Tvrdnja ili verovanje, da je pravosuđe bilo koje države, u bilo kom
momentu, organizovano i uređeno na takav način da je njegova reforma
okončana, moralo bi biti rezultat ili velikog neiskustva koje čini da se reforma
zamišlja kao jednokratni proces ili pak, politikantskog poricanja potrebe za
daljim promenama, usled rizika da ono bude shvaćeno kao neuspeh dotadašnje
vladavine.
Ređe, ali ne i nemoguće, može se raditi i o poricanju ljudske prirodne
potrebe da, težeći ka savršenstvu, neprekidno menja na bolje sve što čoveka
okružuje, a na šta svojim delanjem može da utiče.
Nešto češće, iako pomalo prizemno i razočaravajuće, javno istupanje
protiv kontinuiranih reformi, uzrokovano je individualnom, ličnom nespremnošću
na promene, prilagođavanje i usavršavanje. Konzervativnost ili lenjost
- u praksi je razlika neretko neprimetna.
Pravosuđe Republike Srbije, decenijama unazad, poprište je veoma
intenzivnih promena. Posmatrano iz ugla evolucionizma, ovo bi trebalo
da bude znak da je prevaljen značajan put ka nezavisnom, nepristrasnom,
stručnom, odgovornom, transparentnom i efikasnom pravosuđu. U realnosti,
taj put je bio obeležen brojnim zastojima, nedoumicama, lutanjima i stranputicama.
Imajući ovo u vidu, ne čudi što bi se na pitanje o realnim postignućima
reforme, kao i trenutnom kvalitetu našeg pravosuđa teško mogao dobiti
jednoznačan odgovor. Procenama i ocenama realnog stanja, bavili su se
prethodnih petnaestak godina brojni međunarodni i domaći akteri. Analize i
preporuke dolazile su sa svih strana, neretko od autora čiji se jedini kontakt sa
pravosuđem Republike Srbije svodio na dvodnevnu posetu koju su započinjali
tražeći Srbiju na mapi Evrope, a završavali taksativnim nabrajanjem kako
izmeniti pojedinačne članove zakona, ukinuti postojeće institucije ili osnovati
nove. Preporođeni njihovim nadahnućem i mudrošću, sudije, javni tužioci i
državni službenici, vraćali su se potom svojim poslovima i s godinama sve
više gubili nadu da će ovakvi misionarski pohodi doneti bilo šta, osim još
nekoliko radnih dana utrošenih na snishodljive molbe, da im se pomogne u
nabavci računara, vozila i opreme ili adaptaciji objekata.
Otvaranje pregovora sa Evropskom unijom, naše pravosuđe dočekalo
je rastrzano između pokušaja da za sutrašnje suđenje obezbedi papir za štampanje
zapisnika i obaveze da poznaje, čita, razume, u elektronskim bazama
pretražuje, i najzad, primenjuje međunarodne standarde i praksu međunarodnih
sudova. Zarobljeno na pola puta između lepih želja i loših navika; starih
kalupa po kojima je pravljeno i nastojanja da se, sve ono što je iz tih kalupa
poteklo, iako već odavno formirano i teško promenljivo, gotovo preko noći
spakuje u nove okvire (posve drugačijeg oblika i veličine), srpsko pravosuđe je utonulo u veliku galamu u kojoj gotovo da niko ne čuje svog sagovornika
ali uprkos tome nastavlja da ponavlja sopstveno viđenje stvari. I dok jedna
strana krivi arhaičnost starih kalupa i konzervativnost onih koji su po njima
krojeni, oni koje je potrebno promeniti i prekrojiti, tvrde da je to nemoguće
učiniti u potpunosti (ili makar ne u kratkim rokovima), ali i da novo ne mora
nužno biti bolje od starog, te da bi se radije menjali svojim tempom i po sopstvenim
planovima.
U atmosferi konstantnih previranja, promena i podela, čini se da je
svrstavanje u tabore i prihvatanje kolektivnog, postalo mnogo prihvatljiviji
obrazac ponašanja od formiranja sopstvenog mišljenja. Najmanje dobrodošli
jesu pokušaji da se akterima ovih događaja pojasni, da gotovo da nema
životne situacije u kojoj za sve postoji samo jedan krivac i jedan izlaz. Ipak,
čini se da najteže od svega, do sluha „reformatora i reformisanih“, dopire podatak
da svi zajedno moraju biti i jedno i drugo - i oni koji menjaju i oni koje
treba menjati, a sve u interesu građana Republike Srbije.
