ChapterPDF Available

Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana (1973.-1989.)

Authors:

Abstract

Dnevne bilješke dr. Franje Tuđmana objavljene su kao Osobni dnevnik 1973.-1989. (priredila Ankica Tuđman. Zagreb : Večernji edicija, 2011., Knjiga I-III). M. Tuđman daje prikaz i analizu objavljene tri knjige Osobnog dnevnika, sa povijesnog, političkog i informacijskog stajališta. Prikaz i analiza dnevničkih bilješki dr. Tuđmana raščlamba su njegove osobne sudbine, ali i povijesnih prilika Hrvatske i hrvatskog naroda u posljednja dva desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije. M. Tuđman izdvaja četiri važne dimenzije za razumijevanje ovoga dnevnika Osim kao osobni dnevnik te kronika, ove se bilješke čitaju i kao povijest međunacionalnih odnosa i sukoba u SFRJ. To je priča o raspadu Jugoslavije koja se čita i kao povijest prilika i osobnih odnosa među prvacima u jugoslavenskoj federaciji koji „održavaju 'nepovijesno' stanje osuđeno zajedno sa svojim 'nepovijesnim' vrhovnicima i njihovim sluganima”. No to je i priča o poimanju filozofije povijesti povjesničara dr. Franje Tuđmana, koja je u suprotnosti i s vladajućom marksističkom doktrinom o „nestanku nacije“ („ … jer nacija će biti prevaziđena") i s filozofijom postmoderne o „kraju povijesti“. Povjesnik Tuđman vjeruje da je povijesna znanost nerazdvojna od ostvarenja ideala ljudske slobode. U ime nade, slobode i budućnosti hrvatskog naroda u zajednici europskih država, ključna odrednica filozofije povijesti povjesnika Tuđmana sažimlje se u tezu: „Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira“.
Na marginama dnevnika dr. Franje
Tuđmana (1973. 1989.)
Povijest trpljenja za istinu
ostaje jedinom činjenicom u korist ideje slobode
(F. Tuđman, 28. 5. 1982.)
prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
O dnevniku
Dr. Franjo Tuđman počeo je pisati dnevnik od dana
svojega uhićenja 11. siječnja 1972. U godinama
provedenim u zatvoru (1972., 1982.1984.), u
vremenima političke i društvene izolacije te zabrane
javnoga djelovanja, pisao je iz dana u dan. Jer „... što
mi preostaje u ovom Kapedolju? Praviti raščlambe.
Vlastite osobnosti. Pa izvući zaključke o posljedicama
….“ (1. 8. 1984.)
1
.
Već koncem osamdesetih, kad je dobio putovnicu
i mogao putovati u inozemstvo, obujam njegovih
dnevnih zapisa smanjuje se, svodi se na ključne
podatke i ocjene događaja i ljudi.
Tijekom 1990-ih, povijesnih i političkih prevrata
stvaranja suverene i samostalne hrvatske države,
javna i politčka djelatnost dr. Franje Tuđmana
oduzela mu je vrijeme za vođenje dnevnika.
Dnevniku se pokušava vratiti tek sredinom 1990-ih, i
to neredovito.
1
Kapedolje izvedenica iz kratice KPD (Kazneno popravni dom),
što je bio službeni termin za zatvor.
44
PAMĆENJE I SUVREMENOST
Ovdje objavljujemo 2.500 stranica dnevničkih
bilješki dr. Franje Tuđmana što ih je vodio od 1973.
do 1989. godine
2
. Odluke, i da se pristane na objavu
dnevnika i da se objave ovi dnevnici, nisu nimalo
jednostavne. Ne samo radi toga što je sam pisac tih
dnevničkih bilješki dvojio glede svrhe i objave:
„Odatle i česte dvojbe: imaju li one svrhe?! Ipak, da,
kao podsjetnik ...“ (17. 5. 1981.); te „Da li i kako to
pripremiti za tisak?!“ (20. 1. 1984.). Odgovornost je,
dakle, dvojaka. I prema autoru - jer se izvorni rukopis
bez autorove suglasnosti, intervencija i tumačenja
daje na uvid javnosti. Ali isto tako i prema ljudima o
kojima dr. Tuđman u dnevniku piše.
Naime, dnevnik je nastao u političkim prilikama
koje su današnjim generacijama strane i vjerojatno
teško pojmljive. Za jugoslavenski su represivni
aparat i čitanje stranog „neprijateljskog“ tiska i privatni
dnevnici bili podjednako dostatni dokaz za progone i
zatvorske kazne
3
. Svjestan političkih prilika u kojima
mora preživjeti dr. Tuđman u dnevniku piše kako skriva
… te stranice iz dana u dan - ili točnije iz noći u noć -
već punih devet godina, ali i imena i misli na njima,
jer čovjek ne može biti siguran da neće pasti u ruke
žbirima, kojima bi onda to mogla biti izlika za nove i
šire progone ...“ (17. 5. 1981.). To je i glavni razlog
zašto su „Sve ove dnevničke bilješke pisane su samo
s pola otvorenosti, dobrim dijelom ezopovski, iako
svjedočanstvo s 'lica mjesta'. Ipak više kao podsjetnik
za pripremu rukopisa, ako bi mi to ikad bilo moguće”
(12. 8. 1984.).
Zbog opasnosti da dnevnik ne dođe policiji u ruke
dr. Tuđman svoje političke ocjene ne izriče uvijek do
kraja. Bilježi činjenice i podatke iz javnih medija i
osobnih susreta. Već izbor i kronologija tih podataka
impliciraju vrijednosni sud te određuju njihovo
političko i povijesno značenje. Izjave osoba iz javnog i
političkoga života citira prema izvorima i stavlja ih u
2
Dnevnik dr. Franje Tuđmana iz 1972., objavljen je pod naslovom
„Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972“, Naklada P.I.P.
Pavičić, Zagreb: 2003., str. 850.
3
Miroslav Vaupotić osuđen je na četiri godine zatvora zbog onoga
što je pribilježio u svojem dnevniku. Autor pak anonimnih
pisama Predsjedništvu SFRJ osuđen na 3,5 godine zatvora
zbog lažnog prikazivanja stanja u zemlji” (19. 1. 1984.)!!
45
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
širi, povijesni kontekst. Nasuprot tome, ponajveći dio
svojih privatnih, izravnih ali i posrednih kontakata s
osobama dr. Tuđman navodi tek inicijalima, a često
im daje i pseudonime. Tijekom dužeg razdoblja istim
je osobama davao i različite pseudonime. Nakon
četrdeset godina - od početka pisanja dnevnika -
danas je teško identificirati tko se sve krije iza
pojedinih inicijala i pseudonima. Zahvaljujući Ankici
Tuđman, koja je bila izravni sudionik i svjedok većine
događaja opisanih u dnevniku, a koja je pripremila
ovaj dnevnik za tisak, dostupno nam je kazalo s
pomoću kojeg možemo identificirati najveći broj
osoba koje su u dnevniku označene samo inicijalima
ili pseudonimima. Nemogućnost uvida u identitet svih
tih iz nužde prikrivanih osoba, zacijelo će biti
poteškoća za dio čitatelja koji će nastojati da otmu od
zaborava sve detalje iz života povjesničara dr. Franje
Tuđmana. Na žalost, zaborav koji je onemogućio
prepoznavanje svih osoba, izravna je posljedica
političkih prilika u kojima je pisan dnevnik.
Čitatelj može imati i stanovitih teškoća koje su
izravna posljedica „tehničkih“ priprema dnevnika za
tisak. Na tu je opasnost upozorio već sam autor prije
dvadeset godina: „Zbog prilika u kojim ih pišem, tj.
čuvam, dotično skrivam, te su dnevničke stranice i
ostale u istom obliku: na tankom papiru,
prepolovljenih stranica običnog formata papira, jer ih
nisam mogao zamijeniti nikakvim bilježnicama ili
svescima. Štoviše bit će mi ih i dosta teško srediti i
skupiti u oblik rukopisa, ako ću uopće sâm dočekati
tu mogućnost, a pogotovu će to biti teško nekome
drugome ...“ (17. 5. 1981.).
Dnevnik je pisan rukom, najčešće nalivperom, na
tankom papiru formata A5, na 10.180 stranica. Pisan
je „ispisanim“ rukopisom pa nije uvijek bilo
jednostavno „dešifrirati“ pojedine riječi. Zato je na
mjestima gdje se nije mogla odgonetnuti napisana
riječ, u prijepisu stavljena oznaka „nečitko“. Najčešće
je to jedna riječ ili najviše dvije riječi u nizu.
Poteškoće u prijepisu rukopisa možda su
uzrokom i nekih nenamjernih pogreški prepisivača
koje su ostale nezamijećene i od priređivača
dnevnika za tisak. Dogodilo se to ako se u prijepisu
zamijenilo neko slovo u riječi pa je time nastala
46
PAMĆENJE I SUVREMENOST
pogreška u značenju ili ispisu riječi. To nije uvijek
lako uočiti, pogotovo u pisanju stranih osobnih imena
ili naslova, koje je iz nekog razloga bilo teško
provjeriti. Takve (moguće) pogreške ne treba odmah
pripisati autoru.
