg sveti Konstantin Ćiril zaziva da mu bude „učitelj iprosvjetitelj“
(Žitije Konstantinovo 3; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 27-89). Ususretu
sKozacima (Hazarima), među koje je došao pojednom odBizantskih evangelizacijskih poslanstava
„Konstantin je Filozof stavu o izabranosti Abrahamovih sinova suprotstavljao stav ojednakosti
Adamove djece, ana više je mjesta pokazao svoje razumijevanje odnosa općeg i posebnoga“
(Damjanović 2015, 41). Prema Grivcu (usp. Grivec 1985, 22-25) ta je ideja posebno razrađena
u9. i11. poglavlju „Žitija Konstantinovog“, apodrazumijeva jednakost svih naroda predKristom,
prema kojem se adresati misije usmjeravaju bez obzira narazlike u narodnosti, jeziku, statusu
6 Za misionarenje Slavena vidi literaturu: Jedin (2001, 261-273); Zagiba (1964, 274-311); Dvornik (1964,
85-125); Dvornik (1970); Bosl (1964, 1-38).
7 „... možemo primijetiti kako je Istočna Franačka jasno odbila prihvatiti novu crkvenu autonomiju snadom
da će neutralizirati buntovne susjede te uklopiti novu crkvenu idruštvenu strukturu podfranačkom
vlašću“ (Betti 2014, 41).
8 Slavensko prihvaćanje misije vidljivo je ipo Metodovom povratku iz Njemačkog zarobljeništva nakon
što su ga je tamo zatočilo svećenstvo zavidno nauspjesima misije, narodnog jezika što je bio uzrok
potiskivanju njemačkog klera i kasnije uspostava vlastite hijerarhije (usp. Žitje Metodovo 10; Žitja
Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 91-119).
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 47 |
unutar društva, spolu ili dobi. „Briga zaslavenski narod nije bila samo sentimentalne naravi, ona
je duboko ukorijenjena uteološke temelje njegove lozoje očovjeku kao mogućnosti prvotnoga
Adamova stanja“ (Žitija Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 36). Praotačke časti temelj
imaju iuteologiji sv. Pavla, arazradom misli koja se iščitava iz „Žitija Konstantinovog“, itemelji
se ponajprije nanjegovim djelima kao isvjedočanstvima onjima, svrstavaju svetog Konstantina
Ćirila ured posljednjeg velikog imena otačke teologije, kako naIstoku tako inaZapadu (usp.Žitija
Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 37).
Misija Svete braće, postavljena naovako prikazanim temeljima, imala je nekoliko stupnjeva:
1.učenje pisanja ikršćanskog nauka; 2. odgoj klera iz naroda obuhvaćenog misijom (usp.Tandarić
1986, 371), 3. koji je temeljen naustanovljenom bogoslužju naslavenskom književnom jeziku
čime misija dobiva inkulturacijske konture (usp. Kuhar 2014, 363-379). Nakon što su Sveta
braća uspjela uspostaviti domaću crkvenu hijerarhiju, kler iučenici Svete braće isami su krenuli
umisijsko djelovanje vodeći se naučenim principima.
Daljnja analiza ćirilometodske misije, koja će nas dovesti do teološke misli rimskih
prvosvećenika 9. stoljeća, vodi nas dopotrebe kratkog pregleda života imisijskog puta Svete braće.
Život Svete braće imisija među Slavenima
Sveti Konstantin Ćiril bio je jedan odnajobrazovaniji intelektualaca iz redova carigradskih dvorskih
sveučilišnih profesora 9. stoljeća. Iskazao se kao uspješni predvodnik bizantske misije među
Hazarima ili Kozacima. Prema hagiograji pronašao je relikviju sv. Klementa pape imučenika,
bio je uspješan u lozofsko-teološkim raspravama među poslanstvima, te ga uz navedene
zasluge, zajedno sbratom svetim Metodom, car Mihael šalje unovu misiju. Naime, moravski
knez Rastislav caru Mihaelu 862. godine šalje poslanstvo smolbom da car, prema svjedočanstvu
Žitija Konstantina Ćirila, uMoravsku pošalje „takvog učitelja koji bi nam našim jezikom pravu
kršćansku vjeru objasnio, te bi se unas ugledale idruge zemlje“ (Žitije Konstantinovo 14; Žitija
Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 27-89). Grivec ističe kako je utom pozivu
„izražena misao iželja slavenskog jedinstva koje su Ćiril iMetod svojim vjerskim iprosvjetnim
radom zaista iostvarili“ (Grivec 1985, 49). Uz to, kod Rastislava je postojao strah da se unjegovoj
zemlji, koja je tek bila osamostaljenja uratovima, ne proširi utjecaj iz istočnofranačkih biskupija,
posebno Regensburga iPassaua.9 Stvaranjem jedinstvene, moravske crkvene hijerarhije, knez bi
mogao ostvariti proces osamostaljenja. Nakon što se poistom pitanju obratio iuRim ne dobivši
odgovor, obratio se Bizantu koji mu šalje braću Konstantina Ćirila iMetoda.10 Sastavivši novo
pismo prilagođeno slavenskom jezičnom sustavu, te prevevši najvažnije liturgijske knjige nanovi
književni jezik, Sveta su braća mogla započeti djelovanje. Sveti Konstantin Ćiril, amožemo to reći
iza svetog Metoda koji je upočecima pratitelj, akasnije aktivan provoditelj Misije, vođen željom
za postizanjem praotačkih časti kao idealom dostizanja jednakopravnosti i jedinstva naroda
koje je postojalo uprvobitnom stanju čovječanstva prije pada uistočni grijeh, te bogoslužjem,
nasavršen je način izrazio, kako ističe kardinal Hermenegildo Pellegrinetti, „ideju kršćanskog
9 Povezanost Rima, Salzburga, Passaua i Regensburga važna je za razumijevanje tradicije povijesne
priče osv. Konstantinu Ćirilu iMetodu, anapose ocrkvenom ustrojstvu iliturgijskoj praksi. Izvan ove
povezanosti, temeljene namnogim historiografskim dokazima koji izlaze iz okvira ovoga rada, te dokojih
je trenutno došla medievistička historiograja, ne može se tražiti druge dokaze opovezanosti zapadne
Crkve ićirilometodske misije. Upravo je radi zanemarivanja ove povezanosti, čitavo djelo Svete braće kroz
historiograju 19. i20. stoljeća neosnovano uklopljeno uisključivo bizantski kulturni icrkveni krug.
10 Usp. Ćiril iMetoda, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13585
S K – K K
| 48 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
jedinstva“– katoliciteta (usp. Grivec 1985, 52). 11 Upravo su zato dolaskom uMoravsku braća
dobro primljena jer je narod vidio da donose cjelovito evanđelje, ane politički program vezan uz
teritorijalne pretenzije ili utjecaje svojih vladara (usp. Grivec 1985, 54-55).
Prema Žitiju Konstantinovom (usp. Žitije Konstantinovo 15; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija
idruga vrela 1985, 27-89), misija usamim počecima nailazi navelik otpor uistočnofranačkom,
budući da prava nateritorij iutjecaj polažu salzburški nadbiskupi, koji su inicirali kristijanizaciju
slavenskih naroda na prostoru srednje Europe. Problem su predstavljali osporavatelji novog,
slavenskog jezika bogoslužja, očemu svjedoči i „Žitije Konstantinovo“ kada se navodi kako je
„Konstantin (…) njihov stav nazvao trojezičnim prokletstvom (trojezična hereza) isuprotstavio
im se različitim argumentima“ (Damjanović 2015, 41), posebno svetopisamskim navodima
koristeći ponajprije svetog Pavla (usp. Damjanović 2015, 41).
Kako bi Misija dobila cjelinu, Sveta braća s odabranim učenicima odlaze u Rim kako bi
predrimskim prvosvećenikom iznijeli plodove svoga djelovanja, zatražili dopuštenje zaslavljenje
liturgije nastaroslavenskom jeziku koristeći liturgijske knjige pisane glagoljičkim pismom, te
kako bi odrimskog prvosvećenika bili zaređeni usvrhu ostvarenja cilja svoje misije, tj. uspostave
redovite crkvene hijerarhije koja će biti pod jurisdikcijom rimske Crkve kojoj je pripadalo
područje Moravske iPanonije. Bratulić ističe da su se Braća sama dala pozvati odRima (Bratulić
1986, 46), jer tako bi se Kurijalni protektorat Misije ibogoslužje naslavenskom jeziku istaknuo
te dodatno potvrdio, adomaći kler osigurao od napada zavidnika. „Ćirilometodska tradicija,
prvenstveno utemeljena naslavenskim izvorima, tvrdi kako se prvi kontakt između tako zvanih
Apostola Slavena i Apostolske Stolice dogodio podokriljem pape Nikole I. (858– 867) ipape
Hadrijana II. (867– 872)“ (Betti 2014, 43).
