ArticlePDF Available

Je li obrazovanje javno dobro?

July 2009
Revija Za Socijalnu Politiku 16(2)

DOI:10.3935/rsp.v16i2.877

Authors:

University of Zagreb

Content uploaded by Zdravko Petak

Content may be subject to copyright.

198

Rev. soc. polit., god. 16, br. 2, str 175-208, Zagreb 2009. Forum: Znanje (ni)je roba?

Je li obrazovanje javno dobro?

ZDRAVKO PETAK doi: 10.3935/rsp.v16i2.877

Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

U raspravama o politici visokog obra-

zovanja jedno od najzanimljivijih poglavlja

je ono koje se odnosi na pitanje je li obra-

zovanje javno ili privatno dobro. Štoviše,

jedna od temeljnih parola aktualnih stu-

dentskih prosvjeda u Hrvatskoj jest to da

znanje nije roba. Postavlja se stoga pitanje

je li moguće uz obrazovanje, pa onda i

visoko obrazovanje, vezivati takve vrste

kategoričkih imperativa? Da bi se odgo-

vorilo na to pitanje potrebno se, najprije,

pozvati na neki oblik taksonomije dobara,

te vidjeti uz koju je vrstu moguće vezati

obrazovanje.

Različite vrste dobara mogu se sve-

sti na četiri temeljna tipa: privatna, klup-

ska, zajednička i javna. Takva klasifika-

cija rezultat je primjene dvaju temeljnih

kriterija: konkurentnosti u potrošnji i

mogućnosti isključivanja ne-platiša (free-

riders) iz njihove potrošnje. Promatraju

li se stvari s takvog stajališta, temeljna

značajka javnih dobara je ne-konkurentnost

u potrošnji i nemogućnost isključivanja ne-

platiša iz njihove potrošnje. Potrošnja jav-

nog dobra, drugim riječima, ne smanjuje

raspoloživu količinu takvog dobra za na-

rednog potrošača, a u njihovu uživanju ne

može se spriječiti one koji nisu doprinijeli

njihovu pribavljanju. Za razliku od jav-

nih dobara, privatna dobra zasnivaju se na

načelu isključivanja ne-platiša, a njihova

je potrošnja konkurentna. S obzirom na

te dvije značajke privatna dobra slična

su klupskim dobrima, čija se potrošnja

također zasniva na isključivanju ne-platiša,

odnosno, zajedničkim dobrima (različitim

vrstama prirodnih resursa) s kojima dije-

le zajedničku značajku konkurentnosti u

potrošnji.

Je li, u skladu s prethodnim stajalištem,

visoko obrazovanje moguće nedvosmisleno

podvesti pod izraz javna dobra? Premda se

na prvi pogled čini da je to moguće, te da

se visoko obrazovanje, jednako kao i obra-

na i nacionalna sigurnost, mogu označiti

javnim dobrima, pažljivije promatranje

dovodi do ponešto drukčijeg zaključka. Pri-

mjena zahtjeva za zaštitom intelektualnog

vlasništva, primjerice, isključuje ne-platiše

da koriste segment visokog obrazovanja

koji je pod tom vrstom zaštite. Kapacitet

sektora visokog obrazovanja, zaštićen su-

stavom upisnih kvota, potire, s druge strane,

načelo ne-konkurentnosti u visokom obra-

zovanju. Obrazovanje stoga sadrži neke

značajke privatnih dobara ili pak klupskih

dobara, tako da ih nije moguće jednoznačno

odrediti kao javna dobra.

No, kada se kaže da znanje nije roba, želi

li se zapravo reći da ostvarivanje prava na

visoko obrazovanje treba osigurati država?

U metajeziku moderne političke ekonomije

to se može označiti kao normativni zahtjev

da se pribavljanje te vrste usluge prepusti

javnoj, a ne privatnoj potrošnji. Kolokvijal-

no rečeno, da se u potpunosti financira iz

državnog proračuna. Premda se, na prvi

pogled, takav zahtjev čini posve plauzibil-

nim, pažljivijim promatranjem i uvođenjem

elementarnih kriterija za ocjenu javnih poli-

tika, poput djelotvornosti, učinkovitosti ili

pravednosti, takav zahtjev postaje više nego

upitan. Niz najboljih zapadnih sveučilišta,

primjerice, posljednjih se godina dodatno

otvorio privatnom kapitalu, što se pokazalo

ključnim za održavanje visoke razine znan-

stvenih istraživanja. Na taj je način podi-

gnuta razina djelotvornosti i učinkovitosti

sustava visokog obrazovanja.

Rev. soc. polit., god. 16, br. 2, str 175-208, Zagreb 2009.

