Reviewing some of the contemporary research in the context of subjective well-being

Abstract

Subjective well-being is a broad area of scientific interest,
which has been increasingly occupying the attention of
researchers for the past thirty years. It refers to a general
assessment of satisfaction with life, as well as emotional
reactions and satisfaction with various aspects of life.
Research on subjective well-being typically involves a
scientific analysis of how people evaluate their life, both for
the current situation, and for longer periods of time. The importance of subjective well-being research is illustrated by
the data that indicates the advantages of experiencing
positive emotions, such as fostering the quality of social
relations, creativity, and psychological resources of the
individual. This paper discusses the conceptual definition of
subjective well-being, different theoretical perspectives and
approaches, as well as the dominant topic in contemporary
research.

Full text

PREGLED NEKIH ISTRAŽIVANJA
U KONTEKSTU SUBJEKTIVNE
DOBROBITI
Maja TADIĆ
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
UDK: 159.942.5
Pregledni rad
Primljeno: 5. 3. 2008.
Subjektivna dobrobit široko je područje znanstvenoga
interesa, koje unatrag tridesetak godina zaokuplja sve veću
pozornost istraživača, a obuhvaća emocionalne reakcije i
zadovoljstvo pojedinim područjima života te opće procjene
zadovoljstva i kvalitete života. Područje istraživanja
subjektivne dobrobiti podrazumijeva znanstvenu analizu
načina na koji ljudi procjenjuju svoj život – i trenutačnu
situaciju i na duže staze. Važnost istraživanja subjektivne
dobrobiti ilustriraju podaci koji upućuju na velike prednosti
doživljavanja pozitivnih emocija (poticanje kvalitetnih
socijalnih odnosa, kreativnosti i stvaralaštva, jačanje
psiholoških resursa pojedinca). U ovom radu razmatra se
definicija i konceptualno određenje subjektivne dobrobiti,
teorijske perspektive i pristupi te dominantne teme u
suvremenim istraživanjima.
Ključne riječi: subjektivna dobrobit, sreća, kvaliteta življenja
Maja Tadić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Marulićev trg 19/1, p. p. 277, 10 001 Zagreb, Hrvatska.
E-mail: Maja.Tadic@pilar.hr
UVOD
U sklopu relativno novoga područja pozitivne psihologije, za-
mjetan znanstveni interes za područje subjektivne dobrobiti
proizašao je velikim dijelom kao reakcija na dugotrajnu usre-
dotočenost na psihopatologiju i negativna stanja: psihologij-
ska istraživanja koja se bave negativnim stanjima u literaturi
prisutnija su gotovo 17 puta više nego ona koja istražuju pozi-
tivna stanja (Diener i sur., 1999.). Istraživači subjektivne do-
brobiti drže da se ljudi aktivno kreću k ostvarivanju pozitiv-
117


nih iskustava i stanja te da nisu samo usredotočeni na izbjega-
vanje negativnih stanja, čime se koncepcija mentalnoga zdra-
vlja proširila s puke odsutnosti psihopatološke simptomato-
logije na prisutnost sreće i zadovoljstva životom (Fredrickson,
2005.; Diener i sur., 2003.a).
Područje istraživanja subjektivne dobrobiti podrazumije-
va znanstvenu analizu načina na koji ljudi procjenjuju svoj
život – i trenutačnu situaciju i na duže staze. Takve su procje-
ne ujedno afektivne (uključuju raspoloženja i emocionalne
reakcije na događaje i situacije) i kognitivne (podrazumijeva-
ju zaključke o općem zadovoljstvu životom, kao i zadovolj-
stvu pojedinim područjima života, npr. zdravlje, posao, soci-
jalni odnosi) (Diener i sur., 2003.a).
Unutar psihologije osobit utjecaj na istraživanja subjek-
tivne dobrobiti ostvaruje područje psihologije ličnosti, u smi-
slu razmatranja individualnih razlika (DeNeve i Cooper, 1998.;
Diener i sur., 2003.b; Lucas, 2007.; McCrae i Costa, 1991.) te
stabilnosti i nasljednosti subjektivne dobrobiti (Lykken i Telle-
gen, 1996.). Nadalje, važna su i područja socijalne i kognitiv-
ne psihologije, točnije: problematika procesa adaptacije na va-
rirajuće okolnosti te utjecaja kognitivnih procesa na procjenu
vlastita života i njegovih aspekata (Kahneman i Krueger, 2006.;
Schwarz i Strack, 1999.; Schwarz i Kahneman, 2007.). Osim
psihologije, na istraživanja subjektivne dobrobiti zamjetno su
utjecala i sociološka istraživanja, u smislu proučavanja odno-
sa raznih sociodemografskih čimbenika (npr. zaposlenost, struč-
na sprema, bračni status) i kvalitete života (Diener i sur., 2003.b;
Veenhoven, 2009.).
Zašto je važno ispitivanje subjektivne dobrobiti? Podaci
koji upućuju na velike prednosti doživljavanja pozitivnih emo-
cija najbolje ilustriraju važnost istraživanja subjektivne do-
brobiti. Naime, u literaturi stalno nalazimo povezanost subjek-
tivne dobrobiti s poželjnim karakteristikama i ponašanjima, u
smislu kvalitetnih socijalnih odnosa (Berry i Willingham, 1997.;
Carstensen i sur., 1995.), poticanja kreativnosti i stvaralaštva,
širenja trenutačnog repertoara misli i aktivnosti, obogaćiva-
nja života pojedinca i jačanja njegovih resursa (Fredrickson,
2005.) – općenito govoreći, veće uspješnosti (Lyubomirsky i
sur., 2005.). Suvremene longitudinalne studije pokazuju i to
da su pozitivne emocije povezane s pozitivnim ishodima kasni-
je u životu (Lyubomirsky i sur., 2005.; Caprara i Steca, 2006.).
Osnovni cilj ovoga rada jest pružiti pregled nekih od važ-
nijih aspekata istraživanja subjektivne dobrobiti, pri čemu
ćemo najprije detaljno definirati širok konstrukt subjektivne
dobrobiti, nakon čega ćemo razmotriti pristupe i dominantne
teme u istraživanjima subjektivne dobrobiti.
118
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

KOMPONENTE SUBJEKTIVNE DOBROBITI
Podaci iz literature tipično pokazuju da se subjektivna dobro-
bit sastoji od afektivne i kognitivne komponente, koje poka-
zuju jedinstvene obrasce korelacija s različitim varijablama
(Diener i sur., 2003.b; Galati i sur., 2006.).
Iako se definicije afektivne komponente ponešto razliku-
ju ovisno o teoretskom okviru, općenito govoreći, temeljni a-
fekt jest neuropsihološko stanje dostupno svjesnosti, koje je
povezano s kontinuiranom procjenom vlastita stanja, a odra-
zuje se i na raspoloženja i na emocije (Russell i Barrett, 1999.;
Russell, 2003.). Pri tome je važno napomenuti da kada govo-
rimo o raspoloženju, govorimo o difuznom afektivnom sta-
nju, koje nema jasnog objekta, a ne utječe na naše doživljaje,
kognicije i ponašanje na suptilan način, poput "afektivne po-
zadine", dok su emocije kratkotrajne reakcije na podražaje ili
događaje (imaju objekt) te su svojevrstan "afektivni prednji
plan" (Fredrickson, 2005.; Wilhelm i Schoebi, 2007.). Relativan
postotak vremena u kojem pojedinci osjećaju pozitivan afekt
nasuprot vremenu u kojem osjećaju negativan afekt dobar je
indikator subjektivne dobrobiti (Diener i sur., 1999.). Kon-
kretno, višu razinu subjektivne dobrobiti karakterizira učesta-
la prisutnost pozitivnoga, uz rijetku prisutnost negativnoga
raspoloženja i emocija (Lyubomirsky i sur., 2005.). Iako neka
istraživanja pokazuju da su negativni i pozitivni afekt dva ne-
ovisna faktora te da pozitivne i negativne emocije koreliraju s
različitim prediktorskim varijablama, ova dva tipa afekta če-
sto pokazuju slabu do umjerenu negativnu povezanost, što je
i razumljivo (Costa i McCrae, 1980.; Lyubomirsky i sur., 2005.).
Naime, potpuna odsutnost negativnih emocija zapravo je ne-
realna, ali i disfunkcionalna, jer podrazumijeva neprepozna-
vanje i/ili nereagiranje na prijeteće situacije, gubitak ili druge
negativne životne događaje i situacije.
Kognitivna komponenta odnosi se na evaluacijski proces
u kojem osoba procjenjuje svoj život prema vlastitu jedinstve-
nom skupu kriterija i vrijednosti (Diener i sur., 1999.; Pavot i
Diener, 1993.). Konstrukt zadovoljstva razlikuje se od pozitiv-
nog afekta, pri čemu neki istraživači misle da je riječ isključi-
vo o kognitivnoj procjeni vlastita života i/ili domena života
(npr. Diener i sur., 1999.), dok drugi smatraju da ima i afektivnu
komponentu (Veenhoven, 2009.). Lucas i sur. (1996.) pokazali
su da su zadovoljstvo i pozitivni afekt različiti, ali povezani kon-
strukti: na uzorku studenata pokazali su da životno zadovolj-
stvo i pozitivni afekt međusobno koreliraju između 0,40 i 0,52.
PRISTUPI ISTRAŽIVANJIMA SUBJEKTIVNE DOBROBITI
Najšira kategorizacija pristupa istraživanju subjektivne dobro-
biti tiče se podjele ovisne o vrsti indikatora koji su u žarištu is-
traživanja, pa tako razlikujemo pristup zasnovan na objektiv-
119