Sveta Braća napoziv pape Nikole I., pape diplomata koji je želio obnoviti položaj Rima prije no
što su započeli problemi uodnosima Istočne iZapadne Crkve, dolaze uRim. Dočekuje ih Nikolin
nasljednik Hadrijan II. koji pismom slavenskim knezovima Rastislavu, Svatopluku i Kocelju
naslovljenom Gloria inexcelsis Deo (usp. Žitije Metodovo 8; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija
idruga vrela 1985, 91-119) odobrava prevedene crkvene knjige izapočeto djelovanje. Jednako
tako iposlanica pape Ivana VIII. Industriae tuae Svatopluku potvrđuje pravovjernost iodobrava
slavensku liturgiju. Iznesene činjenice opontikatima Nikole I. iHadrijana II., kao ipontikat
Ivana VIII., daju naslutiti da je Kurija sMisijom imale šire planove odsamog stvaranja slavenskog
jedinstva srimskom Crkvom– još više ako se uobzir uzmu prethodno spomenuti zapisi iz Liber
ponticalis.
Pontikat Stjepana V., za vrijeme kojeg dolazi do sloma Misije i lokaliziranja na usko
područje kneževine Moravske, kao isvi interdikti koje je izdao Stjepan V. stavljajući se nastranu
franačkog i njemačkog klera koji uvodi s papinskim dopuštenjem, praksu lioque klauzule
unicejsko-carigradskom Vjerovanju te time nastavlja produbljivati jaz između Istoka iZapada,
mogu dati naznake zatumačenje da su prethodna tri pontikata nastojala probleme rješavati
narazini koja odgovara crkvenosti, odnosno Evanđelju, dok se kasnije nastavila težnja začisto
političkim djelovanjem ipreviranjima odkojih su Sveta braća zaživota, još odraskola patrijarha
Ivana iFocija, bježala usamoću monaških zidina. Da je papa Stjepan V. pristao uz takvu politiku
svog pontikata, koja je urezultirala slomom Misije, može se zaključiti iiz Liber ponticalis,
udijelu opontikatima Nikole I. iHadrijana II. Zanimljivo je da se utim tekstovima uopće
11 U svom djelovanju ovakav su stav zauzimali iučenici Svete braće pa se tako uhrvatskim krajevima može
naći istinski duh početaka misija. Kakao ističe Damjanović, ukolofonu prve hrvatske tiskane knjige
Misala pozakonu rimskoga dvora nalazi se datum završetka tiska knjige, 22. veljače 1483., nadan slavlja
Katedre Svetoga Petra. „Glagoljaši su izabrali taj datum kako bi rekli: Mi smo pravi katolici, mi samo
nećemo latinski.“ (Damjanović 2015, 42).
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 49 |
ne spominju sveti Konstantin Ćiril iMetod, kao ni formiranje crkvene hijerarhije uMoravskoj,
odnosno Panoniji (usp. Betti 2014, 43-44). Prihvaćajući optužbe franačkog injemačkog klera koje
su ozloglasile Misiju, kao inovo uspostavljenu crkvenu hijerarhiju uslavenskim kneževinama,
tim nespominjanjem svetih Konstantina Ćirila iMetoda ukontekstu kurijalne politike od858.
do872. htjelo se stvoriti svojevrstan zaborav iiz pamćenja izbrisati moguće veze Rima iMisije
te ne samo lokalnog plana učvršćivanja evanđeoske poruke ujednom narodu, već šireg plana
obnove univerzalne Crkve.
Ovo nam je povod kako bismo pobliže proučili konteksta vremena ukojem su djelovali pape
iz spomenutog razdoblja, dakle odpočetka pontikata pape Nikole I. dokraja pontikata papa
Stjepana V., kao injihove živote.
Povijesne okolnosti povezane sa stvaranjem ćirilometodske misije
Deveto stoljeće predstavlja upovijesti Crkve i povijesti Europe općenito, vrijeme ukojemu se
odvijaju prekretnice koje će uvjetovati kasniju povijest toga prostora. „Povijest rimske Crkve
dosegla je u9. stoljeću jedan odsvojih vrhunaca zavrijeme pontikata Nikole I. (858 – 867),
Hadrijana II. (867– 872) i Ivana VIII. (872– 882) Odnos papinstva icarstva promijenio se iz
osnova. Te promjene uvjetovane su verdunskom diobom, akasnije time što je ugasla muška grana
lotarovske carske loze.“ (Jedin 2001, 158).
Papinstvo u9. stoljeću nalazi se u napetosti zapada i istoka. Na zapadu se rađa i razvija
franačko carstvo, koje verdunskim sporazumom 843. godine biva razdijeljeno među nasljednicima
Ljudevita Pobožnog, počinju borbe zainvestituru, aiusamom Rimu odvijaju se napetosti koje
je nemoguće bilo obuzdavati. Sredina stoljeća obilježena je i napetostima s istočnorimskim,
tj. bizantskim carstvom, pogotovo u pitanjima posljedica ikonoklazma, Focijevim raskolom
koji uzapadnoj, katoličkoj crkvenoj historiograji još nije našao svoju rehabilitaciju ipravednu
presudu. Naprostorima nakoje je nekoć Rim polagao jurisdikcijsko pravo, akoje su Avari, potom
iSlaveni zaposjeli stoljeće ranije, stvaraju se nove kršćanske državnosti koje se žele osamostaliti
iosloboditi istočnofranačkog vazalstva uspostavom redovite crkvene hijerarhije koja bi označila
završetak inicijalne evangelizacije ikristijanizacije.
U takvoj potrebi javlja se 862. godine neuspjeli poziv moravskog kneza Rastislava Rimu da
mu pošalje biskupa iučitelja koji će pokršteni narod učvrstiti ukršćanskoj uljudbi svojstvenoj
zapadnoj Crkvi. Vjerojatno je Rastislav znao da je nateritoriju koji je nasilno otkinut odrimske
jurisdikcije, asuradnjom sRimom zadobio bi povlašteni položaj i mogućnost osamostaljenja.
Unatoč izostanku odgovora iz Rima, Rastislav se okrenuo Bizantu, koji je poslanjem Konstantina
Ćirila iMetoda htio položiti pravo nadnovopokrštene slavenske kneževine. Slično će postupiti
idolaskom Mađara napodručje Panonije (usp. Kotje-Moeller 2008, 59).
Među događajima iz povijesti koji su doveli doostvarenja misije treba uzeti uobzir odnose
Rima iBizanta u8. i9. stoljeću, te povezanost Rima sistočnofranačkim dijecezanskim sjedištima
koja su inicirala kristijanizaciju moravskog ipanonskog područja naseljenog Slavenima.12
Pored teoloških pitanja koja su utemelju Misije, svakako ulogu imaju i određena politička
pitanja, koja se pored teoloških, povlače iz 8. stoljeća i nagrđuju odnose Rima i Bizanta.
Tapolitička pitanja odnose se naizuzeće Ilirika iz rimske jurisdikcije 732. godine, raskol stvoren
12 O tematici odnosa Bizanta iRima te pitanju kristijanizacije južnih Slavena, među ostalim djelima vidi:
Dvornik (1964, 85-125). Za problematiku evangelizacije češko-moravskog prostora vidi: Bosl (1964,
1-38).
S K – K K
| 50 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
ikonoklazmom i djelovanjem patrijarha Focija, te stvaranje novih državnosti na područjima
srednje iistočne Europe uz potrebu kristijanizacije iinkulturacije kršćanstva.
Češki medievist ivrsni poznavalac povijesti slavenskih naroda František Dvornik, bilježi da
su Rim iBizant imali dobre diplomatske odnose popitanju pokrštavanja te da nije bilo političkih
pretenzija. Problem je nastao kada je 732. godine car Lav III. izuzeo Ilirik iz rimske jurisdikcije
kaznivši tako papu Grgura III. zbog njegove osude ikonoklazma (usp. Dvornik 1964, 88).
Borba između rimskog prvosvećenika ibizantskog cara zaIlirik počinje, prema Dvorniku, kada
je papa Nikola I. 860. godine upismu poslanom caru Mihaelu III. izrazio sumnju glede legitimnosti
postavljanja Focija zapatrijarha, autom činu postavlja upitanje izgubljenu jurisdikciju nadcijelim
Ilirikom koji je papinstvo izgubilo 732. godine. Od cara Mihaela III. papa je tražio da mu vrati
njegova prava nad svim onim provincijama koje su bile povezane s rimskim patrijarhatom
(usp. Dvornik 1964, 98-99). „Veliki plan da se gubitak Ilirika, solunskog papinskog vikarijata,
nadomjesti osnivanjem opsežne slavenske crkvene provincije zasnovao je Nikola I., aHadrijan je
taj plan uširokim potezima nastavio.“ (Jedin 2001, 168). Međutim, time su izgubljeni dobri odnosi
sbavarskom crkvom koja se opirala osnivanju panonsko-moravske nadbiskupije.
Ovakva pitanja ostavljaju povijest još uvijek otvorenu. Pogotovo novija istraživanja odnosa
Rima iBizanta koja su temeljena ne toliko nageopolitičkim pitanjima već napitanjima teološke
iliturgijske pretenzije koje su bile prisutne napodručju srednjeg Mediterana.
