ArticlePDF Available

Dužnička kriza - Izazovi euro zone i Zapadnog Balkana

Authors:
Doc. dr Milorad Katnić1
Dužnička kriza - Izazovi euro zone i Zapadnog Balkana
Apstrakt
Državna intervencija ima za posljedicu probleme veće od onih koje pokušava da riješi. Državne
intervencije su najbogatijim državama donijele visoke deficite i javne dugove koji parališu
njihovo funkcionisanje.
Ukoliko se ništa ne preduzme mnoge države će bankrotirati. Upumpavanje dodatnog novca i
paketi državnih pomoći samo su odložili i usložili problem. Vatra se ne može ugasiti dolivanjem
ulja. Pomoć nedisciplinovanim zemljama od strane zdravijih i snažnijih ekonomija i javnih
finansija pokazuje se kao put za kolektivnu propast. Neophodna je radikalna i konzistentna
fiskalna konsolidacija, koja se u ovom radu zagovara i predlaže kao jedini dugoročno održivi
odgovor na izazove dužničke krize.
Ključne riječi:
Dug, kriza, euro, fiskalna konsolidacija.
Abstract:
Government intervention has created problems greater than existing which are trying to be
solved. State intervention in the richest countries brought high deficit and public debt that
paralyze their functioning.
If no measures are undertaken, many countries will go bankrupt. Pumping more money and
government aid packages have only delayed and made the problem more complex. The fire
cannot be put down by adding the oil. Help provided to the undisciplined countries by healthier
and stronger economies as well as public finances is shown as a way towards collective disaster.
Therefore, countries need radical and consistent fiscal consolidation, which is advocated in this
paper and proposed as the only long-term sustainable response to the challenges of the debt
crisis.
Key words:
Debt, crises, euro, fiscal consolidation.
1 Autor je docent na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis, Univerzitet Donja Gorica (UDG),
Podgorica; zaposlen u Ministarstvu finansija Crne Gore; e-mail: katnic @t-com.me
Ekonomski izazovi 2011-te
Globalnu ekonomiju početkom 2011-te godine obilježili su nepredvidivi šokovi, od političkih
turbulencija na Srednjem Istoku i Sjevernoj Africi do zemljotresa i cunamija u Japanu. Cijena
nafte približava se maksimalnom istorijskom nivou, što dodatno podupire trend rasta cijena
hrane i vrši pritisak na povećanje inflacije. Globalna nestabilnost je praćena i unutrašnjim
slabostima i problemima nacionalnih ekonomija. Najveće svjetske ekonomije, a time i
cjelokupna svjetska ekonomija su pred velikim izazovima.
U Sjedinjenim Američkim Državama odlaganje dogovora o budžetu i mjerama koje treba da
stabilizuju javne finansije produbljuju neizvjesnost i rizike. Visok budžetski deficit i rastući javni
dug čine najveću svjetsku ekonomiju manje sigurnom. Po prvi put, od kada objavljuje podatke,
kreditna rejting agencija Standard and Poor je američkoj obveznici dala nagovještaj negativnog
izgleda (negativni outlook). Kina izaziva sve više zabrinutosti. Inflacija raste, a njeno
obuzdavanje apresijacijom juana, moglo bi uticati na smanjenje stope privrednog rasta i
prouzrokovati ne samo ekonomske već i političke probleme. Ukoliko se naglo uspori najbrže
rastuća svjetska ekonomija, biće to novi šok za krhki oporavak globalne ekonomije.
Pitanje koje najviše zabrinjava ekonomiste, analitičare i donosioce odluka je dužnička kriza u
euro zoni. Specijalni izvještaj Economist Intelligence Unit procjenjuje da je vjerovatnoća skorog
bankrota jedne od država euro zone 50%, dok se oporavku javnih finansija i ukupne ekonomije
euro zone bez šokova daju šanse od svega 10%. Najveće evropske banke imaju problem sa
nedostajućim kapitalom, a istovremeno su i najveći kreditori Grčke, Irske, Portugala i Španije.
