ArticlePDF Available

(Ne)moralnost državne preraspodjele - socijalno osiguranje i socijalna (ne)jednakost

Article

(Ne)moralnost državne preraspodjele - socijalno osiguranje i socijalna (ne)jednakost

mr Milorad Katnić1
(Ne)moralnost državne preraspodjele - socijalno osiguranje i socijalna (ne)jednakost
"Najstrašnija rečenica u engleskom jeziku:
Ja sam predstavnik vlade i tu sam da vam
pomognem" - Ronald Reagan
Apstrakt
Minimalna država je ograničena na obezbjeđenje zaštite lične i imovinske siguranosti i
poštovanje ugovora. Vladavina prava podrazumijeva dostupnost i jednakost ove usluge
za sve građane. Državna preraspodjela, koja uključuje prisilu, limitirana na pružanje ove
usluge, jeste prihvatljiva za najveći broj građana.2 Pri tome ona je i najefikasnija.
Istraživanja pokazuju da države skoncentrisane na osnovne (core) funkcije ostvaruju
najveće stope ekonomskog rasta3, što je preduslov za bogatije društvo i povećanje
životnog standarda svih građana. Time se minimalna država može definisati kao efikasna
i moralna.4
Da li se kao moralna može definisati ekstenzivnija država od minimalne? Da li je
(ne)moralno uzeti od onih koji imaju više (u terminima materijalnog bogatstva) i dati
onima koji imaju manje? Da li je (ne)moralno uzeti mali dio nečijeg bogatstva, pod
prijetnjom državne prisile, i udijeliti ga gladnom, starom, nemoćnom i bolesnom? Uz njih
svakako i onima koji se kao takvi prikazuju, kako bi koristili benefite preraspodjele,
odnosno davanja. U krajnjem da li (ne)moralna državna preraspodjela ide na korist ili
1 Ministarstvo finansija; Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansija i biznis, UDG, Podgorica;
katnic@cg.yu.
2 Prisila, makar u formi prijetnje, karakteristika je svake, pa i minimalne, države. Za pojedine autore, sve
dok država uslovljava bilo koju aktivnost (npr. plaćanje poreza), bez saglasnosti svih slobodnih građana
ona je nemoralna. A svaki monopol, pa i od strane države, smatraju neprihvatljivim. Oni preferiraju tržišno
nadmetanje institucija koje će građanima nuditi bezbjednost kao i svaku drugu robu.
3 Istraživanje Gwartneya, Holcombea i Lawsona (1998.) ukazuje da su najbrže rastuće zemlje svijeta u
periodu od 1980. do 1995. godine imale prosječnu državnu potrošnju 20,1% BDP, a njihovo istraživanje
nije našlo ni jedan primjer niskog nivoa državne potrošnje koji je ugrozio "maksimalan" ekonomski rast.
Pri čemu su među pet najbrže rastućih država svijeta za taj period bile Tajland, Singapur, Hong Kong, koje
su više godina za redom imale državnu potrošnju koja se krećala oko 15% BDP. U najvećem dijelu
potrošnja ovih država bila je limitirana na osnovne funkcije. Skuli (2006.) je istraživao ukupno poresko
opterećenje koje maksimizira ekonomski rast u SAD. Koristeći podatke za period od pedeset godina (1949-
1989.) on zaključuje da poresko opterećenje koje maksimizira ekonomsi rast za SAD između 21.5 i 22.9%.
Isti autor je istraživao i veze između poreskih stopa, poreskih prihoda i ekonomskog rasta za 103 države.
On je došao do zaključka da se ekonomski rast maksimizira kada država uzima ne više od 19,3% BDP. Do
sličnog zaključka došao je i Peden (1991). On je pokušao da kvantifikuje optimalnu visinu državne
potrošnje u SAD, koristeći podatke od 1929. do 1986. godine. Došao je do zaključka da optimalna visine
državne potrošnje sa aspekta produktivnosti rasta, u ovom periodu, iznosila oko 17% BDP. Isti autor je
utvrdiio da potrošnja od oko 20% BDP maksimizira rast BDP u Novom Zelandu.
4 Moralnost se ovdje definiše kao situacija koju je najveći broj članove jedne zajednice spreman da prihvati
blagonaklono i bez otpora uz uslov da je takva situacija ekonomski superiornija za najveći broj članova te
zajednice.
štetu najsiromašnijima i da li donosi boljitak većini pojedinaca u jednom društvu? Ovo su
ključna pitanja koja analizira rad u nastavku.
Ključne riječi: Državna preraspodjela, socijalno osiguranje, socijalna nejednakost.
Abstract
Minimal state has been restricted in respect to ensuring the protection of private and
property safety, as well as deference of concluded contracts. Rule of law refers to
availability and equality of service of this kind for all citizens. State redistribution
including coercion, being limited on providing this precise service is acceptable for vast
majority of citizens. However, it is considered to be the most efficient one. Investigations
show that a state being concentrated on basic (core) functions, accomplishes the biggest
economical growth rate actually being the precondition for wealthier society and life
standard increase of all citizens. Therefore, in this respect the minimal state could be
defined as efficient and moral one.
