PREDGOVOR
Komunikacijska kompetencija pojam je s kojim se često susreću stručnjaci u svom profesionalnom zanimanju za jezik i bavljenju njime. Osobito je učestala uporaba toga pojma u području obrazovanja. Na svim obrazovnim razinama komunikacijska se kompetencija ističe kao jedan od važnijih ob-razovnih ciljeva. U jezikoslovnim nastavnim predmetima, napose u stranim jezicima, komunikacijska kompetencija nije samo glavni obrazovni ishod nego se opis njezina razvoja provlači kao crvena nit i kroz sadržaj nastav-noga plana i programa. S obzirom na važnost i učestalost uporabe pojma komunikacijske kompetencije, gotovo trivijalnim čini se pitanje što ona zapravo jest. Ipak, razgovori autorice ove knjige sa studentima diplomskih i poslijediplomskih studija te nastavnicima jezika otkrili su da se komuni-kacijska kompetencija shvaća i opisuje vrlo općenito – kao sposobnost u-porabe jezika u različitim komunikacijskim situacijama. U tom je smislu i pitanje o onome što čini sposobnost jezične uporabe u različitim komuni-kacijskim situacijama često ostajalo dijelom ili u potpunosti bez odgovora.
Glavna je svrha ove knjige ponuditi odgovore na navedena pitanja. Ti se odgovori temelje na spoznajama koje se proizašle iz višedesetljetnih teorij-skih rasprava i empirijskih istraživanja prirode komunikacijske kompeten-cije u raznim znanstvenim disciplinama – lingvistici, sociolingvistici, psi-holingvistici, psihologiji te, posebice, u dvama mlađim znanstvenim pod-ručjima jezičnoga istraživanja kao što su ovladavanje inim jezikom i jezi-čno testiranje.
Jezično je testiranje (engl. language testing) područje znanstvenoga istra-živanja koje se intenzivno počelo razvijati 80-ih godina prošloga stoljeća i ubrzo se potom profiliralo u zasebnu disciplinu u okviru primijenjene ling-vistike. U posljednjih dvadesetak godina došlo je do prave eksplozije za-nimanja za to znanstveno područje, što se odražava u velikom broju istra-živanja i publikacija. Postalo je očigledno da ta mlada disciplina u pogledu teorijskih, metodoloških i praktičnih dostignuća može mnogo ponuditi srodnim disciplinama, a jedna od tih sestrinskih disciplina upravo je ovla-davanje inim jezikom (engl. second language acquisition), etablirana znan-stvenoistraživačka disciplina koja, uz glotodidaktiku, sve više postaje teo-rijskim temeljom suvremene nastave drugoga i stranoga jezika.
Do kraja 80-ih godina na istraživanja u tim dvjema disciplinama gledalo se kao na potpuno različite načine stjecanja spoznaja u okviru primijenjene lingvistike. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća pojavile su se prve studije u kojima je bilo uočljivo približavanje tih dviju poddisciplina primijenjene lingvistike kako u pogledu teorijskih pitanja tako i u pogledu metodologije istraživanja. Obje discipline imaju isti osnovni predmet istra-živanja – jezična znanja i sposobnosti ili, preciznije rečeno, učenikov me-đujezik, o kojem se u objema disciplinama zaključci izvode na temelju sus-tavnoga promatranja učenikove jezične izvedbe. No tom glavnom predme-tu istraživanja pristupa se različito u područjima ovladavanja inim jezikom i jezičnoga testiranja. Istraživanja u okviru ovladavanja inim jezikom često su longitudinalnoga karaktera i bave se primarno opisom i objašnjavanjem načina razvoja jezičnih znanja i sposobnosti, usredotočujući se pritom na analizu međujezika, tj. procesa i čimbenika koji su uključeni u njegov raz-voj. Istraživanja u okviru jezičnoga testiranja usmjerena su prema pronala-ženju modela komunikacijske kompetencije koji bi postao temeljom opisa i vrednovanja te znanja i sposobnosti učenika na određenom stupnju njego-va jezičnoga razvoja. Iz toga proizlazi da interes istraživača u okviru ovla-davanja inim jezikom zaokuplja razvoj jezika te svi čimbenici i procesi koji utječu na taj razvoj, dok je zanimanje istraživača u jezičnome testiranju usmjereno prema ishodu ovladavanja jezikom, tj. analizi komponenata ko-je čine jezičnu sposobnost (usp. Bachman 1989., Shohamy 1998.). Shodno tomu, navedene dvije discipline koriste se, djelomice, različitom metodo-logijom istraživanja. U području ovladavanja inim jezikom naglasak je na lingvističkim analizama jezičnih izričaja, proučavanju pojedinačnih slu-čajeva ovladavanja jezikom, eksperimentima i slično, dok je za područje jezičnoga testiranja karakteristična primjena testova i njihova kvantitativna analiza, iako se u posljednje vrijeme sve učestalije provodi i kvalitativna analiza, npr. analiza učenikovih odgovora na testu te verbalnih izvještaja o procesu testiranja.
