Content uploaded by Zdravko Petak
Author content
All content in this area was uploaded by Zdravko Petak on Mar 25, 2014
Content may be subject to copyright.
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 207
Osvrti, prikazi, recenzije
Prikaz
Nohlen, Dieter – Krennerich, Michael
– Thibaut, Bernhard (ur.)
Elections in Africa. A Data
Handbook
Oxford University Press, Oxford, 1999.,
984 str.
Priručnik Elections in Africa iznimno je
djelo s područja izbornih studija i političke
znanosti uopće u trostrukom smislu.
Prvo, to je dosad najcjelovitiji, najopsež-
niji i najbolji znanstveni prikaz razvitka iz-
bornog prava i izbora u Africi u 20. stoljeću.
U uvodnoj uredničkoj studiji (1-40) prika-
zan je razvitak izbornog prava i izbora u pred-
kolonijalnom, kolonijalnom i poslijeklonijal-
nom razdoblju afričke povijesti. Dok je
“zamisao o glasovanju bila potpuno strana
predkolonijalnoj Africi” (1), u razdoblju bri-
tanskog i francuskog kolonijalizma, poglavito
nakon Drugog svjetskog rata, postupno se
“uvoze” moderno izborno zakonodavstvo i or-
ganizacija u pojedine afričke zemlje. No, iz-
bori su postali sastavnim dijelom kontinental-
ne politike tek potkraj 50-tih i tijekom 60-tih
godina, kad većina afričkih zemalja stječe ne-
ovisnost. Od 1950. do 1998. u Africi je održa-
no 18 izbora za konstitutivne skupštine, 186
predsjedničkih i 311 parlamentarnih izbora, te
provedeno 115 referenduma.
Sva ta glasovanja nisu uvijek bila dio mo-
derne kompetitivne politike. Urednici razli-
kuju zemlje u kojima su kompetitivni izbori
bili trajna odrednica nacionalne politike nakon
stjecanja političke neovisnosti prije 90-tih
godina ili 90-tih godina u sklopu tzv. trećega
svjetskog vala demokratizacije, zemlje u ko-
jima su kompetitivni izbori održavani neko
vrijeme, te države s polukompetitivnim i ne-
kompetitivnim izborima. Institucionalni aspekt
izborne politike na afričkom kontinentu bitno
je obilježen kolonijalnom poviješću pojedinih
zemalja. Tako su u većini bivših britanskih
kolonija institucionalizirani izbori relativnom,
a u znatnu broju bivših francuskih kolonija
izbori apsolutnom većinom. No, sadašnji
institucionalni design mnogo je raznovrsniji i
obuhvaća gotovo sve institucije i institute
suvremenoga europskog izbornog prava (38-
40).
Slijede zasebni prikazi izborne politike u
53 afričke zemlje. Svaki od njih nudi kratak
pregled nacionalne političke povijesti, evolu-
cije izbornog prava i suvremenoga izbornog
zakonodavstva, tj. biračkog prava, nominacij-
skog postupka i izbornog sustava. Završni,
najzahtjevniji i najobuhvatniji, dio čini ko-
mentirana izborna statistika, koja sadrži po-
datke o datumima nacionalnih izbora, refe-
renduma i državnih udara, veličini biračkog
tijela, političkim strankama i koalicijama koje
su sudjelovale u izborima, raspodjeli glasova
birača, sastavu parlamenta, te nositeljima iz-
vršne vlasti (predsjednicima država i premije-
rima). Svakom prikazu priložen je popis repre-
zentativne literature. U cjelini, posrijedi su te-
meljiti i sustavni prikazi, koji će biti ne-
zaobilazni u budućim kontinentalnim i global-
nim historijama i analizama izbora.
Drugo, Elections in Africa predstavlja ka-
pitalni doprinos poredbenim istraživanjima i
velikim teorijskim sistematizacijama, koje bit-
no obilježavaju izborne studije na prijelomnici
milenija.
Devedesete godine bile su u znaku neko-
liko velikih “sintetskih” autorskih djela s pod-
ručja poredbenih istraživanja izbora i izbornih
sustava, među kojima su zacijelo najznačajniji
i najutjecajniji Electoral Systems and Party
Systems (1994.) Arenda Lijpharta i Elections
and Electoral Systems (1996.) Dietera Nohle-
na. Thomas T. Mackie i Richard Rose objavili
su treće, prošireno izdanje klasičnog zbornika
The International Almanac of Electoral His-
tory, (1991.), Dennis Kavanagh uredio je
zbornik Electoral Politics (1994.) itd. No, kraj
tisućljeća zasigurno je obilježila International
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 208
Encyclopedia of Elections (2000.), izvrsno
enciklopedijsko djelo što ga je uredio Richard
Rose. Elections in Africa uklapa se u taj trend
kapitalnih poredbenih istraživanja, i to na
zemljopisnom području koje je dosad bilo
uvelike neistraženo i zapostavljeno.
Treće, ovo djelo predstavlja definitivnu
svjetsku afirmaciju “heidelberške škole” u is-
traživanju izbora, čiji je utjecaj dosad bio
ograničen, uglavnom, na kontinentalnu Europu
i Latinsku Ameriku.
Heidelberšku školu utemeljili su 60-tih
godina Dolf Sternberger i Bernhard Vogel u
Institutu za političku znanost. Oni su uredili
dva prva reprezentativna djela: dvosveščani
zbornik Die Wahl der Parlamente und anderer
Staatsorgane (1969.) – dosad nenadmašen pri-
kaz razvitka izbornog prava i izbora u svim
europskim zemljama, od Rusije do San Mari-
na, a koji je nastao na podlozi klasičnog djela
Karla Brauniasa Das parlamentarische Wahl-
recht (1932./1933.) – te, također dvosveščani,
zbornik Politische Organisation und Reprä-
sentation in Afrika (1978.), koji je poslužio i
kao jedno od uporišta recentnog izdanja Elec-
tions in Africa. Treće veliko djelo s područja
poredbenih izbornih studija, Handbuch der
Wahldaten Lateinamerikas und der Karibik
(1993.), uredio je Dieter Nohlen. No, Elections
in Africa, najavljena oxfordska izdanja
istovrsnih priručnika o izborima u Aziji i La-
tinskoj Americi, te bitan prilog heidelberških
istraživača u International Encyclopedia of
Elections, u kojoj su priredili Appendix s pri-
kazom izbornih sustava u 151 neovisnoj drža-
vi, označuju definitivan prodor njihova anali-
tičkog pristupa na kompetitivno anglosakson-
sko, a time i svjetsko “znanstveno tržište”.
Heidelberška škola izdvaja se među osta-
lim istraživačkim pravcima u Njemačkoj izra-
zitim poredbenim pristupom i institucional-
nom orijentacijom. To znači da je bila, u pr-
vom redu, usredotočena na poredbenu analizu
izbornih sustava i njihova utjecaja na politički
sustav u cjelini. Tijekom četrdesetak godina
istraživanja unutar nje su se razvile primjerna
pojmovna jasnoća i tipologijska dosljednost,
analitička preciznost i kategorijalna sustav-
nost. Te su vrline omogućile da se analitički
pristup i kategorijalni aparat te škole, napo-
kon, posve “internacionaliziraju” i postanu
općeprimjenjivi. O tome svjedoči i zbornik
Elections in Africa.
Mirjana Kasapović
Prikaz
Attila Ágh
Emerging Democracies in East
Central Europe and the Balkans
(Studies of Communism in
Transition)
Edward Elgar Publishing, Cheltenham,
UK, 1998., 359 str.
Nakon sloma komunističkih sustava 1989.
godine pojavilo se mnogo stručne literature
koja se bavi demokratizacijom, odnosno de-
mokratskom tranzicijom zemalja istočne Eu-
rope. Među njima, zbog autorova pristupa i
sistematičnosti, ističe se najnovija knjiga –
Emerging Democracies in East Central Euro-
pe and the Balkans, Attile Ágha, poznatog
profesora i voditelja Political Science De-
partment, Budapest University of Economics,
te direktora Centre for Democracy Studies, u
Budimpešti, Mađarska.