Utjecaj Franaka nakristijanizaciju, uspostavu crkvene organizacije ikršćanske kulture među
Slavenima, posebno se zaustavilo nahrvatskom, tj. dalmatinskom području. Dvornik ističe da
je uspostavom ninske biskupije kao samostalne ipod jurisdikcijom Rima, Rim želio zaustaviti
franačku crkvenu imisionarsku prevlast, koja se pojavljuje kao drugi problem Rima napodručju
Ilirika, te je prema tome Rim htio izići napodručje Panonije sa svojim misionarima kako bi oživio
metropolitansku tradiciju Sirmija (usp. Dvornik 1964, 100). Tako naprostoru Ilirika susreću se
tri snažne duhovne ikulturne sile: Rimska, Bizantska iFranačka, auz njih nastaju nove državne
tvorevine slavenskih naroda.
U ovakvim okolnostima ostaje otvorenim pitanje zašto papa Nikola I. nije odgovorio napoziv
kneza Rastislava da mu pošalje učitelje kršćanstva ibiskupa, kada je nataj način mogao ponovno
zadobiti uzurpiranu jurisdikciju i supremaciju nadIlirikom inad slavenskim narodima koji su
kršćanstvo primili pozapadnom obredu, a time bi se osigurao iod franačke pretenzije nadta
područja.
Jedan od odgovora nudi Dvornik koji tvrdi da je papa Nikola I. previše ovisio o pomoći
Franaka te je vjerojatno zato zanemario Rastislavov poziv (usp. Dvornik 1964, 197). Dvornik
nato bilježi da se papa Nikola nije usudio miješati uosjetljivu situaciju uMoravskoj jer mu je bilo
stalo dodobrih odnosa sLjudevitom Njemačkim, čiju je pomoć cijenio (usp. Dvornik 1964, 12).
Papa Hadrijan II. spominje to upismu Gloria inaltissimis Deo 868.– 869. godine ukojemu se
obraća Rastislavu, Svatopluku iKocelju (usp. Magnae Moraviae fontes historici, vol. III, Epp. 39.;
Dvornik bilježi MGH, Epp. VI., p. 763. Pismo je sačuvano uslavenskom Žitiju Metodovu ismatra
se autentičnim, ali mu latinski izvornik nije sačuvan uvatikanskom arhivu).
Ovisnost pape Nikole I. oFrancima vjerojatno je uvjetovana općom situacijom u Europi:
franačka prevlast nazapadu, prodiranje Turaka (Islama) najugu iistoku, uspon Bizanta, početak
borbi zainvestituru. Odgovoriti Rastislavu, čija se kneževina nalazila nagranici istočnog izapadnog
europskog civilizacijskog kruga, bilo bi zadiranje upretenzije istočno franačkog kraljevstva, koje
je imalo ovlasti postavljati čak icrkvenu hijerarhiju, atime bi papa ipapinstvo općenito, izgubilo
važnog političkog ikulturnog partnera izaštitnika.
Okretanje Rastislava Bizantu može se protumačiti nastojanjem da ponudi savez navojnom, ali
ikulturnom polju. Bizant bi prema takvom savezu navelika vrata ponovno ušao napodručje koje
pretendira Rim, ali spredznakom ovaj put ne kristijanizacije pokojoj se uspostavljala redovita
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 51 |
crkvena hijerarhija koja bi značila neovisnost kao ipripadnost duhovnom icrkvenom području,
nego inkulturacije kršćanstva u novopokršteni narod. A s druge strane, Rastislav bi se tako
osigurao odBugara iFranaka.
Pokrštavanje ili inicijalna evangelizacija moravskog naroda odvijala se kroz razdoblje uoči
misije Svete braće.13 Prema pisanju cara Heraklija, Bizant je poslao prve misionare među Slavene
(usp. Dvornik 1964, 89). No, historiograja bilježi da su misiju među moravskim Slavenima
predvodili su istočnofranački misionari iz kontaktnih biskupija Passau, te vjerojatno Salzburg
iRegensburg. Ovaj podatak predstavlja važnost i za cjelokupno poimanje misijskog djelovanja
Svete braće jer upućuje uvažne činjenice koje su oblikovale njihovu paradigmu misionarskog,
tj.inkulturacijskog djelovanja, odteoloških postavki, liturgije docrkveno-političkih postavki koje
su uvjetovale kasniji nastanak moravsko-panonske dijeceze.
U procesu pokrštavanja postojale su određene razlike između istočne i zapadne Crkve
(usp. Sullivan 1954, 17-18), a misija Svete braće po svemu je neusporediva s dotadašnjim
misionarskim pothvatima, tj. imala je vlastiti paradigmatski okvir. Krivo tvrde neki znanstvenici
da se radilo okristijanizaciji, tj. inicijalnoj misiji ipokrštavanju. Različitost je utome što su Sveta
braća imala pothvat inkulturacijske misije iuspostave redovite crkvene hijerarhije, tj. neovisne
crkvene pokrajine koja bi bila unutar granica države unutar koje su djelovali.
Dolazak dakle Svete braće u Moravsku, otvaranje je puta novog misionarskog djelovanja
koje se zasniva nastvaranju kršćanske kulture, koje nije uzapadnoj Crkvi bio jedinstven slučaj14,
ali predstavlja jedinstvenost u tome što bizantski misionari stvaraju liturgijsku književnost
po običajima zapadnog, rimskog obreda kontaktnog crkvenog područja, što svoje učenike
poučavaju uliturgiji iteologiji zapadne crkvene misli, te što se ipak podlažu jurisdikciji rimskog
biskupa, kojemu time priznaju pravo jurisdikcije nadpodručjem njihove misije.
O tome koliko je taj pothvat Svete braće, dakako vrsno diplomatski, uvjetovan time da se
moravsko ipanonsko područje izuzmu iz jurisdikcije franačke crkve ili bizantske crkve, nije ovdje
potrebno spominjati niti otvarati pitanja kojim se povijesne znanosti tek trebaju pomno pozabaviti.
Važno je primijetiti da su pristajanjem uz Rim irimske prvosvećenike Sveta braća zapravo otvorila
vrata iteološkoj, duhovnoj, disciplinskoj iopćecrkvenoj misli onih rimskih prvosvećenika koji su
bili ubliskom kontaktu snjima injihovim učenicima.
Orimskim prvosvećenicima 9. stoljeća: Nikola I., Hadrijan II., Ivan VIII.
iStjepan V.
Razdoblje misije Svete braće posebno su obilježila trojica rimskih prvosvećenika koji su bili
ubliskom kontaktu smisijom ili njezinim ostvarenjima, pape Nikola I., Hadrijan II., Ivan VIII.
iStjepan V.
Povjesničari se uopisivanju likova ovih rimskih prvosvećenika narazličite načine dopunjuju
ili isključuju. Temeljno vrelo zaistraživanje života rimskih prvosvećenika je Liber ponticalis, ali
13 „e principal missionaries inMoravia were Frankish priests, and theclaims which Passau later voiced
that Moravia was part ofits diocese, point out that most ofthe Frankish missionaries were sent to Moravia
by thebishops ofPassau“ (Dvornik 1970, 79). Jakobson napominje da je misiju inicirao lokalni vladar,
knez Rastislav, te je zaposljedicu trebalo imati veću povezanost Moravske iIstočno rimsko kraljevstva.
Međutim, posljedice su bile drugačije (usp. Jakobsson 2011, 105-106). Napodručju kneza Kocelja također
se odvijala slična situacija, ali je porazom odNjemaca ipanonska kneževina pokleknula preduspostavom
slavenske crkvene hijerarhije.
14 O misijama vidi: Jakobsson (2011).
S K – K K
| 52 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
koje sodređenom subjektivnošću neke historiografske podatke ispušta.15 Unašem kratkom opisu
donosimo bitne činjenice iz života ovih rimskih prvosvećenika.
Papa Nikola I. (vladao 858– 867) energično se zalagao za obranu papinskih prava protiv
upliva karolinga i istočnorimskih careva, stvarajući tako i raskol između Rima i Bizanta
(usp.Kotje-Moeller 2008, 50). Situaciju je pogoršao spor sFocijem, kojega je svrgnutim proglasio
papa Nikola I. godine 863., kada je započela ćirilometodska misija. Focije je, s druge strane,
kao jedan odnajučenijih patrijarha srednjega vijeka, papi prigovorio krivovjerje iopovrgnuo
papinsko pravo naprvenstvo (usp. Kotje-Moeller 2008, 50). Idalje se zapapu Nikolu I. tvrdi
da je bio energična itemperamentna ličnost, čija je diplomacija ovisila opravovjernosti Crkve
icrkvenih zakona temeljenih naevanđelju itradiciji vjere.
Zanimljivo je kako mnogi povjesničari previđaju pitanje kako je papa Nikola I. saznao zaSvetu
braću. Pretpostavke koje iznosi historiograja su vezane uz relikvije sv. Klementa, pape imučenika,
koje su Sveta braća nosila sa sobom uMoravsku. Azapravo možemo postaviti izaključak da je papa
saznao za svetog Konstantina Ćirila iMetoda preko Anastazija Bibliotekara, učenog suradnika
ipapinskog tajnika koji je održavao dobre diplomatske iintelektualne veze s Bizantom, gdje je
sveti Konstantin Ćiril bio učena osoba ipoznat nacarskom dvoru. Vjerojatno su vijesti omisiji
naKrimu također došle dopape, koji je htio upoznati iprihvatiti njihovo djelovanje.
