ArticlePDF Available

Fiskalna kriza

Article

Fiskalna kriza

Dr Milorad Katnić1
Fiskalna kriza (2010)
Sažetak
Ekonomska kriza drastično je pogoršala budžetske bilanse. Pad ekonomske aktivnosti
vodio je smanjenju budžetskih prihoda, a nabujali intervencionizam fiskalnim
stimulansima, kojima su značajno povećani rashodi. Budežtski deficit i javni dug, u
razvijenim državama, dostižu rekordne, neodržive, iznose. Najveća finansijska kriza
nakon II svjetskog rata pretvara se u najveću krizu javnih finansija u modernoj istoriji.
Inflacija države prijeti da se pretvori u monetarnu inflaciju. Radikalna reforma obuhvata
državnih funkcija i njihovog troška je potrebna da bi države obezbijedile održivi
napredak. Rad u nastavku analizira uticaj krize na fiskalne performanse, održivost
aktuelnih trendova i razmatra moguća rješenja.
Ključne riječi: Fiskalna kriza; fiskalni deficit; javni dug; rizik bankrotstva; fiskalna
konsolidacija.
Abstract
Economic crisis dramatically detrained budget balances. Decrease in the economic
activity lead to decrease of budget revenues, and overflow of interventionist fiscal
stimulus lead to increase of budget expenditures. Budget deficit and public debt, in
developed countries, achieved record, non sustainable levels. Biggest financial crisis after
World War Two had become biggest crisis of public finance in modern history. Inflation
of the government is threatening to become monetary inflation. Radical reform of the
scope of the government functions and their expenditure is needed in order to create
sustainable development of government. This paper analyzes influence of the crisis on
fiscal performances, sustainability of actual trend and possible solutions.
Keywords: Fiscal crisis; fiscal deficit; public debt; default risk; fiscal consolidations.
1 Ministarstvo finansija; Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansija i biznis, UDG, Podgorica;
katnic@t-com.me
Fiskalna (državna) ekspanzija
Istoriju državnog uplitanja u ekonomiju karakterišu ciklusi. Osamnaesti vijek obilježila je
„velika“ država. Njeni rezultati bili su pogubni. Negativno iskustvo učinilo je da se u
devetnaestom vijeku većina ekonomista i političkih filozofa zalaže za minimalnu državu,
ograničenu na osnovne funkcije (nacionalna odbrana, policija i administracija). Pod
uticajem ovih ideja državno učešće u ekonomiji u većini industrijski država bilo je
minimalno, sa prosječnom potrošnjom koja je iznosila oko 8,3% BDP u 1870. godini2, a
sve do 1913. nivo državne potrošnje nije prelazio 11-12% nacionalnog dohotaka3.
Protokom vremena sjećanje na negativan uticaj velike države polako je blijedjelo. Nove
ideje u korist veće državne uloge i potrošnje počele su da preovlađuju. Sve je više
zagovarana potreba za državnom redistribucijom, potreba da država vodi stabilizacionu
politiku, aktivna državna uloga u dijelu eksternalija, obrazovanja, zdravstvenoj zaštiti,
zapošljavnju i sl. Do 1937. godine minimalna država je uglavnom nestala.
Rast javne potrošnje potpomognut je globalnim krizama na političkom i ekonomskom
nivou: svjetski ratovi4, depresije5 i sl. Pod ovim uticajima, u perodu od 1913. do 1996.
godine, javna potrošnja u industrijskim zemljama u prosjeku je povećana za oko četiri
puta.
U periodu od 1913. do 1920. javna potrošanja, u najvećim ekonomijama Evrope, u
prosjeku je povećana sa 12% na preko 18% bruto domaćeg proizvoda (BDP). Sličan
trend je zabilježen i u narednim periodima. Tako je 1938. prosječna javna potrošnja
iznosila 29%, u 1973. 42%, a 1999. 45,9%. Ovaj trend pratile su i ostale razvijene države.
Prosječna javna potrošnja u OECD zemljama 1996. godine iznosila je 48% BDP.