nim, vanjskim indikatorima i pristup koji naglašava subjek-
tivne elemente dobrobiti (Oliver i sur., 1995.).
Objektivni i subjektivni indikatori
Objektivni pristup tradicionalniji je pristup pretežno usredoto-
čen na identifikaciju vanjskih uvjeta koji vode poboljšanju ži-
vota. Drugim riječima, objektivni pristup uzima razne doga-
đaje (npr. rastavu), okolinske uvjete (npr. BDP, sustav socijal-
ne zaštite) i demografske čimbenike (npr. dob, spol, bračni
status) kao indikatore subjektivne dobrobiti, odnosno, nasto-
ji zaključiti o dobrobiti na karakteristikama pojedinaca i uvje-
tima u kojima žive. Istraživanja ove vrste tipično uključuju ve-
lik broj ispitanika koji pripadaju različitim socioekonomskim
skupinama. Tako je npr. Wilson (1967.) zaključio da su sretne
osobe u braku, mlade, zdrave, obrazovane, viših prihoda, otvo-
rene, optimistične, religiozne, skromnih aspiracija. Danas zna-
mo da je situacija nešto složenija od toga (Headey, 2008.; Lu-
cas, 2007.). Naime, sociodemografski čimbenici poput priho-
da, zdravlja, naobrazbe, bračnoga statusa objašnjavaju rela-
tivno malen postotak varijance subjektivne dobrobiti (tipično
se kreću između 8% i 20%), zbog čega se drži da objektivni u-
vjeti sami za sebe nisu dovoljno dobri indikatori subjektivne do-
brobiti (Diener i sur., 2003.a). Tako su npr. Diener i Oishi (2004.)
pronašli da većina ispitanika smatra da je važnije biti sretan
nego imati visoke prihode, dobro zdravlje ili biti privlačan.
Subjektivni pristup najzastupljeniji je u istraživanjima su-
bjektivne dobrobiti, a odnosi se na upotrebu subjektivnih in-
dikatora doživljaja dobrobiti, pri čemu se najčešće radi o sa-
moprocjeni komponenata subjektivne dobrobiti, kao npr. pi-
tanjem "Kada razmotrite svoj život u cijelosti, rekli biste da ste
vrlo sretni, pretežno sretni, ne baš sretni ili potpuno nesret-
ni?" Ovaj pristup jest metodološki složeniji, ali je relevantniji
i korisniji: istraživanja pokazuju da su subjektivni indikatori
bolji prediktori globalne procjene života od objektivnih po-
kazatelja, što je razumljivo s obzirom na samu definiciju kon-
cepta (Diener i sur., 1999.; Oliver i sur., 1995.). Naime, pojedi-
nac najbolje sam za sebe može odrediti koliko je sretan i zado-
voljan. Poteškoće sa subjektivnim pristupom najviše se tiču
mjerenja. Naime, osim što se ljudi uvelike razlikuju po važno-
sti koju daju određenom području života, postoji i čitav niz
pristranosti o kojim treba uvelike voditi računa kada se nasto-
ji izmjeriti nečija sreća i zadovoljstvo u životu, kao što su npr.
utjecaj raspoloženja i konteksta na procjenu (Kahneman i Kru-
eger, 2006.; Schwarz i Kahneman, 2007.), procesi pamćenja i
dosjećanja (Krueger i sur., 2008.; Robinson i Clore, 2002.) i stan-
dardi usporedbe (Schwarz i Strack, 1999.; Siegrist, 2003.). Kao
jedno od mogućih rješenja tih pristranosti jesu tzv. izravne
120

mjere subjektivne dobrobiti, kao što je metoda uzorkovanja
iskustava (Scollon i sur., 2003.) i metoda rekonstrukcije dana
(Kahneman i sur., 2004.).
Hedonistički i samorealizacijski (eudemonijski) pristup
Za razliku od podjele koja se temelji na vrsti indikatora su-
bjektivne dobrobiti, koji su u žarištu interesa istraživača, istra-
živanja subjektivne dobrobiti mogu se svrstati i prema kon-
ceptualnom polazištu, unutar čega razlikujemo hedonistički i
samorealizacijski pristup.
Hedonistički pristup podrazumijeva proučavanje onoga
što iskustva u životu čini ugodnima, tj. neugodnima, odnos-
no, subjektivnu dobrobit općenito definira u terminima u-
gode nasuprot neugodi (Ryan i Deci, 2001.). Ipak, važno je na-
glasiti da se ovdje ne govori o reduciranju konstrukta isključi-
vo na fizički hedonizam, nego se subjektivna dobrobit, na
osnovi zaključaka o elementima koji čine život dobrim, raz-
matra u funkciji nastojanja ostvarivanja željenih ishoda, što
god oni pojedincu značili, pa se prije svega odnosi na doživ-
ljaj zadovoljstva životom te iskustvo pozitivnih emocija i ra-
spoloženja.
Samorealizacijski (eudemonijski) pristup naglašava da želje,
definirane kao ishodi kojima pojedinac teži, nisu nužno sigu-
ran put prema dobrobiti, iako mogu biti ugodni. Pri tome se
kao ključni aspekt dobrobiti promatra proces samoaktua-
lizacije (Waterman i sur., 2008.). U ovom kontekstu Ryff i Sin-
ger (1998.) operacionaliziraju šest aspekata subjektivne do-
brobiti: autonomija, osobni razvoj, samoprihvaćanje, smisao
života, kompetencija, pozitivni odnosi. Jedan od važnih teorij-
skih okvira unutar ovoga pristupa jest i teorija samoodređe-
nja, prema kojoj je za osobni rast i razvoj, integritet i dobrobit
ključno ispunjenje osnovnih psiholoških potreba za autono-
mijom, kompetencijom i povezanosti s drugima (Ryan i Deci,
2000.). Konkretno, teorija samoodređenja smatra da su zado-
voljstvo životom i dominantnost pozitivnog afekta nad nega-
tivnima nužni, ali ne dovoljni indikatori dobrobiti. Naime,
neka istraživanja pokazuju da određene situacije, iako rezul-
tiraju trenutačnim pozitivnim afektom, nemaju uvijek dugo-
ročno pozitivan učinak. Tako su npr. autori Nix i sur. (1999.)
eksperimentalnim manipulacijama pokazali da uspjeh u za-
datku na koji su sudionici bili primorani rezultira pozitivnim
afektom, ali ne i doživljajem vitalnosti; za razliku od uspjeha
u zadacima koji su autonomno odabrani, a koji su rezultirali i
pozitivnim afektom i doživljajem vitalnosti. Stoga se istraži-
vanja u ovom kontekstu, uz standardne mjere subjektivne do-
brobiti, koriste i mjerama samodeterminacije, vitalnosti, au-
tonomije i sl.
121