Dvornik odlazak uRim povezuje sa situacijom koja se odvijala uRimu iBizantu ikoja je bacila
sjenu naodnose ovih dviju Crkava (usp. Dvornik 1970, 132). Put uRim postavlja pitanje, nakoje
Dvornik odgovara napomenom da je papa Nikola I. pozvao Svetu braću uRim. Njihov odlazak
uRim zapravo otvara poglavlje o odnosima rimskih prvosvećenika prema njihovoj misiji, kao
iprema ostvarenju zacrtanog plana povratka Ilirika podsvoju jurisdikciju. Utakvoj situaciji dolazi
imisija Svete braće, koja njihovim dolaskom uRim 867. godine započinje ostvarenje planova
rimskih prvosvećenika. Azapravo se time naneki način produbljuje jaz između dvije Crkve, one
zapadne podupravom Rima iistočne podupravom Bizanta (usp. Dvornik 1970, 146).
Uspostavljanje crkvene hijerarhije naodređenom misionarskom području značilo je da se
misija, usmislu kršćanske inicijacije, završava te započinje redoviti život mjesne Crkve. Slavenski
knezovi, moravski Rastislav i Svetopluk, te panonski Kocelj, time su htjeli ući u područje
europske kršćanske uljudbe, auspostavom sustava crkvenih dijeceza htjeli su postići iodređenu
samostalnost naspram Istočno franačkog kraljevstva te njemačkih biskupija iz kojih je– prema
zaključcima povjesničara– inicirana kristijanizacija tih područja.
Pripadanje pod jurisdikciju zapadnog patrijarhata, tj. rimskog patrijarhata, slavenske su
crkvene dijeceze stavljene pod nekadašnju jurisdikciju Rima nad Ilirikom, uspostavljena je
neovisna crkvena organizacija koja je time mogla voditi ineovisnu društvenu politiku.16
Pored pape Nikole I., ali kasnije iHadrijana II. stajale su jake ličnosti koje su vodile crkveno
političke, uglavnom diplomatske poteze. Među njima ističe se Anastazije Bibliotekar. „Njegovo
poznavanje grčkog učinilo ga je neophodnim udiplomatskim kontaktima sBizantom, briljantni
stil doveo ga je dovodstva papinske kancelarije, anjegovo poznavanje povijesti bilo je odkoristi
tadašnjoj politici kurije idovelo ga napoložaj njezina historiografa“ (Kotje-Moeller 2008, 51).17
15 Za životopise rimskih prvosvećenika vidi: eLives ofthe Ninth-Century Popes (Liber Ponticalis).
e Ancient biographies of ten popes from A. S. 817 – 891. Translated with an introduction and
commentary by Raymond Davis. Liverpool University Press, Liverpool. 1995. Zaviše vidi bibliograju:
http://www.geschichtsquellen.de/repOpus_03286.html prestupljeno 10. 7.2017.
16 O odnosu pape Nikole Ii Hadrijana II. prema franačkom carstvu, vidi Dvornik (1970, 150-151). Papa
Hadrijan II. nastavlja crkvenu politiku svoga prethodnika Nikole I.
17 O Anastaziju vidi Jedin (2001, 189).
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 53 |
Nikola I. se zbog pravednog uplitanja u moralni život franačkih vladara 862. godine, kada
je Rastislav poslao svoj plemeniti zahtjev zabiskupom i učiteljima, morao oglušiti, jer bi time
izazvao veći gnjev franačkih vladara (usp. Jedin 2001, 146-147). Smrću Nikole I., 13. studenog
867. godine, popravljaju se odnosi papinstva icarstva.
Nikolin nasljednik, papa Hadrijan II. popravio je narušene odnose papinstva i carstva.
Opapi Hadrijanu Hruškovský piše da mu je nedostajalo dinamičkog temperamenta svojstvenog
prethodniku, Nikoli I. Zatekao je Crkvu ustanju napetosti prema državi iuopasnosti da izgubi
izapadne Slavene, nakon što su se istočni, zajedno sBugarima, priklonili Bizantu (usp.Hruškovský
1963, 38). Upravo je on dočekao Svetu braću u Rimu, koji su kao dar papi donijeli relikviju
sv.Klementa pape imučenika. Zasluga je pape Hadrijana dopuštenje slavljena rimske liturgije
na slavenskom jeziku (usp. Jedin 2001, 167). Vidi pismo Gloria in altissimis Deo upućeno
moravskim i panonskim vladarima). Svetoga Metoda zaredio je za nadbiskupa Sirmija 870.
godine uRimu. „Postavljanjem Metodija zasirmijskog nadbiskupa Hadrijan je naglasio rimsko
pravo naIlirik: Sirmijum je nekad bio glavni grad Ilirika.“ (Jedin 2001, 167). Ali je Hadrijan II.
bio neuspješan upokušaju da svetog Metoda, kojega su zatočili vjerojatno uEllwangenu izbavi iz
zatvora. Tek je njegov nasljednik, papa Ivan VIII. postigao povrat Metoda nanjegovu službu, ali uz
klauzulu zabrane slavenskog jezika urimskom obredu. Papa Ivan VIII. nije imao čisti stav prema
slavenskom jeziku uliturgiji, anjegov nasljednik, papa Stjepan V. učinio je sve unjegovoj moći da
nadjelo sv. Metoda baci idamnatio memoriae.
Nakon smrti sv. Metoda godine 885. njegovi učenici, aipostavljeni nasljednik nanadbiskupskoj
stolici, sv. Gorazd, protjerani su iz Moravske i Panonije. Premda je misija doživjela neuspjeh
uMoravskoj, koja je pala dolaskom Mađara, njihovo se djelo sačuvalo utradiciji slavenske liturgije
napodručju Hrvatske, Makedonije iBugarske.
Za papu Ivana VIII., Hubert Jedin tvrdi da je bio posljednji veliki papa 9. stoljeća (usp. Jedin
2001, 169). Nakon krunidbe Karla Ćelavog 875. godine, Ivan VIII. preuzima pitanje crkvene
idržavne politike Italije. Odgodine 879. bio je priklonjen istočno franačkoj karolinškoj lozi,
te se pokazao kao dobar diplomat kojemu je stalo do unutarnjeg smirenja iuređenja odnosa
Crkve idržave. Predstavljao se ikao Petrov nasljednik, ali ivrstan državnik kojemu je bilo stalo
dointeligentnih rješenja unutarcrkvenih pitanja koja su bila neodvojiva oddržavnih. Ubijen je
15. prosinca 882. godine.
Između Ivana VIII. iStjepana V., koji su bili povezani sćirilometodskom misijom injihovim
naslijeđem, rimski su prvosvećenici bili Marin (882– 884) iHadrijan III. (884– 885). Njihove
kratke pontikate obilježila su stremljenja obnove carstva (usp. Jedin 2001, 172).
Papa Stjepan V. nastupio je potpuno drugačije. Energičan iodlučan naspram uplitanja carstva
ucrkvena pitanja, postavljen je papom mimo careve volje. Anjegova diplomatičnost uvjetovala
je i pad Karla III. (usp. Jedin 2001, 172). Oštro je nastupio i prema panonsko-moravskoj
nadbiskupiji iprema sv. Metodu. Naime, zabranio je upotpunosti slavenski jezik u rimskom
obredu ioptužio Metoda da je ignorirao ranije rečene upute Ivana VIII. upitanju liturgijskog
jezika (usp. Betti 2014, 46). Ustrahu da se nadbiskupija ne raspline podutjecajem slavenskog
klera, predao je Metodovu nadbiskupiju franačkom kleru želeći tako sačuvati njihovu poslušnost
Rimu, avjerojatno je idiskreditirao svetog Metoda i učinio da njegovo djelo u Rimu padne
uzaborav (usp. Betti 2014, 51).
Razdoblje pontikata odNikole I. (858) doIvana VIII. (882) obilježeno je duhovnim procvatom
uRimu. Uz pomoć spomenutog Anastazija Bibliotekara, koji je bio pisac iprevoditelj sgrčkog
jezika, gotovo da je cvala književnost idiplomacija. Vrijedno je spomenuti da je započeto pisanje
Vita rimskih prvosvećenika. „Ta četvrtina stoljeća rimskog kulturnog cvata postala je značajna
zarazvoj srednjovjekovne misli uRimu. Svršila je slomom karolinškog papinstva, što se opaža
ipo prekidu tradicionalnih papinskih Vita uLiber ponticalis. Upapinskoj knjizi nedostaju već
S K – K K
| 54 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
Vitae umorenog Ivana VIII. injegovih kratkovjekih nasljednika Marina iHadrijana III. Posljednji
rimski biskup koji je dobio biograju na stari način bio je Stjepan V. (885 – 891), Formozov
prethodnik“ (Jedin 2001, 190).