Knjiga o kojoj je riječ (napisana 1998.
godine) sveobuhvatna je komparativna analiza
procesa demokratizacije u tim zemljama. Ágh
nije okupiran pronalaženjem novih teoretskih
pogleda i modela. Umjesto toga, on sistemat-
ski analizira zemlju po zemlju, uspoređuje ih u
dostignutim stupnjevima njihova demokrat-
skog razvoja i međusobno, te analizira mo-
gućnosti i brzinu njihova uključivanja u eu-
ropske integracije i NATO.
Ágh pritom koristi nekoliko uporišta.
Prvo, on prihvaća argumentaciju E. Co-
misso i G. Ekierta o potrebi podjele zemalja
istočne Europe (kako su se one nazivale do
pada Berlinskog zida) na dvije grupe, zbog
različitih povijesnih okolnosti u kojima su
nastajale i razvijale se (pripadnost različitim
carstvima – Habsburškom ili Otomanskom,
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 209
npr). Te okolnosti, smatra Ágh, snažno su
utjecale na različiti stupanj njihova razvoja, pa
i na danas dosegnuti stupanj demokratizacije.
Po njegovom mišljenju, grupa koju naziva
zemljama centralnoistočne Europe (East
Central Europe – ECE) – Poljska, Češka,
Slovačka, Mađarska, Slovenija – već je
dosegla ekonomsku i političku stabilnost,
odnosno “prve naznake konsolidacije” (tu
svakako po prirodi stvari spada i Hrvatska, ali
kako je još, nakon desetogodišnjeg autoritar-
nog modela vladanja i rata, daleko od druš-
tvenog i ekonomskog oporavka, Ágh je radije
promatra kao zemlju koja mora ponoviti fazu
demokratske tranzicije). Naprotiv, grupa bal-
kanskih zemalja (Bugarska, Rumunjska, Sr-
bija, odnosno mala Jugoslavija, Makedonija,
Albanija i Bosna) gotovo se zaglavila između
autoritarnih režima i pokušaja izgradnje demo-
kratskih režima. S obzirom na to da su ove
zemlje tek započele s naporima za demokra-
tizaciju, Ágh ih svrstava u stupanj “novih po-
četaka demokratske tranzicije”.
Drugo, analizirajući sam proces, ali i do-
segnute stupnjeve demokratizacije u obje ove
grupe zemalja, kao i u svakoj pojedinoj zemlji,
Ágh se kreće već općeprihvaćenim teoretskim
osnovama, odnosno konceptualnom modelu o
tri faze sistemskih demokratskih promjena (što
su ga još sredinom 80-ih i kasnije utvrdili
O’Donell, Schmitter, Whitehed, Pridham,
Huntington, Linz). Prva faza “predtranzi-
cijskih kriza” jest period destrukcije i dez-
integracije, klimaks svih kriza autoritarnih
sustava (primjer Poljske, Mađarske). Druga
faza je faza “demokratske tranzicije”, kreativ-
na faza, faza izgradnje sustava putem tranzi-
cijskih mjera i institucija. Tek je treća faza,
faza demokratske “konsolidacije”, puna prila-
godba, odnosno homogeni sustav. Ágh, me-
đutim, razlikuje parcijalnu konsolidaciju pod-
sistema (koja može započeti npr., u stranač-
kom sustavu, a da pritom bude odgođena u
drugim sustavima) od potpune konsolidacije
demokratskog poretka u cjelini, kad su pro-
mjene na staro nemoguće.
Zemlje ECE Ágh promatra upravo u tom
smislu: one su period predtranzicijskih kriza
prošle čitavo desetljeće prije pada Berlinskog
zida, odmah započele s tranzicijskim promje-
nama, postigle osnovnu ekonomsku i društve-
no-političku stabilnost, pa su neke već dosegle
dosta visok stupanj konsolidacije. Balkanske
zemlje, naprotiv, nisu prošle predtranzicijske
krize 80-ih, prve demokratske promjene zapo-
čele su i odmah propale početkom devedese-
tih, a odgođene krize traju sve do kasnih de-
vedesetih. Drugi početak demokratske tranzi-
cije tek čeka na uspjeh.
Treće, Ágh eksplicitno izbjegava velike
teoretske diskusije o pojmovima “demokraci-
ja” i “demokratizacija”, razumijevajući ih kao
strukturu institucija i poimanja, ali i kao de-
mokratski proces koji promatra u svakoj zem-
lji pojedinačno i paralelno u obje grupe, ali
korak po korak, u “razvoju”, od uske definicije
do šire. To više što za zemlje ECE i Balkana
tvrdi da su “hibridne” forme demokracije,
odnosno političke strukture koje sadrže
elemente i autoritarnih i demokratskih sistema,
pa Ágha ne zadovoljava tzv. minimalistička
definicija demokracije (demokracija = fair i
slobodni izbori). Ágh prihvaća model koji je
predložila Ellen Comisso, o 4 definicije de-
mokracije, koji su ujedno i stupnjevi demo-
kratizacijskog procesa. To su: proceduralna
demokracija (koja podrazumijeva ne samo
slobodne izbore već konstitucionalizam i vla-
davinu prava, i vrlo osjetljiv institut za nove
nacionalne države: manjinska prava); liberal-
na demokracija (slobodno poduzetništvo i tr-
žišna ekonomija, jasna razlika između privat-
nog i javnog i posrednu političku reprezenta-
ciju ekonomskih interesa: “multi-actor” de-
mocracy); nacionalna demokracija (politička
zajednica organizirana kao proces nacionalne
izgradnje s pravom građanske participacije); i
egalitarna demokracija (distinkcija između
formalne i stvarne jednakosti, “welfare state”,
“socijalna tržišna ekonomija”).
Četvrto, u analizi demokratskog procesa u
zemljama Balkana i ECE (uspostavljanje de-
mokratskih institucija na novim ustavnopra-
vnim osnovama i stupanj ponašanja najvažni-
jih političkih aktera, elita i masa) Ágh kombi-
nira pozitivne dijelove strukturalističkog i
procesualističkog pristupa, što se u recentnoj
literaturi označava pojmom “novi institucio-
nalizam”.
Peto, Ágh posebno ističe značaj i kauzalnu
vezu političke kulture i demokratske kon-
solidacije. U početnom periodu demokratske
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 210
tranzicije, politička kultura čini se manje važ-
nom, dok je krucijalna u periodu demokratske
konsolidacije. Odlučujući trenutak u demo-
kratskoj konsolidaciji jest onaj kada građani
uspiju institucije “osvojiti” iznutra, okrenuti ih
u svoju korist i kad se njima mogu pravilno
služiti u svakodnevnom životu i radu, kaže
Ágh. Politička kultura i civilno društvo zapra-
vo su pojmovi blizanci. Oba karakteriziraju
proces demokratizacije “odozdo”, kao samoi-
nicijativnu participativnu aktivnost građana.
U drugom dijelu knjige, East Central Eu-
ropean countries in re-democratization, Ágh
posebno analizira Poljsku, Mađarsku, te Češku
i Slovačku Republiku.
To je minuciozan pregled demokratske
tranzicije ovih zemalja (od povijesnih činjeni-
ca, naslijeđa političke kulture, političkog i
parlamentarnog razvoja te razvoja stranaka),
uz perspektive njihove demokratske konsoli-
dacije.
Za Poljsku zaključuje da je uspjela u sta-
bilizaciji demokratskog poretka u tri područja:
proceduralnoj demokraciji s konstitucionali-
zmom i ljudskim pravima, liberalnoj demokra-
ciji s uspješnom tržišnom ekonomijom, i naci-
onalnoj demokraciji, te se kreće prema egali-
tarnoj demokraciji kao uvjetu moderne države
blagostanja.
Mađarska kao pionir privlačenja stranih
investicija, i s veoma razvijenim civilnim dru-
štvom, također je uspješno prešla put u sva tri
aspekta demokracije, dok je egalitarna demo-
kracija s državom blagostanja zadatak za slje-
deće desetljeće.
Posljednje poglavlje ovog dijela obrađuje
Češku i Slovačku, gdje je češki sustav označen
kao stabilan, a ona, unatoč nekim manjim
problemima s proceduralnom demokracijom,
kao jedna od prvih zemalja – kandidat za ula-
zak u euroatlantske integracije. Poput Poljske i
Mađarske, i ovdje vrijedi da je postizanje
egalitarne demokracije zadatak za sljedeće
desetljeće.
