Content uploaded by Andrea Radošević
Author content
All content in this area was uploaded by Andrea Radošević on Apr 12, 2017
Content may be subject to copyright.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Andrea Radošević
O PRIJEPISIMA GLAGOLJSKOGA KORIZMENJAKA
dr. sc. Andrea Radošević, Staroslavenski institut, aradosevic@stin.hr, Zagreb
izvorni znanstveni članak
UDK 252.7
003.349.12
rukopis primljen: 14. 4. 2014.; prihvaćen za tisak: 18. 9. 2014.
O lingvističkim osobitostima pojedinih prijepisa glagoljskoga Korizmenjaka, kao i o
tekstovima (Rasprava o sedam smrtnih grijeha, Tumačenje muke) koji se čuvaju u
rukopisima u kojima su zapisane korizmene propovijedi, već je pisano. Nakon što je
gotovo u potpunosti riješeno pitanje sastava glagoljskoga Korizmenjaka koji je sačuvan
u pet rukopisa (Kolunićev zbornik, Greblov kvarezimal, Korizmenjak iz Oporta,
Korizmenjak III a 19, Fatevićev zbornik), sljedeći je korak u njegovu istraživanju bio
ispitati odnos zapisanih propovijedi prema izvedbenosti, kao jednom od temeljnih
obilježja propovjednog žanra. Istraživanje je pokazalo kako su različita mjesta čuvanja
prijepisa, tematsko povezivanje propovijedi s drugim tekstovima kao i odnos pisara
prema grafičkom oblikovanju teksta utjecali na to da se izvedbe korizmenih propovijedi,
koje se tekstualno u velikoj mjeri podudaraju, znatno više razlikuju nego što bismo mogli
zaključiti uspoređivanjem isključivo sadržajne razine glagoljskih tekstova.
Ključne riječi: korizmene propovijedi; glagoljski Korizmenjak; izvedbenost; glagoljski
rukopisi
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
1. Uvod
Pod nazivom glagoljski Korizmenjak1 „skriva se” hrvatski prijevod dosad neutvr-
đene najvjerojatnije talijanske zbirke korizmenih propovijedi.2 U stručnoj se literaturi
taj hrvatski prijevod najčešće pojavljuje pod nazivom knige svetago Bernardina3 ili
Korizmenjak Kolunićeva tipa. Glagoljski Korizmenjak sačuvan je u Kolunićevu zborniku4 iz
1468., Greblovu kvarezimalu5 iz 1498.; Korizmenjaku III a 196 s prijelaza 15./16. st.;
Korizmenjaku iz Oporta7 s kraja 15. st. te znatno manjim, ali bitnim dijelom u Fatevićevu
zborniku8 iz 17. stoljeća. U drugoj polovici 15. i početku 16. stoljeća pod utjecajem
zapadnoeuropskih zbirka korizmenih propovijedi u glagoljskoj književnosti nastaje više
korizmenjaka. Veći broj prijepisa glagoljskoga Korizmenjaka, kao i prijepisi hrvatskoga
prijevoda korizmenjaka Jakova da Voragine iz Petrinićeva zbornika9 iz 1503. godine,
jasan su pokazatelj kako je u to doba potražnja za zbirkama korizmenih propovijedi bila
velika. Glagoljski pisari nisu mogli zadovoljiti potrebe svećenstva, te je možda i to bio
razlogom što se među knjigama tiskanim u Senju našao upravo hrvatski prijevod djela
Quadragesimale volgare10 glasovitoga talijanskog franjevca Roberta Caracciola (†1495),
koji je poznatiji kao senjski Korizmenjak iz 1508. godine. Korizmenjaci, tj. zbirke
korizmenih propovijedi u kojima se potanko opisuju grijesi sa svrhom poticanja
različitih društvenih skupina na kršćanski život i ispovijed, u srednjem su vijeku uživali
veliku popularnost. Najpoznatiji su autori korizmenih propovijedi bili već spomenuti
Roberto Caracciolo, Bertrand de la Tour (†1332) sa zbirkom Sermones Bertrandi de
tempore de sanctis. Una cum quadragesimali epistolari, Bernardin iz Sienne (†1444) s
djelom Le prediche volgari, te Jakov da Voragine (†1298) sa svojim korizmenjakom
Sermones quadragesimales.
1 Glagoljski Korizmenjak plijeni pažnju hrvatskih znanstvenika već više od stotinu godina. Kolunićev
korizmenjak, koji je zapisan u Kolunićevu zborniku iz 1468. godine, prvi je transliterirani glagoljski rukopis koji
je još krajem 19. stoljeća objavio Matija Valjavec (Valjavec 1892). On je, naime, prvi uspoređivao dva prijepisa
Korizmenjaka (Kolunićev korizmenjak, Korizmenjak III a 19), iznio svoja stajališta o mjestu i vremenu nastanka
hrvatskoga prijevoda te je usporedivši glagoljski tekst s nekoliko zapadnoeuropskih zbirka propovijedi utvrdio
kako Korizmenjak nije nastao prema djelima Bernardina iz Siene i Bernardina Bustija. Do novih se spoznaja
dolazi 60-ih godina prošlog stoljeća kada Vjekoslav Štefanić (Štefanić 1960) ustvrđuje kako Greblov kvarezimal
sadrži nekoliko propovijedi glagoljskoga Korizmenjaka koje su izgubljene u Kolunićevu korizmenjaku i
Kvarezimalu III a 19, dok je Marin Tadin opisom Korizmenjaka iz Oporta taj rukopis uključio kao četvrti prijepis
Korizmenjaka (Tadin 1965), što Vjekoslav Štefanić eksplicitno navodi u popisu četiriju prijepisa glagoljskoga
Korizmenjaka (Štefanić 1969).
2 Valjavec 1892: VII; Tadin 1965; Štefanić 1970: 18; Radošević 2012a.
3 U indeksu i zapisu Broza Kolunića Korizmenjak se naziva knjigama svetoga Bernardina (to e vodь tihь
knigь s(veta)go Brnardina), a Šimun Greblo piše na hvalu (…) i bl(a)ž(e)noga Barnirdina.
4 Štefanić 1970: 15–18.
5 Štefanić 1960: 397–404.
6 Štefanić 1969: 218–219.
7 Tadin 1965: 184–185.
8 Štefanić 1970: 57–60; Radošević 2012a.
9 Reinhart 1996: 396.
10 Nazor 1971: 426.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Glagoljski Korizmenjak u hrvatskoj je sredini bio u uporabi gotovo dva stoljeća, a
mjesta nastanka prijepisa i prijevoda pokazuju kako njegova uporaba nije bila fiksirana
za jedan uži prostor, nego se njima koristilo svećenstvo na području Istre, Hrvatskoga
primorja i otoka Krka, zatim na području tadašnje Gacke i Bužana, odnosno današnje
Like, te na zadarskome području. Iako su mišljenja u hrvatskoj znanstvenoj javnosti
podijeljena oko mjesta nastanka prijevoda,11 točnije oko utvrđivanja je li riječ o Istri,
primorskim krajevima ili frankopanskim posjedima, nećemo pogriješiti ako kažemo
kako je prijevod nastao u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Upravo su na tom prostoru,
novljansko-senjskom i sjevernome ličkom, i to uglavnom prema predlošcima poznatih
europskih propovjednika, nastale brojne glagoljske zbirke propovijedi: Blagdanar popa
Andrije12 iz 1506. godine kao hrvatski prijevod djela Sermones de sanctis poljskoga
dominikanca Peregrina iz Opola (oko 1260 – oko 1333), glagoljski Disipuli odnosno
hrvatski prijevod u izboru latinske zbirke propovijedi, mirakula i egzempla Sermones
Discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario exemplorum et de miraculis beatae
Mariae Virginis njemačkoga dominikanca Johannesa Herolta (†1468),13 propovijedi
Jakova da Voragine iz Petrinićeva zbornika i dr. S obzirom na to da je potražnja za
propovijedima bila velika, nakon što je pojedina zbirka propovijedi bila prevedena na
hrvatski, taj se prijevod najčešće prema željama naručitelja prepisivao u glagoljske
rukopise. Povijest glagoljskih propovijedi povijest je odnosa između naručitelja i pisara
(i prevoditelja)14 koji su prema narudžbama, često za malu plaću, prepisivali zbirke
propovijedi, o čemu postoje zapisi u više rukopisa.15 Govorimo li o prijepisima Koriz me-
njaka, treba istaknuti kako je čak u trima prijepisima sačuvano ime pisara (Broz Kolunić,
Šimun Greblo, Mikula Fatević), a u Kolunićevu rukopisu ostao nam je zabilježen i opis
nastanka knjige.