Polazeći upravo od pretpostavke podeljenih uloga i zajedničke odgovornosti,
ova knjiga nastala je kao pokušaj da se, kroz jednostavan pregled
normativnog i institucionalnog okvira pravosuđa u Republici Srbiji, a potom
i kroz detaljnu analizu dometa, modaliteta primene i tendencija promena u
važenju ključnih načela organizacije i funkcionisanja pravosuđa, stvori štivo
prijemčivo širokom krugu čitalaca, bez obzira da li tragaju za osnovnim informacijama
o strukturi i funkcionisanju pravosudnog sistema ili pak tragaju
za odgovorima o napretku načinjenom u kontekstu sprovođenja ključnih
strateških dokumenata i procesu pristupnih pregovora sa EU.
Sama sadržina monografije postavljena je tako da oslikava i statičku i
dinamičku komponentu pravosuđa u Republici Srbiji. Koncipirana po principu:
ko želi da se bavi medicinom- prvo mora da savlada anatomiju, struktuirana
je tako da u prvom delu može poslužiti kao abeceda organizacije i funkcionisanja
pravosuđa Republike Srbije, namenjena svima koji o ovoj materiji
usvajaju početna znanja.
U skladu sa tim, Deo I obuhvata prikaz normativnog i institucionalnog
okvira, polazeći od šireg shvatanja pojma pravosuđa, po kome ono ne uključuje
samo sudove i tužilaštva, već čitav niz institucija koje, uz jasnu podelu
nadležnost, sa manjim ili većim udelom, čine da pravosudni sistem ostvaruje
svrhu koja mu je Ustavom i zakonima namenjena. Ovakav pristup zastupljen
je i u ključnim strateškim dokumentima koji uređuju ovu oblast, a njegova
opravdanost s godinama se potvrđuje kroz sve značajniju ulogu pravosudnih
profesija koje su, u poslednjoj deceniji, preuzele značajan deo, ranije sudskih
nadležnosti. Opravdanost ovakve koncepcije oslanja se i na sve snažniju
poziciju Viskog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, kao i na rastući
značaj Pravosudne akademije. Iako neopravdano skrajnuto i u reformskim
Dr Milica Kolaković - Bojović 19
procesima zapostavljeno, Državno pravobranilaštvo je od vitalnog značaja za
efikasnu sudsku zaštitu imovinskih interesa Republike Srbije.
Nasuprot tome, drugi deo knjige, vodič je kroz ciljeve, prepreke, pravila
i (ne)uspehe na reformskom putu, trasiranom procesom pristupnih pregovora
sa EU. Deo II monografije, odraz je dinamičke komponente pravosuđa i
posvećen je dubinskoj analizi reformskih koraka u pravosuđu, pri čemu su
oni sagledani iz ugla procesa evropskih integracija, kao okvira koji nadilazi i
kontekst sprovođenja strateških dokumenata, koji i sami imaju ulogu agende
oblikovane EU standardima i pravilima pristupnih pregovora. Struktura drugog
dela postavljena je tako da oslikava ključne principe reforme pravosuđa,
definisane u Nacionalnoj strategiji reforme pravosuđa za period od 2013-2018
(u daljem tekstu: NSRP 2013-2018.)1, i Akcionom planu za Poglavlje 232 pa
reformske procese prati kroz načela nezavisnosti, nepristrasnosti, stručnosti,
odgovornosti i efikasnosti pravosuđa, ali i iz ugla monitoringa i evaluacije
reformskih procesa. Fokus analize je na načelima nezavisnosti i efikasnosti,
budući da složenost i intenzitet reformskih procesa u okviru ovih principa
daleko nadmašuju ostale segmente.
Kontekstom protiv selektivnosti, balansom protiv krajnosti, ovo delo je
skromni pokušaj da se u realnom svetlu sagleda stanje, procesi i perspektive
u jednom od najvitalnijih segmenata države i društva.