Content uploaded by Josipa Dragičević
Author content
All content in this area was uploaded by Josipa Dragičević on Oct 29, 2015
Content may be subject to copyright.
Josipa Dragičević
Barčev Bijeg od knjige
Izvorni znanstveni članak
UDK 821.163.42(091)
Antun Barac za života je priredio rukopis knjige pod naslovom Bijeg od
knjige. Sam je odredio naslov knjige, naslove poglavlja, redoslijed tekstova,
intervenirao u ranije objavljene tekstove, ali ipak za njegova života knjiga
nije objavljena. Razlog tomu treba tražiti isključivo u Barčevoj osobnoj želji
koju, kako prenosi Jure Kaštelan u predgovoru, objašnjava riječima: »Nije
još vrijeme da se objavi. Suviše smo blizu događajima, a knjiga ima lični
karakter«.1 Barčeva želja čini se razumljivom ako se uzme u obzir da su do-
gađaji na koje se Barac referira vezani uz vremenski okvir nastanka knjige a
to je razdoblje između 1941. i 1944. godine te da je dio toga razdoblja i Bar-
čev boravak u zatvoru na Savskoj cesti, logorima Jasenovac i Stara Gradiška
gdje boravi od studenog 1941. do travnja 1942. opisanoga u središnjem dijelu
knjige naslova »KZSTG«.2
Knjiga je strukturirana u tri poglavlja sa zasebnim, prvi put objavljenim
tekstom »Bijeg od knjige. (Zabilješke iz g. 1943. i 1944.)« koji preuzima ulo-
gu predgovora. Barac je u knjizi okupio većinom ranije objavljene članke. U
poglavlju »O knjigama i ljudima« nalaze se tekstovi: »Knjige o knjigama«,
»Književni komarci«, »Između literature i umjetnosti. (Milan Begović i nje-
gova ‘Giga Barićeva’)«, »Put do sebe«, »Nekrolog nepriznatome«, »Nazorov
‘Pastir Loda’«; u poglavlju »Kroz stisnute zube« tekstovi su: »Sloboda šut-
nje«, »Ljestvice i vješala«, »Mrak na svijetlim stazama« i »Čežnja za dalji-
nama« te po prvi put objavljeni »Spomenik nepoznatom cenzoru« te »Zapis
o Lodi iz g. 1943.«.3
1 Jure Kaštelan, »Predgovor. Samotnički put visine«, u: Antun Barac, Bijeg od knjige, Napri-
jed, Zagreb, 1965., str. 8.
2 »KZSTG« kratica je za Kazneni zavod Stara Gradiška.
3 Ranije objavljeni tekstovi: »Knjige o knjigama (umjesto referata o nekim novim izdanjima)«,
Vienac, XXXVI (I), br. 2, str. 23–25; Zagreb, 1944.; »Književni komarci«, Hrvatska revija, XVI,
br. 4, str. 197–202; Zagreb, 1943.; »Begovićeva ‘Giga Barićeva’«, Savremenik, XXIX, I, br. 2, str.
53–57; Zagreb, 1941.; »Put do sebe (O Ivi Kozarčaninu), Savremenik, XXIX, I, br. 3, str. 47–54;
Zagreb, 1941.; »Nekrolog nepriznatome (Tomislav Švacov/Mislav Mihajlović, 1899–1941)«,
Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, II, str. 83–97; Zagreb, 1954.; »Nazorov ‘Pastir Loda’«,
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
276
Bijeg od knjige objavljen je o desetogodišnjicu smrti Antuna Barca go
dine 1965. Desetogodišnjica Barčeve smrti obilježena je tek dvama tekstovi-
ma u periodici – Josipa Pupačića i Nikole Ivanišina4 no zato je objavljivanje
knjige rezultiralo s desetak osvrta u različitoj periodici.5 Ti se tekstovi u pri-
stupu ocjeni Barčeva djela znatno razlikuju. U člancima objavljenima u tisku
posebice je naglašena osobna pozicija autora u odnosu prema ‘profesoru’
Barcu, pa je time i ozbiljniji, analitički pristup knjizi izostao te se čini da je
knjiga bila tek povodom za prisjećanje na lik ili utvrđivanje značaja cjelo
kupnog Barčeva djela. Na memoarskoj razini Barca se opisuje kao skro-
mnoga, tihoga i strpljivoga čovjeka koji tom knjigom po prvi put iznosi svoju
intimu pa se u tom kontekstu razvila sintagma ‘nepoznatog Barca’ (Mandić).
Velik je prostor posvećen pomirbi naoko suprotstavljenih Barčevih stilskih
odrednica njegovih ranije objavljenih tekstova i Bijega od knjige pa će tako
Duško Car zapisati: »u ‘Bijegu od knjige’ sačuvane su sve osobine Barčeva
stila, pisanja i poimanja književnosti – obogaćene notom ličnog prisustva,
dakle stvaralačkim aktom koji je Antun Barac u velikoj većini svojih radova
svjesno i namjerno izbjegavao«. Bijeg od knjige predstavljen je kao »najintim
nija Barčeva knjiga« (Car), »ispovedna poetska i umna knjiga« (V. Đ.), »in-
timna ispovijest« (Milačić). Takve ocjene tek su dijelom točne jer se one ne
Novosti, XXXIV, br. 355, str. 18–19; Zagreb, 1940.; »Sloboda šutnje«, Hrvatska revija, XVI, br.
10, str. 549–556; Zagreb, 1943.; »Ljestvice i vješala (O Kumičiću prigodom 40. godišnjice nje-
gove smrti)«, Vienac, XXXVI(I), br. 5, str. 20–35; Zagreb, 1944.; »Mrak na svijetlim stazama«,
Republika, I, br. 1–2, str. 55–69; Zagreb, 1945.; »Čežnja za daljinama«, Hrvatska revija, XVII, br.
4, str. 191–201; Zagreb, 1944.
4 Josip Pupačić, »Antun Barac. Ili povijest novije hrvatske književnosti. Uz desetgodišnjicu
smrti«, Telegram, VI, br. 290, str. 11; Zagreb, 19. studenog 1965.; Nikola Ivanišin, »Vraćanje
Antunu Barcu. Razmišljanja u povodu desete obljetnice smrti«, Kolo, IV, br. 1, str. 49–51; Zagreb,
siječanj 1966.
5 Popis je preuzet iz bibliografije i literature o Antunu Barcu, a navedeni bibliografski podatci
su provjereni i nadopunjeni: Miroslav Vaupotić, »Bibliografija djela Antuna Barca. D. Literatura
o Antunu Barcu«, u: Ivo Frangeš, Antun Barac, Zavod za znanost o književnosti / Sveučilišna na-
klada Liber, Zagreb, 1978., str. 93. – Duško Car, »Vrijednost intime«, Telegram, VII, br. 303, str.
4; Zagreb, 18. veljače 1966.; Miroslav Čabrajec, »Bijeg od knjige. Posmrtno djelo Antuna Barca«,
Umjetnost riječi, X, br. 1–2, Zagreb, 1966.; Branimir Donat, »Antun Barac: ‘Bijeg od knjige’«,
Delo, XII, br. 7, str. 996–1002; Beograd, srpanj 1966.; V. Đ., »Zapisano u ratu«, 4. Jul, V, br. 198,
str. 9; Beograd, 5. travnja 1966.; Miroslav Egerić, »Čovjek u nevremenu. Potresna knjiga A. Bar-
ca«, Borba, Beograd, 1966. [Prema datumu 24.1. navedenom u bibliografiji tog članka nema]; Ivo
Frangeš, »Barčev ‘Bijeg od knjige’«, Forum, V, br. 1–2, str. 168–174; Zagreb, siječanj – veljača
1966.; Branislav Glumac, »Lirsko lice Antuna Barca«, Savremenik, XII, br. 4, str. 373–374; Beo
grad, travanj 1966.; Igor Mandić, »Ogorčeni bijeg od knjige«, Vjesnik, XXVII, br. 6833, str. 6;
Zagreb, 26. veljače 1966.; Božo Milačić, »Knjiga o bekstvu od knjige«, LXIII, br. 18795, str. 16;
Beograd, 1. veljače 1966.; Mario Suško, »Bijeg čovjeku«, Izraz, X, br. 5, str. 497–503; Sarajevo,
svibanj 1966.; Miroslav Vaupotić, »Bijeg od knjige u knjigu«, Kolo, V(CXXV), br. 11–12, str.
484–491; Zagreb, studeni – prosinac 1967.
277
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
mogu odnositi na knjigu u cjelini s obzirom da je niz tekstova iz knjige već
ranije objavljen u književnoj periodici pa su time i poznati fakti u književnoj
historiografiji. No one su točne kada je riječ o središnjem dijelu knjige, au-
tobiografskodnevničkim zapisima iz Stare Gradiške te posebice u uvodnom
tekstu »Bijeg od knjige«, pa je razvidno da su upravo na temeljima tih zapisa
građeni navedeni osvrti predstavljajući knjigu kao dokument jednoga, za čo-
vječanstvo sramotnoga dijela povijesti i Barca kao svjedoka moralnoga pada
književnika/književnosti toga razdoblja i čovjeka uopće. Balansirajući izme-
đu većinom sentimentalnih prisjećanja o Barcu, pohvale Barčevom karakteru
i njegovom držanju i interpretaciji opisanih događaja te osude spomenutog
razdoblja, ozbiljna analiza knjige nažalost je u velikoj mjeri izostala. Igor
Mandić pokušao je u okviru skučenoga novinskoga prostora nešto trezveni-
je i sistematičnije progovoriti o knjizi kroz analizu središnjeg dijela knjige
»KZSTG«, čak i ocijeniti njegove literarne domete te zabilježiti kako »pr-
venstvena vrijednost ‘Bijega od knjige’ jesu oni reci koji nam približavaju
njegov [Barčev, op. J. D.] ljudski lik i otkrivaju njegov [Barčev, op. J. D.]