Iako postoji čak pet glagoljskih prijepisa Korizmenjaka, hrvatski prijevod nije u
cijelosti sačuvan ni u jednome prijepisu. Najbolje je očuvana sredina Korizmenjaka, dok
su propovijedi prvoga korizmenog tjedna očuvane samo u Korizmenjaku iz Oporta i
Fatevićevu zborniku,16 propovijedi drugog tjedna u Korizmenjaku iz Oporta i Greblovu
kvarezimalu,17 a nekoliko propovijedi iz posljednjeg dijela zbirke sačuvane su samo u
Kolunićevu korizmenjaku i Korizmenjaku III a 19.
11 Valjavec 1892: VI; Štefanić 1970: 18; Hercigonja 1983: 346–347; Damjanović 2008: 229.
12 Vrana 1951; Štefanić 1969: 219–223.
13 Štefanić 1960: 240–246; Štefanić 1969: 224–237.
14 Stipčević 2004: 145–146.
15 Broz Kolunić navodi kako propovijedi prepisuje prema narudžbi gatanskoga vikara Levnarda: I se knige i
siju rubriku pisahь ê Brozь, žakanь (…) i pisahь v istinu te k’nige poč’tovanu mužu gospodinu Levnardu vikaru
gatanskomu v nega hiži sidi za moju placˆ (Damjanović 2008: 227); Pop Tomaš Petrinić piše kako je propovijedi
prepisao za Matiju Gašćanina: jˆa mnogo-griš’ni pop’ Tomaš’ Petrinicˆь (…) počtovanomu redovniku. g(ospo)d(i)nu
Matiju Gašcˆaninu (…) I bih’ placˆen’ za pismo knig’ sih dukate .v
~. (= 3) ča im’ bi cêna (Reinhart 1996: 392).
16 Radošević 2012a: 112–116.
17 Prvi dio propovijedi drugoga korizmenog tjedna, tj. propovijedi Na ponedjeljak 2. posta, sačuvan je u
Fatevićevu zborniku (Radošević 2012a: 112).
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
2. Izvedbenost korizmenih propovijedi
Uspoređujemo li samo zapisane tekstove u svih pet prijepisa Korizmenjaka, koji se
sadržajno gotovo u potpunosti podudaraju (izuzmemo li pojedina sitna kraćenja, neke
jezične pojedinosti i razlike u numeraciji propovijedi),18 bez proučavanja grafičkoga
oblikovanja teksta, tj. odnosa pisara prema grafetičkoj razini teksta19 te bez tematskog
povezivanja samog Korizmenjaka s drugim tekstovima koji su zapisani u istom rukopisu,
gubimo iz vida vrlo bitan segment propovjednog teksta, a to je njegov odnos prema
usmenosti, tj. izvedbenosti. Između ostalog, vocalité (glasovnost) je bio materijalni
način postojanja srednjovjekovnih tekstova (Zlatar 2000: 23–24), te se glas, kako kaže
Paul Zumthor,20 otjelovljivao u tekstu. Prema tome su i grafičke promjene na određeni
način mijenjale glasovnost teksta pomičući naglasak s jedne riječi na drugu ovisno o
tome koja se riječ htjela dodatno istaknuti.
Propovijedanje, kao izvođenje zapisanih propovijedi, bilo je krajnja svrha čestog
prepisivanja zbirka propovijedi. Stoga proučavanje propovijedi koje su prepisane u čak
pet rukopisa, u skladu sa stajalištem Waltera Onga21 kako svako zapisivanje ima funkciju
ponovnog vraćanja izvedbi, treba obuhvatiti i proučavanje odnosa zapisanog teksta
prema izvedbenosti s obzirom na to kako su propovijedi koje su često bile prepisivane
vrlo vjerojatno bile i izvođene. O njihovoj nekadašnjoj popularnosti ne govori samo
brojnost prijepisa nego i dugotrajno korištenje rukopisa kroz nekoliko stoljeća, kao i
izravni podaci o naručivanju prijepisa za potrebe pojedinih svećenika, kako u svojem
zapisu govori pisar Broz Kolunić.22 Uostalom, s obzirom na to da su knjige u srednjem
vijeku bile skupe, naručivale su se gotovo isključivo one koje su u određenoj sredini bile
doista potrebne (Stipčević 2004: 141).
Izvedbenost odnosno performativnost23 podrazumijeva da se na temelju istog
teksta svaki put stvara drugačija izvedba. Naime, izvedba zapisane korizmene
propovijedi nije ovisila samo o sadržaju teksta nego i o sastavu rukopisa koji je osim
korizmenoga teksta sadržavao i djelo usko povezano s korizmenom tematikom. Prema
Zumthorovoj tvrdnji kako svako književno djelo ima pet etapa usmenosti: produkcija,
transmisija, recepcija, konzervacija i repeticija (Zumthor 1990: 22), na konačnu izvedbu
pojedinog teksta utjecali su razni čimbenici.
Recepcija i način korištenja rukopisa nisu ovisili samo o ideji tvorca ili naručitelja
već i o kasnijim korisnicima koji su na marginama rukopisa ostavljali svoje zapise,
uvezivali pojedine rukopise s drugim rukopisima pri čemu su utjecali na promjenu
korištenja odnosno izvođenja zapisanih tekstova. Paratekstualni signali dodani pokraj
18 Štefanić 1969, 1970; Tadin 1965.
19 Grafetička razina teksta, prema M. Žagaru, obuhvaća ona sredstva „koja pomažu da se prijenos jezične
poruke optimalizira, i s obzirom na pisara i s obzirom na čitatelja” (Žagar 2007: 12).
20 Zumthor 1987.
21 Ong 1982: 117.
22 Vidi bilješku br. 15.
23 Biti 2000: 237–239.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
propovjednog teksta upućivali su čitatelje da pojedinim odlomcima posvete dodatnu
pozornost, npr. u Korizmenjaku iz Oporta na dnu margine f. 17v na kojoj je zapisan tekst
propovijedi Na utorak 2. posta, u kojoj je središnja tema nepoštivanje svetih sakra-
menata, dodan je zapis Dobro gledai pope kako bi se svećenike kao buduće korisnike
Korizmenjaka uputilo da toj propovijedi posvete posebnu pozornost. Ostale zapise u
istom ili sličnom obliku (Čti razumo, KOp, 3v; I čti razumno i drži v pameti, KOp, 55v)
nalazimo i u drugim glagoljskim prijepisima (Peta gl(a)va zvirete paklenoga čti pravo,
CKol, 130a).
Na različito izvođenje prijepisa utjecali su dakako i dodani signali usmenosti, no to
nije tema ovoga rada.24 U tom se smislu Kolunićev korizmenjak, upravo zbog pojave
signala usmenosti u obliku ilustriranih ruku s ispruženim kažiprstom smještenih pokraj
pomno odabranih dijelova korizmenog teksta u kojima se tumači grijeh ili iznose upute
u ispravan život, u velikoj mjeri razlikuje od ostalih prijepisa Korizmenjaka. Naime,
ilustra cije smještene pokraj propovjednog teksta, kako smatra Carlo Delcorno25,
upozoravale su korisnika rukopisa na bitne dijelove propovijedi te su samim tim utjecale
na izvo đenje propovijedi.
2.1. Položaj prijepisa Korizmenjaka u rukopisima
Recepcija i repeticija korizmenih propovijedi ovisila je i o mjestu čuvanja prijepisa.