The question is weather it is possible to define as moral the more extensive state than
minimum? Is it (im)moral to take from those who have more (in terms of material
wealth) and give to those who have less? Is it (im)moral to take a small piece of one’s
wealth using the threat of state compulsion, and give to hungry, old, weak and sick?
Moreover, along with them, give to those who are emerging as such, in order to use the
benefits of redistribution i.e. giving. Finally, does the (im)moral state redistribution
benefits or harms the poorest and does it contribute to the welfare of most individuals in
one society? These are the key questions which are analyzed in the following essay.
Key words: State redestribution, Social insurance, Social inequality
(Ne)pravednost tržišta
U terminima "ili ili" tržište može biti pravedno ili nepravedno. Ako je tržište pravedno
državna intervencija je nepotrebna.5 Ako je tržište nepravedno pitanje je da li država
može ispraviti ovu nepravdu? U slučaju pozitivnog odgovora pitanje je kako i uz koliki
račun? Kako račun uvijek neko treba da plati, proizilazi pitanje: Da li je ispravljanje
nepravde na način da nekima bude "bolje" dok će nekima, pa makar ti neki bili jedan
građanin, biti gore, pravično i moralno? Prvi problem pri ovoj analizi je definisanje
pojma pravednosti.
U nemogućnosti da se definiše i kvanitfikuje pravednost se najčešće poistovjećuje sa
socijalnom sigurnošću. Ukoliko se pravednost poistovjeti sa ovim terminom, postavlja se
pitanje da li je tržište sposobno da zaštiti pojednica od nesigurnosti, odnosno da mu
ponudi socijalno osiguranje?
5 Ovdje nije uzeta u obzir potreba političara i/ili interesnih grupa za preraspodjelom.
Većina pojedinaca je nesklona riziku6. U želji da ga izbjegnu oni traže osiguranje,
odnosno zaštitu od štetnih događaja koji nijesu pod njihovom kontrolom. Između ostalih
osiguranja, pojedinci žele socijalno - zaštitu protiv nedovoljnog prihoda, odnosno zaštitu
od siromaštva. Socijalno osiguranje bi, u tom smislu, trebalo da štiti od niskih ili nikakvih
prihoda. Uzima se za gotovo da ukoliko nema socijalnog osiguranja, porodice ili
prijatelja, pojedinci koji nemaju prihoda (najčeće su to stari, bolesni, nesposobni,
samohrane trudnice i sl.), mogu umrijeti od gladi. Pojedinci, takođe, mogu biti u situaciju
da im dostupni poslovi ne omogućavaju zaradu dovoljnu za egzistenciju ili da
jednostavno preferiraju nerad očekujući da će im neko drugi, a ponajprije država
omogućiti preživljavanje.7 Za sve ove slučajeve je potrebno socijalno osiguranje.
Tržište ne nudi socijalno osiguranje. Barem ne u obimu koji očekuju pojedinci.
Osiguravajuće kuće ne garantuju zaposlenje i lična buduća primanja. One ne osiguravaju
od siromaštva. Objašnjenje koje se može naći u literaturi polazi od najmanje tri razloga.
Prvi se odnosi na štetnu selekciju.8 U nemogućnosti identifikovanja visoko i nisko
rizičnih grupa osiguranika, privatne osiguravajuće kompanije nijesu sklone da ponude
socijalno osiguranje kao uslugu. Drugi razlog je skopčan sa nemogućnošću da se
identifikuje posljedica.9 Kao i za prethodni razlog, uzrok su asimetrične informacije, na
štetu osiguravajućeg društva. Treći razlog uslovljen je postajanjem moralnog hazarda.10
Kada lični napori ne mogu biti obračunati, privatna osiguravajuća društva odbijaju da
ponude socijalno osiguranje.
Prethodno nabrojani razlozi najčešće važe i za sve druge slučajeve i vrste osiguranja, pa
se postavlja logična dilema: da li su u primjeru socijalnog osiguranja ova tri razloga
izrazitija i presudna za neuspostavljanje privatnog socijalnog osiguranja ili je u pitanju
neisplativost pružanja ove usluge od strane privatnih osiguravajućih kuća, zbog nelojalne
konkurencije države?
Suštinska razlika između privatnog i državnog socijalnog osiguranja je što odštetu u
slučaju privatnog mogu dobiti samo oni koji su platili premiju, a u slučaju državnog
6 Nesklonost riziku može se mjeriti iznosom novca koji su pojedinci spremni da plate da bi izbjegli fer
kocku.