2 Tanzi, Schuknecht (1997).
3 Ibid.
4 "Rat (II svjetski) je na stavove javnosti uticao na isti način kao i depresija. Kriza je uvjerila javnost da je
kapitalizam defektan; rat da je centralizovana država efikasna. Oba zaključka su pogrešna. Krizu je
proizvela država, ne privatno preduzetništvo. Što se tiče rata, jedna je stvar kada bi vlada ispoljava snažnu
kontrolu privremeno da bi ostvrila cilj za koji bi i građani bili spremni da podnesu velike žrtve, a sasvim
drugo je kad država kontroliše ekonomiju stalno da bi unaprijedila nejasno definisan “opšti interes” koji je
uobličen neizmjerno raznovrsnim i šarolikim ciljevima građana." - Milton & Rose Friedman (1996).
5 "Kriza koja je započela sredinom 1929. bila je katastrofa do tada neviđenih razmjera u SAD. Prihod u
dolarima je bio prepolovljen prije nego što je ekonomija 1933. potpuno krahirala. Ukupna proizvodnja je
opala za jednu trećinu, a nezaposlenost je dostigla neviđenih 25%. Kriza nije bila ništa manje katastrofalna
ni po ostali svijet. Kako se širila na druge zemlje, dovodila je do smanjenja proizvodnje, visoke
nezaposlenosti, gladi i sveprisutne bijede. U oblasti ideja, kriza je ubijedila javnost da je kapitalizam
nestabilan sistem kome je suđeno da proizvodi sve veće krize. Javnost je bila preobraćena gledištima koja
su među intelektualcima uzimala sve više maha: država mora da igra aktivniju ulogu; ona mora da
interveniše da bi uravnotežila nestabilnost koju uzrokuje neregulisano privatno preduzetništvo; ona mora da
služi kao ravnoteža za unapređenje stabilnosti i obezbjeđenje sigurnosti. Promjena stanovišta javnosti o
odgovarajućoj ulozi privatnog preduzetništva, s jedne strane, i vladine, s druge, pokazala se kao glavni
katalizator brzog rasta države, posebno centralne države, od tada pa sve do danas."- Milton & Rose
Friedman (1996).
Sa drastičnim povećanjem državne potrošnje postali su uočljiviji negativni rezultati.
Relevantna empirijska istraživanja jasno su potvrdila da veća državna potrošnja ne utiče
na povećanje blagostanja već suprotno- da ga remeti i smanjuje.6
Od 1990. sve su bili brojniji i glasniji zagovornici potrebe za obuzdavanje i smanjivanje
državne potrošnje. Nakon 2000. visina državna potrošnja u OECD državama se
stabilizovala na oko 47% BDP. Trend smanjenja države bio je stidljivo započet u
mnogim državama Evrope.
Tabela 1: Ukupni državni rashodi kao procenat BDP-a u tekućim cijenama, 1913-2010.
1870 – 8,3% 1913 1938 1950 1973 1999 2006 20107
Francuska 8,9 23,2 27,6 38,8 52,4 53,4 56,4
Njemačka 17,7 42,4 30,4 42,0 47,6 45,7 49,0
Holandija 8,2 21,7 26,8 45,5 43.8 46,7 50,2
Velika Britanija 13,3 28,8 34,2 41,5 39,7 45,0 52.4
Aritmetički prosjek 12,0 29,0 29,8 42,0 45,9 47,7 52.0
Izvor: Maddison (2001), str. 135, OECD in Figures (2007), European Commission, European
Economy (5/2009).
6 U traženju odgovora na pitanja uticaja državne potrošnje na socio-ekonomske indikatore Tanzi i
Schuknecht (1997) su države podijelili u tri grupe. Prvu grupu predstavljaju zemlje sa javnom potrošnjom
većom od 50% BDP. U drugu grupu svrstane su zemlje sa javnom potrošnjom između 40 i 50% BDP, dok
treću grupu čine zemlje čija je javna potrošnja niža od 40% BDP. Zemlje iz prve grupe su nazvane
zemljama sa “velikom” državom (velikom državnom potrošnjom), iz druge grupe sa srednjom, a iz treće
grupe sa malom državom. Analiza je pokazala da visoka državna potrošnja ne generiše poboljšanje socio-
ekonomskih indikatora. Države sa manjom državnom potrošnjom generalno pokazuju bolje vrijednosti
ekonomskih i socijalnih indikatora nego države sa većom državnom potrošnjom. Jedno od najobuhvatnijih
istraživanja, sprovedeno od strane Gvartneja, Holkomba i Lavsona (1998), pokazalo je da postoji stalna,
snažna negativna korelacija između nivoa javnih rashoda i rasta bruto domaćeg proizvoda. Ovo istraživanje
je obuhvatilo 23 zemlje, koje su najduže članice OECD-a u vremenskom periodu od 1960. do 1996. godine.