Usporedba rukopisa u kojima su sačuvani prijepisi Korizmenjaka pokazala je kako su
glagoljaši u namjeri da sastave tematski zaokruženu knjigu prepisivali ili kasnije
uvezivali tekstove slične tematike.26 Tekstovi od kojih se sastoji Greblov i Kolunićev
rukopis na svojstven su način povezani s korizmenom problematikom, s razlikom u
tome što je u jednom rukopisu težište na pokorničkoj, a u drugome na pasionskoj
tematici. U Kolunićevu zborniku riječ je o Traktatu o sedam smrtnih grijeha,27 hrvatskom
prijevodu treće glave vrlo popularnog teksta Somme le Roi28 francuskoga dominikanca
Laurenta d’Orléansa (OP, † poslije 1302), tj. o djelu u kojem se raspravlja o grijesima, a u
Greblovu kvarezimalu riječ je pasionskom tekstu Tlmačenie od muki gospoda našego
Isuhrsta,29 u kojem se objašnjava, tumači i komentira Isusova muka i uskrsnuće (Viite
br(a)tiê (…) propov(ê)danie tak’mo propov(ê)dati muku g(ospod)a naš(e)go is(u)h(rьst)a (…)
I ako sie i veliko propovedanie to ne budi vam’ tegot’no ni udno slišati muku).30 Tematika
24 Više o signalima usmenosti u hrvatskim glagoljskim propovijedima vidi u radu: A. Radošević, „O nekim
signalima usmenosti u glagoljskim propovijedima iz 15. i 16. stoljeća”, Zbornik radova Hrvatsko glagoljaštvo u
europskom okružju, ur. V. Badurina-Stipčević, S. Sudec, F. Velčić, Zagreb – Krk (u tisku).
25 Delcorno 2012: 16–17.
26 Jedan od primjera je uvezivanje fragmenta Disipula, tj. dijela zbirke propovijedi, s glagoljskim Konfesio-
na lom (IV a 48). Štefanić 1969: 226.
27 Šimić 2005; Reinhart 2005, 2008.
28 Traktat Somme le Roi prevođen je na brojne jezike: engleski, španjolski, talijanski, katalonski, a sačuvan je
u najmanje stotinu rukopisa. Newhauser 1993: 142.
29 Štefanić 1960: 403; Hercigonja 1975: 394–395; Zaradija Kiš 2001: 9.
30 Transliteracija teksta zapisana na f. 135rv prema Zaradija Kiš 2001: 39–40.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Greblova Tlmačenja muke dijelom se poklapa s propovijedima Na Veliki petak i Na Veliku
subotu, te je jedna od funkcija naknadnoga Greblova uvezivanja dvaju prijepisa nastalih
u razmaku od pet godina31 vjerojatno bila omogućiti simultano korištenje pasionskih
odlomaka dvaju tekstova, pogotovo propovijedi Na Veliki petak s Tlmačenjem muke.32
Priprema za vrhunac Velikog tjedna u kojem se tumačila Isusova muka trajala je kroz
cijelo korizmeno vrijeme, koje je nakon 1215. godine, kada je donesena odluka o
obvezatnom jednogodišnjem ispovijedanju33 i svakodnevnom slušanju propovijedi
tijekom korizme, postalo sa stajališta podučavanja slušatelja središnjim razdobljem
liturgijske godine.34 Iako se didaktična uloga propovijedi sastojala od tumačenja bitnih
religijskih učenja, u korizmeno je vrijeme, kada se slušatelje gotovo isključivo upozo-
ravalo na vrste i posljedice grijeha, ta uloga redovito dobivala pokajničko-pokornički
predznak. Dominantna pokornička tematika glagoljskog Korizmenjaka vjerojatno je
utjecala na to da se u Kolunićevu zborniku našao prijepis upravo 3. glave djela Somme le
Roi u kojem se iznose jednostavne upute za dobru ispovijed te tumače smrtni grijesi koji
su ujedno središnja tema korizmenih propovijedi, iako hrvatska književnost poznaje
prijevode drugih poglavlja toga popularnoga srednjovjekovnog traktata, o čemu je više
puta pisao Johannes Reinhart.35 Djelo se, naime, u svom punom sastavu sastoji od šest
glava: 1. Deset zapovijedi; 2. Credo; 3. Sedam smrtnih grijeha; 4. Vrline (samo početak
glave: Ars moriendi); 5. Očenaš; 6. Sedam darova sv. Duha.36
S druge strane, najmlađi zasad poznati prijepis Korizmenjaka sačuvan u Fatevićevu
zborniku primjer je sasvim drugačijega pisareva odnosa prema tekstu koji se prepisuje. U
tom je zborniku nagli prekid prepisivanja korizmene propovijedi Na veliki petak
motiviran postojanjem druge propovijedi namijenjene isto tako Velikom petku.37
Tematska sličnost dvaju tekstova koji su prepisani u isti rukopis zapravo je samo
uvod u ključno pitanje koje glasi: jesu li se tekstovi srodne tematike, koji su prepisani u
jedan rukopis simultano koristili i izvodili? Na mogućnost simultane uporabe zasebnih
dijelova pojedinog rukopisa upućuju kazala koja su povezivala odvojene tekstove slične
tematike. Zapadnoeuropske zbirke propovijedi sadržavale su razna kazala čija je
31 Šimun Greblo završio je Tlmačenje muke 1493., a Kvarezimal 1498. godine. S obzirom na to da je kazalo
sastavio 1516., pretpostavlja se kako je te godine oba prijepisa uvezao u jedan rukopis. Štefanić 1960: 402.
32 Štefanić 1960: 401.
33 Delcorno 2000: 451; ayer 2002: 7.
34 O bitnoj povezanosti propovijedanja i liturgijskog kalendara, pogotovo za vrijeme kada se okupljao veći
broj slušatelja vidi Ferzoco 2002: 28; Usp. Corbari 2013: 4.
35 J. Reinhart smatra kako je hrvatski prijevod vjerojatno nastao prema talijanskome prijevodu francuskoga
djela (Reinhart 2008: 477). Poznata su dva rukopisa s potpunim ili gotovo potpunim tekstom treće glave
Somme le Roi: Ivančićev zbornik (14./15. st.) i Kolunićev zbornik (1486.), te pet fragmenata. Na nekim
fragmentima sačuvani su odlomci prve glave traktata Somme le Roi, poput tumačenja pojedinih božjih
zapovijedi. Iako od ukupno šest glava traktata Somme le Roi u hrvatskom prijevodu postoje ukupno tri (1., 3.,
4. kao početak Ars moriendi), Reinhart smatra kako se ne smije isključiti vjerojatnost da se hr vatski prijevod
sastojao od svih šest glava.
36 Newhauser 1993: 141–142; Reinhart 2008: 489.
37 Štefanić 1960: 362; Štefanić 1970: 7–9; Radošević 2012a: 124.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
funkcija bila olakšati čitanje zbirke i omogućiti tematsko povezivanje odvojenih
tekstova, bilo da je riječ o povezivanju dviju propovijedi slične tematike, ili povezivanju
egzemplarnog i propovjednog dijela zbirke. Ostatci su takva tematskog povezivanja
dviju propovijedi vidljivi u Kolunićevu zborniku i Korizmenjaku III a 19, u kojima se nakon
ciklusa korizmenih propovijedi nalaze tekstovi koji ne pripadaju korizmenom ciklusu,
kao što je propovijed Vrime estь namь od sna vstati, koja je posvećena prvoj adventskoj
nedjelji, tj. koja pripada ciklusu de tempore. Utvrđeno je kako je prepisivanje propovijedi
iz dvaju različitih ciklusa (sermones de tempore, sermones quadragesimale) motivirano
njihovom tematskom sličnošću: u korizmenim se propovijedima opisuju konkretni
primjeri pojedinih grijeha, a u adventskoj se propovijedi grijeh opisuje na univerzalnoj
razini.38
Općenito je postupak indeksacije, smatra Malcolm B. Parkes,39 odigrao bitnu ulogu
u pomicanju naglaska s tihoga meditativnog čitanja prema aktivnom čitanju. Potraga je
za potrebnom temom na taj način bila znatno skraćena, a konačan je rezultat bio
učinkovitiji upravo zato što su kazala omogućila da se čitanje u kontinuitetu zamijeni
skokovitim čitanjem, koje podrazumijeva povezivanje propovjednoga teksta s dijelo-
vima traktata ili pojedinim egzemplima upravo prema tematskome ključu, primjerice
prema tumačenju grijeha u korizmenim propovijedima.