7 "Ako neko zakonom garantuje redovnu, trajnu i jednaku pomoć socijalno ugroženima, a pri tome očekuje
da njihov broj neće rasti, da oni neće biti manje spremni da rade, da neće imati veće zahteve…to je isto kao
da zasadite žir a onda budete iznenađeni kada nikne stabljika sa listovima, cvetovima i plodovima, koji će
se jednoga dana pretvoriti u šumu." (Alexis de Tocqueville)
8 Štetna selekcija javlja se kada ljudi znaju više o svojim karakteristikama i ličnom riziku nego ponuđač
osiguranja. Npr. kada ljudi skloni odmoru, a neskloni radu predstavljaju sebe kao radnike. U tom slučaju
nisko rizični osiguranici, oni za koje postoji visoka vjerovatnoća da će u budućnosti imati dovoljne prihode,
dijele iste troškove osiguranja kao visoko rizični osiguranici. Tako pojedinci koji znaju da su nisko rizični
ne žele da se osiguraju ili sami sebe osiguravaju na druge načine. Zbog ovakve situacije, tražnja za
privatnim osiguranjem postaje smanjena samo na visoko rizične grupe ljudi, koji vjeruju da imaju visoke
šanse da budu bez prihoda. Selekcija pri kojoj se nisko rizični pojedinci ne osiguravaju, a visoko rizični se
osiguravaju, može dovesti do kolapsa osiguravajućeg društva.
9 Npr. ukoliko ljudi traže osiguranje protiv nemogućnosti da rade zbog emocionalnih problema. U tom
slučaju je jako teško identifikovati što je emocionalni problem i osiguranik jednostavno može reći da je za
njega stresno da ide svaki dan na posao i traži da mu se plati propuštena zarada.
10 U slučaju kada se osiguranik ne ponaša na uobičajan način, jer zna da će mu, u slučaju nepovoljnog
događaja, osiguravajuće društvo nadoknaditi štetu govorimo o moralnom hazardu.
"odštetu" trebaju da dobiju oni koji ne mogu da plate premiju (porez). I to najčešće po
modelu koji podrazumijeva da je odšteta (socijalno davanje) veća što je uplaćena premija
(plaćeni porez) manji. Ovo je"sistemska greška" državnog osiguranja.
Pravednost pored sigurnosti obično obuhvata i kriterijum jednokosti. Kod ovog
kriterijuma postoji više mogućih opcija, a time i preferiranih pozicija: jednake polazne
osnove; jednaki rezultati; i jednake polazne osnove koje, uz ili bez intervencije, vode
jednakim rezultatima. Ni jednu od ovih opcija ne zadovoljava tržište, te se u tom smislu
ne može okarakterisati kao pravedno. Tržište je ambijent koji kao uslov za učešće ne
poznaje kriterijum jednakih startnih pozicija, a kao rezultat ne donosi jednake benefite, pa
je u tom smislu socijalno nepravedno. U ovom kontekstu čak i povećanje dohotka
(benefita) svim članovima zajednice (Pareto efikasnost) za nejednak iznos znači socijalnu
nepravdu.
(Ne)moralnost državnog ispravljanje (ne)pravednosti tržišta
Osim što postoji koncezus oko potrebe pružanja osnovnog socijalnog osiguranja, među
filozofima, ekonomistima i donosiocima odluka, kao i kod prosječnog glasača, postoji
isto tako snažan koncenzus po pitanju potrebe za državnom preraspodjelom kako bi se
poboljšao materijalni položaj osoba sa najnižim bogastvom. U državama blagostanja,
ova politika ide u pravcu da se dohodak svih građana u jednoj državi što je moguće više
izjednači. Istovremeno, niko ne dovodi u pitanje zahtjev da pojedinačno bogatstvo nakon
preraspodjele za sve građane bude na visokom nivou i da stalno bude sve više
"oplođavano".
Ako tržište ne omogućava socijalno osiguranje i ne vodi jednakosti, da li je opravdana i
moralna intervencije države? Da li država treba da koristi svoj monopol nad legitimnom
silom kako bi osigurala određena socijalna prava, u slučaju bolesti, nezaposlenosti,
siromaštva i starosti, odnosno u slučaju nemogućnosti da pojedinac svojom
(ne)aktivnošću obezbijedi preživljavanje? Da li država treba da koristi svoju silu i da
učini krajnje bogatstvo pojedinaca jednakijim?
Pored moralnih razloga, utemeljenje za državnu intervenciju često se izvlači iz principa
opadajuće marginalne korisnosti. Prema principu korisnosti društveno blagostanje je
funkcija individualnih koristi. Pod pretpostavkom konstantnog blagostanja i opadajuće
marginalne korisnosti, bogastvo svih pojedinaca treba da bude jednako raspodijeljeno.
U funkciji pojednostavljivanja, može se poći od pretpostavke da u jednoj zajednici žive
dva pojedinca, Adam i Eva, pri čemu je Adam vlasnik tri jabuke, a Eva jedne. Do jabuka
su došli ličnim naporom - branjem. Oba člana zajednice imaju identičnu funkciju
korisnosti. Istovremeno, ukupno bogastvo je nepromjenivo, a povećanje bogastva Adama
odnosno Eve podložno je zakonu opadajuće marginalne korisnosti. Pri ovakvoj situaciji
sve dok je bogastvo nejednako raspodijeljeno, marginalna korisnost je nejednaka, i
ukupna korisnost ove zajednice se može povećati ukoliko se bogastvo distribuira ka
siromašnijem članu zajednice. Jedino pri jednakoj raspodjeli bogastva, pri kojoj su i
marginalne korisnosti jednake, socijalno blagostanje se maksimizira. Da bi maksimizirali
bogatstvo zajednice Adam treba da pokloni Evi jednu svoju jabuku, nakon čega bi oboje
imali po dvije jabuke.