U periodu od 37 godina, među zemljama OECD-a, zabilježen je 81 slučaj u kojima je ukupna državna
potrošnja iznosila ispod 25% BDP. Prosječna stopa rasta u zemljama iz ove kategorije iznosila je 6,6%. Sa
većim nivoima državne potrošnje stope privrednog rasta opadaju. Na nivou potrošnje između 25 i 30%
BDP prosječna stopa rasta iznosila je 4,7%; potrošnja od 30 do 40% BDP vodila je prosječnom rastu od
3,8%; od 40 do 50% BDP – 2,8%; od 50 do 60% - 2%, a u slučajevima gdje je državna potrošnja iznosila
preko 60% BDP prosječni rast BDP iznosio je 1,6%. Slična analiza, rađena od istih autora, koja je
obuhvatila 60 zemalja uključujući manje razvijene i visoko razvijene industrijske zemlje za period 1980-
1995. potvrdila je postojanje visoko korelisane negativne veze između visine javne potrošnje i stopa rasta.
7 Procjena.
Finansijska kriza bila je okidač za novu promjenu intelektualne klime i intervenciju
države. Kriza je uticala na novi ciklus straha i nepovjerenja u tržišne snage, a donosioci
odluka širom svijeta su se osjetili prozvanim da pomognu i kroz državne programe riješe
probleme. Iako malo ko osporava nedjelotvornost kenzijanskog odgovora na krizu iz XX
vijeka, a pronicljivi istraživači u posljedicama ove politike pronalaze uzroke današnje
krize, slični recepti su ponuđeni kao spasonosni. Milijarde dolara i eura potrošene su na
spašavanje finansijskog sistema, realnog sektora i proširivanje obuhvata državnih
funkcija.
Predviđeni brz oporavak ekonomije u 2010. ohrabrio je pojedine zagovornike
intervencionizma i kritičare tržišta. Većina vlada najbogatijih država svijeta je planirala
da u ime svojih građana, tokom 2010. godine preraspodijeli preko polovinu novostvorene
vrijednosti. Tako će 2009. i 2010. ostati obilježene kao godine sa najvećom državnom
potrošnjom mjerenom % BDP u neratnom periodu.
Povratak velike države oslikava se i u drugim brojkama. Proporcionalno sve veći broj
građana država plaća ili izdržava. A plate u državnim organim su postale konkurentnije
nego na tržištu. Državno zaposlenje nije postalo samo utočište za sigurnost već i za
isplativu sigurnost. Sve je više zaposlenih u državnim organima, sve je veći broj stranica
državne regulative. Pod pritiskom negativnih demografskih trendova i novih državnih
intervencija sve je veći broj penzionera, socijalno i zdravstveno osiguranih. Država sve
više brine o sudbini i budućnosti svojih građana. Političari povećavaju postojeće i uvode
nove poreze, nacionalizuju kompanije i ograničavaju slobodu poslovanja. Na listama
najvećih svjetskih kompanija sve su brojnije one u direktnom ili indirektnom državnom
vlasništvu. Brojke prati ideologija i/ili obrnuto.
Fiskalna (ne)održivost
David Hume je u XVIII vijeku zapisao: „ili država mora uništiti državni dug ili će javni
dug uništiti državu". Kako države ne samo da nijesu "uništile" javni dug već su ga
povećale na rekordne iznose, čini se da mnoge države klize u sopstveno uništenje, usljed
nemogućnosti izmirenja svojih obaveza i proglašenje bankrostava. Ovo bi bilo tek
ponavljanje starih "lekcija". Istorija nas uči da se pad naznačajnijih civilizacija i carstava,
poput starog Egipta, Rima i Grčke može pripisati (i) visokom zaduživanju.