Iako Greblov i Kolunićev korizmenjak ocrtavaju želju za tematskim sjedinjenjem
prepisanih tekstova, različit sastav njihovih kazala pokazuje kako se izvođenje istih
korizmenih propovijedi, koje odgovara Boutetovu terminu repeticije, moglo znatno više
razlikovati nego što bismo mogli zaključiti samo na temelju prijepisa paralelnih
propovijedi. Za razliku od kazala (voda) u Greblovu kvarezimalu koji je liturgijsko-
tematskoga karaktera, u kojem se upućuje na početak točno određene korizmene
propovijedi u kojoj se raspravlja o pojedinom grijehu (tj. indeks se sastoji od naslova
propovijedi, naziva grijeha i početne stranice propovijedi – Na ·ı
~
· ·z
~
· (= 29) v’ č(e)trtakь
·b
~
· (= 2) posta e(st) od’ lakomosti), kazalo Kolunićeva zbornika isključivo je tematskog
karaktera (Kara se grihь ki se zove lakomostь na ·ı
~
dz
~
· (= 28)). Na sastav Kolunićeva kazala
(voda) vjerojatno je utjecala tematika drugoga teksta zbornika, točnije traktata u
kojemu se opisuju grijesi. Broz Kolunić svoje je kazalo prilagođavao rukopisu: u kazalu
je bilježio redni broj stranice na kojima počinje tumačenje grijeha, a ne broj stranice na
kojoj počinje propovijed, npr. u Kolunićevu korizmenjaku ne bilježi se kako propovijed Na
četvrtak 3. posta počinje na foliju 47c, nego da tumačenje središnje teme navedene
propovijedi (a to je grijeh hudobe) počinje na foliju br. 48: Kara se grihь ki se zove hudoba
na ·k
~
dz
~
· (= 48). Broz Kolunić uobičajenu formu kazala, koja se sastoji od naziva i teme
propovijedi, zamjenjuje izrazom kara se grih, koji sadržava obavijest samo o tematskoj,
no ne i o žanrovskoj komponenti teksta na koji upućuje. Sintagma kara se grih u izravnoj
je korelaciji s postojanjem traktata o sedam smrtnih grijeha u istom rukopisu. S obzirom
na to da Kolunićevo kazalo izravno upućuje propovjednika na stranicu u kojoj se kara
38 Radošević 2012b: 299.
39 Parkes 1991; Briggs 2000: 414.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
pojedini grijeh, a da se ta stranica ne poklapa često s početkom stranice na kojoj počinje
korizmena propovijed, jasno je kako je glavna funkcija kazala bila povezivanjem traktata
i korizmenjaka olakšati pronalazak tumačenja pojedinoga grijeha u korizmenim
propovijedima.
Simultano korištenje korizmenih propovijedi i traktata u konačnici je značilo veću
vjerojatnost drugačijega izvođenja Kolunićevih propovijedi. Tematsko je upućivanje u
Kolunićevu zborniku olakšavalo propovjedniku aktivno čitanje i pripremanje za izvođenje
propovijedi, pogotovo ako se pripremanje sastojalo u proširenju objašnjenja o poje-
dinom grijehu. Izvedba Kolunićeve propovijedi vjerojatno je često mogla biti proširivana
i nadopunjena opisima i tvrdnjama iz traktata, jer dobar broj poglavlja iz traktata dijeli
istu tematiku s korizmenim propovijedima: odlomak iz traktata u kojem se opisuje tacˆa
slava (Peta rasoha ot superbie est tacˆa slava, 124a) vjerojatno se povezivao s dijelom
Korizmenjaka u kojem se Kara se grihь ki se zove tacˆa slava, a koji se tumači u propovjedi
Na nedjelju 2. posta; poglavlje o oholosti (Prva gl(a)va od zvirete paklenoga jˆe grih ot
superbie ili oholie, 120c) s propovijedi Na 1. srijedu posta u kojoj se Kara se grih ot’ superbie;
poglavlje o lakomosti (Peta glava zvirete paklenoga estь grihь lakomie i hlpostь, 130a) s
propovijedi Na četvrtak 2. posta u kojoj se Kara se grihь ki se zove lakomostь; poglavlje u
kojem se tumači grih pr(a)zdni to est lenostь i obamrstvo ot dobra činen’ê (128b) s
propovijedi Na petak 5. posta u kojoj se Kara grihь ki se zove lenostь i prazdnovan’e;
poglavlje o ožuri (Prva rasoha stabla lakomie estь ožura, 130c) s propovijedi Na nedjelju
3. Posta, u kojoj se Kara se grihь ki se zove ožura i dr.
Opisan sastav Kolunićeva zbornika nije nimalo neuobičajen. Naime, prijepisi pro-
povijedi nerijetko su se nalazili u istim rukopisima s traktatima o vrlinama i grijesima ili
s ispovjednim priručnicima. Prema već spomenutoj je odluci iz 1215. godine svaki sve-
će nik morao biti upoznat s temeljnim crkvenim učenjima kako bi ispravno propovijedao
vjeru i ispovijedao svoje vjernike. Nakon te godine naglo raste broj priruč nika za ispo-
vijedanje, rasprava ili traktata o grijesima,40 zapravo svih tekstova namije njenih široj
publici41 koji su nastajali kao odgovor na pitanja koja su ljudi postavljali svojim ispovjed-
nicima (Delumeau 1986: 298), a često su propovjednicima bili jednako od pomoći kao i
zbirke propovijedi.42 Temeljna je svrha traktata bila upoznati propo vjednike s raznim
vrstama i veličinama grijeha te ih isto tako uputiti u pravilan ispit savjesti.43 Od najutje-
cajnijih traktata valja spomenuti djelo Summa de Poenitentia Rajmunda Penjafortskog te
traktat o vrlinama i porocima Summa de virtutibus et vitiis Guillelma Peralda,44 u kojima
se svaki pojedini grijeh i/ili vrlina obilato ilustriraju brojnim biblijskim citatima,
navodima klasičnih autora i egzemplima (Wenzel 1968: 19–21).
40 Newhauser 2012: 4.
41 Gurevič 1987: 17.
42 Wenzel 1968: 18.
43 Delumeau 1986: 300.
44 Newhauser 1993: 127–128.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
2.2. Grafičko oblikovanje prijepisa Korizmenjaka
Prijepisi Korizmenjaka razlikuju se u grafičkom oblikovanju i tipu glagoljskoga pisma.
Četiri su prijepisa pisana kurzivnom (Greblov kvarezimal, Korizmenjak iz Oporta, Koriz-
menjak III a 19, korizmene propovijedi u Fatevićevu zborniku), a samo Kolunićev korizmenjak
ustavnom glagoljicom, koji je ujedno i jedini korizmenjak pisan dvostup čano. U svim je
prijepisima dosljedno očuvana trodijelna struktura propovijedi, tj. u svim su prijepisima
grafički obilježena sva tri dijela propovijedi, naslov i uvodni biblijski citat (thema). Naime,
propovijedi glagoljskoga Korizmenjaka srednjovjekovne su trodijel ne propovijedi obliko-
vane u skladu s propovjednim priručnicima, tzv. artes praedicandi. Tema svake propovijedi
je grijeh koji se navodi u prvome dijelu propovijedi, u drugome se dijelu govori o njegovu
izbjegavanju, dok se treći dio sastoji od navođenja razloga i dvojba te od povezivanja
pojedinih oblika grijeha s nekoliko ciljanih društvenih skupina.45
Većina uvodnih biblijskih citata (thema) vrlo je slična u svim prijepisima. Povre-
mena kraćenja i proširenja uvodnih biblijskih navoda povezana su s poznavanjem i
pamćenjem onih navoda koji su se često pojavljivali tijekom liturgijskih obreda. Stoga
su i glagoljski pisari, koji su nerijetko pripadali svećeničkom staležu, davali sebi slobodu
da pojedini citat prošire prema sjećanju, ili ga pak skrate, znajući da će budući korisnik
rukopisa (najvjerojatnije propovjednik) skraćeni citat tijekom izvođenja propovijedi
znati iznijeti u cijelosti.