Slovačku Ágh, zbog vladavine “tiranijske
većine” u vrijeme vladanja Mećiara, te slabog
tretiranja manjina i spore privatizacije ozna-
čava kao političkog mlitavca s ograničenim
izgledima političke konsolidacije. No Ágh je
naznačio da se javljaju znakovi obnove demo-
kratizacije, te okupljanja demokratske politi-
čke koalicije, što se i dogodilo, te je ona uspje-
šno nastavila put demokratske tranzicije.
Treći dio knjige, “The Balkan countries in
democratization”, za nas je posebno zanimljiv,
jer se u jednom od pet poglavlja obrađuje
Hrvatska (inače, prva dva poglavlja odnose se
na dezintegraciju Jugoslavije, te nacionalnu
integraciju njezinih država nasljednica, dok
posljednja tri poglavlja obrađuju Bugarsku,
Rumunjsku i Albaniju).
Nakon iznošenja povijesnih činjenica, Ágh
korektno obrađuje ekonomski i kulturni aspekt
dezintegracije Jugoslavije, analizirajući ulogu
svih država nasljednica u tom procesu,
iznoseći na kraju za svaku državu zaključak o
perspektivi demokratske tranzicije. Za razliku
od zemalja ECE, Jugoslavija nakon Drugog
svjetskog rata nije imala ni kratki period
demokracije. Rigidni komunistički režim
sovjetskog tipa napušten je 1948. godine, ali
centralizirani jednopartijski sustav nastavio je
živjeti sve do 1990. Ágh ipak uočava i neke
razlike između političkih sustava tzv. narodnih
demokracija pod sovjetskim utjecajem i
jugoslavenskog modela tzv. samoupravnog so-
cijalizma. To su: značajni elementi tržišne
ekonomije, znatno liberalniji politički sustav,
neovisna pozicija u međunarodnim odnosima
(nesvrstanost), izgrađen sustav neposredne
demokracije na mikroplanu (samoupravljanje),
te visok stupanj političke decentralizacije.
Ipak, Jugoslavija je funkcionirala kroz
represivne metode, a raspad bipolarnog svijeta
90-ih uklonio je i posljednju kohezijsku ciglu
jugoslavenske države. Otpor Srbije bilo kakvoj
političkoj modernizaciji – uzrok je početaka
jugoslavenske dezintegracije po liniji različitih
političkih i kulturnih tradicija. Uz Sloveniju,
Hrvatska je kao politički cilj visoko istaknula
pripadnost Europi i europskim integracijama.
U poglavlju “Croatia – Tyrannical ma-
jority as the biggest war damage”, Ágh ocje-
njuje da je postkomunistička Hrvatska u ranim
90-im pokazala važne aspekte početaka
demokratizacije koja je, ne samo zbog rata sa
Srbijom, tragično zaustavljena u autoritarizmu.
Naime, pobjedu HDZ-a, stranke koja je pod
vodstvom F. Tuđmana nametnula centra-
lizirani i personalizirani sustav s jakim prezi-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 211
dencijalizmom francuskog tipa, Ágh navodi
kao primjer “izopačenja tiranijske većine” u
demokratskoj tranziciji. U takvom političkom
sustavu, a dodatno u uvjetima rata i rasplam-
savanja nacionalizma – žrtvovani su demokra-
cija i civilno društvo. Ágh smatra da Hrvatska
tek treba izgraditi moderni politički poredak i
političku kulturu zamrznutu u vizijama s po-
četka dvadesetog stoljeća. Rana faza izgradnje
nacije, naime, još uvijek potkopava ne samo
nacionalnu demokraciju već i proces demo-
kratizacije u cjelini.
Ágh je mišljenja da Hrvatska još uvijek
ima problema s proceduralnom demokracijom,
iako je napravila poboljšanje u liberalnoj
demokraciji. Hrvatska je zapravo zapela iz-
među zadatka izgradnje nacije i demokratiza-
cije s jasnom preferencijom ovoga prvoga, pa
se može očekivati da će pravi početak demo-
kratizacije zakasniti nekoliko godina (nakon
siječanjskih izbora u Hrvatskoj se ipak taj
proces ubrzava).
Četvrti dio, Conclusion, sadrži i zadnje
poglavlje pod nazivom The Europeanization
of the East Central European and Balkan
Regions.
Velika transformacija zemalja ECE 1989.
godine, za razliku od transformacija u zem-
ljama Južne Amerike, npr., promijenila je ci-
jeli svijet do neprepoznavanja: paralelno s
demokratizacijom došlo je do globalne pro-
mjene političke mape svijeta: formiranje još
jedne svjetske sile – nove Europe, bez granica,
sa zajedničkim institucijama.
Upravo to paralelno kretanje Ágh smatra
najznačajnijim elementom “europeizacije”
promatranih zemalja, te zaključuje da nova
europska arhitektura, ili sustav institucija,
ukuljučuje i deepening (produbljivanje) – tj.
transformaciju prijašnjeg sustava – kao i en-
largement (proširenje), odnosno inkorporaciju
i/ili integraciju istočne polovice kontinenta.
Ujedinjena Europa zapravo znači mrežu razli-
čitih formi i stupnjeva integracija, od Vijeća
Europe kao prvog stupnja suradnje među dr-
žavama. Vijeće je imalo ulogu inicijatora
“istočnih transformacija”, jer je bilo jedina
sveeuropska institucija koja je postavila jasne
kriterije demokratizacije za svoje članove.
Kasnije, Vijeće je preuzelo ulogu kontro-
le/monitoringa ljudskih prava, demokratskih
izbora (primjer: 19 točaka koje je Vijeće kao
preduvjet za primanje u članstvo postavilo
Hrvatskoj 1997. na summitu u Strassbourgu),
ali i svojevrsnu školu za političke elite novih
demokracija.
Na kraju svakog poglavlja nalazi se doda-
tak (appendix), koji za svaku obrađenu zemlju
nudi pregled najvažnijih događaja, te preglede
svih stranka. Knjiga je ilustrirana sa 40-ak
tablica u kojima su prikazani rezultati izbora
svake zemlje.
Zbog svega navedenog, ova je knjiga ne-
zaobilazna za svakoga čiji interes obuhvaća
područje komparativne politike, posebno de-
mokratizacije, odnosno demokratske tranzicije
postkomunističkih zemalja.
Ivo Radković
Prikaz
Siniša Zrinščak
Sociologija religije – hrvatsko
iskustvo
Pravni fakultet, Zagreb, 1999., 235 str.
Sociologija religije izdvojena je sociološka
disciplina razvitak koje se može slijediti i više
od stotinu godina unatrag. Ona se izdvojila
kao posebna disciplina iz korpusa sociologije
zbog potrebe da se pozadina religijskog
iskustva svojstvenog ljudskoj zajednici bolje
istraži i upozna. Od samih početaka svoga
djelovanja, sociologija religije sastavni je dio
socioloških istraživanja. Dapače, velike studije
iz razdoblja klasične sociologije, poput
Protestantske etike i duha kapitalizma Maxa
Webera, Elementarnih oblika religijskog ži-
vota i Samoubojstva Emilea Durkheima, di-
rektno se bave utjecajem oblika religijskog
života i religije na društvo i društvene odnose.
Od početnih studija do danas moguće je pratiti
široki spektar sociologa koji su proučavali
najrazličitije forme i manifestacije religijskog
života. U Hrvatskoj se sociologija religije kao
zasebna znanstvena disciplina javlja 1950-ih i
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 212
njezin je razvitak moguće pratiti do danas, što
i predstavlja osnovni predmet istraživanja
knjige Siniše Zrinščaka: Sociologija religije –
hrvatsko iskustvo.
Knjiga predstavlja zanimljiv pothvat i
autorski rad. Uz samu činjenicu kako je obja-
vljivanje rada koji se kao svojim predmetom
bavi sociologijom religije od strane domaćeg
autora, a uz to obrađuje domaće autore, danas
rijetka pojava, to je i potvrda da se s vreme-
nom u Hrvatskoj stvorila kritična masa autora
s dovoljnim opsegom radova za monografski
prikaz. U svakom slučaju, riječ je o relativno
mladoj disciplini u okviru društvenih znanosti
u Hrvatskoj, čijem definiranju doprinosi i
Zrinščakova knjiga.