Uz bankrotstvo ili bez njega, negativan uticaj fiskalnog deficita i visokog državnog duga
dokumentovan je brojnim empirijskim istraživanjima. Istraživanje uticaja fiskalnog
deficita na ekonomski rast koje je sprovela Svjetska banka8, za zemlje Istočne Evrope i
Centralne Azije (ECA) ukazuje da fiskalni deficit pojačava nestabilnost biznis ambijenta,
sa negativnim uticajem na investicionu klimu, što je posebno osjetljivo kada su ECA
zemlje izložene jakim snagama globalizacije i kada nastoje da privuku domaće i strane
investicije. Istovremeno ekonometrijska analiza čvrsto potvrđuje da niži fiskalni deficit
vodi većem rastu. Studija Svjetske banke upućuje na analize koje pokazuju da
8 The World Bank, Fiscal Policy and Economic Growth: Lessons for Eastern Europe and Central Asia,
2007.
poboljšanje fiskalnog balansa za 1 procentni poen BDP vodi, u prosjeku povećanju
stope rasta BDP za 0,4-0,5 procentna poena ili kumulativno dostiže 4,6 procentnih poena
BDP za deset godina.
Bez obzira i uprkos istorijskim lekcijama i ekonometrijskim studijama, tekuća
ekonomska kriza i fiskalni intervencionizam rezultirali su najvećim pogoršanjem
budžetskih bilansa. Budžetski deficit i javni dug u OECD zemljama dostižu
nezabilježene iznose za mirnodobsko vrijeme. Budžetski deficiti u SAD, Japanu,
Velikoj Britaniji i državama euro područja, iznose deset i preko deset procenata
BDP. Javni dug u G7 zemljama je na nivou poslijeratnog perioda. Prema sadašnjim
projekcijama javni dug u najrazvijenijim državama će porasti sa 75% BDP, koliko
je iznosio na početku 2008. na preko 115% BDP do kraja 2014. Javni dug u
emerging market ekonomijama, iako na značajno nižem nivou (oko 40%BDP)
takođe ima snažnu dinamiku rasta.9
Tabela 2: Fiskalna situacija i projekcija, kao %BDP
Fiskalni balans Strukturni budžetski balans Javni dug
2007 2010 2011 2007 2010 2011 2007 2010 2011
Austrija –0.7 –5.5 –5.8 –1.4 –3.3 –3.6 62 78 82
Francuska –2.7 –8.6 –8.0 –3.5 –6.8 –6.3 70 92 99
Njemačka 0.2 –5.3 –4.6 –0.8 –4.0 –3.7 65 82 85
Grčka –4.0 –9.8 –10.0 –4.5 –6.9 –6.8 104 123 130
Irska 0.2 –12.2 –11.6 –1.3 –9.0 –9.0 28 81 93
Italija –1.5 –5.4 –5.1 –2.2 –2.6 –2.8 112 127 130
Japan –2.5 –8.2 –9.4 –3.4 –7.4 –9.0 167 197 204
Holandija 0.2 –5.9 –5.3 –0.6 –3.6 –3.1 52 77 82
Portugal –2.7 –7.6 –7.8 –2.8 –6.1 –6.8 71 91 97
Španija 1.9 –8.5 –7.7 1.6 –5.2 –4.5 42 68 74
Velika
Britanija
–2.7 –13.3 –12.5 –3.4 –10.5 –9.9 47 83 94
SAD –2.8 –10.7 –9.4 –3.1 –9.2 –8.2 62 92 100
Azija 0.1 –3.5 –3.6 37 40 41
9 Procjena drastičnog porasta javnog duga korespondira sa dosadašnjim empirijskim iskustvom. Reinhart i
Kenneth (2008) proučavajući najveće „moderne“ finansijske potrese zaključuju da su bankarske krize u
bogatim i brzorastućim ekonomijama imale za posljedicu eksploziju javnog duga, koji je u prosjeku
porastao za 86% u većini kriza koje su zabilježene nakon II svjetskog rata. Većina ovog troška nije direkno
vezana za spašavanje posrnulih banaka kroz nacionalizaciju i otkup loših dugova, odnosno isplatu
preuzimanje isplate garantovanih depozita, već usljed produžene recesije i fiskalne ekspanzije, dizajnirane
da se bori sa krizom. Na prvom mjestu uzročnik je neizbježni kolaps poreskih prihoda koji je posljedica
duboke i dugotrajne kontrakcije ekonomske aktivnosti i nerijetko ambiciozne kontraciklične državne
potrošnje kojom se namjerava ublažiti pad.