Dosadašnja istraživanja upućuju na to da je subjektivna
dobrobit multidimenzionalni konstrukt, koji uključuje aspek-
te obaju pristupa: podaci iz literature često bilježe dva neo-
visna faktora – jedan koji se može pripisati subjektivnoj
dobrobiti u smislu pozitivnog afekta i zadovoljstva i drugi ko-
ji se može opisati značenjem, osobnim razvojem (npr. Comp-
ton i sur., 1996.; Ryan i Deci, 2001.). To upućuje na to da doži-
vljaj zadovoljstva i sreće može biti odvojen od ostvarivanja
vlastitih mogućnosti i ispunjena života. Naime, premda ostva-
renje nekoga cilja može biti ugodno, rad na samom ostvariva-
nju toga cilja nije nužno povezan s pozitivnim emocijama.
Dapače, ponekad je riječ o izvanrednim naporima (npr. trča-
nje maratona, učenje za ispit, pisanje disertacije). Međutim,
neki pojedinci u takvim aktivnostima nalaze ispunjenje i zado-
voljstvo. U tom kontekstu navodi se koncept očaravajuće obu-
zetosti (flow) (Csikszentmihalyi i Hunter, 2003.), koji predstav-
lja stanje duboke predanosti u izvođenju nekoga zadatka, koji
je dovoljno izazovan, ali ne i frustrirajući, pri čemu je osoba
potpuno usredotočena na zadatak. Podaci iz literature poka-
zuju da su osobe koje navode češće doživljavanje flowa u radu
kreativnije i više internalno motivirane nego one koje flow do-
življavaju rijetko ili nikada (Csikszentmihalyi i Hunter, 2003.).
DOMINANTNE TEME U ISTRAŽIVANJIMA SUBJEKTIVNE DOBROBITI
U ovom dijelu ukratko ćemo se osvrnuti na neka područja is-
traživanja subjektivne dobrobiti i na dominantne teme unu-
tar njih, kao što su npr. individualne razlike u subjektivnoj
dobrobiti, uloga pozitivnih emocija itd. Osvrnut ćemo se i na
neke od suvremenih teorijskih perspektiva i modela subjek-
tivne dobrobiti.
Ličnost, individualne razlike i subjektivna dobrobit
Ljudi se međusobno razlikuju po tipičnom emocionalnom to-
nu, odnosno, neki se ljudi čine općenito sretnijima od drugih,
neovisno o životnim okolnostima, a tome u prilog idu i istra-
živanja koja pokazuju stabilnost globalnih procjena subjek-
tivne dobrobiti (npr. Eid i Diener, 2004.). Stoga se u psihologij-
skoj literaturi subjektivna dobrobit često razmatra kao rela-
tivno stabilna osobina ličnosti, što zovemo dispozicijskim pri-
stupom subjektivnoj dobrobiti. Dispozicijski pristupi tipično
polaze od pretpostavke da je sreća stabilna osobina prije nego
varijabilno stanje, koja odražava urođenu predispoziciju, spe-
cifičan 'okvir' unutar kojega fluktuiraju emocionalne reakcije
(DeNeve i Cooper, 1998.; Veenhoven, 1994.). Postoji niz istra-
živanja koja se pretežno odnose na procese adaptacije, odnos
crta ličnosti i subjektivne dobrobiti, nasljednosti i (ne)promje-
njivosti osnovne razine subjektivne dobrobiti.
122
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

'Hedonic treadmill' model
Na osnovi svoje klasične studije, u kojoj su pokazali da su se,
nakon kratkotrajna porasta, tj. pada, na stupnju životne sreće,
dobitnici na lutriji i osobe paralizirane zbog nesreće nakon
nekog vremena vratile na stabilnu razinu sreće, Brickman i
sur. (1978.) zaključili su da emocionalni sustav pokazuje me-
hanizme slične senzornoj adaptaciji. Naime, emocionalni su-
stav adaptira se na životne okolnosti, što znači da su reakcije
na nove situacije relativno kratkotrajne, nakon čega se vraća-
ju na uobičajenu razinu, čime se čuvaju resursi (Diener i sur.,
2006.). Tako su npr. Lucas i sur. (2003.) na velikom uzorku u
longitudinalnom istraživanju pronašli da životno zadovolj-
stvo raste kada osoba stupi u brak, no ubrzo opada i vraća se
unutar stabilna raspona. Model dinamičke ravnoteže (Headey i
Wearing, 1989.) sličan je pristup, prema kojem raspon unutar
kojeg se emocionalne reakcije uobičajeno kreću determinira
ličnost: događaji ih mogu privremeno pomaknuti u pozitiv-
nom ili negativnom smjeru, no s vremenom se vraćaju na sta-
bilan raspon fluktuiranja. Istraživanja u ovom kontekstu daju
ponešto nedosljedne rezultate, no ove postavke nadalje pri-
vlače pozornost, jer se doimaju kao primjereno objašnjenje
nalaza da osobe koje imaju značajne resurse ponekad nisu ni-
šta sretniji od osoba koje imaju ozbiljnih poteškoća u životu.
U prilog tome Ormel i Wohlfarth (1991.) pokazali su da je lič-
nost značajniji prediktor psihološke adaptacije nego vanjski do-
gađaji.
Osobine ličnosti i sreća
Najdosljedniji rezultati, vezano uz odnos osobina ličnosti i
subjektivne dobrobiti, tiču se ekstraverzije (visoke korelacije s
pozitivnim afektom) i neuroticizma (visoke korelacije s nega-
tivnim afektom) (DeNeve i Cooper 1998.; Lucas, 2007.). Mc-
Crae i Costa (1991.) razlikuju temperamentalni i instrumen-
talni aspekt odnosa ličnosti i subjektivne dobrobiti: tempera-
mentalni aspekt odnosi se na izravan utjecaj ekstraverzije i
neuroticizma na sreću pojedinca, dok druge osobine, kao što
su savjesnost i ugodnost, imaju instrumentalni utjecaj, odno-
sno na doživljaj sreće utječu neizravno, kao predispozicije
koje usmjeravaju ljude prema specifičnim vrstama socijalnih
situacija. DeNeve (1999.) promatra odnos ličnosti i subjektiv-
ne dobrobiti kroz tri aspekta. Kao prvo, subjektivnu dobrobit
povezuje s osobinama emocionalnoga sustava, i to konkretno
s emocionalnom stabilnosti i pozitivnom afektivnosti. Kao
drugo, ističe važnost aspekata ličnosti koji su povezani s od-
nosima s drugima, kao što je odgovornost, povjerenje i opće-
nito adaptivni načini odnošenja prema drugima. Kao treće,
DeNeve (1999.) razmatra kognitivne mehanizme, odnosno na-
123
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