Unatoč navedenim razlikama, te dvije discipline dijele relativno široko po-lje zajedničkoga interesa, a u njemu razumijevanje prirode komunikacijske kompetencije čini jednu od glavnih dodirnih točaka. Budući da su se teo-retičari i istraživači u području jezičnoga testiranja do sada iscrpnije bavili navedenom problematikom i pritom došli do vrlo značajnih spoznaja ne samo o načinu mjerenja, analize i vrednovanja jezične sposobnosti u da-nome kontekstu testiranja nego i o strukturi komunikacijske kompetencije korisnika jezika, ponudivši niz definicija i teorija komunikacijske kompe-tencije, teorijsko i empirijsko polazište za ovu knjigu pružila je, većim dije-lom, upravo ta disciplina. No rezultati i implikacije opisanih istraživanja imaju velik značaj i za teoriju usvajanja i poučavanja stranoga jezika.
Kako je, dakle, jedna od temeljnih metoda za stjecanje uvida u prirodu komunikacijske kompetencije testiranje korisnika jezika, cilj je ove knjige pružiti odgovor i na pitanje kako pristupiti testiranju i vrednovanju komu-nikacijske kompetencije ispitanika, tj. na što obratiti pozornost u procesu istraživanja komunikacijske kompetencije u stranome jeziku. A zadnji je, ali ne i manje važan, cilj ukazati na implikacije pojave i teorijskoga odre-đenja pojma komunikacijske kompetencije, kao i istraživanja prirode ko-munikacijske kompetencije, na praksu poučavanja stranoga jezika.
S obzirom na navedene ciljeve, knjiga je prije svega namijenjena studenti-ma jezikoslovnih poslijediplomskih studija te nastavnicima jezika, a među njima osobito nastavnicima stranoga jezika. Ona bi, međutim, mogla biti zanimljiva i sustručnjacima koji se bave istraživanjima usvajanja i pouča-vanja komunikacijske kompetencije, i to zbog toga što pruža osvrt na do-sadašnja istraživanja i daje smjernice za buduća teorijska i empirijska istra-živanja prirode komunikacijske kompetencije korisnika jezika.
Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja: Komunikacijska kompetencija i srodni koncepti, Struktura komunikacijske kompetencije, Vrednovanje ko-munikacijske kompetencije te Implikacije teorijskih i empirijskih istraživa-nja koncepta komunikacijske kompetencije za poučavanje stranoga jezika. Prva tri poglavlja proizašla su iz neobjavljene disertacije „Komunikacijska kompetencija u stranom jeziku“ (Bagarić 2007.). U ovoj su knjizi, među-tim, ona formalno dorađena i sadržajno dopunjena spoznajama koje auto-rici nisu bile dostupne u trenutku pisanja disertacije, kao i spoznajama do kojih su znanstvenici, uključujući i samu autoricu, došli tijekom nekoliko proteklih godina.
Slijedi prikaz poglavlja u knjizi.