Centralna
Evropa
3.7 –4.4 –3.9 23 28 29
Latinska
Amerika
–1.5 –2.4 –2.0 41 37 35
Izvor: IMF, World Economic Outlook; OECD, Economic Outlook. Preuzeto od Stephen G
Cecchetti, MS Mohanty i Fabrizio Zampolli, (2010), The future of public debt: prospects and
implications, BIS Working Papers No 300.
Ne postoji jednostavno i jedinstveno pravilo za ocjenu održivosti javnog duga. U teoriji
postoji više koncepata, a u osnovi svi se svode na zadovoljavanje principa likvidnosti i
solventnosti. Princip likvidnosti podrazumijeva sposobnost države da servisira dugove o
roku dospjelosti. Za državu se kaže da je solventna ukoliko je u mogućnosti da generiše
dovoljan nivo budućeg primarnog budžetskog suficita10, kojima bi se otplaćivali dugovi.
Održivost duga podrazumijeva da sadašnja diskontovana vrijednost budućih primarnih
fiskalnih suficita mora biti najmanje jednaka vrijednosti postojećeg javnog duga.
Metod za ocjenu održivosti javnog duga obično počinje od osnovne računovodstvene
jednakosti koja povezuje budžetske prihode i rashode sa promjenama u visini duga.
Osnovni pristup poznat kao stabilizovanje duga preko primarnog balansa zasniva se na
procjeni mogućnosti da se kroz nivo primarnog budžetskog balansa stabilizuje udio
javnog duga u BDP-u11. Ukoliko je aktuelni primarni budžetski balans manji od
potrebnog fiskalna politika vodila bi povećanju odnosa javnog duga u BDP-u iznad
procijenjeno održivog nivoa, te bi se kao takva mogla okarakterisati kao neodrživa. Tako
bi razlika između trenutnog i potrebnog primarnog budžetskog balansa pokazivala
potreban stepen fiskalnog prilagođavanja, neophodan da bi se dostigao konstatan održiv
nivo učešća duga u BDP-u.12
Tabela 3: Prosječni primarni budžetski balans (u %BDP-a) potreban da bi se
stabilizovao udio javnog duga u BDP, na nivou iz 2007.
Tokom 5 Tokom 10 Tokom 20 Procjena primarnog
10 Primarni budžetski balans je razlika između ukupnih budžetskih prihoda i rashoda, koji ne uključuju
otplatu kamate na javni dug.
11 Nivo javnog duga pri kome su emerging market zemlje bile primorane da »priznaju« svoju nemogućnost
servisiranja duga u proteklih 30 godina značajno se razlikovala od slučaja do slučaja. U 55% slučajeva
javni dug u godini prije jednostranog prekida servisiranja duga bio na nivou nižem od 60% BDP, dok je u
35% slučajeva udio duga u BDP bio niži od 40%. Prosječan nivo javnog duga u emerging market
ekonomijama, u godini prije »priznanja« nemogućnosti otplate duga, iznosio je oko 50% BDP.Studija
MMF-a, iz septembra 2003. ukazuje da je održivi udio javnog duga za emerging market ekonomije
(ekonomije u razvoju), 25% BDP, u poređenju sa 75% odsto u razvijenim zemljama. Tolika razlika je
uzrokovana ponajprije slabom prihodovnom osnovom i slabim prikupljanjem prihoda (budžetski prihodi u
emerging market ekonomijama iznose u prosjeku oko 27% BDP, a u razvijenim ekonomijama oko 44%,
usljed neefikasnog poreskog sistema i veće sive ekonomije), kao i nesposobnosti emerging market
ekonomija da kontrolišu potrošnju tokom ekonomskih promjena.