Kulturnu djelatnost nastavit će kasnije istočnofranačko, tj. njemačko carstvo podotonovskom
renesansom, a u tome će se posebno očitovati pisarska djelatnost njemačkih opatija koje su
zapotrebe apostolske stolice priređivale iliturgijske knjige.
Teološke rasprave unavedenom razdoblju vođene su uprekoalpskim zemljama, aRim je utome
stajao postrani. Ono što je Rimu pak bilo veća preokupacija, bilo je misijsko djelovanje svedeno
nauspostavu ipotvrdu crkvene organizacije nanovoosvojenim područjima (usp. Kotje-Moeller
2008, 52). To je bilo posebno vidljivo unastojanjima da svetoga Metoda papa zaredi zabiskupa
idodjeli mu dijecezu, kasnije imetropolitansko središte.
Neki naglasci teološke misli rimskih prvosvećenika 9. stoljeća
Djelovanje rimskih prvosvećenika povezanih s misijom Svete braće pokazuju kontinuitet
uteološkoj misli ipolitičkoj aktivnosti, adiskontinuitet uodnosu nasamu misiju ina Svetu Braću.
Nikola I., Hadrijan II. iIvan VIII. podržavali su djelo svetih Konstantina Ćirila iMetoda, te su
dopuštenjima liturgijskog jezika iglagoljskog pisma, nastojali da se provede dublja evangelizacija
iučvrsti kršćanska misao utradiciju slavenskih naroda. Pored toga, misiju Svete braće iskoristili
su da ostvare isvoje političke planove učvršćivanjem položaja Rima uSrednjoj Europi. Tek je
Stjepan V. negativno reagirao nadjelo Svete braće, ali je provodio sličnu politiku kao njegovi
prethodnici.
U ovom dijelu našeg rada napravit ćemo kratak osvrt naizabrane izvore rimskih prvosvećenika.
Tekstove izvora crpimo iz „Zbirke sažetaka vjerovanja, denicija iizjava ovjeri ićudoređu“ koju
je sastavio Heinrich Denzinger 1854. godine, a predstavlja jedan od nezaobilaznih teoloških
kompendija (usp. Mateljan 2002, 236).
Zaključci sinode uRimu 862, koje su prva dva članka „zasebno prenesena kao umetak upismo
Nikole I. Quae apud Constantinopolitanum urbem biskupima Azije iLibije ... iunjegovom pismu
His ita se habentibus caru Mihaelu“ (Sinoda uRimu 862; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija
i izjava o vjeri i ćudoređu 2002, 177) ističu crkveno-pravno potvrđivanje pozicije Rima kao
primus inter pares Crkve, slikom vrhovnog sudišta upitanju potvrde pravovjerja sveopće Crkve,
kako Istoka tako iZapada. Uzaključcima navedene sinode osuđuje se zabluda teopasijanaca.18
Ono što je znakovito upravo je pisanje onjihovoj osudi Istočnim Crkvama. Ako uobzir uzmemo
18 O zabludi teopasijanaca, koji ističu kako je nakrižu trpio ne samo Sin, nego Bog sav– jer bi drugačije
ponjima to bio iskaz Božje nemoći – govori se nanekoliko mjesta. Ispravno vjerovanje, nasuprot ove
zablude, nalazi se uzaključcima sinode uRimu 382.: „Tko kaže da je umukama križa bol osjećao Bog, ane
tijelo sdušom ušto se Krist, Božji Sin odjenuo … taj ne misli pravo“ (Tomus Damasi odnosno ispovijest
vjere biskupu Paulinu Antiohijskom; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002,
46). Zatim pismo Leona I. Velikog Licet per nostros od13. lipnja 449. ukojem se ističe: „Tijelo nije umanjilo
ono što pripada boštvu; boštvo nije umanjilo ono što pripada tijelu“ (Pismo Licet per nos Julijanu iz Kosa;
Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 79). Može se spomenuti pismo Olim
quidem pape Ivana II. carigradskim senatorima iz ožujka 534. ukojem papa odgovara napitanja koja mu
je postavio car Justinijan: „Da li se Krista inašeg Boga može nazivati jedan iz Trojstva, to jest jednom
svetom osobom odtriju osoba svetog Trojstva? Da li je Krist, koji je posvom božanstvu nepovrediv, trpio
utijelu?“ (Pismo Olim quidem; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002,
112-113). Spomenut ćemo još konstituciju Nuper nos od16. ožujka 1743. pape Benedikta XIV.: „...po
toj deniciji se osuđuje bezbožno krivovjerje onih, koji si Trishagionu, koji su predali anđeli i koji je
zapjevan naspomenutom kalcedonskom saboru: ¨Sveti Bože, sveti jaki, sveti besmrtni bože, smiluj nam
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 55 |
prethodni povijesni pregled konteksta vremena i mjesta Crkve 9. stoljeća, ovaj tekst može
se tumačiti kao želja rimskog prvosvećenika da se, kako naIstoku tako i na Zapadu, potvrdi
vjerovanje Crkve predsve većom prijetnjom koju su predstavljali prodori Arapa. Još više što papa
Nikola I. ističe, između redaka, želju zastabilnošću– posebno upismu Proposueramus quidem
caru Mihaelu od28. rujna 865.: „Vas pak molimo, nemojte nanositi ništa štetno Božjoj Crkvi;
ona naime ne nanosi ništa štetnoga Vašemu carstvu, jer ona odvječnog božanstva više zaziva
zanjega stabilnost“ (Proposueramus quidem; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri
ićudoređu 2002, 178).
Nadalje, jasnim odvajanjem suda države oteološkim pitanjima te uplitanje klerika upolitičke
ovozemaljske poslove, izraženim u istoimenom pismu (usp. Proposueramus quidem; Zbirka
sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 178-179), papa ističe kako kršćanski
vladari Crkvu trebaju upitanjima vjere odnosno pokazivanja puteva doBoga ivječnog spasenja
(usp. Proposueramus quidem; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija i izjava o vjeri ićudoređu
2002, 179), dok se prvosvećenici ikler općenito, poučeni evanđeoskim naukom, koriste „carskim
zakonima samo zavremenite stvari“ (Proposueramus quidem; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija
iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 179)– ova distinkcija također se može tumačiti usmjeru stvaranja
stabilnosti unutar Crkve.
Pismo Nikole I. Ad consulta vestra, datiranog na13. studenog 866., donosi nekoliko važnih
činjenica koje su moguća potkrepa teze o paradigmi jedinstva i želje rimskih prvosvećenika
zaobnovom crkvenih odnosa Istoka iZapada prema kojoj želimo doći ovom analizom izvora
zarimske prvosvećenike. Utim „odgovorima izaslanstvu kneza Borisa iz Bugarske, koji je sa svojim
narodom bio prihvatio kršćansku vjeru“ (Ad consulta vestra; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija
iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 180-182), osim potvrđivanja svetosti ženidbe igovora ovaljanosti
ženidbene privole te iznošenja činjenica ovaljanosti krštenja, nalazimo zapis oodbacivanju svake
vrste prisile kod prihvaćanja vjere, odnosno svima onima koji odbijaju navještaj „nikako im se ne
smije nanijeti nasilje kako bi povjerovali“ (Ad consulta vestra; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija
iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 181). Osim toga, Nikola I. osuđuje svako iznuđivanje priznanja
zločina mučenjem, odnosno „takve stvari nikako ne odobrava niti Božji niti ljudski zakon, jer
priznanje mora biti dobrovoljno ane protiv volje ine smije se nasilu istjerati, nego svojevoljno
iznijeti“ (Ad consulta vestra; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002,
181). Rimski prvosvećenik stavlja se uobranu naroda ipojedinaca koji su tek došli udoticaj
skršćanskom porukom kako bi ih se zaštitilo od svake prisile, te kako bi svjedočanstvo Crkve
donjih došlo usvoj autentičnosti. Iako je kasnije učiteljstvo usuprotnosti, napose Inocent IV.
s konstitucijom Cum adversus od22. veljače 1244. „u kojoj on potkrepljuje prestroge zakone
cara Fridriha II., kao ikonstitucija Ad extirpanda od15. svibnja 1252. koja usvojem 25. zakonu
zapovijeda ono što odbacuje Nikola I., da uhićene krivovjernike treba podprijetnjom otkidanja
udova ismrti prisiliti … da priznaju svoje krivovjerje ida druge optuže“ (Ad consulta vestra; Zbirka
sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 181), učiteljstvom Nikole I. Crkva
je uvrijeme njegova pontikata zauzela poziciju koju se tek ukasnijim povijesnim kontekstima
može vidjeti kao ostvarenu, aprolongiranje ostvarenja ciljeva i zaključaka pojedinih pisama,
konstitucija igovora svakako možemo naći iuproturječjima kasnijih papa. „Nikola I. bio je prvi
veliki predstavnik srednjovjekovnog papinstva, od kojega zapravo i potječe crkveno-političke
zamisli Grgura VII. iInocenta III. On je težio zatim da sačuva nezavisnost islobodu Crkve
oddržavnih zahvata uduhovne poslove“ (Franzen 1993, 138). Iznova se nameće zaključak da
je ovdje riječ opapi diplomatu koji je svojim djelovanjem želio stvoriti ozračje stabilnosti, kako
se¨ dodavali: ¨koji je raspet zanas¨ te su tako tvrdili da Božja narav triju osoba može trpjeti ida je smrtna“
(Nuper nos; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 467).