čvrsti moralistički stav, tako presudan za veličinu svakog pisca«. Govoreći o
kritici knjige objavljenoj na stranicama tiska mogu se navesti riječi Miroslava
Vaupotića kako su knjizi »prilazili mnogi i suviše koristoljubivo, prigodno,
naglašavajući bučno veličinu piščevih vrlina i čistoću ponašanja u zlehudom
dobu ratnih opačina, zanemarujući djelomično njenu istinsku vrijednost«.6
Osvrti na knjigu objavljeni u književnim časopisima, iako s pokojim za-
nimljivim zapažanjem, za polazište analize uzimaju Barčevo književnopovi-
jesno djelovanje te se u najvećoj mjeri bave njegovim prinosom na tom polju.
Frangeš u osvrtu na Bijeg od knjige ističe Barčevu preokupaciju pitanjem o
smislu književnosti te smislu, svrsi, mogućnosti i dosegu umjetničke riječi,
posebno važnima u kontekstu ratnih zbivanja no možda je od svega rečeno-
ga najvrjednija Frangešova opservacija da »Barac, upravo u taj čas, ističe
nacionalnu određenost svog predmeta i u ime te određenosti traži njegovu
posebnu metodologiju«.7 Čabrajec se također većinom bavi Barčevim po-
gledima na književnost, znanstvenim metodama njezina izučavanja ističući
važnost predstavljenih tekstova za hrvatsku znanost o književnosti.8 Slično
područje interesa u svojim će tekstovima pokazati Donat9 ili Suško10 kojemu
je izlazak knjige povod za teorijsko promišljanje Barčevih stavova o izuča-
vanju hrvatske književnosti. Od posebnoga je značaja tekst već spomenutoga
6 M. Vaupotić, »Bijeg od knjige u knjigu«, str. 484.
7 I. Frangeš, nav. dj., str. 170.
8 M. Čabrajec, nav. dj.
9 B. Donat, nav. dj.
10 M. Suško, nav. dj.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
278
Miroslava Vaupotića kojemu Bijeg od knjige koristi da bi, iznimno hrabro za
doba kada to piše, upozorio na neke druge aspekte koji neminovno proizlaze
iz objavljivanja toga djela. Jedan je vezan uz potrebu proučavanja književnih
događaja i produkcije iz razdoblja NDH što je do tada u potpunosti izostalo
te potrebu da se na temelju znanstveno utemeljenih rezultata prema stvarnim
doprinosima uvrsti pojedine pisce u književnu povijest ali i »ne smetnuvši
s uma njihove druge slabosti ili čak zločinstva«.11 U skladu s tim Vaupotić
je doveo u pitanje i jednoznačnost Barčeve ocjene književnokulturne sce-
ne u doba nastanka knjige – zatrovanosti književne atmosfere gdje oportu-
nistički književnici dosežu moralno dno, pojedincima se ukidaju književne
slobode, a »čovjeka zahvata groza, mučnina i ogavnost nad svim tim, što
se zove književnost«12 − upozorivši da se radi o izmjenjivanju »pritisaka i
popustljivosti« tijekom četverogodišnjeg razdoblja NDH što se na primjeru
Barca i potvrđuje. Barac je nakon razdoblja prismotre i provedenoga u lo-
goru nastavio objavljivati u hrvatskim časopisima ne samo stručne tekstove
već i tekstove pune alegorije o osudi aktualnoga režima (jasan primjer su već
ranije objavljeni eseji iz knjige Bijeg od knjige), a nastavio je i djelovanje
kao sveučilišni profesor. Vaupotić je također upozorio na potrebu ozbiljno-
ga proučavanja Barčeva prinosa hrvatskoj književnoj historiografiji i to tek
nakon što njegov opus prema svim kritičkim tekstološkim načelima bude
obuhvaćen u Sabranim djelima. Posebice je to važno, smatra Vaupotić, zbog
nekih postojećih pogrešnih tumačenja i »prenaglašenih kuteva gledanja«13
na Barčevo djelo. O potrebi ponovnoga čitanja Barca govorio je u to doba i
Čabrajec, na potrebu Barčevih Sabranih djela upozoravalo se i kasnije, pro-
jekt je najavljivan, ali do danas taj posao nije obavljen.14 Barčevo postumno
djelo Bijeg od knjige nakon objavljivanja i spomenutih osvrta pao je u zabo-
rav tek se povremeno uzgredno spomenuvši kao (zanimljiv) fakt iz Barčeva
životopisa.
Kada je riječ o Barčevim stavovima o metodologiji u znanosti o knji-
ževnosti često se spominje tekst »Knjige o knjigama« koji je kao prvi tekst
objavljen u djelu Bijeg od knjige. Na tom mjestu Barac zasigurno nije želio
još jednom iznositi poglede na ciljeve i metodologiju znanosti o književnosti
posebice u kontekstu bavljenja hrvatskom književnošću već je ponudio ključ
čitanja čitave knjige. On se nalazi u završnim razmatranjima teksta i zahtje-
vima koje Barac postavlja pred one koji pišu o knjigama:
11 M. Vaupotić, nav. dj., str. 486.
12 A. Barac, nav. dj., str. 21.
13 M. Vaupotić, nav. dj., str. 489.
14 M. Čabrajec, nav. dj., str. 94; v. npr.: Nikola Ivanišin, Književnopovijesno djelo Antuna
Barca, Izdavački centar, Rijeka, 1996., str. 104–108.
279
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
»Svako književnopovijesno ili kritičko djelo mora nositi obilježja tvorčeve
ličnosti. … Kao u svemu, što nosi obilježje stvaralaštva, i u djelima nauke o
književnosti moraju se osjetiti tragovi piščeve krvi. … Kao i sve, što pruža uvid
u čovjekov život, i spisi nauke o književnosti vrijede toliko, koliko se u njima
mogu osjetiti tragovi duše, uma, izražajnih sposobnosti, koje su u njih unijeli
njihovi tvorci, a ne samo po tome, da li su izrađeni po određenoj metodi«.15
Po tom ključu, dakle, u tekstovima treba tražiti odraz osobnosti Antuna
Barca, a ne ponovno iščitavati poznate Barčeve stavove o temama iz znano-
sti o književnosti. No, koliko se Antun Barac zaista »razotkriva« u svojim
tekstovima može ostati predmetom rasprave. Mandić primjerice ističe ne-
srazmjer između zahtjeva koji Barac postavlja pred onoga koji se bavi zna-
nošću o književnosti i Barčeva ostvarenja toga zahtjeva (»Ovi su zahtjevi bez
sumnje lijepa stvar, ali treba reći da u samom Barčevu stvaralaštvu nisu bili
baš mnogo vidljivi«).16 To pak otvara novo pitanje i to ono o mjeri autorova
prisustva u znanstvenim tekstovima. Za pretpostaviti je da Barac smatra da je
njegovo dovoljno da progovori o njemu kao autoru, a da istodobno ne ome-
ta znanstveni diskurs teme o kojoj govori (upravo je ta njegova umjerenost
znakovita u oblikovanju slike osobnosti). Zbog toga se knjiga treba iščita-
vati kao Barčeva oporuka namijenjena svima koji će se svojim bavljenjem
književnošću dotaknuti Barčeva djela ali posebice onima koji u njegovu radu
vide neku drukčiju namjenu od one koju je sam Barac imao na umu. Barac se
u knjizi kako u bavljenju književnošću tako i osobnim pogledom na svijet i
ljude dokazuje kao pronicljiva osobnost, pa je sigurno bio svjestan »etiketa«
koje su mu dodijeljene tijekom života kao i onih koje će mu biti dodijeljene
postumno. Tako će govoreći o Slavku Batušiću zabilježiti kako je i njegova
etiketa kojom ocrtava Batušića u tekstu za Hrvatsku enciklopediju nepra-
vedna baš »kao i svaka etiketa u književnosti«17 jer one služe za površno
ocrtavanje nečijeg djela i ličnosti, a olako se prelazi preko nekih osobina na
koje je pisac polagao pozornost i na koje je posebno osjetljiv. Tekst o Batu-
šiću izabran kao posljednji tekst u knjizi s druge je strane znakovit i zbog
završnih misli koje, govoreći o Batušićevom djelu, još više zapravo govore
o Barcu i njegovoj knjizi Bijeg od knjige: »Koliko je pak ta umjetnost – kao
svaki proizvod osjetljive stvaralačke ličnosti – nastala kao uzbuna na grubost
i siromaštvo sadašnjice, ima ona i više značenje. Ona može djelovati kao
eksploziv, kojim se ruši stvarnost, da bi se uskladila sa slikama mašte«.18
15 A. Barac, nav. dj., str. 40–41.
16 I. Mandić, nav. dj., str. 6.
17 A. Barac, nav. dj., str. 273.
18 Isto, str. 289.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
280
Svjestan je Barac da nepravednost etiketiranja u književnosti ne može
ostaviti toliko ozbiljne posljedice kao što mogu neke druge i po život uopće.