Fizička sudbina dnevnika posebna je pripovijest.
Autor sam piše zašto je i u kakvim je uvjetima pisan,
ali i nadalje ostaje neizrečeno kako i tko ga je
„krijumčario“ iz zatvora, kako i gdje je skrivan,
pohranjen i čuvan dugi niz godina. Možda je i bolje da
to i dalje ostane tako.
Između dnevnika, kronike i panorame suvremene
povijesti
Kao literarna forma dnevnik je po logici svoga
nastanka životopis koji čine dnevni fragmenti.
Desetljeća bilježenja dnevnih fragmenata postaju
dokaz o događajima ali i prilikama u kojima „svatko
ima otvorene putove u izboru ponašanja, činidbi i
prosudbi“ (23. 7. 1984.). Dnevne bilješke dr. Franje
Tuđmana, koji se desetljećima nalazio u vrtlogu
političkih i povijesnih zbivanja, jesu svjedočanstvo o
osobnoj sudbini, intelektualnim i moralnim dilemama,
odgovornosti prema obitelji, pravim i prividnim
prijateljstvima, osobnim motivima, ambicijama i
ciljevima.
No, dnevne bilješke povjesnika dr. Franje
Tuđmana jesu i kronika političkih, socijalnih i kulturnih
zbivanja u Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu. Kroničar dr.
Tuđman „u ovoj svojoj kronici“ (25. 8. 1982.) bilježi
događaje i prilike i navodi izvore koje koristi pa čitatelj
uvijek može razlučiti vjerodostojnost i autentičnost
podataka od stavova i komentara kroničara.
Osim kao osobni dnevnik te kronika, ove se
bilješke čitaju i kao povijest međunacionalnih odnosa
i sukoba u SFRJ. To je priča o raspadu Jugoslavije
koja se čita i kao povijest prilika i osobnih odnosa
među prvacima u jugoslavenskoj federaciji koji
„održavaju 'nepovijesno' stanje osuđeno zajedno sa
svojim 'nepovijesnim' vrhovnicima i njihovim
sluganima” (23. 7. 1984).
47
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
No to je i priča o poimanju filozofije povijesti
povjesničara dr. Franje Tuđmana, koja je u
suprotnosti i s vladajućom marksističkom doktrinom o
„nestanku nacije“ („ jer nacija će biti prevaziđena",
15. 3. 1982.) i s filozofijom postmoderne o „kraju
povijesti“. Povjesnik Tuđman vjeruje da je povijesna
znanost nerazdvojna od ostvarenja ideala ljudske
slobode. U ime nade, slobode i budućnosti
hrvatskog naroda u zajednici europskih država,
ključna odrednica filozofije povijesti povjesnika
Tuđmana sažimlje se u tezu: „Što se svijet više
globalizira i integrira, to se više nacionalno
individualizira“.
Dnevničke bilješke dr. Tuđmana prikaz su i
raščlamba njegove osobne sudbine, ali i povijesnih
prilika Hrvatske i hrvatskog naroda u posljednja dva
desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije. Mi
smo izdvojili četiri, prema našem mišljenju, važne
dimenzije za razumijevanje ovoga dnevnika. Zacijelo
će i dobronamjerni, a i zlonamjerni, čitatelji naći na
ovim stranicama niz zanimljivosti i podataka za
dodatna tumačenja i vremena i prilika u kojima je
živio i djelovao dr. Franjo Tuđman.
Nemoguće je napisati sažetak svega onoga što
sadrži ovaj dnevnik. Zato ćemo samo u natuknicama
naznačiti okvir koji može olakšati brže kretanje
čitatelja kroz ovaj tekst.
Osobni dnevnik
Dnevnik dr. Franje Tuđmana sadrži mnogo podataka
važnih za razumijevanje njegova značaja, njegova
političkog i povijesnoga svjetonazora, njegove
biografije te političkih i povijesnih prilika i razloga koji
su utjecali na uspone i padove u njegovoj karijeri do
1989. godine. Dnevnik obiluje prikazom i
raščlambom literature koju je čitao, ljudi s kojima se
družio ili sukobljavao, glazbe koju je volio, slikara koje
je cijenio, snova koji su ga proganjali, pjesama koje je
pisao. U dnevniku povjerava i razotkriva takva svoja
najskrivenija duševna i duhovna raspoloženja, ali o
obiteljskim prilikama i odnosima piše tek usput, na
marginama svojih političkih i povijesnih razmišljanja.
48
PAMĆENJE I SUVREMENOST
Dr. Franjo Tuđman duboko je vjerovao da
značenje povijesti leži u ostvarenju nacionalne
slobode te da je vjera u istinu ono što određuje djelo i
ponašanje povjesničara. Zato povjesniku dr. Franji
Tuđmanu spoznaja povijesne istine nameće osjećaj
nepodnošljive odgovornosti: svjesno sam pošao
neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o
njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu
da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve
činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom
svakodnevnicom …“ (14. 5. 1982.).
Izbačen je 1967. iz Instituta za historiju radničkog
pokreta zbog svojih povijesnih radova i stavova;
osuđen je 1972. zbog svojih radova objavljenih u
Matičinim publikacijama; 1981. osuđen je zbog
(neobjavljenih) intervjua švedskim, talijanskim,
njemačkim i francuskim novinarima
4
. Zašto? „Moja
istina, istina angažiranog hrvatskog povjesničara ne
može biti istovjetna s istinom onog što pobija, niječe,
poriče, uništava moje nacionalno biće, ili onog što je
na strani tog (svejedno zašto) zatornika, ili onog što
mu je svejedno što je bilo i što će biti s tim mojim
nesretnim hrvatstvom ...“ (28. 10. 1976.)
Ni zatvor (1982.-1984.) nije ga promijenio:
“Proučavajući ponovno i ponovno svu svoju prošlost
do ovog ukletog mjesta, bili se odrekao baš onog
što te usudno vodilo ovamo?! Svakako ne. To je
nedvojbeno bitniji, vredniji dio mog bivstvovanja.
Odreći se istine za kojom si pošao značilo bi odreći
se sama sebe” (29. 4. 1982.).
I pedeseti i šezdeseti rođendan proveo je u
zatvoru, svjestan odgovornosti za posljedice svojih
spoznaja i postupaka. Na svoj šezdeseti rođendan
piše: Da nisam bio spreman trpjeti za svoja
uvjerenja, mogao sam otići u inozemstvo, kao
4
Dr. F. Tuđman suđen je zato što je 1980. dao izjave: 1. B.
Göransonu za švedsku TV; 2. Clari Falcone za rimski "Tempo";
3. Vladimiru Markoviću (beogradskom „novinaru“ koji je privatni
razgovor s F. Tuđmanom objavio u hrvatskom emigrantskom
tisku!!); 4. P. Miroschnikoffu za njemačku TV i 5. M.
Bartholemyju za francuski radio. Osim u slučaju V. Markovića
(koji je završio na psihijatriji pa nije suđen zbog suradnje s
„ustaškim“ tiskom), jugoslavenska policija oduzela je stranim
novinarima snimljeni materijal i protjerala ih je iz Jugoslavije.
49
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
profesor, pisac, analitičar u neki institut. Od toga me
odvratila spoznaja: sudba ovog naroda rješava se na
domovinskom tlu Je li moj put i ovdje mogao biti
drugačiji? Nije, ako nisam htio iznevjeriti krv svoga
oca i najdublje osobne spoznaje“ (14. 5. 1982.)
Nije dvojio o ispravnosti svojih postupaka i nije
mogao protiv svoga značaja „jer čovjek čini ono što
mora“ (28. 5. 1982.). Nije ga sputavala ali ga je
lomila neposredna odgovornost prema obitelji: „Ipak u
sebi sam se uvijek, i tada i sada, više lomio zbog
posljedica, mogućih posljedica za mene na sve
moje: od Ankice i djece do unučadi. A morao sam
slijediti svoj sudbinski put zbog svog oca i zbog - svih
svojih!“ (16. 4. 1982.).
Mjera njegove odgovornosti određena je
osvjedočenjem „da se osobna i nacionalna sloboda
ne smije zatomljivati sitnim karijerističkim ili
kunktatorskim obzirima“ (14. 5. 1982.). Početak
sedmoga desetljeća svojega života dočekao je u
zatvoru, proskribiran i osuđen na tri godine zatvora, s
malim izgledima da mu se smanji kazna i ukine
zabrana od pet godina javnoga djelovanja. S još
manjim izgledima da će moći ponovno, za života,
objavljivati svoje knjige u domovini, a razaran
sumnjama da ga režim želi i fizički uništiti poput
Brune Bušića i inih koji su zagovarali nacionalnu
slobodu i samostalnost. Ne znajući da će biti jedan
od rijetkih kojima će budućnost još za života donijeti
nagradu za njegovu žrtvu, povjesnik dr. Tuđman piše:
„Nije bilo bitno: hoću li doseći plodove. Bit je u smislu.