S K – K K
| 56 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
uodnosima Istoka iZapada, tako iuodnosima onih prema kojima Crkva odlazi navješćujući im
Evanđelja. Učiteljstvo Nikole I. imalo je iodređene više ciljeve isMisijom Svete braće, budući da
se uklapa uopće ozračje dokumenata koji žele mnoge narode ujedinstvu, ne prisilno dovedene
uCrkvu isjednakim pravima kao istari narodi.
U tom vidu možemo gledati pismo Hadrijana II., nasljednika Nikole I., koji upismu Gloria
inaltissimis Deo daje široka prava Misiji, posebno glede upotrebe slavenskog jezika ubogoslužju.
Iako je ovaj papa nezainteresiran zavelike ciljeve, ipak nastavlja politiku kurije započetu uvrijeme
Nikole I. Slavenski knezovi obavještavaju se i potiču na prihvaćanje Misije, daje se potvrda
misionarskog rada, a posebno se naglašava prihvaćanje slavenskog jezika u bogoslužju, tek
snaznakom da se Poslanica iEvanđelje čita uz slavenski jezik ina latinskom jeziku, kako bi se,
možemo zaključiti sačuvala veza sa Rimskom stolicom, nasljednikom apostola Petra (usp. Žitije
Metodovo 8; Žitija Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela 1985, 91-119).
Hadrijanov nasljednik Ivan VIII. također je na liniji prethodnih pontikata. Važno je
istaknuti njegovo pismo Unum est ukojem potiče knezove Sardinije da dokinu ropstvo, te da
uduhu kršćanstva „za ljubav Kristovu otpuste“ robove ibudu savršeni nasljedovatelji Kristove
ljubavi (Unum est; Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu 2002, 186), gdje
ljubav možemo smatrati uvjetno rečeno tehničkim pojmom zasvjedočanstvo. Crkva 9. st. dolazi
nam unavedenim pismima uvelikom sjaju koji je dodatno osvijetljen poticajima Misiji, koji su
svojevrsnu krunu dobili uuspostavi Moravske biskupije načelu sa Svetim Metodom.
Na temelju iznesenih elemenata nauka, uzetih iz izabranih izvora zarimske prvosvećenike
9. stoljeća, može se zaključiti kako su ideali prve, apostolske Crkve, uovom trenutku povijesti
još uvijek živi iRim se nasuprot svim političkim težnjama iunutar crkvenim borbama načelu
s rimskim prvosvećenicima trudi ostati na njihovoj liniji, napose uočuvanju jedinstva Istoka
iZapada predsve snažnijom opasnošću koju predstavlja prodor Arapa, ali iteološka razilaženja
uvjetovana odnosima između carstva iCrkve, te drugim okolnostima 9. stoljeća koja su otvorila
nova poglavlja povijesti Europe.
U vrijeme pontikata Stjepana V. sve su glasniji oni koji traže politički pristup crkvenom
djelovanju, Crkva se povodi zaželjama knezova, što naposljetku dovodi dosloma visokih ciljeva
postavljenih upontikatu Nikole I. Papa Stjepan V. uzrokuje svojom neodlučnošću konačni slom
Misije. Unjegovo vrijeme na Misiju se baca damnatio memoriae, asam papa osuđuje Metoda
injegove učenike da su se oglušili naupute njegovog prethodnika Ivana VIII. upitanjima slavenskog
jezika ubogoslužju (usp. Betti 2014, 46). Mišljenja se oko ovog pontikata kao ipontikata Ivana
IX. koji nastavlja Stjepanovu politiku razilaze. No, svakako se može reći da se uzrok zaokreta može
naći uunutarnjim kurijalnim previranjima, zavidnosti njemačkog ifranačkog klera uspjehom
misije, te naposljetku težnjom zemaljskih vladara, ali ibiskupa sklerom zateritorijalnom prevlašću.
„Paradigma jedinstva“– ključ čitanja teološke misli rimskih prvosvećenika
9. stoljeća imisijskih napora Svete braće
Bez obzira napotpuno drugačiju politiku rimske kurije upontikatima od867 do882 uodnosu
napolitiku od885 do900, prvo navedeno razdoblje, koje se odnosi napontikate pape Nikole I.
(858– 867), pape Hadrijana II. (867– 872) ipape Ivana VIII. (872– 882) navodi nadonošenje
nekih zaključaka natemelju analize svakog pontikata uodnosu prema Misiji. Sve ove činjenice
mogu nas dovesti dopostavljanja teze oparadigmi jedinstva, jer se poduzeti koraci umisiji Svete
braće mogu promatrati paradigmatski.
Paradigma jedinstva bila bi tako skup kulturno jezičnih ikulturno povijesnih činjenica koje
paradigmatski postavljene stoje kao poticaj iostvareni misijski projekt Svete braće i Rimske
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 57 |
kurije unastojanju zastvaranja jedinstva Slavena sRimskom Crkvom natemeljima upoznavanja
iprihvaćanja cjelovite istine evanđelja te imaju intenciju biti uzor okolnim narodima upodizanju
svijesti oljudskom dostojanstvu obnovljenom ipodignutom uKristu, nasuprot svih državnih
težnji ipretenzija kao ipogrešnom korištenju evanđeoske poruke učisto političke svrhe.
Grivec ističe kako je papa postavivši svetog Metoda za moravsko-panonskog nadbiskupa
„imao velike planove“ (Grivec 1985, 95) te da je „Slavenska crkvena pokrajina trebala ... ubrzati
pokrštavanje Slavena iistodobno zaustaviti preveliku vlast Bizanta iNijemaca“ (Grivec 1985,
95), sčime se možemo složiti tek djelomično. Papa Nikola I. sa ciljevima svog pontikata, koje
djelomično nastavlja Hadrijan II. kao i Ivan VIII. daju naslutiti da je papa zaista imao velike
planove sa misijom Svete braće. Postavivši Metoda za Panonskog nadbiskupa u Sirmijum,
sjedištu svetog Andronika, učenika svetog Pavla, može se zaključiti oželji rimskih prvosvećenika
da istaknu pravovjernost slavenskih misionara upogledu poslušnosti Crkvi itradiciji vjere, ali
i u nastojanjima da pomognu slavenskim narodima postići određenu neovisnost u crkvenoj
upravi, podjurisdikcijom rimske Crkve. Ovdje stoji izaključak da je papa tim činom dao podršku
misiji uvidu stvaranja jedinstva vjere ijurisdikcije. Sveti Andronik, kao jedan odsedamdesetorice
Isusovih učenika poslan je širiti poruku evanđelja, utemeljen i ujedinjen oko svetog Petra, kao
prvog među jednakima koji treba utvrđivati vjeru svih uduhu sinodalnog jedinstva.19 Odabravši
grad Sirmij kojem je zaštitnik sveti Dimitrije, jednako kao irodnom gradu Svete braće, Solunu,
papa je imao zacilj s jedne strane pokazati volju ne samo zaobnovom odnosa primata, koji se
uCrkvi ne smije gledati kao politički odnos vazalstva koji bi činio ostale Crkve podređenima, već
čini Petrovu stolicu uRimu središtem potvrde vjere ijedinstva Crkve, asdruge strane, budući
da je Solun bio glavni grad Ilirika isjedište papinskog legata zaIlirik, papa je time htio povezati
svoja nastojanja zapovratkom uzurpirane jurisdikcije nadspomenutim područjem. Uz iznesene
teze onastojanju zapokušajem obnove narušenih odnosa Istoka iZapada dodatne argumente
daje Bratulić koji ističe kako se „burne ibrze promjene upolitici Rimske kurije od870. do885.,
tj. utoku petnaest godina koliko je Metodije bio arhiepiskop, odlikuju se specičnim potezima
Kurije akoji idu za stabilizacijom crkvenog života uslavenskim kneževinama“ (Bratulić 1986,
48). Nasuprot raširenom mišljenju da je kreator kurijalne politike tog vremena bio Anastazije
Bibliotekar (Bratulić 1986, 48), Bratulić iznosi tezu da je takve poslove obavljao Metod. „Njegova
diplomatska sposobnost, moć uvjeravanja, pravovjernost iodanost idealu Petra kao nasljednika
Kristova ... one su bitne determinante Metodijeve crkvene politike pred kojima je spora
inepovjerljiva pragmatika Rimske kurije bila razoružana“ (Bratulić 1986, 49).