Oslabljen bankarski sistem lako može skliznuti u nesolventnost. Time je ukupan sistemski rizik
euro zone povećan, a njena budućnost dovedena u pitanje. Nagađa se da li je izvjesnije da neka
od slabijih država prva napusti euro zonu ili će to prva učiniti Njemačka.
Države Zapadnog Balkana su pod pritiskom krize značajno pogoršale svoje fiskalne pozicije.
Dok najrazvijenije države svijeta mogu priuštiti visoke dugove i njihovo redovno servisiranje, to
nije slučaj sa malim ekonomijama podložnim egzogenim šokovima, kakve su države Zapadnog
Balkana. Fiskalna kriza euro zone predstavlja dodatan izazov u naporima da se stabilizuju javne
finansije u državama Zapadnog Balkana.
Globalna dužnička kriza
David Hume je u XVIII vijeku zapisao: „Ili država mora uništiti državni dug ili će javni dug
uništiti državu". Istorija ovo potvrđuje. Visoka državna potrošnja i prezaduženost uticali su na
propadanje najznačajnijih carstava, poput starog Egipta, Rima i Grčke. Slabost španskog vladara
Filipa II ka ratovanju, koje se finansiralo zaduživanjem, ne samo da je vodilo prvom bankrotu
države 1557. godine, već je uzrokovala i naredne (ukupno četiri bankrota). Zemlje izvoznice
nafte u vrijeme naftnih šokova 70-tih godina prošlog vijeka naivno su vjerovale da je bankrot
država istorija koja se ne ponavlja. Danas, ponovo, visoki dugovi prijete da razore najbogatije
države svijeta.
U posljednjih sto godina državna potrošnja je povećana preko četiri puta. U jeku ekonomske
krize mnogi su potrčali da proglase kraj slobodnom tržištu i tržišnoj ekonomiji. Država je
proglašena za vrhovno dobro, utočište i ključ za sve probleme. Na ekonomsku krizu razvijene
države su odgovorile kejnzijanskim receptom. Već previsoka državna potrošnja je dodatno
dramatično povećana. Povećanje potrošnje i smanjenje prihoda je vodilo povećanju deficita koji
je finansiran zaduživanjem.
Budžetski deficit i javni dug u OECD zemljama dostižu nezabilježene iznose u mirnodobskom
periodu. I pored njihovog smanjenja u 2010. godini, zahvaljujući ekonomskom oporavku i
smanjenim potrebama za podrškom finansijskog sektora, prosječan deficit u najrazvijenijim
državama iznosio je blizu 8% BDP-a. Većina najrazvijenijih država ima za cilj smanjenje deficita
u 2011. i narednim godinama. Međutim, i uz ostvarenje ambicioznih planova, deficiti ostaju
visoki. Kao posljedica, prema sadašnjim projekcijama, javni dug u najrazvijenijim državama će
porasti sa 75% BDP-a, koliko je iznosio na početku 2008. godine, na preko 100% BDP-a u 2011.
i 115% BDP-a do kraja 2014. godine. Ovo su najveći iznosi zabilježeni nakon II Svjetskog rata.
Pojedine države euro zone (Grčka, Irska i Portugal) su pronašle utočište u aranžmanima sa
Evropskom centralnom bankom i MMF-om, usljed nemogućnosti dodatnog zaduživanja i
drastično visokih cijena zaduživanja. Od izbijanja krize, klasični Stand-by aranžmani MMF-a su
ponovo aktuelni. Najveći broj razvijenih ekonomija “koristio” je relativno nisku cijenu
zaduživanja i finansirao se na međunarodnom tržištu. Ipak, od avgusta 2010. godine cijena
zaduživanja za najveći broj država svijeta je porasla. Rast kamata koncidira sa oporavkom
svjetske ekonomije i najavljenim dodatnim upumpavanjem novca (QE2) u Sjedinjenim
Američkim Državama.
Tabela br. 1: Fiskalni bilansi, 2008-2012.