Međutim, pretpostavke u primjeru Adama i Eve nijesu realnost u stvarnom životu. Kako
po pitanju broja članova zajednice (koja je u ovom slučaju manje relevantna) tako i po
pitanju nepromjenjivosti bogatstva i jednakosti funkcije korisnosti. U primjeru Adama i
Eve, kao i u primjeru postojanja većeg broja pojedinaca, pod pretpostavkom da je puna
jednakost bogastva ideal, državna intervencija bi trebala da vodi preraspodjeli bogastva
sve dok svaki član zajednice ne bi imao isti dohodak.11
Prvo kritično pitanje je logičnost funkcije korisnosti koja je jednaka za sve pojedince. U
predstavljenom primjeru to bi pitanje moglo da glasi: Da li Adam vrednuje iste robe i
usluge jednako kao i Eva? Ako je Adamov metabolizam ubrzaniji od Evinog pa
uslovaljava veći unos kalorija da li je njihova funkcija korisnosti od dodatne kalorije
jednaka? Lična funkcija korisnosti, kao ni emotivna satisfakcija ne može biti objektino
mjerena. Na ovo se nadovezuje pitanje u vezi sa opadajućom marginalnom korisnošću.
Jednaka raspodjela bogastva maksimizira blagostanje pod pretpostavkom opadajuće
marginalne korisnosti. Dok se granična korisnost većine dobara smanjuje sa njihovom
potrošnjom ne može se izmjeriti kako pojedinci vrjednuju dodatan dohodak, odnosno
dodatnu potrošnju nekog dobra. Dodatan dohodak za jednog pojedinca može imati istu ili
čak i povećanu korisnost.
U primjeru jednake marginalne korisnosti povećanje bogastva Evi na račun Adama ne
mijenja društveno blagostanje. Time državna interevenicija, u formi preraspodjele od
Adama ka Evi, ne utiče na ukupno blagostanje. Ipak, neodrživa je i pretpostavka
nepromjenjivosti ukupnog iznosa bogastva, u jednoj zajednici.
Ukoliko se u model korisnosti osim bogastva uključi drugu nezavisna kao što je dokolica,
tada maksimiziranje korisnosti pojedinca zavisi od njegove preferencije i vrednovanja
dokolice, odnosno rada (branja u slučaju Adama i Eve) kojim stiče bogastvo (jabuke).
Istovremeno, državna intervencija putem poreza i subvencija će uticati na promjene
pojedinačnih odluka o radu odnosno dokolici i time uticati na ukupno bogastvo, po
pravilu smanjujući ga ili usporavajući njegovo povećavanje. Tako, namjera da se
ujednači bogastvo može voditi njegovom smanjenju. Stoga. "optimalna distribucija", kao
eventualni cilj koji bi bio postavljen od strane države, mora uzimati u obzir ukupan iznos
bogastva, odnosno troškove, u vrijednosti izgubljenih prihoda.12
Naredni primjer, takođe, može biti slikovit prikaz učinkovitosti tržišnog ishoda i državne
intervencije. Pretpostavimo da na teritoriji jedne države, nezavisno od ostalih građana,
živi deset Robinzona na deset različitih ostrva. Svaki od njih nezavisno od ostalih
11 Primjer je zasnovan i na pretpostvaci da redistribucija jednima povećava, a drugima smanjuje
blagostanje. Time redistribucija nikada nije Pareto efikasna, u smislu da omogućava svim individuama da
budu najmanje u nepromijenjenoj situaciji. Ovo je posljedica pretpostavke da blagostanje zavisi samo od
bogastva.
12 Ovo potvrđuju i istraživanja koja pokazuje da za svaku jedinicu povećanog raspoloživog dohotka za
određenu grupu najsiromašnijih, kroz raspodjelu dohotka, dolazi do smanjenja raspoloživog dohotka
najbogatijih za više od jedne jedinice.
samostalno živi i stvara na izolovanom ostrvu. Nakon izvjesnog vremena njihove
pojedinačne sudbine se povezuju putem radio veza, a njihov budući život je "osuđen" na
međusobno komuniciranje. Da li bi oni nakon uspostavljanja kontakta mogli jedni
drugima postavljati zahtjeve za izjednačavanje bogatstva, pod pretpostavkom da je
moguće prenositi dobra s jednog ostrva na drugo? Da li bi onaj koji ima najmanje (pod
moralnim pravom) tražio nešto od drugih na temelju prijeke potrebe, ili na temelju toga
da je njegovo ostrvo prirodno najsiromašnije, ili zato što je on prirodno najnesposobniji
brinuti za sebe? Zar ne bi mogao reći kako pravda zahtijeva da mu ostali nešto daju
tvrdeći kako nije pravedno da on dobije manje i bude na rubu bijede, možda i da gladuje?