199

Forum: Znanje (ni)je roba?

Treba li se, međutim, državi u potpuno-

sti prepustiti financiranje visokog obrazo-

vanja zbog ostvarivanja pravednosti, kao

narednog kriterija za ocjenu javnih politika?

Znači li to, dodatno, da i trošak školarina u

potpunosti treba preuzeti na sebe država?

Premda je u većini zemalja kontinentalne

Europe takav zahtjev široko prihvaćen, pa

su za razliku od SAD-a, Velike Britanije i

drugih anglosaksonskih zemalja školarine

niske ili posve ukinute, veliko je pitanje

koliko je takav sustav pravedan. Jer, ve-

lika većina studenata potječe iz bogatijih

slojeva društva, pa se onda pokazuje da

se proračunskim novcem plaća obrazo-

vanje bogatijeg sloja društva. Stoga se

priključujem policy stavu Instituta za razvoj

obrazovanja da »školarine ne rješavaju pro-

blem«, te želim ukazati na značaj daljnjeg

proučavanja komparativnih obrazovnih po-

litika, kao akademske discipline koja je dio

šireg projekta proučavanja javnih politika

unutar suvremenih društvenih znanosti.

LITERATURA:

Adolino, J.R., & Blake, C.H. (2001). Comparing pu-

blic policies: Issues and choices in six industria-

lized countries. Washington, DC: CQ Press.

Capano, G. (1996). Political science and the compa-

rative study of policy change in higher education:

Theoretical-methodological notes from a policy

perspective. Higher Education, 31(2), 263-282.

doi:10.1007/BF00128432

Grace, G. (1989). Education: Commodity or public

good. British Journal of Education Studies, 37(3),

207-221. doi:10.2307/3121278

Petak, Z. (2001). Javna dobra i političko odlučivanje.

Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Pusser, B. (2002). Higher education, the emerging

market, and the public good. In P. Albjerg Graham

& N.G. Stacey (Eds.), The Knowledge economy

and postsecondary education. Washington, DC:

National Academy Press, str. 105-126.

Book

Full-text available

Aug 2021

Ermin Kuka

Javne politike su usmjereno i namjerno djelovanje institucija vlasti, koje mijenja i utječe na društvo i ekonomiju. U osnovi, u središtu je političko odlučivanje o javnim pitanjima, koje je racionalno i utemeljno na argumentima s ciljem rješavanja određenog problema. Naime, u nekom trenutku života svake zajednice određena društvena pitanja postanu prepoznata kao problemi koji se tiču i uzrokuju zabrinutost velikog dijela zajednice ili društva u cjelini, što nužno nameće potrebu djelovanja institucija vlasti kako bi se riješila. U rješavanje takvih, javnih problema javne politike, funkcioniraju kao osnovni alat, budući da predstavljaju tok ili plan djelovanja kojim se, u političkom odlučivanju, na racionalan način nastoje postići ciljevi, uz upotrebu javnih resursa. U političkom procesu odlučivanja o javnim pitanjima donose se adekvatme javne politike. Proces se sastoji od tri međusobno povezane i neodvojive dimenzije politike (za koje na engleskom jeziku, postoje zasebni izrazi): Politics – političko odlučivanje zasnovano na moći i interesima političkih aktera, koje proizilazi iz izbornih rezultata, ali koje karakterizira određen stepen poborništva i iracionalnosti u donošenju odluka upravo zbog imperativa ponovnog osvajanja vlasti, te u nekim trenucima, podilaženja biračkom tijelu; Policy – sadržaj političkog odlučivanja koji je usmjeren na racionalno rješavanje problema, i to izborom jednog između nekoliko alternativnih rješenja za jedan te isti problem; Polity – institucionalni ustroj unutar kojeg se donose političke odluke svake političke zajednice, a uključuje i formalne procedure za političko odlučivanje. Neodvojivost ove tri dimenzije političkog procesa nameće potrebu serioznog i konzistenog istraživanja javnih politika, koje nužno počivaju na iracionalnosti koju sadrži politika, zbog toga što se njezini ciljevi ne definiraju u političkom vakuumu. Upravo zato, postaje znanstveno 16 relevantna razrada instrumenata i mehanizama provedbe javnih politika s kjlučnim pojačanjem dimenzije racionalnosti i prilagodbe institucionalnom ustroju i kapacitetima za provedbu. Iz tih je razloga udžbenik Javne politike koncipiran i usmjeren na područje savremene teorije i prakse javnih politika, budući da se rješavanje društveno prepoznatih problema putem javnih politika treba zasnivati na provedenim analizama stanja i procjenama potreba, razradi mogućih alternativa i preliminarnim procjenama učinka nekog rješenja koje se u procesu odlučivanja učini najefikasnijim. Analize stanja, procjene potreba, razrade opcija i procjene učinka predstavljaju racionalne korake u donošenju političkih odluka na osnovu neke vrste dokaza koji upućuju na vjerovatnu djelotvornost intervencije vlasti. U praksi se u većini javnih politika koristi kombinacija različitih instrumenata za njihovu primjenu, s različitim stepenom prisile, upravo zato što je puno veća vjerovatnost da će javna politika ostvariti svoj cilj primjenom nekoliko, umjesto samo jednog provedbenog instrumenta. Pri izboru instrumenata za provedbu javnih politika treba se voditi sljedećim kriterijima: efikasnost, efektivnost, pravičnost i provedivost, a imajući u vidu postojeće tehnološke uvjete, ljudske resurse, financijska ograničenja i organizacijsku strukturu. Iako su svi od navedenih kriterija važni, ovisno o specifičnim okolnostima, neki od njih će biti presudni za odabir određenog instrumenta. U praksi je od izuzetne važnosti financijska izvedivost, u prvom redu, budžetska ograničenja, ali i kapaciteti za planiranje i realizaciju kapitalnih investicija koja se financiraju iz vanbudžetskih izvora, poput kredita ili pretpristupnih fondova EU.