Projekcije
2008 2009 2010 2011 2012
Ukupni bilans (kao procenat BDP-a)
Svijet -2,0 -6,7 -5,6 -4,7 -3,5
Razvijene ekonomije -3,6 -8,8 -7,7 -7,1 -5,2
SAD -6,5 -12,7 -10,6 -10,8 -7,5
Euro zona -2,1 -6,4 -6,0 -4,4 -3,6
Francuska -3,3 -7,5 -7,0 -5,8 -4,9
Njemačka 0,1 -3,0 -3,3 -2,3 -1,5
Italija -2,7 -5,3 -4,5 -4,3 -3,5
Španija -4,2 -11,1 -9,2 -6,2 -5,6
Japan -4,2 -10,3 -9,5 -10,0 -8,4
Velika Britanija -4,9 -10,3 -10,4 -8,6 -6,9
Kanada 0,1 -5,5 -5,5 -4,6 -2,8
Ostale zemlje 2,0 -1,0 0,2 0,9 1,6
Zemlje u razvoju -0,6 -4,9 -3,8 -2,6 -2,2
Azija -2,4 -4,7 -4,2 -3,4 -2,7
Kina -0,4 -3,1 -2,6 -1,6 -0,9
Indija -8,0 -10,0 -9,4 -8,3 -7,5
AZJIA-5 -0,8 -3,7 -2,7 -2,8 -2,4
Evropa 0,6 -6,2 -4,4 -2,3 -2,3
Rusija 4,9 -6,3 -3,6 -1,6 -1,7
Latinska Amerika -0,7 -3,7 -2,9 -2,2 -2,2
Brazil -1,4 -3,1 -2,9 -2,4 -2,6
Meksiko -1,3 -4,8 -4,1 -1,8 -2,4
Bliski Istok i Sjeverna Afrika -0,1 -2,9 -2,1 -4,9 -4,2
Zemlje sa niskim dohotkom -1,4 -4,2 -2,9 -2,6 -2,4
Proizvođači nafte 4,7 -4,4 -1,4 1,2 1,3
G-20 zemlje -2,6 -7,5 -6,3 -5,7 -4,3
Razvijene zemlje G-20 -4,2 -9,4 -8,2 -8,0 -5,8
Zemlje u razvoju G-20 -0,4 -4,8 -3,6 -2,5 -2,1
Izvor: Međunarodni monetarni fond.
Da bi OECD države u narednih pet godina uspostavile nivo javnog duga na onaj iz 2007. godine
moraju generisati prosječni godišnji primarni suficit od 8 do 12% BDP-a u SAD, Japanu, Velikoj
Britaniji i Irskoj, odnosno od 5 do 7% BDP-a u ostalim državama. Uz sadašnje deficite,
očekivane stope nominalnog rasta i optimistični trošak duga od 5%, dostizanje primarnih suficita
od 10% za mnoge države znači fiskalno prilagođavanje od preko 15% BDP-a.
Istovremeno, uz postojeće trendove i politike, trend starenja stanovništva vodiće drastičnom
rastu javnog duga. U narednih deset godina, javni dug Japana bi premašio 300% BDP-a, Velike
Britanije 200% BDP-a, Belgije, Francuske, Irske, Grčke, Italije i SAD 150% BDP-a.
Kriza euro zone2
Euro zona, iako integrisana ekonomski i monetarno, sve je više podijeljena. Na jednoj strani je
periferijalna zona, sa državama koje su prethodne dekade trošile iznad svojih mogućnosti
zahvaljujući benefitima zajedničke valute i jeftinom novcu, a na drugoj strani je sjeverna zona,
predvođena Njemačkom, koja je uglavnom kvalitetno upravljala svojim javnim finansijama i
ekonomijom. Istovremeno, ekonomska i monetarna unija učinili su ekonomski i finansijski
sistem euro zone isprepletanim i međuzavisnim. Poremećaji i bankrot bilo koje, pa i ekonomski
najmanje države mogu da izazovu veliki sistemski rizik. Dužnička kriza periferijalnih država
znači bankarsku krizu ukupne euro zone. Pojedine velike banke iz najrazvijenijih država euro
zone, uključujući i Njemačku, su među najranjivijim. Njihov kapital je ispod zadovoljavajućeg
nivoa, a njihova kreditna izloženost prema periferijalnim državama je visoka, što predstavlja
dodatni rizik za solventnost.