Mogao bi reći da nejednako bogatstvo potiče od različitih prirodnih obilježja ostrva, koja
nijesu zaslužena, te da je funkcija pravde ispraviti te proizvodne činjenice i
nejednakosti.13
U situaciji da se deset Robinzona dogovore o preraspodjeli bogatstva u korist
siromašnijih, usljed svojih altruističkih i moralnih pobuda ta odluka bi predstavljala
njihov slobodan izbor, na slobodnom tržištu. Međutim ukoliko se ovakav dogovor ne bi
postigao da li bi država, na čijoj se teritoriji nalaze sva ova ostrva, koristeći monopol nad
legitimnom prisilom, trebala intervenisati preraspodjeljujući dohodak? Da li bi ishod u
kojem bi na kraju državne intervencije svi Robinzoni imali isto bogatstvo bio pravedniji i
moralniji? Štaviše, da li bi u situaciji percipiranja buduće državne preraspodjele
Robinzoni stvorili isti obim bogatstva koje bi moglo biti predmet "pravednog" dijeljenja?
Za slučaj kada bi, usljed očekivane buduće državne preraspodjele, ukupan nivo bogatstva
koju samostalno stvaraju Robinsoni bio niži, a time i njihova konačna jednaka bogatsva
nakon državne intervencije, da li je takva uloga države poželjna, pravedna i moralna?
Kako Hajek saopštava: "ni jedno stanje stvari kao takvo nije pravedno ili nepravedno:
ono je takvo samo kada mi pretpostavimo da je neko odgovoran zato što ga je proizveo.
Mi se pak žalimo da je Bog bio nepravedan kada jedna porodica pati zbog velike
smrtnosti, dok u drugoj porodici sva djeca rastu u sigurnosti. Ali, mi znamo da to ne
možemo uzeti za ozbiljno. Ne mislimo da je bilo ko tu bio nepravedan. U istom smislu,
tržište koje spontano funkcioniše, gdje cijene imaju ulogu vodiča akcija, ne može sadržati
ono što ljudi u bilo kom smislu trebaju ili zaslužuju, zato što ono stvara raspodjelu koju
niko nije dizajnirao, a nešto što nije bilo dizajnirano, prosto stanje stvari kao takvo, ne
može biti pravedno ili nepravedno. Ideja da stvari treba da budu dizajnirane na
"pravedan" način, zapravo znači da mi moramo napustiti tržište i preći na plansku
ekonomiju u kojoj neko odlučuje koliko svako treba da ima, a to naravno znači da to
možemo samo imati samo po cijenu potpunog ukidanja lične slobode."14
Bilo kako bilo, državna intervencija zahtijeva sredstva. Sredstva znače oporezivanje.
Državna preraspodjela podrazumijeva uzimanje, putem poreza, od jednih (Robinzona) da
bi se dalo drugim (Robinzonima). Svako oporezivanje je distorzivno, remeti slobodno
tržište i konačni rezultat koji bi bio proizveden na njemu u situaciju njegovog
nepostojanja. Po pravilu, i najmanje oporezivanje demotiviše rad, inicijativu i
preduzetništvo. Ako bi se porezima uprosječivalo bogatstvo (Robinsona), a učesnici na
13 Primjer sa Robinzonima je prouzet od Roberta Nozicka (2003.) i prilagođen za potrebe ove analize.
14 Hajek je u intervjuu: Put u ropstvo - Predviđanje propasti.
tržištu koje se oporezuje bili sa tim upoznati, ni jedan učesnik (Robinzon) ne bi imao
motiva da stvori bogatsvo iznad prosjeka. Neki bi pomislili da je i nerad put do jednakog
bogatstva. Sigurno da bi takva situacija umanjila ukupno stvoreno bogatsvo u zajednici
(Robinsona), a u krajnjem ukupno i pojedinačno bogatstvo bi bilo bliže siromaštvu.
Možda bi pravda sa aspekta postojanja jednakosti bila zadovoljena, ali malo ko bi mogao
jednakost svih (Robinzona) u siromaštvu nazvati moralnijim ishodom u odnosu na
nejednakost u bogatstvu,.
Postojeća situacija, pri kojoj privatne kuće ne pružaju usluge socijalnog osiguranja je
alibi za državu da tu funkciju preuzme na sebe. Odnosno da nastavi sa pružanjem ove
usluge, najčešće šireći je na osiguranje socijalne jednakosti. Djelujući kao osiguravajuća
kompanija, država, snagom svog monopola nad legitimnom prisilom, propisuje obavezno
osiguranje za sve građane, oporezujući one sa prihodom i transferišući sredstva onima
bez prihoda. Premija ove polise osiguranja jeste porez, a naknada dolazi u obliku
socijalne pomoći. Građani sa nižim rizikom (visokim prihodima), ukoliko ne žele da
plaćaju premije, kroz poreska opterećenja imaju tri mogućnosti: da prestanu da rade i
priključe se onoj grupi koja je korisnik polisa socijalnog osiguranja; da vrše poresku
evaziju (izbjegavanje plaćanja poreza) rizikujući da budu kažnjeni od strane države; da
izaberu drugu državu koja naplaćuje nižu (konkurentniju) premiju. Izbor pojedinaca neke
od ove tri opcije ukazuje na neefikasnost (nekonkurentnost) sistema, a postojeći socijalni
sistem tom prilikom čini skupljim i teže održivim za ostale građane koji su u njemu.