Na kraju možemo zaključiti da je Rim, prvotno rezerviran prema Misiji, prihvatio mogućnost
jednog takvog pothvata da se krene prema višim idealima crkvenog života, a ne samo prema
stabilizaciji odnosa među slavenskim kneževinama, preuzimanje jurisdikcije nad Ilirikom,
Bugarskom islično. Ideali su slom doživjeli uvrijeme pontikata Stjepana V. koji se poveo željom
za skupljanjem što većeg broja zemalja nad kojima bi vršio svoj utjecaj. Osim toga, umetanje
19 „Grčki pojam synodos doslovno znači hodanje zajedno, odnosno djelovanje više osoba sukladno istom
cilju. Unazivlju drevne Crkve znači isto što ikoncil, odnosno skupština biskupa... Sinode su jamačno
nastale iz potrebe biskupa da se posavjetuju kad god bi problemi poprimili šire značenje odmjesnoga,
ali iiz njihove svijesti da čine biskupsko tijelo čija je obveza čuvati apostolsku predaju“ (Semeraro 2009a,
1035). Semeraro ističe kako se danas sinodalnost promatra kao „ontološka dimenzija crkvenog ustroja
(Semeraro 2009a, 1036) ukojoj se pokazuje crkveno zajedništvo. „Sinodalnost, kao operativna dimenzija
communio ecclesiarum, u pravome smislu se ostvaruje jedino uvršenju biskupske službe. Izražava se
u punome inajvišem obliku, važećem zacijelu Crkvu, uredovitom i kolegijalnom djelovanju coetus
episcoporum aostvaruje se sobvezujućom valjanošću, omeđenom naskupinu mjesnih Crkava, namanjim
koncilima ibiskupskim konferencijama.“ (Semeraro 2009a, 1036); Usp. Perić (2016, 297-310); Bižaca
(2012, 295-298).
S K – K K
| 58 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
klauzule Filioque u nicejsko-carigradsko vjerovanje, najprije postupno upojedinim zemljama
tadašnje Europe, azatim spotvrdom Rima iučitavoj Zapadnoj Crkvi20, dovelo je dokonačnog
razdvajanja Istočne iZapadne Crkve, ne samo natemelju političkih, kulturnih, jezičnih razlika,
već na temelju duboku teoloških razloga koji su kasnije rezultirali međusobnim anatemama
između papinskoga izaslanika icarigradskog patrijarha 1054. godine.
Zaključak
Tematika ćirilometodske misije i njezinih posljedica, koja se znanstveno reciklira već više
desetljeća, pokazuje zanimljivost upogledu posebnosti iznačenja zaopću crkvenu idruštvenu
povijest srednje Europe, koju je uinteresima suvremenih znanstvenih pristupa vrijedno ponovno
vrednovati. Ovaj rad doprinos je takvom interdisciplinarnom pristupu iiščitavanju činjenica,
osoba i događaja vezanih uz inkulturacijsku misiju svetih Konstantina Ćirila i Metoda koja
je značila začetak kulturne, crkvene i duhovne povijesti slavenskih zemalja srednje Europe.
Teološkom reeksijom iteološkim kvalikacijama događaja misije daje se doprinos i dodatna
potvrda vrijednim istraživanjima koja su prethodila ovome.
Ulazak Svete braće Konstantina Ćirila i Metoda u inkulturacijski misijski pothvat 863.
godine napodručju velikomoravske kneževine, otvora brojna pitanja crkvene povijesti icrkvene
discipline koju su stvarali i nad kojom su apostolskom vlašću bdjeli rimski prvosvećenici.
Sveta braća svoju su misiju podvrgnula rimskoj Crkvi, premda su bili poslanici bizantskog
cara, aprema tome ibizantske, istočne Crkve koja je uto vrijeme još uvijek bila ufaktičkom
jedinstvu srimskom Crkvom. Čimbenici koji misiju povezuju sRimom su prvenstveno rimski
obred nastaroslavenskom jeziku iliturgijske knjige koje je apostolskom vlašću, prema navodima
hagiograje, potvrdio papa Hadrijan II., potreba ređenja kleričkog podmlatka koji su poučavali
zapotrebe Crkve uMoravskoj Sveta braća, ređenje biskupa, ali idiplomatska odgovornost Svete
braće isvijest odjelovanju napodručju koje prema drevnim odredbama pripada jurisdikciji rimske
Crkve. Utakvoj, crkvenoj stvarnosti, dolazi iona društvena, vezana uz uspostavu vlastite crkvene
hijerarhije podupravom Rima, ausvrhu neovisnosti slavenskih naroda ucrkvenoj ipolitičkoj
stvarnosti srednje Europe.
Misijsko djelovanje Svete braće bilo je praćeno disciplinskim odredbama rimskih
prvosvećenika, vezanim isključivo uz navedeno područje, ali i uz opće crkvene i teološke
disciplinske ićudoredne odredbe papa Nikole I., Hadrijana II., Ivana VIII. iStjepana V. Rimski su
prvosvećenici, tj. rimski pape, nastojali pratiti događaje vezane uz kristijanizaciju iinkulturaciju
novih naroda napodručju cijele zapadne europske icrkvene civilizacije, te upravljati apostolskom
vlašću na ispravno izvršavanje kršćanskih zadaća vezanih kako uz misije tako iuz kršćansku
20 Carigradski je sabor (381.) denirao da Duh Sveti izlazi odOca. Kalcedonski je koncil 451. godine potvrdio
da je zabranjeno svakom čovjeku tumačiti ove odredbe drugačije, ili sastavljati nove, kao idodavati nešto
proglašenom (usp. Lacoste 2013, 98-99). „Prema nekim rukopisima ... III. sinoda uToledu, održana 589.,
bila je dodala nicejsko-carigradskom simbolu Filioque, koji je priznavao da Duh Sveti izlazi odOca iSina“
(Lacoste 2013, 99). Ono što je važno navesti je sljedeća povijesna činjenica: „... dok su, usvojim spisima,
pape kao Leon Veliki, Hormizda i Grgur Veliki prihvaćali Filioque, rimska je Crkva odbijala uvesti ga
uispovijest vjere. Štoviše papa Hadrijan I. (772– 795) izričito je zauzeo stav protiv tog uvrštavanja nakon što
je Karlo Veliki kritizirao bizantski stav“ (Lacoste 2013, 100). Filioque nije prihvaćao ni papa Leon III. (795–
816) koji je odbio „dati da se Filioque pjeva usimbolu uRimu; štoviše, dao je urezati nicejsko-carigradski
tekst, bez dodatka, nadvije srebrne ploče, smještene jedna desno druga lijevo odulaza ukonfesiju bazilike
svetog Petra“ (Lacoste 2013, 100). Dodatak nicejsko-carigradskom simbolu prihvatio je tek papa Benedikt
VIII. (1012– 1024) (usp. Lacoste 2013, 100).
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 59 |
svakodnevicu uspostavom kršćanske kulture. Odredbe vezane uz disciplinu ićudoređe rimskih
prvosvećenika ocrtavaju se iudjelovanju Svete braće, avezane su ne samo uz liturgijski jezik
iliturgijsku praksu već iuz nastojanja oko uspostave kršćanske kulture uMoravskoj iPanoniji,
kasnije ina prostoru istočne jadranske obale.
Teološku kvalikaciju misijskom djelovanju Svete braće posebno daje njihovo djelovanje prema
modelu paradigme jedinstva, prema kojoj su ih i prepoznali rimski prvosvećenici iprihvatili
njihovo djelovanje. Paradigma jedinstva pojam je koji označava skup kulturno povijesnih
ikulturno jezičnih činjenica koje se predstavljaju kao poticaj misijskom projektu i označavaju
njezino ostvarenje sciljem stvaranja jedinstva slavenskih kršćanskih naroda srimskom Crkvom,
a temelji se na upoznavanju i prihvaćanju cjelovite istine evanđelja oslobođene svjetovnih
intencija. Paradigma jedinstva tako postaje ipoticaj drugim narodima uostvarenju ipodizanju
svijesti oljudskom dostojanstvu obnovljenom ipodignutom uKristu, aostvarenom uredovitom
življenju kršćanske kulture. Ostvarenje paradigme jedinstva vidljivo je usamoj misiji Svete braće,
ali iudjelovanju njihovih učenika nakon 885. godine, tj. uspostavom kršćanske kulture zapadnog
slavenskog, ali iistočnog slavenskog kulturnog kruga, koje je podiglo tradiciju kršćanske kulture
Slavena odBaltika doJadrana.
Teološki pojam paradigme jedinstva, koji svoje mjesto nalazi unutar misiologije kao grane
fundamentalne teologije koja se specično bavi misijskim djelovanjem Crkve, tek je jedan segment
povijesti ćirilometodske misije, koji donosimo kao svoj argument unjezinom ponovnom, teološkom
icrkvenopovijesnom proučavanju ivrednovanju., tek je jedan segment povijesti ćirilometodske
misije koja može biti interdisciplinarno, teološki i crkvenopovijesno ponovno proučena
ivrednovana. Stoga istraživanje koje smo proveli predstavlja početak, poticaj, ausuđujemo se reći
iparadigmu zadaljnja istraživanja, temeljena nateološkom iinterdisciplinarnom metodološkom
pristupu kao doprinosu cjelokupnoj cyrillometodiani.
REFERENCES
Primary sources
Ad consulta vestra. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređa, Heinrich
Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 180-182.
Licet per nos. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja denicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Heinrich
Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 79-80.