U konačnici jedna od etiketa Barca je i odvela u logor, a neke druge, poli-
tičkoideološkoga predznaka, pratile su ga za života, a kasnije kod pojedi-
naca bile i predmetom živoga interesa i rasprava, pa su temom zastupljene i
u ovom Zborniku. Rasprava o Barčevom jugoslavenstvu nasuprot hrvatstvu
nadilazi smisao i svrhu ovoga članka, ali se nipošto ne može izbjeći napo-
menuti nekoliko bitnih činjenica vezanih uz djelo Bijeg od knjige. Temeljno
polazište djela otvoreno je nepodržavanje i suprotstavljanje ustaškoj vlasti
što je posebice razumljivo kada se uzme u obzir Barčevo zatočeništvo i svje-
dočanstvo iz ustaških logora, ali podršku Nazorovom i Goranovom odlasku
u partizane ne treba sagledavati kao podršku nekoj ideologiji već isključivo
kao opoziciju tadašnjem režimu. Politički i ideološki Barac se nigdje otvo-
reno ne izjašnjava već su te odrednice vidljive izborom tema i inkorporirane
u brojne rečenice koje se odnose na Hrvatsku i hrvatski narod. Frangešova
opservacija o Barčevoj nacionalnoj određenosti predmeta djelovanja koja
dolazi do izražaja u Bijegu od knjige, u Vaupotićevoj interpretaciji poprima
konačni oblik. Vaupotić naglašava kako je Barac u logoru i osjećaju osobne
ugroženosti osjetio svu tragiku hrvatskoga naroda napravivši
»divni obrat nužnosti povratka vlastitoj zavičajnoj biti svoga poziva: ‘k pojmu
hrvatske književnosti, i hrvatskog književnika uopće’ … Otresavši se tako i nekih
prošlih vlastitih zabluda o jedinstvenosti triju plemena južnoslavenskih i naše je-
dinstvene srpskohrvatske literature kao nedjeljive cjelovitosti koje je dobronamjer-
no, idealno propovijedao u nekim svojim prilozima u dobu bivše Jugoslavije«.19
Te ocjene treba uzeti s velikim oprezom, jer kada se Barčevo jugosla-
venstvo razvijalo ono je bilo u skladu s ideološkim tendencijama razdoblja
u kojem su mnogi smatrali da se opstojnost Hrvatske i hrvatskoga naroda
osigurava formiranjem južnoslavenske zajednice naroda. Kod Barca je on
uključivao federativno uređenje buduće Jugoslavije, a razočaranje je doživio
shvativši da nova država neće riješiti nacionalne i socijalne probleme hrvat-
skoga naroda te da u toj državi od ideološkoga jugoslavenstva nije ostalo ni-
šta, o čemu i piše 1923. u članku »Jugoslavenstvo«.20 Kada bismo i prihvatili
Vaupotićevu tvrdnju o Barčevom pogledu o nedjeljivosti srpske i hrvatske
književnosti, zaokret prema nacionalnoj određenosti hrvatskoga predznaka
treba tražiti puno ranije od logoraškoga iskustva.21
19 M. Vaupotić, nav. dj., str. 488.
20 Antun Barac, »Jugoslavenstvo«, Mlada Jugoslavija, II, br. 3, str. 65–69; Dubrovnik, 1923.
21 Usp. Boško Barac, »Intimni svijet Antuna Barca. Životni pogledi – Okolnosti, problemi,
nedovršeni planovi – Kraj od podmukle bolesti. (Dokumentirana sjećanja)«, Književna Rijeka,
XVIII, br. 4, str. 73–103; Rijeka, zima 2013.
281
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
Barac je tragiku opstojnosti hrvatskoga naroda najneposrednije izrazio
pišući o Kumičiću:
»Pravaški historizam za njega [Kumičića, op. J. D.] i njegove vršnjake nije
značio bježanje u prošlost, nego je proizašao iz potrebe, da se pregleda cijela
hrvatska povijest i upoznaju one sile, koje su kroz vjekove odlučivale našim
razvitkom. … Shvatio je, da između nas i tih snaga, koje s nama stoje u vje-
kovnoj borbi, može biti primirja i mira, pa i formalnih prijateljstava, ali nikada
potpune iskrenosti i bratstva. U toj borbi na život i smrt jakost jednoga znači
slabost drugoga. Shvatio je, da u tome sukobu treba najmanje vjerovati onome,
tko dolazi s najljepšim riječima.«22
»Prikazao je [Kumičić, op. J. D.] našu povjerljivost, neslogu, lakomislenost,
vjeru u lijepe riječi, a s druge strane trajno neprijateljstvo prema nama, koje se
služi sad laskom, sad prijetnjom, sad pljačkom i ubijstvima, ali mu je cilj uvijek
isti: da nas istrijebi«.23
Ne opredjeljujući se ideološki, Barac ipak želi poručiti da svaka ideo-
logija vrijedi onoliko koliko vrijede njezini predstavnici i provoditelji. Ba-
rac je posebno ogorčen odnosom ustaške vlasti prema hrvatskom narodu,
prikazujući je marionetskom vlašću pod stvarnom kontrolom stranih vlasti
kojima je za cilj porobiti hrvatski narod smatrajući da »Nikad Hrvat u vlasti-
toj zemlji nije bio toliko ponižen, kao što ga ponizuju oni koji se nadimaju
svojim hrvatstvom«.24 Barčevo osobno iskustvo koje je donijelo razočaranje
i rezignaciju prema svim dotadašnjim državotvornim oblicima našlo je odra-
za u dijelovima teksta o Ivanu Goranu Kovačiću u kojima pokazuje duboko
razumijevanje za različite oblike i interpretacije Goranove ideološke razvoj-
ne putanje. Za Barca jedina utjeha ostaju Nazorove riječi izrečene u jeku
ratnih zbivanja prije odlaska u partizane: »Ništa se ne treba bojati. Čovjek
ostaje čovjek, i ma kako se zvao sustav, u kome će živjeti, uvijek će gledati,
da proživi život u oblicima, koji će mu najbolje odgovarati!«.25
Okosnicu Bijega od knjige čini prvo, zasebno poglavlje »Bijeg od knjige
(Zabilješke iz g. 1943. i 1944.)« koje nadilazi ulogu predgovora te u sažetom
obliku detektira probleme razdoblja o kojemu je riječ, između ostaloga tuma-
čeći okolnosti i svrhu nastanka ostalih okupljenih tekstova. Svojom jezgro
vitošću, neuvijenošću, u pojedinim dijelovima hladnim, objektivnim prika-
zima taj tekst djeluje na čitatelja znatno jače i složenije u odnosu na većinu
ostalih članaka iz knjige. Naizgled nepovezane i razbacane cjeline (»za tren
22 Antun Barac, Bijeg od knjige, str. 233.
23 Isto.
24 Isto, str. 245.
25 Isto, str. 261–262.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
282
se pričinja kao da je to niz krokija zabilježenih bez nekog smišljenog reda«)26
povezane su unutarnjom logičkom strukturom, svako potpoglavlje detektira
zaseban problem a svako je od njih poentirano sličnim izražajnim sredstvom
– osjećajem gađenja prema knjizi.
U uvodnim riječima Barac članke okupljene u knjizi diferencira prema
gradivu, namjeni i razlozima nastanka, ali ih veže vremenski okvir nastanka
(od 1941. do 1944.) te onaj motivacijski – »odvratnost prema knjizi, bijeg od
knjige«.27 No, ne odnosi se taj bijeg na bijeg od knjige uopće, kao ni bijeg
od književnosti, jer kako i sam zaključuje »u bijegu od knjiga, nastala je
– nova knjiga«.28 Odnosi se taj bijeg na bijeg od svega onoga što se naziva
književnošću a ona u svojoj srži to nije jer »Najveći dio onoga, što zovu lite-
raturom, samo je smjesa pozerstva, laži, frazerstva, iza koje čovjek ne osjeća
ništa«29 odnosno da je »književnost, osim rijetkih izuzetaka, samo slika
beskrajne ništavosti i praznine«30 dok »stvaraoca, koji je uz svoj književnički
rad znao spojiti i čovještvo, ubrajam među najviše tipove čovječanstva. To
me opet zbližava s knjigama«.31 Što pritom točno misli najneposrednije je
progovorio u članku »Između literature i umjetnosti. (Milan Begović i nje-
gova ‘Giga Barićeva’)« razlikujući pojmove literata i umjetnika. Literat je
okretan i vješt pisac koji ne radi samo iz unutarnjih pobuda već i s planom
da izazove zanimanje široke publike i to poznavajući njihov ukus kao i
tendencije u književnosti svoga doba. Umjetnik stvara isključivo iz unutarnje
potrebe, traži nov i vlastiti izraz te piše o temama bliskima tek uskom krugu
ljudi. Barac literatima ipak dodjeljuje važnu ulogu u obrazovanju ljudi kako
po pitanju pismenosti tako i pobuđivanju zanimanja za određene teme ali i
za umjetnost. Problematični postaju tek onda kada se njihove knjige nameću
kao jedina umjetnost, a to je upravo što se, prema Barcu, događa u razdoblju
NDH. O posebnoj vrsti literata Barac je pisao u duhovitom tekstu »Književni
komarci« u kojemu je analizirao tri vrste komaraca u prirodi te ih usporedio
s tri vrste pisaca koji svojim ponašanjem nalikuju komarcima.