čine na koji ljudi interpretiraju događaje i iskustva tijekom
života. U tom kontekstu kao relevantne karakteristike navodi
se sklonost represivnosti-defenzivnosti, zatim atribucijski pro-
cesi, lokus kontrole i otpornost. Prema tome, DeNeve (1999.)
zaključuje da najsretniji ljudi nisu nužno samo otvoreni nego
da je važno i kako interpretiraju svakodnevni život te kako
ostvaruju i održavaju odnose s drugima.
Nasljednost subjektivne dobrobiti
Najutjecajnija istraživanja u ovom kontekstu jesu ona iz bihe-
vioralne genetike. Studije blizanaca općenito pokazuju da se
genetskim čimbenicima može pripisati značajna količina indi-
vidualnih varijacija u subjektivnoj dobrobiti, pri čemu pro-
cjene nasljednosti tipično variraju od oko 0,25 do 0,50 (Diener
i sur., 1999.; Lykken i Tellegen, 1996.; Roysamb i sur., 2003.). U
svojoj poznatoj studiji Lykken i Tellegen (1996.) procjenjivali
su nasljednost subjektivne dobrobiti prateći veliki uzorak bli-
zanaca iz studije Minnesota – u jednom mjerenju i longitudi-
nalno (mjereno 4 i 10 godine kasnije). Uspoređivali su i podat-
ke dobivene od blizanaca koji su rasli zajedno i onih koji su
rasli odvojeno. Korelacija na mjerama sreće za MZ blizance
bila je 0,44, a za DZ blizance 0,08. Na poduzorku blizanaca o-
draslih odvojeno korelacija za MZ bila je 0,52, a za DZ 0,02.
Sličnost korelacija blizanaca odgojenih zajedno i odvojeno
implicira da je utjecaj gena značajniji od utjecaja okoline. Lyk-
ken i Tellegen (1996.) stoga zaključuju da je pozitivna afek-
tivnost velikim dijelom nasljedna, kao i raspon intenziteta na-
ših emocionalnih reakcija, prije svega zbog evolucijskih razlo-
ga. Ipak, autori upozoravaju (npr. Huppert, 2005.) na to da su
nužna dodatna istraživanja te da ih treba proširiti s prouča-
vanja relativnoga doprinosa gena, tj. okoline, za objašnjava-
nje varijance subjektivne dobrobiti, na proučavanje interakcije
gena i okoline. Naime, naši geni mogu imati dominantnu u-
logu, ali samo ako mi proživimo određena iskustva. Isto tako,
u nekim slučajevima moguće je i da je okolina dominantni
čimbenik, no samo kada imamo određeni genotip.
(Ne)promjenjivost osnovne razine subjektivne dobrobiti
Kada se govori o nasljednosti doživljaja sreće, važno je nagla-
siti da nasljednost ne znači da nema mjesta za promjenu (Hup-
pert, 2005.; Lucas, 2007.). Naime, iako genetski čimbenici i-
maju veliku ulogu u determiniranju mnoštvu karakteristika,
uloga okoline i našega aktivnog zalaganja također je od velike
važnosti (Huppert, 2005.; Sheldon i Lyubomirsky, 2006.). Lu-
cas i sur. (2003.) u svojem su longitudinalnom istraživanju po-
kazali da se adaptacija na bračne tranzicije kod nekih pojedi-
naca događa brzo, kod drugih sporo; kod nekih je adaptacija
124
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

potpuna, dok je kod drugih tek djelomična ili čak potpuno
izostaje. Osim toga, neki su životni događaji toliko važni da
dugotrajno mijenjaju osnovnu liniju sreće, kao što je npr.
neočekivana smrt djeteta (Headey, 2008.), ili dugotrajni status
nezaposlenosti (Clark i sur., 2004.). Čini se i da razvoj nekih
vještina može unaprijediti doživljaj sreće u životu (Sheldon i
Lyubomirsky, 2006.). Na osnovi ovih suvremenih nalaza broj-
ni autori drže da teorije adaptacije trebaju revizije, među ko-
jima se navodi da: a) Polazna točka subjektivne dobrobiti nije
neutralna, jer se čini da je većina ljudi relativno sretna većinu
vremena (Biswas-Diener i sur., 2005.); b) Postoje individualne
razlike u osnovnoj razini subjektivne dobrobiti, odnosno pojedin-
ci se razlikuju u tipičnom intenzitetu i valenciji emocionalnih
doživljaja zbog razlika u temperamentu (Huppert, 2005.); c)
Postoji više osnovnih razina subjektivne dobrobiti, odnosno, s ob-
zirom na to da se subjektivna dobrobit sastoji od više kompo-
nenata, može se očekivati da svaka od njih ima svoju speci-
fičnu osnovnu razinu; d) Subjektivna dobrobit može se mijenjati,
na što upućuju dokazi da se u nekih pojedinaca bilježe zamjet-
ni padovi, tj. porasti subjektivne dobrobiti tijekom života (npr.
Huppert, 2005.; Sheldon i Lyubomirsky, 2006.); e) Postoje indi-
vidualne razlike u adaptaciji, jer istraživanja bilježe razlike u
brzini i stupnju u kojem se adaptacija ostvaruje (Lucas i sur.,
2003.).
Emocije i subjektivna dobrobit
Ljudi stalno proživljavaju razna afektivna stanja različita in-
tenziteta i trajanja, koji se mogu jednostavno vrednovati kao
pozitivna, negativna ili neutralna (Diener i Lucas, 2000.). Ne-
ke su studije usredotočene na načine na koje se pozitivni a-
fekt održava, a negativni smanjuje; druge se bave razmatra-
njem fluktuacija u afektu, a neke proučavaju kakav trag tre-
nutačni afektivni doživljaji ostavljaju na globalnu subjektiv-
nu dobrobit (Ryan i Deci, 2001.). Fredrickson je (2005.) dala za-
nimljivu perspektivu uloge pozitivnih emocija u subjektivnoj
dobrobiti kroz svoju The broaden-and-build teoriju pozitivnih
emocija, prema kojoj pozitivne emocije nisu samo indikatori
optimalnoga funkcioniranja nego imaju jednu od ključnih u-
loga u samom stvaranju i održavanju optimalnoga funkcioni-
ranja. Naime, u usporedbi s neutralnim i rutinskim stanjima
koja su umirujuća, stagnirajuća, te s negativnim emocijama
koje često suzuju naš spektar misli, pozitivne emocije šire tre-
nutačne misli i akcije pojedinca, potiču na istraživanje, ekspe-
rimentiranje, primanje novih informacija i integriranje novih
iskustava, čime izgrađuju i osnažuju resurse pojedinca (Fred-
rickson i Branigan, 2005.). Fredrickson (2005.) ističe da resursi
izgrađeni na iskustvu pozitivnih emocija perzistiraju i nakon
125
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

emocionalnih stanja koja su dovela do njihova usvajanja. Pro-
življavanje pozitivnih emocija može potaknuti kreativno mi-
šljenje, otpornost na stres, socijalne vještine i interakcije (Isen,
2001.; Fredrickson i Branigan, 2005.; Fredrickson, 2005.). Ryan
i Deci (2001.) drže da valencija emocionalnoga stanja čak i nije
toliko važna sama za sebe, već stupanj funkcionalnosti osobe
te kongruentnost njezina ponašanja i doživljavanja s emocio-
nalnim stanjem i vanjskom situacijom. Naime, u nekim život-
nim situacijama (kao što je npr. gubitak bliske osobe) iskustvo
negativnoga afekta znak je mentalnog zdravlja: emocije se
proživljavaju i izražavaju, a ne potiskuju, što u kratkoročnom
smislu može život pojedinca učiniti manje ili više nelagod-
nim, ali u dugoročnoj perspektivi znači da je pojedinac u kon-
taktu sa sobom i svojim emocijama, što zapravo odražava do-
brobit i psihičko zdravlje (Huppert, 2005.; Ryan i Deci, 2001.).
U prilog tomu idu i nalazi DeNeve i Cooper (1998.), koji su po-
kazali da osobe koje su sklone potiskivanju emocija pokazuju
tendenciju snižene subjektivne dobrobiti. U skladu s tim Ry-
an i Deci (2001.) navode da se pozitivne emocije mogu razma-
trati i kao "dodatni proizvod", ishod procesa samorealizacije.
Kognitivni procesi i subjektivna dobrobit
Neke su se studije posebice zanimale za proučavanje razlika
"kronično" sretnih i nesretnih ljudi, u kontekstu kognitivnih
procesa, kao što je donošenje odluka, socijalne usporedbe, in-
terpretiranje događaja, atribucijski procesi. Po njima se čini da
"kronično sretni" ljudi doživljavaju podjednako negativnih ži-
votnih događaja kao i "kronično nesretni" pojedinci, ali te do-
gađaje i stanja interpretiraju na različite načine: više razmatra-
ju pozitivne aspekte, češće se koriste humorom i češće naglaša-
vaju priliku za napredak (Lyubomirsky i Tucker, 1998.; Lybo-
mirsky i sur., 2001.; Abbe i sur., 2003.). Ryff i Essex (1992.) na
populaciji starijih žena pronašle su da je subjektivna dobrobit
u izravnoj vezi s načinom interpretacije važnoga životnog do-
gađaja. Seidlitz i Diener (1993.) istražili su specifičnosti načina
na koji sretne osobe interpretiraju događaje, oslanjajući se na
paradigmu dosjećanja, pri čemu su utvrdili da procesi vezani
uz kodiranje događaja pridonose održavanju dobrobiti. Na-
dalje, nakon neuspjeha, sretniji pojedinci rjeđe ruminiraju o-
ko svojih postupaka i uključuju se u nove zadatke bez oklije-
vanja (Abbe i sur., 2003.). Isto tako, imaju pozitivniju sliku o
sebi samima, pa i veće stupnjeve osobne kontrole (Lang i Heck-
hausen, 2001.), ali i druge ljude procjenjuju pozitivnije. Tako
su npr. Berry i Hansen (1996.) pronašli da, kada sudionici is-
traživanja "slučajno" ostanu nasamo s kolegom studentom, o-
ni koji imaju visoke rezultate na pozitivnoj afektivnosti (PA
kao osobina) opisuju kolegu na pozitivniji način nego sudio-
nik s niskom pozitivnom afektivnošću.
126
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