Zrinščak je u radu krenuo u istraživanje i
eksplikaciju razvitka sociologije religije u Hr-
vatskoj, počevši od društveno-političkog kon-
teksta unutar kojeg se razvijala ova znanstvena
disciplina, kao i u istraživanje razvitka same
discipline. Drugi pravac eksplikacije u
Zrinščakovoj knjizi jesu autori. Zrinščak je
kao istaknute figure hrvatske sociologije reli-
gije izdvojio Šteficu Bahtijarević, Esada Ći-
mića, Nikolu Dugandžiju, Jakova Jukića, Lju-
devita Plačka i Srđana Vrcana, te je dio knjige
posvetio njihovom radu i znanstvenom razvi-
tku navedenih autora kao originalnih i za raz-
vitak sociologije religije u Hrvatskoj nesum-
njivo značajnih osobnosti.
Na kraju, Zrinščak nudi i svoje viđenje
današnjeg stanja religije iz vizure znanstvenog
proučavanja, što predstavlja autorski prilog
analizi tog fenomena.
Kako autor navodi, sociologija religije
upućena je na to da uvijek iznova preispituje
na koji način pristupiti predmetu svoga znan-
stvenog interesa i da iznova propituje svoje
znanstvene dosege. Osnova toga stajališta je
konstatiranje prisutnosti religije u današnjici u
brojnim oblicima. Vrlo vidljiva, opet pro-
mjenljiva i ne toliko jasna i jednoznačna, reli-
gija i danas živi svojim životom i teško je pre-
cizno odrediti područje njezina interesa. Reli-
gija, prema Zrinščaku, nije nestala, nije
nevidljiva niti je potpuno na margini društva, a
kamoli da je nerelevantna za društvo i poje-
dinca.
Nakon postavljanja teorijsko metodologij-
skog okvira, autor se u prvom dijelu – Socio-
logija religije u svijetu: kratak pregled razvoja
– bavi problematikom razvitka sociologije
religije u svijetu, te teorijskim i istraživačkim
pravcima koji su se kristalizirali tijekom
vremena. Nakon osvrta na klasično razdoblje
sociologije religije, Zrinščak prelazi na analizu
suvremenih teorijskih pravaca koji su utjecali
na razvitak discipline, obrađujući
funkcionalizam i neofunkcionalizam, fenome-
nologiju, marksizam i neomarksizam, te temu
sekularizacije koja je bila dominantna u šez-
desetim i sedamdesetim godinama unutar
znanstvene zajednice.
U dijelu Sociologija religije u Hrvatskoj:
čimbenici razvoja, Zrinščak se bavi elemen-
tima koji su utjecali na razvitak discipline.
Kako navodi, unutar discipline je objavljeno
relativno mnogo rasprava i studija o klasicima
sociologije religije, dominantnim teorijskim
pravcima i najaktualnijim raspravama o religiji
u suvremenom svijetu, te rasprave koje
prikazuju razvitak sociologije religije u Hrvat-
skoj i svijetu. Prvi dojam koji se može steći
jest kako je nakana sociologije religije u Hr-
vatskoj samo ponoviti već izrečeno, sistemati-
zirati dosadašnji razvitak i da se stoga ne radi
o znanstveno relevantnoj temi. Ipak, Zrinščak
navodi da ukazivanje na klasike sociologije
religije, prikazi dominantnih teorijskih ori-
jentacija u suvremenoj sociologiji, eksplikacija
osobnih teorijskih i metodologijskih odredišta
– sve to ukazuje da je hrvatska sociologija
religije prolazila kroz uobičajene razvojne
trase konstituiranja i afirmacije kao posebne
sociološke discipline. No, cilj Zrinščakovog
rada bio je dati prikaz o tome kako je
sociologija religije razvijala kritičku svijest o
svojim pretpostavkama, dosezima i rezultati-
ma, te kako je slijedila dominantne svjetske
trendove u sociologiji religije.
Zrinščak navodi da se prilikom proučava-
nja sociologije religije u Hrvatskoj javljaju tri
problema za analizu:
– problem konstituiranja sociologije religije
kao posebne znanstvene discipline;
– problem sociološkog pristupa fenomenu reli-
gije
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 213
– problem razvitka sociologije religije u teoriji
i metodama.
Unutar tako postavljenog područja istraži-
vačkog rada, Zrinščak je identificirao četiri
problemska kruga: društveni, teorijski, meto-
dologijski i interpretativni.
Jedan od činitelja koji su utjecali na for-
miranje sociologije religije u Hrvatskoj jest
njezina česta društvena uvjetovanost. To se
pokazalo na osobite načine, a najvažniji je bio
iskazivan u ideologijskoj zainteresiranosti za
sam predmet sociologije religije, te u činjenici
da društveno religijski procesi nisu bili iden-
tični onima na Zapadu. Stoga je u Hrvatskoj
trebalo mnogo ozbiljnije i na sasvim drukčiji
način tretirati pitanja kao što su ateizam, atei-
zacijski odnosi, izvansustavna pozicija religije
i Crkve, odnos vladajuće stranke i slično. So-
ciološka se analiza neprestano nalazila u am-
bivalentnom položaju, dokazujući svoju znan-
stvenost uvažavanjem i prevladavanjem tre-
nutnih društvenih okolnosti. Ujedno, u takvom
kontekstu se javilo pitanje kako religija
sudjeluje u artikulaciji društvenih interesa i
potreba što su nastajali kao nužna posljedica
modernizacijskih procesa.
Razmatrajući razvitak sociologije religije
u Hrvatskoj, autor navodi tekstove O. Mandića
i A. Fiamenga koji spadaju među utemeljitelje
sociologije u Hrvatskoj sa svojim radovima o
općim razmatranjima porijekla i oblika
religije, utemeljenim na marksističkom
tumačenju porijekla i povijesti religije. Anali-
zirajući znanstvenu scenu, autor navodi koju
su ulogu odigrali časopisi Naše teme, Kulturni
radnik, Revija za sociologiju, Svesci KS, Cr-
kva u svijetu, te Bogoslovska smotra za raz-
vitak sociologije religije, jer su objavljivali
tekstove i stvarali forum unutar kojeg je bilo
moguće raspravljati o stanju na području sus-
reta religije i društva.
U narednom dijelu Autorski likovi hrvatske
sociologije religije, Zrinščak se bavi autorima
koji su svojim radovima obilježili razvitak
discipline, konstatirajući kako autori imaju
zajedničko teorijsko polazište, od kojeg su se s
vremenom razdvojili u različitim pravcima.
Prvi autor kojeg se obrađuje jest Štefica
Bahtijarević, čije se autorsko polazište temelji
na četiri točke razumijevanja religijske pri-
padnosti. To su tradicija, ljudska situacija,
konkretni čovjek i oblici prakse. Osnovu nje-
zina djela čine empirijska istraživanja, unutar
kojih su istraživani različiti dijelovi populacije
i njihove orijentacije spram religije i reli-
gioznosti.
Esad Ćimić u svom djelu razrađuje objek-
tivne i subjektivne indikatore religije, ističući
kako postoje tri bitne razine religije: religija
po sebi, religija kao povijesnosocijalna činje-
nica i religija kao antropopsihička činjenica.
Ćimić se istaknuo bavljenjem religijom u so-
cijalističkom društvu, problemima metodolo-
gijskog pristupa istraživanju religije, ateiza-
cije, te mogućnostima i ograničenjima marksi-
stičkog pristupa fenomenu religije.
Nikola Dugandžija bavio se ispitivanjem
funkcija religije, kao autor opredijeljen za
funkcionalnu analizu. Zanima ga religija i na-
cija koje su funkcionalne pojave, a koje odgo-
varaju na neke čovjekove potrebe. Samo u tom
odgovoru nacija djeluje na religijski način.
Jakov Jukić ističe se po svom fenomeno-
logijskom pristupu i teorijskim istraživanjima
koja su pratila glavna svjetska kretanja u pro-
učavanju religijskog fenomena. Jukić smatra
da danas postoje tri oblika suvremene religije:
podzemna, nevidljiva i zaboravljena religija, a
taj rad predstavlja nastavak rasprave na temu
nevidljive religije T. Luckmanna. Jukić se is-
tiče još i po tome što se bavio analizom pučke
religije i pučke religioznosti za koje smatra da
su prirođene čovjeku.