Fiskalni parametri (deficit i dug) euro zone, u globalu, manje su negativni nego u Velikoj
Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. I privatni dug je značajno niži.
Tabela br. 2: Deficit i javni dug izabranih država euro zone
2007a2008a2009a2010b2011c2012c2013c2014c2015c
Grčka Deficit -6.4 -9.4 -15.4 -9.7 -8.1 -7.5 -3.0 -2.8 -1.2
Javni dug 105.0 110.3 126.8 143.7 155.8 165.1 96.3d92.0 88.0
Irska Deficit 0.0 -7.3 -14.4 -34.2 -9.9 -8.1 -7.2 -4.3 -2.2
Javni dug 25.0 44.3 65.5 93.9 110.4 125.0 97.0d91.4 85.7
Portugal Deficit -2.8 -3.0 -9.4 -7.3 -7.0 -6.1 -5.1 -4.3 -3.5
Javni dug 62.7 65.3 76.1 81.3 87.7 93.4 96.8 98.9 99.9
Španija Deficit 1.9 -4.2 -11.1 -9.2 -6.7 -5.4 -4.2 -3.3 -2.9
2 Podpoglavlje „Kriza euro zone“ bazirano je na dokumentu „Economist Intelligence Unit (March
2011)”, EIU special report, “State of the union - Can the euro zone survive its debt crisis?”
Javni dug 36.1 39.8 53.2 60.0 69.6 71.1 72.5 72.6 72.2
Italija Deficit -1.5 -2.7 -5.3 -5.0 -4.6 -4.4 -4.0 -4.1 -4.5
Javni dug 103.5 106.1 115.8 119.9 121.2 121.0 120.3 119.7 119.7
Belgija Deficit -0.4 -1.4 -6.1 -4.5 -4.0 -3.6 -3.3 -2.9 -2.7
Javni dug 88.0 93.4 100.4 100.4 100.9 102.9 104.8 105.3 106.4
Njemačka Deficit 0.3 0.1 -3.0 -2.9 -0.5 0.0 0.5 0.6 1.0
Javni dug 64.8 66.3 73.5 81.8 77.4 74.3 70.8 66.7 62.6
Francuska Deficit -2.7 -3.3 -7.5 -7.5 -6.4 -5.5 -4.1 -3.3 -2.8
Javni dug 63.8 67.5 78.1 84.1 87.4 89.6 89.8 89.2 88.1
a Stvarne vrijednosti; b Procjene EIU; c Prognoze EIU; d Pad duga obuhvata i očekivanja EIU za
reprogramiranje duga
Izvor: Eurostat, Economist Intelligence Unit (EIU)
Bez obzira na fiskalne pokazatelje, euro zona je ranjivija i rizičnija od Velike Britanije i
Sjedinjenih Američkih Država. Ovo iz razloga što, i pored eura kao zajedničke valute, euro zona
nije država i nema jedinstvenu fiskalnu politiku. Dug periferijalnih država opterećuje bankarski
sistem euro zone. On je posljedica monetarne unije u kojoj je rizik zaduživanja pojedinačnih
država manje više ocjenjivan jednako - kao nepostojeći. Zbog većih kamatnih stopa, a
“knjigovodstveno” istog rizika (i rezervacija), bankama su isplativije bile pozajmice državama
periferije. Davanjem prednosti kratkoročnom u odnosu na dugoročno rješavanje problema od
strane donosioca odluka u Njemačkoj i Francuskoj odložen je problem dokapitalizacije velikih
banaka. Sa produbljivanjem krize u periferijalnim državama problem je postao izražen i, kako to
obično biva sa odlaganjem, skuplji.
Povećanje rizika od bankrota za periferijalne države vodilo je povećanju premije na nova
zaduživanja. Cijena zaduživanja je dramatično porasla od početka 2010-te za Grčku, Irsku i
Portugal. Značajno povećanje cijene zaduživanja bilježe Španija i Italija.