Poput privatnog osiguranja koje propada pod pritiskom velikog broja zahtjeva za odštetu,
za čije finansiranje nije prikupljena dovoljan iznos premije, države propadaju ili grcaju u
dugovima usljed nemogućnosti da svojim prihodima pokriju narasle rashode. Istorija je
puna primjera "velikih glasanja nogama", kao i slabljenja i propasti država usljed visoke
preraspodjele i kažnjavanja najeefikasnijih visokim porezima.15
15 U djelu "Za dobro i zlo - Uticaj poreza na kretanje civilizacije", Adams navodi bogatu istorijsku građu
koja dokazuje da porezi itekako imaju uticaja na mjesto življenja fizičkih lica. Pod pritiskom poreskog
tereta, bez obzira na vladara i državno uređenje, vršene su velike seobe naroda. Građani su "bježali" u
sisteme u kojima su bili manje kažnjavani za svoj rad i bogatstvo. O seljenju građana iz Rimskog Carstva
usljed pretjeranog oporezivanja svjedoči istoričar Lactantius: "Sredstva vlasnika malih poljoprivrednih
dobara bila su iscrpljena pretjeranim teretom svih poreza; polja su napuštena i plodna je obradiva zemlja
ostala neobrađena". Adams dodaje da su mnogi građani Rimskog Carstva bježali u zemlje varvara
izbjegavajući surovi teret pretjeranog oporezivanja. Slična dešavanja obilježila su moćnu Špansku imperiju
početakom XVII vijeka. „Godinama i decenijama hiljade i hiljade španskih seljaka i radnika odlazili su u
mjesta i na poslove koji su bili izuzeti od oporezivanja. Taj je stalni odliv bio najvažniji uzrok smanjivanja
broja stanovnika u Kastiliji.“ Sa povećanjem bezbjednosti i slobode putovanja seljenje u jeftinije poreske
juridikscije danas je rasprostranjeno više nego ikada. Statistika zemalja EU, a posebno SAD ovo potvrđuje.
“Visoki porezi preraspodjeljuju ljude a ne prihod” je naslov članka profesora Marka J. Perry sa
Univerziteta Mičigen. Analizirajući podatke o migracijama stanovništva među državama SAD-a, za
posljednjih par godina, profesor Perry je uočio da najobrazovaniji i najtalentovaniji stanovnici migriraju ka
državama koje nemaju poreze na dohodak, a najveće migracije su upravo iz zemalja koje imaju najveće
poresko opterećenje. Adams upozorava da se pri oporezivanju igramo vatrom i da bez odgovarajućeg
nadzora i brige možemo lako spaliti sve što smo izgradili, a naše nade za bolji svijet mogu otići u dim.
Istovremeno, on svjedoči da se, počev od Egipta, starog Rima i Grčke pad naznačajnijih civilizacija i
carstava može pripisati (i) lošem poreskom uređenju. Većina sukoba papa i kraljeva u srednjem vijeku
vodila se zbog želje Crkve da ne bude podložna kraljevim poreznicima, a porezi su uzroci brojnih i
masovnih seoba. Na drugoj strani, "efikasni" (konkurentni) poreski sistemi vodili su procvatu država
(poput Britanije u XVIII vijeku i azijskih tigrova u XX vijeku), koje su ih implementirale. Istorijsku građu,
o slabljenju i propasti mnogih carstava usljed pretjeranog oporezivanja zabilježio je i Pol Kenedi u svom
Altruizam - odgovor slobodnog tržišta
Altruistička opredjeljenja mogu zauzimati značajan dio ljudskog podsticaja. Iako je
Adam Smit naglašavao samointeres kao osnovni pokretač bio je svjestan da postoje i
druga načela koja čovjeka mogu činiti sretnim: "Koliko god se može pretpostaviti da je
čovjek sebičan u njegovoj prirodi očito postoje neka načela zbog kojih se zanima za
sudbine drugih, i zbog kojih mu njihova sreća postaje potrebom, iako on od nje ne dobija
ništa osim užitka da je gleda."16 Pretpostavimo li da su pojedinci sa većim dohotkom
altruisti pa oni svoje blagostanje zasnivaju ne samo na njihovom ličnom bogastvu već i
na položaju siromašnijih, može se uvesti nova pretpostavka: bogati Adam više vrednuje
da pokloni svoju jabuku Evi nego da je sačuva za sebe. Tako, zadovoljstvo Adama će se
povećati ukoliko pokloni jabuku. Oba člana društva će nakon ove redistribucije biti u
boljem položaju.17
Može se uvažiti argumentacija da su u jednoj većoj zajednici transakcioni troškovi,
pomaganja mnogobrojnih pojedinaca koji trebaju pomoć, za Adama suviše visoki. Bogati
članovi zajednice nemaju dovoljno informacija o svim članovima iste te zajednice koji
trebaju socijalnu pomoć. Prikupljanje tih informacija je teško i skupo. Međutim, ovo
samo po sebi ne znači da država nema transakcione troškove socijalne preraspodjele i da
je ona efikasnija. Štaviše, kako Bastiat navodi država uvijek daje manje nego što je uzela,
jer "njene porozne ruke uvijek zadržavaju dio, a nekada i sve od onoga što kroz njih
prodje."18
Sve i kada bi transakcioni troškovi bili niži, tj. država efikasnija, a njene ruke manje
porozne ne može se opravdavati državna prinuda za preraspodjelu na kolektivnom nivou.