A zadovoljstvo u ispravnosti, pravednosti čina. U
radoznalosti ishoda i pod cijenu tragičnosti napora …“
(14. 5. 1982.).
U vrijeme žestoke izloženosti političkim
represijama početkom 1970-ih i 1980-ih godina, u
godinama provedenim u zatvoru (1972., 1982.-1984.)
i mjesecima u kojima je bio izložen psihološkim
šikaniranjima (o)pozivom na izdržavanje zatvorske
kazne, koju zbog bolesti nije odslužio“ do kraja, dr.
Tuđman intenzivno piše svoje dnevničke bilješke.
Upravo su te zatvorske godine spisateljski
„najplodnije“. (Doduše, to je samo privid jer izvan
zatvorskih zidina bavi se svojim rukopisima i
povijesnim tekstovima, a dnevnik piše tek „usput“.)
50
PAMĆENJE I SUVREMENOST
Zatvorske bilješke zacijelo imaju i svjesni
„terapeutski“ smisao: pisanjem sačuvati prostor
duhovne slobode. Dr. Tuđman ne bavi se samo
raščlambama „vlastite osobnosti“, nego piše o
knjigama koje čita, knjigama koje su prošle zatvorsku
cenzuru pa mogu i bilješke ako dopadnu cenzoru.
Prisjeća se ljudi i susreta. Jasno, piše o ljudima u
zatvoru i zatvorskom režimu. No, u tim bilješkama
javlja se nešto različito od njegova povijesna diskursa
i dnevnih zbivanja, nešto što nećemo naći u njegovim
pisanim povijesnim tekstovima, a to su zabilježeni
snovi i „Ponoćno iverje“ iz Kapedolije.
Nekoliko stvari iznenađuje u tim fragmentima
kojima bilježi svoje snove. Prvo, sama činjenica da ih
bilježi i da ostavlja svjedočanstvo o svojem
skrivenom, podsvjesnom svijetu. Drugo, kratka i
izbrušena narativna forma kojom su prikazani ti snovi:
bez suvišnih komentara i dodatnih raščlambi. Treće,
granica između zbilje i snova, svijesti i podsvijesti
istopila se u snu, pa se u pozadini svijesti susreću
živi i neživi likovi iz prošlosti i sadašnjosti, gotovo
uvijek kao pa-slika snivačevih dvojbi, strahova ili
neizvjesnosti. Dr. Tuđman svjestan je da su ti njegovi
snovi posljedica pritisaka kojima je izložen, ali njegov
komentar ne ide dalje od čuđenja nad iznenađujućim
kombinacijama što ih sadrže snovi.
U KPD Lepoglava i u bolnici KPD-a u
Svetošimunskoj, nastaje „Kapedolsko ponoćno
iverje“. U poznim noćnim satima nizali su se stihovi,
bez neke posebne svrhe i nauma. „Iverje ponoćno
postalo je, jamačno, samo od sebe, oblik tamničkog
bivstvovanja, ali i svojevrsni izričajni vježbovnik. Igra
s vremenom besanim. Razbibriga jezične znatiželje“
(15. 8. 1984.). I sam autor bio je u vrijeme njihova
nastanka zdvojan: „Kadikad se pitam ima li ovo
zapisivanje uopće smisla ikakva? Nije li neozbiljno?“
(6. 8. 1984.). Dok ga je pisao, nije znao odgovora na
pitanje da li „ovo 'ponoćno iverje' zaslužuje
pozornost pismene rukopisne ostavštine, ili dorade
izričajne da bi se uklonile sve moguće slabosti:
neumješnosti, nesklopnosti, naivnosti japajačenja, i
bogzna što još sve ne“ (19. 8. 1984.). I kada se
prestao baviti pisanjem „Ponoćnog iverja“, nije bio
„načisto bi li ga valjalo izdvojiti iz kapedolskog
51
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
dnevnika“ (31. 12. 1984.). Nećemo znati odgovor na
pitanje bi li dr. F. Tuđman objavio svoje „Kapedolsko
ponoćno iverje“ da je bio u mogućnosti sam pripremiti
rukopis svojega dnevnika za tisak. Priređivač se
držao načela da ne radi intervencije u izvorni rukopis,
željeći sačuvati izvorno svjedočanstvo autora i o
autoru: „Bez obzira na 'hasnost' ili vrijednost ostaje
svjedočanstvo mog kapedolskog kalvarenja” (6. 8.
1984.).
Kronika
Era dominacije interneta počinje nakon raspada
socijalističke Jugoslavije. Zato se na internetu ne
može naći kronologija zbivanja u SFRJ, a ni prikaz
političkih odnosa koji su bili uzrocima i razlozima
raspada. Takvo je stanje posljedica i toga što ni jedna
od sljednica SFRJ nije imala interesa obnoviti
razdoblje jugoslavenskoga komunističkog režima na
internetu. Ishod je za nove generacije takav da sve
počinje i sve se uspoređuje samo sa dostupnim
podatcima na internetu. Socijalistička Jugoslavija, sa
svim svojim naslijeđem i akterima, ostala je skrivena,
pošteđena od dnevnog vrednovanja, zahvaljujući
zaboravu što su ga proizvele i suvremene ICT
tehnologije.
Dnevnik dr. F. Tuđmana svojevrsna je kronika
političkih i gospodarskih zbivanja u Hrvatskoj,
Jugoslaviji i svijetu od 1970-ih do konca 1980-ih
godina. Povjesničar dr. F. Tuđman uvijek navodi
izvore podataka koje citira, pa su ti podatci
vjerodostojni i uporabljivi, i ne dovode u sumnju
čitatelja, glede njihove izvornosti. Ti podatci vredniji
su i zato što često uz njih ide i mišljenje hrvatske
oporbe političke i intelektualne.
Tako je ova kronika skoro dvadesetogodišnji
mozaik podataka o odnosima velikih sila prema
Jugoslaviji, o jugoslavenskoj nesvrstanoj politici za
života maršala Tita, o politici detanta između Istoka i
Zapada, o mirovnim sporazumima na Bliskom istoku,
o nestanku eurokomunizma s političke scene, o
integracijskim težnjama u Europi. To je i kaleidoskop
podataka o pojavljivanju i nestajanju komunističkih
52
PAMĆENJE I SUVREMENOST
figura u SSSR-u, Čehoslovačkoj, Poljskoj. Zabilježeni
su fragmenti za povijest pobuna protiv komunističkih
režima u Poljskoj i na Kosovu 1980-ih. Svjedočanstvo
su o surovom obračunu s „hrvatskim proljećarima“
1970-ih, o nestanku jugoslavenskih vlastodržaca Tita,
Kardelja, Bakarića, o nezaustavljivom rušenju
federalizma od centralističkih i unitarističkih snaga
1980-ih, a što je imalo za posljedicu politički i
gospodarski bankrot Jugoslavije koju je režim
održavao represijama i progonima, pogotovo u
Hrvatskoj.
Gospodarski bankrot Jugoslavije nije se mogao
prikriti i pokriti ni dodatnim kreditima. SFRJ 1980. ima
2. 620 $ po stanovniku (u Europi su iza nje samo
Turska i Portugal). Od 1980-te stopa inflacije godišnje
iznosi 40-70 %; „hljeb kruha“ 1989. koštao je milijun
dinara (1. 8. 1989.). U 1970. bilo je 7,5 %
nezaposlenih, u 1980. 13,5 %, a 1984. već 15 %. I
to nisu realni pokazatelji jer „od 1968. do 1972. otišlo
je na rad 740.000 ljudi. Oko 150.000 godišnje; …
danas /je/ vani oko 700.000 plus oko 400.000
članova njihovih obitelji“. Doznake radnika iz
inozemstva odlagale su jugoslavenski bankrot:
„Devizne doznake radnika rasle su od 163 milijuna
dolara u 1968. na 1. 051,3 milijuna dolara u 1972. i
na 4050,00 milijuna dolara u 1980.“ (14. 7. 1982).
I gospodarski SFRJ sve se više udaljavala od
Europe: „izvoz 1975. iznosio je u zemlje EZ 35,80 %,
EFTE 7,44 % i SEV 29,55 %, a 1981.: u EZ 23 %,
EFTA 4 %, i u SEV 48,52 %. Tako se vratili na opseg
izvoza koji smo imali još 1948.!“ (29. 5. 1982.).
Posljedice gospodarska kolapsa bile su 1980-ih
energetska kriza: nema nafte, benzina, električne
struje; tvornice ne rade; iskopčavanje potrošača.