Važnost kognitivnih procesa u održavanju subjektivne
dobrobiti ilustrira Teorija višestrukih diskrepancija (eng. Micha-
los, 1985.), utemeljena na procesima uspoređivanja, pri čemu
se drži da se stupanj sreće pojedinca mijenja u funkciji us-
poredbe vlastite situacije s određenim standardima. Riječ je o
subjektivnoj procjeni (ne)usklađenosti aktualnoga stupnja
sreće i idealnoga modela sreće, utemeljenoj na prošlim isku-
stvima (što je bilo?), trenutačnim stanjima i potrebama (što je
sada?) te aspiracijama za budućnost (što bi moglo biti?), ali i na
usporedbama sa životima drugih osoba i/ili skupina. Prema
tome, usporedbe u ovom kontekstu mogu biti temporalne i
socijalne, odnosno intraindividualne i interindividualne. Na-
dalje, usporedbe mogu biti s osobama istoga statusa (lateralne
usporedbe), s onima koji su boljega statusa (uzlazne uspored-
be) i/ili onima lošijega statusa (silazne usporedbe) (Siegrist,
2003.). Odabir standarda usporedbe u velikoj mjeri ovisi o im-
plicitnom ili eksplicitnom cilju usporedbe: radi li se o samo-
procjeni, želji za osobnim rastom i razvojem ili potrebi za sa-
mouzdizanjem (Gibbons i Buunk, 1999.).
Postoje nalazi koji upućuju na to da "kronično" sretni in-
tenzivnije reagiraju na pozitivne životne događaje nego na ne-
gativne, što nije tako kod "kronično" nesretnih (Headey i Wea-
ring, 1989.). Lyubomirsky i Tucker (1998.) zatražili su od stu-
denata da navedu negativne (npr. prekid veze, rastave rodite-
lja itd.) i pozitivne (npr. dobila odličnu ocjenu, zabavila se na
putovanju i sl.) događaje koje su nedavno doživjeli. Rezultati
su pokazali da, iako su naveli podjednak broj pozitivnih i
negativnih događaja, "kronično" sretni i nesretni pojedinci ra-
zlikovali su se po tome koliko su ih usrećili pozitivni događa-
ji. Konkretno, sretni pojedinci iskazali su veće stupnjeve sreće
uz pozitivne događaje, pa su naveli da češće o njima razmiš-
ljaju. Osim toga, također su značajno češće navodili negativne
događaje u pozitivnim terminima (kao npr. koristeći se hu-
morom).
Kultura i subjektivna dobrobit
U dosadašnjem pregledu jasno se vidi da je subjektivna do-
brobit uistinu širok i složen koncept, a njegova složenost do-
lazi još više do izražaja kada su u pitanju međukulturne ra-
zličitosti. Naime, poznato je da je kultura kontekst u kojem se
pojedinac razvija i djeluje, pri čemu ostvaruje zamjetan utje-
caj na oblikovanje vrijednosti, ciljeva, normi, stavova itd., kao
i na način na koji pojedinac definira što znači biti sretan i za-
dovoljan. Usporedbe među narodima i kulturama pokazuju
zamjetne razlike u prosječnoj razini subjektivne dobrobiti (npr.
Diener i Diener, 1995.; Veenhoven, 2009.).
Zbog čega se opažaju kulturne razlike u subjektivnoj do-
brobiti? Markus i Kitayama (1991.) smatraju da je subjektivna
127
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

dobrobit kulturno specifična, a kao jedna od dimenzija koja
se najčešće koristi za međukulturalne usporedbe jeste indi-
vidualizam-kolektivizam (Suh i Oishi, 2002.). Pojednostavnje-
no gledano, u društvima u kojima prevladava dimenzija indi-
vidualizma (npr. SAD, Zapadna Europa), prava i slobode po-
jedinca postavljaju se iznad očekivanja i potreba grupe. U
društvima koja su više kolektivistička (npr. Istočna Azija), po-
trebe grupe (npr. obitelj) imaju prioritet iznad misli, vrijedno-
sti i interesa pojedinca (Suh i Oishi, 2002.). U skladu s tim ide-
jama, istraživanja pokazuju da su samopoštovanje i sloboda
značajniji prediktori zadovoljstva životom u individualistič-
kim kulturama nego u kolektivističkim (Diener i Diener, 1995.;
Oishi i sur., 1999.). Osim toga, zadovoljstvo vezom pokazalo
se značajnijim prediktorom od samopoštovanja među japan-
skim, ali ne i među američkim studentima (Kwan i sur., 1997.).
Učestalost ugodnih osjećaja bila je najviše povezana s prija-
teljskim osjećajima u Japanu, dok je u SAD-u bila najviše po-
vezana s osjećajima ponosa (Kitayama i sur., 2000.). Ipak, di-
menzije individualizma i kolektivizma izrazito su široke, pa
se razlike između kultura ne mogu svesti isključivo na njih.
Stoga Triandis i Gelfand (1998.) navode dodatne dvije dimen-
zije individualizma-kolektivizma: vertikalnu (naglasak na hi-
jerarhiji) i horizontalnu (podrazumijeva jednakost svih ljudi),
što čini četiri osnovna tipa: a) vertikalni individualizam – po-
jam o sebi odvojen od drugih, prihvaćanje nejednakosti, tež-
nja za statusom, kompetitivnost; b) horizontalni individuali-
zam – pojam o sebi odvojen od drugih, jednakost; c) ver-
tikalni kolektivizam – osjećaj dužnosti i požrtvovnosti prema
grupi, naglasak na dužnosti, na prihvaćanju nejednakosti i
hijerarhije, pokoravanje autoritetu; d) horizontalni kolekti-
vizam – osjećaj socijalne kohezije i jedinstva s članovima
grupe, sličnost svih pojedinaca, jednakost pojedinaca, važ-
nost zajedničkih ciljeva. U kontekstu subjektivne dobrobiti,
svaka od ovih dimenzija ima svoje prednosti i slabosti. Na-
ime, s jedne strane, u individualističkim društvima postoji
visoka sloboda u odabiru ciljeva i životnih stilova, no moguće
je da pojedincu može nedostajati socijalne podrške i kohezije
s grupom, što u stresnim razdobljima može imati negativne
učinke (Suh i Oishi, 2002.). S druge strane, u kolektivističkim
društvima snažna socijalna potpora i kohezija može biti o-
lakšavajući čimbenik u stresnim razdobljima, no isto tako i
izvor pritiska i ograničavanja slobode izražavanja i življenja
vlastitih vrijednosti i interesa (Suh i Oishi, 2002.). Ipak, una-
toč nekim negativnim aspektima visokoga stupnja individu-
alne slobode, dosadašnja istraživanja jasno pokazuju da indi-
vidualistička društva ostvaruju veće razine subjektivne do-
brobiti, i to čak i kada se statistički kontrolira BDP (Suh i Oi-
shi, 2002.). Postoji nekoliko mogućih perspektiva razmatranja
128
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

