U knjizi Je li (obrazovni) menadžment muški posao? iznose se rezultati
teorijske analize i empirijskog istraživanja položaja žena u (obrazovnom)
menadžmentu. U teorijskom dijelu, autorica polazi od numeričke argumentacije
koja govori o podzastupljenosti žena u svim poslovima koji su povezani s moći
i vlašću. Pojedine žene koje uspiju u takvim hijerarhiziranim poslovima, nakon
što su uspjele probiti “stakleni strop”, pomaknuti “stakleni zid” i odlijepiti se
od “ljepljivog poda”, bile su izložene opasnosti “strme litice”, odnosno, svim
poteškoćama koje su povezane sa zadržavanjem te pozicije. Ženama koje se nađu
na najvišim položajima, osporavaju se sposobnosti, i njihov se položaj pripisuje
čimbenicima kao što su poznanstva s moćnim muškarcima, zakonske kvote i
drugi politički instrumenti koje su stvorili muškarci jer su oni tijekom povijesti
posjedovali moć i stvarali društvene institucije zbog čega su snaga i upravljanje
maskulinizirane tvorenice.
Velik broj istraživanja o menadžmentu rezultirao je zaključkom koji se
opisuje stajalištem kada pomisliš na menadžera, pomisli na muškarca. Takav
stav postao je globalni fenomen koji je dugo vremena zatvarao vrata ženama
i vjerojatno predstavlja najsnažniju prepreku za žene u upravljanju u svim
zemljama, bez obzira na njihov stupanj razvoja. U obrazovnom menadžmentu
vrijedi stajalište žene poučavaju, muškarci upravljaju, što se opravdava lakšim
uspostavljanjem ravnoteže između obiteljskih i poslovnih obveza učiteljskog
poziva, koji je također važan spoj duhovnog i biološkog materinstva.
U poglavlju Postoji li muški i ženski stil vođenja? istaknuto je da su i kod
fenomena vođenja prisutne društvene binarne tvorenice muško-žensko te da se
one određuju u suprotnosti jedne u odnosu na drugu. “Organizacijska binarna
logika” postavlja mehanizme koji omogućuju identificiranje različitih politika i
praksi unutar organizacije. Jedna je od tih razlika i to da su žene vođe u prosjeku
demokratičnije i participativnije od svojih muških kolega. Muškarci, u većoj
mjeri od žena, usvajaju top-down i zapovjedništvo i kontrola stil. S obzirom na
različite promjene okruženja koje demantira podjele utemeljene na spolu, smatra
se da je potrebno stvoriti dobar menadžerski stila u kojem kromosom Y neće biti
model i perspektiva dobrog stila vođenja.
Analiza podrške ženama u (obrazovnom) menadžmentu, pokazala je da
se obrazovanju (mentorstvo, ženski studiji, trening programi) daje velika važnost
jer ono treba promicati emancipacijske prakse i kultivirati um za razumijevanje
načina kako djeluje društvena moć u obrazovnim ustanovama.
Rezultati empirijskog istraživanja dobiveni na uzorku od 25 menadžerica,
od kojih je 12 iz obrazovnog menadžmenta, pokazuju da je dominantna muška
kultura, kao prepreka s kojom su se menadžerice u svojem poslu susretale, bilaizražena na početku karijere, ali da se tijekom vremena smanjila ili nestala jer su
one ostvarile uspjeh na poslu. Poteškoće koje proizvodi muška (menadžerska)
kultura sve su rjeđe jer postaju važne sposobnosti i uspjeh osobe, dok spol u
mnogim radnim sredinama postaje nevažna kategorija. Radi sve izraženije
“komercijalizacije” zaposlenika zbog ekonomske učinkovitosti prisutne u
mnogim organizacijama, izražen je natjecateljski individualizam i ekonomska
učinkovitost nauštrb svih ostalih kriterija.
U konačnici se može zaključiti da (obrazovne) menadžerice nisu imale
posebno izražene prepreke u napredovanju. Određeni je labirint postojao,
a sastojao se od spolnih stereotipa, organizacijskih prepreka, kao i potrebe
uspostavljanja ravnoteže između obitelji i posla. Odgovori ispitanica dovode do
zaključka da pored soft varijante spolnih stereotipa kao izraza postojanja čvrsto
ukorijenjenih, tradicionalnih vrijednosti i uloga muškaraca i žena u obitelji i široj
zajednici, postoji i neoliberalna ekonomija kao platforma djelovanja menadžerica.
To podrazumijeva određenu eroziju društvenih praksi koje su organizirane po
kriteriju spola, a afirmiraju kriterij sposobnosti i uspješnog rada. Radi mijenjanja
(budućeg) položaja (obrazovnih) menadžerica, ispitanice ističu nedostatak uzora
na svim razinama obrazovanja, ali i u obitelji. Istaknuta je potreba mijenjanja
obrazovnih sadržaja i stvaranja institucionalne socijalne stvarnosti koja će biti
rasterećena rodnih vrijednosnih normi.