Sljedeći primjer pokazuje kako je u Greblovu kvarezimalu i Korizmenjaku III a 19
proširen navod iz Lukina evanđelja: Č(lovê)kь ed(a)nь imiše dva s(i)na i reče man’ši sinь ka
o(t)cu Piše s(ve)ti Luka na ·dï
~
· (= 15) kapituli govori (CKol, 12b); Reče i(su)s učenikom’
svoim’ prit’ču siû č(lovê)k ·ã· (= 1) imiše ·b
~
· (= 2) s(i)na I r(e)če man’ši s(i)n ka ot’cu s(ve)ti l(u)
ka na ·dï
~
· (= 15) k(a)p(i)t(ul) (KOp, 45r); Reče i(su)s učenikom’ svoim’ priču siû č(lovê)k edan
imiše ·b
~
· (= 2) sina i reče man’ši sin ka o(t)cu dai mi del ki me dos’toi Luka na ·dï
~
·
(= 15) k(a)p(i)t(u)li, (KKor, 20v); Reče i(su)s uč(e)nikom’ svoim’ prit’ču siû č(lovê)k edan’
imeše dva sina i reče man’ši sin’ ka ocu otče dai mi del’ imeniê ki me pris’toi Luka na ·dï
~
·
(= 15) k(a)p(itu)li govori (KGreb, 58r).
U narednom primjeru vidimo kako je u Korizmenjaku III a 19 skraćen uvodni
biblijski navod iz Matejeva evanđelja: Pristupiše ka i(su)su ot erusolima knižnici i farisei
matii na ·dï
~
· (= 15) k(a)p(itu)li (KKor, 35v); Pristupiše ka i(su)su ot er(u)s(o)l(i)ma knižnici i
parisêi govorecˆi zač uč(e)nici tvoi prestupaû zapov(ê)di starac’ s(ve)tu matêi na ·dï
~
· (= 15)
k(a)p(itu)li govori (KGreb, 52rv); Pristupiše kь i(su)su ot er(u)s(oli)ma pisci i parisêi
govor(e)cˆe začь tvoi uč(e)n(i)ci prestupaû zapov(ê)di starac Piše matêi na ·dï
~
· (= 15) k(a)
p(itu)l (CKol, 22d); Pristupiše ka i(su)su od er(u)s(oli)ma knižnici i parisei gov(o)recˆi Zač’
učenici tvoi prestupaû zapov(ê)di starac’ S(ve)ti matei Piše na pet’nadeste kapituli knig
svoih’ (KOp, 55r).
45 Jedan od ranih primjera svakako je Alain de Lille i njegovo djelo Summa de arte praedicandi, u kojem je iznio
upute o tome što propovjednik treba reći određenoj socijalnoj grupi (usuram burgensibus, dolum mercatoribus)
(prema Wenzel 2005: 249).
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Vjerojatno je brzina prepisivanja utjecala na to da na nekim mjestima nedostaje
uvodni biblijski navod, dok se istodobno prepisuju navod o podrijetlu citata i naziv
propovijedi, kao što je primjerice slučaj kod propovijedi Na 2. subotu posta u Greblovu
kvarezimalu: V sobotu drugu posta S(ve)ti p(a)vl k tesalonikom’ na ·d
~· (= 5) k(a)p(itu)li govori
(KGreb, 17v); V sob(o)tu ·b
~· (= 2) pos(ta) s(ve)ti p(a)vlь ka onimь tesalonikomь na ·d
~· (= 5)
k(a)p(itu)l gov(o)ri Brat’ê moê ê v(a)sь m(o)l(i)mь da se čuv(a)te od vs(a)ke vrste griha i
zla (KOp, 27v).
Pisanje pojedinih riječi velikim slovima vjerojatno je ostatak vjernog prepisivanja
zasad nepoznatog prijevoda, a ne nužno i uvijek pisareva isticanja narativne ili retoričke
razine djela, što se najbolje uočava u primjerima nabrajanja (Treti račun, Druga stvar,
Prvi del, Treta sumna), objašnjavanja prethodne tvrdnje (A to e(st) zač, I to e, Zato gov(o)ru,
Gov(o)ru, Na to ti odgovara s(ve)ti Avgustin’) ili najavljivanja egzempla (Ocˆu ti dati priliku).
Grafičko odvajanje egzemplarnog i propovjednog teksta također je ostatak prepisivanja
prijevoda i upućuje na izgled nekadašnjega stranoga predloška. Primjerice, početak
egzempla koji se najavljuje izrazom Zamiri ed’nu priliku (KOp, 15r) označava se velikim
slovom ako, a završetak pripovijedanja egzempla grafički označuje riječ tako pisana
velikim početnim slovom, koja signalizira početak usporedbe pripovjednoga (egzemplar-
nog) i propovjednog dijela korizmenog teksta.
U glagoljskim propovijedima, najčešće u Korizmenjaku iz Oporta i u Greblovu
kvarezimalu, velikim je slovom pisan uzročno-posljedični veznik zač, i to na mjestima na
kojima u drugim prijepisima stoji glagol govorenja kojim se najavljuje početak navoda ili
citatni signal koji se sastoji od imena djela ili autora citata koji slijedi. Veliko je slovo
potvrda da se predložak sastojao od dviju odvojenih rečenica: vjerojatno dvaju navoda
različitih autora, te je glagoljaš u svom prijepisu, ili možda još prevoditelj, dva odvojena
iskaza veznikom zač spojio u jedan iskaz. Takav postupak kraćenja iskaza, inače tipičan
za glagoljaške tekstove, često se sastojao u zamjenjivanju citatnih signala veznicima,
pogotovo uzročno-posljedičnim, pri čemu se drugi navod prevodio, odnosno prepisivao
kao komentar ili tumačenje prvoga navoda: govori da ti semrtno sagrêšaš (…) Zač’ ti ne
znaš’ (…) I zato govoru da ti nêmaš’ suditi ča čini b(o)ž(a)stv(e)na mudrost (…) Zač’ on’ ne
čini nigdare nego dobro (KGreb, 87v); Treto e(st) da uriûeš s(a)m s(e)bê Gov(o)r(i)m prvo da
uriûeš b(og)a rač(u)n e(st) Zač g(ospo)d(i)n e(st) višna dobrota i vêčno dobro (KOp, 99v).
Katkad se velikim slovom umjesto veznika zač pojavljuje veznik ere, koji
zamjenjuje najavni citatni signal, odnosno početak navođenja citata: Ere gov(o)ri David
prorok (KOp, 82v); Govori David prorok (CKol, 54c).