Automobili su se vozili par-nepar, odnosno vlasnici su
imali pravo na bonove za 40 litara benzina mjesečno.
U zapadnom tisku "početak naše turističke sezone
dočekan je nizom alarmantnih upozorenja: u
Jugoslaviji nema ni kave, ni strane štampe, ni mesa,
ni povrća" (6.7.1982.)
Jugoslavija je prema „Freedom House“ svrstana
u grupu zemalja koje „nisu slobodne“ (12. 10. 1982.).
Iste godine „Amnesty International u svom izvještaju
za 1982. govori da je 'povećanje političkog kriminala'
53
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
u Jugoslaviji 'spektakularno'; 'Jugoslavija je zemlja s
najvećim brojem političkih zatvorenika u Europi'.“ (22.
5. 1982.). O političkim odnosima u Jugoslavenskoj
federaciji govore i ovi podatci: „U 1980. od 555
optuženih za politički kriminal bilo je u SRH 275 ili
49,73 %, a 1981. = 81 ili 13,64 %, a na Kosovu 300 ili
50,51 %.“. (2. 6. 1982.). Već iz tih podataka razvidno
je da su Hrvati i Albanci najveći „problem“ za SFRJ,
odnosno da se njih najoštrije sankcionira zbog
političkih zahtjeva za više slobode i pravde.
Odgovori hrvatskih dužnosnika na strane kritike i
„političkim kriminalcima“ zorno opisuju orwelovske
prilike u Hrvatskoj 1980-ih. Tako, prema Vjesniku,
predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević „na
promociji za počasnog doktora zagrebačkog
sveučilišta: 'Svakog onog danas koji po stranim
novinskim kućama, terorističkim organizacijama i
njihovim gazdama traži po svijetu ‘pravdu’ za
Hrvatsku, treba oštro izbaciti iz naše zajednice, iz
našeg naroda, staviti ga na pravo mjesto' (podcrtano
u izvoru).“, što je za dr. F. Tuđmana kojem se sudi za
neprijateljsku propagandu „Izravna poruka: spremaj
se za Lepoglavu! Mogu mi - po ovome - i povisiti
kaznu“ (2. 10. 1981.)
Pero Car, također član Predsjedništva SRH i
SUBNOR-a, poručuje „Ne može Đilas, ili neki
Veselica ili Tuđman preko 'Amnesty International'
tražiti da se proglašava političkim disidentom. Oni su
politički kriminalci. Oni su izdajice“ ("Svijet", 1249, 10.
5. 1982.). U komunističkom sustavu takva je poruka
instrukcija za pravosuđe: „A to znači da će takve
presude i dalje biti 'mjerodavne' i za sudove. Njima će
preostajati samo 'usklađivanje'“ (13. 5. 1982.).
Za političke kriminalce i izdajice, koje treba „staviti
na pravo mjesto“ nije isključena ni smrtna kazna.
„Malo zemalja ima predviđene smrtne kazne za tako
velik broj političkih delikata kao u nas. Kod nas se
izvrše godišnje 3-4 smrtne kazne, a u svijetu u 51
zemlji u posljednjih 10 godina nijedna!“ (2. 6. 1982.).
54
PAMĆENJE I SUVREMENOST
U povijesti ništa novo
I Ante Trumbić i Frano Supilo željeli su južno-
slavensku zajednicu u kojoj će hrvatski narod imati
više slobode i samostalnosti nego u Austro-Ugarskoj.
I dio lijeve inteligencije i lijevo krilo HSS priključili su
se partizanima 1941. vjerujući da će buduća
federalna Jugoslavija, za razliku od monarhističke
Jugoslavije, biti zajednica ravnopravnih naroda. Zbog
svojih uvjerenja o Jugoslaviji kao federaciji
ravnopravnih naroda bili su likvidirani mnogi - od
Andrije Hebranga do istaknutih HSS-ovaca. Stjepan
Tuđman, HSS-ovac, član ZAVNOH-a i AVNOJ-a,
ubijen je 1946. zajedno sa suprugom. Imena
djelatnika UDB-e, ubojica svojega oca i maćehe, dr.
F. Tuđman doznao je tek 1986., od zapovjednika
partizanskoga bataljuna KNOJ-a za Krapinu (23. 5.
1986.).
Socijalistička Jugoslavija nastala je na obećanju
da će biti federalna država. Nasuprot formalnim
proklamacijama o zajednici ravnopravnih naroda, u
komunističkoj se izvedbi SFRJ mogla održati jedino
kao centralistička i unitaristička država. Svaka
demokratizacija političkoga sustava za komunističku
partiju imala bi za posljedicu gubitak vlasti. Zato su
unitaristi i integralisti bili „garanti“ jugoslavenskog
jedinstva, a federalisti su postavljajući pitanje o
nacionalnoj i/ili republičkoj ravnopravnosti, svrstavani
na skalu partijskih neprijatelja, kao separatisti,
nacionalisti i fašisti.
Za službenu politiku srpski hegemonizam i
hegemonisti nisu bili toliko opasni jer nisu dovodili u
pitanje opstanak Jugoslavije, iako su narušavali sliku
proklamiranih međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji.
Fizičko i političko eliminiranje hrvatskih federalista
bio je trajan proces i nije mimoišao ni one
revolucionare koji su vjerovali u ideale socijalne
pravde i nacionalne ravnopravnosti: „Sudbina
hrvatskih revolucionara: od španjolskih boraca iz
Hrvatske njih 6-ca postali su jugoslavenskim
generalima i sva su šestorica žigosana. Pored mrtvog
Srećka Manole tu su bila četvorica - Ivo Rukavina,
Maks Baće, Vlado Lončarić i Ilija Hariš - svi su oni
uklonjeni i s pečatom nacionalizma. A i šesti - Ivan
55
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
Gošnjak, također je potisnut iz nama nepoznatih
razloga i nigdje se ne pojavljuje. Čak ni u pogrebnim
odborima“ (1. 3. 1979.).
Sa spoznajom da je nacionalno pitanje i pitanje
federalnog političkog uređenja tabu tema za javnu i
znanstvenu raspravu, suočio se vrlo brzo i dr. Franjo
Tuđman. Ne samo u Beogradu, pri interpretaciji NOB-
a u Hrvatskoj, nego i nakon povratka u Zagreb. On je
1961. imenovan direktorom Instituta za historiju
radničkog pokreta. U idućih nekoliko godina formirao
je Institut koji je prerastao u najveći društveni institut
u Hrvatskoj (imao je 130 suradnika). No, za
razumijevanje ondašnjih političkih prilika daleko je
važnija Krležina opaska: „Tuđman, dok se vi niste
vratili u Zagreb, nisu se sastala tri Hrvata koja bi
razgovarala o hrvatskim problemima".
Institut je postao mjesto gdje su se pokrenula
mnoga pitanja u tumačenju suvremene hrvatske
povijesti, mimo partijske kontrole i tako da je i
Vladimir Bakarić jednom prigodom ostao u manjini u
CK SKH, što mu se nije dogodilo tijekom njegove
dugogodišnje vladavine. Cijenu toga dr. Tuđman
platio je 1967. izbacivanjem iz Instituta zbog
„tuđmanovštine“, a pod izlikom da je potpisnik
Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku
Deklaracije koju nije potpisao.
Kao direktor Instituta uspostavio je niz veza u
svijetu sa znanstvenicima iz srodnih institucija, ali i u
Jugoslaviji sa povjesničarima, pogotovo iz Slovenije i
Makedonije, koji su se bavili nacionalnim pitanjem.
Početkom 1960-ih jedan je od urednika Akademijina
časopisa Forum: „Dvadeset je godina prošlo od kad
sam s Krležom, Matkovićem, Bogdanovim,
Frangešom sudjelovao u pokretanju Foruma. (Je li i
Vasek?) Bio je to u ono vrijeme najčitaniji časopis u
Hrvatskoj. Zbog Krleže i svih inih a mnogi kažu
navlastito zbog mojih povijesnih priloga“ (19. 3.
1982.).
Unatoč intelektualnom zamahu 1960-ih, koji je
prethodio i pridonio postavljanju pitanja o položaju
hrvatskoga književnog jezika 1967., a potom i pitanja
o položaju Hrvatske u Federaciji tijekom „hrvatskog
proljeća“, dr. F. Tuđman bio je prilično usamljen na
području historiografije. „U tom nastojanju bio sam
56
PAMĆENJE I SUVREMENOST
poprilično osamljen. Doduše ne sam. Bili su tu na
svoj način Ivo i Veco, Kole i Šibl, Krleža i njegov krug,
ali uglavnom dok smo imali vjetar u krmu … Ipak bile
su tu stalno one skrivene veze s mnoštvom mrtvih
prethodnika i živih nepriznatih sumišljenika“
5
(14. 5.
1982.).