U okviru izučavanja hrvatske književnosti, poznata je Barčeva posebna
usmjerenost ka književnoj kritici pa stoga ne čudi pozornost koju je posvetio
pitanjima književne kritike i u knjizi Bijeg od knjige. Barac upozorava kriti-
čare na moralnu odgovornost pri ocjeni nečijeg rada, jer pogrešan sud može
dovesti do stvaranja lažnih veličina odnosno natjerati pojedince da odustanu
26 D. Car, nav. dj., str. 4.
27 A. Barac, nav. dj., str. 13.
28 Isto, str. 26.
29 Isto, str. 13.
30 Isto, str. 18.
31 Isto, str. 13.
283
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
od pisanja čemu katkad pridonose i neki od spomenutih »književnih koma-
raca«, ali i posebno ističe koliko prešućivanje izlaska neke knjige može ne-
gativno utjecati na daljnji piščev rad. O svemu tome Barac je u velikoj mjeri
pisao u tekstu »Nekrolog nepriznatome« u kojemu razlaže književni put To-
mislava Švacova/Mislava Mihajlovića/Lava Lovića pa iako preblagonaklono
i na trenutke, zbog osobnoga prijateljstva i piščeva tragičnoga kraja, presenti
mentalno piše o Švacovu upozorio je Barac na mnoge književne probleme
prijeratnoga razdoblja. U tom je kontekstu važan spomen Ive Kozarčanina
(koji piše pretjerano oštru kritiku romana Lava Lovića Eldorado) kojemu
je Barac posvetio znatan broj redaka u knjizi, od teksta »Put do sebe« do
usputnih spominjanja u drugim tekstovima. Ističući Kozarčaninov talent, ali
smatrajući kako se nikada nije realizirao u književnom smislu, Barac Kozar-
čaninu dodijeljuje ulogu simbola prijeratne književnosti odnosno predstav-
nika jedne vrste literata i(li) književnoga komarca o kojima je tako opširno
pisao. Na književnoj sceni oko 1930.ih godina XX. stoljeća, tumači Barac,
teško se bilo probiti mladim piscima, jer su im književni listovi odbijali su
radnju. Književnost toga desetljeća bila je »džungla: s mnogobrojnim čude-
snim i dugačkim izraslinama, koje se povijaju po zemlji, i po zraku, te čovjeka
hvataju za noge, za ruke, povlačeći ga sve dublje i smetajući mu vidike«.32
Svojom upornošću Kozarčanin je uspio ući u književne časopise, a kada su
urednici književnih časopisa otvorili vrata podmlatku to je također pogodovalo
njegovoj daljnjoj književnoj karijeri te se odmetnuo i među književne kritičare
i započinjao književne polemike nametnuvši se kao »oštar recenzent, koji s vi-
sine i oštro dijeli lekcije i starijima i mlađima«.33 Na primjeru Kozarčanina, ko-
ji je u svojim književnim početcima balansirao između dijametralno suprotnih
književnih ličnosti: Rudolfa Franjina Mađera i Miroslava Krleže te se zanosio
stranim piscima (iako je stranu književnost upoznavao iz hrvatskih prijevoda)
Barac se dotaknuo i zasebne problematike o pitanjima utjecaja u književnom
radu, ponovno naglašavajući zahtjev za proživljenošću onoga o čemu se piše.
Treba posebno naglasiti kako je Barac člankom o Kozarčaninu i Švaco-
vu proširio vremenski okvir tekstova okupljenih u knjizi. Dok je tekstom o
Kozarčaninu zahvatio 1930te, Barac je pišući o Švacovu čitatelju približio
zbivanja 1920ih »kad su se hrvatskom književnošću još uvijek provlačili tra-
govi ekspresionizma, kad su kao prednost važile izvještačenost i nerazumlji
vost, i kad su pisci u svojim djelima planski iznosili različite filozofijske ili
socijalne probleme – bez obzira, da li su u njima živjeli ili nisu«.34 Time je
Barac, kao svjedok književnih zbivanja prve polovice XX. stoljeća sustavnim
32 Isto, str. 83.
33 Isto, str. 77.
34 Isto, str. 88–89.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
284
praćenjem suvremene književnosti, tim dvama tekstovima zapravo ponudio
vlastitu interpretaciju književnokulturnoga života opisanoga razdoblja uka-
zujući na kontinuitet nepovoljnih prilika za razvoj umjetnosti a koje su za
vrijeme ustaške vlasti dosegle vrhunac.
Opisujući ideološki put Ivana Gorana Kovačića Barac je dao i sliku ju-
goslavenske političke scene između dva rata: »Na političkoj pozornici Jugo-
slavije kretali su se kroz više od dvadeset godina glumci, kojima je politika
bila više taktika, da se dođe do vlasti, negoli plod jasnih uvjerenja i želja, da
se nešto ostvari«.35 Preuzevši obrazac ponašanja iz razdoblja prije 1914. ti su
javni radnici, smatra Barac, radili samo za vlastitu korist ne mareći za javne
interese, posebice zanemarujući obrazovnu politiku mladeži čiji se dio u tako
licemjernom duhu vremena stao okretati ljevici, pa bilježi:
»Riječima o značenju prvoga prosinca, o Kraljeviću Marku, o Štrosmajeru, o
ostvarenom snu mnogih pokoljenja, i sličnome, nije se mogao zadovoljiti mladi
svijet, koji je oko sebe gledao svu bijedu spletkarstva i laktaštva, i sav jad, što ga
je kroz par godina uspio prouzročiti tanak sloj ljudi, željnih samo bogatstva«.36
Vrhunac oportunističke državne i kulturne politike, prema Barcu, zbio
se u doba ustaške vlasti. U poglavlju »Bijeg od knjige« Barac opisuje odnos
ustaške vlasti prema knjizi i književnicima: porast godišnjih izdanja, lijepa
oprema knjiga, nagrade za pisce, visoki i redoviti honorari, osnivanje me-
đunarodnih književnih društava, njemačke i talijanske potpore za boravak u
tim zemljama, putovanja pisaca i u druge »savezničke« zemlje (Rumunjska,
Bugarska), prijevodi hrvatskih pisaca na talijanski i njemački, ali i bilježi
monopol Matice hrvatske nad prijevodnom beletristikom od koje drugi izda-
vači moraju tražiti dopuštenje ako žele nešto objaviti s toga područja i to uz
naknadu. Književnik je u to doba zaista visoko na društvenoj ljestvici, poziv
na suradnju u časopisima su stalni, posebice renomiranim autorima, a honora
ri omogućuju lagodan život (npr. od 1941. do 1944. honorar za članak dosegnuo
je iznos gotovo cijele mjesečne plaće državnih namještenika), pa uopće nije
iznenađujuće da je odaziv na te pozive bio značajan. Barac, u maniri novi-
narskoga stila, hladno demonstrira činjenice vezane uz knjigu i knjižarstvo
u Hrvatskoj toga doba: »U Zagrebu se godišnje izdaje mnogo knjiga, i u
opremi, u kakvoj se one nisu prije pojavljivale«;37 »Ustaške vlasti pokazuju
prema knjizi i književnicima neobičnu naklonost. Uvele su se mnogobrojne
državne nagrade…«,38 »Honorari su za književne sastavke vrlo porasli«,39
35 Isto, str. 252.
36 Isto, str. 253.
37 Isto, str. 14.
38 Isto.
39 Isto.
285
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
»Osnivaju se nova međunarodna književnička udruženja«40 itd. nakon čega
slijede Barčeve ironične primjedbe: »sad se pružila mogućnost, da obilno
pišu i štampaju svoje stvari ljudi, koji se nekad u književnosti nisu smjeli ni
pomoliti«,41 »Čini se, da su neki od njih i udesili svoj rad tako, da bi svake
godine mogli dobiti kakvu nagradu«,42 »Kažu, da je neki od njih rekao, da
mu nikad nije bilo tako dobro kao sada. Jedan drugi može pak mirno nastaviti
svoj predratni način života ispijajući svaki dan toliko čaša piva, koliko je pio
i prije 1941.«43 itd. No Barčeva distanciranost i gorka duhovitost ne mogu
opstati pred strahotama ratne zbilje, pa Barac, literarno uspješno, dočarava
apsurdnost opisanoga na kontrastu ratne zbilje i književnih zbivanja:
»Od hiljadarki nabubruju lisnice pisaca kao i lisnice švercera. Hiljadarke, crve-
ne hiljadarke, kovitlaju se u mašti, prouzrokujući vrtoglavicu. Njihovo rume-
nilo postaje sve intenzivnije, sve intenzivnije, izazivajući na koncu sliku krvi,
što su je prolili oni, koji tako dobro plaćaju. I kraj pomisli na takvu književnost
čovjeka naglo hvata mučnina.«44
»Djeca, žene, starci, borci umiru na putovima, njivama, u zakloništima, u spa-
ljenim kućama – od pušaka, bomba, vatre, bodeža. Hrvatskih mjesta nestaje,
iščezavaju čitava naselja, život svaki dan donosi sve sablasnije prizore. A u Za-
grebu književnici raspravljaju o autonomiji književnoga stvaranja, o jedinstvu
istine, dobrote i ljepote.«45
Barčeva ogorčenost ne iščitava se toliko iz opisa kulturne politike
ustaške vlasti koliko postupanja samih književnika koji su u novonastaloj si-
tuaciji djelovali oportunistički ne mareći za okrutnu realnost oko njih, pa čak
pokazuje razumijevanje za ponašanje Mile Budaka (kojemu je, ne imenujući
ga, posvetio tekst »Spomenik nepoznatom cenzoru« i njegovoj nepovoljnoj
kritici Barčeve knjige o Vidriću objavljene u Matici hrvatskoj), kojemu su
književnici po dolasku na poziciju ministra prosvjete laskali »tako odvratno,
da je to u jednom času i njemu bilo previše… Prvi sam put upravo tada jasno
požalio, što sam ikada išto napisao, i što se moram ubrajati među književnike
– među ljude, o kojima i takav čovjek može s pravom govoriti s visoka«.46
Također će govoreći o prihvaćanju stipendija talijanske vlade zapisati: »Što
ustaše u srednje škole uvedoše talijanski jezik kao obligatan, što u svojim
novinama slave talijansku dinastiju, što veličaju ne samo Mussolinija, nego
40 Isto, str. 16.
41 Isto, str. 14.
42 Isto.
43 Isto, str. 15.
44 Isto, str. 16.
45 Isto, str. 17.
46 Isto.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
286
i njegova brata – to je sve njihova stvar. Ali je uočljivo, kako za talijanskim
prijateljstvom teže i neki istaknuti intelektualci«,47 upozorivši da zaboravljaju
da, iako ne podržavaju fašizam, za njihov ih rad ipak plaća fašistička Italija.