2.3. Usporedba grafetičkih sredstava u prijepisima Korizmenjaka
Prijepisi Korizmenjaka razlikuju se u učestalosti i vrsti grafetičkih sredstava koje je
pisar koristio sa svrhom „optimiziranja vizualne percepcije teksta” (Žagar 2007: 60). U
Kolunićevu se korizmenjaku rečenice i kraće smislene cjeline od ostatka teksta odvajaju
crvenom bojom, a u Korizmenjaku iz Oporta, Greblovu kvarezimalu i Korizmenjaku III a 19
odvajaju se veličinom slova (izmjena velikih i malih slova), uz napomenu da se grafetička
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
sredstva u rukopisu III a 19 znatno rjeđe pojavljuju nego u drugim trima koriz-
menjacima. Izostanak brige o vizualnom oblikovanju teksta jedno je od obilježja zasad
najmlađega poznatog prijepisa korizmenih propovijedi u Fatevićevu zborniku. Razlike su
u učestalosti i mjestima pojavljivanja grafetičkih sredstava (veličina i boja slova) u
konačnici utjecale na izvedbenost korizmenih propovijedi. Usporedba paralelnih mjesta
u prijepisima korizmenih propovijedi pokazala je kako je zbog različitoga grafičkog
označavanja u pojedinim odlomcima došlo do promjene narativnog i izvedbenog dis-
kursa, što je u konačnici uzrokovalo nešto drugačiju izvedbu, iako se tekstovi sadržajno
gotovo podudaraju. U onim dijelovima propovjednog teksta u kojima su veličinom ili
bojom slova istaknutiji prijedlozi i veznici došlo je do pojačavanja narativnog diskursa,
dok je s druge strane u onim dijelovima u kojima su grafički istaknuti glagoli govorenja i
početci biblijskih citata, u obliku iskaza pojedinih biblijskih osoba, došlo do isticanja
izvedbenog diskursa. Naime, zadaća je propovjednika bila odabrani biblijski odlomak
tijekom propovijedanja što uvjerljivije prenijeti publici, koja najčešće nije imala uvid u
pisani tekst. Najosjetljiviji su bili upravo dijaloški dijelovi propovijedi jer je propovjednik
morao promjenom boje glasa, intenzitetom propovi jedanja ili pak stankama signalizirati
izmjenu iskaza sudionika dijaloga. U glagoljskim proznim tekstovima, pogotovo u dija-
loškim dijelovima pojedinih pasionskih tekstova, taj je problem riješen proširenjem
didaskalija i dodavanjem glagola govorenja nakon svake izmjene sugovornika.46
U prijepisima Korizmenjaka iskazi biblijskih osoba grafički se označuju na dva
načina. Najčešće se velikim slovom ili crvenom bojom najavljuje čin govorenja biblijske
osobe: (Gov(o)ri e(van)jˆ(e)list, Gov(o)ri prorok) ili se označava sam početak njezina
iskaza: Gov(o)ri on’ sam’ v e(van)jˆ(e)li Vecˆu lûbav’ ne more imiti č(lovê)k (KOp, 1r).
U Korizmenjaku iz Oporta i Greblovu kvarezimalu često se velikim slovom bilježe
izmjene sugovornika, što je na paralelnim mjestima u Kolunićevu korizmenjaku nešto
rjeđe istaknuto: skazuû s(ve)tim’ matiem’ (…) negovih’ e(van)jˆ(e)lii I gov(o)ri on da hocˆe recˆi
is(u)h(rst) na sudni d(a)n’ Pridite bl(agoslove)ni (…) A zalim’ ocˆe recˆi Poidite prokleti (KOp,
83v); pravimь s(ve)timь matiemь (…) negovihь e(van)jˆ(e)lii gov(o)ri on da hocˆe recˆi is(u)
h(rst)ь na sud’ni d(a)nь idite bl(agoslove)ni (…) A zalimь hocˆe recˆi poite prokleti (CKol, 55d);
skazuû s(ve)tim matêm’ (…) negovêh’ (evan)jˆ(e)lii Govori on’ da hocˆe recˆi is(u)h(rst) na sudni
d(a)n’ pridite (…) A zalim’ ocˆe recˆ’ Poidite prokleti (KGreb, 84r); i poče plakati se gov(o)recˆi
ta nev(e)rni êkov’ ta me e prehinil’ dovole krat’ I r(e)če otče moi nimaš li ocˆe ki bl(agoslo)v’ za
me A ot(a)c’ reče vtuci z(e)mle i v rosi nebeskoi toga ocˆeš’ ti užavati I to ocˆe biti tvoi bl(agoslo)v’
zato gov(o)ru da ti imaš’ zamiriti tu priliku po isavi zamiri grih’ po êkovi razumi se on’ ki hini i
ki umi prehiniti grih’ (KOp, 47r); i poče plakati govorecˆi Ta neverni êkov’ est’ me prehinil’
dovole krat’ I reče oče nêmaš li ocˆe ki bl(agoso)v’ za me A o(ta)c’ reče Vtuce z(e)mle i v rosê
nêbês’koi toga ti ocˆeš’ uživati i to ocˆe biti tvoi bl(agoso)v’ Govoru da imaš’ zamêriti ti tu
priliku Po isave razume se i zamêri grêh’ a po êkovê razume se on’ ki hini i ki umê prehiniti
grêh’ (KGreb, 42v).
46 Radošević 2010: 645–646.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
U Greblovu kvarezimalu na nešto je više mjesta nego u drugim prijepisima grafički
istaknuta ekspresivnost iskaza sugovornika, na način da su uzvici ili imenice u vokativu
pisani velikim slovom: i govorecˆi O bože ča sam’ ti učinil’ (KGreb, 57v); I govor(e)cˆi b(ož)e ča
sam’ ti učinil’ (KOp, 60r); govorecˆi b(ož)e ča sam ti učinilь (CKol, 27d); I reče pilip’ Meštre
moi (…) Tada reče andrêi Meštre (KGreb, 66r); I r(e)če filip’ meš’tre moi (…) Tada reče an’drii
meštre (KOp, 67v).
Ovisno o mjestu na kojem se u tekstu nalazi veliko slovo, izvedba istih propovijedi
zapisanih u različitim prijepisima mogla se razlikovati u tome naglašava li se početak
svakog iskaza, ili se naglašava isključivo njegova ključna misao. Na nekim se mjestima u
prijepisima čak izostavlja grafičko označavanje izmjene sugovornika u dijaloškim dije lo-
vima teksta, upravo zato što je namjera pisara bila istaknuti središnju misao odabranoga
biblijskog odlomka, a ne uvjerljivo prenijeti dijalog biblijskih osoba. Sljedeći primjer
pokazuje kako je u Korizmenjaku iz Oporta istaknut motiv Judina poljupca, dok je u
Greblovu prijepisu istaknut početak Judina iskaza, no ne i njegovo temeljno značenje:
Nevêrni iûda ide ka arhiereom’ i da im’ znam(e)nie rekucˆi Moi meštar’ všal e(st) va vrt i vi
pošlite svoe sluge i koga ê celuû êmite ga (KGreb, 127v); nev(e)rni iûda ide k arhiereom’ i da
im’ znamenie rekucˆi moi mešt(a)r e(st) šal va vrt’ i vi pošlite sa mnu vaše sluge I koga ê celuû
êmite ga (KOp, 1v).
U Korizmenjaku iz Oporta i Greblovu kvarezimalu na više se mjesta uočava obilato
grafičko označavanje sastavnoga veznika „i” velikim slovom. Osim grafičkoga isticanja
veznika „i”, taj se isti veznik dodaje na mjestima na kojima nije zabilježen u drugim
prijepisima, i to najčešće u svrhu stvaranja polisindeta,47 kako bi se ponavljanjem
veznika pojačala ekspresivnost cijeloga izraza, usporio ritam te zadržala pažnja na
pojedinim riječima.
I ocˆu učiniti da z(e)mla neda ploda svoga zač’ û ocˆu učiniti neplodnu
I ocˆu učiniti da ne bude mogal’ sasreti plod’ z(e)m(al)ski
I ocˆu učiniti tomu plku kako učinih’ onem’ ot samarie (KGreb, 36r).
Sljedeći primjer iz Korizmenjaka iz Oporta dobro pokazuje kako je isticanje ponav-
ljanja istoga sintaktičkog ustrojstva nadređeno isticanju dijelova dijaloških iskaza. Na
taj se način stišava glas biblijskih likova, a pojačava glas propovjednika kao tumača,
odnosno pripovjedača odabranoga biblijskog odlomka.
I prizva isava s(i)na svoga prvo roenago I reče nemu sine moi pojˆi na lov’ (KOp, 46v)
I prizva isava sina svoga prvo roenago i r(e)če nemu s(i)nu moi Poi na lovь (CKol, 14a)
i prizva isava sina svoga prvo roenago i reče nemu sinu moi poidi na lov’ (KGreb, 42r).