Zbivanja početkom 1960-ih, kao i tijekom
„hrvatskog proljeća“, pokazala su da nije postignut
konsenzus glede artikulacije hrvatskih nacionalnih
interesa i zajedničkog nastupa hrvatskoga partijskog
vodstva (Savke Dapčević Kučar, Mike Tripala),
studentskih lidera te hrvatske kulturne i znanstvene
elite okupljene u Matici hrvatskoj. „Događaji 1967. i
1971/2. pokazali su na hrvatski način, opetovano
koliko je svatko od sudionika samostalan značaj, a
koliko suputnik, koliko svjestan djelatnik spreman ići
do kraja, a koliko proračunati prirepak“ (4. 2. 1982.).
Tumačenje tih zbivanja te odnose među
sudionicima „hrvatskog proljeća“ tijekom i nakon
pogroma, što je slijedio u Hrvatskoj 1972., opisuje dr.
Tuđman u svojem dnevniku. Nakon odsluženja
zatvorskih kazni, 1970-ih, počinje druženje „matičara“
i čelnika svrgnutog partijskog vodstva. Budući da su
se sastajali petkom, te susrete dr. Tuđman opisuje
kao petačke domjenke. No vrlo brzo pokazalo se da
sudionike petačkih domjenaka povezuje više osjećaj
solidarnosti u nedaćama i sjećanja na „proljećarska“
zbivanja, nego spremnost i odlučnost da se bilo što
učini. Na ponudu jednog američkog izdavača
hrvatskim disidentima da napišu eseje o povijesnim,
političkim i gospodarskim prilikama i stanju u
Hrvatskoj pristao je u konačnici jedino dr. Tuđman.
On je 'molio i preklinjao' i Savku i Tripala da se
prihvate pisanja. Razočaran njihovim stavom pita se
„kuda vodi to samozadovoljstvo s ulogom 'dvorske
opozicije'“ (1. 10. 1975.).
Istoga dana dr. Tuđman bilježi u dnevniku: „U
Šibeniku, na simpoziju o Jurju Dalmatincu, domaći
vlastodršci izjaviše da oni ne mogu sudjelovati,
dotično prisustvovati, ako su prisutni nadbiskup
5
Dr. F. Tuđman spominje najuži krug prijatelja i istomišljenika:
generala Ivana Rukavinu, Većeslava Holjevca, generala Nikolu
Kajića, Ivana Šibla, Miroslava Krležu.
57
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
splitski, biskup šibenski i - Grga Gamulin“
(1.10.1975.).
Ojađen sveukupnim prilikama u Hrvatskoj
prisjeća se dr. Tuđman riječi Stipice Radića „ima ljudi
ali čovjeka nema“, te razočarano zaključuje: Najviše
me zapravo zaprepašćuje odsutnost intelektualno-moralne,
da ne velim domoljubne, odgovornosti“ (1. 10. 1975.).
Zato je znakovito da nekako u to vrijeme počinju
redoviti susreti dr. Tuđmana s „Imenjakom“
(pseudonim za nadbiskupa Kuharića) i biskupom
Kokšom.
Objašnjenje, iako ne i opravdanje, za
pomanjkanje iskazivanja hrabrosti i nacionalnih
osjećaja jest u učinkovitosti režima u zatiranju
iskazivanja nacionalne svijesti te učinkovitosti
represivnoga sustava u kažnjavanju nacionalista kao
glavnih krivaca za sveopću društvenu krizu. Nalozi za
obračun s neprijateljima sustava dolaze iz samoga
vrha. Tito delegaciji JNA na Brijunima povodom dana
oružanih snaga 1978.: „Prema ljudima koji klevetaju
našu zemlju, ne smijemo biti indiferentni, moramo
malo strožije postupiti. U protivnom to bi se moglo
protumačiti i kao naša slabost Sve koji rade protiv
tekovina naše revolucije, koji bi htjeli neki drukčiji
sistem, ja smatram petom kolonom“ (23. 12. 1978.).
Jugoslavenskoj delegaciji službe sigurnosti Tito je u
Zagrebu naložio da: "u samom zametku uguše svaki
pokušaj protudržavne djelatnosti" (13. 5. 1979.).
Rezultat je da „ … u Hrvatskoj ima registriranih
25.000 ljudi, uglavnom intelektualaca i omladine, koji
su neprijateljski nastrojeni“ (8. 12. 1978.). Prema
službenom izvješću njemačke vlade „u Njemačkoj
radi 610.000 ljudi iz Jugoslavije, a od toga 16.000
političkih emigranata i to: 10.000 ili 62,5 % Hrvata …“
(23. 10. 1979.). Prema izvješću sekretara unutarnjih
poslova SRH Zlatka Uzelca iz travnja 1980.: „pod
nadzorom je dvije tisuće nacionalista; to nije velik
broj, ali zabrinjava činjenica da među njima ima oko
20 % članova SK“ (25. 4. 1980.).
To da je UDB-a imala „pod nadzorom dvije tisuće
nacionalista“ znači da su se među disidentima,
pogotovo istaknutim, kretali i s njima „programirano“
družili žbiri i denuncijanti. Dr. Tuđman u dnevniku
bilježi vlastite sumnje - tko je od samozvanih gostiju
58
PAMĆENJE I SUVREMENOST
programirano nazočan, te na koga drugi sumnjaju da
je po zadaći prisutan. Poneki su mu u povjerenju
priznali da su ucijenjeni na suradnju s UDB-om, a
vjerojatno su u toj atmosferi sveopćega nepovjerenja
zbog javnoga pogroma, neki ostali neopravdano
obilježeni.
Dr. Tuđman o takvim ljudima iz svojega
okruženja piše usput jer zna da u pustolovini povijesti
duh je ipak trijumfirao nad svim nakaznostima“ (3. 2.
1983.), te da ljudi od duha i pera imaju presudnu
ulogu u povijesti. „Velike stvari u povijesti nisu bile
nošene golim interesom (materijalnim) - kao uostalom i u
životu čovjeka - već idejama, osjećajem, zanosom,
uvjerenjem, domoljubljem. Razumije se ne isključivo“
(4. 2. 1983.).
O suvremenicima piše sa stajališta ostvarivanja
hrvatske slobode i nacionalnih interesa, povećim
dijelom i na osnovi osobnih susreta i iskustava, a ne
samo na temelju pisanih izvora. Piše o političarima,
umjetnicima, književnicima i njihovom odnosu prema
hrvatskom nacionalnom pitanju. Taj mozaik
suvremenika i povijesnih likova živa je slika, doduše u
fragmentima, suvremene hrvatske povijesti te likova
od kojih su povijesne okolnosti tražile da pokažu više
hrabrosti i nacionalne svijesti no što su ih sami imali.
Budući da je kao povjesnik „pribijen na križ
stradanja zbog istine o povijesti, pa prema tome i
sudbine hrvatskog naroda“ (4. 6. 1982.), s razlogom
piše ne samo o političarima koji su odgovorni za
njegovu sudbinu i za sudbinu hrvatskog naroda, nego
s razlogom prezire i „moralnu dvoličnost u redovima
inteligencije“. Nepodnošljivi su mi, osobito oni što svoju
pasivnost zaogrću mudrošću i znanjem: ta kome to nije
poznato da je u povijesti manje dobra a više zla,
proizašlo iz bojažljiva mudrovanja, a naprotiv iz
odvažnih djela entuzijasta i hrabrih uvijek je bilo i rezultata
i poticaja“ (5. 12. 1983.). Zato je posebno kritičan prema
„katedarskoj povijesti“, koja nije izlazila iz okvira
ondašnje „političke korektnosti“, odnosno zadanih
postulata vladajuće ideologije.
Panorama ljudi iz političkog, javnog i kulturnog
života u dnevniku dr. Tuđmana impresivna je: Ivo
Andrić, Ivan Aralica, August Augustinčić, Goran
Babić, Stjepan Babić, Vladimir Bakarić, Ruža Baldani,
59
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
Šime Balen, Dušan Bilandžić, Miroslav Ćiro Blažević,
Ljubo Boban, Janko Bobetko, Vaso Bogdanov, Josip
Broz Tito, Dalibor Brozović, Slobodan Budak, Dražen
Budiša, Bruno Bušić, Tolja Crnobrnja, Ivan Zvonimir
Čičak, Dobrica Ćosić, Savka Dabčević Kučar, Oskar
Davičo, Vladimir Dedijer, Boris Dogan, Stane Dolanc,
Žarko Dolinar, Ivan Dončević, Milovan Đilas, Šime
Đodan, Grgo Gamulin, Pavle Gaži, Raul Goldoni,
Ivan Gošnjak, Vlado Gotovac, Pajo Gregurić, Ivica
Gretić, Mirjana Gross, Marinko Gruić, Veco Holjevac,
Josip Horvat, Josip Hrnčević, Gustav Husak, Ljudevit
Jonke, Tomislav Jugović, Hrvoje Kačić, Nikola Kajić,
Edvard Kardelj, Duško Katunarić, Bratoljub Klaić,
Đuro Kokša, Ivan Krajačić - Stevo, Miroslav Krleža,
Marijan Krovinović, nadbiskup Franjo Kuharić,
Tomislav Ladan, Mirko Lamer, Srećko Manola,
Marijan Matković, Josip Manolić, Ranko Marinković,
Ante Topić Mimara, Fuad Muhić, Zdenka Munk, Edo
Murtić, Ivan Mužić, Tomica Neralić, Dobroslav
Paraga, Vlatko Pavletić, Danilo Pejović, Slobodan
Praljak, Krunoslav Pranjić, Vanja Radauš, Bogdan
Radica, Ivan Radović, Ivo Rukavina, Ivan Sabolić,
Dražen Sesardić, Nerkez Smailagić, Đuro Srnec,
Miljenko Stančić, Alojzije Stepinac, Vlado Stopar,
Drago Šćukanec, Petar Šegedin, Josip Šentija, Ivan
Šibl, Miroslav Šicel, Jaroslav Šidak, Hrvoje Šošić,
Mika Špiljak, Josip Štimac, Juraj Šutej, Velimir Terzić,
Marko Veselica, Josip Vrhovec, Igor Zidić.