U prvome se poglavlju prikazuje proces razvoja koncepta i teorije/teorija komunikacijske kompetencije od kraja 1960-ih godina do danas. Kako je riječ o terminološki i definicijski teško uhvatljivom konceptu, jedini put za sagledavanje svih aspekata njegove kompleksnosti bilo je prikazivanje procesa određenja pojma komunikacijske kompetencije. Stoga se prvo opi-suje uvođenje koncepta komunikacijske kompetencije u lingvistički di-skurs i utjecaj raznih uskolingvističkih i nelingvističkih disciplina na nje-govo oblikovanje u sadržajnome smislu. Nakon toga detaljno se prikazuje razvoj koncepta u okviru primijenjene lingvistike. Pritom se poseban nag-lasak stavlja na odnos koncepta komunikacijske kompetencije s drugim, gotovo u potpunosti istoznačnim, konceptima, npr. s konceptom jezičnoga umijeća, komunikacijske jezične sposobnosti, komunikacijske sposobnosti i komunikacijske jezične kompetencije ili sa srodnim konceptima kao što su koncepti interakcijske kompetencije, interkulturalne komunikacijske kompetencije i drugi, koji su prethodili konceptu komunikacijske kompe-tencije ili su se pojavili nakon njega, a uslijed pokušaja prilagođavanja i ograničavanja njegove uporabe u određenome kontekstu. U nastavku su knjige stoga svi koncepti koji se značenjski u izrazito velikoj mjeri prekla-paju s konceptom komunikacijske kompetencije, koji se neprestano razvija, svrstani pod opći nazivnik komunikacijske kompetencije. Pritom nisu promijenjeni izvorni nazivi tih koncepata. Štoviše, u cijeloj se knjizi u pri-jevodu pojmova s engleskoga ili njemačkoga jezika nastojala zadržati zna-čenjska bliskost s izvornim nazivom, često odabirom posuđenice u hrvat-skome jeziku, a s ciljem da čitatelji dobiju što vjerniji uvid u slojevitost određenoga koncepta i razvoj znanstvene misli u vezi s tim konceptom.
Drugo poglavlje donosi pregled razvoja modela komunikacijske kompe-tencije, kao i relevantnih empirijskih istraživanja koncepta komunikacijske kompetencije odnosno istoznačnih koncepata. Pregled modela obuhvaća prikaz i osvrt na modele komunikacijske kompetencije koji su nastali od trenutka nastanka koncepta komunikacijske kompetencije do danas. Svrha je pregleda pružiti uvid u proces oblikovanja strukture komunikacijske kompetencije i načine tumačenja interakcije među njezinim komponenta-ma. Navedeni pregled prati opis empirijskih istraživanja iz kojih su izravno proizašli prijedlozi nekih modela komunikacijske kompetencije, npr. Olle-rov jednodimenzionalni model jezičnoga umijeća ili Bachmanov i Palme-rov model komunikacijske jezične sposobnosti. Prikaz istraživanja u svije-tu i kod nas dopunjen je opisom istraživanja koja nisu izravno utjecala na oblikovanje modela, ali je njihov utjecaj bio (ili će biti) značajan za razumi-jevanje strukture komunikacijske kompetencije.
U trećem se poglavlju, nakon uvoda u ključne pojmove u okviru jezičnoga testiranja i kratkoga povijesnoga pregleda jezičnoga testiranja, razmatraju određena teorijska pitanja, kao npr. pitanje što testirati i procjenjivati – kompetenciju ili performansu, ali i brojna metodološka pitanja vezana uz problematiku testiranja i procjenjivanja komunikacijske kompetencije na koja su upozorila dosadašnja istraživanja.
Četvrto, ujedno i završno, poglavlje knjige sažima implikacije teorijskih i empirijskih istraživanja komunikacijske kompetencije za praksu poučava-nja stranoga jezika. U tom će poglavlju čitatelj pronaći poveznicu između koncepta komunikacijske kompetencije i pojave komunikacijskoga pristu-pa poučavanju jezika te se upoznati s kritikama toga pristupa i njegovim mogućim razvojem u budućnosti.
Na kraju, autorica upućuje veliku zahvalu svima koji su joj svojim upitima i zanimanjem za sadržaj neobjavljene disertacije pružili poticaj za objavlji-vanje ove knjige.