Dodavanje veznika „i” ispred glagola govorenja zapravo predstavlja povezivanje
propovjednikova i biblijskog iskaza na sintaktičkoj razini. Taj je postupak tipičan za
Korizmenjak iz Oporta, u kojem se često sintagme „I reče”, „I govori” pojavljuju upravo na
onim mjestima na kojima u Greblovu i Kolunićevu kvarezimalu stoji samo govori ili reče.
47 Hercigonja 1983: 410–411.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Drugi signal propovjednikova dominiranja cijelim sadržajem korizmenog teksta
ocrtava se u brojnim imperativnim oblicima glagola govoriti i zamiriti čija je uloga bila
skretanje pozornosti na središnja mjesta propovijedi, odnosno upravljanje kognitivnim
funkcijama slušatelja pred kojima propovjednik izvodi propovijed. U Korizmenjaku iz
Oporta je nešto češće nego u Greblovu i Kolunićevu kvarezimalu glagol zamiriti u značenju
razmisliti napisan velikim početnim slovom: Gov(o)ru a to da mi razumiš’ Zamiri ednu lipu
priliku Gov(o)ru (KOp, 83v); Gov(o)ru a ti da mi razumiš zamiri ednu lipu priliku gov(o)ru
(CKol, 55b); Govoru a to da mi razum(i)š’ zamêri ednu lêpu priliku Govoru (KGreb, 83v).
U rukopisu III a 19 navedeni glagoli, iako imaju jednu od stožernih funkcija
propovijedi, a to je uvjeravanje u nužnost razmišljanja o pogubnostima smrtnih grijeha,
nisu istaknuti velikim slovom: Gov(o)ru Da zamiriš (CKol, 14c); Gov(o)ru da zamiriš
(KOp, 47r); Govoru da zamiriš (KGreb, 42r); govoru da zamiriš (KKor, 24r).
3. Zaključak
Pojedini prijepisi glagoljskoga Korizmenjaka, poput Kolunićeva prijepisa, već su
dugo predmet pažnje hrvatskih znanstvenika. Nakon što je nedavno broj prijepisa
Korizmenjaka proširen na peti rukopis (Fatevićev zbornik), te je istodobno provedena
detaljna rekonstrukcija tijekom koje je gotovo u potpunosti utvrđen sastav prvobitnoga
Korizmenjaka, koji je nastao na temelju zasad nepoznate zapadnoeuropske (vjerojatno
talijanske) zbirke propovijedi, kao sljedeći se logičan zadatak nametnulo istraživanje
izvedbenosti prijepisa. S obzirom na to kako je propovijedanje, kao usmeno izvođenje
zapisanoga propovjednoga teksta, bilo krajnja svrha čestog prepisivanja zbirka propo-
vijedi, to je i proučavanje ove popularne srednjovjekovne zbirke propovijedi trebalo
obuhvatiti i odnos prijepisa svih Korizmenjaka prema izvedbenosti.
Krenuvši od pretpostavke kako i mjesto čuvanja (konzervacija) tekstova utječe na
njihovu recepciju i izvedbenost, uspoređeni su odnosi među tekstovima koji su ili
zajedno prepisani (Kolunićev zbornik) ili naknadno uvezani u isti rukopis (Greblov ruko-
pis). Utvrđeno je kako namjera glagoljaša nije bila samo sastaviti tematski zaokruženu
zbirku nego, kako pokazuje Kolunićev zbornik, omogućiti simultano korištenje tekstova.
Na takav nas zaključak ne upućuje samo ciljani odabir Kolunićevih prepisanih tekstova,
što se najbolje ocrtava u prepisivanju isključivo 3. glave (u kojoj se raspravlja o grijesima)
čuvenoga srednjovjekovnog traktata Somme le Roi iako hrvatska glagoljska književnost
toga vremena poznaje i prijevode drugih odlomaka navedenoga djela francuskoga domi-
nikanca Laurenta d’Orléansa, nego i sastav kazala, kratkog, ali sa stajališta funkcio-
nalnosti i izvedbenosti propovijedi iznimno bitnog teksta. Kolunićevo kazalo, koje se
sastoji od tematskoga upućivanja na stranicu na kojoj se u korizmenoj propovijedi
tumači grijeh, olakšavalo je propovjedniku potragu za objašnjenjem pojedinoga grijeha.
S obzirom na to da dobar broj poglavlja iz traktata dijeli tematiku s korizmenim propo-
vijedima, njihovo često simultano korištenje u konačnici je značilo veću vjerojatnost
drugačijega izvođenja propovijedi.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Utvrđeno je kako su razlike u učestalosti i mjestima pojavljivanja grafetičkih sred-
stava (veličina i boja slova) utjecale na izvedbenost korizmenih propovijedi na način da
su mijenjale glasovnost teksta pomičući naglasak s jedne riječi na drugu ovisno o tome
koja se riječ htjela dodatno istaknuti. Usporedba paralelnih mjesta u prijepisima koriz-
menih propovijedi pokazala je kako je zbog različitoga grafičkog označavanja u pojedi-
nim odlomcima došlo do promjene narativnog i izvedbenog diskursa, tj. u koriz me nim
se propovijedima izmjenjuju dijelovi u kojima se vjernije prenose dijalozi biblij skih
osoba s dijelovima u kojima dominira propovjednikovo komentiranje bilo da se ono
sastoji od tumačenja ili narativnog opisivanja odabranih biblijskih odlomaka ili iskaza
crkvenih autoriteta.
Osim toga, grafetičko označavanje bitnih mjesta korizmenih propovijedi (isticanje
nabrajanja, objašnjavanja prethodne tvrdnje, najavljivanja egzempla) približava nas
utvrđivanju izgleda prvobitnog predloška.
Ovaj je rad pokazao kako proučavanje propovijedi, barem onda kada nam to
mogućnosti dopuštaju, ne bi trebalo ograničiti samo i isključivo na tekstološko uspo-
ređivanje propovijedi zapisanih u više rukopisa. Takvoj bi usporedbi koja bi se zaustavila
na utvrđivanju podudarnosti među različitim prijepisima propovjednih tekstova (koji se
u slučaju glagoljskoga Korizmenjaka razlikuju u pojedinim kraćenjima, nekim jezičnim
pojedinostima i numeraciji propovijedi) izmaknulo istraživanje jednog od temeljnih
obilježja propovjednog žanra, a to je usmenost odnosno izvedbenost. Provedeno je
istraživanje pokazalo kako su se sadržajno gotovo iste propovijedi, upravo zbog različi-
tog mjesta čuvanja, povezanosti s drugim tekstovima u rukopisu te zbog drugačijeg
odnosa pisara prema vizualnom oblikovanju teksta, mogle znatno više razlikovati u
usmenoj izvedbi nego što bismo to mogli zaključiti istraživanjem isključivo zapisanoga
korizmenog teksta.
Popis uspoređenih rukopisa
CFat – Fatevićev zbornik, 1617.
CKol – Kolunićev zbornik, 1486.
KGreb – Greblov kvarezimal, 1498.
KKor – Korizmenjak III a 19, 15./16. st.
KOp – Korizmenjak iz Oporta, kraj 15. st.
Literatura
Biti, Vladimir (2000) Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska,
Zagreb.
Boutet, Dominique (2006) „La voix: mirages et présence de l’oralité”, Histoire de la
France littéraire. Naissances, Renaissances. Moyen Âge – XVIe siècle, ed. Frank
Lestringant i Michel Zink, Presses Universitaires de France, Paris, 193–212.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Briggs, Charles F (2000) „Literacy, reading, and writing in the medieval West”, Journal
of Medieval History, 26, 4, 397–420.
Corbari, Ellena (2013) Vernacular eology: Dominican Sermons and Audience in Late
Medieval Italy, Walter de Gruyter, Berlin.
Damjanović, Stjepan (2008) Jezik hrvatskih glagoljaša, Matica hrvatska, Zagreb.