Grafik br. 1: Izabrani prinosi obveznica
Izvor: Rojters
Visoki iznosi duga čine da i malo povećanje kamata može uzrokovati značajne probleme. Rast
kamatnih stopa od 100 bazičnih poena na nova zaduživanja, prosječno bi donio porast deficita i
javnog duga za najrazvijenije ekonomije od 1% BDP-a do 2016. godine. Iskustvo pokazuje da
rast deficita od 1% BDP-a vodi povećanju cijene zaduživanja za 20 bazičnih poena. Rast deficita
i duga vodio bi povećanju premija za rizik što ponovo znači veće troškove zaduživanja i dodatne
negativne posljedice po deficit i dug.
Sve je izvjesnije da Grčka i Irska, uprkos pomoći ECB i MMF-a neće moći izmirivati svoje
obaveze. Ovo bi značilo proglašenje bankrota i restrukturiranje dugova. Economist Intelligence
Unit procjenjuje vjerovatnoću bankrota ove dvije države sa 50%, a kao kritičnu godinu navodi
2013-tu (pogledati Tabelu br. 2). Bankrot bilo koje države euro zone bi značio stvarno
suočavanje sa problemom. I to ne samo problemom restrukturiranja duga, već posljedičnim
problemom kapitalizovanosti bankarskog sistema i održivosti euro zone. Ovo nije nužno najgori
scenario za euro zonu jer bi on mogao da bude podstrek za “veliko pospremanje” i traženje
dugoročne solucije za održiviju i konkurentniju Evropu. Scenario održavanja periferijalnih
država sa visokim nivoom duga uz pomoć sjevernih članica euro zone značio bi odlaganje
problema, povećanje nestabilnosti i, u krajnjem, obeshrabrujuću perspektivu za čitavu Evropu.
Manje vjerovatan ali moguć scenario je postepeni oporavak euro zone. Oporavak u relativno
kratkom roku bio bi moguć uz vraćanje povjerenja investitora, kroz snažan ekonomski rast u
najbogatijim državama i implementaciju ozbiljnih fiskalnih i strukturnih reformi u periferijalnim
ekonomijama. Srednjoročna stabilizacija i institucionalne reforme koje bi ograničile donosioce
odluka da u budućnosti ponavljaju slične greške mogli bi učiniti da euro zona izađe jača iz krize.
Fiskalna pozicija Zapadnog Balkana
Problemi u euro zoni stvaraju dodatni pritisak na ostale države Evrope, a posebno na male i
otvorene ekonomije podložne egzogenim šokovima. U njih spadaju i države Zapadnog Balkana.
Prosječan javni dug u euro zoni je iznad 80% BDP-a, a prosječan javni dug država Zapadnog
Balkana je oko 40% BDP-a. Deficiti u državama Zapadnog Balkana su u prosjeku takođe niži u
odnosu na prosjek euro zone. Ipak, ne može se konstatovati da su zbog pozitivnijih fiskalnih
indikatora javne finansije država Zapadnog Balkana manje rizične, odnosno više sigurne.
Tabela br. 3: Fiskalni bilansi država Zapadnog Balkana, 2008-2012.
2008 2009 2010 2011 2012
Ukupni bilans (kao procenat BDP-a) procjena
Crna Gora 1,8 -6,5 -3,8 -3,4 -2,5
Srbija -1,9 -3,6 -3,5 -3,3 -2,7
Bosna i Hercegovina -3,7 -5,8 -4,3 -3,4 -2,3
Hrvatska -1,3 -4,1 -5,3 -6,3 -6,1
Makedonija -0,9 -2,7 -2,5 -2,5 -2,2
Kosovo -0,2 -0,7 -2,9 -3,3 -4,1
Albanija -5,1 -7,5 -3,7 -4,6 -4,6
Izvor: MMF
Tabela br. 4: Neto javni dug, 2008-2012.