procesa koji leže ispod navedenih nalaza, među kojima treba
svakako spomenuti i pitanja kulturne (ne)osjetljivosti mjere-
nja subjektivne dobrobiti. Osim toga, prema teoriji samo-
određenja (Ryan i Deci, 2000.), za subjektivnu dobrobit ključ-
no je ispunjenje univerzalnih osnovnih psiholoških potreba.
Prema tome, kada socijalni konteksti podržavaju ispunjenje
tih potreba, pojedinac ima otvorene mogućnosti za samoak-
tualizaciju, a time i povećanje zadovoljstva i sreće u životu.
Upravo zbog potencijalno ograničene osobne slobode u oda-
biru standarda sreće, moguće je da je pojedincima u kolek-
tivističkim društvima ponekad teže opravdati svoje težnje ne-
go onima u individualističkima (Suh i Oishi, 2002.), osobito ka-
da je riječ o "vertikalno" orijentiranom društvu (Chirkov i sur.,
2003.). U prilog tomu Veenhoven (2005.) pokazuje da su naj-
veći stupnjevi sreće u državama koje svojim stanovnicima o-
mogućuju najveću slobodu u socioekonomskom i političkom
smislu.
ZAKLJUČAK I IMPLIKACIJE ZA BUDUĆA ISTRAŽIVANJA
U ovome radu prikazali smo neka od istaknutih relevantnih
istraživanja u kontekstu subjektivne dobrobiti. Iako se u novi-
je vrijeme u literaturi uočava zamjetan istraživački interes za
područje subjektivne dobrobiti, zapravo je malo izvornih te-
orijskih okvira, a više se radi o užim teorijskim perspektivama
usredotočenima na specifične aspekte funkcioniranja.
Prethodna istraživanja subjektivne dobrobiti pretežno su
bila usmjerena prema razmatranju objektivnih indikatora, kao
što su razni sociodemografski čimbenici, no u novije vrijeme
uočava se da objektivni indikatori, sami za sebe, imaju rela-
tivno slabu snagu objašnjavanja varijance subjektivne dobro-
biti, pri čemu se naglašava važnost razmatranja subjektivno-
ga doživljaja dobrobiti. Subjektivna dobrobit tipično se raz-
matra kroz dvije temeljne sastavnice: kognitivnu (zadovolj-
stvo pojedinim područjima života i životom općenito) i afektiv-
nu komponentu (dominantnost pozitivnog afekta nad nega-
tivnim). Pri tome neki autori tim dvjema osnovnim sastavni-
cama dodaju i aspekt samoaktualizacije, tj. ostvarenja vlasti-
tih potencijala i ispunjenosti osnovnih psiholoških potreba.
Istraživanja subjektivne dobrobiti često su usredotočena
na odnos osobina ličnosti i subjektivne dobrobiti, kao i pita-
nja individualnih razlika, nasljednosti i (ne)promjenjivosti su-
bjektivne dobrobiti. Pri tome se pokazalo da se ljudi među-
sobno razlikuju u osnovnoj razini subjektivne dobrobiti, ali
da je dobar dio ljudi relativno sretan većinu vremena te da su
ekstraverzija i neuroticizam najznačajniji prediktori subjek-
tivne dobrobiti. Osim toga, čini se da se naš emocionalni su-
stav prilagođuje životnim okolnostima i situacijama raznim
adaptacijama, s tim da postoje individualne razlike u brzini i
129
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

stupnju u kojem se adaptacija ostvaruje. U nekim slučajevima
adaptacija potpuno izostaje, što upućuje na to da se osnovna
razina subjektivne dobrobiti može dugoročnije promijeniti.
S obzirom na samu definiciju konstrukta subjektivne do-
brobiti, izrazito su česta i istraživanja emocija i raspoloženja.
U tome kontekstu pokazalo se da pojedince s visokom subjek-
tivnom dobrobiti karakterizira učestala prisutnost pozitivnog,
uz rjeđu prisutnost negativnog raspoloženja i emocija. Pri to-
me se također pokazalo da je proživljavanje pozitivnih emo-
cija povezano sa stimulacijom kreativnoga mišljenja, otpor-
nosti na stres, socijalnim vještinama i kvalitetnijim socijalnim
interakcijama. Osim toga, čini se da kronično sretniji ljudi do-
življavaju podjednako negativnih životnih događaja kao i kro-
nično nesretniji pojedinci, ali te događaje i stanja interpreti-
raju na različite načine: više razmatraju pozitivne aspekte, češ-
će se koriste humorom i češće naglašavaju priliku za napre-
dak. Nadalje, pošto dožive neuspjeh, sretniji pojedinci rjeđe
ruminiraju, tj. negativno rezimiraju, svoje postupke i uključu-
ju se u nove zadatke bez oklijevanja. Isto tako, sebe, kao i dru-
ge ljude, procjenjuju pozitivnije od nesretnijih pojedinaca.
Složenost koncepta subjektivne dobrobiti osobito dolazi
do izražaja u međukulturalnim istraživanjima, u kojima se če-
sto razmatra dimenzija individualizma-kolektivizma. Dosa-
dašnja istraživanja upućuju na to da su pojedinci koji žive u
individualistički orijentiranim društvima tipično nešto sretni-
ji i zadovoljniji od pojedinaca koji žive u više kolektivistički
orijentiranim društvima. Ti se nalazi dijelom objašnjavaju stup-
njem u kojem socijalni kontekst podržava ispunjavanje osnov-
nih psiholoških potreba.
Zbrajajući rezultate dosadašnjih istraživanja, možemo
zaključiti da temperament pojedinca, njegove osobine lično-
sti, ali i ciljevi koje si postavlja te kultura u kojoj živi, vrijed-
nosti koje ima te načini na koje se suočava sa životnim do-
gađajima i situacijama, ali i stupanj u kojem pri tome ostaje u
kontaktu sa svojim stvarnim potrebama, emocijama i željama,
imaju važnu ulogu u oblikovanju opće subjektivne dobrobiti
pojedinca. Za daljnja istraživanja važno je pratiti procese u-
nutar pojedinca, odnosno longitudinalno pratiti fluktuacije u
subjektivnoj dobrobiti unutar i između pojedinaca, kako bi se
dobila što stvarnija slika subjektivne dobrobiti u svako-
dnevnom životu, kao i čimbenika koji imaju važnu ulogu u
tim fluktuacijama. Osim toga, nužno je produbiti i razjasniti
međusobne odnose i interakcije navedenih varijabli i procesa
te osobito raditi na razvijanju osjetljivijih mjernih instrume-
nata i poboljšavanju metodologije istraživanja subjektivne
dobrobiti.
130
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