Ljudevit Plačko u svom je djelu nastojao
registrirane promjene u religiji i religioznosti
situirati unutar sociološke analize promjena
što zahvaćaju u tradicionalne društvene zajed-
nice.
Srđan Vrcan polazi iz marksističkih pozi-
cija s osnovnom nakanom promišljanja kako je
i na kojim osnovama moguće postojanje i
istraživanje religije u socijalističkom društvu.
Vrcan se posvetio također istraživanju relacija
marksizma i religije, istraživanju religijskog
ponašanja, odnosima religije i mladih, te fe-
nomena sekularizacije.
U trećem i posljednjem dijelu knjige Fe-
nomen religije u hrvatskoj sociologijskoj per-
spektivi Zrinščak obrađuje prevladavajuće
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 214
probleme unutar discipline: znanstveni status
sociologije religije u Hrvatskoj, njezin odnos
spram marksizma i ateizma, pitanje dijaloga
kršćana i marksista, nedoumice teorijskih mo-
gućnosti i metodologijskih dosega, tematiza-
ciju društveno-političke angažiranosti religije,
odnos religije i društva, te problem sekulari-
zacije i revitalizacije religije.
Zrinščakova knjiga predstavlja veliki dop-
rinos sociologiji religije u hrvatskim uvjetima.
Okupljanje velike količine podataka na jed-
nom mjestu i stvarni sustavni pregled znan-
stvene proizvodnje unutar discipline pokaza-
telj je uloženog truda i zavidnog znanja autora.
Možemo reći da Zrinščak ne samo što je
pokazao da sociologija religije u Hrvatskoj
nije bila u funkciji pukog prepisivanja stranih
dostignuća, već se razvijala kao disciplina,
počinjući od usvajanja znanja o disciplini, da
bi se razvila do zavidnih razina, producirajući
veliki broj autora, plodne teorijske rasprave,
empirijska istraživanja usmjerena na specifi-
čnu društvenu stvarnost u kojoj se Hrvatska
nalazila u vrijeme socijalizma, te nagovješta-
vajući kapacitete koji će moći artikulirati pro-
blematiku religijsko-društvenih odnosa u Hr-
vatskoj u devedesetima.
Tarik Kulenović
Prikaz
Vlasta Ilišin
Mladi na marginama društva i
politike
Alinea, Zagreb, 1999, 268 str.
Kakav je položaj mladih u hrvatskom dru-
štvu? Kakav je njihov položaj u političkoj sferi
hrvatskog društva? Kakav je on u komparaciji
s položajem mladih u drugim državama?
Svako društvo koje razmišlja o svom
kontinuitetu i budućnosti mora voditi računa o
svom podmlatku. Stoga većina društava, pa
tako i hrvatsko, na normativnoj razini navodi
brigu o mladima kao jednu od najvažnijih za-
daća, no znanstvenih empirijskih istraživanja
koja bi dala bolji uvid u pravo stanje stvari još
nema dovoljno. Ova konstatacija posebice je
aktualna za Hrvatsku, pa stoga svaki rad koji
tematizira ovo područje zaslužuje povećanu
pozornost. To svakako vrijedi i za rad Mladi
na marginama društva i politike, autorice
Vlaste Ilišin, što ga je prošle godine objavila
izdavačka kuća Alinea u sklopu biblioteke
Politologija. Knjiga je djelomice prerađena i
dopunjena doktorska disertacija obranjena na
Fakultetu političkih znanosti početkom 1998.
g., a važno je istaknuti da, istražujući fenomen
mladeži, autorica nije željela krenuti društveno
uobičajenim smjerom i zanimati se za mlade
tako da se pita što se u budućnosti može od
njih očekivati, već se želi usmjeriti na
ispitivanje sadašnjeg položaja mladih i
aktualnih problema s kojima se susreću. Svoju
osnovnu tezu što će je u radu dokazivati, auto-
rica iznosi u predgovoru: “Središnja je tema
ove studije djelovanje mladeži u političkim
institucijama jednostranačkog i višestranačkog
političkog sustava, pri čemu se to djelovanje
promatra kao pokazatelj marginalnoga
društvenog statusa suvremene mladeži”(str. 7).
Sama knjiga strukturirana je u pet dijelova,
s tim da prvi dio, pod naslovom Mladež kao
društveni i politički fenomen, obuhvaća
najveći dio rada (str. 11-103), te je podijeljen
na tri poglavlja. Prvo poglavlje, Geneza feno-
mena mladeži – sociopovijesni osvrt, donosi
kratak povijesni pregled razumijevanja feno-
mena mladeži u različitim društvima, od anti-
čkog razdoblja pa sve do modernog doba kad
se mladež profilira kao prepoznatljiv društveni
fenomen. U drugom poglavlju prvog dijela,
Teorijski pristup fenomenu mladeži, autorica
daje pregled socioloških teorija koje su tema-
tizirale mladež kao predmet svoga istraživanja.
Sve teorije polaze od toga da jedna biološka
činjenica, dob, postaje osnova društvene
stratifikacije i da dobne grupe predstavljaju
zaseban element društvene stratifikacije. No
krećući s te pozicije dalje teoretičari se u svo-
jim razmišljanjima razilaze, što se vidi već i
kod samog pojma mladih ili mladeži, gdje se
javljaju različite definicije, a zbog različita te-
orijskog pristupa fenomenu. Ova činjenica po
autorici proizlazi iz nedovoljne razvijenosti
sociologije mladeži kao relativno mlade socio-
loške poddiscipline koja se razvila kao odgo-
vor na potrebe da se protumače studentske
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 215
pobune šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Kao ilustraciju postojeće raznolikosti, autorica
navodi niz teorijskih pristupa i modela koji su
se razvili u okviru sociologije mladeži, a sama
pokušava pronaći zajedničke elemente u tim
različitim pristupima. Zaključuje kako gotovo
svi teoretičari fenomena mladeži smatraju da
suvremenu mladež obilježava društvena pod-
ređenost i marginalnost u odnosu spram stari-
jih, no dok oni marginalnost mladeži uglav-
nom koriste samo kao interpretacijsku katego-
riju, ona smatra da se upravo marginalnost
može koristi kao ishodište za razumijevanje
mladeži kao zasebne društvene skupine, te na
temelju toga konstruira svoj model mladeži
kao marginalne društvene grupe prema kojemu
vrši analizu u daljnjim dijelovima rada.
Mladež kao politički fenomen, posljednje je
poglavlje prvog dijela rada, a u njemu autorica
daje teorijski model prema kojemu se može
analizirati mladež kao politički fenomen. Po-
lazi od činjenice da mladež kao zasebna dru-
štvena grupa, osim što je nezaobilazni politički
potencijal koji će u budućnosti preuzeti
odgovornost za održanje sustava, predstavlja i
aktualnu političku snagu. Pri analizi političkog
djelovanja mladeži autorica se odlučila
promatrati to djelovanje kroz participaciju u
političkim institucijama, točnije na izborima, u
političkim strankama i u tijelima vlasti. Smatra
da je participacija u političkim institucijama, a
naročito u ove tri navedene koje čine okosnicu
svakoga demokratskog političkog poretka,
preduvjet za mogućnost ostvarivanja vlastitih
interesa, i da se upravo kroz analizu
sudjelovanja mladih u tim institucijama može
dokazati njezina teza o marginalnom statusu
mladeži. Prvi dio knjige zapravo je poslužio
autorici za prezentaciju teorijskog modela,
prema kojemu će analizirati tri konkretna slu-
čaja.
Prvi od njih obrađen je u drugom dijelu
knjige, Mladež u Velikoj Britaniji, a autorica
navodi kako je britansko društvo, s naglaskom
na položaj mladeži unutar njega, izabrala da bi
ilustrirala stanje u razvijenom demokratskom
društvu i višestranačkom političkom sustavu.