Tahirovic-Kuka-Osnove-javnih-politika

Book

Full-text available

Aug 2021

Public Policy

PUBLIC/PRIVATE DIMENSION AND ITS REFLECTION ON THE CROATIAN HIGHER EDUCATION SYSTEM WITH REGARD ON THE GLOBALISATION PROCESS

Conference Paper

Full-text available

Sep 2020

Jelena Dujmović Bocka

The system of higher education is, most frequently, perceived as a part of public service which is justified by the fact it is commonly analysed from that point of view. Since the same system has recently been subjected to privatisation and commercialisation processes, it is of outmost importance to define the notion of public and private within the context of higher education, which is the main aim of this paper. Furthermore, it is necessary to place the higher education system within the framework of public and/or private and provide a thorough analysis of the dimensions relevant for all the interested parties in the domain of public administration, that is, its segment significant for the topic. The first part of the paper is, therefore, primarily focused on presenting the dimensions public/private to the interested parties, while providing relevant arguments regarding the topic, so valid approach in this segment of public administration is found by combining various interpretations. Some of the questions particularly interesting to the author are being discussed in the central part of the paper: in what way is the division on public/private evident in the Croatian higher education system, is higher education perceived as public service and to what extent is its development affected by the globalisation process? In the final part of the paper, certain conclusions are made based on the facts presented in the paper, which could be used for improving efficacy and effectiveness of the higher education system in Croatia.

Kritičko mišljenje

Book

Full-text available

Jan 2012

Iva Buchberger

Political science and the comparative study of policy change in higher education: Theoretico-methodological notes from a policy perspective

Article

Jan 1996

Giliberto Capano

Policy change is a fundamental object of interest in social sciences, and in higher education too. This essay presents several reflections for a comparative research strategy on policy change in higher education from a political science point of view. Three basic assumptions are developed: politics is not only power but also research for solutions to collective problems; the explanation of policy change calls for configurative models able to enlight the relationship between structural and individual factors; the concept of network is a fruitful analytical lens to measure and map such relationships. According to these assumptions, the author tries to emphasise how even if absolutely significant the explanative models based on macro-factors have important shortcomings in view of the diversity and the complexity of policy changes in the different national experiences. Then, the proposal is to complement the macro-approaches by analysing of the policy-making processes and the logic of action of all the actors involved. The macro-factors shape the context of micro-behaviour, restricting the alternative of choice, but the choice itself is a matter of actors.

Education: Commodity or Public Good?

Article

Aug 1989
BRIT J EDUC STUD

Gerald Rupert Grace

Comparing public policies: Issues and choices in six industrialized countries

Jan 2001

J R Adolino
C H Blake

Adolino, J.R., & Blake, C.H. (2001). Comparing public policies: Issues and choices in six industrialized countries. Washington, DC: CQ Press.

Javna dobra i političko odlučivanje. Zagreb: Fakultet političkih znanosti

Jan 2001

Z Petak

Petak, Z. (2001). Javna dobra i političko odlučivanje. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Higher education, the emerging market, and the public good

Jan 2002
105-126

B Pusser

Pusser, B. (2002). Higher education, the emerging market, and the public good. In P. Albjerg Graham & N.G. Stacey (Eds.), The Knowledge economy and postsecondary education. Washington, DC: National Academy Press, str. 105-126.