12 Princip stabilizovanja duga iako koristan, jer je prilično jednostavan i pogodan za interpretiranje, ima
osnovni nedostatak što se zasniva na arbitrarnoj definiciji održivosti (tj. stabilizovanju odnosa duga sa
BDP-om). U trenutnoj situaciji kada je nivo duga visok i kada su javne finansije vrlo nestabilne, kao i
ukupne ekonimske i finansijske prilike, poznavanje nivoa potrebnog primarnog budžetskog balansa da bi se
stabilizovao udio može biti od male praktične koristi.
godina godina godina budžetskog balansa u
2011
Austrija 5.1 3.0 2.0 –2.9
Francuska 7.3 4.3 2.8 –5.1
Njemačka 5.5 3.5 2.4 –2.0
Grčka 5.4 2.8 1.5 –5.3
Irska 11.8 5.4 2.2 –9.2
Italija 5.1 3.4 2.5 0.0
Japan 10.1 6.4 4.5 –8.0
Holandija 6.7 3.7 2.3 –3.4
Portugal 5.7 3.1 1.8 –4.4
Španija 6.1 2.9 1.3 –6.6
Velika Britanija 10.6 5.8 3.5 –9.0
SAD 8.1 4.3 2.4 –7.1
Izvor: Stephen G Cecchetti, MS Mohanty i Fabrizio Zampolli (2010), "The future of public debt:
prospects and implications", BIS Working Papers No 300.
Da bi države u narednih pet godina uspostavile i održale nivo javnog duga na nivou iz
2007. moraju generisati prosječni godišnji primarni suficit od 8 do 12% BDP u SAD,
Japanu, Velikoj Britaniji i Irskoj, odnosno od 5 do 7% BDP u ostalim državama. Uz
sadašnje deficite, očekivane stope nominalnog rasta i optimistični trošak duga od 5%
(koliko iznosi "dogovorena" cijena zaduživanja za Grčku), dostizanje primarnih suficita
od 10% za mnoge države znači fiskalno prilagođavanje od preko 15% BDP. Uz euro, tj.
fiksan devizni kurs, povećanje nezaposlenosti i već nastali socijalni pritisak ovo
predstavlja skoro nemoguću misiju.
Istovremeno, pojedine studije ukazuju da bi uz neizmijenjene politike u trošenju i
aktuelne trendove (kamatna stopa, ekonomski rast), pritisak starenja stanovništva vodio
drastičnom rastu javnog duga. U narednih deset godina, javni dug Japana bi premašio
300% BDP, Velike Britanije 200% BDP, Belgije, Francuske, Irske, Grčke, Italije i SAD
150% BDP.13
I dok srednjoročne projekcije izgledaju sumorno i traže hitno formulisanje i
implementaciju politka stabilizacije javnih finansija, tekući problemi zahtijevaju još
hitniju reakciju. Drastično povećanje deficita i javnih dugova14 automatski je
prouzrokovalo novi talas nepovjerenja i panike na finansijskom tržištu. Kamatne stope na
obveznice Grčke u aprilu 2010. premašile su deset procenata i sa sobom "povukle"
"spredove" za druge države, poput Portugala i Španije. Suočene sa visokim dugovima i
nekontrolisanim deficitima mnoge države su u riziku da već 2010. godine proglase
nemogućnost izmirenja svojih obaveza. Ovaj problem nije više realnost samo za
13 Pogledati, Stephen G Cecchetti, MS Mohanty i Fabrizio Zampolli (2010).
14 Veliko državno zaduživanje negativno utiče na privatni sektor kroz više direktnih i indirektnih uticaja.
Kreditne rejting agencije trendove povećanja duga percipiraju negativno smanjujući retinge državama što
vodi povećanju kamatnih stopa kako za državni tako i za privatni sektor. Veliko državno zaduživanje
direkto proizvodi "crowding out" privatnog sektora. Banke preferiraju da pozajmljuju državama generalno
prihvatajući državu kao sigurnijeg povjerioca, a nerijteko i usljed regulatornih razloga (potreba za manjim
rezervacijama) što znači da će privatni sektor platiti veću cijenu ili mu neće biti dostupna finansijska
sredstva.