LITERATURA
Abbe, A., Tkach, C., Lyubomirsky, S. (2003.), The art of living by dis-
positionally happy people. Journal of Happiness Studies, 4: 385-404.
Berry, D. i Hansen, J. (1996.), Positive affect, negative affect, and
social interaction. Journal of Personality and Social Psychology, 71 (4):
796-809.
Berry, D. S. i Willingham, J. K. (1997.), Affective traits, responses to
conflict, and satisfaction in romantic relationships. Journal of Research
in Personality, 31: 564-576.
Biswas-Diener, R., Vitterso, J., Diener, E. (2005.), Most people are
pretty happy, but there is cultural variation: The Inughuit, The A-
mish, and The Maasai. Journal of Happiness Studies, 6: 205-226.
Brickman, P., Coates, D., Janoff-Bulman, R. (1978.), Lottery winners
and accident victims: Is happiness relative? Journal of Personality and
Social Psychology, 36: 917-927.
Caprara, G. V. i Steca, P. (2006.), The contribution of self-regulatory
efficacy beliefs in managing affect and family relationship to positive
thinking and hedonic balance. Journal of Social and Clinical Psychology,
25 (6): 603-627.
Carstensen, L. L., Gottman, J. M., Levenson, R. W. (1995.), Emotional
behavior in long-term marriage. Psychology and Aging, 10: 140-149.
Chirkov, V. I., Ryan, R. M., Kim, Y., Kaplan, U. (2003.), Differentiating
autonomy from individualism and independence: A self-determina-
tion theory perspective on internalization of cultural orientations
and well-being. Journal of Personality and Social Psychology, 84 (1): 97-110.
Clark, A. E., Georgellis, Y., Lucas, R. E., Diener, E. (2004.), Unemploy-
ment alters the set point for life satisfaction. Psychological Science, 15:
8-13.
Compton, W. C., Smith, M. L., Cornish, K. A., Qualls, D. L. (1996.),
Factor structure of mental health measures. Journal of Personality and
Social Psychology, 71: 406-413.
Costa, P. T. i McCrae, R. R. (1980.), Influence of extraversion and neu-
roticism on subjective well-being. Journal of Personality and Social
Psychology, 38: 668-678.
Csikszentmihalyi, M. i Hunter, J. (2003.), Happiness in everyday life:
The uses of experience sampling. Journal of Happiness Studies, 4: 185-199.
DeNeve, K. (1999.), Happy as an extraverted clam? The role of per-
sonality for subjective well-being. Current Directions in Psychological
Science, 8 (5): 141-144.
DeNeve, K. i Cooper, H. (1998.), The happy personality: a meta ana-
lysis of 137 personality traits and subjective well-being. Psychological
Bulletin, 124 (2): 197-229.
Diener, E. i Diener, M. (1995.), Cross-cultural correlates of life satis-
faction and self-esteem. Journal of Personality and Social Psychology, 68:
653-663.
Diener, E., Suh, E. M., Lucas, R., Smith, H. L. (1999.), Subjective Well-Be-
ing: Three Decades of Progress. Psychological Bulletin, 125 (2): 276-302.
131

Diener, E., Oishi, S., Lucas, R. E. (2003.a), Personality, culture and
subjective well-being: Emotional and Cognitive Evaluations of Life.
Annual Review of Psychology, 54: 403-425.
Diener, E., Scollon, C. N., Lucas, R. E. (2003.b), The evolving concept
of subjective well-being. Advances in Cell Aging and Gerontology, 15:
187-219.
Diener, E. i Oishi, S. (2004.), Are Scandinavians happier than Asians?
Issues in comparing nations on subjective well-being. U: F. Colum-
bus (ur.), Politics and economics of Asia. Hauppauge, NY: Nova Science.
Diener, E., Lucas, R. E., Scollon, C. (2006.), Beyond the Hedonic Tread-
mill: Revising the Adaptation Theory of Well-Being. American Psycho-
logist, 61 (4): 305-314.
Eid, M. i Diener, E. (2004.), Global judgements of subjective well-
-being: situational variability and long-term stability. Social Indicators
Research, 65: 245-277.
Fredrickson, B. L. (2005.), The broaden-and-build theory of positive
emotions. U: F. A. Huppert, N. Baylis, B. Keverne (ur.), The science of
well-being. New York: Oxford University Press.
Fredrickson, B. L. i Branigan, C. (2005.), Positive emotions broaden
scope of attention and thought-action repertoires. Cognition and E-
motion, 19: 313-332.
Galati, D., Sotgiu, I., Iovino, V. (2006.), What makes us happy? A
study on the subjective representation of happiness components. U:
A. Delle Fave (ur.), Dimensions of well-being. Research and intervention.
Milano: FrancoAngeli.
Gibbons, F. X. i Buunk, B. R. (1999.), Individual differences in social
comparison: development of scale of social comparison orientation.
Journal of Personality and Social Psychology, 76 (1): 129-142.
Hamer, D. H. (1996.), The heritability of happiness. Nature Genetics, 14:
125-126.
Headey, B. (2008.), Life goals matter to happiness: a revision of set
point theory. Social Indicators Research, 86: 213-231.
Headey, B. i Wearing, A. (1989.), Personality, life events, and subjec-
tive well-being: Toward a dynamic equilibrium model. Journal of Per-
sonality and Social Psychology, 57: 731-739.
Huppert, F. A. (2005.), Positive mental health in individuals and po-
pulations. U: F. A. Huppert, N. Baylis i B. Keverne (ur.), The science of
well-being. New York: Oxford University Press.
Isen, A. M. (2001.), An influence of positive affect on decision mak-
ing in complex situations: Theoretical issues with practical implica-
tions. Journal of Consumer Psychology, 11 (2): 75-85.
Kahneman, D., Krueger, A. B., Schkade, D., Schwarz, N., Stone, A.
(2004.), A Survey Method for Characterizing Daily Life Experience:
The Day Reconstruction Method. Science, 3, 306 (5702): 1776-1780.
Kahneman, D. i Krueger, A. B. (2006.), Developments in the
Measurement of Subjective Well-Being. Journal of Economic Perspec-
tives, 20 (1): 3-24.
132
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

Kashdan, T. B. (2004.), The assessment of subjective well-being (is-
sues raised by the Oxford Happiness Questionnaire). Personality and
Individual Differences, 36: 1225-1232.
Kitayama, S., Markus, H. R., Kurosawa, M. (2000.), Culture, emotion,
and well-being: good feelings in Japan and the United States. Cogni-
tion and Emotion, 14: 93-124.
Krueger, A. B., Kahneman, D., Schkade, D., Schwarz, N., Stone, A.
(2008.), National Time Accounting: The Currency of Life. Dostupno na:
http://www.nber.org/chapters/c5053.pdf
Kwan, V. S. Y., Bond, M. H., Singelis, T. M. (1997.), Pancultural expla-
nations for life satisfaction: Adding relationship harmony to self-es-
teem. Journal of Personality and Social Psychology, 73: 1038-1051.
Lang, F. R. i Heckhausen, J. (2001.), Perceived Control over Develop-
ment and Subjective Weil-Being: Differential Benefits Across adult-
hood. Journal of Personality and Social Psychology, 1 (3): 509-523.
Lucas, R. E. (2007.), Personality and pursuit for happiness. Social and
Personality Psychology Compass, 1: 1-15.
Lucas, R. E., Diener, E., Suh, E. M. (1996.), Discriminant validity of
well-being measures. Journal of Personality and Social Psychology, 71:
616-628.
Lucas, R., Clark, A., Georgelis, Y., Diener, E. (2003.), Rexamining a-
daptation and the set point model of happiness: reactions to changes
in marriage. Journal of Personality and Social Psychology, 84 (3): 527-539.
Lykken, D. i Tellegen, A. (1996.), Happiness is a stochastic phenomenon.
Psychological Science, 7: 186-189.
Lyubomirsky, S., King, L., Diener, E. (2005.), The Benefits of Frequent
Positive Affect: Does Happiness Lead to Success? Psychological Bulle-
tin, 131 (6): 803-855.
Lyubomirsky, S. i Tucker, K. L. (1998.), Implications of individual dif-
ferences in subjective happiness for perceiving, interpreting and thin-
king about life events. Motivation and Emotion, 22 (2): 155-186.
Lyubomirsky, S., Tucker, K. L., Kasri, F. (2001.), Responses to hedo-
nically conflicting social comparisons: comparing happy and unhap-
py people. European Journal of Social Psychology, 31: 511-535.
Markus, H. R. i Kitayama, S. (1991.), Culture and the self: Implica-
tions for cognition, emotion, and motivation. Psychological Review, 98:
224-253.
McCrae, R. R. i Costa, P. T. (1991.), Adding liebe und arbeit: The full
five-factor model and well-being. Personality and Social Psychology Bul-
letin, 17: 227-232.
Michalos, A. C. (1985.), Multiple discrepancies theory. Social Indi-
cators Research, 16: 347-413.
Myers, D. G. i Diener, E. (1995.), Who is happy? Psychological Science,
6: 10-19.
Nix, G., Ryan, R. M., Manly, J. B., Deci, E. L. (1999.), Revitalization
through self-regulation: The effects of autonomous and controlled
motivation on happiness and vitality. Journal of Experimental Social Psy-
chology, 35: 266-284.
133
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