2008 2009 2010 2011 2012
Neto javni dug (procenat BDP-a) procjena
Crna Gora 26.5 32.4 38.7 39.8 39.8
Srbija 30.0 31.5 39.2 36.2 35.9
Bosna i Hercegovina 21.4 26.8 29.9 32.5 32.8
Hrvatska 29.3 35.4 40.4 48.2 49.9
Makedonija 18.6 21.2 24.0 25.5 25.9
Albanija 55.2 60.2 59.7 59.9 60.4
Izvor: MMF
Države Zapadnog Balkana nijesu integrisane u Evropsku Uniju i sistem euro zone. Osim
aranžmana sa MMF-om one ne mogu očekivati podršku Evropske Centralne Banke ili drugih
institucija u suočavanju sa nadolazećom dužničkom krizom. Izuzev Hrvatske, sve države
Zapadnog Balkana imaju neinvesticioni kreditni rejting, čime su i bez eksternih šokova i
nestabilnosti na međunarodnom tržištu same po sebi rizične investicione destinacije. Zato
fiskalna politika ovih država mora biti dodatno oprezna i odgovorna. Zapravo, one ne mogu ni
priuštiti nivoe deficita i javnih dugova kao bogate države euro zone iz razloga što ih niko neće
finansirati.
Konsolidacija kao odgovor
Posljednjih trideset godina, značajne fiskalne konsolidacije sprovođene su u različitim grupama
zemalja, počev od G-7, EU članica, zemalja bogatih prirodnim resursima, glavnim emerging
market zemljama i velikom broju zemalja u razvoju.
Istraživanje MMF-a o fiskalnoj konsolidaciji obuhvatilo je period od 1971. do 2001. godine, a
podaci su sakupljeni za 165 zemalja. U posmatranom periodu identifikovano je 300 slučajeva
fiskalne konsolidacije u kojim je fiskalno prilagođavanje bilo veće od 5% BDP-a. Isto tako,
identifikovano je 118 slučajeva prilagođavanja, koji su podrazumijevali konsolidaciju jednaku ili
veću od 30% ukupnih državnih rashoda (pri čemu se prilagođavanje upoređuje sa rashodima u
godini koja je prethodila prilagođavanju). U okviru posmatranih slučajeva, u samo 38slučajeva
prilagođavanje je sprovedeno u periodu jednakom ili dužem od 5 godina, dok je kod većine
zemalja više od dvije trećine ukupnog prilagođavanja koncentrisano u prvoj godini.
Ovim istraživanjem identifikovano je 155 velikih fiskalnih prilagođavanja (prilagođavanje veće
od 6,3% BDP-a i 21,8% državnih rashoda). Među njima su 63 slučaja u kojima je više od dvije
trećine ukupne konsolidacije sprovedeno u prvoj godini, dok je 55 slučajeva postepene
konsolidacije gdje je jedna trećina ili manje sprovedeno u prvoj godini. Na drugoj strani,
identifikovane su 154 epizode malog fiskalnog prilagođavanja (prilagođavanje manje od 3%
BDP-a i 15% državnih rashoda).
Po pravilu, velike fiskalne konsolidacije su sprovođene u mnogo složenijim makroekonomskim
uslovima. Inflacija je bila značajno visočija, dok su rast BDP, privatna potrošnja i privatne
investicije bile niže. Takođe, udio javnog duga u BDP-u bio je u prosjeku dva puta veći, dok je
primarni budžetski balans u godini koja je prethodila prilagođavanju bio četiri puta veći.
Od 155 slučajeva velikog prilagođavanja, 66 slučajeva se moglo uvrstiti u održive. Uglavnom su
se održiva prilagođavanja bazirala na smanjenju rashoda. Smanjenje rashoda predstavljalo je tri
četvrtine ukupnih napora za održanje velikog prilagođavanja, i bilo je fokusirano na tekuću
potrošnju, konkretno na subvencije i zarade.