„banane“ (politički i ekonomski nestabilne) države već i za države koje pripadaju grupi
najrazvijenijih država OECD članica. Imajući u vidu da je Argentinu zadesio najveći
bankrot u modernoj istoriji na nivou duga od oko 60% BDP nijesu potrebne sofisticirane
analize da bi se zaključilo kako se finansijska kriza nakon II svjetskog rata pretvara u
najveću krizu javnih finansija u modernoj istoriji.
Suočavanje sa fiskalnom krizom
Umjesto formulisanja politika za izbjegavanje fiskalne krize već sada je neizbježno
suočavanje sa krizom i formulisanje politika za stabilaziju i izlazak iz fiskalne krize.
Nekoliko opcija se predlažu ili nameću kao moguća rješenja.
Jedna od opcija jeste devalviranje valuta, odnosno inflacija. Pritisak dugova i
nespremnost ili nemogućnost (usljed socijalnih tenzija) smanjenja državne potrošnje
može učiniti da političari potegnu za printerskom mašinom. Pojedini analitičari sugerišu
da je viša inflacija prihvatljiva cijena za smanjenje realne vrijednosti duga. Visoka
inflacija je na kratak rok manje bolna mjere za smanjenje javnog duga, posebno za
političare. Inflacija može umanjiti fiskalne probleme kroz dva kanala. Prvo, čak i u
potpunosti anticipirana inflacija znači povećanje senjoraže koja može biti korišćena
za otplatu duga. Drugo, povećanje inflacije vodilo bi smanjenju realne vrijednosti
duga koji nije indeksiran.
Međutim za građane i ekonomiju visoka inflacija znači urušavanje osnovnih
mehanizama i vrijednosti na tržištu. Visoka inflacija vrši distorziju alokacije
resursa, povećava nestabilnosti i "rent seeking", obeshrabruje dugoročne
investicije, a u krajnjem vodi usporavanju ekonomije i povećanju siromaštva.
Istovremeno, viša inflacija ne rješava pitanje duga na srednji i dugi rok. Percepcija
inflacije vodiće povećanju kamatnih stopa, pa bi svako refinansiranje duga značilo
zaduživanje po značajno većim cijenama i veći budžetski trošak otplate duga.
Jednom kada se ubrza printerska mašina jako ju je teško kontrolisati i zaustaviti,
posebno pod pritiskom inflacionih očekivanja koji mogu u potpunosti prevazići
stvarnu inflaciju i tako učiniti da ona nema pozitivnog uticaja ni na sami javni dug.
Drastično i urgentno fiskalno prilagođavanje (fiskalna konsolidacija) je opcija koja na
srednji i dugi rok donosi pozitivne rezultate ali je poltički i ekonomski teška za
sprovođenje. U okviru ove, svakako bolne, opcije, teži put za prilagođavanje je smanjenje
rashoda, a manje težak povećanje poreza. Kombinacija smanjenja rashoda i povećanja
poreza je najčešće korišćena politika. Iskustvo ukazuje da su se uspješne konsolidacije
uglavnom bazirale na smanjenju tekućih izdataka, posebno troškova zarada,
transfera i subvencija. Istovremeno u većini uspješnih slučajeva fiskalna konsolidacija
je bila dio šireg reformskog programa koji je povećao ukupni kredibilitet vlade.
Sama po sebi politički i socijalno teška i osjetljiva, poželjna fiskalna konsolidacija danas
je mnogo teža nego što su to bile prethodne. Iskustvo potvrđuje da je negativan opšti
ekonomski ambijent, kao što je globalna recesija, velika prepreka za uspješne
konsolidacije. Istovremeno, negativni demografski trendovi predstavljaju veliki dodatan
teret. I dok su demografski trendovi, nakon velike depresije, 1930-tih bili povoljni danas
su jako nepovoljni. Starenje stanovništva dugoročno stvara veliki pritisak na budžetske
bilanse razvijenih zemalja, kroz povećanje troškova penzijskog i zdravstvenog
osiguranja, čineći fiskalnu konsolidaciju još više "zahtjevnom". Takođe, dok su
prethodne konsolidacije bile praćene poboljšanjem upravljanja u javnom sektoru i
velikim privatizacijama danas je ovaj prostor za unapređenja značajno sužen. Nakon
dekada reformi javne uprave u razvijenim zemljama nema mnogo politika koje su ostale
da budu u kratkom roku sprovedene.