Najprije u osnovnim crtama daje pregled
najvažnijih značajki suvremenog britanskog
društva i političkog sustava, potom pregled
sociokulturnih značajki britanske mladeži, te
zatim prelazi na analizu institucionalnog
političkog djelovanja mladeži. Pri tome se
koristi sekundarnom analizom podataka, iz
niza objavljenih istraživanja britanskih
znanstvenika, kako bi pokušala otkriti
političke vrijednosti, stavove i ponašanje bri-
tanske mladeži u komparaciji sa starijom po-
pulacijom. Osim toga, izvršila je analizu
dobne strukture britanskog parlamenta i ana-
lizu sadržaja važnih političkih dokumenata
triju najutjecajnijih britanskih političkih stra-
naka. Na temelju svoje analize autorica za-
ključuje da je suvremena britanska mladež u
institucijama političkog sustava marginalizi-
rana, no to izaziva nezadovoljstvo samo kod
manjeg dijela mladih, što se može tumačiti
jednom specifičnošću britanskog društva i
mladeži, postojanjem brojnih vrlo razvijenih
subkulturnih alternativa i stremljenja, čiji su
glavni nositelji mladi, a pripadnost kojima im
onda služi kao svojevrsni nadomjestak za ne-
zadovoljavajući aktualni status u društvu.
Treći dio knjige, Mladež Hrvatske u so-
cijalističkom razdoblju, donosi analizu polo-
žaja hrvatske mladeži u okviru socijalističkog
društva, točnije u razdoblju posljednjih deset
godina prije raspada socijalističkog sustava.
To je razdoblje u kojem je marksistička ideo-
logija još bila okvir za normativna načela i in-
stitucijska rješenja u društvenom i političkom
sustavu, pri čemu je ključnu ulogu imao Savez
komunista, posjednik monopola na vlast. Svi
drugi politički subjekti funkcionirali su kao
transmisija Saveza komunista pa tako i glavna
organizacija mladeži, Savez socijalističke
omladine koja je poimana i konstituirana kao
sredstvo političke pripreme i regrutacije mla-
dih za potrebe Saveza komunista. Mladi su u
takvom sustavu viđeni kao puki objekt koji
treba modelirati u skladu s ideološkim obras-
cem pa je i čitav odgojno-obrazovni proces
zamišljen poglavito kao proces političke in-
doktrinacije nauštrb političke edukacije. Ana-
lizirajući participaciju mladih u političkim in-
stitucijama socijalističkog poretka autorica
navodi da je postojanje delegatskog sustava,
specifičnog za Jugoslaviju, impliciralo izbore,
ali oni nisu imali kompeticijski karakter. Što
se tiče zastupljenosti mladeži u tijelima vlasti,
ističe da su mladi posredstvom svoje glavne
organizacije, SSO, imali zajamčen broj mjesta
u tijelima vlasti, no ta je zastupljenost bila
uglavnom dekorativne naravi. Autorica je u
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 216
ovom dijelu analizirala znatan broj znanstve-
nih istraživanja iz tog razdoblja koji su se
doticali društvenog položaja i uloge mladih u
tadašnjem hrvatskom društvu, na temelju čega
je izvela i zaključni komentar da su mladi bili
marginalizirani i da se to posebice očitovalo
na socioekonomskom i političkom području.
Mladež Hrvatske u tranzicijskom razdob-
lju, četvrti dio knjige, donosi analizu položaja
hrvatske mladeži u novonastaloj situaciji, od
1990. g. kada se konstituira novi tip političkog
poretka institucionaliziranjem općega i jedna-
kog prava glasa, instaliranjem višestranačkog
sustava, te provođenjem kompetitivnih izbora.
Aktualni položaj mladih u Hrvatskoj autorica
analizira prema svom standardnom modelu, pa
tako najprije daje deskripciju osnovnih
značajki hrvatskog društva i političkog sustava
u razdoblju tranzicije, potom pregled glavnih
sociokulturnih značajki hrvatske mladeži, te
onda prelazi na institucionalno političko
djelovanje mladeži. Participaciju mladih na
izborima analizira na osnovi longitudinalnih
istraživanja o izbornom ponašanju što su pro-
vedena tijekom devedesestih godina, a osnovni
je nalaz da je kod mladih u razdoblju od
uvođenja demokratskog sustava došlo do opa-
danja zainteresiranosti za izbore, do preus-
mjeravanja stranačkih preferencija, kao i do
promjene odabira političkih prioriteta. Potom
se fokusira na odnos mladih i političkih stra-
naka, ponajprije analizirajući dijelove pro-
grama najznačajnijih hrvatskih političkih
stranka u kojima one tretiraju mladež. Kako bi
produbila svoju analizu izvršila je i ispitivanje
stavova čelnika najznačajnijih hrvatskih
stranaka, jer je željela saznati kako stranačka
čelništva percipiraju mladež i njihove pro-
bleme, mladež kao politički subjekt, mladež u
vlastitoj stranci te međugeneracijske odnose u
društvu i svojoj stranaci. Osnovni uzorak od
45 čelnika podijeljen je na dva subuzorka; je-
dan je obuhvatio same stranačke čelnike, a
drugi čelnike podmladaka tih stranaka. Pri is-
pitivanju su stranački čelnici iskazali vrlo po-
voljno mišljenje o mladima i njihovim spo-
sobnostima, no s obzirom na to da realna po-
zicija mladih nije u skladu s takvim razmi-
šljanjima, očito je da postoji jedna vrst dis-
krepancije, koju autorica tumači kao odsutnost
volje starijih da se odreknu moći koje
posjeduju. Na kraju, autorica analizira sudje-
lovanje mladih u tijelima vlasti, pri čemu je
signifikantan podatak do kojeg je došla anali-
zom dobne strukture zastupnika u Zastupni-
čkom domu Hrvatskog državnog sabora iz
1995. g., da zastupnika u dobi do trideset go-
dina ima trinaest puta manje nego njihovih
vršnjaka u biračkome tijelu.
Zaključna razmatranja, posljednji dio
knjige, koncipiran je kao sinteza rezultata i
nalaza autoričinih istraživanja i uvida o statusu
mladih u suvremenom društvu i politici.
Polazeći od činjenice dobne stratifikacije i na
njoj utemeljene dobne diskriminacije, koju
tumači modelom mladeži kao marginalne
grupe, autorica kaže da je komparativnom
analizom triju tipova političkog sustava poku-
šala utvrditi je li marginalni status mladih
uvjetovan upravo tipom političkog poretka. No
analiza je pokazala da tip političkog poretka
ne utječe presudno na oblik, stupanj i sadržaj
institucionalnog političkog djelovanja mladeži,
što je glavni indikator statusa mladih u
društvu, već autorica tvrdi: “Iz toga slijedi
opći zaključak da je marginalan položaj su-
vremene mladeži u institucionaliziranoj poli-
tici mnogo više uvjetovan sociostrukturnim i
sociokulturnim činiteljima nego sistemsko-in-
stitucionalnim rješenjima” (str. 243). Drugi
dio zaključnog dijela zapravo je autoričin ple-
doaje za razvoj koncepcija i učinkovitih pro-
grama političkog obrazovanja te njihovo uvo-
đenje u obrazovni sustav. Polazeći od stajališta
da demokratska društva i države ne smiju za-
nemariti tendenciju sve većeg distanciranja
mladih od politike te rastuću političku apsti-
nenciju i apatiju, autorica smatra da bi poli-
tičko obrazovanje, koncipirano kao obrazova-
nje za demokraciju, bilo važan činitelj za mo-
guće poboljšanje participacije mladih u poli-
tičkom životu i uspješniju političku socijaliza-
ciju mladih općenito. Ovo je naročito važno i
aktualno za države koje su na putu demokrat-
ske konsolidacije, a koje još nisu razvile poli-
tičko obrazovanje na zadovoljavajućoj razini,
kao što je to slučaj i s Hrvatskom. Stoga se
autorica zalaže za uvođenje zasebnog nastav-
nog predmeta, političkog obrazovanja, barem
u sve tipove srednjih škola u Hrvatskoj.
Knjiga Mladi na marginama društva i
politike, kojom je izdavačka kuća Alinea na-
stavila hvalevrijednu tradiciju objavljivanja
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 217
znanstvenih radova domaćih autora, značajan
je rad, osobito s obzirom na nedostatak sus-
tavnih socioloških i politoloških istraživanja o
mladima što je i dovelo do toga da se analize
ovoga fenomena obično svode na neke frag-
mentarne uvide ili čak na puke pretpostavke.