Slično po kriterijumima i rezultatima, iako značajno manje obuhvatnije i fokusirano samo na
OECD zemlje, je istraživanje C.John McDermott-a i Robert F. Wescott-a. Ovo istraživanje je
obuhvatilo 20 zemalja OECD-a, u periodu od 1970. do 1995. godine. Od ukupno 74 zabilježena
slučaja fiskalne konsolidacije samo 14 se moglo ubrojati u kategoriju uspješnih, 48 je bilo
neuspješnih, dok 12 nijesu mogli biti klasifikovani zbog nedostatka podataka. U većini uspješnih
slučaja fiskalna konsolidacija je bila dio šireg reformskog programa, koji je povećao ukupni
kredibilitet vlade. Analiza pokazuje da fiskalna konsolidacija sprovedena u neohrabrujućem
ambijentu ekonomskog rasta i visokih kamatnih stopa, kao što je bio slučaj u periodu od 1980.
do 1982. godine (globalna recesija), teško da će biti uspješna. Ipak, veličina konsolidacije i njena
kompozicija su dominantni faktori za uspjeh/neuspjeh.
Prosječna veličina dvogodišnje fiskalne konsolidacije kod uspješnih primjera iznosila je 4%
BDP-a, u poređenju sa 3,2% BDP-a u 48 neuspješnih primjera. U odnosu na kompoziciju
fiskalne konsolidacije istraživanje je pokazalo da je od 17 slučajeva, u kojima je većina fiskalne
konsolidacije ostvarena kroz smanjenje rashoda, preko polovine bilo uspješnih, dok je među 37
primjera, gdje je konsolidacija izvršena kroz povećanje poreza, manje od jedne šestine bilo
uspješnih.3 Ovakav zaključak podržava i činjenica da je prosječno strukturno smanjenje rashoda
u uspješnim epizodama iznosilo 3,7% BDP-a, dok je u neuspješnim iznosilo samo 2,1%. Važno
je navesti i to da su broj zaposlenih u državnoj administraciji, plate u državnoj administraciji i
državna potrošnja smanjeni u uspješnim primjerima, dok su u neuspješnim ostali na istom nivou
ili povećani. Socijalna davanja i transferi su kontrolisani u uspješnim epizodama, dok su porasli
kao udio BDP-a u neuspješnim.
Najvažniji zaključci do kojih dolazi istraživanje MMF-a mogu se sumirati u sljedećem:
smanjenje rashoda se pokazalo kao najčešće uspješan instrument u smislu izdržljivosti
prilagođavanja i stvaranja povoljnih makroekonomskih uticaja; da bi se obezbjedila održivost
politika fiskalnog prilagođavanja treba da obuhvata smanjenje troškova za plate državne
administracije i smanjenje broja zaposlenih koji se finansiraju iz budžeta; fiskalno
prilagođavanje zasnovano na prihodima često nudi osnovu za dugoročnu i efikasnu stabilizaciju
posebno u zemljama sa inicijalno niskim udjelom prihoda u BDP-u; prihodne mjere trebaju biti
bazirane i upotpunjene sa povećanjem efikasnosti poreske administracije. Takođe, analiza
pokazuje da ovi efekti imaju najbolji uticaj na ukupnu ekonomiju u dužem roku.
Podaci, do kojih su došli McDermott i Wescott, pokazuju da je u svih 14 zabilježenih slučajeva
“značajne” fiskalne konsolidacije došlo do povećanja stopa ekonomskog rasta, pada stope
nezaposlenosti i pada kamatnih stopa. Njihova analiza je pokazala da smanjenje javnih izdataka
ne vodi recesiji, što bi trebalo očekivati shodno tradicionalnom Kejnsovom učenju, već podstiče i
ohrabruje privatnu potrošnju i investicije.
3 Epizode fiskalne konsolidacije za koje podaci postoje podijeljene su u dvije kategorije: one gdje je deficit smanjen
uglavnom (najmanje za 60%) kroz povećanje poreskih prihoda, i one gdje je deficit smanjen (najmanje za 60%) kroz
smanjenje rashoda.