Nuper nos. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja denicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Heinrich
Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 466-469.
Proposueramus quidem. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava o vjeri i ćudoređu,
Heinrich Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 178-179.
Sinoda uRimu 862. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja, denicija iizjava ovjeri ićudoređu, Heinrich
Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 177-182.
Tomus Damasi. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja denicija iizjava ovjeri ićudoređu, Heinrich
Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 45-47.
Unum est. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja denicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Heinrich
Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 186.
Žitje Konstantinovo. 1985. Žitja Konstantina Ćirila iMetodija idruga vrela, Josip Turčinović (ed.),
Zagreb, 27-89.
S K – K K
| 60 | ••• KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61
Žitje Metodovo. 1985. Žitja Konstantina Ćirila i Metodija idruga vrela, Josip Turčinović (ed.),
Zagreb, 91-119.
Secondary sources
Betti, Maddalena. 2014. eMaking ofChristian Moravia (858– 882). Leiden– Boston.
Bižaca, Nikola. 2012. Sinodalnost preduvjet uspjeha nove evangelizacije. In Crkva u svijetu
XLVII/3, 295-298.
Bosl, Karl. 1964. Probleme der Missionierung des Böhmisch-Mährischen Herrschasraumes.
In Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven 863 – 1963.
Köln, 1-38.
Bratulić, Josip. 1986. Rimska kurija i misija Konstantina-Ćirila i Metodija. In Slovo: časopis
Staroslavenskoga instituta uZagrebu XXXVI, 45-50.
Damjanović, Stjepan. 2015. Tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo injegovi ćirilometodski korijeni.
InRadovi-Zavod zahrvatski povijest XLVII, 39-59.
Descourtieux, Patrick. 2013. Patristička i bizantska teologija. In Povijest teologije, Jean-Yves
Lacoste, Zagreb, 40-113.
Dvornik, Francis. 1970. Byzantine Missions among theSlavs. SS. Constantine-Cyril and Methodius.
New Jersey.
Dvornik, Francis. 1964. Byzantium, Rome, theFranks, and theChristianization ofthe Southern
Slavs. InCyrillometodiana 6, 85-125.
Franzen, August. 1993. Pregled povijesti Crkve. Zagreb.
Grivec, Franc. 1985. Sveti Ćiril iMetoda. Slavenski blagovjesnici. Zagreb.
Helwig, Monika. 2005a. Evangelizacija. InSuvremena katolička enciklopedija. Split, 333-335.
Helwig, Monika. 2005b. Misija. InSuvremena katolička enciklopedija. Split, 77.
Hruškovský, Francis. 1963. e Relations ofthe rulers ofGreat Moravia with Rome. InSlovak
Studies III. Cyrillo-Methodiana. Rome, 21-77.
Jakobsson, Sverrir. 2011. Mission miscarried: e narators of the ninth-century missions to
Scandinavia and Central Europe. InBulgaria Mediaevalis. Soa, 89-109.
Jedin, Hubert. 2001. Velika povijest Crkve III/1. Zagreb.
Kotje, Raymund– Moeller, Bernd. 2008. Ekumenska povijest Crkve 2. Zagreb.
Kuhar, Kristijan. 2014. Slavenski liturgijski izvori odIX. doXIII. stoljeća. InDiacovensia: teološki
prilozi XXII/3, 363-379.
Mateljan, Ante. 2002. Denzinger nahrvatskom. InCrkva usvijetu XXXVII/2, 236-238.
Perić, Porrije. 2016. Pravoslavno poimanje sinodalnosti/sabornosti Crkve. In Bogoslovska
smotra LXXXVI/2, 297-310.
Semeraro, Marcello. 2009. Misija (misija). InEnciklopedijski teološki rječnik. Zagreb, 654-655.
Semeraro, Marcello. 2009a. Sinoda. InEnciklopedijski teološki rječnik. Zagreb, 1035-1037.
Sullivan, E. Richard. 1954. Early Medieval Missionary Activity: AComparative Study ofEastern
and Western Methods. InChurch History. Cambridge, 17-35.
Tandarić, Leonard. 1986. Sveti Ćiril iMetodije - novi pristup evangelizaciji. InBogoslovska smotra
LV/3-4, 369-375.
Zagiba, Franz. 1964. Die Missionierung der Slaven aus „Welschland“ (Patriarchat Aquileja) im
8. und 9. Jahrhundert. InCyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den
Slaven 863– 1963. Köln, 274-311.
R   V  
KONŠTANTÍNOVE LISTY 10 / 2 (2017), pp. 43 – 61 ••• | 61 |
SUMMARY: ROMAN PONTIFFS IN THE TIME OF CYRILLO-METHODIAN MISSION.
eresearch and presentation ofthe persons related to theCirillo-methodian inculturation
mission which is given inthis paper, namely theRoman pontis, includes research ofthe
history ofChurch, historical context and activities ofthe Roman pontis inthe leading ofthe
Church. einuences on thetheological and disciplinary thought ofthe Roman pontis
had historical circumstances, among which specially Christianization and inculturation
ofChristianity among thenew nations gathered inthe area ofthe Central Europe. Missionary
activity was realized within the framework of the missionary paradigm or model: from
the initial Christianization, catechesis, to the formation ofthe regular church hierarchy,
which meant theconclusion ofthe inculturation. emission ofSaints Constantine Cyrill
and Methodius was realized outside ofsuch paradigm and under dierent circumstances,
under theinuence ofthe Roman pontis.
In therst part, we are presenting the theological meaning of the missions generally
inthe Church context, with the emphasis on theCirillo-methodian mission. esecond
part investigates life and activity of the Saints Constantine Cyrill and Methodius and
their inculturation mission among the Slavs. In the third part of this paper, authors are
investigating historical circumstances, historical and ecclesiological context that inuenced
on therealization ofthe missionary activity ofthe Holy Brothers. efourth part investigates
thelives ofthe popes that had theinuence on theCirillo-methodian mission, namely popes
Nicolas I, Hadrian II, John VIII and Stephen V. eological thought with theemphasis on
theCirillo-methodian mission ofthe above mentioned Roman pontis is presented inthe
h part. esixth part presents theparadigm ofunity as themodel ofthe realization ofthe
missionary activity ofthe Holy Brothers. eparadigm ofunity is described as thepatterns
that guided theHoly Brothers to create theunity ofthe nations on thefundaments ofthe
Gospel, incontrast to thepolitical and social forces ofthat time.
Silvio Košćak, Mth
Zagreb University
Catholic theology faculty
Trg Slobode 11
HR-42000 Varaždin
Croatia
koscak.silvio@gmail.com
Kristijan Kuhar, Mth
Old Church Slavonic Institute inZagreb
Demetrova 11
HR-10000 Zagreb
Croatia
kristijan.kuhar@stin.hr
ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.
Article
One of the more fascinating problems connected with the history of the early Middle Ages is the persistence of similarities and the emergence of differences in the ideas and institutions of the eastern and western remnants of the Roman Empire. Equally intriguing is the related problem of the origins and the nature of the differences which characterize the Slavic and Germanic groups that fell under the influence of the Greeks and the Latins during the early Middle Ages. This paper will attempt to throw some light, on these problems by examining the field of missionary history. It will try to compare the methods employed by the eastern and western missionaries to convert the Slavic and Germanic groups living on the borders of Christendom in the period from about A.D. 600 to 900. Such a comparison might be revealing. It will permit one to see wherein the Greeks and the Latins acted alike or differently as each attacked the same problem. It will also allow one to detect some of the formative forces implanted in the Slavic and Germanic worlds as each underwent the fundamental experience of adopting a new religion.
Article
The Roman Curia and the mission of Konstantin-Cyril and Methodius Former Historical Works (Lapôtre, Dvornik, Dujčev) have carefully investigated the politics of the Roman Curia towards the Slavs in the ninth century. The interest of the Roman Curia is believed to have been directed primarily towards Bulgaria which at the time vacillated between Byzantium and Rome. The Roman Curia tried to strenghten its jurisdiction over Bulgaria and consequently endevoured not to lose this important but unstable area. From the period of the Slavic mission of the Holy Brothers many original historical documents have been preserved: the lives (Žitja, Vitae) of the both brothers, lettres of the pope to German bishop and kings, lettres to Slavic princes etc. A fundamental change in the politics of the Roman Curia towards Bulgaria as well as towards the Slavs in general occured between 870 and 885, i. e. in the period from the time of the arrival of the Holy Brothers in Rome to the time of Methodius' death in Moravia. Therefore we have to regard Methodius, who was an able Byzantine lawer and in his youth the archont of the Slavonic provinces, as the author, propagator, initiator and executor of this politics. His death marks the end of such politics of the Curia towards the Slavs. This can clearly be deduced from the sources if we re-read them with enough attention and sensitivity. This fact mirrors the great importance of both brothers and their contribution to the political life of the ninth century Europe.
Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređa
  • Ad Consulta Vestra
Ad consulta vestra. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređa, Heinrich Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 180-182.
Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu
  • Nuper Nos
Nuper nos. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Heinrich Denzinger-Peter Hünermann (ed.), Đakovo, 466-469.