Ukoliko pojedinci žele da daju dio svog bogastva siromašnima onda će oni naći načina da
to i učine. Ako pak, ti isti pojedinci, državu smatraju kao efikasnu instituciju za
raspodjelu mogu dati svoju donaciju u državne socijalne fondove, odnosno mogu
političarima ustupiti svoj novac da ga oni umjesto njih (efikasnije) raspodijele
siromašnima.
Mnogobrojni primjeri potvrđuju da pojedinci bez prisile države doniraju siromašne, i to
najčešće ne preko države. I dok državne donacije najbogatijih nacija za zemlje u razvoju
opadaju19, posljenje godine obilježio je rast privatnih donacija. Prema podacima Hronike
filantropista, a koje je objavio početkom januara 2008. Financial Times, 50
djelu "Uspon i pad velikih sila".
16 Adam Smit: "The Theory of Moral Sentiments", Indinapolis, Chichago, Liberty Clasics, 1976, str. 17,
preuzeto od Veselina Vukotića, Ekonomija i sociologija, IDN, 2007.
17 Kao što je prethodno u tekstu navedeno nemoguće je objektivizirati i izmjeriti emocije. Sve pozitivne i
negativne "emocije" ne mogu biti uzete u razmatranje i računicu. Npr. ovdje se ne analizira emotivno
zadovoljstvo Adama zato što je jabuku poklonio (baš) Evi niti njeno (ne)zadovoljstvo što je došla u
situaciju da joj Adam pokloni jabuku. Ovo emotivno (ne)zadovoljstvo se ne dovodi u odnos sa korisnošću
dodatne jabuke za Evu, odnosno smanjenju korisnosti za Adama. U ovom kontekstu, interesantno je
prisjetiti se vica u kojem jedan (prvi) od dvojice prijatelja biva ljut što je drugi pri raspodjeli dvije jabuke
izabrao veću. Na pitanje (drugog) kako bi on izabrao (prvi) odgovara: "Uzeo bi manju", nakon čega slijedi
komentar (prvog): "Pa što se ljutiš, dobio si je."
18 Frederic Bastiat (2001), »Ono što se vidi i ono što se ne vidi« ISSP, Podgorica.
najdarežljivijih Amerikanaca je tokom 2007. godine doniralo 7,3 milijarde dolara. U
2006. godini iznos doniranih sredstava dostigao je 6,6 milijardi dolara, ne uključujući
istorijsku donaciju Warren Buffett-a od 43,5 milijardi dolara.20 Barron Hilton bivši
predsjednik lanca hotela najveći je donator u 2007. godini sa 1,2 milijarde dolara
donacije. On je takođe saopštio da će slijedeći stope svog oca nakon smrti ostaviti
fondacijama 97% svog bogatstva. 21 Na listi najvećih Bafetu, Gejtsu i Hiltonu pridružili
su se i Herbert i Merion Sendler bivši čelnici Golden Vest finansijske korporacije, kao i
biznismen Bernard Ošer, koji su zajedno dali 1,3 milijarde dolara. Najuspešnija
inicijativa za prikupljanje sredstava Klinton Global Initiativ je od 215 donatora prikupila
7,3 milijarde dolara, za borbu protiv siromaštva i globalnog zagrijevanja.
Umjesto zaključka
Tržište ne garantuje socijalnu sigurnost, a još manje jednakost. Zbog toga mnogi tržište
doživljavaju kao nemoralno i pozivaju državu da ispravi ovu nepravdu. Jedino oko čega
se najveći broj njih ne slaže je pitanje "mjere". Neprepoznatljiva je linija između
zagovornika veće socijalne sigurnosti i onih koji obrazlažu i zagovaraju (pre)raspodjelu
dohotka, sa ciljem "peglanja" nejednakosti. Čim se izađe iz domena obezbjeđivanja
egzistencijalnih potreba za stare, bolesne i nemoćne, govorimo o socijalnoj
(pre)raspodjeli. A kada se jednom krene sa korišćenjem prinude za potrebe i ciljeve izvan
zaštite država postaje sve veća i veća, a moralni argument prvobitno uspostavljen se gubi.