Oishi, S., Diener, E., Suh, E., Lucas, R. E. (1999.), Value as a modera-
tor in subjective wellbeing. Journal of Personality and Social Psychology,
67: 157-84.
Oliver, N., Holloway, F., Carson, J. (1995.), Deconstructing quality of
life. Journal of Mental Health, 4: 1-4.
Ormel, J. i Wohlfarth, T. (1991.), How neuroticism, long-term diffi-
culties, and life situation change influence psychological distress: A lon-
gitudinal model. Journal of Personality and Social Psychology, 60: 744-755.
Pavot, W. i Diener, E. (1993.), Review of the satisfaction with life scale.
Psychological Assessment, 5: 164-172.
Robinson, M. D. i Clore, G. L. (2002.), Belief and feeling: Evidence for
an accessibility model of emotional self-report. Psychological Bulletin,
128: 934-960.
Roysamb, E., Tambs, K., Reichborn-Kjennerud, T., Neale, M. C., Har-
ris, J. R. (2003.), Happiness and health: Environmental and genetic
contributions to the relationship between subjective well-being, per-
ceived health, and somatic illness. Journal of Personality and Social Psy-
chology, 85: 1136-1146.
Russell, J. A. (2003.), Core Affect and the Psychological Construction
of Emotion. Psychological Review, 110 (1): 145-172.
Russell, J. A. i Barrett, L. (1999.), Core affect, prototypical emotional
episodes, and other things called emotion: Dissecting the elephant.
Journal of Personality and Social Psychology, 76: 805-819.
Ryan, R. M. i Deci, E. L. (2000.), Self-Determination Theory and the
Facilitation of Intrinsic Motivation, Social Development, and Well-Be-
ing. American Psychologist, 55 (1): 68-78.
Ryan, R. M. i Deci, E. L. (2001.), On happiness and human potentials:
A review of research on hedonic and eudaimonic well-being. Annual
Review of Psychology, 52: 141-166.
Ryff, C. D. i Essex, M. J. (1992.), The interpretation of life experience
and well-being: The sample case of relocation. Psychology and Aging,
7: 507-517.
Ryff, C. D. i Singer, B. (1998.), The contours of positive human health.
Psychological Inquiry, 9: 1-28.
Schwarz, N. i Strack, F. (1999.), Reports of subjective well-being: judg-
mental processes and their methodological implications. U: D. Kah-
neman, E. Diener, N. Schwarz (ur.), Wellbeing, the foundations of hedo-
nic psychology. New York: Russell Sage Foundation.
Schwarz, N., Kahneman, D., Xu, J. (2007.), Global and Episodic Re-
ports of Hedonic Experience. U: R. Belli, D. Alwin i F. Stafford (ur.),
Using Calendar and Diary Methods in Life Events Research. Newbury
Park, CA: Sage.
Scollon, C. N., Kim-Prieto, C., Diener, E. (2003.), Experience sam-
pling: Promises and pitfalls, strengths and weaknesses. Journal of
Happiness Studies, 4: 5-34.
Seidlitz, L. i Diener, E. (1993.), Memory for positive versus negative
life events: Theories for the differences between happy and unhap-
py persons. Journal of Personality and Social Psychology, 64: 654-664.
134
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

Sheldon, K. M. i Lyubomirsky, S. (2006.), Achieving sustainable gains
in happiness: Change your actions, not your circumstances. Journal
of Happiness Studies, 7 (1): 55-86.
Siegrist, J. (2003.), Subjective well-being: new conceptual and methodolog-
ical developments in health-related social sciences. Rad prezentiran na
ESF SCSS radionici 'Income, Interactions and subjective well-being',
Pariz.
Suh, E. M. i Oishi, S. (2002.), Subjective well-being across cultures. U:
W. J. Lonner, D. L. Dinnel, S. A. Hayes, D. N. Sattler (ur.), Online
Readings in Psychology and Culture (Unit 7, Chapter 1), (http://www.
wwu.edu/~culture), Center for Cross-Cultural Research, Western
Washington University, Bellingham, Washington USA.
Triandis, H. C., Gelfand, M. J. (1998.), Converging measurement of
horizontal and vertical individualism and collectivism. Journal of Per-
sonality and Social Psychology, 74 (1): 118-128.
Veenhoven, R. (1994.), Is happiness a trait? Test of the theory that a
better society does not make people any happier. Social Indicators Re-
search, 32 (2): 101-160.
Veenhoven, R. (2005.), Is life getting better? How long and happy do
people live in modern society? European Psychologist, 2005, posebni
dio 'Human development and Well-being', 10: 330-343.
Veenhoven, R. (2009.), World Database of Happiness. Erasmus University
Rotterdam. Dostupno na: http://worlddatabaseofhappiness.eur.nl
.
Waterman, A., Schwartz, S. J. i Conti, R. (2008.), The Implications of
Two Conceptions of Happiness (Hedonic Enjoyment and Eudaimo-
nia) for the Understanding of Intrinsic Motivation. Journal of Happi-
ness Studies, 9: 41-79.
Wilhelm, P. i Schoebi, D. (2007.), Assessing mood in daily life: Struc-
tural validity, sensitivity to change, and reliability of a short-scale to
measure three basic dimensions of mood. European Journal of Psycho-
logical Assessment, 23: 258-267.
Wilson, W. (1967.), Correlates of avowed happiness. Psychological Bul-
letin, 67: 294-306.
A Survey of Research
on Subjective Well-Being
Maja TADIĆ
Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb
Subjective well-being is a broad area of scientific interest,
which has been increasingly occupying the attention of
researchers for the past thirty years. It refers to a general
assessment of satisfaction with life, as well as emotional
reactions and satisfaction with various aspects of life.
Research on subjective well-being typically involves a
scientific analysis of how people evaluate their life, both for
the current situation, and for longer periods of time. The
135
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...

importance of subjective well-being research is illustrated by
the data that indicates the advantages of experiencing
positive emotions, such as fostering the quality of social
relations, creativity, and psychological resources of the
individual. This paper discusses the conceptual definition of
subjective well-being, different theoretical perspectives and
approaches, as well as the dominant topic in contemporary
research.
Keywords: subjective well-being, happiness, quality of life
Überblick über einige
Untersuchungen zum subjektiven
Wohlergehen des Menschen
Maja TADIĆ
Ivo Pilar-Institut für Gesellschaftswissenschaften, Zagreb
Das subjektive Wohlergehen des Menschen ist ein breit
abgesteckter Bereich, der in den letzten dreißig Jahren
wachsendes Interesse bei den Forschern hervorruft. Er
umfasst emotionale Reaktionen des Menschen über einzelne
Lebensbereiche, seine dementsprechende Zufriedenheit
sowie allgemeine Urteile über die eigene Lebensqualität.
Subjektives Wohlergehen im Sinne eines Forschungsbereichs
setzt eine wissenschaftliche Analyse der Art und Weise
voraus, in der die Menschen ihr Leben einschätzen, sowohl
im gegebenen Moment als auch im Rückblick auf längere
Zeitspannen. Dass Forschungen zum subjektiven
Wohlergehen des Menschen relevant sind, wird ersichtlich
anhand von Daten, die den Vorteil positiver Emotionen
bestätigen (Anregung zum Ausbau guter
zwischenmenschlicher Beziehungen, zu Kreativität, Stärkung
der individuellen psychologischen Ressourcen). Diese Arbeit
untersucht die Definition und konzeptuelle Bestimmung des
subjektiven Wohlergehens, ferner theoretische Perspektiven
und Ansätze sowie die in der zeitgenössischen Forschung
diesbezüglich vorherrschenden Themen.
Schlüsselbegriffe: Subjektives Wohlergehen des Menschen,
Glücksempfinden, Lebensqualität
136
D
RU[. ISTRA@. ZAGREB
GOD. 19 (2010),
BR. 1-2 (105-106),
STR. 117-136
T
ADIĆ, M.:
P
REGLED NEKIH...