Delcorno, Carlo (2000) „Medieval preaching in Italy (1200–1500)”, e Sermon. Typologie
des sources du moyen âge occidental 81-83, ed. Beverly Mayne Kienzle, Brepols,
Turnhout, 449–560.
Delcorno, Carlo (2012) „La freccia e la mano immagini per la predicazione medievale”,
Revue Mabillon, 23, 84, 111–134.
Delumeau, Jean (1986) Greh i strah: stvaranje osećanja krivice na Zapadu od XIV do XVIII
veka, knj. II, Književna zajednica Novog Sada Dnevnik, Novi Sad.
Ferzoco, George Piero (2002) „e context of medieval Sermon collections on Saints”,
Preacher, Sermon and Audience in the Middle Ages, ed. Carolyn Muessig, Brill,
Leiden – Boston – Köln, 279–292.
Gurevič, Aron (1987) Problemi narodne kulture u srednjem veku, Grafos, Beograd.
Hercigonja, Eduard (1975) Srednjovjekovna književnost. Povijest hrvatske književnosti,
knj. 2, Liber Mladost, Zagreb.
Hercigonja, Eduard (1983) Nad iskonom hrvatske knjige, Sveučilišna naklada Liber,
Zagreb.
Nazor, Anica (1971) „Kulturnopovijesno značenje izdanja glagoljske tiskare u Senju g.
1494–1508.”, Slovo, 21, 415–442.
Newhauser, Richard G. (1993) e Treatise on Vices and Virtues in Latin and the
Vernacular. Typologie des sources du moyen âge occidental 68, Brepols, Turnhout.
Newhauser, Richard G. (2012) „Introduction, Understanding Sin: Recent Scholarship
and the Capital Vices”, Sin in Medieval and Early Modern Culture. e tradition of
the Seven Deadly Sins, ed. Richard G. Newhauser, Susan J. Ridyard, York Medieval
Press, Woodbridge.
Ong, Walter (1982) Orality and Literacy: the technologizing of the world, Methuen, New
York.
Parkes, Malcolm Beckwith (1991) „e Influence of the Concepts of Ordinatio and
Compilatio on the Deveopment of the Book”, Scribes, Scripta and Readers: Studies in
the Communication, presentation and Dissemination of Medieval Texts, Hambledon
Press, London – Rio Grande, 35–70.
Radošević, Andrea (2010) „Pseudo-Anselmov Dialogus beatae Mariae et Anselmi de
Passione Domini u hrvatskoglagoljskom Žgombićevu zborniku iz 16. stoljeća”,
Slovo, 60, 633–668.
Radošević, Andrea (2012a) „Korizmene propovijedi u Fatevićevu zborniku – prilog
rekonstrukciji glagoljskoga Korizmenjaka”, Slovo, 62, 101–210.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Radošević, Andrea (2012b) „Propovijed Vrime estь namь ot sna vstati iz Kolunićeva
zbornika”, Gacka u srednjem vijeku, ur. Hrvoje Gračanin, Željko Holjevac, Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić, Zagreb – Otočac.
Reinhart, Johannes (1996) „Hrvatskoglagoljski zbornik Tomaša Petrinića iz god. 1503
(cod. Vindob. slav. br. 78)”, Croatica, XXVI, 42/43/44, 391–421.
Reinhart, Johannes (2005) „Tekstološke primjedbe uz hrvatskoglagoljski prijevod
rasprave o sedam smrtnih grijeha”, Drugi Hercigonjin zbornik, ur. Stjepan Damja-
nović, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 355–366.
Reinhart, Johannes (2008) „Tumačenje Deset zapovijedi iz djela Somme le Roi u dvama
hrvatskoglagoljskim fragmentima”, Slovo, 56–57, 477–496.
Stipčević, Aleksandar (2004) Socijalna povijest knjige u Hrvata. Knjiga I. Srednji vijek. Od
prvih početaka do glagoljskoga prvotiska iz 1483. godine, Školska knjiga, Zagreb.
Šimić, Marinka (2005) „Leksik Traktata o sedam smrtnih grijeha u Ivančićevu i Kolunićevu
zborniku”, Drugi Hercigonjin zbornik, ur. Stjepan Damjanović, Hrvatska sveučilišna
naklada, Zagreb, 397–410.
Štefanić, Vjekoslav (1960) Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, knj. 51, JAZU,
Zagreb.
Štefanić, Vjekoslav (1969) Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I, JAZU, Zagreb.
Štefanić, Vjekoslav (1970) Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, II, JAZU, Zagreb.
Tadin, Marin (1965) „Un nouvel exemplaire du Carême attribue a saint Bernardin de
Sienne”, Mandićev zbornik: u čast o. dra. Dominika Mandića prigodom njegove
75-godišnjice života. Radovi Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu. I–II, ur. I.
Vitezić, B. Pandžić i A. Matanić, Hrvatski povijesni institut u Rimu, Rim, 169–191.
ayer, Anne T (2002) Penitence, Preaching and the Coming of the Reformation, Ashgate,
Aldershot.
Valjavec, Matija (1892) „Predgovor”, Kolunićev zbornik: hrvatski glagoļski rukopis od
godine 1486, Djela JAZU, knj. 12, prir. Matija Valjavec, JAZU, Zagreb, V – XXVIII,
1–276.
Vrana, Josip (1951) Hrvatskoglagoljski blagdanar: Studija o pravopisu, jeziku i podrijetlu
novljanskog rukopisa iz godine 1506., Rad JAZU, knj. 285, JAZU, Zagreb.
Wenzel, Siegfried (1968) „e Seven Deadly Sins: Some Problems of Research”, Speculum,
XLIII, 1, 1–22.
Wenzel, Siegfried (2005) Latin Sermon Collections from Later Medieval England. Orthodox
Preaching in the Age of Wyclif, Cambridge University Press, Cambridge – New
York.
Zaradija Kiš, Antonija (2001) Šimun Greblo i njegovo tumačenje Muke Kristove (1493.),
„Josip Turčinović” d. o. o., Katedra Čakavskog sabora Buzet, Institut za etnolo giju i
folkloristiku, Pazinski kolegij, Pazin – Zagreb.
Andrea Radošević, O prijepisima glag oljskoga Korizmenjaka
FLUMINENSIA, god. 26 (2014), br. 2
Zlatar, Andrea (2000) Ispovijest i životopis, Antibarbarus, Zagreb.
Zumthor, Paul (1987) La lettre et la voix, de la littérature médiévale, Le Seuil, Paris.
Zumthor, Paul (1990) Oral Poetry: An introduction, University of Minnesota Press,
Minneapolis.
Žagar, Mateo (2007) Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova, Matica hrvatska, Zagreb.
SUMMARY
Andrea Radošević
ON COPIES OF THE MANUSCRIPT OF THE GLAGOLITIC QUARESIMALE
Studies about the linguistic characteristics of a few Glagolitic manuscript versions of Quaresimale,
as well as studies about other texts (e Treatise on the Seven Deadly Sins; Greblo's Commentary on
the Passion of Christ) that were included in the same manuscripts as the Lenten sermons, have
already been published. After the structure of the Glagolitic Quaresimale, that has been preserved
in the form of five Glagolitic manuscripts (Kolunić Quaresimale, Quaresimale III a 19, Greblo
Quaresimale, Oport Quaresimale, Fatević Miscellany), had been studied, the next step in the
research of the Glagolitic Quaresimale was to study the relationship between the written sermons
and their performance, because the performance, or orality, is one of the main characteristics of
sermons as a genre. e results of this study show that the different places in which the copies of
the manuscript were kept, the thematic similarity between the sermons and other texts in
manuscripts, as well as the attitude of the scribes towards the graphic design of the text, had
influenced the performance of the Lenten sermons. e performances of these Glagolitic sermons
reflect a great deal more variety than would be expected on the basis of the content of sermons in
all five manuscripts which is very similar.
Key words: Lenten sermons; Glagolitic Quaresimale; performance; Glagolitic Manuscript