Najdojmljiviji je pak tekst potaknut Mažuranićevom pjesmom o Mikulinskoj
gori, prostoru koji je Barac s jedne strane uzdigao do simbola prostora dječje
razigranosti i slobode, a s druge strane do simbola talijanskoga uništavanja
hrvatskoga prostora. Govoreći o osobnom iskustvu gdje su najmlađi iz obite-
lji koji su trebali nastaviti obiteljsku lozu gotovo svi poginuli, Barac ispisuje
neke od najdirljivijih redaka knjige na kraju poentirajući:
»Naši hrastovi padaju od talijanskih pila i sjekira. Naši mladići i zreli ljudi ginu
od talijanske puške, naša sela nestaju od vatre, što je potpališe talijanski vojnici.
A naši duhovni radnici primaju od Talijana novac. I opet čovjeka zahvata groza,
mučnina i ogavnost nad svim tim, što se zove književnost«.48
Otuda Barcu i potreba da progovori o moralnoj odgovornosti pisca koji
mora zadržati slobodu stvaranja i biti glasnikom viših težnji a ne svoj rad
podrediti vanjskim čimbenicima i promicati lažne ideale, laskajući »imućnom
i moćnom«:
»Biti književnik ne znači samo pravo na neko priznanje i glas – što je uostalom
sve kratkotrajno i iluzorno. To znači u prvom redu: dužnost – dužnost prema
sebi, prema narodu, prema društvu. Dok se oko njega sve krha, pisacstvaralac
mora i kroz najveće teškoće pronijeti vjeru u konačne svrhe čovječanstva: u
slobodu, sreću, pravdu, međusobni sklad. Ne može li to – zbog spoljašnjih ili
unutrašnjih razloga – dužnost mu je, da šuti.«49
Potaknut Kranjčevićevom pjesmom »Ljudske misli« / »Monolog«, u
tekstu »Sloboda šutnje« Barac je sustavno progovorio o potrebi književnika
za šutnjom. Kranjčevićeva »odvratnost prema književnosti«50 te »čuvstvo
gađenja«51 prema onome što se sve nudi pod pojmom literature kao i teži-
na pisanja koja je, smatra Barac, vidljiva iz nevelika Kranjčevićeva opusa
(s obzirom na dug vremenski vijek i izuzimajući iz ozbiljnoga razmatranja
Kranjčevićeve prigodničarske stihove) poslužila je Barcu kao povod da još
jednom iznese zahtjeve koje mora zadovoljiti svaki pisac koji ujedno želi biti
umjetnikom. To su prvenstveno unutarnji poriv za stvaranjem i proživlje
nost onoga o čemu piše dok je pismenost pritom oruđe u rukama pravog
umjetnika. Količina napisanoga prema Barcu nije kriterij za ocjenu nečijeg
47 Isto, str. 20–21.
48 Isto, str. 21.
49 Isto, str. 22.
50 Isto, str. 210.
51 Isto, str. 211.
287
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
rada, pa će analizom unutarnjih razloga za nečiji prestanak ili velikih stanki
između stvaranja zaključiti da postoje razlozi i izvan samoga pisca za šutnju.
»Oni su u prilikama i ljudima, među kojima se pisac kreće«,52 a »Nikad rat
nije pogodovao razvitku umjetnosti«.53 U takvim okolnostima, kao i u slu-
čaju osjećaja da je rekao sve što je imao za reći, šutnja je izraz umjetnikove
mudrosti.
Pitanje etike u književnosti dobija na važnosti i kada je riječ o strujanji-
ma u književnosti u doba rata, pa se tako Barac obrušio na mladu generaciju
koja se okuplja oko novoga književnoga pokreta i časopisa Plug. Barac bilo
kakvo teoretiziranje smatra neprikladnim u doba ratnoga stradanja hrvatsko-
ga naroda, posebice mladih koji otišavši u obranu svoje zemlje »Nijesu očito
ni pomislili na to, da je upravo sada vrijeme za različita lijena estetička teo-
retiziranja«.54 Tako je za Barca i Nazorov i Goranov odlazak u partizane sam
po sebi razumljiv – Nazor vođen idejom o apsolutnoj slobodi, a Goran kao
zagovornik slabih i potlačenih – i rezultat je vrijednosti koje stoje u temelji-
ma njihovih života i književnoga djela.
Govoreći još jednom o »etiketiranju«, Barčev život krenuo je u neočeki-
vanom smjeru kada je zbog etikete slobodnoga zidara s još njih četrdesetak
završio u zatočeništvu u Staroj Gradišci. Prema pisanju Đorđa Miliše, oni su
zatočeni s noći od 10. na 11. studenoga 1941. u zatvoru na Savskoj cesti odakle
su 12. studenoga odvedeni u Jasenovac te dan kasnije u Staru Gradišku.55 Bar-
čeva pripadnost slobodnim zidarima nije upitna; prema sačuvanoj dokumenta
ciji Barac je postao slobodnim zidarom 29. travnja 1927. pridruživši se radu
lože »Maksimilijan Vrhovac«,56 ali Miliša navodi Barca kao jednoga od onih
52 Isto, str. 220.
53 Isto, str. 221.
54 Isto, str. 24.
55 Đorđe Miliša, U mučilištupaklu Jasenovac, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 183. Pre-
ma Milišinom popisu tu grupu slobodnih zidara sačinjavali su: dr. Josip Badalić, dr. Grga Novak,
dr. Ante Barac, dr. Franjo Tučan, dr. Marko Kostrenčić, dr. Mirko Deanović, dr. Branko Dragišić,
dr. Ivo Ivančević, dr. Ljudevit Špaljt, dr. Fran Zavrnik, ing. Juraj Horvat, dr. Nikola Fink, dr. mgr.
phar. Slavko Zimmermann, dr. Vlatko Katičić, dr. Ivo Belin, dr. Ante Kandijaš, dr. Marko Ru-
žić, Zvonimir Maravić, ing. Vlado Žepić, ing. Branimir Iveković, ing. Mate Jurković, dr. Stanko
Šverljuga, Milan Glazer, dr. Ante Mudrinić, ing. Božidar Prikril, dr. Zvonimir Bratanić, Vladimir
Očić, Jakov Vivoda, dr. Natko Katičić, dr. Janko Koščević, dr. Jozo Poduje, ing. Ferdinand Šega,
Krešimir Baranović, Mirko Breyer, Dušan Plavšić, Radoslav Horvat, Krešimir Brovet. Barčevoj
grupi priključili su se 21. studenoga dr. Manko Gagliardi i grof Josip Bombelles, kasnije ubijeni. U
istoj grupi bilo je i 5 političara koji nisu bili slobodni zidari: dr. Ilija Jakovljević, Karla Kovačević,
prof. Ljudevit Tomašić, Đuka Kemfelja, a petog Miliša ne imenuje.
56 Članovi lože »Maksimilijan Vrhovac«, »na koju se oslanjalo vodstvo jugoslavenskog ma-
sonstva u Beogradu«, bili su jugoslavenskounitaristički orijentirani a između ostaloga djelovali
su prema širenju slobodnoga zidarstva u Dalmaciju i Sloveniju. Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata,
VIII. nadopunjeno izdanje, Naklada Bošković, Split, 2005., str. 230.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
288
(uz Novaka, Deanovića, Baranovića) koji su istupili iz slobodnozidarskog
članstva deset i više godina prije uhićenja.57 U iscrpnom izvješću Milana Ivši-
ća ustaškoj vlasti o slobodnom zidarstvu u Hrvatskoj od 14. srpnja 1941. stoji
kako su zidari posebnu pozornost pridavali školstvu i visokom obrazovanju
odgajajući mladež u anacionalnom duhu, izbjegavajući priliv »reakcionar-
nog« i »klerikalnog« u škole i na Sveučilište.58 Kadriranje u tim ustanovama,
tvrdi Ivšić, išlo je isključivo prema slobodnozidarskoj pripadnosti, a ustupci
su se radili i prilikom polaganja ispita djece slobodnih zidara. »Dekadenca
hrvatskog narodnog duha na hrvatskom sveučilištu kako kod profesora, tako
i kod đaka, naročito na nekim fakultetima ima se pripisati bezuvjetno utje-
caju masonskih profesora, koji su svojim anacionalnim duhom odgajali za
anacionalnost i štreberstvo mladež. Osim toga neplodnost u radu za hrvatsku
kulturu može se svesti i na to što su se u sveučilišne profesore regrutirali
u posljednje vrijeme skoro sami anacionalni masonski štreberi i ‘jugovići’.