Dr. Tuđman donosio je prosudbe o pojedinim
ljudima na temelju trenutnih okolnosti. Kako su se
društvene prilike te shvaćanja i ponašanja njegovih
suvremenika mijenjali, tako su se mijenjale i njegove
ocjene. Jer dvadeset godina (dnevnika) za neke je
ljude dostatni period da promijene svoja mišljenja i
svoja ponašanja.
„Samo dosljedna demokratizacija i do kraja
dovedena konfederalizacija mogla bi bili neka
osnova, ali mali su izgledi …“
Za jugo-komunistički režim nacionalisti i nacionalizam
bili su glavnim neprijateljem, koji se poistovjećivao s
profašističkim snagama. Dosljedno tome „S
60
PAMĆENJE I SUVREMENOST
nacionalistima se može i treba razgovarati samo
'preko puščane cevi'“ (2. 11. 1978.). Zagovornici
unitarizma i centralizma godinama ponavljaju istu
ocjenu “u Hrvatskoj ponovno luduje nacionalizam i
ustaštvo” (17. 4. 1983.), a za „nacionalističko divljanje“
sudilo se i studente na višegodišnje kazne zbog pjevanja
„pjesme 'Marjane, Marjane', ali ne s poznatim
revolucionarnim tekstom, već s izvitoperenim
nacionalističkim sadržajem“ (13. 4. 1983.).
Na 12 kongresu SKJ (1982.) predsjednik
Predsjedništva SRH Jakov Blažević napao je papu zbog
"duhovne i političke podrške klerikalno-
nacionalističkim strujama u Hrvatskoj" te da pretvara
katoličku crkvu u "međunarodni pokret konzervatizma
i revanšizma". Za Blaževića je „papina politika
veoma opasna, ona je pokušaj da on postane
rukovodeća politička snaga svijeta" i zato je papa 'na
unutrašnjem i vanjskopolitičkom frontu najopasniji
neprijatelj' (14. 7. 1982.).
Zacijelo su dogmatici bili u strahu od „neprijatelja“
kojeg su vidjeli u nacionalizmu i katoličkoj crkvi,
pogotovo Jakov Blažević, koji je 1946. bio glavni
tužitelj u procesu protiv kardinala Stepinca.
Svijet je spoznao da je nacionalizam „prirodni
neprijatelji komunizma kao ideologije“. Nakon 1945.
kolonije su se pobunile protiv europske imperijalne
politike, a rezultat njihova nacionalnog osvješćivanja
nastanak je niza novih država. Zbivanja u Mađarskoj,
Čehoslovačkoj, Hrvatskoj, Poljskoj, potvrđuju
procjenu „posljednjih 10-ak godina čini se da historija
jasno pokazuje kako je ideja nacionalizma jača od
ideje komunizma“
6
. (Z. Brzezinsky, 1978.)
Nisu samo američki geostratezi došli do
zaključka da je nacionalizam ona snaga koja se
najsnažnije suprotstavila totalitarnom komunističkom
režimu s programom nacionalne slobode i socijalne
pravde. Sociolozi i teoretici ekonomske povijesti
koncem 1970-ih tvrde isto: „U svijetu je na pomolu
preporod u smislu obnavljanja interesa za ono što se smatra
vlastitim društvom, zemljom, zajednicom ... Od manjih
društvenih grupa do nacije ... Jedan od neuspjeha
6
Transkript a „Zbigniew Brzezinsky o situaciji u Jugoslaviji“,
izlaganje za američke sudionike 9. kongresa sociologa, Upsala,
13. - 19. kolovoza 1978.
61
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
marksizma je predviđanje da će nacionalizam i religija
odumrijeti ... Čini mi se, nepobitnim da su nacionalizam
i religija danas neusporedivo moćnije društvene
snage od marksizma i socijalizma ... (Andre Gunder
Frank, tvorac teorije “strukturalne zavisnosti”, 2. 2. 1983.).
Knjiga dr. Franje Tuđmana „Nacionalno pitanje u
suvremenoj Europi“ objavljena na engleskom (New
York, 1980.), a potom na hrvatskom (München-
Barcelona, 1981.) i njemačkom (Lidingo, Švedska,
1982.) polazi od sličnih postavki: „nema nikakve
dvojbe, da je nacionalno pitanje prvorazredno
pitanje europske povijesti, te da je nacionalizam
pokazao veću integracionu moć od bilo kakvih drugih
ideja ili ideologija”
7
. Jer „Nikakav ideološki ili klasni
okvir ne daje ono što nacija: da ljudi, društvo, puk,
mnoštvo i elita – žive po svom srcu!“ (8. 5. 1982.).
Raščlambom suvremene europske povijesti i
rješavanja nacionalnoga pitanja u Europi povjesničar
dr. Tuđman razvija svoju temeljnu tezu: „Što se svijet
više globalizira i integrira, to se više nacionalno
individualizira“.
Knjiga „Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi“
nije mogla biti objavljena u Hrvatskoj jer je zagovarala
rješavanje nacionalnoga pitanja u Jugoslaviji na
primjeru skandinavizacije: „samo dosljedna i stvarna
demokratizacija i konfederalizacija, koja bi obuhvatila
i financije i vojsku, mogla značiti rješenje hrvatskog
pitanja unutar neutralizirane Jugoslavije (po primjeru
Austrije). Sve više jačaju radikalne separatističke
tendencije koje ne vide izlaza u zajedničkoj državi,
već u skandinavizaciji, smatrajući da je bolje ne samo
za hrvatski narod, a isto tako i za srpski, slovenski i
makedonski narod da svaki ima svoju samostalnu
državu, nego i za stabilnost mira u Europi i u svijetu
…“ (podvučeno u izvorniku, 21. 10. 1977.).
Na temelju svojih povijesnih uvjerenja, s jasnom
idejom da je skandinavizacija jedino rješenje za
Jugoslaviju, dr. Tuđman pokušava pronaći
istomišljenike i u Hrvatskoj te uspostaviti dijalog
koncem 1970-ih s istaknutim intelektualcima u
7
Franjo Tuđman. Nacionalno pitanje u suvremenoj
Europi. nchen Barcelona, Knjižnica Hrvatske
revije, 1981., str. 246.-247.
62
PAMĆENJE I SUVREMENOST
Beogradu Milovanom Đilasom i drugima. „…
nastojao sam biti razborit, ne rušiti mostove do
krajnjih granica podnošljivosti, ali nažalost u
Hrvatskoj nisam nailazio ni na prilike ni na ljude s
kojima bi se mogla nadilaziti ideološka ograničenja i
svetosavski mit protuhrvatskih himbi i opsjena …“ (5.
5. 1982.).
Nakon Titove smrti 1980., u Beogradu započinje
detitoizacija „ne zbog onog poročno-komunističko-
totalitarističkog, već zbog – bitnog: federalizma“ (4. 5.
1982.). Marksistički centar CK SK Srbije nameće
teme: "Trendovi dezintegracije društva, pitanje da
li su naše republike države sa izvornim suverenitetom
Federacija ili 'nemušta konfederacija' 'Faza
refeudalizacije'…“ (9. 7. 1982.).
Srpska inteligencija i članovi SANU još su
određeniji: "Naša je dužnost da kažemo da nas takva
konfederacijska Jugoslavija ne zanima 'posle
svega' Srbija jednostavno želi da opet bude sama
kao od 1913. ili do Prvog decembra 1918! Ona to sve
manje kazuje šapatom: glasna rešenost njena ori se
ulicama njenih gradova i sokacima njenih sela, po
domovima i na javnim mestima …“ (26. 1. 1985.).
U glavnim vijestima TV Beograda daje se prostor
subnorovcima koji su odlučni u zahtjevu za
promjenom ustavnoga poretka: „treba već jednom
odlučno da se raščisti sa svim što liči na
konfederaciju, na konsenzus; ma ne može se
revolucija da sprovodi sa konsenzusom!!" (9. 2.