I u izvještaju Evropske komisije navodi se da empirijske analize pokazuju da je približno
polovinu epizoda fiskalne konsolidacije, preduzetih u poslednje tri dekade u zemljama
članicama Evropske unije, pratilo ubrzanje ekonomskog rasta, kao i da fiskalna
usklađivanja bazirana na smanjenju rashoda imaju veću vjerovatnoću da budu uspješna.4
Kao jedan od osnovnih razloga zašto fiskalna konsolidacija bazirana na smanjenju
rashoda može imati ne-kejnzijanski efekat navodi se njena povezanost, bilo da
reduciranje potrošnje uslovljava ili podspješuje, sa strukturnim reformama, posebno na
tržištu radne snage.
Prethodno obrađene analize upućuju da je najčešće dugoročno, stabilno i veliko fiskalno
prilagođavanje primarno oslonjeno na smanjenje rashoda. Nadalje, ekonometrijske
analize pokazuju da balansirano smanjenje kapitalne i tekuće potrošnje sa naglašenim i
trajnim smanjenjem wage bill-a daje najbolje rezultate u ovoj situaciji. Uobičajeno
fiskalnu konsolidaciju prate strukturne fiskalne reforme kao što su: uvođenje
srednjoročne fiskalne politike i zakona o organskom budžetu; uvođenje fiskalnih pravila
kroz zakone, koji pomažu u podržavanju razvijanju i implementaciji budžetskog procesa;
poboljšanje upravljanja rashodima i trezorskim operacijama; poreska reforma, koja se
uglavnom oslanjala na smanjenje poreza, eliminisanje oslobođenja i oporezivanja
prethodno neoporezivanog prihoda; ojačavanje poreske administracije i sl.
Istovremeno, potvrđeno je da je visok politički rizik najznačajniji negativan faktor za dugoročno
i trajno fiskalno prilagođavanje. Stoga je politička podrška ključni element za održivo
fiskalno prilagođavanje.
Iskustva fiskalnih konsolidacija iz bliske prošlosti su upućujuća u traganju za dugoročnim
rješenjima sadašnje fiskalne krize. Bez razlike, najrazvijenije države, države euro zone i države
Zapadnog Balkana koje žele da uspostave dugoročnu stabilnost javnih finansija moraju sprovesti
značajnu i beskompromisnu fiskalnu konsolidaciju. Nužnost fiskalne konsolidacije je posebno
izražena ako se uzmu u obzir narastajući troškovi koje donosi proces starenja stanovništva.
Zaključak
Stabilizacija javnih finansija i njihovo ozdravljenje moguće je kroz radikalnu fiskalnu
konsolidaciju, putem smanjenja državne potrošnje. Ovo podrazumijeva preispitivanje svih
programa i troškova države i njeno sužavanje ka osnovnim (core) funkcijama. Velika Britanija je
započela proces najveće fiskalne konsolidacije ikada zabilježene. Za države koje se ne pridruže
jedino je izvjestan bankrot i restrukturiranje dugova ili začarani krug borbe sa visokim dugom i
ekonomskom nestabilnošću.
4 European Commission (2003) “Public Finances in EMU - 2003”, European Economy 3/2003.
Tako, najveća fiskalna ekspanzija može biti uvod u najveći i čak globalni obračun sa velikom
državom. Stagnacija u 1970-tim koja je prethodila tačerizmu i reganizmu budi nadu da će
sadašnja kriza voditi ka svođenju levijatana na poželjnu mjeru.
LITERATURA:
-Economist Intelligence Unit (March 2011), EIU special report, “State of the union - Can
the euro zone survive its debt crisis?”
- European Commission (2003): “Public Finances in EMU - 2003”, European Economy
3/2003;
-McDermott, C.Joh; Wescott, Robert F, (1996): “Fiscal Reforms That Work
-Tsibouris, George C; Horton, Mark A; Flanagan, Mark J; Maliszewski, Wojciech S,
(2006): "Experience with Large Fiscal Adjustments", International Monetary Fund,
Washington DC
-Shifting Gears (April 2011), “Tackling Challenges on the Road to Fiscal Adjustment”,
International Monetary Fund;
ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.
ResearchGate has not been able to resolve any references for this publication.