Zaključak
Kako uobičajeni "ljekovi" ne mogu dati rezultata za ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju i
fiskalno ozdravljenje potrebne su fundamentalne reforme države, državnih funkcija i
poslova. Nužno je smanjiti državu na osnovne ("core") funkcije, odustati od državnih
transfera, subvencija i skupih socijalnih programa. Tako, najveća fiskalna ekspanzija
može biti uvod u najveći i globalni obračun sa velikom državom. Poput stagnacije u
1970-tim koja je prethodila tačerizmu i reganizmu za nadati je da će sadašnja kriza voditi
svođenju levijatana na poželjnu mjeru.
Literatura
Aslund A. (2006) Economic Resurgence in the Commonwealth of Independent
States, Living Standards and the Wealth of Nations, Successes and Failures in Real
Convergence, Leszek Balcerowicz & Stanley Fischer, The MIT Press, Cambridge,
Massachusetts, London, England
Barro R.J. & Sala-i-Martin X. (2004) Economic Growth, The MIT Press, London
Cashin P. (1995) Government Spending, Taxes, and Economic Growth, International
Monetary Fund Staff Papers
Cecchetti, S., Mohanty, M.S. i Zampolli, F. (2010) The future of public debt: prospects
and implications, BIS Working Papers No 300.
Clemens J. & Veldhuis N. (2002) Size of Government and Economic Growth, Statistical
evidence for the relationship between government size and economic growth, The
Fraiser Institute
Fatas A & Mihov I. (2003) The Case for Restricting Fiscal Policy Discretion, CEPR
Discussion Papers 3277
Feldstein M. (1997) How big should government be?, National Tax Journal Vol 50 No.
2 pp. 197-213.
Fiscal Policy and Growth, Dong Fu, Lori L. Taylor, Mine K. Yücel, Working Paper
0301, Federal Reserve Bank of Dallas.
Folster S. & Henrekson M. (2001) Growth effects of government expenditure and
taxation in rich countries, European Economic Review 45: 1501-1520.
Gallaway L.E. & Vedder R.K. (1998) Budget Surpluses, Deficits and Government
Spending, Joint Economic Committee
Guseh J.S. (1997) Government Size and Economic Growth in Developing Countries: A
Political-Economy Framework, Journal of Macroeconomics, Vol. 19, No. 1, pp. 175-
192.
Gwartney J, Holcombe R., Lawson R. & Moore D.V.(1998) The size and functions of
government and economic growth, Joint Economic Committee
Gwartney J, Randall H. & Lawson R. (1998) The Scope of Government and the Wealth of
Nations, Cato Journal, Vol 18, No. 2.
Horton M.A., Flanagan M.J., Maliszewski W.S. & Tsibouris G.C. (2006) Experience
with Large Fiscal Adjustments, International Monetary Fund, Washington DC
Karras G. (1996) The Optimal Government Size: Further International Evidence on the
Productivity of Government Services, Economic Inquiry, Vol. 34, p. 2.
Public Debt in Emerging Markets (2003) «World Economic Outlook”, International
Monetary Fund
Schaltegger C.A. & Torgler B. (2006) Growth effects of public expenditure on the state
and local level:evidence from a sample of rich government, Applied Economics 38.
Tanzi V. & Schuknecht L. (1997) Reconsidering the Fiscal Role of Government: The
International Perspective, The American Economic Review, Volume 87, Issue 2.
The World Bank, Fiscal Policy and Economic Growth: Lessons for Eastern Europe and
Central Asia, 2007.
.
ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.
ResearchGate has not been able to resolve any references for this publication.