1985.). A Dobrica Ćosić objavljuje roman „Grešnik“.
Jedna je od glavnih poruka: „Srbija bi bila isto što i
Jugoslavija, tek bez Slovenije i jednog dijela
Hrvatske!“ (24. 2. 1985.). Naklada od 30.000
primjeraka planula je za tjedan-dva.
Odgovor Zagreba na poruke iz Beograda jest
rasprava u CK SKH o temi: “Kako se suprotstaviti
konfuziji i pluralizmu ideja u Partiji” (22. 4. 1983.).
Hrvatsko političko vodstvo prestrašeno je
unitarističko-centralističkim valom jer da Beograd
ide na „razbijanje države“. Komentar dr. F. Tuđmana:
„Ne znam zašto se toga boje?! Mjesto da im
suprotstave odlučan program konfederacije. Njihova
je pozicija mnogo nepovoljnija nego naša“ (7. 11.
1985.).
63
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
Dekonstrukcija crne legende, preduvjet
demokratizacije i slobode
Svaka je unitarističko-centralistička grupacija svoju
dominaciju u Jugoslaviji opetovano gradila na
Jasenovačkom mitu: umnažanju žrtava ustaškoga
terora. Aleksandar Ranković je 1965. pripremao
obilježavanje 20 obljetnice „revolucije“ u Jasenovcu,
gdje je trebalo biti uklesano da je tamo ubijeno
600.000 ljudi. Tome se suprotstavio dr. Tuđman sa
svojim Institutom, pa niti je održana središnja
proslava u Jasenovcu, niti je uklesana ta brojka.
Posljedica je i da „Tito nikad nije bio u Jasenovcu,
iako je obišao sva mjesta od značenja za NOB i
revoluciju“ (4. 6. 1982.).
Nakon Titove smrti crna legenda o Jasenovcu, te
kontinuirana uporaba mita o Jasenovcu konsolidira
velikosrpski program jer je to ključni argument o
genocidnosti hrvatskog naroda, odnosno glavni
dokaz da je neprihvatljiva svaka forma konfederacije
zbog povijesne ugroženosti srpskog naroda. Tako
1981. mediji izvješćuju: „Jasenovac otkrivena
najveća grobnica u Europi“ (2. 10. 1981.). Vuk
Drašković 1983. piše hrvatskim dužnosnicima: „Oko
800.000 Srba u logoru Jasenovac ubila je bratska ruka.
…. Oni koji žele brzo da zaborave spremni su da ponovno
počnu” (25. 4. 1983.). Fotogrametrijskim snimanjem iz
zraka područja Jasenovac, uz pomoć INE-Naftaplina i
Vojno-geografskog instituta JNA , „utvrđeno je 17 manjih
lokacija do sada nepoznatih grobnih jama". I to „ima
očito svrhu održavanja jasenovačkog mita” na
„naučno utvrđenim” podatcima, prema Terziću, o od
više od milijun ubijenih samo Srba” (24. 9. 1984.).
Za povjesnika dr. Tuđmana suprotstavljanje A.
Rankoviću 1965. bila je pirova pobjeda. Oba je puta
je i 1972. i 1981. osuđen, zbog svojeg
suprotstavljanja „crnoj legendi“ o jasenovačkim
žrtvama. Prvi je od povjesnika koji se argumentirano
suprotstavio crnoj legendi „udvadesetorostručenog
zločina“, pozivajući se na službene dokumente i
izvore. Za njega kao povjesnika presudno je utvrditi
dimenzije zločina i njegove uzroke, jer: „Zločin je
zločin, a ako pobjednik ne razvije osjećaj i
sposobnost spoznavanja njegovih uzroka - sam će
64
PAMĆENJE I SUVREMENOST
biti izvorom novih zločina i sredstvom njegovih
oživljavanja, a ne onemogućivanja i nadilaženja u
pomirenju, u samoživotu i suživotu ...“ (24. 2. 1978.).
Presuda dr. Franji Tuđmanu 1972., a pogotovo
1981. imala je za cilj da se onemogući svaki pokušaj
„revidiranja povijesti“, odnosno da se onemogući
iznošenje istine o broju žrtava u Jasenovcu. Medijski i
informacijski prostor u Jugoslaviji bio je strogo
kontroliran, a režim je činio sve da onemogući
kontakte stranih novinara sa „disidentima“ i
objavljivanje istine u inozemstvu. Strani novinari koji
su razgovarali s dr. Tuđmanom 1980-ih bili su
zaustavljeni na granici, oduzet im je snimljeni
materijal i protjerani su iz Jugoslavije. Sa nepoćudnim
stranim medijima prekidala se suradnja:
„Jugoslavenska RTV prekinula suradnju sa
Švedskom TV, zbog toga 'što je postala tribina za
propagandu protiv naše zemlje'“ (15. 6. 1984.).
Istina se nije mogla govoriti i objavljivati u
Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, ali bilo je teško
spriječiti strane ocjene stanja o Jugoslaviji:
"Jugoslavenski prvaci vladaju se kao uplašene
zvijeri"…"ne može se predvidjeti koliko će mjeseci ili
godina proći do sloma" (londonski Times, 16. 10.
1984.); „federacija ne funkcionira“ „privreda
krahira, mozaik nacija se raspada" (talijanski katolički
list Sabato, 23. 11. 1985.).
Režim nije mogao zaustaviti distribuciju završne
riječi obrane dr. Tuđmana sa suđenja 1981. Njegova
završna riječ - kako su javljali strani mediji na „prvom
velikom političkom procesu poslije Tita“ - fotokopirala
se i distribuirala od ruke do ruke u Hrvatskoj. Iseljena
je Hrvatska u vrlo kratko vrijeme objavila barem šest
„divljih“ izdanja obrane, koliko je uspio doznati dr.
Tuđman. On je svjestan da sve njegove knjige nisu
imale takav učinak kao obrana: „… sve moje knjige,
povijesne rasprave - nisu imali takav odjek i takav
utjecaj na duhove, i dopustit ću si - na psihu
hrvatskoga čovjeka, kao ove moje usudbene riječi!!“
(24. 8. 1981.). Unatoč presudi od tri godine, zatvoru
i zabrani javnoga djelovanja na pet godina, istina je
našla svoj put do hrvatskog naroda.
I to je bio početak kraja mita o Jasenovcu,
početak kraja preuveličavanja broja žrtava ustaškoga
65
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
zločina, preuveličavanja kojemu je cilj bio da se
hrvatski narod drži u pokornosti u jugoslavenskoj
federaciji, a da se svaki pokušaj hrvatskog
osamostaljivanja proglasi genocidnim programom.
Istovremeno, političko i republičko vodstvo SRH
nije imalo ni znanja, ni hrabrosti, ni volje suprotstaviti
se ofenzivi unitarističko centralističkih snaga. U
strahu od raspada Jugoslavije, radilo je ustupak za
ustupkom. 1980-ih ponovno se sudilo Marku Veselici
(osuđen na 11 godina - „Više nego bezumlje!! …
pogodilo me teže nego presuda meni samom“, F. T.
10. 9. 1981.) Vladi Gotovcu (osuđen na 4 godine) i
nizu drugih. UDB-a i dalje ubija Hrvate („ustaše“) po
svijetu, i to prvenstveno ljude od pera, jer su opasni
oni koji pišu istinu: od Brune Bušića („Ostah užasnut,
srce mi se steglo u bolu i gorčini … nisam mogao
suzdržati suze bolnog grča. Još jedna žrtva u
bezbroju drugih“ F. T. 17. 10. 1978.), Stjepana
Đurekovića… Jasno, prema režimskim novinarima to
su bili ustaški teroristi, kojima se pripisuje i ubojstvo
švedskoga premijera Olafa Palmea -„vjerojatno su
ustaše umiješani“ (16. 3. 1986.).
Stipe Šuvar, tada član najvišeg partijskog tijela
Predsjedništva SKJ, najavljuje „moramo mijenjati
ustavnu odredbu o jeziku“, dakle brisanje „hrvatskog
književnog jezika“ iz Ustava SRH. (4. 4. 1987.).
Vladimir Dedijer u Freiburgu 1988. promovira
svoju knjigu "Jasenovac das jugoslavische
Auschwitz". Već u pozivu na predavanje stoji da je u
Jasenovcu pobijeno 800.000 pravoslavnih Srba s
pomoću katoličke crkve (23. 11. 5. 12. 1988.).
No, to je već vrijeme kada su se vanjske političke
okolnosti uvelike promijenile. Dr. F. Tuđman dobio je
nakon dvadeset godina putovnicu i od 1987. putuje u
Kanadu, SAD i europske zemlje. Privatni posjet
pretvorio se u niz predavanja na sveučilištima i
iseljenoj Hrvatskoj. Za pripremu predavanja ima malo
vremena, ali i ograničen prostor slobode zbog
mogućih posljedica nakon povratka: „Malo kad sam u
životu tako brzo pisao bez ikakvih priručnih
pomagala. A raspet spoznajama da bih morao nešto
reći, a ne bio smio, jer me očito čekaju …“ (17. 6.