Situacija se u Hrvatskoj nije bitnije izmijenila
ni s izrastanjem demokratskog sustava, pa se o
potrebama i problemima mladih i dalje ne vodi
dovoljno računa. Stoga je ova knjiga –
donoseći niz empirijskih podataka koji autorici
služe da potvrdi svoje teze, ali i vrlo za-
nimljivu teorijsku elaboraciju problema – osim
što predstavlja pokušaj da se na znanstvenom
polju revitalizira interes za mlade, važan
poticaj za jedno šire razmišljanje o mladima
kao nositeljima budućeg razvoja društva.
Berto Šalaj
Prikaz
VI. Konferencija politologa
srednje Europe
i osnivanje
CEPSA
U Varšavi je od 17. do 19. travnja 2000.
godine održan srednjoeuropski politološki
simpozij o globalizaciji i europskoj integraciji
zemalja ove svjetske regije (Central Europe
and the processes of globalization and inte-
gration in the contemporary world). Nakon
višegodišnjih priprema politolozi iz Austrije,
Češke, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Slovačke
i Slovenije osnovali su i CEPSA (Central
European Political Science Association). No-
voizabrani Izvršni odbor CEPSA-e pokušat će
dati novi globalni image nastupu nacionalnih
politoloških udruga ovih zemalja već na svjet-
skom kongresu IPSA (International Political
Science Association) u Québecu, u kolovozu
ove godine, kad će glavnom temom polito-
loške rasprave također biti globalizacija. Za
prvog predsjednika nove udruge izabran je
ugledni poljski profesor starije generacije,
Jerzy Wiatr, za potpredsjednika Jozsef Bayer
iz Mađarske, za generalnog sekretara Drago
Zajc iz Slovenije, a za članove Izvršnog odbo-
ra: Karin Huffer iz Austrije, Blanka Sichova iz
Češke, Dag Strpić iz Hrvatske, Attila Ágh iz
Mađarske, Krystof Palecki iz Poljske, Dagmar
Horna iz Slovačke i Danica Fink-Hafner iz
Slovenije.
Sama rasprava bila je podijeljena u tri
dijela. Prvi je dio bio posvećen teorijskim i
metodologijskim aspektima globalizacije i
integracije, a moderator je bio profesor Cze-
slav Mojsiewicz iz Poznanja. Unutar tog dijela
rasprave svoje su referate podnijeli:
Jerzy Wiatr (Poljska) – “Central Europe in the
new world order”,
Miroslav Kusy (Slovačka) – “The state of
human rights in the Visagrad four countries”,
Dag Strpić (Hrvatska) – “Globalization – A
Croatian view point”,
Andrzej Chodubski (Poljska) – Of the system
of values in the global citizen society”, te
Franciszek Golembski (Poljska) – “Cultural
conditions of the process of globalization”.
Drugi dio Konferencije bio je posvećen
procesu transformacije u zemljama srednje
Europe. Moderator rasprave bila je profesorica
Tereza Los-Nowak sa sveučilišta u Wroclavu,
referate su podnijeli:
Jozsef Bayer (Mađarska) – “Globalization of
the Hungarian politics and society”,
Jan Skaloud i Blanka Richowa (Češka) – “The
position of political science in analysis of
transformation in Czech Republic”,
Matus Korba (Slovačka) – The position of the
armed forces in society in the Visegrad four
countries”,
Zdravko Petak (Hrvatska) – “The public con-
sumption and the process of decentralization
in Croatia” i
Henryk Komarnicki (Poljska) – “Historical
and cultural conditions of Polish national in-
terest and the process of globalization”.
Treći i posljednji dio rasprave bio je po-
svećen srednjoj Europi, procesima europske
integracije. Voditelj toga dijela Konferencije
bio je profesor komparativne politike na var-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 218
šavskom sveučilištu Konstanty Adam Wojta-
szczyk. U tom su dijelu svoje priloge izložili:
Bela Gallo (Mađarska) – “European accession
process with regard to Hungary”),
Janos Simon (Mađarska) – “The attitude of the
Hungarian political elite to EU accession”,
Simona Kustec (Slovenija) – “State of Slove-
nia – EU accession process in the view of lat-
est EU countries report”,
Stanislaw Sulowski (Poljska) – “Nation state
between integration and globalization”,
Karin Liebhart (Austrija) – “Reconstruction of
Austrian identity in the process of European
integration and EU enlargement”,
Luka Brkić (Hrvatska) – “Globalization and
the process of integration of Croatian economy
in the European economic area”,
Wieslaw Burger (Poljska) – “SPD and its at-
titude to European integration” i
Andrzej Glowacki (Poljska) – “Recent experi-
ence in participation of the students in political
science of Szczecin university in the Socrates-
Erasmus program”.
Zdravko Petak
Prikaz
Međunarodna konferencija
“Building Professional Institutions
in Central and East European
Political Science”
U Budimpešti je 19. i 20. svibnja u orga-
nizaciji Europskog konzorcija za politička is-
traživanja (ECPR) i Srednjoeuropskog sveu-
čilišta (CEU) održana konferencija pod nazi-
vom Building Professional Institutions in
Central and East European Poltical Science.
Konferenciji su prisustvovali predstavnici fa-
kulteta, odnosno odjela političke znanosti, kao
i politoloških udruženja iz Češke, Hrvatske,
Jugoslavije, Mađarske, Poljske, Rumunjske i
Slovačke. Iz Hrvatske, Konferenciji su prisu-
stvovali predstavnici Instituta za međunarodne
odnose (IMO), Fakulteta političkih znanosti
(FPZ) i Hrvatskog politološkog društva (HPD).
Prema riječima domaćina, izvršnog di-
rektora ECPR-a Kena Newtona i Zsolta
Enyedija s CEU-a, Konferencija je imala za
cilj pridonijeti unapređenju stručne komuni-
kacije unutar srednjoeuropske i istočnoeurop-
ske političke znanosti, sagledati mogućnosti da
se istočnoeuropska politologija i politolozi što
organiziranije uključe u mrežu i aktivnosti
europskih politoloških organizacija i projeka-
ta, ali i utvrditi modalitete konkretne organi-
zacijske pomoći istočnoeuropskoj političkoj
znanosti. U tom smislu, okosnicu konferencije
činile su kratke prezentacije posebno pozvanih
gostiju o temama: a) politička znanost na
sveučilištu; b) međusveučilišna suradnja; c)
politička istraživanja i istraživački centri; d)
politološke udruge; e) publikacije; kojima se
pokušala potaknuti ciljno-tematska diskusija,
ali i ponuditi što više relevantnih informacija o
tome kako funkcionira organizacijska razina
političke znanosti u zapadnoj Europi.
Izlaganja Pierrea Allana (Ženevsko sveu-
čilište) i Torea Hansena (Sveučilište u Oslu)
potaknula su diskusiju o “vječnim”, konstitu-
cijskim pitanjima politologije: “politička zna-
nost” ili “političke znanosti”; u kojoj bi mjeri
politološko obrazovanje trebalo biti opće, a
koliko usko stručno obrazovanje; je li potre-
bno “stvarati mislioce” ili “proizvoditi za trži-
šte”? Pokazalo se da politička znanost i u za-
padnoj Europi još uvijek vrluda između defi-
nitivnih odgovora na ova pitanja, što se ogleda
i u koncipiranju i organizaciji nastave polito-
logije na sveučilištu. Izlaganje Radoslawa
Markowskog (Poljska akademija znanosti)
ukazalo je i na dodatne probleme u istočnoj
Europi koji izviru iz nedostatka profesional-
nog identiteta politologa u zemljama gdje po-
litologija postoji tek jedno desetljeće. Od ne-
kih sudionika apostrofirani izuzetak Hrvatske
pokazao se samo kao dokaz više da je stvara-
nje takva profesionalnog identiteta dugotrajan
i, još više, neizvjestan proces. Predstavnici
Jugoslavije dirljivo su ilustrirali stupanj do
kojeg autoritarni režim može uništiti političku
znanost, šireći osjećaj besmislenosti znan-
stvenog rada, ali i fizičke nesigurnosti nastav-
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 219
nika i studenata. Dotaknuti su i konkretni
problemi koncipiranja i izvođenja nastave sa
zaključkom da u istočnoj Europi brojnost
predmeta i njihovi zvučni naslovi često stoje u
suprotnosti s kvalitetom sadržaja i stupnjem
osposobljenosti svršenog studenta. Razloge za
to u prvom redu bi trebalo tražiti u načinu
izvođenja nastave, u kojem još uvijek domini-
raju klasična predavanja i slab poticaj studen-
tima na samostalni rad.