Ozdravljenje stoga hrvatskog sveučilišta bit će povezano radikalnim uklanja-
njem masona s hrvatskog sveučilišta«.59 Prema dostupnim podatcima Ivšić je
utvrdio pripadnost 12 profesora s Filozofskoga fakulteta slobodnim zidarima,
a među njima je Antun Barac.60 Barca Ivšić spominje, uz Franju Hanamana
i Vladimira Vranića s Tehničkoga fakulteta, kao slobodnoga zidara koji je na
sastancima lože držao predavanja »o duhu na visokim i srednjim školama«.61
Utvrdivši slobodnozidarski utjecaj na svim razinama zagrebačkoga javno-
ga života ne iznenađuje oprez kojim su ustaške vlasti pristupale slobodnim
zidarima koji je kulminirao njihovim zatočeništvom u Staroj Gradišci. No,
iako je u doba NDH slobodno zidarstvo bilo zabranjeno čini se da ustaška
vlast prijetnju nije vidjela toliko u slobodnom zidarstvu kao pokretu, koli-
ko u potencijalnim protudržavnim elementima među pojedincima slobodnim
zidarima. Barac u Bijegu od knjige spominje nadzor kojemu je bio izložen
prije samoga uhićenja te oduzimanju telefona »što je obično prvi znak daljih
progona«,62 a za pretpostaviti je da se taj nadzor u nekom obliku nastavio i
po povratku iz Stare Gradiške iako mu je omogućen nastavak djelovanja u
nastavnoznanstvenom smislu. Prilog takvoj pretpostavci je i policijski do-
57 I. Mužić, nav. dj., str. 230.; Đ. Miliša, nav. dj., str. 185.
58 »Izvještaj prof dr. Milana Ivšića poglavniku dr. Anti Paveliću«, u: Ivan Mužić, Masonstvo
u Hrvata, Naklada Bošković, Split, 2005., str. 445.
59 I. Mužić, nav. dj., str. 441.
60 Isto, str. 442. Ivšić navodi: Antun Barac, Ramiro Bujas, Grga Novak, Mirko Deanović, Fer-
do Šišić, Marko Kiseljak, Milan Prelog, Viktor Novak, Ferdo Koch, Fran Tućan, Bogdan Varićak,
Nikola Fink, a, iako nije sa sigurnošću utvrdio prema jednom popisu slobodni zidari su i: Gilberto
Flumiani, Pavao VukPavlović, Anton Bonifačić.
61 Isto, str. 445.
62 A. Barac, nav. dj., str. 263.
289
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
kument sa saslušanja profesora na Filozofskom fakultetu Držislava Švoba od
11. travnja 1944. u kojemu je opisano ozračje djelovanja dijela profesora kao
i njihovo političko usmjerenje.63 Ti su profesori, prema izvješću, anglofilski
usmjereni a razlikuju se prema jugoslavenskoj odnosno hrvatskoj orijentaciji.
Antun Barac našao se u prvoj, jugoslavenski usmjerenoj grupaciji koja se
okuplja oko Grge Novaka, a o njemu je zapisano: »Dr. Barac Antuna, koji
nije opasan, neće se usuditi podržavati otvoreno vezu sa neprijateljima državi
i današnjem poretku te je slobodni zidar«.64
Barčevi zapisi iz zatočeništva, a radi se o 20 proznih zapisa te 11 pjesama,
objedinjeni pod naslovom »KZSTG« čine središnji dio knjige Bijeg od knji-
ge. Barac opisuje događaje od uhićenja u noći, boravka u zatvoru u Selskoj
cesti, odlasku u Jasenovac te u konačnici u Staru Gradišku. Bez navođenja
datuma, protok vremena u razdoblju od studenoga 1941. do travnja 1942. kod
Barca je realiziran izmjenom godišnjih doba – jeseni, zime i proljeća. Teksto-
vi su u velikoj mjeri lišeni dnevničke faktografije, tek je u tekstu Himna nešto
neposrednije progovorio o uvjetima u kojima njegova grupa egzistira dok se
cjelovitija slika dobija tek pomnim iščitavanjem svih zapisa. Dakle, grupa
zatočenika većinom slobodnih zidara među kojima je Barac broji četrdesetak
osoba, smješteni su u dvije sobe na drugom katu bolničke zgrade po kojemu
se slobodno kreću i međusobno komuniciraju, dok su na prvom katu, osim
straže na stepenicama, smješteni ustaški novaci a u prizemlju uredi s kuhi-
njom te samice. Kontakt s drugim zatočenicima logora im je onemogućen,
u šetnje dvorištem idu sami, ali naslućuju da imaju nešto bolji tretman od
ostalih, primjerice nešto bolju hranu. Usputni komentar kojemu je jedan od
zatočenika svjedočio Barčevoj grupaciji daje nadu da neće, barem ne svi, biti
pogubljeni. Cilj ustaša je slomiti ih psihički, pa Barac piše:
»Namjerno skrivaju pred nama najgore oblike svojih postupaka, no uvijek nam
dadu naslutiti, što se događa iza onoga, što nam je dopušteno vidjeti. Ne prijete
nam otvoreno smrću, ali nas često dovode u položaj, kad mislimo, da je svemu
kraj. Naoko su pristojni, pa se iz izraza njihovih lica osjeća, kakva su ona u
časovima, kad se na njima zrcale njihovi pravi nagoni«.65
Manjak hrane, vode i grijanja što dovodi do iscrpljenosti i bolesti lajtmo
tivi su većine tekstova, no Barac ističe, unatoč povremenim međusobnim
trzavicama i neslaganjima, duh zajedništva i međusobnoga pomaganja konsta-
63 V.: Viktorija Franić Tomić, »Nepoznati dokumenti o Grgi Novaku i Miroslavu Krleži, koji
osvjetljavaju kulturnu atmosferu sredine stoljeća u Hrvatskoj«, Croatica et Slavica Iadertina, VI,
str. 313–326; Zadar, 2010.
64 V. Franić Tomić, nav. dj., str. 314.
65 A. Barac, nav. dj., str. 185–186.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
290
tirajući »koliko smo tjelesno slabiji, toliko je duh otporniji«.66 Vrijeme krate
druženjima, razgovorima, a bilježi da su održali preko stotinu predavanja iz
različitih struka. Barac je jedan zapis u cijelosti posvetio književnosti naslo-
vivši ga »Hrvatski književnik« što je vidljivo u faksimilu autografa prilože-
nom na kraju knjige, no u konačnoj verziji knjige, vjerojatno uredničkom
intervencijom, smatrajući novi naslov primjerenijim temi o kojoj Barac piše,
objavljen je pod nazivom »Književnost u logoru«. U tom dijelu Barac piše o
zahtjevu zatočenika da im se pošalju knjige, no jedina knjiga koju dobijaju,
točnije Stanko Švrljuga, je Budakovo Ognjište koje je išlo od ruke do ruke
dok ga svi nisu pročitali. Barac bilježi tuđe sudove o knjizi, mahom nepo-
voljne:
»‘Ognjište’ prikazuje takve odnose među ljudima, da čovjeka poslije čitanja
hvata mučnina. … Ovaj roman, kojim je pisac htio proslaviti jedan naš kraj, u
stvari je najcrnja uvreda. … ‘Ognjište’ nije slika Like, hrvatstva, nije simbol
naše prošlosti i naše budućnosti, nego je najkrvaviji izraz našega vremena, u
kome patološki tipovi pokreću gomilama koljača, i kome zločinačke krilatice
postaju vjerovanjem gomila, i u kome se traže zvučne rečenice, da bi se našlo
opravdanje za ubijanje, krađu, prevare. Ono je opasna knjiga, i nad njim će se
danas sutra ljudi zgražati, kao i nad cijelim ovim našim vremenom, u kome je
baš ‘Ognjište’ našlo toliko kupaca i slavitelja«.67
Zatočenici dobijaju novine s brojnim književnim prilozima, kasnije i knji
ge stranih autora: Luca Durtaina, Octavea Feuilleta, Jozefa Wittlina, Knuta
Hamsuna no zanimanje za knjigu opada, za prve zbog mučne činjenice da
na književni život ni najmanje ne utječe ratna situacija, a za druge zbog nji-
hove lažnosti, pa i kada im se pruži nova prilika za narudžbu knjiga, gotovo
nitko ništa ne naruči. Barčevo pitanje: »što je uopće ta literatura u usporedbi
sa životom«68 ugrađeno u temelje cijelog Bijega od knjige rezultat je antici-
pirajućeg osjećaja smrti. Smrt i umiranje najčešće su upotrebljavanje riječi
Barčevih zapisa, ali smrt kojoj se Barac osobno približio nekoliko puta, ona
kojoj je svjedočio u logoru, smrt svih poginulih u ratnim zbivanjima, iako
sveprisutna i uvijek u novoj pojavnosti, smatra Barac, može se u svojoj
punoći doživjeti samo jednom. Druga je stvar s pitanjem identiteta; identitet
je odmah po ulasku u logor stavljen na kušnju, vremenom se rastapa dok ne
postane tek dio masovnoga određenja, a posebno zabrinjava neizvjesnost nje-
gove budućnosti pri povratku u poslijeratnu svakodnevicu. U kontekstu jedne
zatvoreničke sobe sve ono što je definiralo pojedinog čovjeka prije dolaska u
66 Isto, str. 193.
67 Isto, str. 174.
68 Isto, str. 177.
291
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
logor postaje nevažno; ministri, suci, profesori, znanstvenici i književnici tek
našavši se obespravljeni u zatočeništvu, prljavi, pothlađeni, bolesni, gladni i
žedni pokazuju svoje pravo lice; na mjesto njihovih dotadašnjih društvenih
uloga dolaze neke druge, primjerice čistača ili ložača. U drugom širem
kontekstu gube se i te značajke, za ustaše zatočenici su tek brojevi unutar
grupe čime dolazi do potpunoga gubitka osobnih karakteristika dok u jačanju
otpora prema situaciji identitet prelazi u zajednički. Zbog toga među po-
sljednjim rečenicama poglavlja »KZSTG« Barac bilježi: »U noći, na svome
krevetu, u svojoj sobi, htio bih opet da se snađem u osjećanju, da sam to opet
ja, ličnost, slobodan i nevezan«.69
Barac je u uvodnom dijelu djela Bijeg od knjige dao motivacijski okvir
nastanka zapisa iz Stare Gradiške opisavši ga kao »vrisak očaja, gnušanja,
pobune nad svim onim, što smo vidjeli, slušali, proživljavali«.70 Bilježi kako
su tekstovi pisani namjerno nečitljivo, čuvani u postavi, preneseni skriveni u
dijelovima odijela koje stražari neće pretraživati, ali zbog ustaških pretraga
premještani i u Zagrebu što je rezultiralo nečitljivošću ili gubitkom pojedinih
zapisa. Zapisima kako proznim tako i lirskim Barac negira nastanak iz lite-
rarnih pobuda smatrajući ih dokumentom jednoga razdoblja, nipošto literatu-
rom. Kada je riječ o lirskim zapisima Barac također navodi prozaičan razlog
nastanka – »iz želje, da bih, u nestašici papira, što zbitije fiksirao neke doživ
ljaje i osjećanja«.71 Treba primijetiti da je Barac pretjerano skroman u takvoj
tvrdnji. Za razliku od proznih zapisa u poeziji je Barčev glas najglasniji; vapaj
zbog ratnih strahota kojima je svjedokom, nevjerica pred genocidnom ideolo-
gijom koja se prodaje pod domoljubljem i pred moralnim padom pojedinca.
Duško Car Barčeve stihove opisuje kao nezgrapne, tvrde i nepoetične iako,
smatra, kao takvi su najbolji pokazatelji opisane atmosfere i stanja u vrijeme
nastanka.72 Igor Mandić bilježi da su stihovi ispjevani u maniri krležijanske
socijalne lirike s djelomičnom Šimićevom versifikacijom, ocjenjuje ih bo-
ljom poezijom čak od nekih suvremenih lirskih uradaka.73 Zanimljivo je da
Mandić kao solidno pjesničko ostvarenje ističe posljednju pjesmu »Pismo«
koja, iako nastala u doba Barčeva logorovanja, svojim se izrazito intimnolju-
bavnim tonom razlikuje od ostalih pjesama. Sudeći prema faksimilu autogra-
fa, Barac ju nije namjeravao uvrstiti u knjigu, već je uvrštena Kaštelanovom
intervencijom. Barac (ali ni Kaštelan) nije uvrstio ni pjesmu Hrvatska mati
također nastalu u logoru iako je temom i izričajem bliska ostalim pjesma-
69 Isto, str. 205.
70 Isto, str. 26.
71 Isto, str. 25.
72 D. Car, nav. dj.
73 I. Mandić, nav. dj.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
292
ma.74 To ide u prilog Barčevoj promišljenosti kojom je pristupio oblikovanju
knjige tražeći primjeren način za uspostavu koherentne cjeline.
O Barčevoj versifikaciji može se raspravljati, ali neposredni odnos koji
Barac ostvaruje s čitateljem, stihovi koji na čitatelja mahom djeluju potresno
i izazivaju upravo onu mučninu o kojoj Barac eksplicitno piše u proznim
dijelovima knjige, istinska je i neprolazna vrijednost njegovih lirskih zapisa.
Primjerice stihovi »Sitno dijete – anđeo plavi – / U logoru snješka pravi«75
(»Popijevka«) primjer su koliko su snažne pojedine slike koje Barac gra-
di stihovima. Treba spomenuti odužu pjesmu »Molitva u logoru«, u kojoj u
humanističkoj maniri za zločince traži kaznu tek u obliku spoznaje, osvije-
štenosti težine njihovih djela – »Da spozna cio bezdan jada, / Da shvati sve,
što čovjek strada / Svu pustoš duša, što je skrivi – Pa onda neka dalje živi«.76
U poeziji, kao i u prozi, neprestano dolazi do izražaja Barčevo ogorčenje i
zgražanje nad moralnim i ljudskim dnom koje su dosegli pojedinci pa stiho-
ve često gradi na opreci prijeposlije: »Redovnik izbu zamijenio mačem, /
Svećenik mržnju mjesto mira hvali, / Umjetnik bijednik priklanja se jačem, /
Graditelj bijesno tuđe kuće pali.« (»Poruga vremena«).77
Prozni zapisi uspjele su literarne minijature koje Barac gradi oko jedno
ga pojma sadržanoga u naslovu, često na kontrastu života prije i života u
logoru. U tom su kontekstu posebno dirljivi, pa iako na trenutke naglaše-
no sentimentalni, uspjeli tekstovi vezani uz obiteljsku tematiku – »Prozor«,
prvi tekst vezan uz prvi dan Barčeva boravka u zatvoru na Savskoj cesti
kada ne znajući za daljnju sudbinu hipnotizirano gleda kroz prozor ne bi li
ugledao kćer Višnju na putu u školu odnosno »Sat«, priča o satu sina Boška
koji nadilazi ulogu pokazivača vremena te u logoru postupno postaje jedina
stalna veza s obitelji. Smrt je Barac tematizirao u nekoliko priča – »Smrt«,
»Granica«, »Rasipnost smrti«, no nakon Jasenovca kada je Barčevoj grupi
dano do znanja da neće, barem ne odmah, biti pogubljeni te kada shvaćaju
da će im logor u Staroj Gradišci biti prebivalište na neodređeno razdoblje,
Barac se u svojim zapisima okreće svakodnevici u logoru, portretira mnoge
zatočenike s kojima dijeli prostor, bilježi strahove, dvojbe, moralne lomove
ali i nade cijele grupe. Barčev osobni glas u svemu tome rijetko se čuje,
osobno je zamijenilo kolektivno, »ja« je preraslo u »mi«, a stavovi se izno-
se tuđim glasom (najizrazitije u tekstu o Budakovom Ognjištu gdje Barčev
stav o knjizi ostaje skriven iza niza iznesenih primjedbi ostalih neimenovanih
74 Antun Barac, »Logoraške pjesme«, Književna Rijeka, XVIII, br. 2, str. 174; Rijeka, ljeto
2013.
75 A. Barac, Bijeg od knjige, str. 178.
76 Isto, str. 168.
77 Isto, str. 200.
293
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
zatočenika). Barac kao da u tim tekstovima bira ulogu objektivna promatra-
ča, hladnoga i distanciranoga izraza razumljivo s jedne strane iz banalnoga
razloga, potrebe za ekonomičnošću što zbog manjka papira što zbog potrebe
skrivanja od ustaških pretresa u logoru i kasnije, ali i s druge strane Barčeve
svjesne poruke da je realnost toliko jeziva da joj nisu potrebna dodatna lite-
rarna sredstva za slike i informacije koje želi prenijeti do čitatelja. No kada
teme iz logoraške svakodnevice postanu jednolične i zamorne, Barac bježi na
prozor, u prirodu. Zapisi »Zima«, »Jedan proljetni dan« ili »Sava« građeni na
dihotomiji slobode i zatočeništva, s pokojim meditativnim mjestom, govore
o prirodi kao obliku utjehe u danima logorovanja koja pruža nadu u bolju
budućnost jer »kultura [je] samo nešto površno, a zemlja, koja stvara, ostaje
vječno ista i vječno mlada, spremna, da, nakon odmora, u punoj snazi rodi
novim plodovima i da usrećuje nove ljude«.78
Za Barčevu knjigu Bijeg od knjige može se reći da se radi o Barčevoj
književnoj oporuci. U njoj se Barac razotkriva na više razina i to u suodnosu
javnog i privatnog odnosno znanstvenoga i umjetničkoga – kao hrvatski knji-
ževni teoretičar i povjesničar, književnik, svjedok jednoga za čovječanstvo
važnoga razdoblja – stvorivši tako zaokruženu sliku čovjeka koji je višestru-
ko zadužio hrvatsku znanost o književnosti. Kada je riječ o znanstvenostru
čnim prilozima u knjizi, posebice onima otprije poznatima, Barac je još jed-
nom artikulirao zahtjeve koje postavlja pred svima koji se bave književnošću
i znanošću o književnosti, još je jednom iznio svoje viđenje vrhova hrvatske
književnosti, temeljem vlastitoga iskustva ponudio je interpretaciju zbivanja
na književnokulturnoj sceni od 20ih pa do 40ih godina XX. stoljeća. No, u
kontekstu ove knjige ključ čitanja tih tekstova nije toliko u obrađenim tema-
ma koliko u razlozima uvrštavanja pojedinih tekstova, traženju općih mjesta
i pažljivom iščitavanju podteksta, jer je stručni sadržaj tek okvir za poruku
koju Barac želi poslati čitatelju. U poglavlju »KZSTG« Barac se razotkriva
kao prozni i lirski pisac koji uspješno korespondira na relaciji književnikči-
tatelj zadovoljavajući dio vlastitih zahtjeva postavljenih pred svakoga pisca
– iskrenost, neposrednost, proživljenost onoga o čemu se piše, a tekstovi su
od neprocjenjiva značaja za poznavanje i razumijevanje jednoga sramotnoga
dijela hrvatske povijesti.