Istorijski posmatrana, socijalna funkcija se kod prvih država zasnivala na altruizmu. Nju
su kasnije insitiucionalizovali političari kojima je ona služila kao instrument u cilju
opstajanja na vlasti. Penzije, socijalna i dječja davanja i sl. sve su to mjere koje političari
proklamuju i obećavaju zarad dobijanja glasova. Nelegitimna upotreba države radi
političkih ciljeva i sopstvenih ekonomskih interesa temelji se na (ne)legitimnoj moći
države da vrši socijalnu preraspodjelu. Rješenje može biti ograničavanje političara
ustavom. Međutim i u situaciji kada bi među političarima postajao konsenzus oko ovog
ograničenja (što je malo vjerovatno), pitanje je koliko bi ono bilo "demokratski"
sprovodivo imajući u vidu srednjeg glasača i njegovu sklonost preraspodjeli, ka njemu.
Država ne treba da bude ni moralna ni nemoralna. Najbolje služi svim svojim građanima
i njihovim interesima kada je neutralna. Obezbjeđujući da se poštuju ugovori,
zabranjujući ugrožavanje fizičke i imovinske sigurnosti su krajnji dometi njene
ekstenzivnosti, a rezultat djelovanja tržišnog procesa je situacija u kojoj se ekonomski
statusi pojedinaca razlikuju. Mogućnost diferenciranja bogatstva, kao i mogućnost
mobilnosti među socijalnim grupama po pravilu vode bogatijem društvu. U takvom
društvu siromašni su bogatiji od društava koje ne omogućava razlike, gdje svi treba da
19 Bogate zemlje koje su članice OECDovog Development Assistance Committee smanjile su zvaničnu
pomoć drugim državama na 104 milijarde u 2006. godini. Ovaj iznos predstavlja svega 0,3% njihovog
nacionalnog dohotka i značajno manje od 0,7% koliko je kao cilj postavljeno od strane Ujedinjenih Nacija.
20 Nakon ove transakcije Bill Gejts, prvi na listi najbogatijih, "pao" je na drugo mjesto liste najvećih
donatora na svijetu.
21 Interesantno je da po prvi put, od kada se prate ovi podaci, deset najvećih donacija dolazi od živih
donatora. Prethodno su u vrhu liste obično bili donatori koji su zavještavali svoj novac nakon smrti.
budu jednaki. Jednakost po pravilu vodi jednakosti u siromaštvu. Bogati pojedinci vuku
društvo naprijed i stvaraju uslove da se broj bogatih povećava, a broj siromašnih
smanjuje. Bogatiji nijesu to postali zahvaljujući siromašnima već korišćenjem svojih
potencijala. Time ne ugrožavaju ni jednog člana zajednice, štaviše doprinose ukupnom
prosperitetu.
Velika državna preraspodjela demotiviše bogate pojedince da dobrovoljno pomažu. Ako
već država prisilno uzima veliki dio dohotka tada pojedinci manje stvaraju, manje ostaje
za preraspodjelu, a nakon državnog uzimanja (otimanja) manje im ostaju za sebe i
altruističke izlive. Uz veliku državnu preraspodjelu i osjećaj brige za socijalno ugrožene
je manji, jer je država tu da brine. Kad već postoji državno osiguranje i kada je već
država za tu funkciju uzela značajan dio njegovog dohotka pojedinac ne osjeća ni
moralnu obavezu da samostalno dodatno izdvaja - donira. Istorija svjedoči da kada god
država nije pružala socijalno osiguranje osjećaj pojedinaca za najugroženije je bio
izraženiji, a njihova pomoć izdašnija. Bogati pojedinci su gradili gradske kuhinje za
siromašne, domove za beskućnike, odmarališta i liječilišta za stare, nemoćne i bolesne. U
sredinama gdje je paternalistička uloga države izražena ovih pojava gotovo da nije bilo.
LITERATURA:
- Džejms Bjukenan, Granice Slobode - Između anarhije i Levijatana, Dereta,
Beograd, 2002.
- Dejvid Lendis "Bogatstvo i siromaštvo nacija - zašto su jedni bogati, a drugi
siromašni", Stubovi kulture, Beograd, 2004.
- Frdrih August Hajek, Kontrarevolucija nauke, Istraživanja o zloupotrebi razuma,
CID, Podgorica, 1999.
- Robert Nozick, Anarhija, država i utopija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
- The Age of Milton Friedman, Andrei Shleifer, www.economics.harvard.edu,
February 2008.
- Gerald W. Scully, "Taxes and Economic Growth", National Center for Policy
Analysis, NCPA Policy Report No. 292, November 2006.
- The Scope of Government by Gwartney, Holcombe and Lawson, Cato Journal,
1998.
- Veselin Vukotić, Ekonomija i sociologija, IDN, 2007.
- Frederic Bastiat (2001), »Ono što se vidi i ono što se ne vidi« ISSP, Podgorica.
- Pol Kenedi, "Uspon i pad velikih sila - Ekonomska promena i ratovanje od 1500.
do 2000. godine", CID, Podgorica, 2003.
ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.
ResearchGate has not been able to resolve any references for this publication.