1987.). Rješenje je ipak našao u povijesnom poučku
govori o Stjepanu Radiću i „samoodređenju nacija i
66
PAMĆENJE I SUVREMENOST
integraciji svijeta“. Predavanja se prevode, tiskaju i
umnažaju. Publike na predavanjima nikada nije bilo u
tolikom broju. „Partizanski general“ dočekan je
neprijateljski od ekstremista, ali povjesničar dr.
Tuđman pridobio je većinu za sebe. Bio je obasut
pozivima i za iduće godine.
Godine 1987., 1988., 1989., nastupa pred
iseljenom Hrvatskom jer u domovini ima zabranu
javnoga nastupa. To je početak i vrijeme u kojem
doživljava punu potvrdu svojih povijesnih stajališta i
životnih načela: “Vrijednost čina ostaje bez obzira na
trenutačan ishod. Objava istine u mraku, postaje još
istinitija u svjetlosti” (12. 11. 1982.). Njegovo
predavanje „Samoodređenje nacija i integracija
svijeta“ prerasta u najavu programa političkog
okupljanja i djelovanja HDZ-a prihvaćenog 1989.
godine.
Tragovi kako su se razvijala njegova povijesna
uvjerenja na kojima je gradio svoj politički program
ostali su zapisani u dnevniku. Za njega je povijesna
spoznaja i istina „imperativ vremena: ako zaista želite
slobodu ljudsku, nacionalnu valja je uzeti.
Vlastitim naporima.“ (14. 5. 1982.). Međutim, on je
duboko svjestan da „Nijedna ideja ili pokret koji je
usmjeren na ugrožavanje ljudskih bića nema
podloge za trajne uspjehe, bez obzira na to na kakve
se društvene odnose pozivala …“ (26. 10. 1982.).
Zato on polazi od univerzalnih vrijednosti osobne i
nacionalne slobode („ideala o socijalnom društvu u
slobodi čovjeka i naroda“, 12. 11. 1982.) kao načela
na kojima se može graditi budućnost ne samo
hrvatskog naroda nego i novi europski (međunarodni)
poredak.
Potvrdu za svoj program pomirbe svih hrvatskih
opcija nalazi i u poruci Karola Voytile, pape Ivana
Pavla II.: “Mir Tebi, Domovino moja”. … riječi
povijesna značenja što su ovog ljeta odzvanjale
Poljskom i svijetom, da iz krize nema druga izlaza
osim - dijaloga s narodom koji je jednodušan u svom
otporu; poruka narodu da svoju slobodu i konačnu
pobjedu može izvojštiti samo u sveopćoj solidarnosti
svih slojeva, i svih naraštaja, u duhovnom jedinstvu
oko bitke, svrhovitosti i sudbine svoga naroda i svoje
domovine“ (26. 6. 1983.).
67
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
Unitarističko-centralistička ofenziva konsolidirala
se 1986. pod palicom Slobodana Miloševića.
Povijesne spoznaje i radovi dr. Tuđmana bili su
jedina osnova na kojoj se mogao izgraditi i na kojem
se izgradio pokret oslobađanja hrvatskog naroda od
jugo-komunističkog totalitarizma i velikosrpske
hegemonije.
Nakon izlaska iz zatvora dr. Tuđman piše
„Bespuća povijesne zbiljnosti“. Opširnu „Raspravu o
povijesti i filozofiji zlosilja“. Cjelovit odgovor na mit o
Jasenovcu, koji su počele urušavati i demografske
studije srpskih autora. Dvadeset godina od pobijanja
mita o Jasenovcu, još dok je bio direktorom Instituta,
te 14 godina od presude iz 1972., objavljuje dr.
Bogoljub Kočović jugoslavenske demografske
gubitke u Drugom svjetskom ratu. Njegovi podatci
uklapaju se u procjene dr. Tuđmana. Kočovićeve
procjene dobivaju prostor u javnosti. Za tvrdnju da je
u Jasenovcu pobijeno "oko 700.000" kaže dr. Kočović
"čista besmislica", i da je "… vrlo je teško shvatiti da
je dr. Tuđman mogao biti optuživan za svoje
mišljenje" (18. 4. 1986.).
Dr. Tuđman uložio je gotovo dvije godine napora
da se „Bespuća …“ tiskaju u Hrvatskoj. Bez
odobrenja CK SKH bilo je podjednako teško privoljeti
recenzente, pridobiti izdavača i naći tiskaru. Izdavači
su bili voljni, ali nisu se usudili tiskati. Tri-četiri
izdavača bilo je spremno na zajednički izdavački
pothvat, ali i u zajedništvu im je nedostajalo
odlučnosti. Konačno je Marija Peakić-Mikuljan,
direktorica izdavačke kuće Matice hrvatske, preuzela
rizik. No, i kada je knjiga otisnuta u lipnju 1989.,
došla je naredba da se ne distribuira.
Promocija „Bespuća …“ trebala se održati 16.
lipnja 1989. Promocija nikada nije održana. Pretekla
su je zbivanja oko osnivačke skupštine HDZ-a, koja
je, također, održana pod prijetnjom zabrane. U ta
dva događaja, koja su se preklopila, puno je
simbolike: ostvarivanje programa samostalne i
suverene hrvatske države moglo je početi tek onda
kada je u Hrvatskoj javno počela dekonstrukcija mita
o genocidnosti hrvatskog naroda. Crne legende koja
je oduzimala Hrvatima pravo na nacionalnu slobodu,
68
PAMĆENJE I SUVREMENOST
legende zbog koje su Hrvati platitli tako visoku cijenu
za pravo na svoju državu.
Simbolika je i u tome što je jedino na spoznajama
i radovima povjesnika dr. Franje Tuđmana, državnik
dr. Franjo Tuđman mogao dovesti Hrvatsku do
samostalnosti i međunarodnoga priznanja. I u tome
se potvrđuje njegova procjena: „Samo neki imaju
dara ili talenta da shvate bit povijesnih zbivanja, da
sažmu i izraze duh svoga naroda i svoga doba“ (4. 2.
1983.).
„Bespuća …“ su zaslužila negiranje, falsificiranje,
odbijanje, obezvređivanje, od istih onih koji su
zagovarali, opravdavali, velikosrpsku hegemoniju i
agresiju na Hrvatsku. Znakovito je da su „Bespuća
…“ već do međunarodnoga priznanja Hrvatske
doživjela četiri hrvatska izdanja
8
.
Dr. Franjo Tuđman ostat će upamćen u povijesti
kao prvi predsjednik suverene, demokratske hrvatske
države. Svjestan da „ako ti je suđeno da se ponaš
onako kako si satkan, onda moraš računati s
prokletstvom premošćivanja granica, bez obzira na
tvoje dobre namjere“ (28. 5. 1982.). Ali isto je tako
znao da „u povijesti ipak ostaju dulje i više u životu
pisac knjige negoli kojekakvi vlastodršci“ (4. 2.
1983.). Ovaj je dnevnik pun primjera kako su i zašto
su oni koji su pomicali, rušili i premošćivali granice bili
osuđivani i stigmatizirani od onih koji misle da je put
do slobode put do zlatnoga teleta. U tom pogledu u
povijesti, i onda i danas, ništa novoga: samo su likovi
drugi, a figure su uvijek iste.
Ovaj je dnevnik svjedočanstvo o dr. Franji
Tuđmanu, priča o čovjeku koji je prožet
nepodnošljivom odgovornošću prema hrvatskom
narodu. Čovjeku koji ima neutaživu strast prema
povijesnoj istini, strast kojoj je bilo strano bojažljivo
mudrovanje. Čovjeku posvećenom znanju ako je ono
razborito, svrhovito i vodi pravednosti čina. Čovjeku
čija je hrabrost posljedica njegovih uvjerenja i
8
„Bespuća …“ su nakon međunarodnog priznanja prevedena na
engleski, njemački, češki, slovački, bugarski, kineski, mađarski
69
M. Tuđman: Na marginama Dnevnika dr. Franje Tuđmana
spremnosti na žrtvu radi istine. Čovjeku koji nije
mogao i nije htio postati „dvorskim“ povjesnikom.
Radikalno obilježje misli dr. Franje Tuđmana
jasno upućuje na ponor koji ga dijeli od vladajuće
ideologije, katedarske povijesti te povjesničara koji su
„prečesto samo – registratori“. On sigurno pripada
iznimkama: „Rijetki povjesničari su ujedno i pravi
pisci“ (4. 2. 1983.).
ResearchGate has not been able to resolve any citations for this publication.
ResearchGate has not been able to resolve any references for this publication.