Razlozi neobjavljivanja i kasnijeg prešućivanja Barčeve knjige mogu se
u velikoj mjeri naslutiti i tražiti na više razina. Gledajući iz Barčeve osobne
pozicije, čak i da je bio spreman odmah izložiti vlastitu intimu iz logoraš-
koga razdoblja, diskrecija mu je nalagala da izlazak knjige odgodi za što je
moguće kasnije, jer osim svoje, u njoj je izložena i intima još četrdesetak
zatočenika od kojih velik broj Barac i imenuje, a za koje ne možemo znati
78 Isto, str. 113.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
294
kako su se nosili i odnosili prema svom zatočeničkom iskustvu. Iskustvo
Barčeva prijatelja Ilije Jakovljevića, također zatočenika u logoru Stara Gra-
diška, pisca zbirke poezije Lirika nevremena nastale u logoru, objavljene u
Zagrebu 1945. kojoj je predgovor napisao upravo Antun Barac, koji je umro
pod nerazjašnjenim okolnostima (službeno počinio samoubojstvo) u zatvo-
ru 1948. sigurno je dovelo u pitanje Barčevo javno istupanje s logoraške
pozicije. Tome je neupitno pridonijela i zabrana memoarske knjige Đorđa
Miliše U mučilištupaklu Jasenovac koju je autor objavio 1945. u vlastitoj
nakladi. Nadalje, kao jedan od razloga valja pretpostaviti i odnos partizan-
ske vlasti prema Jasenovcu koji je višestrukoga karaktera; jedan se odnosi
na kontinuitet rada logora po dolasku partizanske vlasti, drugi na ideološki
nametnutu svojevrsnu šutnju u svrhu stvaranja umjetnoga unitarističkoga ju-
goslavenskoga identiteta u kojemu nema mjesta ni različitim nacionalnosti-
ma niti njihovim međusobnim netrpeljivostima, ali još je važnija činjenica da
se Barčeva knjiga nije uklapala u sliku logora kojom se pokušala nametnuti
kolektivna krivnja i ustvrditi genocidnost cijelog hrvatskog naroda. Sve se to
treba uzeti u obzir pri razmatranjima djela Bijeg od knjige, Barčeve knjige o
kojoj se do Znanstvenoga skupa o Antunu Barcu 2014. nije previše govorilo
a još se manje o njoj pisalo. Naznačivši brojne aspekte mogućnosti njezina
iščitavanja bez kojih je nemoguće u cjelini sagledati lik i djelo Antuna Barca,
ali i utvrdivši njezin prinos za bolje razumijevanje određenih dionica hrvatske
povijesti, ovim se radom ta nepravda barem dijelom pokušala ispraviti.
Literatura
Antun Barac, Bijeg od knjige, Naprijed, Zagreb, 1965.
Antun Barac, »Jugoslavenstvo«, Mlada Jugoslavija, II, br. 3, str. 65–69; Dubrovnik,
1923.
Antun Barac, »Logoraške pjesme«, Književna Rijeka, XVIII, br. 2, str. 173–177; Rijeka,
ljeto 2013.
Boško Barac, »Intimni svijet Antuna Barca. Životni pogledi – Okolnosti, problemi, nedo-
vršeni planovi – Kraj od podmukle bolesti. (Dokumentirana sjećanja)«, Književna
Rijeka, XVIII, br. 4, str. 73–103; Rijeka, zima 2013.
Duško Car, »Vrijednost intime«, Telegram, VII, br. 303, str. 4; Zagreb, 18. veljače
1966.
Miroslav Čabrajec, »Bijeg od knjige. Posmrtno djelo Antuna Barca«, Umjetnost riječi,
X, br. 1–2; Zagreb, 1966.
Branimir Donat, »Antun Barac: ‘Bijeg od knjige’«, Delo, XII, br. 7, str. 996–1002; Beo
grad, srpanj 1966.
V. Đ., »Zapisano u ratu«, 4. Jul, V, br. 198, str. 9; Beograd, 5. travnja 1966.
295
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
Ivo Frangeš, »Barčev ‘Bijeg od knjige’«, Forum, V, br. 1–2, str. 168–174; Zagreb, sije-
čanj – veljača 1966.
Viktorija Franić Tomić, »Nepoznati dokumenti o Grgi Novaku i Miroslavu Krleži, koji
osvjetljavaju kulturnu atmosferu sredine stoljeća u Hrvatskoj«, Croatica et Slavica
Iadertina, VI, str. 313–326; Zadar, 2010.
Branislav Glumac, »Lirsko lice Antuna Barca«, Savremenik, XII, br. 4, str. 373–374;
Beograd, travanj 1966.
Nikola Ivanišin, Književnopovijesno djelo Antuna Barca, Izdavački centar, Rijeka, 1996.,
str. 104–108.
Nikola Ivanišin, »Vraćanje Antunu Barcu. Razmišljanja u povodu desete obljetnice smr-
ti«, Kolo, IV, br. 1, str. 49–51; Zagreb, 1966.
Jure Kaštelan, »Predgovor. Samotnički put visine«, u: Antun Barac, Bijeg od knjige,
Naprijed, Zagreb, 1965.
Igor Mandić, »Ogorčeni bijeg od knjige«, Vjesnik, XXVII, br. 6833, str. 6; Zagreb, 26.
veljače 1966.
Božo Milačić, »Knjiga o bekstvu od knjige«, LXIII, br. 18795, str. 16; Beograd, 1. ve-
ljače 1966.
Đorđe Miliša, U mučilištupaklu Jasenovac, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011.
Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, VIII. nadopunjeno izdanje, Naklada Bošković, Split,
2005.
Josip Pupačić, »Antun Barac ili povijest novije hrvatske književnosti. Uz desetgodišnji-
cu smrti Antuna Barca«, Telegram, VI, br. 290, str. 11; Zagreb, 1965.
Mario Suško, »Bijeg čovjeku«, Izraz, X, br. 5, str. 497–503; Sarajevo, svibanj 1966.
Miroslav Vaupotić, »Bibliografija djela Antuna Barca. D. Literatura o Antunu Barcu«, u:
Ivo Frangeš, Antun Barac, Zavod za znanost o književnosti / Sveučilišna naklada
Liber, Zagreb, 1978., str. 93.
Miroslav Vaupotić, »Bijeg od knjige u knjigu«, Kolo, V(CXXV), br. 11–12, str. 484–491;
Zagreb, studeni – prosinac 1967.
JOSIPA DRAGIČEVIĆ
296
BARČEV BIJEG OD KNJIGE
Sažetak
Antun Barac za života je priredio knjigu autobiografskih zapisa i eseja Bijeg od
knjige nastalih u razdoblju od 1941. do 1944. godine. Knjiga je objavljena tek deset
godina nakon njegove smrti jer Barac, kako u predgovoru objašnjava Jure Kaštelan,
nije smatrao da je prikladno vrijeme za njezino objavljivanje, a i tekstovi su iznimno
osobnog karaktera posebice ako se uzme u obzir da su, bez obzira na njihov sadržaj
ili namjenu, nastali »iz gnušanja nad knjigom i književnicima«. U uvodnom dijelu
rada autorica piše o recepciji knjige na razini novinarskokritičarskog i znanstve-
nokritičarskog diskursa upozoravajući na svojevrsnu prešućenost knjige u kasnijim
istraživanjima Barčevih prinosa hrvatskoj književnoj znanosti. Nadalje, u radu se
utvrđuju ključna mjesta Barčevih zapisa za analizu njegovih tematskih i ideoloških
preokupacija čime se, stavljene u povijesni kontekst, Barčevi postupci i stavovi mo-
gu razmatrati u novom svjetlu. Na kraju rada autorica analizom središnjeg dijela
knjige »KZSTG« utvrđuje, kako u proznom, tako i pjesničkom obliku, i literarne
domete knjige.
Ključne riječi: Antun Barac, Bijeg od knjige, hrvatska književna historiografija
BARAC’S BIJEG OD KNJIGE / ESCAPE FROM BOOKS
Summary
Antun Barac edited his book of autobiographical texts and essays titled Bijeg
od knjige / Escape from Books, written from 1941 to 1944. The book, however, was
not published until ten years after he passed away, because Barac, as Jure Kaštelan
explained in the foreword, thought it was not the appropriate time for its publication,
but also because the texts are very personal, especially if we take into consideration
the fact that, regardless of their content or purpose, they emerged due to »loathing
for books and writers«. In the introductory part of the paper the author analyses the
reception of the book within the context of journalistic and scientific critical dis-
course, calling attention to the fact that in a way it has been passed over in silence in
later studies of Barac’s contributions to Croatian literary science. Furthermore, the
paper establishes key points in Barac’s writings for the analysis of his topical and
ideological preoccupations, which, put in a historical context, provide new insight
into Barac’s actions and standpoints. Finally, by analysing the central part of the
book »KZSTG«, the author determines the literary scope of the book – in prose as
well as in poetic form.
Key words: Antun Barac, Bijeg od knjige / Escape from Books, Croatian literary historiography