No, ako su politolozi u zemljama istočne
Europe mogli nešto naučiti od svojih zapadnih
kolega, to je da za uspostavljanje političke
znanosti kao ravnopravne i priznate znanstve-
ne discipline i za izgradnju profesionalnog
identiteta i digniteta nije najvažnije “utemelje-
nje u umu”, već uspostavljanje čitavog niza
komunikacijskih mreža, institucija, projekata,
centara i ostalih oblika “empirijske” prisutno-
sti na tržištu, u društvu i politici. U tom su se
smislu ostala izlaganja pokazala su se iznimno
vrijednim putokazima. Tako su Maurizio Cotta
(Sveučilište u Sieni) i Vincent Hoffmann-
Martinot (IEP, Bordeaux) opisali nastajanje i
funkcioniranje jednoga sasvim malog
sveučilišnog istraživačkog politološkog centra,
kakav je u Sieni, i golemih znanstveno-istra-
živačkih centara, kakav je IEP u Bordeauxu ili
WZB u Berlinu. Sophie Howlett (CEU) govo-
rila je o međusveučilišnoj razmjeni studenata i
nastavnika unutar i izvan regije kao o važnom
segmentu građenja politološke mreže, s
posebnim osvrtom na pogodnosti koje su otvo-
rene Paktom o stabilnosti i Europskim susta-
vom prijenosa bodova (ECTS). Carlos Alba
(Madridsko autonomno sveučilište) dočarao je
na španjolskom primjeru kako stručne udruge
mogu biti presudne institucije u promoviranju
političke znanosti u njenim početcima. Eliza-
beth Meehan (PSA) skicirala je na primjeru
jednog od najprestižnijih udruženja za politič-
ku znanost (Political Studies Association) što
bi sve trebao biti posao stručne udruge. Mate
Szabo upoznao je sudionike s novoosnovanom
regionalnom politološkom organizacijom Sre-
dnjoeuropskim udruženjem za političku
znanost (CEPSA). Predstavnici Blackwell
Publishers došli su s nizom vrijednih savjeta o
izdavanju vlastitih edicija, ali i upoznali su-
dionike s mogućnostima koje pruža Internet u
pristupu časopisima i knjigama.
Zaključeno je, s jedne strane, da bi ECPR
trebao pokazati više inicijative kroz konkretne
akcije kojima bi se unaprijedila povezanost
politološkog “zapada” i “istoka” (konkretni
prijedlozi za sada su stali na pomoći stručnim
udrugama pri izradi i promociji web-stranica,
te organizacije neke od stalnih ljetnih škola
ECPR-a u istočnoj Europi i uz suorganizaciju
od strane istočnoeuropskog sveučilišta), a s
druge strane, da istočnoeuropski politolozi i
politološke institucije ne koriste u dovoljnoj
mjeri postojeće organizacijske forme suradnje
europskih politologa, pri čemu se ponajprije
misli na sastanke i konferencije ECPR-a, ali i
brojne financijske izvore namijenjene upravo
suradnji i komunikaciji politologa.
Prema dojmu potpisnika ovih redova, koji
je ujedno bio predstavnik FPZ-a i HPD-a na
Konferenciji, hrvatska politologija je, u uspo-
redbi s ostalim postkomunističkim politolo-
gijama, još uvijek u relativnom padu koji je
počeo početkom devedesetih, i to što se hrvat-
ska politologija još uvijek relativno dobro
percipira rezultat je, u globalu, više “stare
slave” nego recentnih postignuća. Uza sva vri-
jedna pojedinačna nastojanja da se “politička
znanost u Hrvata” predstavi svijetu, dojam je
da nedostaje pravog organiziranog napora i da
su glavne hrvatske politološke institucije sve
manje prisutne u svijetu politologije. Ako ho-
ćemo, već i na razini kompletiranosti osnovnih
podataka u direktoriju članica ECPR-a.
Goran Čular
Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 2, str. 207—220 220
Prikaz
Međunarodne studije, Vol. I, 2000.
Hrvatska udruga za međunarodne studije,
Zagreb; Golden marketing, Zagreb,
2000., 438 str.
Hrvatska udruga za međunarodne studije
(HUMS) godinu dana nakon svoga osnivanja
pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu,
objavila je Zbornik radova “Međunarodne
studije 2000”.
Nakon brojnih gostovanja istaknutih znan-
stvenika s područja međunarodnih odnosa iz
inozemstva, organiziranih seminara i konfe-
rencija širom Hrvatske te izdavanja i pred-
stavljanja knjiga, autori kojih su članovi
HUMS-a, Zbornik “Međunarodne studije
2000” rezultat je kontinuiranog rada članova
Udruge i prva zbirna analiza međunarodnih
odnosa u okviru HUMS-a.
Zbornik je podijeljen u tri tematske cjeli-
ne: Hrvatska i međunarodna zajednica, Pojave
i procesi, te Prikazi, recenzije, obavijesti. Iz-
borom tema koje se u Zborniku obrađuju
(nova hrvatska vanjska politika, Pakt o stabil-
nosti, jugoistočna Europa nakon intervencije
NATO-a, problem Kosova, perspektive Hrvat-
ske za ulazak u NATO, nacionalni interesi i
nacionalna sigurnost Hrvatske, razvoj među-
narodnih studija u Hrvatskoj, novi svjetski po-
redak, globalizacija, strategija nacionalne si-
gurnosti SAD-a za 21. stoljeće, nuklearna si-
gurnost, uloga Kissingera u međunarodnim
odnosima) dotaknute su gotovo sve bitne od-
rednice suvremene kompleksnosti današnjih
međunarodnih odnosa, na lokalnoj, regional-
noj i globalnoj razini. S obzirom na široku le-
pezu autora, njihova formalnog institucional-
no-pravnog statusa, obrazovanja i mogućnosti
individualne znanstvene analize (od međuna-
rodno uglednih stručnjaka i profesora – prof
dr. Vukadinović, prof. dr. Mileta, prof. dr.
Caratan, dr. sc. Tatalović, do polaznika pos-
lijediplomskog studija ili onih koji su ga ne-
davno završili, mladih istraživača, znanstvenih
novaka, djelatnika Ministarstva obrane,
hrvatskih veleposlanstava u inozemstvu i dru-
gih institucija vlasti), realne su oscilacije u
načinu prezentacije i njihovim zaključnim
analizama. No, želja za povezivanjem istraži-
vačkog rada istaknutih znanstvenika i mlađih
suradnika koji će se u budućnosti profesional-
no baviti nekim od aspekata međunarodnih
odnosa, upravo je jedan od glavnih ciljeva
HUMS-a, a prvi broj Zbornika praktična je
primjena nesebične suradnje i pedagoškog
rada starije generacije znanstvenika s mlađom
generacijom.
Treba napomenuti da u izdavačkom sa-
vjetu Zbornika sudjeluje i desetak međuna-
rodno priznatih autora, profesora s područja
međunarodnih odnosa, iz Europe i Sjedinjenih
Država.
U danima kad se od Hrvatske sve više
očekuje da aktivno djeluje u svom okruženju,
ali i široj međunarodnoj zajednici, svakako da
joj je potreban novi, mladi, profesionalno
obrazovan kadar, koji će znati i moći prezenti-
rati njezine interese na međunarodnoj sceni,
ali i objašnjavati međunarodne fenomene do-
maćoj javnosti. S obzirom na to da HUMS
planira izdavanje i drugog broja Zbornika
Međunarodnih studija, prilika je to članovima
Hrvatske udruge za međunarodne studije, ali i
svima ostalim zainteresiranim za međunarodne
odnose, za razmjenu iskustava, stjecanje novih
znanja, ali i kritičko vrednovanje i znanstvenu
analizu suvremenih procesa, položaja i uloge
Hrvatske u nadolazećem vremenu.
Lidija Čehulić